NARODNI OBIČAJI / Vinkovo, Vincekovo, Vinceška…

SUHADOLNIK na licu mjesta:

VINCELOVO s – TUNOM NA TRGU GRAŠEVINE!

OVAKVE MANIFESTACIJE TREBALO BI BOLJE VALORIZIRATI KROZ DOBRO OSMIŠLJENU PONUDU u SEGMENTU VINSKOGA TURIZMA

Da, dobro piše! Jadranska tuna na kutjevačkom Trgu Graševine, na dan svetoga Vinka, praznik vinogradara i vinara. Nije slučajno iz našega mora zalutala u Slavoniju, znala je da će i u Slavoniji lijepo plivati, te da, kako rado kaže opatijski ugostitelj Joso Tariba sljubljujući često plodove mora i jadransku ribu s vinima Zlatne doline, Jadransko more i te kako ljubi Panonsko! Panonsko, kojega u stvarnosti više nema jer je presušilo, ali ga je zamijenilo moglo bi se reći jedno i te kako komplementarno Jadranskome – Graševinsko more!

Lijepe primjerke tune na Vincelovo su u Kutjevo donijeli dalmatinski kuhari i ugostitelji, da uveličaju manifestaciju. Pred publikom na cesti ribu su pekli u komadu na ražnju, upravo onako kako Slavonci peku praščiće… Mljac, mljac! Prava atrakcija i za oko: viđaju se po Slavoniji u zimsko doba obješene svinjske polovice koje čekaju na obradu, ali, bogme, obješeni ovakvi kosturi svježe morske ribe ne. Šteta je što svoju dobru povezanost s našim primorskim dijelom Kutjevčani, kad organiziraju svoje značajnije priredbe upravo poput Vincelova i Dana Graševine, kroz discipline kojoj je naziv vinski turizam ne valoriziraju daleko bolje…

Jadranska tuna kod kutjevačkog Trga Graševine!

Ivica Perak, dugogodišnji glavni enolog Kutjeva d.d., a koji sada nastupa kao samostalni vinogradar/vinar, zadovoljno se smješkao na Vincelovome, veli da mu u novim okolnostima ide – odlično! Lanjsko vino svo je prodao, glavno tržište zasad mu je Slavonija ali sad se, kaže, sprema i na osvajanje Zagreba. Perak obrađuje 10 ha vinograda i zasad, dok je još pod ugovorom o prodaji grožđa Kutjevu d.d., proizvodi oko 36.000 litara vina. Sorte su mu Graševina, Chardonnay, Traminac, Rizling rajnski, Sauvignon bijeli, Pinot sivi, Cabernet sauvignon, Merlot, Zweigelt. Uskoro kreće i u gradnju novog podruma.

Ivica Perak

Za Vincelovo je više kutjevačkih vinogradara/vinara sa svojim vinom nastupalo na štandovima postavljenima u glavoj gradskoj ulici i na Trgu Graševine, no i ove godine veselice su se odvijale i na imanjima vinara. Početak u petak, u režiji Kutjeva d.d., subota s vinarima na otvorenome u gradu, inače u subotu se u susjedstvu, na pleterničkom brdu Starac, slavilo naveliko i kod obitelji Markota, a u Stupniku kod Davora Zdjelarevića, ponedjeljak degustacija mladih vina kod Krauthakera koji se ove godine odrekao uobičajenog masovnog derneka, utorak 22. siječnja, na sam dan sv. Vinka, kod Enjingija. Trebaš uzeti tjedan dana godišnjega da sve obiđeš samo u Zlatnoj dolini!

Kutjevo d.d. u svom vinogradu na položaju Vinkomir priredilo je i ove godine spektakularno događanje. Blagoslov vinograda, druženje na svježem zraku uz trsje, te uz kobasice i slaninju pečene na štapu, te naravno uz vino, potom selidba u golemi bijeli šator, u topliji ambijent. Tradicijski slavonski specijaliteti, pa janjetina, i – vol s ražnja! Vino i pjesma, tamburaši su dali sve od sebe.

Vincelovo 2012: čelni čovjek Kutjeva d.d. Enver Moralić, predsjednica uprave Natalija Matajic i gradonačelnik Kutjeva Ivica Nikolić uz Trenkove pandure

Kutjevo: vol na ražnju!

Vlado Krauthaker, nekadašnji rukometaš, s članovima predsjedništva rukometnog kluba Zagreb. Uz njega su Ivo Šindilj , pa Mladen Andrlić, Josip Guberina…Krauthakeru su, kako je on nekad bio rukometaš, stigli čelnici RK Zagreb sa svojim sponzorima, i evo ih na slici s domaćinom u podrumu na degustaciji. Tik uz Vladu su Ivo Šindilj, pa Mladen Andrlić iz Ministarstva vanjskih poslova RH, Josip Guberina Joja…Još jedan kuriozitet kod Krauthakera: kutjevački velečasni MOKRI, koji je blagoslovio vinograd. Uz bačvu s, moguće, misnim vinim, pored vlč. Mokroga sam ja kao glavni urednik časopisa Svijet u čaši Željko Suhadolnik,nadimak mi je SUHI !

Kod Krauthakera sam susreo i svoju suprotnost – velečasnog s prezimenom Mokri, pa je nastala fotografija na kojoj smo – znakovito, uz bačvu! – on i ja, meni je naime nadimak Suhi!

Krauthaker na degustaciji s čelnicima RK Zagreb

Antun i Željko Adžić

Obitelj Adžić pak sklona je nogometu, pa je kod nje bilo gostiju nogometnog profila, primjerice Gordan Mohor i Vlado Šušak sa svojom ekipom iz MIVA-e, i Dražen Boban, voditelj zagrebačkog restorana Vinodol. Domaćini Željko (nogometaš!) i Antun Adžić, te gosti za punim stolom u veseloj pjesmi. I kod Markote se stvar odvijala uz nogometne majstore – Darija Šimića i Dražena Bobana… Dario Šimić, sa trsnim škarama, na slici uz Marka Markotu i njegova oca Marinka, bio je ovaj put na blagoslovu vinograda kum, a Dado Boban je tu ulogu već odigrao prije koju godinu…

Dario Šimić na prvom rezu trsja u vinogradu obitelji Markota na pozicii Starac iznad Pleternice

Ivan Dropuljić, Dražen Boban, Marinko Markota i Miljenko Turk

Na brdu Starac ponad Pleternice, u vinogradu obitelji Markota: uz domaćina Marinka Markotu su gosti iz Zagreba Ivan Dropuljić, Dražen Boban i Miljenko Turk

U Stupniku kod Slavonskoga Broda, u svojemu lijepom objektu uz vinograde a koji obuhvaća vinski podrum, prostrani restoran i hotel, Vincelovo je priredio Davor Zdjelarević. Bilo je dakako veselo, i odmjereno. Davor je prezentirao svoja nova mlada i već krajem prošle godine buteljirana vina od više sorata a koja se nalaze unutar robne marke Klinka.

Zdjelarević, koji u cijelome kompleksu u Brodskom Stupniku sa suprugom Višnjom, uz podrum, vodi i restoran i hotel, kaže da je ustrojena nova tvrtka s agencijom što će se baviti i turizmom, predviđeno je da u prvom kvartalu 2013. izađu turistički jedno, dvo i trodnevni programi te tvrtke usmjereni ne samo prema Vinu i Hotelu Zdjelarević kao destinaciji nego i prema drugim odredištima u raznim hrvatskim hrvatskim vinogorjima.
Bila je Vinceška u Belju, veselilo se i u Iloku. Belje d.d. Vincešku tradicijski obilježava na Vidikovcu, usred najljepših pozicija beljskih vinograda na Banovom brdu. Po starim narodnim običajima, vinogradi su okićeni baranjskim kulenom i kobasicama, i zalijevaju se vinom kako bi vinogradarska godina bila što uspješnija. Tijekom Vinceške, prvu ovogodišnju rezidbu beljskih vinograda obavio je predsjednik uprave Belja d.d. Goran Pajnić, a vinograde je blagoslovio župnik Danijel Tigandžin iz Kneževih Vinograda.

Kod Davora Zdjelarevića, koji je od revije Svijet u čaši a iz ruku direktora Mladena Horića dobio povelju Zlatni vinar za 2012, zaigralo se i biljar…

SJEVEROZAPADNI DIO
Na sam dan svetog Vinka Vincekovo su organizirali i na Plešivici – Klub prijatelja dobroga vina na gospodarstvu Darka Španića, a neki plešivički vinogradari i vinari kod sebe, privatno.

Kod Darka Španića okupio se jaskanski Klub prijatelja dobrog vina 1984. Blagoslov vinograda, potom druženje uz domaće tamburaše i sezonsku zimsku hranu – češnjovke, krvavice, kiselo zelje, restani krumpir, kotlovinu, te šarana pečenog na rašljama. Usput: plešivički tamburaši, mladi dečki i jako dobri svirači, u početku su, a na Plešivici, malo previse forsirali slavonske pjesme, pa se začas čuo prijedlog da, ako se već na Plešivici svira Slavonija, neka se istodobno umjesto lokalne kapljice poslužuje npr. istarska malvazija!… Nešto o čemu treba debelo razmisliti!
Inače, promatrajući, pri posluživanju na Vincekovome, vrlo vrijedne Španićeve kćerke, i prisjećajući se vrijednih kćeri i snaha više drugih plešivičkih proizvođača vina (npr. od Josipa Braje, Zdenka Šembera, Tomca, Zdravka i Bibe Režek, Velimira Koraka… ) pala mi je na pamet ideja da se njih, pod pokroviteljstvom npr. Turističkog ureda Jastrebarskoga, okupi u grupu – udrugu Vinskih princeza Plešivice, s kojom bi se, uz aktualnu Vinska kraljicu Zagrebačke županije Ivu Braje, mogla odlično organizirati učinkovita promidžba plešivičkih vina, vinara i vinogorja Plešivice…

Obitelj Tomac imala je Vinkovo u ponešto zatvorenome krugu prijatelja i poslovnih partnera. Asovi – as je kod Kluba prijatelja dobroga vina naziv pjesme Nikaj na svetu lepšega ni, neg’ je gorica kada rodi, kume moj dragi daj se napij, dugo nas ne bu, daj se ga vžij!.… – su frcali, ali jedan je bio poseban, u počast dragih prijatelja i članova Kluba kojih više nema među nama, konkretno Brune Sušnja, Borisa Matjašića, Franje Jambrovića, Ive Turka, Štefa Rogana….

Zelinčani su se ovaj put okupili u vinogradu člana lani utemeljene udruge 87 vinogradara i vinara Brina (ukupno obrađuju 60.000 trsova) kod lovačkog doma u Vrtačama. U Svetom Ivanu Zelini, koja se rado naziva vinskom metropolom kontinentalne Hrvatske, središnja je proslava blagdana sv. Vinka tradicijski u organizaciji Grada i Turističke zajednice grada. Nakon mise i blagoslova vinograda člana udruge Brina, pozdravne govore okupljenima uputili su domaćin, predsjednik udruge Brina, Mirko Pofuk, gradonačelnik Zeline Vlado Žigrović i župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić. Okrepa i veselica bile su u Lovačkom domu Vrtače, do dugo u noć.

Župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić i predsjednik udruge Brina Mirko Pofuk bili su u prvom ovogodišnjem orezivanju trsja u zelinskome kraju

Na svečanosti je u društvu s gradonačelnikom Zeline Vladom Žigrovićem i županom Kožićem bila i aktualna Vinska kraljica Zagrebačke županije Iva Braje – s Plešivice…

Zelinski gradonačelnik Vlado Žigrović, aktualna vinska kraljica Zagrebačke županije Iva Braje i župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić

Članovi udruge Brenta iz Ivanić-Grada, nakon blagoslova vinograda, feštali su na gospodarstvu obitelji Damira Geca u Bešlincu u vinogorju Kloštar-Ivanić, udruga vinogradara i vinara Peharček iz Stubičkog vinogorja slavila je kod restorana Rody u Samcima kod Gornje Stubice…

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

DALEKI ISTOK – KINA – U LIJEPOJ NAŠOJ/ U znaku zmije, i – amfore!

                             Željko SUHADOLNIK: s lica mjesta

SPECIJALITETI KOJI SE TRADICIJSKI POSLUŽUJU UZ NOVOGODIŠNJE PRAZNIKE u KINI i HRVATSKA KAPLJICA OD BIJELIH SORATA RAĐENA UZ MACERACIJU s ALKOHOLNIM VRENJEM

Xīnnián hăo! Sretna nova godina!

Kineska nova godina počinje ne s prvim siječnjem, kao u nas, nego kasnije. Ova, 2013., otvara se s datumom 10. veljače, i traje do 31. siječnja 2014. Svaka godina u Kini u znaku je neke životinje i nekog elementa, a ovu sada obilježavaju zmija i voda, crna vodna zmija. Crna boja simbolizira svemir, polarnu noć, tamu nad bezdanom. Vodna zmija je primitivni element razornog toka vode. Simbol ove godine nosi složene socijalno-osobne odnose, ali uz dužnu pažnju na okolnosti i primjereno ponašanje situaciju je moguće, kažu Kinezi, okrenuti na onu pravu, pozitivnu pobjedničku stranu.

I u Zagrebu se priprema doček kineske nove godine. U hrvatskom glavnome gradu više je kineskih restorana koji će organizirati svečanosti. Jedan od tih orijentalnih ugostiteljskih objekata (i) s kineskom kuhinjom je ASIA Gold, smješten u zagrebačkom centru Green Gold.

Što se, po kineskim običajima, očekuje na stolu u novogodišnjoj noći?

Menu bi sada prvenstveno trebao biti mesni, jer zmija je grabežljiva životinja. Riba je u godini crne vodne zmije nezamjenjiv predstavnik elementa vode na novogodišnjem stolu. Dobro je uz jela od ribe svakako imati i jela od ptica, zeca, ali i žabe i/ili slatkovodne rakove. Jaja su također bitan sastojak svečanim jelima. Što se namirnice manje termički obrađuju to je bolje za zmiju. U Kini, za jela, barem u danima novogodišnjih blagdana, nastoji se zbjegavati namirnice koje sadrže konzervanse i bojila.

Kušanje: Vito Andrić, Ivo Kozarčanin, Ivan Vrban, Krešimir Šesnić, Željko Suhadolnik

Jelo se, simbolično, sada na početku godine zmije, na stol i slaže u obliku zmije. Kod postavljanja stola običaj je i postaviti mirisne štapiće.

Kinezi, prepušteni novogodišnjem slavlju, ne ustručavaju se za stolom, jedu dovoljno, međutim odmah poslije praznika većina njih kreće na dijetu i usporava gastro-ritam.

Koja su konkretno tradicijska jela Kineza uz blagdan nove godine? Po odgovor sam pošao u spomenuti lijepi restoran Asia Gold. Zanimalo me ne samo to da kušam poneko jelo što će ga Asia Gold poslužiti Zagrepčanima u kineskoj novogodišnjoj noći, nego i to kako bi se uz specifičnu kinesku hranu sljubila neka hrvatska vina, također specifična, konkretno ona od maceriranih bijelih sorata i duže dozrijevana u drvu.

DEGUSTACIJA u ASIA GOLDU
Uz pomoć Krešimira Šesnića, voditelja restorana ASIA Gold, što 9. veljače priređuje doček kineske nove godine, organizirana je degustacija nekoliko jela iz, kako sam tražio, tipičnog novogodišnjeg kineskog jelovnika, te uz ta jela i kušanje 11 maceriranih i duže u drvu dozrijevanih bijelih hrvatskih vina. Na kušanje su bili pozvani višestruki hrvatski prvak u sommelijerstvu Klaudio Jurčić, gastronomad Rene Bakalović, vinski i gastro novinari Vito Andrić i Ivo Kozarčanin, vrlo aktivni bloger Ivan Vrban Enogastrobrutal, pa Ivan Dropuljić, direktor festivala Zagreb Vino.com, a uključeni smo dakako bili i Šesnić i ja.

Evo i jela što ih je za tu prigodu ponudio lokal Asia Gold: JIAO ZI (ravioli punjeni mesom i popraćeni vrlo pikantnim umakom od soje) • DA JI DA LI (piletina s kestenom) i, kao prilog, BU BU GAO SHENG (valjušci od riže s povrćem) • WU X’SAN NIU ZOU (govedina u poriluku i drugom povrću, s rižom kao prilogom) • HE JIA TUAN YUAN (okruglice s voćem).

Vina osigurana za sljubljivanje: KUVKLAKE GRAŠEVINA 2009 – Krauthaker • KUVLAKE ZELENAC 2009 – Krauthaker • CHARDONNAY 2009 – Šember • RAJNSKI RIZLING 2009 – Šember • RAJNSKI RIZLING 2009 – Tomac • SAUVIGNON 2009 Stellae Sagittarius – Capo • MALVAZIJA 2009 Unica – Kabola • MALVAZIJA 2009 Anno Domini – Benvenuti • AMFORA 2008 – Tomac • MALVAZIJA 2008 Antika – Roxanich • MALVAZIJA 2007 Amfora – Kabola. Sva vina kušali smo i svako posebno i svako sa svim jelima. Opći zaključak je da macerirana vina – koja karakteriziraju specifična aromatika, vrlo dobra struktura, doza tanina dobivena maceracijom s alkoholnom fermentacijom i, tijekom dužeg dozrijevanja u bačvama, dijelom i od drveta, zatim stanovita kremoznost stečena uvelike od dužeg odležavanja vina u bačvi na finom talogu, te prilično visoki alkoholi, kod nekih i prilična slanost i vrlo solidna kiselost – mogu lijepo popratiti kinesku hranu. Jela što uvelike počivaju na u principu ne dugačkoj termičkoj obradi povrća s raznim mesom i što su, zahvaljujući i kombinacijama sa i do vrlo oštrim popratnim umacima – primjerice upravo ovome od soje posluženime uz raviole s mesom, dosta do jako pikantna. Evo, iz ove degustacije, dobitnih kombinacija:

Uz prvi tanjur – raviole s kosanim mesom, nešto donekle slično našem bureku s mesom – najbolje je sjeo gusti, kremasto zaobljeni vrlo topli Chardonnay 2009 (nekoliko dana maceracije uz alkoholno vrenje) od Šembera. U slučaju ovoga jela, umak od soje bio je pregresivan pa smo neki od nas od cijele svakome nam donesene šalice koristili tek po kapljicu, neki su kušači i potpuno odustali od njega. Vrlo blizu tome Chardonnayu bila je kao dobar spoj Malvazija 2008 Antika (nekih 90 dana maceracije, tri godine dozrijevanja u velikim drvenim bačvama) od Roxanicha.

Uz drugi pak tanjur – piletinu s kestenom i s valjušcima od riže s povrćem) – kao neprikosnovena se nametnula Amfora 2008 od Tomca (Chardonnay 50 %, stare plešivičke sorte 50 %, pola godine maceracije u amfori, tri godine dozrijevanja u velikoj bačvi). Ipak, valja reći da se tu dosta dopao i Šemberov macerirani Rajnski rizling 2009 (nekoliko dana maceracije uz fermentaciju, dozrijevanje u bačvi).

Ravioli s mesom i tzv.narančasta hrvatska vina

A uz treći slijed – govedinu u poriluku i drugom povrću, s rižom kao prilogom – najboljime se pokazao zvjezdani Sauvignon 2009 Stellae Sagittarius od Capa. Vrlo blizu njemu bio je Zelenac Kuvlake 2009 od Vlade Krauthakera. Upravo ova dva vina pokazala su što može značiti i za jelo i za vino ako dođe do njihova optimalnoga spoja.

