SVIJET u ČAŠI Kronika – 07.2021. – Chronicle WORLD IN a GLASS

kroz/through

ŽELJKO SUHADOLNIK

 

______s vama od – 11.11.1992  – since, with you_______

Područje brežuljaka Conegliano i Valdobbiadene (Col Vetoraz), na kojima se šire vinogradi sa sortama za proizvodnju prosecca, UNESCO je zaštitio kao prirodno nasljeđe i kulturnu baštinu čovječanstva. Nije li naš Dingač zavrijedio zaštitu kao grand cru položaj? Što smo mi kao društvo učinili/poduzeli da se to dogodi?!!!

_______________________

IZ SADRŽAJA/FROM THE CONTENTS

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Svjetska organizacija za vinovu lozu i vino 2021: OIV – NOVI PREDSJEDNIK, NOVO SJEDIŠTE ⦁ Prosecco Days 2021, sredina listopada hotel Westin : ZA PROŠEK – NERJEŠIVI SPOR ZBOG NAZIVA ⦁ Slatka sjećanja: NEBODER KARIJERE, i NOVI UZLET NAKON PRIZEMLJENJA SA 17. KATA

 __________________________

Svjetska organizacija za vinovu lozu i vino

OIV – NOVI PREDSJEDNIK, NOVO SJEDIŠTE

            Bitne promjene u međunarodnoj organizaciji za vinovu lozu i vino OIV, koja već dugo stoluje u glavnom gradu Francuske Parizu. Na 19. glavnoj sjednici održanoj potkraj prve polovice srpnja 2021. izabrani su novi predsjednik, s trogodišnjim mandatom, te novi čelnici radnih tijela organizacije, a usvojen je i prijedlog da se ruski potvrdi kao šesti službeni jezik Organizacije, k tome najozbiljnije je razmatrana i mogućnost da se glavno sjedište OIV-a iz Pariza premjesti u Dijon, u Burgundiji. Kandidati su da ugoste i udome OIV bili još i Bordeaux, te Reims u Champagnei, za Dijon se najviše zalaže francuski ministar poljoprivrede.

               Francuska je prihvatila obvezu i odgovornost da udomi OIV još davne 1924. kad je tijelo i utemeljeno kao svjetska međuvladina organizacija. OIV je isprva smješten na adresi Rue d’Aguesseau u Parizu i tu je ostao godinama, a onda je zbog nužnosti pruređenja zgrade na spomenutoj adresi u glavnm francuskome gradu, preselio na novu lokaciju za koju se relativno brzo vidjelo da će zbog ubrzanog rasta organizacije biti tek privremena. Bez obzira na to što se francuski ministar poljoprivrede pokazao osobito glasnim zagovornikom Dijona kao novog domaćina, konačna odluka o novom sjedištu još nije donesena, čekaju se rezultati konzultacija francuske vlade s vladama drugiH država članica, uslijedit će i glasanje da se među spomenuta tri grada-kandidata izabere novi domaćin, objava ishoda glasanja i najava novog grada-sjedišta OIV-a predviđeni su da budu na skupštini OIV-a u listopadu ove godine.

Luigi Moio, novi predsjednik OIV-a

                Inače, na 19. glavnoj sjednici OIV-a  sada u srpnju usvojeno je i 19 novih rezolucija,  bitno je istaknuti to što se jedna odnosi na pojačano odnosno maksimalno uvažavanje i promicanje bio-raznolikosti i ekološke proizvodnje,  zaštitu zemljopisnog porijekla i poštenu trgovačku praksi.

                Odlučeno je i da se ponovno organizira Svjetski kongres o vinovoj lozi i vinu, njegovo redovito održavanje prekinula je aktualna pandemija. Očekuje se da neće doći do novih eskalacija covida19 i da bi se sljedeći, 43. po redu Svjetski kongres OIV mogao održati  u studenome 2022, svoju kandidaturu za domaćina već je najavio Mexico.

Novi predsjednik OIV-a je Luigi Moio, profesor enologije na Sveučilištu u Napulju i direktor Znanstvene sekcije za vinovu lozu i vino na tom sveučilištu. Duže od 25 godina bavi se senzorikom, te biokemijskim i tehnološkim aspektima arome vina. Autor je 250 znanstvenih radova.  Od 1998. angažiran je kao znanstveni stručnjak talijanskog Ministarstva poljoprivrede, od 2009. do 2014. bio je voditelj Ekspertne tehnološke grupe OIV-a, od 2015. do 2018. bio je pak u OIV-u u Komisiji za enologiju.

Pau Roca, glavni direktor OIV-a

Evo o promjenama u čelništvu komisija OIV-a:

                Komisija 1 – Vinogradarstvo: Ahmed Altindisli (Turska) naslijedio je na čelnoj poziciji Vittorina Novella (Italija);  Komisija 2 – Vinarstvo: Fernando Zamora (Španjolska) na mjestu je Dominiquea Tusseaua (Francuska); Komisija 3 – Zakonodavstvo i ekonomija: Yvette van der Merwe (Južna Afrika) naslijedila je Dimitra Andreevskog (Bugarska); Komisija 4 – Sigurnost i zdravlje: Pierre-Louis Teissedre (Francuska) zauzeo je mjesto Gheorghea Arpentina (Moldavija); Potkomisija Metode analiza: Manuel Humberto Manzano (Argentina) zamijenio je Markusa Herdereicha (Australija); Potkomisija Nefermentirani proizvodi, stolne sorte i grožđe: Luís Carlos Ferreira Peres de Sousa (Portugal) preuzeo je poziciju Alejandra Marianettija (Argentina). ♣