Kod deserta – okruglica s voćem, nismo našli uvjerljivog favorita, ipak eventualno bi, čini mi se, s ove naše liste vina uz taj slatki slijed prikladna bila zrela i donekle slasna i alkoholno jaka Malvazija 2007 Amfora od Marina Markežića Kabole.

Usput smo glasovali i za najbolje vino – dakle vino kao vino a ne u kombinaciji s ovim kineskim jelima. Od tih 11 uzoraka s popisa, i uvjerljivo je šampionski naslov u ovoj konkurenciji osvojila Tomčeva Amfora 2008., a uz nju u gornjem dijelu top-liste našli su se Rajnski rizling 2009 od Šembera, Rajnski 2009 Amfora od Tomca i Malvazija 2008 Antica od Roxanicha.

Pridružio nam se i Ivan Dropuljić, osnivač i direktor Zagreb Vine.com festivala

MIRNO, UZ KLASIČNU GLAZBU

Želja za novim saznanjima nadišla je radoznalost vezanu uz tipična kineska novogodišnja jela i njihov spoj s hrvatskim vinima. Propitao sam se i kako Kinezi dočekuju 2013., godinu crne vodne zmije.

Godinu 2013. u znaku crne vodne zmije poželjno je dočekati mirno u mirnom obiteljskom krugu, u maksimalno opuštenoj atmosferi. Vodna zmija, iako se povremeno, poput drugih zmija, voli sunčati, rado se skriva, stoga se eto preporučuje novu godinu crne vodne zmije dočekati u manjoj, ugodnoj intimnijoj prostoriji. Zmija je u europskoj kulturi povezana sa zlom, dok je u kineskoj kulturi cijenjena životinja, koja predstavlja mudrost i suzdržanost. Proslavu nove godine zmije ima pratiti spora, tiša do tiha glazba, najprikladniji bi bili glazbeni klasici ili meditativne melodije. Zmija je životno konzervativna, i to je također razlog da je klasičan, tj. umjereni, a ne razuzdani doček nove godine najbolja opcija. Pokušaj da doček nove 2013. godine bude nezaboravan može dovesti do razočaravajućih posljedica.

Postoje i zajednički elementi dočeka nove godine koji se podudaraju s običajima novogodišnje proslave uz druge znakove istočnog kalendara. Nekoliko minuta prije nego što sat počne otkucavati ponoć, slavljenička buka prestaje i u tišini se svi u mislima zahvaljuju godini na odlasku (2012. = godina zmaja) i nastoje se prisjetiti što više dobroga koje povezanog s odlazećom. Kad sat najavi početak nove godine, prvih sekundi svi se trude misliti pozitivno, u mislima prizivati dobrotu i pravdu. Očekuje se da darivanje svoje ljubavi drugima, i astrolozi kažu kako će se u novoj godini dobro obavezno vratiti dobrime.

ŠTO ODJENUTI ?
Preporučene boje odjeće za godinu crne vodne zmije su tamnije nijanse plave, zelene i, naravno – crna. Ali, kod žena poželjne su, unatoč tamnijim nijansama boja, istodobno i donekle blještave haljine, nadasve uske, pripijajuće uz tijelo (zmija!). Dužina nije važna, bitno je da žena u svojoj odjeći naprosto zasja. Čak i onaj tko ostaje u krugu najbližih godinu zmije nastoji ne dočekati u svakodnevnoj odjeći.

Da bi se osmislila prikladna ženska odjeća za doček pogodni su i kristali, ogrtači i šalovi izrađeni od prozirnog šifona. Žene ne zaboravljaju na satensko ili svileno donje rublje s crnom čipkom. Koža, kao i donje rublje, trebaju biti glatki i svilenkasti, kao koža zmije, ili barem trebaju odavati privid toga, pa žene brinu da navrijeme unaprijed poduzmu prikladne mjere (depilacija, krema). S nakitom budu umjerene, jarkih perli i šljokica kričavih boja nema. Primjerenime se smatra dostojanstveni nakit, a ako to nije moguće, bolje je bez njega. Kosu je bolje ne vezati, a dobro ju je nakovrčati, raspustiti. Kovrče simboliziraju fleksibilno, vijugavo, glatko tijelo zmije.

Muškarci po zmijskome protokolu imaju nositi košulju i klasično odijelo. Kravata ili leptir-mašna samo će oduševiti zmiju i ona će biti će blaža prema u narednoj godini. Brijanje prije dočeka nove godine je obvezno.

Piletina s kestenom te s valjušcima od riže i s povrćem

A kako se ukrašava kuća za novu 2013. godinu?

Budući da je element 2013. godine voda, stan se ukrašava  školjkama i morskim zvijezdama, slikama na kojima su ribe, hobotnice. Ne zaboravlja se kupiti figurice zmije i darivati ih svojim bližnjima. Figurice se nerijetko izrađuje i u vlastitoj režiji, od papira, plastike ili drugih materijala pri ruci. Izraditi oblik zmije nije tako komplicirano. Figurica zmije stavlja se na policu ili zakvači na hladionik, da se ugodi nadolazećoj godini. Ali, figurici zmije nikad nije mjesto u spavaćoj sobi. Tamo caruje – neka druga crna zmija….
Xīnnián hăo!

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

SADRŽAJ / CONTENTS

evo što je izašlo do sada (pod ovim naslovima može se naći uz pomoć rubrike Search…)

TRŽIŠTE, I KAKO GA STEĆI…/Ino-eno mediji u Hrvatskoj
SLABO (IS)KORIŠTENI POTENCIJALI/Kamo plove Plešivica i Jastrebarsko?
SORTE/Plavec žuti, iz zapećka u žižu
NARODNI OBIČAJI/Poklade – fašnik: DANI KAD NORIJU PAMETNI…
RENESANSA KULTIVARA IZ SJENE/ Šampus, vinjak, balzamski ocat
VINSKA CESTA HRVATSKE METROPOLE/ Sesvete – budući zagrebački Grinzing
GARAŽNO PODIZANJE RAZINE KAKVOĆE/ Pepejuh Danijela Szaboa
BRAND(ING) STORY/ Vina Croatia – vina mozaika
VINOLAB, PROTAGONISTI IZ SJENE
SVIJET U ČAŠI/ Dva desetljeća s vama
CHILE: VRAŽJI PROPUH i POTRESI, ALLENDE i PINOCHET, i – SJAJNO VINO
GRAND CRO: JURIŠ NA (INOZEMNOG) POTROŠAČA
PRIRODNA VINA, i – KAD TEHNOLOGIJE NADJAČAJU TERROIR
KUPUJMO HRVATSKO, ILI KUPUJMO U HRVATSKOJ?!
BERBA 2012: KOLIČINA DOSTA SLABIJA, KAKVOĆA I BOLJA OD OČEKIVANE!
SAJMOVI FESTIVALI OCJENJIVANJA/ ZAGREB VINO.COM 2012

TRŽIŠTE, I KAKO GA STEĆI…/Ino-eno mediji u Hrvatskoj

Svi ispred restorana u Ljubekovom gaju u Zelini

Kod Tomislava Bolfana na Vinskom vrhu

Dvorac Trebotz, s Međimurcima

U Krapini, ispred Muzeja pračovjeka

Svi skupa u Kašnerovoj Kući vina u Kutini

Vlado Krauthaker pobrinuo se i za prezentaciju slavonskih vina u Zagrebu. Slika pored: Albert i Nikola Benvenuti s Janom Van Lissumom na prezentaciji u Amsterdamu

                                                                                                                                                                                           KRALJEVINA, PUŠIPEL i STARA ZAGORSKA BELINA VELIKA BELA – IZNENAĐENJE ZA PREDSTAVNIKE STRANIH ENO-MEDIJA

Željko Suhadolnik

VANJSKI NOVINARI SPECIJALIZIRANI ZA VINO, GASTRONOMIJU i TURIZAM KAO GOSTI FESTIVALA ZAGREB VINO.COM POSJETILI SU SJEVEROZAPADNI VINORODNI DIO LIJEPE NAŠE

Nešto što prije njega drugi u našem vinskom sektoru – a od kojih bi se to očekivalo! – uglavnom nisu radili, posebice ne u tome opsegu, postalo je praksa kod prof. Ivana Dropuljića, osnivača i direktora međunarodnog festivala plemenite kapljice i kulinarike Zagreb Vino.com, lani na prijelazu iz studenoga u prosinac održanog evo već po sedmi put. Riječ je o pozivanju inozemnih novinara kao gostiju, ali ne samo na dvodnevnu manifestaciju nego i na nekolikodnevno studijsko putovanje vinorodnim predjelima Lijepe naše.

Poslije posjeta Slavoniji i Podunavlju, te Istri, u 2012. na rasporedu je bio sjeverozapadni dio Hrvatske, konkretno Zelinsko prigorje, Hrvatsko zagorje, Međimurje i Moslavina. Pozivu u Hrvatsku i u Zagreb odazvalo se gotovo 20 novinara iz raznih europskih država i iz Izraela, i iz vrlo uglednih publikacija odnosno elektronskih medija. Na izlet u Prigorje, Zagorje, Međimurje i Moslavinu pošli su Tomasz Prange Barczynski, Wino Magazin,Varšava, Poljska, Thomas Vaterlaus, Vinum, Švicarska, Vladimir Tsapelik, The Indipendent Wine club, predsjednik, Moskva, Rusija, Luzia Schrampf, der Standard, Beč, Austrija, Darrel Joseph, austrijske, engleske i američke novine/revije, Beč, Austrija, GB i SAD, Martin Marian, revija Sommelier, Prag, Češka, Zoltan Györffy, Peczi Borozo VinCE, Pečuh, Mađarska, Cristina Alcalá, OpusWine, MiVino&Vinum Magazine, Madrid, Španjolska, Staša Cafuta, revija Vino, Slovenija, Milan Stojičević, bloger, Slovenija i Drago Bulc, RTV Slovenija.

Studjsko putovanje za strane novinare potkraj prošle godine organizirano je po sjeverozapadnome dijelu Lijepe naše – Zelinskom prigorju, Hrvatskom zagorju, Međimurju i Moslavini

Njima su se iz Hrvatske pridružili Tomislav Radić, Hrvatski radio i Agroglas Slavonija, Vitomir Andrić, Večernji list, Zagreb, Tomislav Stiplošek, G.E.T. report (tv-prilozi na temu gastronomija, enologija, turizam), Zagreb, Silvija Munda, G.E.T. report, Zagreb, i ja kao glavni urednik časopisa Svijet u čaši.

Samo na festival stigli su Gerhard Eichelmann, autor vinskih vodiča i knjiga o vinu, Mondo Verlag, Heidelberg, Njemačka, Predrag Maravić, TV Novi Sad, Srbija, Jan Van Lissum, Proef Schrift, The Wine Site, Amsterdam, Nizozemska, Yair Koren Kornblum, Israel Broadcoasting Authority, Wilfried Moselt, Njemačka, Liliane Turmes, Luxembourg, Romain Batya, Luxembourg, i Bernard Leon Burtschy, Le Figaro, Pariz, Francuska.

Prije studijskog putovanja strani kolege rekli su mi kako je dobro da je za posjet izabran vinski dio koji, barem zasad, prema široj javnosti nije toliko istaknut ka što su, primjerice, Istra, Dalmacija i Slavonija, a nakon putovanja kazali su da im je bilo vrlo interesantno. S toga područja, koje nisu uopće poznavali, ponijeli su očito kući lijepe uspomene, a koliko su bili zadovoljni zacijelo pokazuje i to da su organizatoru festivala ubrzo nakon što su se strani novinari vratili kućama počeli e-mailom od njih stizati prilozi što su o (eno-gastro) Hrvatskoj već objavili ili u tisku ili u elektronskim medijima u svojoj zemlji. Koliko to vrijedi za promidžbu vinske, gastronomske i općenito Hrvatske ne treba naglašavati.

Sada prof. Dropuljić, koliko čujemo, nastoji realizirati još nešto bitno: dovesti ove godine – nada se da bi mogao namaknuti budžet za to, svakako bi mu u nakani trebala pomoći domaća vinska branša jer ona od toga ima korist – u goste i neke važnije strane uvoznike i distributere vina, naime promidžba preko vanjskih medija treba se kompletirati i ostvarenjem uvjeta za konkretne poslovne razgovore, u konačnici dakle i povećanim izvozom hrvatskoga vina.

Iz Zagreba se krenulo prema zelinskome Prigorju. Po podacima koje smo dobili od domaćina, vinogorje Zelina obuhvaća oko 370 hektara pod vinogradom. Tamo su zasađeni Kraljevina, od koje Zelinčani, na inicijativu i uz pomoć Zagrebačke županije, nastoje stvoriti jaču robnu marku, te brojne internacionalne sorte kao Chardonnay, Pinot bijeli, Pinot sivi, Pinot crni, zatim Rizling rajnski, Sauvignon bijeli, Traminac Kerner, Incrocio Manzoni, od novijeg vremena ima i Syraha. Nekih 45 minuta vožnje autobusom, i evo nas na prvom zaustavljanju na putovanju – na vinogradarsko-vinarskom i ugostiteljsko-turističkiom objektu Ljubekov gaj. Kako je nedostajalo vremena obilaziti svakog proizvođača, dogovor je bio da se u svakoj oblasti susret vinara i novinara priredi na jednom punktu na kojemu bi se okupili svi tržišno relevantni ponuđači sa svojim uzorcima. Zelinčani su se izvrsno pripremili. Ovaj put pokazali su da na kolosijeku promidžbe mogu učiniti mnogo više nego što to rade u svakodnevnoj stvarnosti. Goste su, uz vinare, dočekali i pozdravili visoki predstavnici Gradskog poglavarstva Svetog Ivana Zeline, koji su se pobrinuli i za to da se novinarima podijele vrećice s propagandnim materijalima (bio je tu i poneki uzorak za kušanje, pa i to je propagandni material, zar ne?!).

Prva zajednička slika s domaćinima, Zelinčanima, bila je ispred restorana u Ljubekovom gaju.

Nastupilo je sedam vinogradara/vinara – obadva Smrndića, pa Kos-Jurišić, Kos, Jarec-Kure, Puhelek, Čegec. Svoju znanu šunku i druge suhomestane proizvode ponudila je mesnica Kudelić, dok se za hladne i tople manje zalogaje tipične za kraj (npr. svježi kravlji sir i vrhnje, čvarci, pèra…) pobrinuo Ljubekov gaj.

U paleti vina mahom od znanih stranih kultivara, vanjskim je novinarima poprilično pažnju privukla kraljevina kao lokalni specijalitet, kao nešto drugo. I kao nešto što, rekli su, vrijedi razvijati u ponudi, jer dobrih takvih uradaka danas, kad se ambiciozniji vinari ponajviše trse proizvesti snažna, puna gusta vina koja istodobno budu i vrlo alkoholna, upravo nedostaje. Nedostaje dakle laganijih svježih suhih vina što se lijepo piju i što osvježavaju, posebice u vrućim mjesecima. U oči je odmah upao pjenušac na bazi kraljevine, konkretno etiketa Kraljica, iz proizvodnje obitelji Puhelek Purek. Drugi dobar zelinski pjenušac na bazi kraljevine – onaj od obitelji Jarec-Kure – nije toga dana bio u ponudi, šteta, stoga nije bila moguća usporedba. U kasnijem razgovoru u autobusu u nastavku putovanja, o dojmovima iz Zeline, većina stranih novinara složila se da je upravo pjenušac na bazi (i) kraljevine pravi put za ambicioznijeg proizvođača kojega ne zadovoljava tek laganije neobvezno mirno vino. Kad je riječ o pjenušcu, on se, ako je u tehničkom smislu dobro napravljen i ponuđen u lijepom pakiranju, uvijek može naći, makar bio i od kraljevine, i u finom restoranu, i plasirati ga se, jer je s dodanom vrijednosti, može i po višoj cijeni.

Inozemni novinari duže su se zadržavali i uz stol Branka Čegeca, koji je na kušanje nudio vina iz ekološke proizvodnje.

Suhomesnati proizvodi zelinske kuće Kudelić. Kod Bolfana, u sredini, prezentirale su se, uz domaćina, i vinske kuće Mežnarić (lijevo) i Šafran

PREKO VINSKOG VRHA DO TREBOTZA

Od Zeline do Međimurja se išlo istočnim dijelom Hrvatskoga zagorja, pravcem Novi Marof-Varaždin, Čakovec-Štrigova.

Susret sa sljedećom grupom vinara i ručak uz vina Hrvatskog zagorja čekali su nas na posjedu Vinski vrh Tomislava Bolfana, člana novoutemeljene grupe Grand Cro sastavljene od devet vinskih posjeda s vinima ekskluzivnije kakvoće i viših cijena.

Vinski vrh smješten je na, s aspekta pogleda na okolicu, vrlo lijepom, i, s vinogradarskoga stanovišta, na vrlo kvalitetnom položaju, na brdašcu na 350 metara nadmorske visine i ponad sela Hraščina, nedaleko od Konjščine. Vinogradi su na kosini okrenutoj prema jugu, a vinski podrum i lijepa prostrana drvena kuća na zidanom temelju, namijenena prijemu gostiju (restoran-degustacijska dvorana, prodavaonica vina i suvenira, sobe za noćenje) na vrhu je brdašca, na njegovu hrptu.

Kod Bolfana su se, uz domaćina, prezentirali Stjepan Šafran i Hrvoje Mežnarić. Očekivalo se i Micaka iz Marije Bistrice, ali on se nije pojavio. I ovdje su u prvom planu bile internacionalne sorte kao Chardonnay, Pinot sivi, Pinot crni, Sauvignon, Silvanac zeleni, Traminac, Muškat…

Bolfan je s obzirom na svoju biodinamsku orijentaciju u proizvodnji ali svakako i zbog svojih sivog pinota i naročito rajnskog rizlinga, pa i zbog domaćega kruha proizvedenoga od nekoliko starih domaćih sorata pšenice i kukuruza, bio u žiži. Ručak s domaćim tipičnim jelima i s vinima s degustacije od svo troje nazočnih vinara, s time da se gostima posebno predstavljalo svako jelo i još jednom svako vino izabrano uz dotično jelo. Vrlo lijep prijem i druženje.

Tomislav Bolfan obraća svoje gospodarstvo na biodinamiku. Uz trsje ima i druge kulture, primjerice četiri stare sorte pšenice (s plavim, crvenim, bijelim i žutim zrnom), u Belcu se za njegove potrebe uzgajaju turopoljske svinje i perad, a radi i mesa i gnoja za kompost on planira i uzgoj dvadesetak krava. Njegovo imanje pod kontrolom je Prve ekološke nadzorne stanice iz Zagreba. Skupna slika na Vinskom vrhu

Međimurje je prostor između Drave i Mure na krajnjem sjeveru i sjeverozapadu Hrvatske. Predio graniči na svom sjevero-istoku s Mađarskom, a na na sjeverozapadu sa Slovenijom. Najsjeverniji mu dio čini špica koja kao da se usijeca između Slovenije i Mađarske. Može ga se podijeliti na dva dijela. Na istočni i južni – više u znaku ravnice i poljoprivrednih proizvoda što se uzgajaju u takvim ambijentima, posebice su iz toga dijela Međimurja poznati krumpir i zelje, te na brežuljkasti vinogradarski dio od sjevera prema jugu duž zapadnoga kraka što ga čini hrvatsko-slovenska granica.

U Međimurju je, kaže mi Zdravko Dvanajščak, predsjednik udruge međimurskih vinara Hortus Croatiae koja je upravo obilježila 20 godina postojanja i rada i koja broji 36 članova, oko 1000 hektara vinograda, od te površine polovica otpada na sortu Moslavac, lokalno zvanu Pušipel, tako da je pod tim nazivom stvorena i robna marka vina Međimurske županije – Pušipel MQ, s time da MQ znači međimurska kvaliteta.

Inače u susjednoj Sloveniji Moslavac ili Pušipel nazivaju Šipon, a internacionalno je kultivar znan kao Furmint. Da, upravo je riječ o kultivaru od kojega Mađari u Tokaju proizvode svoj glasoviti tokajac. Moslavac – dakle od spomenuta četiri naziva jedini koji oslonac ima na zemljopisnom pojmu – sugerira da je riječ o izvorno hrvatskom kultivaru, a u novije vrijeme i ustanovilo se da mu je majka naša Belina velika bijela! Moslavac se u susjednoj Sloveniji lijepo udomaćio. Navodno su francuski oficiri, koji su došli i do naših krajeva pod Napoleonovom komandom i kojima se njegovo vino svidjelo, dok su ga pili stalno mrmljali C’est bon (izgovor: sebon), od čega je u lokalnom govoru nastao izraz šipon. To što sorta postoji u Tokaju ne mora biti ništa čudno i ne mora samo po sebi biti u proturječju s mišljenjem da je Moslavac hrvatski, naime zna se da je Austro-Ugarska, pod kojom je svojedobno bio i dio Hrvatske, imala na mnogo mjesta rasadnike vinove loze, pa tako i u koninentalnome dijelu današnje Hrvatske, i mnogi kultivar – kao što je primjerice bilo i s Crljenkom kojega je preko Atlantika navodno odnio mađarski časnik i koji je u Americi postao Zinfandel – mogao se, ako je odgovarao potrebama i zahtjevima nekog vinorodnog područja pod vrlo prostranom Austro-Ugarskom ili pak slučajem, naći u čak i udaljenijem kraju od svojega mogućeg hrvatskog zavičaja.

Butelje Pušipela MQ, robne marke Međimurske županije

O spomenutoj županijskoj robnoj marki Pušipel MQ brine odvojena međimurska udruga Pušipel, koja je s radom počela 2006. i kojoj je na čelu vinar Boris Novak a koja od sedam početnih pripadnika danas broji 17 članova te van godišnje izlazi s ukupno oko 20.000 butelja županijskog Pušipela. Prvo zaštićeno županijsko vino Pušipel MQ bilo je iz berbe 2007. Za taj županijski Pušipel rabi se samo najbolje grožđe, a ono što nije na toj razini Međimurci koriste za vino što se plasira s nazivom moslavac.

Međimurski su proizvođači, inače, radi podizanja kakvoće na parceli u vlasništvu Vladimira Horvata, u suradnji sa stručnjacima Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta, podignuli vinograd s klonskom selekcijom Moslavca. U tom su nasadu među 1314 trsova 32 različita klona, kaže Horvat.

Pravilnik vezan uz županijski Pušipel, koji predviđa dvije kategorije vina – Pušipel classic, te Pušipel prestige, u toj su grupi predikati – nalaže da u vinogradima iz kojih dolazi grožđe za njega bude najmanje 5000 trsova po hektaru te da prinos za classic ne bude viši od dva kilograma po trsu, dakle po hektaru do 10 tona, a za prestige najviše do šest tona/ha. Mošt redovnog pušipela koji kao gotovo vino treba dobiti županijsku markicu MQ mora sadržavati minimalno 84 oechslea sladora. U obzir kod dodjele te županijske markice ili trakice uzimaju se i sljedeće instance: mišljenje strukovne komisije Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo koja nakon laboratorijske analize i organoleptičke provjere daje Ministarstvu poljoprivrede prijedlog o stavljanju vina u promet, te ocjenjivanja u Međimurju, od strane županijske komisije za Pušipel MQ. Minimalna ocjena koju uzorak mora, da bi mogao dobiti trakicu MQ, osvojiti na vrednovanjima je 85 bodova od 100 mogućih.

Najveći proizvođač vina u Međimurju je Agromeđimurje s trsjem i podrumom u Štrigovi, ono gospodari s oko 170 hektara vinograda. Veći individualni vinogradari/vinari u posjedu su od sedam do 20 hektara trsja. Među najvećima od tih su Branimir Jakopić, zatim Rajko Cmrečnjak, pa Tomšić, Belović, Štampar.

Zdravko Dvanajščak sa suprugom Rajkom, te krepka domaća zimska hrana: pečena svinjska rebrica i restani krumpir… U vinu je cijela obitelj Zdravka Dvanajščaka – supruga Rajka, kćerka Tea i sin Viktor. Uzgajaju Pušipel (dakle Moslavac), Chardonnay, Graševinu, Pinot bijeli, Traminac, Sauvignon, Pinot crni i Zweigelt. Zdravko veli da vino proizvode posve sami, ali da stalno putuju po Sloveniji i Austriji, i obilaze tamošnje vinare, kušaju vina, razgovaraju i uče, te ono što smatraju podesnime za svoje gospodarstvo i primjenjuju

Predsjednik Hortus Croatiae Dvanajščak ima osam hektara vinograda, a koristi još i grožđe sa četiri hektara u kooperaciji. Dodaje da su uz Moslavac/Pušipel u Međimurju vrlo rašireni Graševina, Sauvignon bijeli, Chardonnay, Pinot bijeli, Pinot crni, Traminac, Silvanac zeleni i Zweigelt. Ističe da je napokon više vinara uvidjelo da je Međimurje vrlo prikladno i za produkciju pjenušaca, pa se nakon duže stanke poslije iščeznuća s vinske scene obitelji Jambrović koja se dublje posvetila pjenušcima (La Bohème) sad ponovno krenulo u proizvodnju i takvih vina, pionir je Rajko Cmrečnjak, koji uvelike već za bazno vino rabi i moslavac, kako bi pjenušac što tješnje bio povezan s tim teritorijem.

Mnogo se u najnovije vrijeme u Međimurju polaže i na razvoj turizma na seoskim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, dodaje Dvanajščak. Veliki broj proizvođača vina ima uređene kušaonice za prihvat gostiju i nudi domaću hladnu i toplu hranu, s time da je, posebice ako se želi topla hrana, potrebna najava dolaska. Dosta se radi i na smještaju, Dvanajščak navodi da bi već relativno skoro Međimurju na obiteljskim gospodarstvima moglo biti ukupno stotinjak gostinjskih kreveta.

Među najvećim individualnim proizvođačima vina u Međimurju su Branimir Jakopić, naš domaćin u Trebotzu, Rajko Cmrečnjak, Bojan Štampar… Cmrečnjak (18 hektara) modernizirao je opremom svoj prostrani podrum i tehnološki je, veli, spreman za veće izazove. Uzgaja Pušipel, Graševinu, Silvanac zeleni, Chardonnay, Pinot sivi, Sauvignon, Rizling rajnski, Traminac, Pinot crni. Krenuo je i s pjenušcima, njegov Rosé je od crnog pinota kao baze. Sad se sprema na gradnju novog, odvojenog podrumskoga dijela namijenjenog samo pjenušavom vinu. Najnovije iz njegove ponude – pjenušac od baznog vina dobivenog isključivo od Pušipela. Cmrečnjak inače ima i vrlo lijepu i prostranu kušaonicu

Međimurci – proizvođači vina učlanjeni u udrugu Hortus Croatiae – priredili su uistinu raskošan doček. U vinogradima okruženom dvorcu Trebotz kod Željezne Gore a gdje je lijepi restoran koji vodi obitelj Jakopić program se odvijao u dva dijela: najprije predstavljanje vinogradarskoga područja i vođena degustacija izabranih uzoraka vina raznih međimurskih proizvođača u režiji Saše Špiranca, autora novog Vinskog vodiča vinima i vinarijama Hrvatske. Potom, u golemoj središnjoj restoranskoj dvorani – mini-festival vina, i tipičnih lokalnih malih zalogaja, među ostalime i meso iz tiblice… Veliki broj vinara, svaki uz svoj stolić, ponudio je na kušanje svoje uratke.

Uvečer se druženje nastavilo, uz međimurske specijalitete i kapljicu, u restoranu modernog hotela u Termama Sveti Martin na Muri, gdje je bilo i noćenje.

__________________________________________________________________________________________________
VINSKI PUTEVI: VODIČ KROZ VINARIJE i VINA HRVATSKE – Značajan doprinos popularizaciji vina neke zemlje i posebno njenih vinogorja te teritorija na kojemu se ta vina rađaju mogu dati razne publikacije, među njima i vinski vodiči. U tim knjigama mnogo je korisnih informacija za potrošača i stoga ih ljubitelji plemenite kapljice rado imaju uza se kad planiraju posjet nekome području i/ili kad su već tamo, na terenu.
Svojedobno je naš znani novinar te publicist o vinu Srećko Ljubljanović svake godine izlazio sa novim izdanjem svojega Vinskog vodiča, onda je nastupila stanka dok se na sceni nije pojavio Saša Špiranec, koji je prije koju godinu pred publiku izašao sa svojim prvim izdanjem. Nedavno je Špiranec podastro novu svoju knjigu s naslovom Vinski putevi: Vodič kroz vinarije i vina Hrvatske. U nju je uvrstio, objašnjava, vinske kuće po tri kriterija – prvi je da su vrata njihovih gospodarstava otvorena za publiku, drugi je da se autor kod svakoga morao osobno i na licu mjesta uvjeriti u ono što i na koji način nudi, i treći i najvažniji je kakvoća vina. Špiranec je knjigu podijelio na četiri dijela – Istru i Kvarner, Dalmaciju s otocima, sjeverozapadni dio Lijepe naše koji je po najnovijemu nazvan Bregovita Hrvatska, te Slavoniju i Podunavlje. U poglavlju Istre prezentirao je, tekstom, kontaktima i slikom, nekih 31 vinara, Dalmacije 29, Bregovitoj Hrvatsko 39, Slavoniji i Podunavlju 23. Nije se ograničio samo na priloge o vinarima, nego je, što je, naravno, jako dobro, u želji da kompletno bude na usluzi vlasniku vodiča, uvrstio i poglavlja koja govore o najvažnijim sortama dotičnoga kraja, lokalnoj gastronomiji, lokalnim znamenitoistima, turističkoj ponudi, s naznakama o kojim je konkretno zanimljivom objektima riječ i kako konkretno još, pored kušanja vina i lokalnih specijaliteta, možete provesti vrijeme na nekom posjećenom lokalitetu.
Vrlo dobrodošla, dizajnerski lijepo uređena knjiga koja traje, po maloprodajnoj cijeni jedne butelje što se začas potroši – 69 kuna! ■
____________________________________________________________________________________________________

SUZA ZA ZAGORSKE BREGE
Povratak s krajnjeg sjevera prema jugu zapadnim dijelom Hrvatskoga zagorja, prema Krapini. Zaustavljanje ispred Muzeja pračovjeka, prijem na najvišem nivou. Pozdravni govor županice Sonje Borovčak i gradonačelnika Krapine Josipa Horvata, pa objašnjenje vezano uz Muzej i poziv na razgled muzejskog postava od strane kustosice muzeja. Kram-pogačice, čvarci, pjenušac, rakije dobrodošlice u organizaciji Borisa Vugleca s objekta Vuglec-breg.

Muzej pračovjeka doista treba pogledati, ima se što vidjeti i naučiti. Obilazak Muzeja sjajno je iskustvo za brojne školarce koji dolaze organizirano skupno. Nije čudno što je, kako veli kustosica, posjetitelja kroz godinu vrlo mnogo, i ne samo iz Hrvatske nego i izvana.

Skupna fotka, sa županicom i gradonačelnikom, ispred Muzeja pračovjeka u Krapini

Nakon kulturnog krapinskoga dijela put nas vodi prema Klanjcu i Kumrovcu. U Klanjcu kušanje vina tamošnjih proizvođača Zvonka i Filipa Severa, Keke Petrišića, Posaveca…

Potom – susret s drugom Titom ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu i degustacija frankovke od grožđa s trsova iz Titova vinograda! A onda, između Kumrovca i Klanjca, u lijepom izletištu Zelenjak Branka Grebličkog Venteka, ručak.

Uz obilatu kišnu pratnju stižemo u Škarićevo i na Vuglec-Breg ponad Krapinskih Toplica. Tu je – u doista vrlo lijepom brežuljkastom ambijentu s vinogradima i šumom te livadama koji treba doživjeti posebno od proljeća pa do jesenskih berbi – vinogradarsko-vinski ugostiteljsko-turistički rekreacijski objekt s itim nazivom, a u vlasništvu već spomenutoga Borisa Vugleca. Posebnost su toga kompleksa – što, inače, za rekreaciju na licu mjesta ima nekoliko igrališta, za tenis i male sportove, i koji nudi mogućnost jahanja na ponijima – drvene stare zagorske kuće koje, obnovljene, i lijepo uređena interijera, te svaka označena ne brojem nego nekim tipičnim zagorskim imenom, služe kao visokokomforni apartmani za noćenje. Vuglec-breg ima prostrani restoran gdje nudi finu domaću hranu i vino iz vlastite produkcije, od pjenušca rađenog klasičnom metodom preko bijelog vina od Graševine, Sauvignona, Muškata do crnjaka od Cabernet sauvignona i Frankovke…

Kod Vugleca su se prezentirala tri posjeda – uz domaćina, još i njegov susjed Petrač, s Hršak Brega, i Boris Drenški Bodren, visoko i mnogo nagrađivani neokrunjeni hrvatski kralj visoko-preditkatne kapljice iz Rusnice kod Huma na Sutli.

Prije degustacije vina Darko Preiner s Odjela za vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta, bliski suradnik Edija Maletića koji je s Ivanom Pejićem, sa Zavoda za genetiku istog fakulteta, sudjelovao u otkrivanju porijekla više naših kultivara, primjerice Zinfandela (Crljenka) i Plavca maloga, održao je za novinare (na engleskome) sažeto sjajno predavanje o novim otkrićima oko nekih starih sorata Hrvatskog zagorja kao npr. o Belini velikoj bijeloj, kojoj vele i Krapinska, a za koju se ustanovilo da je isto što i Heunisch Weiss odnosno Gouais blanc, jedan od roditelja famoznog Chardonnaya. Strani novinari slušali su kao ukopani: nisu mogli ni sanjati da će u Hrvatskoj, konkrento u Hrvatskome zagorju, naći roditelja Chardonnayu!

__________________________________________________________________________________________________
BELINA VELIKA BIJELA – Darko Preiner, koji je rekao da se u Škarićevu, upravo blizu objekta Vuglec-breg, nalazi vinograd što ga je kao kolekciju starih kultivara Hrvatskog zagorja strukovno pomogao podignuti zagrebački Agronomski fakultet, zapanjio je svojim predavanjem nazočne inozemne vinske novinare: nakon što je naveo kako je austrijski ampelograf Franz Xaver Trummer, kad je radio inventarizaciju sorata u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske sredinom 19. stoljeća, među kultivarima pronašao i identificirao Belinu veliku bijelu te je za nju u svojoj ampelografskoj knjizi objavio da je riječ o hrvatskoj sorti, dodao je da je ta Belina velika bijela isto što i Heunisch Weiss odnosno Gouais blanc, odnosno – roditelj Chardonnaya!

Mišljenje današnjih naših ampelografa o tome da je taj kultivar iz sjeverozapadnoga dijela Hrvatske bazira se na tome što je ustanovljeno da je ta Belina majka našem Moslavcu te na nekim pretpostavkama da bi se u nas mogao pronaći i drugi roditelj Moslavca. Belina velika bijela mama je oko 70 različitih sorata, uz Chardonnayu, primjerice, i Rizlingu rajnskome, Gamayu. Chardonnay, uz majku Belinu (Heunisch Weiss odnosno Gouais blanc), ima za oca Pinot. Rizling rajnski, također uz majku Belinu veliku bijelu, ima oca koji je nastao križanjem Traminca i divlje loze Vitis silvestris!

Inače, Francuzi, koji su pokušavali ustanoviti porijeklo Gouais blanca, u Francuskoj nisu našli nijednog roditelja sorti, a niti su Nijemci to uspjeli u istom nastojanju oko Heunisch Weissa, pa se zasad, iako je Gouais blanc s Pinotom stvorio Chardonnay a Heunisch Weiss s križancem Traminca i Vitis silvestris Rizling rajnski, ne može tvrditi niti da je majka Chardonnaya francuskog porijekla niti da je majka Rizlinga rajnskoga njemačkoga podrijetla.

Belina odnosno Heunisch Weiss ili Gouais blanc, te Traminac i Pinoti smatraju se prasortama, i vezani su uz nastanak više od 80 posto svih kultivara vinove loze. Još stari osvajački narodi prenosili su ih i širili Europom. Tu bi eto mogao biti dio objašnjenja kako je Belina mogla postati Heunisch Weissom i Gouais blancom i kako je sudjelovala u stvaranju znamenitih kultivara koji se u više nego uz Hrvatsku vezuju uz daleke Njemačku odnosno Francusku. ■
_________________________________________________________________________________________________

Činilo se da druženje s vinom konkretno i s vinarima kod Vugleca neće potrajati baš dugo jer bila su samo tri vinara-izlagača, međutim dogodilo se baš obratno! Očito je da je ponuda bila interesantna. Najprije pjenušci kod Vugleca, potom mirna vina kod njega i kod Petrača, a onda slatki visoki predikati kod Petrača i Bodrena.

Neobično uz stol posjeda Petrač: enolog Igor Horvat i njegov kolega iz vinarije Darko Jakopić točili su, uz snažni Chardonnay 2009 (16 vol % alkohola), i cabernet sauvignon te kupažu caberneta s merlotom Karizma, te ledeno vino od Cabernet sauvignona označeno godištem 2009 (jer vegetativni period je bio u 2009), a branime početkom 2010. A propos predikata, Petrači su u 2012. grožđe na oko 2000 trsova Chardonnaya ostavili za ledenu berbu!

No, sa slatkišima je ipak obarao s nogu Boris Drenški Bodren. Ledena vina po sortama, pa ledeno vino Bodren od Pinota bijeloga, Chardonnaya i Rizlinga rajnskoga, k tome mješavina Rizvanca, Sauvignona i Pinota bijeloga pod nazivom Triptih u kategoriji izbora prosušenih bobica!…

Drenški je najavio novu bombu: postojeću ponudu želi kompletirati s nečim što će svakako izazvati dosta pažnje i komentara – predikatima od crnih sorata poput Merlota, Cabernet sauvignona i Pinota crnoga! Njih se sprema saditi, a kapacitete sadašnjeg podrumskog prostora proširiti. Radi i na kolosijeku eno-turizma: kod sebe u Rusnici kod Huma na Sutli volio bi utemeljiti Selo predikatnoga vina.