Prosecco Days 2021, sredina listopada, hotel Westin Zagreb

ZA PROŠEK – NERJEŠIVI SPOR ZBOG NAZIVA

Dogodilo se u najboljem mogućem trenutku – za nas koji smo tog podneva i ranog popodneva bili u zagrebačkom restoranu Muzej na najavnoj pressici za poslovni sajam Prosecco Days vezan uz znano talijansko pjenušavo vino prosecco i planiran za 13. i 14. listopada u zagrebačkom hotelu Westin u neposrednom susjedstvu Muzeja. Pod suncobranima na terasi restorana Muzej pržilo je bez predaha na i više od 32 Celzijeva stupnja, ali organizatori pressice i budućeg sajma – udruga Vinopljupci iz Zagreba te Talijansko-hrvatska gospodarska komora u sklopu Veleposlanstva Republike Italije u Metropoli, kao i Konzorcij za Prosecco DOC iz Trevisa pobrinuli su se, srećom, za dovoljnu količinu optimalno rashlađenog ružičastog osvježavajuće prštavog prosecca u kategorijama brut nature, extra brut te brut (dakle s ništa ili tek s vrlo malo neprovrelog sladora!), i zacijelo je ne samo meni nego i svim drugim uzvanicima na pamet palo to da je ove godine zapravo trebalo svakako, mnogo, mnogo ranije no što je napravljeno, prirediti pressicu kao najavu za sajam pa onda i ubrzo potom i održati spomenuti poslovni sajam, tako da ovaj sada predstavnicima medija prezentirani učinkovito vatro-gaseći prosecco (rosé) upravo na vrijeme a eto baš u vrijeme nekoliko opakih lipanjskih i srpanjskih temperaturnih šokova u Zagrebu, već bude tu na tržištu, kao užitan i (cjenovno) dostupan, i bez recepta,  učinkovit lijek protiv žeđi…

Prizor s pressice, kojoj je nazočio i izvanredni opunomoćeni talijanski veleposlanik u Hrvatskoj Pierfrancesco Sacco. Manifestaciju u listopadu predstavile su Andrea Perkov, generalna direktorica Talijansko-hrvatske gospodarske komore i Irena Lučić, predsjednica udruge Vinoljupci, a o na kušanje ponuđenim ružičastim pjenušcima prosecco Nenad Trifunović Vinopija. Preko video-veze iz Italije su se javili direktor Konzorcija Prosecco Doc Luca Gavi te chef Marco Pesce iz Accademije delle Professioni. (Marko Čolić)

Ali, osim uz nesnosnu vrućinu tih dana u Zagrebu, događanje u restoranu Muzej odvijalo se i znaku vijesti što su baš u dane neposredno prije  pressice pojačano stizale od medija javnog informiranja iz talijanskog Veneta i iz EuroParlamenta u Belgiji: riječ je o tome da je talijanska strana, s obzirom na zaštićenost pjenušavog vina prosecco, zbog osjetne sličnosti i u pisanju i u izgovoru riječi prošek energično tražila zabranu uporabe izraza prošek za naš proizvod, a naši su pak diplomati istodobno tražili da prošek kao dalmatinsko slatko desertno vino napokon bude priznat i da dobije zaštitu na razini Europske Unije. Ova najnovija kampanja za talijanski prosecco, pogotovu u novoj, ružičastoj varijanti, u Zagrebu s ciljem boljeg plasmana toga napitka u Lijepoj našoj poklopila se, eto, sa žestokim istupima talijanskih euro-parlamentaraca u Europskom Parlamentu u Bruxellesu protiv udovoljenja hrvatskom zahtjevu da se službeno i na razini EU prizna dalmatinski prošek, što već više godina u Bruxellesu zagovaraju hrvatski europarlamentarci na čelu s Toninom Piculom, a protiv čega su zestoko Talijani smatrajući da se hrvatski proizvod – bez obzira na to što su, ponavljam, dva proizvoda. tj. njihov prosecco i naš prošek po tipu i organoleptici bitno različiti – nastoji na tržištu protupravno okoristiti nazivom zaštićene i već svjetski afirmirane marke pića proizvedenog na teritoriju dviju apeninskih pokrajina a to su Veneto i Furlanija Venecija Julija…

Ne mogu ne spomenuti da sam na pressici u Muzeju, obuzet notom domoljublja i istodobno shrvan vrućinom, na trenutak pomislio da je možda s tim spominjanim znatno ranijim (temperaturno bitno nižim) datumima promidžbenih aktivnosti moglo i doći do nekog dogovora između dviju strana, jer ipak riječ je, ponavljam, o dvama posve različitim pićima iz međusobno geografski popličino udaljenih i u pravcu sjever-jug posve različito smještenih regija/pokrajina (prosecco sjever, prošek duboki  jug) a k tome ne zaboravimo i to da je nekad davno godinama naša jadranska obala bila pod Talijanima i nije čudno što su u lokalnome govoru utkane brojne talijanske riječi (neke s vremenom u govoru malo i prekrojene/modificirane…), ali onda su mi pred očima bljesnuli pitanje stupnja (poslovne) organiziranosti hrvatskih proizvođača vina s jedne i talijanskih proizvođača s druge strane, kao i određene brojke vezane uz talijanski prosecco i tržište te nepostojanje brojaka te vrste za prošek, i – jalove su nade u hipu iščeznule.

Ne čudi to što se Talijani protive korištenju izraza prošek za hrvatski makar i po vrsti sasvim drukčiji proizvod, oni su tržišnu poziciju prosecca na međunarodnoj razini gradili dugo i mukotrpno te s dosta financijskih ulaganja, i naravno da im ne odgovara da se netko drugi sa svojim proizvodom s nazivom dosta sličnime proseccu na tržištu šlepa na njihov račun. Postoje primjeri od prije dosta godina o tome kako su se neki američki a i australski proizvođači vina u oznakama svojih proizvoda pokušali okoristiti nazivom tada već čvrsto zaštićenog i svjetski već vrlo popularnog  toskanskog vina Chianti, Toskanci, udruženi, inače, u nekoliko moćnih poslovnih udruga (Consorzio Chianti, Consorzio Chianti Classico, Consorzio Chianti Rùfina…), prompnto su pravno reagirali u onome što su smatrali zaštitom svojih interesa i riječ Chianti (geografski pojam vezan uz Italiju) na spornim stranim proizvodima morala je nestati.

Naveo bih ovdje i još nešto a što je, za razliku od spomenutih američkih odnosno australskih pokušaja s nazivom Chianti, upravo sada aktualno, a makar je, za razliku od situacije prošek-prosecco, riječ o istovrsnim proizvodima – pjenušcima. Proizvođači šampanjca, koji ne dopuštaju da se pjenušac rađen izvan Champagne naziva šampanjcem i koji su također udruženi u vrlo moćno poslovno tijelo Comité Interprofessionel du Vin de Champagne (CIVC), sada nastoje spriječiti to da Rusi za svoje pjenušce i dalje rabe svoj naziv Šampanskoe (korišten zacijelo još od vremena carske Rusije bogataši koje su nekad uvelike kupovali šampanjce od Francuza). Ta riječ, makar u ruskom modalitetu, sugerira Champagneu kao porijeklo proizvoda.

Prosecco DOC, proizvodnja u 2020, te njena novčana vrijednost promatrajući kroz prizmu maloprodajnih cijena

Iako kao specifična vrsta pića prošek zasigurno zavrjeđuje ozbiljnu zaštitu geografskog porijekla i posebnu zaštitu koja bi ga uzdizala kao karakterističnu prepoznatljivu robnu marku (dalmatinskog) teritorija, vrlo male su, rekao bih gotovo nikakve u pravnom smislu šanse da naziv tog našeg tradcijskog slatkog desertnog vina, tipičnog za Dalmaciju, bude službeno priznat i odobren, čak i uz dodatak Dalmatinski, na razini EU, te da potom u međunarodnim okvirima prošek dobije pravo na oznaku zaštite. Veliki problem za nas je u tome što su talijanski proizvođači prosecca udruženi i odlično organizirani u produkciji, njegovanju i (pravnoj) zaštiti svoje robne marke, oni nude tržišno relevantnu količinu stilski ujednačenog proizvoda, imaju i veliki uspjeh u plasmanu na međunarodnoj razini, dok naši prošekaši – praktički ni u kojemu od navedenih elemenata ne zadovoljavaju te parametre…

Ali, što je, tu je. Pričekajmo sajam Dani Prosecca u Westinu u listopadu,  Talijanima ostaje da se nadaju u dobar – bolji plasman svojega prosecca ovdje jer potkraj godine također je, s obzirom na praznike, groznica kupovanja. U zagrebačkom hotelu u listopadu ove godine na prvom poslovnom vinskom sajmu Prosecco Days svoje će pjenušave perjanice, najavljeno je, prezentirati više od 25 talijanskih proizvođača Prosecca DOC (u Italiji doc = denominazione d’origine controllata, tj. kontrolirana oznaka geografskog porijekla). Andrea Perkov, generalna direktorica Talijansko-hrvatske gospodarske komore, i Irena Lučić iz udruge Vinoljupci vele kako je glavni cilj ojačati postojeće i stvoriti nove poslovne veze između proizvođača Prosecca DOC i hrvatskih vinskih profesionalaca, distributera, trgovaca te HoReCa sektora. U tom smislu najavljuju za uskoro i prezentacije mirnih vina iz čuvenih regija Toscane i Pijemonta!

Kanali distribucije

Rečeno je da će Sajam prosecca početi stručnim predavanjem pod nazivom Prosecco DOC – brendiranje i zaštita 2010-2020, koje će održati gđa Andrea Perkov, a tijekom kojega će se prisutnima obratiti i direktor Konzorcija (poslovnog udruženja) proizvođača Prosecca DOC Luca Giavi. Program će uz promenadno kušanje prosecca koje će jednim dijelom biti dostupno i za širu javnost, obuhvatiti i četiri strukovne radionice što će ih voditi hrvatski vinski bloger Nenad Trifunović Vinopija, te dvije ekskluzivne svečane večere s izabranim pjenušcima kao glavnim zvijezdama.

Italija i Hrvatska susjedne su zemlje koje povezuje duga povijest, uvelike i kroz intenzivnu gospodarsku suradnju. Kad je riječ o proizvodnji, distribuciji i izvozu vina, brojke debelo pretežu u korist Talijana, svjetskih lidera u sekgmentu vina. Jedan od razloga koji Talijane navode na zaključak da imaju još vrlo visoke šanse u Lijepoj našoj, je ne tek značajan opći porast popularnosti pjenušavih vina i u Hrvatskoj, nego i to što je Prosecco DOC zbog dobre cijene i stabilne kvalitete visoko kompetitivan u odnosu na druga pjenušava vina, poput, primjerice, francuskog šampanjca i španjolske cave. Sajam Prosecco Days mogao bi motivirati domaće vinare na udruženo tržišno djelovanje, a zatim i na zaštitu i brandiranje domaćih pjenušavih vina – o čemu uistinu mnogo možemo naučiti baš i od Talijana.

Evo još niza službenih brojki vezanih uz prosecco a iz kojih su vidljivi organiziranost branše u Italiji u zaštiti, unaprjeđenju i plasmanu prosecca u matičnoj zemji i svijetu, istaknuti valja kako je ovdje riječ o plasmanu ne samo prosecca kroz koju butelju više nego i, kroz taj pjenušavi prosecco, plasmanu cijelog teritorija u turističkom, dakle u opće-gospodarskom smislu. Prevelik ulog je u pitanju da bi se dopustilo bilo kakvo kopiranje ili nešto što tek liči na kopiranje. Kad hrvatski proizvođači shvate bit zaštite – a one su i zamišljene da, poduprte čvrstim temeljem dobivenim kroz određene pravilnike ponašanja sudionika u kompletnom projektu, komuniciraju o dodanoj vrijednosti proizvoda što proizvod dovodi do bolje statusne pozicije na tržištu, ovakvih trvenja tipa prosecco-prošek u EU Parlamentu i eventualno drugim relevantnim institucijama više ne bi trebalo biti…

Plasman u Italiji, i svjetu…

Prosecco se službeno definira kao talijansko pjenušavo vino zaštićeno oznakom kontroliranog porijekla (DOC) i oznakom kontroliranog i garantiranog porijekla (DOCG). Kao zemljopisno područje produkcije određene su dvije regije na sjeveroistoku Italije – Veneto i Furlanija Venecija Julija. U tim dvjema regijama istaknuto je devet provincija, konkretno Udine, Gorizia (Gorica), Prosecco (kod Trsta), Venecija, Vicenza, Padova, Belluno, Treviso, Pordenone. Vinogradi su smješteni uglavnom na strmim obroncima s dosta lapora a između Dolomita i Jadranskog mora. Podatak o ukupnoj površini zasađenoj trsjem i predviđenoj da slovi kao kolijevka Prosecca doc i docg govori o 24.450 ha, ukupan broj vinogradara je 11.609 a vinara koji grožđe pretvaraju u vino 1169, kuća koje šampanjiziraju vina je 347…

Metoda produkcije je uglavnom charmat. Za razliku od klasične ili šampanjske metode kod koje se drugo vrenje odvija u butelji, ovdje je drugo vrenje u tankovima odnosno posebnim cisternama od inoksa.