————————————————————————————————-
PETRAČ – VINO, ANGUSI, PAJCEKI… – Imate li mogućnosti skitati i ako ciljano izabirete odredište, evo: kad ste u Krapinskim Toplicama i tamošnjem lječilištu, znajte da iznad njih, na brdu, postoje također mogućnosti za rekreaciju, a i liječenje i oporavak.Na Hršak-bregu i na Vuglec-bregu liječi se duša a tijelo krijepi, ima se prilike za lijepu šetnju, za tenis i male sportove, pa i za neko drugo razgibavanje, možda sobnu gimnastiku. Ponavljate li posjetu više puta a rekreaciju ste stavili u drugi plan, znajte i to da, kad se vratite doma s Hršak-brega i s Vuglec brega pa vas netko upita Kako si?, samo je jedna mogućnost odgovora, a ta uglavnom za sve nas s gradskog asfalta glasi: Barem sam pet kilograma predobro!

Vinogradarsko-vinski posjed Petrač Hrvoja Petrača, sa 10 hektara vinograda s oko 35.000 trsova (Graševina 4500 panjeva, Chardonnay 5000, Cabernet sauvignon čak 22.000 i Merlot sa 4000 čokota) i s vinskim podrumom (kapaciteta 118.000 litara!) nalazi se na Hršak-bregu. Petrači brinu o krdu od 30 odraslih goveda i s 15 mladunčadi marke Angus, imaju i uzgoj svinja. A na Vuglec-Bregu hotel, restoran i vinski podrum Vuglec-breg Borisa i Marija Vugleca.

Naresci i topla hrana domaći, vina svake godine bolja. Petrač, zamislite, u Zagorju ima više crnoga (antioksidansi!!) nego bijeloga, a i on i Vuglec diče se i s pjenušcima. Dok je Petrač tek izašao u javnost sa svojim prvijencem, od baznoga vina od Graševine iz berbe 2002, dotle Vuglec već može pokazati i medalje – najnoviju je za svoj pjenušac dobio prošlog ljeta na ocjenjivanju u sklopu sajma Agra 2012 u Gornjoj Radgoni. A s kime da podijeli radost za odličje nego s gradonačelnikom Krapine Josipom Horvatom, koji je upravo u restoran Vuglec-breg na Summit G-7 (G kao gradonačelnik) toga dana kad smo naišli u gostima imao sedmoricu gradonačelnika iz raznih krajeva sjeverozapadne Hrvatske?!…

Zagorje naše, em se zna, nigde ni tak lijepe kak je tam, za kosti starše su toplice, za kosti mlajše pak gorice…■
—————————————————————————————————

Večera s domaćom puricom, patkom, teletinom ispod peke i kolinjskim specijalitetima te zagorskim štruklima obilata. Noćenje kod Vugleca i, idućeg dana, putovanje prema Kutini u Moslavini.

U DOMAJI ŠKRLETA
Vinorodna Moslavina, sa središtima Kutina i Popovača, godišnje tržištu ponudi, kako smo čuli na licu mjesta, oko 450.000 litara vina. To je, kažu, domaja kultivara Škrlet, kojemu je inače sinonom Ovnek žuti, zato što grozd podsjeća na glavu ovna. Lokalni vinogradari i vinari u suradnji sa znanstvenim ustanovama te gospodarskim i političkim institucijama regije nastoje iznjedriti županijsku robnu marku vina Škrlet, pa je u tome kontekstu učinjena i klonska selekcija Škrleta. Trenutno je inače u moslavačkim vinogradima pod sortom Škrlet nekih 50 hektara. U Moslavini se, dakako, uzgajaju i razne sorte s međunarodnim predznakom, od Graševine preko Pinota bijeloga, Pinota sivoga, Chardonnaya, do Pinota crnoga, Frankovke, pa i Cabernet sauvignona… Na potezu od 20 kilometara od Popovače do Kutine postoji vinska cesta. Tamošnji proizvođači okupili su se udruzi Moslavačka vinska cesta, trenutno ih je 15 članova. Moslavci su objelodanili i vrlo korisnu brošuru Moslavačka vinska cesta, u kojoj su tekstom i slikom opisali vinogradarsko-vinska gospodarstva uključena u udrugu ali i skrenuli pažnju na vlastite kulturne-povijesne i prirodne-ambijentalne adute.

Moslavina je inače znana i po voću dunji, pa eto naziv grada Kutina i dolazi od latinskoga naziva za dunju. U Kutini se redovito svake godine održavaju i kuharska natjecanja Zlatna dunja, a prigotavljaju se jela u kojima je među sastojcima obvezna i dunja, pa je objavljena i ta brošura vezana uz natjecanje, s receptima niza vrhunskih hrvatskih kuhara sudionika tog takmičenja. A, eto, vinarija Miklaužić iz Popovače jedno svoje vino, mješavinu bijelih sorata Muškat ottonel (80 posto) i Muškat žuti, nazvala je Dunja.

Domaćini, pod redateljskom palicom Mislava Kašnera, predsjednika udruge Vinske ceste Moslavine te s ocem Vladom i proizvođača vina, proveli su goste Kutinom, pokazali im lijepu crkvu sv. Marije Sniježne u gradu, Muzej Moslavine te stare, tradicijske drvene kuće tipične za onaj kraj i spomenički zaštićene, a potom su ih odveli u prostranu kušaonicu Kašnerovih u vinogradarski kraj iznad Kutine. Tu su se, uz domaćina Kašnera, prezentirali posjedi Trdenić, Miklaužić, Kosovec, Florijanović, Mikša, Jaran… U prvi plan stavljena su vina sorte Škrlet, a bilo je bijelog sivog i crnog pinota, frankovke, zweigelta, cabernet sauvignona, uz mirna vina našli su se i pjenušci, od Kašnera i Miklaužića.

Strani novinari vrlo su temeljito zapisivali informacije o vinima kod svakog vinara. Više njih dosta se dugo zadržala kod Lovre Miklaužića, Markova sina i vlasnika vinarije Miklaužić. Tu je ponuda bila vrlo široka, uključivala je i dva pjenušca. Kod Vlade i Mislava Kašnera osobito se dopao bijeli pjenušac 2M brut, rađen klasičnom metodom i sa dvije godine odležavanja na kvascima. Kašneri su inače kao novitet kuće pokazali i svoje prvi ružičasto pjenušavo vino. Interesantnime se pokazao njihov Cabernet sauvignon iz 2009.

Kolega Vladimir Tsapelikov iz Rusije pak divanio je dugo s mladim Trdenićem, koji je za svoj Škrlet 2011 nedavno na ocjenjivanju u Moskvi osvojio zlatnu medalju. Ivan Kosovec – drukčiji je od ostalih: krenuo je u duže maceracije sa Škrletom!

Posebno je pažnju privukao Ivan Kosovec, mladi vinogradar/vinar s tri hektara pod 19.000 trsova, a koji razmišlja ponešto drukčije o vinu nego ostali tamo, naime upušta se s bijelim sortama – konkretno Škrletom – u maceracije s alkoholnom fermentacijom u otvorenim posudama od inoksa, nastoji izbjeći kupovne selekcionirane kvasce i rabi one iz svojega vinograda kojega, veli, obrađuje s visokom ekološkom svijesti, ne koketira, kao dosta drugih, u okusu s ostatkom neprovreloga sladora, ne koristi, kaže, aditive i osobito je pažljiv sa sumporenjem tako da njegova vina, tvrdi, u boci imaju tek oko 50 mg/lit SO2, ne smeta ga ako škrlet ima i nešto viši alhohol npr. 13,5 pa i 14 vol %, i ne žuri s vinom van nego ga duže drži na finom talogu… Kod njega se moglo kušati nemacerirani Škrlet 2011 i macerirani (20 posto od ukupne količine) Škrlet 2011 selekciju, te crno vino također iz 2011 a od Zweigelta, kao i Pinot crni 2011 koji je sazrijevao u tri godine starim barriqueima i tonneauxima od 500 litara.

I Moslavci su se iskazali u gostoljublju i organizaciji, boravak kod njih bio je i te kako sadržajan. Studijsko putovanje završilo je s ručkom na vinogradarsko-vinskom i turističkom gospodarstvu Tušek u Popovači.

Ali, nakon povratka iz Moslavine u Zagreb i prije službenog otvorenja festivala nije za inozemne novinare sve bilo i gotovo s upoznavanjem s hrvatskim vinom po regijama: Vlado Krauthaker pobrinuo se za prezentaciju vinske Slavonije večer prije početka festivala u zagrebačkom restoranu Baltazar, a predstavili su se članovi udruge Graševina croatica.

_________________________________________________________________________________________________

BENVENUTI U AMSTERDAMU – Dolazak renomiranih inozemnih eno-gastronomskih pera u Hrvatsku može kao korist našim vinarima, domaćim sortama i hrvatskome vinu općenito donijeti ne samo promidžbu kroz tiskovine i elektronske medije nego i kroz konkretne prezentacije uz sudjelovanje proizvođača osobno.

U Amsterdamu, za vrijeme prezentacije sljubljivanja vina obitelji Benvenuti s jelima chefa Naylora, bili su Albert i Nikola Benvenuti su s Janom Van Lissumom

Jedna takva prezentacija održana je nedavno u Amsterdamu, u sklopu 11. Sajma Wine Professional, a slijed je boravka u Hrvatskoj nizozemskog publicista i eno-gastro promotora Jana van Lissuma, kao gosta festivala Zagreb Vino.com i kao sudionika studijskog putovanja od Zagreb Vino.coma za strane novinare organiziranoga po Istri. Jedna od postaja inozemnih novinara u Istri bila je upravo kod obitelji Benvenuti u Kaldiru, gdje se van Lissum oduševio vinima. Pozvao je Benvenutije u Amsterdam i predložio im je da s njihovim vinima svoja jela sljubi chef Christopher Naylor, nositelj jedne Michelinove zvjezdice, iz jednog od vodećih amsterdamskih restorana Vermeer, smještnog u središtu Amsterdama u četirima povijesnim zgradama iz 17. stoljeća, i povezanog s uglednim hotelom NH Barbizon Palace. Uz vina Benvenutijevih – Malvaziju 2011., Malvaziju Anno Domini 2009., Teran 2009., Coronu Grande i Malvaziju San Salvatore 2010., Naylor je za ovu priliku spremio prokulice pečene na stabljici, karamelizirane i servirane s umakom od starog nizozemskog sira, zatim jakobove kapice s njokima, koricom limuna, orasima i svježim povrćem, pa hrbat mladog zeca s umakom od cikle i lagano kuhanom ciklom, te kolač od lisnatog tijesta, bijele i crne čokolade i zrelih rajčica. ∎
__________________________________________________________________________________________________
Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

SLABO (IS)KORIŠTENI POTENCIJALI/Kamo plove Plešivica i Jastrebarsko?

Zdravko Režek

Vinogradi na pozicijama Franščak (gore), i Šipkovica

… ILI ONI, ZAPRAVO, PLUTAJU? TAKO BLIZU MILIJUNSKOM ZAGREBU, TAKO BLIZU KARLOVCU, TIK UZ NAŠU NAJFREKVENTNIJU AUTOCESTU, A OPET TAKO DALEKO… ZAŠTO TAJ LIJEPI KRAJ S MOGUĆNOSTIMA ZA ODLIČNU KAPLJICU NE ŽIVI INTENZIVNIJE VINSKI i TURISTIČKI? ODGOVORE SMO POKUŠALI DOBITI OD ZDRAVKA REŽEKA, PROČELNIKA ZA GOSPODARSTVO U GRADSKOM POGLAVARSTVU JASKE

Kamo plove Plešivica i Jastrebarsko? Ili, zapravo, oni samo plutaju?

Plešivica je nesumnjivo jedno od naših ponajboljih vinogorja, a ambijentalno je vrlo privlačna i za turizam. U blizini je Zagreba i Karlovca kao potencijalno jakih emitivnih središta, nalazi se tik uz autocestu što od glavnoga grada vodi prema moru odnosno od mora prema metropoli, a prometnicom kroz svoje vinograde povezuje Jastrebarsko sa Samoborom, ulaznim vratima u Hrvatsku iz Slovenije. Iako jaskanski kraj ima idealne uvjete za uspješnu gospodarsku aktivnost u segmentu vina, iako se od lokalnih čelnika toliko puta čulo kako je budućnost toga teritorija upravo u vinu i turizmu, u Jastrebarskome i na Plešivici se malo toga relevantnoga događa oko eno-gastronomije i oko turizma.

Vizualno atraktivni, i što se tiče kakvoće grožđa izvrsni plešivički vinogradski položaji Franščak i Šipkovica

Kuhaju li to gradonačelnik i predstavnici gradskog poglavarstva ili (i) – zakuhavaju? Uz čelnika Jaske Zvonimira Novosela, u nedavnom natjecanju u kotlovini sudjelovao je i naš sugovornik, pročelnik za gospodarstvo Zdravko Režek

I dalje su tamo, traje to tako već godinama, tek četvoro proizvođača vina koji svjetlaju obraz kraju, a to je toliko malo da Plešivica kao vinogorje ostaje nezapažena u širem smislu. Zatim, nedostaje (boljih) ugostiteljskih lokala: jedan restoran s domaćom kuhinjom i jedan nedavno otvoreni mali ugostiteljski objekt na Plešivici te nekoliko obiteljskih gospodarstava što uz vino nude hladnu i toplu hranu ali tek uz prethodni dogovor – može li to biti dovoljno da se iz milijunskoga Zagreba (češće) pođe na vinsku cestu Plešivice? Smještajnih kapaciteta, nakon što je Jastrebarsko zatvorilo svoj hotel Jaska, ima tek nešto na seoskim gospodarstvima na Plešivici, a to nije ohrabrujuće za ni za dolazak nekoga tko putuje prema moru ili s mora u unutrašnjost.

Plešivica po svojoj prirodnoj konstrukciji nije prostor za produkciju i ponudu običnoga, jeftinoga. A oni koji imaju novaca i žele ga potrošiti na svoje užitke, dakle upravo potrošači koje se isplati dobiti, preferiraju viši razred ponude. Plešivičanci kao da to (još) ne(dovoljno) shvaćaju, pa su i dalje većinom na stupnju improvizacije. K tome, čini se da nisu skloni nužnom poslovnom kvalitetnom samoorganiziranju unutar branše, a slabi(ji) su i na marketingu. Od svojih priredbi Vinske igre na proljeće i Jaskanske vinske svečanosti na jesen oni rade događanja na razini tek puke veselice i gostionice, na Jaskanskim vinskim svečanostima dominantan dio sadržaja budu nastupi izvođača lakih nota, na tim manifestacijama Jaskanci svoje vino prezentiraju – sami sebi!

U neka su vremena i Slovenci dolazili na Plešivicu kupovati grožđe za vino. A onda je Plešivica došla na ne baš lijepi glas zbog raznoraznih mahera koji su izlazili sa svojim verzijama vina. Nikad nisam stekao dojam da su se ambiciozniji tamošnji vinari – iako su gunđali kako to postoji i kako inspekcije dohvaćaju samo njih koji su uredno registrirani ali ne i mahere koji to naravno nisu – suprotstavili tim maherima a niti da su se lokalne institucije, kojima bi također moralo biti i te kako stalo da se takve stvari ne događaju na njihovome prostoru, energično zauzele da se negativa ukloni i da se Plešivica hitro vrati na dobar vinski glas.

Zdravko Režek, pročelnik Odjela za gospodarstvo pri Gradskom poglavarstvu Jastrebarsko, i sam dolazi iz vinogradarsko-vinarske obitelji. U društvu s bratom Željkom i njegovim sinom Danijelom, te s tatom Ladislavom

AKO JE RAT, ONDA JE RAT ZA SVE!

• Zašto? Zdravko Režek pokušava pojasniti:

– Sretan sam i kao vinogradar/vinar i kao Jaskanac da je vezano uz Plešivicu ta epizoda s raznoraznim vinima završena priča. No, kad se sjetim tih vremena, još uvijek osjećam gorčinu i bijes što je isključivo i samo Plešivica bila proglašena krivom, i na taj način oslobodila krivice drugih vinogradarskih područja i tadašnjih gospodarskih subjekata koji su se bavili vinarskim poslom na neprimjeren i nezakonit način, o čemu npr. svjedoči i napis iz njemačkih novina o izvozu poznatog vina Dingač sumnjive kvalitete. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća područje vinogradarske podregije Plešivica bilo je dobro poznato, a vina odavde bila su prepoznatljiva i tražena, kao robna marka. Kako bi se tih godina lakše pozicionirali na tržištu vina, pored domicilnog tadašnjeg Jaska-vina, grožđe i vino otkupljivali su Badel-Vinoprodukt, Slovin iz Brežica i još neke druge vinske kuće, koje su na taj način sebi osigurale dobivanje etikete vina Plešivica. U tome nema ničeg spornog i nezakonitog, međutim grožđa, pa tako i vina, u podregiji Plešivica ima koliko ga ima, a sporno je to da se tada vina s oznakom Plešivica prodavalo koliko je trebalo! Naravno da je bilo pitanje vremena kad će se uvidjeti da oznaka Plešivica više nema pokriće u Plešivici. Primjer Plešivice i Plešivice nije bio usamljen, međutim tada to nikoga nije zanimalo jer je, valjda, svima u sustavu bilo dobro. Stvaranjem Republike Hrvatske i donošenjem određenih zakonskih propisa institucije jesu počele raditi svoj posao, ali na žalost ne i ravnomjerno istovjetno po vinogradarskim područjima u Hrvatskoj. Paradoks je da dok, sredinom devedesetih godina, u predjelu Plešivice traje akcija Lipa da bi se uveo red u proizvodnji vina, vinarski inspektor za područje Dalmacije u jednoj dnevnoj tiskovini objašnjava kako se patvori vino…!!!??? Često puta sam se upitao zašto se nije primijenila uzrečica iz jednog vica: …ako je rat, onda je rat je za sve….

• I danas, kad su se one afere s vinom valjda već i zaboravile, ali i nakon niza izjava bivših gradonačelnika da je budućnost razvoja u jaskanskome kraju turizam i da je tu lokomotiva upravo prvenstveno vino, Plešivica ne uživa neku osobitu popularnost šire u vinskome svijetu. Unatoč nekim županijskim pokušajima ustroja vinske ceste, teritorij se ne plasira dovoljno kao odredište, a kao odredište visokog sjaja nikako. Publika cijeni s Plešivice tek troje do četvero vinara koji kroz svoje proizvode pokazuju vinske potencijale teritorija. Jaska i njena okolica imale bi što pokazati i u segmentu kulture, u turističkim brošurama rado se i hvalimo baš s takvim nasljeđem. Ali, pisao je već o tome Svijet u čaši, stari dvorci trebali bi biti uređeni i stavljeni u funkciju, otvoreni za javnost. Odgovori nadležnih znaju biti da nema novaca za uređenje i održavanje takvih objekata, međutim zar nije moguće naći doma ili vani nekog investitora za uređenje a onda dio takvog kompleksa ustrojiti i u čisto komercijalne svrhe, primjerice u lijepi restoran, kavanu, prigodni butik, kako to rade vani. Najgore je kad se neki objekt prepusti samome sebi i zubu vremena, tada on samo propada. Dakle, zašto se taj dio nije dosad bolje iskoristio? A tu su i ribnjaci u Maloj Mlaki, s ribom koja bi ovdje mogla biti i te kako baza za visoku gastronomiju. Hotel Jaska već dugo više nije otvoren, je li tu na vidiku kakva promjena nabolje?… Nisu li se institucije, konkretno baš Grad Jastrebarsko, trebale, još u ona nedavna ekonomski bolja vremena, više zauzeti da situacija u vinskome i turističkome smislu bude bitno bolja?