U skladu s napretkom tehnologije i podizanja eko-svijesti te dobivanja jedinstvenog za kraj karakterističnog stilski ujednačenog proizvoda obvezno za sve proizvođače je da poštuju određene standarde ekologije i održivosti, da u vinogradu primjenjuju dobru vinogradaru praksu što počiva na integriranoj do i biološkoj produkciji. Podrum: ubrani grozdovi podvrgavaju se odvajanju peteljkovine, slijede prešanje i potom prvo vrenje da se mošt pretvori u vino, potom se to bazno vino stavlja na drugu fermentaciju u autoklave, i kroz drugo vrenje mirno vino postaje pjenušavo odnosno, ako se tako želi, polu-pjenušavo. Pjenušavo mora biti s pritiskom od najmanje tri atmosfere, a polu-pjenušavo od 1 do oko 2,5 atmosfere. Proces vezan uz sekundarnu fermentaciju za bijeli prosecco traje oko 30 dana, dok je za ružičasti prosecco period udvostručen, dakle predviđeno je da traje 60 dana. Stvari su propisane do najmanjih detalja. Što se tiče ostatka neprovrelog sladora, bijeli pjenušci mogu biti od kategorije brut nature (bez dodavanog likera, dakle do maksimalno 3 g/lit neprovrelog sladora, zatim extra brut (do 6 g/lit neprovrelog šećera), brut (do 12 g/lit), extra sec (sa do 17 g/lit neprovrela sladora), sec (do 32 g/lit šećera) i demi-sec (do 50 g/lit šećera). Kod ružičastog prosecca, kod kojega kao obojivač služi crni pinot, dopušteno je da ono bude samo u kategorijama brut nature, extra brut, brut, extra dry i dry. Rosé ima još jednu posebnost: on je uvijek millesimato ili, kako bi Francuzi rekli millesimé, tj. označen godinom berbe, naime on uvijek mora biti proizveden od najmanje 85 posto grožđa ubranog te godine kojom je označen. Autentičan prosecco, bilo bijeli bilo ružičasti, na tržištu se prepoznaje po oznakama DOC odnosno DOCG te po markici Ministarstva zalijepljenoj na vratu butelje.

Plasman kod kuće i vani, te odgovarajuće vrijednosti u eurima

Kao kultivar-nositelj prosecca kroz posljednjih nešto više od jednog desetljeća spominje se Glera (minimalni udio mora biti 85 posto), a u slučaju roséa uz Gleru sudjeluje i Pinot crni, čiji udio ne smije premašivati 15 posto.

E sad: potražio sam prilog o kultivaru Glera u velikom atlasu Wine Grapes koji su kao autori potpisali uglednici svjetske vinske scene Jancis Robnson, Jose Vuillamoz i Julia Harding, a koji prezentira 1368 abecednim redom svrstanih vinskih sorata iz cijeloga svijeta, pod nazivom Glera stoji sljedeće: vidi Prosecco!

A odmah ispod naslova PROSECCO napisano je: dosta neutralna sorta, ali glavna za proizvodnju pjenušca prosecco, lako moguće porijeklom – iz Istre! (Istra graniči s pokrajinom Furlanija Venecija Julija i dotiče se s Trstom!). Sinonimi sorte Prosecco su, tako, Briška Glera (Goriška brda, Slovenija),  Števerjan (Slovenija), Prosecco tondo (Furlanija), Serpina (Colli Euganei) te – Teran bijeli (Hrvatska)!

Prosecco, Briška Glera, Teran bijeli

Kultivar je – ali, ispada, čak nespretno! – preimenovan iz uvjerenja da će mu u komercijalnom smislu bolje pristajati naziv Glera. Iako Glera (za Gleru bez dodatka u nazivu se, doduše, čuje u Trstu) značajno pokazuje dodirne točke sa sortom Prosecco lungo a ne toliko s Proseccom tondo, a Prosecco tondo je u slučaju pjenušca prosecca preimenovan u Gleru, bez dodatka Briška! Kao dio znatnog proširenja zone zaštite Prosecco DOC u 2009. i prigodom promocije oblasti Prosecco di Conegliano e Valdobbiadene u status zaštite DOCG, odlučeno je da se kao naziv za glavnu sortu u pjenušcu prosecco rabi (sinonim ali eto malo osakaćen, upravo za pridjev Briška) izraz Glera, a da se izraz Prosecco koristi i namjerno ističe kad se govori o pjenušcu i o zoni zaštite DOC i DOCG, to je bilo upravo stoga da se spriječi da netko drugi kao nelojalna konkurencija na tržištu proizvoljno koristi taj izraz. Spomenuto proširenje zaštićene zone Prosecco DOC odnosilo se i na područje navedenog zaseoka Prosecco (Prosek) kod Trsta, za koji neki ampelografi smatraju da je rodno mjesto kultivara Prosecco ili Glera Briška. Međutim, tu stvari ne staju: neka pak znanstvena istraživanja pokazala su da je lako moguće da je Prosecco odnosno Prosecco tondo zapravo rođen u Istri te da mu je Teran bijeli izvorni naziv (a, zamislite: među indicijama za to bila bi i činjenica da taj kutlivar ima rodbinske veze čak sa Žilavkom!), dok se za tršćanski zaseok Prosecco (Prosek) pretpostavlja da je sorti na putu za njeno širenje Furlanijom bio tek točka na kojoj je na neko vrijeme zastala da se odmori…

Povijest prosecca, izraza kod kojega se u lokalnom dijalektu u izgovoru umjesto slova s zna čuti nešto mekanije izgovoreno slovo š (dakle, fonetski: prošeko), seže u polovicu 13. stoljeća kad se prvi puta spominju nazivi prosech, prosechum i prosecco – njih se uvelike povezuje s  nazivom malog mjesta Prosecco/Prosek u tršćanskoj okolici, ali i kao sinonime za vino koje iz spomenutog sela, sačuvani dokumenti govore o najmu četiri vinograda.

Početkom 18. stoljeća počinje veliko prijateljstvo između narodne mase i ovog pića, pa se proizvodnja širila sve do područja između brežuljaka Conegliana i Valdobbiadenea gdje Prosecco uspijeva vrlo dobro zahvaljujući specifičnoj klimi, te orografiji i (laporastome) tlu. Iz spomenutog razdoblja datira i mnoštvo pisanih dokumenata koji uvelike spominju i opisuju prosecco, vezujući ga za navedene predjele.

U spomenutooj oblasti između brežuljaka Conegliano i Valdobbiadene proradila je prva talijanska enološka škola, osnivač koje Antonio Carpene (1838-1902) je posvetio čitavu karijeru unaprjeđenju tehnika uzgoja vinove loze i lokalnih sorti, sve s ciljem kako bi se proizvelo pjenušavo vino u dovoljnoj količinji i na dovoljnom stupnju kakvoće za komercijalno uspješnu ponudu čitavom svijetu. U proizvodnji su se sve više rabile usavršene tehnološke metode koje su proizvodu mogle pružiti stabilnost tijekom razdoblja čuvanja i (eventualno i dužeg) transporta u raznim uvjetima. I,  put prosecca prema svjetskom uspjehu započeo je….

Prvi Konzorcij – poslovno udruženje proizvođača – za zaštitu prosecca u Coneglianu i Valdobbiadeneu osnovan je 1962. godine , a 1966. puštena je u promet prva Vinska cesta prosecca. Godine 1969. uvodi se oznaka DOC (kontrolirano porijeklo) za prvih 15 općina u Coneglianu i Valdobbiadeneu, a 2009. zaštita se regulira na nacionalnoj i međunarodnoj razini, te se dodatno uvode oznake višeg razreda DOCG (kontrolirano i zajamčeno porijeklo) i DOCG Superiore, kao i markice koje se obavezno nalaze na svakoj boci Prosecca DOC.

Kako prepoznati Prosecco DOC odnosno DOCG? Identifikacija je markica Talijanskog ministarstva na vratu svake butelje (Marko Čolić)

Danas, brigu oko zaštite i proizvodnje Prosecca DOC vode tri konzorcija (Consorzio del Prosecco DOC, Consorzio di Conegliano e Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG i Consorzio Asolo Prosecco Superiore DOCG), oni djeluju ujedinjeno na predstavljanju prosecca u čitavom svijetu.

Za 2020. godinu podaci govore o ukupnoj proizvodnji od 500 milijuna butelja, od čega je 79,9 posto bijelih pjenušaca, i to u kategorijama brut nature 0,1 %, extra brut 0,3 %, brut 24,1 % ,extra dry 67,1 %, dry 8 % i demi-sec 0,4 %. Roséa je 3,4 posto, od toga 0,1 brut nature, 0,3 % extra brut, te 26 % brut, extra dry ih je 73,6 %. Na polu-pjenušava  vina otpada 16,7 posto, a na mirno vino manje od 0,1 posto. Ukupna vrijednost proizvodnje promatrajući kroz maloprodajnu cijenu prosecca procjenjuje se na oko 2,4 milijarde eura!

Od ukupne proizvodnje gotovo 80 posto, točnije 78,5 posto odlazi na strana tržišta, uvelike u Sjevernu Ameriku, za 2020. godinu riječ je bila o 394 milijuna boca. Vrijednost izvoza dosiže oko 1,880 milijuna eura. A 21,5 posto (106 milijuna boca) plasira se na Apeninskom poluotoku, vrijednost te količine za kod kuće procijenjena je na oko 520 milijuna eura. Ružičasti Prosecco DOC znatno je popularniji izvan svoje domovine nego doma, od ukupne proizvodnje Prosecca DOC rosé više od 80 posto izvozi se.  Toliko o proseccu!

PROŠEK

A sad o prošeku. Riječ je piću na bazi grožđa ali o piću sasvim drukčijem od prosecca. Dok je prosecco pjenušav, peckav, fino kiselkast i idealan za osvježenje te kao uvod u blagovanje, prošek kao rezultat izvorne tehnologije proizvodnje koju obilježavaju kasnija berba, prosušivanje grožđa prije vinifikacije, s obzirom na količinu šećera duža alkoholna fermentacija te, potom, i duže odležavanje i dozrijevanje u bačvici – mirna je vrlo kompleksna do sirupastosti gusta kapljica, tipično vino juga iz grupe slatkih desertnih. Preporučuje ga se uživati na kraju obroka uz slatki desert ili u trenucima meditacije.

Nešto iz povijesti: Prošek se odavna proizvodi na ovim našim prostorima i može se reći kako je on vrlo duga tradicija Dalmacije. U razgovoru s onima koji se u Dalmaciji bave vinom može se čuti kako i danas praktički svaka dalmatinska obitelj koja ima vinograde proizvede barem malo i prošeka, za svečane trenutke i za dotura kad treba poći liječniku na pregled. Evo što je o prošeku u svom Velikom vinogradarsko-vinarskom leksikonu 2006. objavio naš ugledni enolog i publicist na temu vinogradarstva i vinarstva Ivan Sokolić:

Prošek je po Zakonu o vinu Republike Hrvatske (važećem u ono vrijeme – primj.ur.) svrstan u grupu specijalnih vina, kao desertna kapljica proizvedena bez ikakvih dodataka. Prije pojave trsne uši, pepelnice i peronospore vinova loza se, naročito u primorskoj Hrvatskoj, uzgajala isključivo na strmim i skeletnim vinogradarskim položajima. S takvih pozicijja dobivalo se grožđe s obiljem šećera, a od takvog grožđa proizvodilo se prirodno slatko vino prošek. Dakako, najviše takvog vina iznimne kakvoće rađalo se u Dalmaciji, pa je na tržištu ono označavano i kao Dalmatinski prošek. Ovako dobiveni prošek, bez ikakvih dodataka kao što su npr. ugušćeni mošt i alkohol, bio je sladak doslovno samo od vlastitog neprevrelog šećera, tj. proizvod koji bi iskrenošću i autentičnošću u cijelosti odgovarao onima što se dobivaju od pravilnicima precizno reguliranih kasnih berbi, izbornih berbi, izbornih berbi prosušenih bobica. Ali…. Nakon filokserne zaraze i naročito razvojem trgovine (čemu je najviše pomogao razvoj željeznice) kao i zbog neodgovarajuće vinogradarske politike, ustroj vinogradarstva primorske Hrvatske znatno se promijenio.