Kušaonica Jana u jaskanskome kraju. Restoran Ivančić na Plešivici. Vlasnici i voditelji bračni par Ivančić s gostima. Nude se domaća hrana i lokalna vina. U blizini pozicije Veselnica: restorančić Karlo, Karla i Marijanke Navoj. Karlo Navoj dugo je radio kao šef kuhinje u restoranima u inozemstvu i prati ga dobar glas.

PRIVATIZACIJA BEZ OBVEZA

– Nesporna je činjenica da jaskansko područje posjeduje veliki potencijal za razvoj turizma, ali je i činjenica da jaskansko područje još uvijek nema image turističke destinacije. Zašto je tome tako, tko je za to kriv? Kao prvo, turizam se ne događa sam od sebe, dakle nisu dovoljni resursi sami za sebe. Turizam treba htjeti i znati razumjeti, turizam treba živjeti, ali i ulagati u njega. Što se krivaca tiče, stvari su još kompleksnije. U proteklom periodu, kako sada stvari stoje, za turizam su izgubljena tri turistička bisera ovog područja: Svetojanske toplice, koje je kupio Agrokor s ciljem proširenja usluge i izgradnje dodatnih sadržaja no od svega se nije dogodilo ništa, bazeni uopće ne rade. Ribnjaci Crna Mlaka, koji su i ornitološki rezervat, također su privatizirani i stvar je vlasnika da dopusti turizam ili ne. Hotel Jaska također je privatiziran, pa je potom i ponovno promijenio vlasnika i eto nekoliko godina je zatvoren. Mišljenja sam da je upravo kod privatizacije navedenih resursa bila greška kako Grada Jastrebarskog, tako i Republike Hrvatske što nije uvjetovan nastavak aktivnosti vezanih uz turizam. Danas je situacija takva da je Vinska cesta Plešivica najznačajniji turistički proizvod ovog kraja. Dvadesetak vinara uredilo je svoje prostore, u funkciju je stavljeno stotinjak ležaja, postavljena je tzv. smeđa signalizacija, donekle se uređuje i prometna infrastruktura… Posjetitelja ima, međutim, istina, ne može se reći da je Plešivica i dovoljno puna turistima. Točno je da je vino zaštitni znak i prva asocijacija za Grad Jastrebarsko, točno je i da je nekolicina plešivičkih vinara poznata diljem Republike Hrvatske a i izvan naših granica, točno je i da je Plešivica prije nekoliko godina imala Vinara godine, bio je to Velimir Korak, i da je imala nekoliko najperspektivnijih mladih Vinara godine, ali po mom mišljenju nedostaje kvalitetna vizija i htijenje samih vinara da svojim idejama, zajedništvom i aktivnošću, da se tako izrazim, naprosto prisile institucije, konkretno Grad Jastrebarsko, Turističku zajednicu…, da optimalno prate i podrže događanja vezana uz vino. Dio problema leži i u činjenici da Grad Jastrebarsko ne posjeduje Strategiju razvoja turizma. Ali je pri kraju izrada akta Strategija gospodarskog razvoja Grada Jastrebarskog, koja u svom sadržaju dosta prostora posvećuje upravo vinu i turizmu. Krenulo se s uređenjem dvorca Erdödy, kroz IPA-projekt Probuđena kulturna baština, za nadati se da će u budućnosti doći do turističkog napretka, ali uz uvjet sinergije svih turističkih djelatnika i institucija koje se bave turizmom ili mogu pomoći razvoju turizma, dodati valja i to da je bitno da se i opća ekonomska situacija u državi poboljša, da se podigne životni standard prosječnog čovjeka da bi i on sebi mogao više priuštiti i da kroz to postane i zahtjevniji, i da i on time prisili nadležne da ponuda bude na višoj razini. Kada područje Grada Jastrebarskog postane destinacija i kad se stvori marka vina Plešivica, postojeći će vinari imati pozitivni vjetar u leđa kojega nikad dosta, bez obzira živjeli u izobilju ili u ovim recesijskim vremenima, a lakše će se pojaviti i afirmirati novi vinari.

Zdravko Režek: i vinari sami trebali bi se jače angažirati…

• Kad već govorimo, unatoč tome što ste spomenuli brojku od dvadesetak proizvođača vina koji su registrirani kao punktovi Plešivičke vinske ceste, o nekih tek četvero cijenjenih vinara s Plešivice, kako to da, čak i unatoč svojedobnom (1984.) osnutku Kluba prijatelja dobroga vina nastalime s ambicioznim ciljem da potiče natjecanje među vinarima u tome tko će od iste sorte proizvesti bolje vino, Plešivica kao prostor sa zavidnim mogućnostuma nema i više vinara visokoga ranga?

– Klub prijatelja dobrog vina bio je na vrhuncu svog djelovanja u periodu od 1995. do 2000. godine. Tada je bilo vrijeme da se napravi iskorak u djelovanju, odnosno bila je potrebna profesionalizacija udruge. Kako sam i sam u to vrijeme bio član Upravnog odbora Kluba, predložio sam da mi, vinari-članovi orijentirani prema tržištu zaposlimo jednog profesionalca koji će kao operativac raditi marketing za nas, pratiti događanja vezana uz zakonodavstvo, izložbe, ocjenjivanja itd., ali prijedlog nije pao na plodno tlo i takav iskorak na žalost nije napravljen. Poštujući zalaganje svih članova Kluba, članova uprave i svih predsjednika Kluba do sada, moram reći da su značenje i utjecaj Kluba na prostoru RH kopnili.

SUBVENCIJE SA SLABIM POVRATKOM
• Grad Jastrebarsko a i Zagrebačka županija pomagali su i pomažu u nekoj mjeri novcem, ali dojam je da ulaganja s jedne strane nisu obvezujuća da oni kojima se pomoć daje to opravdaju u gospodarskome smislu, a da, s druge strane, financijska pomoć od darovatelja odlazi i na projekte kao što su npr. sadržajem čisto komercijalna priredba Jaskanske vinske svečanosti koji srozavaju jednu dobru ideju o promidžbi lokalnih vina, kulinarike i običaja. I Jaskanske vinske svečanosti, a i Vinske igre Kluba prijatelja dobroga vina ne koriste se da bi se plešivički vino i gastro-potencijal (dostojno) prezentirali drugima, onima koji jaskanskome kraju trebaju donijeti novac i bolji standard. Ima li naznaka da bi se stvari mogle promijeniti, i ubrzo, a i uz zalaganje baš Grada Jastrebarskoga?

– U proteklih petnaestak godina značajna financijska sredstva iz proračuna Grada Jastrebarskog i proračuna Zagrebačke županije izdvojena su za razvoj vinogradarstva i vinarstva kroz subvencije za podizanje novih nasada, nabavku opreme, adaptaciju objekata, uređenje smještajnih kapaciteta, sufinanciranje premije osiguranja itd. S druge pak strane, nije definirana obveza primatelja subvencija, primjerice da svakako nastupaju na manifestacijama i prezentacijama kada je njihov nositelj ili Grad Jastrebarsko ili Zagrebačka županija, što po mojemu mišljenju nije dobro za marketing kraja i vina. Kao primjer navodim činjenicu da je na ovogodišnjoj manifestaciji Vinodar u Daruvaru grad-partner bio Grad Jastrebarsko, koji se obvezao da će na manifestaciji sudjelovati, pored ostalih, i jaskanski vinari. Nastup se dogodio, ali on niti iz daleka nije bio onakav, kakav bi u takvim prilikama trebao biti. Jaskanske vinske svečanosti, kao centralna gradska manifestacija u ovom obliku održavaju se dvadesetak godina. Činjenica je da je posjet dobar, ali postavlja se pitanje da li je to zbog vina ili koncerata. I ranijih godina se pokušavalo promijeniti koncept manifestacije, ali se u tome nije uspjelo. Grad je, uz sufinanciranje iz gradskog proračuna, ponudio organizaciju manifestacije i Klubu prijatelja dobrog vina, Klub to nije prihvatio. Određeni iskorak napravljen je s Diplomatskom berbom, jer samim time što je u priču uključen osobno predsjednik države priredba dobije relativno veliku medijsku pozornost. Ranijih godina u sklopu manifestacije bile su kod pojedinih vinara organizirane i Dionizove večeri, koje bi po mom mišljenju također trebalo vratiti, mislim da bi bilo dobro da se takvo događanje organizira i tijekom godine, nevezano na manifestaciju Jaskanske vinske svečanosti. Vinske igre Kluba prijatelja dobrog vina te Dani otvorenih podruma, nisu za sada, kada je u pitanju privlačenje potrošača/kupaca vina, polučile rezultat kakav bi mogle. Nadam se da će se u skoroj budućnosti, uz preduvjet stvaranja konkretne vizije, htjenja i zalaganja pojedinaca prvenstveno iz redova vinara, zatim doprinosa institucija poput Grada Jastrebarskog i Turističke zajednice pa i drugih gospodarskih subjekata, kao i suradnjom s okolnim mjestima, prvenstveno sa Samoborom, turistička ponuda na jaskanskom području obogatiti i da će ono postati izletište grada Zagreba, kao što je i nekad bilo, a i, zahvaljujući i činjenici da se nalazimo uz A-1 i D-1 prometnice , kvalitetna destinacija kontinentalnog turizma Hrvatske.

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

SORTE/Plavec žuti, iz zapećka u žižu

Plavec žuti – sorta za novo, vruće vrijeme

VAŽNOST TOGA KULTIVARA U NAJNOVIJE VRIJEME u HRVATSKOJ i SLOVENIJI SVE JE VEĆA, i LAKO JE MOGUĆE DA ĆE MU U SVJETLU KLIMATSKIH PROMJENA VAŽNOST i JOŠ JAČE RASTI

Iako se na Plavec žuti općenito, zato što zbog velikih prinosa daje bazno, stolno vino, gleda kao na sasvim običnu sortu, važnost toga kultivara u najnovije je vrijeme i u Hrvatskoj i Sloveniji sve veća, i lako je moguće da će joj u svjetlu recentno počelih klimatskih promjena značenje još jače rasti.

Doduše ne u smislu proizvodnje nekog vrhunskoga i osobite pažnje vrijednog samostalnoga vina, nego kao vina za miješanje s vinom drugih sorata radi popravljanja kiselosti i radi jamstva svježine. Pokazuje se da Plavec žuti, kapljica kojega inače ne obiluje alkoholom, i u vrućim godinama može dati vino s lijepim kiselinama, a baš takva vina s nižim alkoholom i s boljom kiselošću prikladna su za produkciju tzv. ljetnih osvježavajućih aduta, ali i za nešto mnogo važnije – za produkciju baze namijenjene šampanjizaciji i destilaciji, dakle za pjenušce i vinjak. Šampanjer Janez Istenič s Bizeljskoga kod Klanjca Plavec žuti rabi za bazno vino za pjenušce, vinjak ali i za proizvodnju balzamskog octa.

Prof. dr. Nikola Mirošević u svom Ampelografskom atlasu kao sinonime navodi Plavez jaune, gelber, yellow, giallo. Znamo i da Slovenci za Plavec žuti kažu Rumeni plavec. Mirošević piše da je to naša stara autohtona sorta, najviše rasprostranjena u sjevero-zapadnom dijelu Hrvatske i u susjednoj Sloveniji.

Ali, u jednoj knjizi Jancis Robinson Vodič kroz vinske sorte svijeta (Guide to wine grapes) koju je 1998. godine pod nazivom Guida ai vitigni del mondo izdao Slow Food Editore, Plavez gelber, koji je po Miroševiću jedan od sinonima za Plavec žuti, spominje se i kao sinonim kultivara Plavai i Plavay, a za taj Plavai/Plavay Robinson u spomenutoj knjizi navodi da je riječ o autohtonom kultivaru iz Moldavije, vrlo raširenom u istočnoj Europi i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, te da se od njega proizvodi stolno vino odnosno, pogotovu u Rusiji, bazno vino za produkciju vinjaka.

U Moldaviji sortu Plavai nazivaju još i Belan i Plakun, u Rumunjskoj Plavana, u Mađarskoj Melvais, u predjelu ruskog Krasnodarskoga Belan odnosno Oliver, u Ukrajini Bila Mouka, Bila Muska i Ardanski, u središnjoj Aziji Beli Krougli. Kažu joj još i Belana, Belolistka, Jardovan…

Iz kataloga sorata vinove loze njemačkoga VIVC-a, odnosno Vitis International variety Cataloguea, u kojemu je Plavec žuti odnosno Rumeni plavec registriran i od strane Hrvatske i od strane Slovenije, vidljivo je da se kultivar navodom sinonima vezuje uz Plavay, naime među čak 73 sinonima za Plavai odnosno Plavay nalaze upravo i Plavec žuti i Rumeni plavec i Debeli Klešec i Plavec gelber…

Međutim u najnovijoj i vrlo opsežnoj knjizi Wine Grapes – vodiču kroz 1368 vinskih kultivara, Penguin-Books, izdanoj 2012. – Jancis Robinson, uz koju su autori još i Julia Harding i José Vouillamoz, piše da je pogrešno kao sinonim za Plavec žuti rabiti naziv Plavai, te Plavec žuti svrstavati u prostor Moldavije. U ovoj najnovijoj knjizi kaže se ono što je naveo prof. dr. Mirošević, tj. da je Plavec žuti stara sorta sjeverozapadne Hrvatske i susjednog područja Slovenije. Analize DNA govore da Plavec žuti nema veze s Plavaijem i s Moldavijom.

Sorta uspijeva na nižim i višim položajima umjerene klime, nije izbirljiva na tlo, u cvatnji je otporna, i ne osipa se. Otpornost prema smrzavicama dobra je, prema oidiju i peronospori i vrlo dobra, međutim grožđe rado trune. Dozrijeva na početku trećeg razdoblja. Rodnost je velika i redovita.

Zreo grozd srednje je velik do velik, dugačak, stožast i plećat te na donjem dijelu zaokrenut. Bobice su dosta velike, okrugle, zelenkasto-žute sa svjetlo-žutim odbljeskom. Kožica je tanka, meso sočno, sok kiselkast.  ∎

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

NARODNI OBIČAJI/Poklade – fašnik: DANI KAD NORIJU PAMETNI…

Fašnička atmosfera na glavnom samoborskom trgu

Vozim kruzer – nisam luzer. Samoborski fašnik uvijek je bio prigoda za duhovito i peckavo seciranje društva. Kako bi bilo lijepo reći: VOZIM SE, BAREM PONEKAD, CRUISEROM, PA ME NE SMATRAJU LOSEROM

Princeza Sraka ipak barem na vršku češnjovke, nakon neočekivanog iskustva s dva zrna graška

Koalicija gradonačelnika i, naravno, jednog od ponajboljih samoborskih kuhara i ugostitelja Stjepana Grgosa (Kod Spilje)

Na vino – sirovo i kuhano, zna se: u Tin kod Žganjera, sto se tiče kremšnita i krafni dvije su opcije – U prolazu i Kod Livadića. Bermet i muštarda, dakako kod Filipeca. Sve u centru Samobora!

TURISTIČKI GRADIĆ SAMOBOR, DANAS PREDGRAĐE MILIJUNSKOG ZAGREBA i ULAZNA VRATA u REPUBLIKU HRVATSKU IZ SLOVENIJE, HVALI SE s GOTOVO DVOSTOLJETNOM KARNEVALSKOM TRADICIJOM. ŠTETA JE DA KAO PRIREDBA KROZ SVE TE GODINE NIJE, TO VIŠE ŠTO IMA TAKO DUGU TRADICIJU, IZRASTAO i DO STATUSNE RAZINE MANIFESTACIJE POPUT VENECIJANSKOG MASKIRANOG DOGAĐANJA, PA DA MASKIRANE SPELANCIJE BUDU NE SAMO NA RADOST MASKAMA, POSJETITELJIMA i NEKOLICINI LOKALNIH UGOSTITELJA, NEGO UVELIKE i – GRADSKOME PRORAČUNU!

Samoborski fašnik ove godine odvija se 187. put! To je službeno, po onome kako je zapisano u dokumentima, međutim pretpostavlja se da on ima i dužu tradiciju, možda i od oko 200 i više godina.
Neki kažu da je sada – a kako i ne bi kad je riječ o 2013. – došao vrlo nezgodno za aktualnu samoborsku vlast, poglavito za gradonačelnika prof. dr. Krešu Beljaka, jer upravo je ova godina izborna baš za gradonačelnike.
Od 1. do 12. veljače vladanje gradom preuzima ‘’Sanoborska slobodna fašnička republika’’, slogan koje je da pametni noriju u dane fašnika a bedaki saki dan, dakle Beljak na 12 dana ‘’pametnima’’ mora predati ključeve grada, a svaki dan bez vlasti za vlastodršca je naravno gubitak… Beljak što se tiče izbora barem zasad mirno spava jer još mu nema službeno objavljenog protukandidata, pa fiškal Štef već debelo priča naokolo da ‘’Beljak u izbore ide sam protiv sebe, pa ako i ne bude pobjednik on, bit će opet on!’’

Fiškal Štef je uz samoborskog gradonačelnika Krešu Beljaka, i direktoricu TZ Samobora Zdravku Škugor

Kako se vidjelo nedavno u Samoboru, Beljak se i te kako umije snaći – uočen je kako vrlo uspješno koalira sa samoborskim ugostiteljima i zasigurno i kad je i bez vlasti ne može ostati gladan. Stjepan Grgos iz restorana Kod Spilje u Otruševcu, kojega inače čuva spiljski čovjek iz zaštitarskog društva Pećina Security, osmislio je čak i jelo Gradonačelnikov lonac, a to je junetina u povrću zapečena u tijestu u posudi od terakote…

Sveprisutna princeza Sraka, koja je, čulo se, ‘’s princom Fašnikom uvijek u opoziciji’’, nije se na nedavnom javnom pojavljivanju u novoj republikanskoj haljini osvrtala na politiku nego na najnovije iskustvo vezano uz, kako je rekla, njeno ‘’sljubljivanje kao princeze na posteljici od zrna graška’’ s time da je, požalila se, još i tam gdje se ‘’najmanje nadala našla dva zrna graška’’, a bila je srdita i zato što ju je, nakon svega, ‘’dopao samo vršak lijepe debele češnjofke’’…

Samoborski fašnik sjajno je na pressici zamirisao jelima domaće kuhinje, koja su svakako adut u privlačenju gostiju u Samobor, dakako ne samo u vrijeme fašnika. Devet najpoznatijih ugostiteljskih objekata s područja općine Samobor predstavilo se sa sezonskim jelima predstavljenima kao fašnički specijaliteti. Tako se na stolovima Samoborske pivnice, Gabreka 1929, restoranâ Mirna, Pri staroj vuri, Vugrinščak, Samoborska klet, Zeleni papar i Kod spilje, te kavane Livadić moglo kušati, uz spomenuti gradonačelnikov lonac, i kuhani buncek pečen u tijestu, pirjane medaljone od goveđeg jezika, lovačku juhu, medaljone od vepra, paprikaš od divljači, juhu od luka, samoborske češnjovke, zapečene štrukle, domaći kukurizni kruh, domaće štrudle, znane samoborske kremšnite I, dakako, krafne kao fašnički kolač. Na vino – sirovo i kuhano – poslije se išlo u bistro Tin ili, popularnije – kod Žganjera.
Otvorenje Samoborskog fašnika 2013 predviđeno je bilo za petak 1. veljače u 18,30 na Trgu Fašničke Republike, odnosno glavnom samoborskom trgu. O dvama vikendima u veljači u Samoboru i opet procesije i nastupi brojnih maski (odraslih i dječjih) na pozornici ali i po drugim vanjskim i unutarnjim prostorima u gradu. Kod Muzeja u ovećem šatoru ples za djecu, mame i tate. Na klizalištu u okviru nekadašnje stare vojarne Taborec – ples pod maskama na ledu i ‘hokejska’ utakmicu Metloboj umjesto štapova za ‘’hokejaše’’ su određene – metle. Završetak fašničkog ludovanja u predvečerje u utorak 12. Veljače: na Trgu Fašničke Republike ključevi grada pronalaze put natrag gradonačelniku Krešimiru Beljaku. Nnagrade najboljim maskama Samoborskog fašnika 2013.: svote su vrlo atraktivne, prva nagrada izabranome sretniku – 20.000 kuna!