Vinogradi se spuštaju u plodna polja, čime čime je povećan obujam proizvodnje (ukupno i po jedinici), ali je zato smanjena produkcija prezrelog grožđa a time i prošeka rađenog klasičnom, izvornom metodom Taj nedostatak proizvodnje prirodnog prošeka nadomješten je proizvodnjom specijalnog vina ISTOG NAZIVA! Naime prošek koji je u tom novom razdoblju dolazio na tržište bio je rađen od mošta zrelog grožđa ali i uz dodatak ugušćenog mošta, karamela i eventualno drugih bonifikatora. Stupanjem na snagu novog Zakona o vinu (NN96/03) takvi proizvodnja i označavanje takvog proizvoda nazivom prošek zabranjeni su.

Definicija. Na stranicama Ministarstva poljoprivrede RH i Narodnih novina iz najnovijeg vremena objavljena je službena definicija prošeka, i evo što tekst kaže:

Prošek je slatko desertno vino koje spada u kategoriju vina od prirodno prosušenog grožđa, a proizvodi se od (u berbi) tehnološki prezrelog, te (poslije) prosušenog (dakle, dodatno prosušivanje) grožđa, mošt kojega mora sadržavati minimalno 150° Oechslea šećera. Prošek po boji može biti i bijeli i crni. Moguće je da boja varira od tamno žute do one s nijansama starog zlata te od crvenkaste do one sa smeđ(ast)im nijansama. Prošek dozrijevanjem dobiva zagasite note uslijed oksidativnog procesa starenja.

Dojam na nosu se može opisati kao miris prezrelog voća aromatski oplemenjen s laganim drvenim notama i zanimljivim nitima oksidativnog karaktera.  U okusu prošeka prevladava punoća što značajnim dijelom dolazi od ekstrakta kojega u velikoj mjeri daje ostatak šećera.

Prof. Leo Gracin, aktualni predsjednik udruge Vino Dalmacije, kaže kako se za specifikaciju vezanu uz proizvodnju izvornog dalmatinskog prošeka pobrinula udruga Vino Dalmacije, u ukupnoj realizaciji su sudjelovali vodeći stručnjaci naših visokokolskih ustanova, ponajprije oni sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta. Gracinova obitelj je i proizvođač prošeka (suhiucasi) 

Područje uzgoja. Zemljopisna područja uzgoja vinove loze za proizvodnju prošeka su: Sjeverna Dalmacija, Dalmatinska zagora, Srednja i Južna Dalmacija, te Dingač.

                Sorte vinove loze. Prošek se proizvodi od sljedećih autohtonih sorti vinove loze: bijele – Pošip bijeli, Vugava, Maraština, Bogdanuša, Malvasija dubrovačka bijela, Grk, Prč, Zlatarica, Okatica bijela, te crne – Muškat ruža crni, Plavac mali crni, Babić, Okatac crni, Crljenak, Lasina, Trnjak, Drnekuša. Karakteristika navedenih sorata je visoka kvaliteta.

Urod grožđa po hektaru. Dopušteni urod je 5.000 kg/ha. Šećer u grožđu prije prosušivanja mora biti najmanje 110° Oechslea.                      Tehnologija proizvodnje. Berba grožđa namijenjenog za proizvodnju prošeka provodi se u stanju prezrelosti (min. 110 Oe°). Ako je jesen suha, najbolje je ostaviti grožđe na trsu koliko to vremenske prilike dopuštaju kako bi se nakupila maksimalna količina šećera na trsu. Berba se provodi za suha vremena, grozdovi se odlažu u plitke kašete (jedan do dva sloja), kako ne bi došlo do gnječenja i pucanja bobica, tj. curenja soka. Time se sprječava razvoj nepoželjnih mikroorganizama u procesu sušenja. Ubrano grožđe se potom prosušuje na žici, na kamenu, na prostirkama pod nadstrešnicom, na tavanu, odnosno na drugim kontroliranim uvjetima na temperaturi ne većoj od 40°C, nužno je da se postigne potrebna koncentracija od minimalno 150 Oe°. Muljanje prosušenog grožđa provodi se bez odvajanja peteljkovine jer je ona u pravilu nakon sušenja odrvenjela i kao takva nema negativan utjecaj na budući prošek. S druge strane, budući da je prešanje masulja od prosušena grožđa puno zahtjevnije od prešanja grožđa iz redovite berbe, peteljkovina služi kao svojevrsna drenaža koja olakšava taj postupak. Alkoholno vrenje ili fermentacija kod proizvodnje prošeka uglavnom traje znatno dulje nego kod proizvodnje vina iz redovne berbe. Fermentacija se provodi na temperaturi od 20-25°C. Kod prošeka je više nego kod bilo kojeg drugog vina potrebno dozrijevanje. Dozrijevanje se treba biti minimalno dvije godine u drvenim bačvama maksimalne zapremnine do 500 l.

Prošek se puni u boce maksimalne zapremnine 0,5 litara. Prošek mora sadržavati najmanje 13,0% vol stvarnog alkohola odnosno minimalno 20% vol ukupnog alkohola. Sadržaj ukupnog sumpornog dioksida u prošeku smije biti maksimalno do 250 mg/l.