POKLADE KROZ POVIJEST: balovi pod krinkama

O Samoborskom fašniku knjigu je pod naslovom ‘’Bedaki noriju saki dan, a pametni samo na fašnik’’ napisala viša kustosica Samoborskog muzeja, mr etnologije Lela Ročenović. Prošle godine izdali su je Samoborski muzej i Turistička zajednica grada Samobora. Evo što kaže mr. Lela Ročenović o pokladnim događanjima u Samoboru
Najstariji do sada poznati pisani trag o pokladama u Samoboru vezan je uz općinsku vijećnicu. Kako je početkom 19. stoljeća stara magistratska vijećnica postala premala, ‘’a ni vanjsko lice nije zadovoljavalo’’, magistrat je na sjednici 1825. godine odlučio graditi novu. Gradnja je trajala do 1826. godine. Vanjski dio realiziran je po nacrtu znamenitg arhitekta Bartola Felbingera. Budući da je gradnja bila preskupa te se općina morala i zadužiti, Magistrat je odredio da se što više prostorija iznajmi da bi se tako povećali prihodi općine. Tako se eto zgrada općinske vijećnice počela iznajmljivati, između ostaloga i za fašničke balove.
U zapisniku općinske sjednice od siječnja 1828. godine stoji da se vijećalo o molbi Juraja Herdiborskog da mu se ustupi sala općinske vijećnice za držanje ‘’balov čez fašinek kak i leto lanjsko’’ (dakle kao i 1827. godine). Odlučeno je da se za šest balova sala ustupi po cijeni od 12 forinta, a za svaki bal više – uz još po dvije forinte.

Atmosfera za vrijeme fašnika na glavnom samoborskom trgu sjajna je!

Iz tog vremena je i oglas u zagrebačkim novinama ‘’Agramer Zeitung’’ od 1835. godine, kojim samoborski gostioničar Lovrenc Vukovič poziva Zagrepčane na Fašnički bal u Samobor. U njemu on iznosi: ‘’ulaznina 20 krajcara 1, 8. i 22. veljače, a sve ostale dane 12 krajcara. Bit će vrlo dobar orkestar koji će najnovije i najobljubljenije komade izvoditi… Isto tako su osigurana prava hladna i topla pića i jela… Pored toga nuđa se čistoća i podvorba s najvišom brigom za gosta… Poduzetnik se nada da će plemeniti stanovnici Samobora i mnogi poštovani gosti iz Zagreba i okolice svojim posjetom biti počašćeni.’’
Iz ova dva dokumenta možemo vidjeti da je i u prvoj polovici 19. stoljeća ekonomski aspekt kod organiziranja Fašnika bio vrlo značajan. U prilog tome govori i činjenica da je ulaznica za fašničke balove bila gotovo dvostruko skuplja od one za obične balove.
Opisujući fašničke balove, Lang počinje rečenicom ‘’U fašničko doba prične se noret, veli se Fašnik je, pak ni čudo da ludi noriju’’. Navodi da se ‘’prije’’ maskiranju pristupalo mnogo ozbiljnije nego u njegovo vijeme, a dolazak maske se najavljivao (misli se valjda najviše na kućne zabave). Maske su bile u grupama i pokazivale se po mnogim mjestima gdje je organizirana zabava, javna ili privatna. U maškaradu se išlo zbog društvenosti, i da se vide, i da se bude viđen. U maskiranju su sudjelovale mlađe i društvenije osobe. Maskirali su se svakojako, često u staru i staromodnu odjeću, a imućniji su dali šivati posebnu odjeću za tu prigodu.
‘’A ludovalo se prije mnogo više, no danas. Što je bilo mlađega i sprijateljenog, spremalo se u maškare. Smišljalo se i odijevalo raznoliko, kako je tko znao i mogao, samo da ga tako lako ne prepoznaju. Upotrebljavalo se staro ponošeno odijelo i ono koje je već odavno izišlo iz mode, imućniji su pravili i posebna pa i skupa odijela. Najradije i najviše se išlo u maškare kad je bio gdje pir, ples ili poveća kućna zabava. I odličnije društvo rado je išlo u maškare i pohodilo kuće svojih znanaca, ali se obično još prije navijestilo, da će oni doći, pa su ih tada lijepo primili, zadržali ih, te u plesu i zabavi proveli koje doba noći’’, piše Lang 1915.

Vozim kruzer, nisam luzer, jedna od maski na Samoborskom fašniku u novijem vremenu.

Tijekom 19. stoljeća fašnički balovi se odvijaju u privatnim kućama, gostionicama, a ponekad i u gradskoj vijećnici, održavaju ih i dobrovoljna društva kao što je Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano 1890. Te, osobito, Hrvatsko pjevačko društvo Jeka, osnovano 1874. godine. Jeka je prednjačila u ‘’šaljivim zabavama’’ o pokladama ili ‘’pokladnim zabavama’’. (Kocijanić, 1943.)
Navedene maskirane zabave izraz su društvenosti i komunikacije, i odvijale su se u zatvorenim prostorima. Vani, na ulici, bilo je manje događaja i, po opisima Langa (1915.): ‘’Tada se moglo gotovo svake godine vidjeti isto, na pr. Seljačka svadba, menežarija (a to su bili mačka, pas, kokoš, guska itd. u gajbi), jahalo se na konju, a frajlu v tačkih voziti bilo je već nekaj osebujnega’’.
Pravu revoluciju u pokladnim događanjima u Samoboru izazvat će Josip Kompare, obrtnik koji djeluje naročito u periodu od 1860. do 1885. godine.

ALEGORIJSKA KOLA i JAVNI OPHODI
Josip Kompare rođen je u Krškom 1830. godine. Knjigotiskarski i knjigovežački obrt završio je u Karlovcu, a zatim putuje po Austriji, sjevernoj Italiji, Mađarskoj i Hrvatskoj. Zaustavlja se u Samoboru gdje otvara knjigotiskarski i knjigovežački obrt, a kasnije ga proširuje i na staklarski obrt. Njegov izraziti smisao za humor snažno će obilježiti Samoborski fašnik. Putujući po navedenim zemljama bio je u prigodi vidjeti pokladna događanja u europskim gradovima, pa uvodi neke inovacije u samoborske poklade.
Iz tekstova Milana Langa i samoborskog književnika Frana Hrčića doznajemo da je Josip Kompare u periodu od 1860. do 1885. godine aktivan u pokladnim događanjima u Samoboru i ubrzo postaje glavni organizator javnog ophoda maski – po trgu i svim glavnim ulicama, po gostionicama i privatnim pokladnim zabavama. Ovi se javni ophodi počinju nazivati ‘’fašnički korzo’’, ‘’karneval’’ ili ‘’krabuljni ophod’’. Kompare je bio autor koncepcije ophoda: pisao je tekstove, sudjelovao u dekoraciji slikama, organizirao i režirao grupne nastupe. Svoje pokladne šale predstavlja naslikane na debljim papirima i kartonima većeg formata i opisuje ih tekstovima u stihu i prozi. Znale su to biti čitave pokretne scene na volovskim kolima koje on režira i u kojima pored ostalih sudionika i sam nastupa.

Ponekad su to naslikane scene koje on tumači pjevanjem svojih stihova. Ivan Lozica (1997.) navodi da je to tehnika uličnih zabavljača (u Italiji ih zovu cantastorie), verglaša i predstavljača na sajmovima.
Kompare je ne samo načinom izlaganja već i odabirom teme izazivao opću pozornost. To su najčešće bile aktualne teme iz javnog, posebice političkog života. Bio je poklonik dra Ante Starčevića i pristaša Stranke prava. Njegove pokladne šale znale su biti žestoka kritika lokalnih i općepoznatih događaja u političkom životu. Istaknute pojedince otvoreno je ismijavao, a posebno mađarone.
Neke od pokladnih rugalica bile su naslikane na spomenutim velikim kartonima (jedan dio čuva se u Samoborskom muzeju). One su ponekad bile ilustracije scene što se prikazivala na također spomenutim pokretnim kolima (volovskim). Ponekad su i zasebno stajale, i Kompare ih je pjevajući ili govoreći objašnjavao. Postoji fotografija na kojoj se vidi kako on sjedi ispred nje i štapom pokazuje na oslikane scene. Spomenimo neke: ‘’Štibra’’ – ilustracija iz 1870. na temu osiromašivanja hrvatskog seljaka pritisnutog porezima; ‘’Šmelcajne starih bab’’ – ilustracija iz 1873. na temu dotjerivanja žena. Starije žene ulaze u stroj za pomlađivanje i iz njega izlaze mlađe. ‘’Parlament Taaferov’’ – ilustracija je na kojoj poznate parlamentarce Taafe drži na uzdi. ‘’Izborne slobode’’ – ilustracija nastala oko 1880., a aludira na izborni sustav i njegovu provedbu gdje između birališta i zatvora stoji red oružnika pripravan da uhiti nepoćudne glasače, ‘’Hrvatski političari u veljači 1880.’’ – ilustracija iz 1880., možda i najuspješnija. Bavi se temom ovisnosti hrvatskih političara o mađarskom ministru – predsjedniku Andrassyju koji ih sve drži na uzdi, tu su i zauzdana tri banska savjetnika, koji predsjednika Sabora pak drže na uzdi i sa začepljenim ustima, ‘’Općinski magistrat’’ – ilustracija iz 1867. gdje desetero ljudi koji su nalik tadašnjim općinskim vijećnicima mlati praznu slamu. Ova scena bit će mnogo puta ponavljana sve do našeg vremena.
Svoje šaljive scene Josip Kompare prikazivao bi poslijepodne na pokladni utorak, a Lang svjedoči ‘’…dok je Kompare priređivao pokladne sale i govorio, sve je već po objedu otišlo od kuće, da pođe gledati…’’ (Lang, 1915). Zgodan je podatak iz ‘’Fašničkih spelavanja Josipa Kompareta’’ gdje je stoji da 1872. godine nije sudjelovao u ophodu ‘’jer su mu se sudionici opili’’. Nastupao je na trgu, obilazio pojedine fašničke zabave po gostionicama i privatnim kućama, a doveo je i veliki broj posjetitelja u Samobor.
Ovaj duhoviti i hrabri kritičar svoga vremena imao je niz problema zbog svojih ‘’spelancija’’. Budući da se radilo o organiziranoj povorci maski po gradu, dozvola se morala tražiti od gradskih vlasti, a to pravilo je i danas na snazi. Tako se u Muzeju čuva i jedan dokument od 26. veljače 1876. godine kojim ‘’Odbor za krabuljni obhod moli slavno poglavarstvo slobodnog kraljevskog poveljnog trgovišta Samobor’’, tj. njegovu ‘’redarstvenu oblas’’ da ‘’dopusti krabuljni obhod po svih glavnih ulicah’’. Vlasti izdaju dozvolu uz uvjet ‘’da se nebudu nikakove niti političke niti pojedine osobe vredjajuće povriede prigodom obhoda dogodile’’. Iz ovoga vidimo da već postoji ‘’Odbor za krabuljni obhod’’ kao glavni organizator maskiranog ophoda.

BEZ VRIJEĐANJA!
Kako se morala se tražiti dozvola od gradskog redarstva, to znači da je gradska vlast u drugoj polovici 19. stoljeća željela imati kontrolu nad događanjima u ophodu maski. Dozvola uključuje i uvjet da se političke i druge osobe ne smiju vrijeđati (a što znači da se to činilo). Ovo očito nije bio i prvi put da se tražila dozvola, što se vidi po nekoj vrsti autocenzure Odbora, gdje već u molbi navodi ‘’jamstvo da ne bude bilo političkih demonstracija’’.
U navedenom Odboru Josip Kompare nije naveden kao član iako je i te godine bio aktivan na fašničkom korzu. U to vrijeme on je neposredno sudjelovao u političkom životu. Godine 1874. izabran je za trgovišnog zastupnika, a za vrijeme izborne borbe za zastupnike samoborskog kotara snažno je agitirao za pojedine kandidate. Bio je angažiran i u mnogim humanitarnim akcijama: 1874. godine, uz pomoć građana organizirao je lutriju prihod s koje išao novoosnovanoj zakladi za pomoć u školovanju siromašne djece, a 1897. prihodom od fašničkog korza pomogao je stradalnike velike poplave u varaždinskoj županiji, za što je dobio pismenu zahvalu.
Još je jedan dokument zanimljiv: njega 15. rujna 1884. godine upućuje Veliki župan iz Zagreba ‘’Poglavarstvu Obćine i trgu Samobor’’ i tu se žali ‘’da su se prošle godine u pokladno doba u nekih mjestih događale javne sablazni a naročito pri tzv. svečanom pokopu Fašnika ruglu izvrgavale vjerske svetinj’’e, te traži da se to više ne događa ‘’u interesu javnog morala i poredka’’. Prve poklade nakon toga su one 1885. godine, kada općinsko poglavarstvo 9. veljače upućuje Josipu Kompareu ovaj isti dopis na znanje uz napomenu: …’’da kod možebitnoga ovogodišnjega krabulnoga provoda… svako vjersko prikazivanje propusti, neslužeći se imitiranjem svečeničkog staleža budi koje god vieroizpoviedi…’’ , potpis je bio od načelnika gradskog poglavarstva Ljudevita Šmidhena.
Zanimljivo je da Gradsko poglavarstvo Josipa Komparea smatra glavnim krivcem za sve fašničke nevolje pa čak i za seoske pokope lutke Fašnik. ‘’Svečani pokopi Fašnika’’ obavljali su se u okviru magijskih obreda za plodnost u selima, a postojali su paralelno s fašničkim korzom, karnevalom u Samoboru.
Može biti da je Kompareu dozlogrdilo što je stalno prozivan glavnim krivcem za sve ‘’fašničke spelancije’’ u Samoboru i okolici, te je navedene godine zadnji put organizirao ophod. A vjerojatno je i ova opomena gradskog poglavarstva bila dio jednog šireg konteksta kojega navodi Fran Hrčić (1943):
‘’Za te su se povorke pravile priprave danima i tjednima i one su stekle veliku popularnost ne samo u Samoboru i obližnjim mjestima nego i u Zagrebu. Kako su međutim te povorke uza svu podporu sudionika i gledalaca iziskivale i od Kompareta znatne novčane žrtve, i kako je 1884. i Khuenov režim u njih umiešao svoje prste, dokinuo ih je sam Kompare’’.
Kompare je umro je 1911. godine, a o njegovom sprovodu Samoborski list od 29. siječnja izvještava kao o ‘’jednom od najvećih u posljednjim godinama’’. A Josip Kompare je dao upisati na svoj nadgrobni spomenik:
‘’Ovdje sniva sasvim hladnokrvno koj´ je gutno mnoge šale zrno.’’

Josip Kompare je do kraja 19. stoljeća unio neke nove forme i sadržaje koji će trajno obilježiti Samoborski fašnik. To se odnosi na uvođenje takozvanih alegorijskih kola i javnih, organiziranih defilea po gradskim ulicama i glavnom samoborskom trgu, mjestu gdje se maskirani likovi i gledatelji međusobno susreću, gdje dolaze posjetioci iz Zagreba i iz drugih mjesta ne bi li uživali u samoborskim fašničkim spelancijama. Tako trg postaje mjesto propitivanja Samobora te samopotvrđivanja njegova duha. Kompareovo uvođenje jake, ironične, ponekad sarkastične kritike općedruštvenih i političkih prilika toga vremena djelovat će na to da Samoborski fašnik više nikada neće biti isti. Nisu to samo šale već oštre ironične i satirične kritike tadašnjeg režima Khuena Hedervaryja s jakim utjecajem mađarske politike. To je vrijeme borbe za nacionalnu i političku samostalnost te Kompare shvaća poklade kao poprište te borbe.
‘’Odbor za krabuljni obhod’’ bio je začetak današnjeg glavnog organizacijskog tijela Samoborskoig fašnika.

OBREDI ZA PLODNOST i VLEČENJE PLOHA
Za obrede za plodnost u gradu Samoboru u 19. stoljeću nema izvora, osim već navedenog ‘’svečanog pokopa fašnika’’ i ‘’vrieđanja svećeničkog staleža’’ iz dokumenta od 1884. Godine, te navedene maskirane seoske svadbe koju spominje Lang. Drukčija situacija bit će početkom 20. stoljeća kada Lang objavljuje svoje zapise o Samoboru. On (1915.) navodi:
‘’Na fašinsku sobotu, zovu je također i mišjom sobotom, kuha se hladetina. Od ove hladetine, koja se jede na fašnik, moraju se kosti razbacati po vrtu, te onda ne će po vrtu rovati krtovi. Na fašnik se kuha kiselo zelje. Kada je zelje kuhano, ocijedi se voda u kojoj se kuhalo, pa se tom vodom namažu gubec i parkli blagu i svinjama, da ih se ne primi nikakva bolest. Taj dan se moraju kuhati žganci. Od tih žganaca morju jesti sva družina, blago i živad, da budu debeli. Živadi se daju žganci u rešetu, da se bude radije držala na okupu. Mora se ispeći i potenak. Zeme se testa za jen manji hlebec, koje se na lopati, prvo neg se v peć meće, pritisne, pocopa, da je tenki hlebec. Taj potenak mora biti posve ravan, zato, da budu i travnici ovo ljeto ravni, t.j.bez krtorovkih. Ženska, koja je mijesila taj potenak, mora it onak s testenatim rukami v trnac i objeti saki sad (voćku) z rukami, da budu ono leto obrodile. Na fašnik se mora kuhati govedina, ona se juha mora jesti, drugče se čovjek čitave godine poti. Od fašničke govedine nešto se u sitno sreže, posuši i spremi, te se od toga daje ponešto purićima, da budu zdravi. Na fašnik se zakolje prije dana crna kokoš, i nosa se oko plotova i živice pri domu i tuda se poškropi njenom krvi; tada ne će moći torci, lasice, jastrijebi klati živadi. Ako se ova kokoš potom još i u zemlju zakopa, ne će živad čeprkati. Na Fašnik rano mora jedan od muškaraca gol pomesti sobu, onda ne će one godine na družinu buhe. Na fašinčku sobotu ne smije se presti. Ako se prede, miši rado kudelju grizu. Na fašnik se moraju voćke obrezati ili barem početi obrezivati i snažiti, da one godine bolje obrode.’’
Godine 1913., kada je su tiskani svesci u kojima je opisan i fašnik, Samobor živi i vrlo razvijenim urbanim načinom života. Već je izgrađena uskotračna pruga Zagreb–Samobor, grad ima svoje novine ‘Samoborski list, a jednom godišnje izlazi i fašnički list Sraka, ima Hydropatski zavod – kupalište i lječilište, uređene parkove i perivoje. Dolaze i mnogi turisti, a 1914. godine Samobor ima tri hotela, pansion, restauraciju, kavanu i oko pedeset gostionica. S obzirom na takav Samobor mogli bismo se zapitati da li se svi ti obredi za plodnost obavljaju u samom gradu ili ih možda Samoborci koji se povremeno bave poljoprivredom, obavljaju u okolnim selima gdje se nalaze njihove kleti, polja i voćnjaci.
Lang dalje kaže da je fašnik god, imendan svih muškaraca, a Pepelnica god svih žena. Za noć uoči Pepelnice karakteristična je, kao što je i na selu opisana, posebna pokladna šala. To je ‘’vlečenje ploha’’, koje se izvodi po noći na fašnički utorak ili u zoru na Pepelnicu, bitno je da s tom šala osvane Pepelnica.
Vlečenje ploha je posebno uveseljavalo Samoborce: Na fašničku noć ‘’vleče se ploh’’ neudatim djevojkama i mladim udovicama. Time se zabavljaju momci i to katkad iz osvete, a najviše iz obijesti, šale i običaja. Dogovore se unaprijed, ili dođu na tu misao tek slučajno vraćajući se noću iz gostionice, ako ugledaju lijepu priliku da odvuku ploh. Zato u fašničku noć svatko dobro pospremi i pozatvori sve što ima vani, da mu što za ploh ne odnesu. ‘’A odnese se što se samo može nositi, pak se ostavi gdjegod ili se zanese na dvorište drugomu gospodaru, gdje je djevojka u kući; često odnesu u drugu ulicu, da iz Gornjega kraja u Donji. Tko se dade na taku šalu, ne mari za trud i napor, što ga kod toga ima. Tako su jednoć čitav drveni zahod odnesli iz jednoga dvorišta pa ga postavili dosta daleko drugomu gospodaru u njegovo dvorište. Za ploh će rasaditi i velika ulična vrata, prozore, ako nijesu zatvoreni, uzet će klupu ispred kuće, pače su odnijeli već i takovu klupu, koja je bila u zemlju zakopana. Sve se to odnese što dalje, a dosta puta raznesu ploh od jedne kuće na više strana.’’
Teško li si ga onda vlasniku, kud ide drugi dan u potragu za svojim odnesenim stvarima. Ide od kuće do kuće, gdje misli da su možda njegove stvari, sve mu se smije, kako se dostao nepotrebna posla, a on mora da lijepo i ponizno zapitkuje, malne moli, da mu kažu gdje su njegove stvari. Tko nije tako ponizan, otrest će se na njega kao uvrijeđeni, te će kasno saznati gdje su mu stvari, ‘’a neki toga i ne saznadu’’.
Najviše su se bojale ploha djevojke. Ako se kad ma čime kojemu momku zamjerila, morala se bojati njegove osvete, da će joj bilo što porugljivo dovući za ploh. Tako su znali gdjekojoj pred vrata objesiti od slame sačinjenog muškarca, čim se htjelo reći, da k njoj zalaze muškarci; drugoj su nastavili na podesno mjesto lutku, izvrgavajući je time javnome ruglu, ‘’da je zgrešila’’, itd. Da se spriječi sramota, u mnogim su kućama gdje su se bojali ploha čuli dugo u noć, ili su ustali zarana još u mraku i uklonili ploh, ako ga je bilo. I danas se još kome prohtije vući ploh, ali je taj običaj ipak znatno popustio.

PREHRANA
I u Samoboru je, kao i u okolici, prehrana dosta vezana uz pojedine dijelove običaja. Karakteristično je da se obilno jede, a i to je povezano uz šalu da se na muški god dobro jede, a na ženski se posti (‘’time muški podražuju ženske’’, navodi Lang. ‘’Na taj dan mora biti obilan objed, a obično je i pura s mlincima na stolu, negdje pak i frite ili kraf’li.’’ (Lang, 1915.)
Iz obreda za plodnost možemo zaključiti da su se jeli i žganci, kiselo zelje, hladetina, kuhana govedina i kokoš – ili barem nešto od navedenih jela.
Početkom 20. stoljeća dobrovoljna društva, a osobito ‘’Hrvatsko pjevačko društvo Jeka’’ i dalje održava pokladne balove. O takvoj pokladnoj zabavi sa koncertom i plesom saznajemo u Samoborskom listu od 25. veljače 1912. godine. Koncert i ples bili su do zore, a izabrala se ‘’najljepša gospođica’’, bila je to Nadica Kleščić. Na drugim zabavama izvlačila se tombola.
Lang navodi da je maskiranja mnogo manje nego u 19. stoljeću, a da se maškare ne najavljuju prije obilaska javnih i privatnih pokladnih zabava.
‘’Danas se već malo komu prohtije da ide u maškare, a kako se unaprijed ne najavlja, ne zna se tko dolazi, pak ih svagdje ne primaju baš rado negdje ih ne puste u kuću, pogotovu ako nijesu ljepše odjeveni. Kad maškare ipak dođu u kuću, pozdrave sa dober večer, šale se s domaćima, koji nagađaju tko je koja krabulja, a potom za čas otidu drugamo. Zalaze u kuće poznate i nepoznate, i u gostionice.’’ (Lang, 1915.).
Radi se o vremenu teške ekonomske krize pred prvi svjetski rat. U takvim uvjetima Sraka ne izlazi, ali se fašnik još uvijek ne predaje. Fašnički odbor je 1914. godine organizirao jednu grupu maski s glazbalima kojoj su se ‘’uglavnom djeca priključila’’ (izvještava Samoborski list od 1. ožujka 1914. godine). Upravo su djeca, koja su inače u tom ratu stradavala od neuhranjenosti i bolesti, spontano i gotovo iskonski povezana s fašnikom. Djeci je fašnik sigurno utočište igre i zabave, igre i zabave bez koje ne mogu živjeti, igre i zabave koja je dio njihova bića…

Tridesetmilijunti posjetitelj Samoborskog festivala – Ljerka Šturlan, maskirana, uz princezu Sraku i princa karnevala

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

RENESANSA KULTIVARA IZ SJENE/ Šampus, vinjak, balzamski ocat

Istenič u svom podrumu u kojemu dozrijeva balzamski ocat

Mr. Janez Istenič sa svojim pjenušcima

Balzamski ocat Defrutum, Janeza Isteniča

ENOLOG mr. JANEZ ISTENIČ NA BIZELJSKOM, U SUSJEDSTVU NAŠEG KLANJCA, OD SORTE KOJA NEMA NEKU VISOKU REPUTACIJU NUDI EKSKLUZIVNE PROIZVODE…

Nedovoljno shvaćanje/prihvaćanje da svaka jedinka, posebice u nekom trenutku, ima i te kako svoju vrijednost te, kao posljedica toga, i slab(iji) angažman šireg kruga pojedinaca te društva oko iskorištavanja (i) tih mogućih lokalnih vrijednosti (nekad čak i dosta većih od pretpostavljenoga!), ali i kao posljedica izrazite čovjekove sklonosti plivanja niz vodu tj. nastojanja da se rezultat postigne sa što manje osobnoga truda, rizika i troška, dovelo je do toga da se, kad govorimo o vinogradarstvu i vinarstvu, pažnja i suviše usmjerila na vinske sorte što su se odmah u vrlo dobrome svjetlu pokazale i u uzgoju i u vinu i u područjima izvan svojega zavičaja, pa i u vrlo udaljenim krajevima od njega. Tako se razvila prava manija vezana uz Chardonnay, Sauvignon, Merlot, Cabernet sauvignon, Syrah…, do mjere da je kao reakcija na to čak nastala i uzrečica ABC – Anything But Chardonnay! (sve samo ne Chardonnay).

Shema proizvodnje balzamskog octa

Znanstvenici su pak unutar jednoga kultivara krenuli u izdvajanje najboljih jedinki, dakle u stvaranje klonskih selekcija. Razumljiva je želja da se lakše i brže dođe do (boljeg) ishoda, ali malo se ipak pretjeralo: business, te novac, kojega smo danas već i suviše robovi, jednostavno ne trpe ono što nije široko prihvaćeno kao aroma i okus i što se onda rado – s pravom, ili baš i ne uvijek! – stavlja u kontekst kakvoće, te tako nastoji što unosnije plasirati. Ne trpi se ništa što kao finalni rezultat (hitro ili relativno hitro) ne donosi višestruku dobit…
I na izdvajanje te razvijanje klonova došla je iz redova onih koji nastoje ostati u skladu s prirodom reakcija: za prirodnu ravnotežu vrijedna je – ima tu rezona! – svaka jedinka, ne samo ona koja se iz godine u godinu potvrđuje vrlo visokom kakvoćom. Društvo samo izabranih lijepo zvuči, ali – koliko je realno i da učinkovito postoji?

Srećom, ponegdje su pojedinci ipak učinili puno na afirmaciji vina lokalnih kultivara koji su prije toga općenito smatrani inferiornima, te time i na afirmaciji samih tih kultivara, pa i vlastitoga kraja. Drukčijim pristupom i uz dosta dodatnoga truda, pokazali su da se i od u ono vrijeme maltene tržišno već otpisanih sorata može učiniti mnogo. Često mi u tome kontekstu pada na pamet kultivar Rebula žuta ili zlata (Ribolla gialla) iz Collija i Goriških brda: do prije nekoliko godina vino od toga kultivara bilo je na glasu kao obična i jednostavna kapljica prikladna za gemišt/špricer, a danas se pojavljuje i u izdanju vrlo respektabilnog kompleksnog uratka, i kao jedan od jačih tržišnih aduta svojega teritorija.

PLAVEC ŽUTI
Tamo gdje čovjek sâm nije umio kako treba valorizirati neke svoje posebnosti i komparativne prednosti, klimatske promjene s fenomenom globalnog zatopljenja čine svoje: na ovim našim prostorima do izražaja u novije vrijeme sve jače dolazi primjerice kultivar Plavec žuti, čiji se, ovdje, areal uzgoja još odavna vezuje uz sjeverozapadni dio Hrvatske i istočni vinorodni dio Slovenije.
S obzirom da se tu sortu samo percepiralo kao kultivar sklon jačem rodu i koji daje tek stolna vina, ona je, bez obzira na to što nije izbirljiva na tlo i što je otporna na pepelnicu i peronosporu a dobro se ponaša u cvatnji i kad vremenski uvjeti i nisu najbolji, ostala debelo u sjeni svjetski razvikanih sorata. Međutim sada se pokazuje koliko može zapravo biti važna, i to u produkciji i najprestižnijih proizvoda.
Usput: u Hrvatskome zagorju vrijedilo bi razmisliti i o većoj brizi o staroj Krapinskoj belini za koju se ustanovilo da je isto što i Heunisch Weiss odnosno Gouais blanc, dakle roditelj Chardonnaya. Razmisliti o tome kultivaru ne samo s aspekta marketinga glede na njeno tijesno srodstvo s globalnom zvijezdom Chardonnayem, nego i zbog nekih svojstava sorte prikladnih da se iskoriste u proizvodnji određenih vina odnosno tipova vina, primjerice laganijih, osvježavajućih, tzv. ljetnih, te tzv. osnovnih vina za šampanjizaciju, možda i destilaciju.
Plavec žuti sorta je koja je i u uvjetima sve toplijih do vrućih pa i sušnih godina, što je, da ponovim, povezano s globalnim zatopljenjem, u stanju dati vino s jako dobrom kiselinom, nužnom za svježinu, a istodobno i s manjim alkoholom, pa je to čini prikladnom za produkciju ljetnih osvježavajućih vina kao i za miješanje s drugim sortama u bazno vino namijenjeno šampanjizaciji i destilaciji, ali, uvjerio sam se u to nedavno, i za preradu u balzamski ocat.
Plešivička obitelj Šember nudila je do prije nekoliko godina butelje s vinom od sorte Plavec žuti, imao sam prilike kušati tu kapljicu nakon što joj se na plećima nakupilo i nekoliko godina, i bila je vrlo zanimljiva. No Šemberi je poslije više nisu punili odvojeno, zasebno. Prije kratkog vremena čujem da joj se vraćaju i da će taj kultivar još saditi, naime kako su dublje ušli u pjenušac tako su i sve bolje spoznavali značenje Plaveca žutoga baš za šampuse, koji moraju (i kad su iz vrućih i sušnih godišta) odisati svježinom i dinamikom. I od obitelji Tomac, koja brine o jednom 70 i nešto godina starom miješanome nasadu gdje među ostalime raste i Plavec žuti, čuo sam o jačem zaokretu i prema Plavecu žutome, također za potrebe pjenušca.
A kod slovenskog enologa mr. Janeza Isteniča na Bizeljskom, na granici Sovenije s Hrvatskom, upoznao sam zasad i najveće domete Plaveca žutoga, i to kroz prestižne proizvode kao pjenušce, destilate te, kao najnovije, balzamski ocat. Ali naravno ne onaj komercijalnoga tipa i jeftiniji, kojim se, ulijevajući ga, zakiseljava salata, nego onaj rađen znanim klasičnim, tradicijskim načinom iz Modene, dozrijevan u bačvici u jednoj varijanti šest a u drugoj 12 i više godina, i koji se troši na kapljice.
Isteniči su se pokusno počeli baviti i balsamicom prije gotovo dva desetljeća, a baš za balzamski ocat rabe vino samo od Plaveca žutoga, koji ima, kaže mr. Istenič, dosta slične karakteristike kao (također rijetko isticani!) talijanski Trebbiano. Ta višestruka zastupljenost žutog plaveca u ekskluzivnim proizvodima me i ponukala da se na posljednjem festivalu vina i gastronomije Zagreb Vino.com 2012 u hotelu Esplanade Zagreb aktivno uključim u Isteničevu radionicu Renesansa sorte Plavec žuti, na kojoj su na kušanje uz pjenušce ponuđeni Isteničevi vinjak i komovica te – sâm, na maloj žličici, a onda i u kombinaciji sa sladoledom od vanilije – njegov balzamski ocat Defrutum. Ovaj s 12 godina dozrijevanja na tržište je izašao na samome kraju 2012.

SEZONA PJENUŠACA?!
Vrijeme blagdana i važnijih slavlja vrijeme je i pjenušca, obično se kaže. Makar, zapravo, za pjenušac su – i za konzumaciju i darivanje – pogodni svako doba i svaka prigoda u godini, tek što se tiče detalja treba malo razmisliti jer neki pjenušci prikladni su za osvježenje i apertitiv, neki odlično prijaju uz jelo, posebice prigotovljeno od namirnica iz mora, neki su dobri pratitelji deserta osobito onoga s voćem, a neki idu i uz jelo i kao piće meditacije…
Iz svoje produkcije, lijepu paletu pjenušaca za razne prigode i ukuse a za koje je u novije vrijeme počeo kao dodatak rabiti i vino od Plaveca žutoga ponudio mi je na kušanje Janez Istenič, čiji ima vinogradi i šampanjerija u Staroj Vasi kod Bizeljskoga uz samu granicu s Hrvatskom. Istenič je osobito zadovoljan s osnovnim vinima za šampanjizaciju iz berbe 2011. i 2012, dakle iz godišta koja su bila vrlo topla, pa i popraćena sušom… Tajna? Ranija berba, kaže, te pojačana količina žutog plavca, sasma lagano stiskanje…

—————————————————————————————————-
PONUDA MJEHURIĆA – Prestige 2008 extra brut, koji je upravo krenuo na tržište (proizvedeno 18.000 boca) – rađen s Lallemandovim kvascima, zamislite, nazvanima PM!, pa Prestige 2006 extra brut, zatim Prestige 2003 brut nature, potom budući No1 brut iz 2007 što ide van pred Uskrs 2013, pa Barbara brut, potom i Chardonnay 2000 barrique brut (od baznog vina nastaloga fermentacijom i dozrijevanjem na finom talogu u novom francuskom barriqueu), Gourmet rosé 2006 brut s 10 grama neprovrelog sladora, i Miha 2006 sec od Pinota crnoga, sa 20 grama neprovrelog šećera, slatki i aromatizirani Desirée…
Višeslojni i dinamični Prestige 2003 brut nature (u maloprodaji 26 eura) bez sumnje je najbolji Isteničev mjehuričasti uradak do sada. Na ocjenjivanju Mundus Vini u kolovozu 2012. dobio je zlato, a na nedavnom festivalu pjenušaca u Portorožu, gdje se pojavio i istarski pjenušar Đordano Peršurić, osvojio je titulu šampiona. Inače, u Portorožu su se na spomenutom festivalu susreli gradonačelnici grada domaćina i naše Opatije, i kao rezultat toga postoji mogućnost da se u veljači ili ožujku 2013. festival pjenušaca održi i u Opatiji!
Pjenušci kuće Istenič, čujem, sve se bolje prodaju u Hrvatskoj. Janez, koji sada dosta surađuje ne samo s našim Roto Dinamicom nego i s Vrutkom, kaže da je u 2012 zabilježen rast prodaje njegovih pjenušaca u Hrvatskoj za 25 posto! Čudno je da se kao nekadašnji nogometaš, k tome i vratar, nije jače zbližio i s tvrtkom MIVA u vlasništvu Gordana Mohora, nekad također nogometaša i upravo i vratara, koji je neko vrijeme igrao i u Sloveniji. Po loptačkoj liniji logična bi bila i povezanost sa zagrebačkim restoranom Vinodol, koji vodi Dražen Boban, nekad također nogometaš, a inače i brat zvijezde Zvonimira Bobana. No, nikad nije kasno… ■
————————————————————————————————-

Na svom gospodarstvu, koje uz trsje i podrum obuhvaća ekskluzivnu kušaonicu u lijepo preuređenoj staroj kući na ulazu u posjed, zatim degustacijsku dvoranu za širu publiku, te smještajne kapacitete, Istenič je na kušanje uz pjenušce podastro i svoju žesticu i balzamski ocat. On zapravo tek sada pomalo skreće pažnju i na svoje komovicu i u bačvi odležavani vinjak s popriličnim udjelom žutog plavca u osnovnome vinu.
Puni pogodak mu je balzamski ocat, sirupasto-gusta vrlo aromatična slatkasto-kiselkasta tekućina/tečnost rađena polaganim ukuhavanjem mošta od Plaveca žutoga do određene koncentracije, te potom višegodišnjim odležavanjem u manjim drvenim bačvama. U tijeku toga boravka u bačvicama najprije dođe do alkoholnog vrenja a potom uslijed djelovanja octenih bakterija i do octifikacije, vrijeme i kisik te to što se bačvice drže u potkrovlju gdje se temperatura mijenja ovisno o godišnjem dobu daju svoj obol u organoleptici. Na kraju, od 100 kg grožđa dobije se tek oko tri litre balzamskog octa…. Bočica od 2,5 decilitra Isteničevog balzamskog octa Defrutum stoji 25 eura!
Vidjeli smo postupak proizvodnje, i mjesto i bačvice gdje dozrijeva taj ocat kojega zbog organoleptičkih svojstava uvrštavaju u vrhunske gastronomske proizvode na razini npr. tartufa, kavijara, gusje jetre…
A – kako ga koristiti? Moglo bi se reći – kapaljkom za oči, dakle u količini od tek nekoliko kapljica, primjerice, poškropiti njime kakvu svježu salatu, odležani stari sir poput paškoga, parmezana, da mu osvježi okus, kapnuti ga na carpaccio ili pečenje poglavito od crvenoga mesa, zatim u majonezu odnosno u umake da im se obogati okus.
Balzamski ocat dragocjeni je sastojak marinada: lijepo naglašava okus mesa, posebice divljači.
Sjajno se sljubljuje sa slatkim desertom, primjerice nekoliko kapi balzamskog octa daje originalan okus kuglici sladoleda od vanilije, jagodama…
Rabite li balzamnski ocat uz termički obrađivane namirnice i umake, važno je znati da ga valja dodati tek nakon što jelo maknete s vatre, tako da mu se ne izgube dragocjene arome, a upravo to će se dogoditi ako ga se podvrgne visokoj temperaturi.