Parametri kakvoće vina prošek: stvarni alkohol: min. 13,0 vol %, reducirajući šećer: min. 60 g/l; ukupna kiselost: min. 5 g/l;  hlapljiiva kiselost: max. 1,5 g/l ; pH: max. 3,9

Tako je to objavljeno na stranicama Ministarstva poljoprivrede i u Narodnim novinama, s potpisom tadašnjeg (2013. g) ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine. Specifikaciju je u strukovnom smislu za objavu priredila udruga Vino Dalmacije, tako su mi barem rekli Ivica Kovačević kao dugogodišnji a od vrlo nedavno bivši predsjednik udruge, i prof. Leo Gracin, sadašnji predsjednik udruge Vino Dalmacije, kad sam ih kontaktirao da bih saznao nešto više i konkretnije o aktualnoj situaciji vezanoj uz proizvodnju i plasman dalmatinskog prošeka. Što je sasvim logično, svoj doprinos u ukupnosti u kreaciji specifikacije dali su, čujem, eksperti s naših specijaliziranih visokoškolskih ustanova, osobito oni sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta.

Među cijenjenim proizvođačima vina i prošeka: obitelj Mrgudić – mama Marija, tata Ante te kćerka Antonia i sin Boris. Na slici nedostaje Marijin brat te Antin šogor i Borisov i Antonijin ujak Niko Bura (suhiucasi)

Ovoj specifikaciji kao vodiču s pomoću kojega je, uz visoku kakvoću proizvoda, nužno iznjedriti i za dotično geografsko područje karakterističan, osebujan i ujednačen organoleptički profil proizvoda ali i barem tržišno dovoljnu kritičnu količinu proizvoda, međutim, nedostaje nešto bitno da bi se pravilno shvatilo je li ovdje riječ tek o informativnom naputku ili je riječ o dokumentu kao obvezujućem pravilniku za ponašanje u radu u proizvodnji i komercijalizaciji prošeka za sve što žele legalno izaći na tržište s etiketom s oznakom Prošek odnosno Dalmatinski prošek kzp. Ako je riječ o ovome drugome, onda je svakako trebalo biti navedeno i tijelo što će redovito i brižno nadzirati tko se od proizvođača i u kojoj mjeri drži Pravilnika. S obzirom da je riječ o specifikaciji donesenoj na razini udruge Vino Dalmacije članova koje se, zapravo, i tiče, najlogičnije bi bilo to da se Pravilnika u potpunosti pridržavaju svi proizvođači i da se nadzorno tijelo formira u okviru udruge a da mu se, radi veće sigurnosti u objektivnost, pridoda, kao neovisnog člana još neka od kvalificiranih osoba sa strane.

U svjetlu ovih novih da tako kažem prijepora talijanskih i naših europarlamentaraca u slučaju prosecco – prošek pokušao sam doći do podataka o tome koliko je barem otprilike u Dalmaciji proizvođača prošeka,  kolika je uopće proizvodnja prošeka, je li se proizvođači i u kojoj mjeri pridržavau objavljene specifikacije… Za odgovore sam se obratio udruzi Vino Dalmacije, zatim Hrvatskoj gospodarskoj komori u sklopu koje postoji Udruženje vinarstva Hrvatske a unutar njega je tu i udruga Vino Dalmacije, propitivao sam se kod Agencije za plaćanja u poljoprivredi, pa i u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu (HAPiH), ali ni od jedne od tih ustanova nisam uspio dobiti službenu informaciju kao odgovor. Jedino sam od Ivice Kovačevića kao donedavnog predsjednika Vina Dalmacije i prof. Lea Gracina kao novog, tj. aktualnog predsjednika te udruge saznao to da se Prošek Stina, bračkog podruma znanog hotelijera Jake Andabaka, kreira u potpunosti po maločas navedenoj specifikaciji.

Nazivao sam za informacije i vinare iz Dalmacije. Marin Plenković koji sada, nakon odlaska tate Zlatana, vodi podrum Zlatan otok iz Svete Nedjelje na Hvaru, rekao mi je da je prije nekog vremena Kuća, znana i po prošeku, privremeno obustavila proizvodnju tog desertnog vina jer poslovanje je zahtijevalo određenu rekonstrukciju pa kad proces bude kompletiran ponovno će se krenuti s prošekom. Što se tiče Alena Bibicha, kojega sam nazivao u nekoliko navrata, on se, iako je na jedan od mojih poziva porukom odgovorio da će me nazvati, nije se htio javiti. Enolog  Andro Tomić nije bio baš voljan pričati, tek rekao je da se njegov postupak pri proizvodnji sastoji u tome da bere jako zrelo grožđe, koje onda prosušuje u plasteniku, slijedi vinifikacija, nakon alkoholnog vrenja koje mora dati nekih 15,5 do 16 vol % alkohola slijedi dozrijevanje godinu dana u drvenoj bačvi.

Među cijenjenim proizvođačima prošeka su članovi pelješke obitelji Bura-Mrgudić – Niko Bura i njegova sestra Marija, Marijin suprug Ante Mrgudić, njih0vi kćerka Antonia, koja je s prošekom kao kao diplomskim radom  završila  studij na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, te sin Boris.

Proizvodi Bura-Mrgudić: Ruža dalmatinska i Moskar

Boris Mrgudić, uz napomenu da na Pelješcu valjda svaka kuća poroizvodi ili nastoji proizvesti barem malo prošeka ali da je teško reći je li to baš to u svim slučajevima, veli kako neki takav svoj proizvod nude punjen u bočicu od pola litre za po 50 kuna za litru, a neki za zakvu polalitrenu bocu traže 150 do 200 kuna. Mrgudić objašnjava da postupak kod njegove obitelji Bura-Mrgudić (Niko Bura brat je Marije Mrgudić, Borisove mame, oni zajedno vode vinariju)  ide ovako: berba zrelog grožđa, dva do tri tjedna prosušivanje grozdova na prostirkama, potom gnječenje, sok se ostavlja na dan dva na pokožici radi  maceracije, potom kreće alkoholno vrenje što traje nekoliko mjeseci. Na kraju, bijeli prošek, koji Bura-Mrgudici rade od Rukatca, završi s oko 13,5 vol % alkohola i sa 250 g/lit neprovrela sladora, a crni, od Plavca maloga iz njihova vinograda na Postupu, bude s oko 14 vol % alkohola i sa 120 do 130 g/lit šećera. Poslije fermentacije na redu je dozrijevanje, nekad se ono odvijalo u staklenim posudama, a sada bude u inoks-cisternama. Crni prošek ostavlja se na dozrijevanju, na talogu, do dvije godine plus, nakon punjenja, još neko vrijeme u butelji, a bijeli dozrijeva i po pet godina. U planu je, kaže Boris Mrgudić, kupnja drvenih bačava koje bi u procesu sazrijevanja zamijenile inoks. Bura-Mrgudići inače od svakoga, dakle od bijeloga i od crnoga, proizvedu godišnje između po stotinjak litara. Ozbiljan pristup i ozbiljne količine.