—————————————————————————————————
BALZAMSKI OCAT: POVIJEST i PROIZVODNJA – U dalekoj prošlosti u zemljama Bliskog istoka od kuhanog se mošta proizvodio ocat slatkasto-kiselkastog okusa. Stari Grci i Rimljani upotrebljavali su ga za začinjavanje jela i tako poboljšavali okus. Horacije (od 65. prije Krista do 8. poslije Krista) i Plinije (23.-79. godine) taj ocat su opisivali kao pikantan, trpak i bogatog okusa.
Ako se mošt kuhanjem reducirao za trećinu, tada su ocat nazivali sapa, a ako bi ga se reduciralo za dvije trećine, naziv mu je bio defrutum. Defrutum je dakako bio bogatiji, te slađi.
Gledajući s današnjeg stanovišta, najdublje korijene balzamski ocat pustio je u Italiji, u tamošnjoj pokrajini Reggio Emilija, preciznije oko grada Modene. Tu su mu i zaštitili zemljopisno porijeklo. Visoka cijena klasičnog odnosno tradicijskog balzamskog octa potaknula je i industrijsku proizvodnju, međutim dakako industrijski proizvod, koji je znatno jeftiniji od originala, tek je privid, surogat izvornika.
O balzamskom octu, koji se u početku primjenjivao i kao lijek pa se i smatrao eliksirom, u talijanskoj pokrajini Reggio Emilia razvila se posebna priča. Navodi se kako je još 1046. engleski kralj Henrik III dobio specijalni ocat što se proizvodio u dvorcu Canossi. Naziv balzamski za taj ocat po prvi put se javlja u dokumentima iz 1747. godine. O tome koliko je bio cijenjen može se zaključiti na osnovi podatka da su ga nevjeste u brak donosile kao miraz. U 19. i 20. stoljeću balzamski ocat sve se više primjenjivao u lokalnoj kuhinji, a danas je jedan od najvažnijih sastojaka gourmetskih jela u cijelome svijetu.
Zašto je tako skup? Iz više razloga. Od prilične količine grožđa dobije ga se vrlo malo, a i dugo treba čekati dok on ne pokaže svoju osebujnost i visoku organoleptičku vrijednost.
Od oko 100 izabranoga grožđa prikladne lokalne sorte (u Isteničevu slučaju riječ je o Plavecu žutome) nježnim prešanjem dobije se do nekih 70 litara mošta. Bistri mošt kuha se na izravnoj vatri, ali na nižoj temperaturi i polagano, do trenutka dok se ne postigne željena koncentracija sladora, pri čemu se prvotni volumen može smanjiti i do jedne trećine. Potom se ukuhani mošt pretoči u demižone, i tu prezimljava. Od početnih 70 litara mošta nakon iskuhavanja ostaje oko 30 litara tekućine zvane ukuhani mošt. Ukuhani mošt utače se u veću bačvu na proljeće, kad se podiže temperatura ambijenta. Mladi (u)kuhani mošt uvijek se utače najprije u najveću bačvu, a iz te bačve tekućina se postupno, svake godine, premiješta u one sljedeće, sve manje. U drvu kreće alkoholna fermentacija a potom i octifikacija, po potrebi i korištenjem octenih bakterija (često se dodaje zdrava matrica, tj. mama – talog od prethodnog octa).

Bačve – cijela baterija njih, od one prve, velike, pa preko sve manjih koje slijede do najmanje, drže se na tavanu odnosno u prostoru gdje ima mira ali gdje se dobro osjete izmjene godišnjih doba, te u svakom trenutku i promjene temperature. Toplije vrijeme potiče biološko djelovanje mikroorganizama, a hladnije ga usporava. U prvih 12 godina ocat se drži u bačvicama razne zapremnine ispunjenima do dvije trećine njihovog kapaciteta. Novim (u)kuhanim moštom, odnosno, kasnije, već octom, bačvice se moraju redovito dopunjavati do predviđene dvije trećine volumena bačvice, to je radi homogenog dozrijevanja octa i zbog isparavanja tijekom kojega se obično svake godine gubi do 10 posto količine. ∎
————————————————————————————————–
Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

VINSKA CESTA HRVATSKE METROPOLE/ Sesvete – budući zagrebački Grinzing

Otac i sin Stjepan i Miroslav Polovanec u restoranu izletišta

Izletište Polovanec

MALO JE GRADOVA U SVIJETU KOJI SE MOGU POHVALITI DA IMAJU VLASTITE VINOGRADE i VLASTITO VINOGORJE TE VLASTITE TURISTIČKI ORIJENTIRANE VINSKE PUTE. PRIJESTOLNICA LIJEPE NAŠE JESTE U TOJ GRUPI, SAD TO TREBA PAMETNO VALORIZIRATI

Prije dosta dugo vremena na dobru domaću papicu i kapljicu na području Zagreba hrlilo se obvezno u podsljemenski dio Gračane, pa i Šestine, gdje su bili naprosto nanizani brojni restorani i restorančići, domaće gostionice, ali onda je tamo stvar donekle zamrla tako da Gračani i Šestine više nisu glavno eno-gastro odredište za ljubitelje tipične ‘zagrebečke kuhinje’. Sada se izgledi za to otvaraju u brežuljkastome predjelu Sesveta, prema Kašini: lokalni stanovnici prije koju godinu ozbiljnije su krenuli u proizvodnju vina i, u želji da svoju kapljicu ali i druge manufakturne proizvode seoskog gospodarstva poput domaćega kruha, mesnih i mliječnih prerađevina, pečenja od vlastito uzgojenih domaćih životinja plasiraju na kućnome pragu, utemeljili su Vinsku cestu grada Zagreba.
Ona leži na jugoistočnim padinama Medvednice, tek nekih desetak kilometara zračne linije udaljena od središta grada. Taj brežuljkasti sesvetski dio trebao bi postati za Zagreb ono što je već odavna Grinzing za Beč: središte produkcije visokokvalitetnih vina grada Zagreba i središte tipičnog, tradicijskog zagrebačkog ugostiteljstva, mjesto veselja gdje se uživa ne samo u specijalitetima i vinima ovoga područja nego i u lijepom prirodnom ambijentu, svježem zraku i rekreaciji (šetnja, jahanje…) i to nadohvat vlastitog stanovanja i gradskog carstva betona, te gdje je moguće obići i spomeničku baštinu, primjerice crkvice, pa Villu Rustiku a i ostatke starog keltskog grada Kozelina ili Kuzelina, Koželina… Napomena je, tu, da bi svi ti lokaliteti trebali ipak biti i bolje uređeni i s boljim prilazima no što je to sada

 

Jedan od objekata na Vinskoj cesti grada Zagreba je izletište Polovanec. Na slici u restoranu izletišta su otac i sin Polovanec: tata Stjepan, koji se bavi vinom, i njegov sin Miroslav, koji brine o ugostiteljstvu i koji je predsjednik udruge Vinske ceste grada Zagreba

Poželjno rješenje ovdje postoji i za umorne i one željne dužeg boravka: mogućnost noćenja. Na Vinskoj cesti grada Zagreba ponuda noćenja već postoji, zasad međutim samo u Kuriji Žunec, gdje su na raspolaganju četiri komforne dvokrevetne sobe.

Iako je na službenom popisu i promidžbenom prospektu ponuđača usluga navedeno osam prijemnih punktova – primjerice poljoprivredno dobro Jazbina Agronomskog fakulteta iz Zagreba, Franjo Trupeljak, izletište Polovanec, Stjepan Tomurad, Neven Brglez (predsjednik Udruge vinogradara i vinara Zagreba), Kurija Žunec, Blaž Kašnar, zasad se, kako saznajemo, može govoriti o ponudi na nivou tek tri punkta koji zadovoljavaju propisane minimalne tehničke uvjete, a to su izletište Polovanec u Đurđenovcu (kušanje vina, hladni naresci i topla kuhinja, sportski sadržaji), Kurija Žunec u Jasenovcu (kušanje vina, hladna i topla kuhinja, sportski sadržaji, noćenje) i objekt Blaža Kašnara u Glavnici Gornjoj (kušanje vina, hladna i topla kuhinja).
Izletište Polovanec radi svaki dan od 10 do 22 sata i može prihvatiti 140 gostiju, Kurija Žunec svaki dan osim ponedjeljka od 12 do 22 sata i prima 150 gostiju, a Kašnar je otvoren za 50 gostiju subotom od 8 do 20 sati, u ostale dane otvara po najavi.
– Željeli bismo u većoj mjeri privući posjetitelje u ovaj dio Zagreba, na putu prema Svetom Ivanu Zelina, tako bismo eto i povezali Vinsku cestu Zagreba s onom Zelinskom – kaže Miroslav Polovanec, i dodaje: – Uspostavili smo vezu s putničkim agencijama da nam dovode goste, i dosta smo zadovoljni dosad postignutime, iako smatram da bi taj naš razvoj ipak trebao ići i brže. Posebno ističem da bi neke propise koji vrijede u Zagrebu valjalo malo liberalizirati, da oni više ne inzistiraju na nekim ne baš ključnim sitnicama i da ne budu na određeni način preograničavajući i destimulativni za nas ponuđače. Turistička zajednica Zagreba uvelike nam je pomogla u klasičnoj promidžbi, ali danas je takvo vrijeme da promocije nikad dovoljno, stoga moramo uvelike i sami tražiti nove puteve da se predstavimo kroz što originalnije oblike.

I SVIJET u ČAŠI MOŽE POMOĆI, OPREMOM i ISKUSTVOM
Revija Svijet u čaši, sa svojim 20-godišnjim iskustvom među ostalime i u promidžbi, prepoznavajući vrijednost i značenje eno-gastro turizma za grad Zagreb nastoji se također uključiti u promocijski dio vezan uz Vinske ceste grada Zagreba i Zagrebačke županije. Revija već godinama svojim akcijama propagira domaću kuhinju, domaće specijalitete i domaća vina, pa u tom smislu i objavljuje priloge u časopisu.
U stanju je pružiti i dobru logistiku na terenu, naime u mogućnosti je preko suvremenog elektroničkog informativnog stupa na zanimljivim točkama u gradu, primjerice zrakoplovnoj luci, željezničkom i autobusnom kolodvoru…, na malome ekranu dati korisnu informaciju svakom gurmanu o specifičnim delikatesama Lijepe naše i njihovim proizvođačima, te o objektima u kojima se oni mogu kušati odnosno kupiti za ponijeti kući. Revija i njen izdavač MAM-VIN d.o.o. posjeduju popriličnu korisnu opremu (uz već spomenuti info-stup, tu je i eno-mobil, opremljen i štednjakom, servisima i priborom za jelo, čašama, dakle vrlo vrijedan za putujuće prezentacije…), a imamo i dosta zanimljivih poznanstava i veza, primjerice s turističkom agencijom iBUS, pa s Ban Toursom, Presečki Toursom, Zdjelarević Toursom, s Absolute Adventureom…

Obitelj Polovanec svečanošću je otvorila svoj objekt predlani pred zimu, međutim on radi, sada, evo, ipak već punu jednu godinu.
– Prije službenog otvorenja imali smo, u prvome dijelu prošle godine, malo uhodavanje. Ljeto i jesen bili su s poslovnog aspekta dobri, zadovoljni smo. I sada u zimsko vrijeme, kad je vani hladno a nerijetko i tmurno, imamo dovoljno gostiju. I lani je siječanj bio poslovno sasvim dobar, slabiji posjet uslijedio je u razdoblju korizme, a kad se vrijeme proljepšalo, s proljećem, gosti su opet stizali u sve većem broju. Goste se trsimo privući organiziranjem raznih priredbi poput Vincekova, Valentinova, Bartolova, Martinja… Nudimo im i mogućnost vožnje kočijom duž vinske ceste, planiramo uskoro uvesti i ponudu treckinga s ljamama, naime naš susjed nabavio je devet ljama i sad ih priprema za turizam, a organizirat ćemo i prigodne sadržaje poput domaćeg kolinja zimi, pa raznih koncerata, edukacija na temu vina, sljubljivanja vina s jelom… Jela nastojimo prilagoditi godišnjem dobu, tako da su zimi na jelovniku dakako ona teža, a na proljeće i osobito u ljeto ona više bazirana na domaćem povrću, gljivama. Za svoje potrebe sami u okviru obiteljskoga gospodarstva uzgajamo svinje, purice i drugu perad, imamo i nasade starih sorata pšenice i kukuruza, a kad nam nečega zatreba još, gledamo da sve nabavimo kod naših susjeda.
Upravo je to i bit ponude u ruralnom prostoru i na seoskom obiteljskim gospodarstvima: da gost doživi ono izvorno, domaće i s identitetom, kvalitetno i s dušom, a što je s vremenom na žalost u surogat pretvorio suvremeni način života posebice u (većim) gradovima. S druge strane, ponuda s dušom i indetitetom trebala bi pomoći domaćinu da shvati da ima računa ostati na zemlji i obrađivati je, te unaprjeđivati selo.

Polovanci proizvode vino od grožđa sa vlastita tri hektara nasada, nešto još vinograda imaju u zakupu, a dio grožđa po potrebi kupe od susjeda vinogradara. Od sorata imaju Graševinu, Chardonnay, Pinot sivi, Kraljevinu, Cabernet sauvignon, Merlot, Syrah, Pinot crni, Dornfelder, Portugizac, kapacitet podruma im je 65.000 litara, a vina su graševina, chardonnay, cabernet sauvignon, merlot, te mješavine Cuvée Krč od merlota, cabernet sauvignona i syraha, te bijeli Cuvée Polovanec od graševine, sivog pinota i chardonnaya. Kraljevina te portugizac i dornfelder popiju se otvoreni i dok su još mladi.

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t

GARAŽNO PODIZANJE RAZINE KAKVOĆE/ Pepejuh Danijela Szaboa

Daniel Szabo u svom podrumu

Danielova supruga Corrine na degustaciji toči vino Szabovim enolozima konzultantima Ivoni Đipalo i Slavenu Jeličiću

Daniel Szabo s buteljom svojega Dingača Pepejuh

I JOŠ JEDAN PRIMJER KOJI POTVRĐUJE ONO O ČEMU SMO U OVOJ REVIJI PISALI U NEKOLIKO NAVRATA: VISOKE PAŽNJE VRIJEDNA KAPLJICA MOŽE SE POSTIĆI TEK KAD SE SPOJE ŠIROKI OPĆI i ENO-GASTRONOMSKI HORIZONTI TE JAČA ZAHTJEVNOST OSOBE KOJA SE POTPISUJE KAO PROIZVOĐAČ, SMISAO ZA UREDNOST i UREĐENOST i KOD NJE i NJENIH SURADNIKA, PRIMJERENA INVESTICIJA, i STRUKA NE SAMO OBORUŽANA ZNANJEM NEGO i OPLEMENJENA SRCEM

Ovećoj grupi hrvatskih poduzetnika koji su se počeli baviti i vinom pridružio se Daniel Szabo. On se primarno bavi nekretninama i instalacijama za pretvorbu sunčeve energije u električnu energiju. Moglo bi ga se nazvati garažnim proizvođačem za vlastitu dušu voljnime djelić onoga što oduševljava u čaši a s njegovim je potpisom podijeliti i s tržištem.

Slučaj Szabo još je jedan primjer koji potvrđuje ono o čemu je revija Svijet u čaši pisala u više navrata: visoke pažnje vrijedna kapljica može se (lakše i u kontinuitetu) postići tek kad se sljube široki opći i eno-gastronomski horozinti te jača zahtjevniost osobe koja se potpisuje kao proizvođač, zatim smisao za urednost i uređenost i kod nje i kod njenih suradnika, primjerena investicija i struka ne samo oboružana znanjem i kompetencijom nego i oplemenjena srcem.

Sad je važno da se taj savez i nastavi! Szabo, mada nije imao berbu 2012., obećava da svakako s vinom ide dalje.

Szabo, koji je neko vrijeme boravio i radio u Njemačkoj i tamo upoznao Južnokorejku Corrine i oženio se njome, živi u vili na brdu u zagrebačkom Markuševcu i tu ima i podrum – ono što se naziva garažnom vinarijom. Grožđe za njegovo vino je ne iz Zagrebačkog vinogorja nego s – Pelješca, preciznije s Dingača, i to s visinskih pozicija na oko 300 metara, i iz starih nasada. Szabo kao veliki ljubitelj plemenite kapljice odlučio je po povratku u Hrvatsku imati vlastito vino, i to najviše moguće kakvoće, u kojemu bi ponajviše uživao s prijateljima i kroz koje bi, s obzirom da mu supruga ima mnogo poznanstava i prijateljstava među društveno istaknutim osobama i stranim diplomatima, ujedno i promovirao hrvatski vinski potencijal i, zapravo, cijelu našu zemlju. Da stvar ipak ne ostane u nekom zatvorenom ekskluzivnome krugu, nešto butelja ponuđeno je potrošaču kroz zagrebačku vinoteku Vivatina, koja se, kako se čulo na njenom nedavnom službenom otvaranju, opredijelila upravo za otkrivanje javnosti eno-bisera s manjom, manufakturnom produkcijom zavidne kvalitete.

Sa svojom vinskom pričom Szabo je krenuo 2007., a kako, barem zasad, nema svojih vinograda, grožđe kupuje. Kako nije sâm dovoljno doma u vinogradarenju i vinarenju, učinio je jedino moguće, i optimalno: angažirao je stručnjake da mu pomognu naći i izabrati vrhunsku sirovinu i preraditi je i finalizirati do butelje kako treba. A ti stručnjaci su eksperti zagrebačke eno-konzultantske kuće i suvremeno opremljenog laboratorija Vinolab. Od najveće pomoći iz Vinolaba bili su mu Slaven Jeličić i Ivona Đipalo. Szabo se za strukovnu pomoć doista obratio na najbolju adresu. Selekcionirano grožđe se s Dingača u Zagreb dovezlo hladnjačom, maceracija je bila oko 15 dana a dozrijevanje oko dvije godine u bačvicama od 225 i 500 litara, proizvodnja Szabova dingača kreće se oko 3000 butelja.

Szabou punu podršku pruža supruga Corrine

Szabo je svoj dingač, koji razvija pod robnom markom internacionalna zvuka Markus, nazvao Pepejuh, što u pelješkom narječju znači poskok, a poskoka je tu izabrao stoga što ga se, objasnio je, na Pelješcu nerijetko viđa kako se sunča uz trsje i tamo ga smatraju zaštitnikom vinograda. Dingač Pepejuh iz 2009 sjajan je, vizualni identitet odiše s puno je elegancije, odlična je dosjetka bila na etiketu staviti diskretno tri mala sunca kao ilustraciju trostrukog djelovanja sunca na vinograd – izravno, refleksijom od kamenitoga tla i refleksijom od mora. Po meni, jedino što tu baš ne paše je, pogotovu kad je riječ o Dingaču i dingaču, ono donekle sterilno Markus. No ovo je početak, još je vrijeme da se smisli naziv što će odgovarati bolje, možda da se jače istakne domaći PEPEJUH!

Google prevoditelj / translater: http://translate.google.com/translate_t