Upoznao sam još jednu etiketu prošeka na tržištu, to je prošek Tesoro Nero pelješkog OPG-a Matković.

Petar Matković i supruga mu Željka

  Petar Matković, priča o proizvodnji:

– Grožđe za prošek beremo kasnije, a nakon što ga poberemo grozdove rasporedimo na prosušivanje po širokim mrežama prostrtim iznad površine tla tako da prozračnost bude maksimalna. Prosušivanje traje oko mjesec dana. Kad grozdovi nakon perioda prosušivanja budu nabijeni sladorom, odvajamo i maknemo peteljkovinu i bobice prešamo, masulj ostavljamo u cisterni od inoksa, i fermentacija kreće, odvija se sporo i zaustavit će se tek negdje u travnju ili čak u svibnju iduće godine. Prošek odvojimo od taloga i ostavimo ga, očišćenoga, još nekoliko mjeseci u cisterni da odmori, a onda ide u bocu zapremnine 0,375 lit.  Na kraju dobijemo oko 50 litara prošeka. Randman u odnosu na inicijalnu količinu je po sedam do osam litara prošeka na po 100 kg grožđa. Naš prošek bude s nekih 18 vol% alkohola i s oko 100 gr/lit neprovrelog sladora.

Petar Matković i njegov prošek Tesoro nero od Plavca maloga s Dingača. Tesoro – jako dobar, uz napomenu  da mu u smislu kompleksnosti nedostaje, prije punjenja u bocu, duže dozrijevanje u bačvici u nadziranim oksidativnim uvjetima

Krenuo sam i u obilazak značajnijih vinoteka i prodavaonica vina poput Galerije vina MIVA, Vivat Finog Vina, Vrutka, Bornsteina, pa i Spara, prolistao sam i kataloge Vrutka i Spara, i uspio naći to da se pod oznakom Prošek na tržištu nalaze Prošek Stina, Prošek Ambra od Alena Bibića, bijeli prošek Hvaranina Dubokovića Prvi poljubac i crni Prošek Don Petar od Plavca maloga, naišao sam i na etiketu Petar Hektorović, od kuće Bastijana znanog enologa Andra Tomića, te neke etikete koje su – možda – isprva bile zamišljene da budu plasirane kao prošek ali sad su bez spomena prošeka, a s oznakom desertnog vina…

Proizvod Bastijane hvarskog enologa Andra Tomića: prvotna etiketa bila je Prošek Hectorovich, a ova sada aktualna je Petar Hectorovich

Od dobro obaviještenog izvora čuo sam kako su svojedobno neko vrijeme nadležne institucije u nas bile obustavile izdavanje rješenja za stavljanje u promet vina nazvanog izrazom prošek, tako da su proizvođači koji nisu prekidali produkciju desertnog vina svoje uratke što bi ih inače, možda bili i nazvali prošekom označili kao desertno vino. Kao jedan od primjera toga mogao bi biti npr. Prošek Hektorović (vidi etiketu, objavljenu u Leksikonu Ivana Sokolića), kasnije – moguće stoga što valjda nije sve bilo  u potpunosti na liniji publicirane specifikacije! – pretvoren u Petar Hektorović. Što se, inače, tiče desertnog dalmatinskog vina, u katalogu Vrutka zapazio sam navod Miloševa vrhunskog poluslatkog desertnog Stagnuma 2012 sa 16,0 vol % alkohola, napunjenog u bočicu od 0,375 lit, mpc. je 355 kn, te  navod Miloševa poluslatkog Stagnuma 2007 sa 16,5 vol %, napunjenog u bocu od 0,50 lit,  mpc. 370 kn, ali i etiketu šibenskog Vinoploda Jakob, u opisu kojega se u reklamnoj poruci u katalogu iznosi kako je riječ o prirodnom desertnom suhom vinu s 14,5 vol % alkohola proizvedenom fermentacijom koncentriranog mošta, vino je napunjeno u butelju 0,75 lit, a maloprodajna cijena je 70 kuna! U Sparu sam ugledao i litrenu bocu vinarije Roso s Pelješca s etiketom Desertno vino, maloprodajna cijena bila je oko 45 kuna.

Moje pitanje upućeno svima: na temelju čega bi se moglo očekivati  priznanje i zaštita marke proizvoda koji, doduše, ponavljam,u svom izvornom izdanju zavrjeđuje najviše pohvale i koji bi kao dodatni adut eno-gastronomije mogao bitno pridonijeti jačanju snage vina kao magneta u hrvatskom turizmu, ali i prozvoda prema kojemu se u ovoj zemlji na žalost i preveliki broj pojedinaca ali i društvo tako nemarno i maćuhinski odnose? ♣

______________________________________

Slatka sjećanja, rezime

NEBODERSKA KARIJERA s USPONOM NA ČAK 17. KAT, PRIZEMLJENJE ALI, SREĆOM, s BLISTAVIM NASTAVKOM, LOGIČAN SLIJED JE ZONA SMIRAJA, MOGUĆ JE OPET NAGLI UZLET – SAMO NEBO JE GRANICA…

            Šetali smo, glavnim gradom, moj osmijeh i ja, ja na putu svom, on na licu mom…  Gužvovita, ali široka i za šetnju prikladna Savska dovodi nas do nebodera. Nekad značajno svojevrsno središte zbivanja, sad je taj neboder – samac u vrevi. Na određeni način sam je sebi grobni spomenik. U njemu sam proveo, bez prekida, ukupno nešto više od desetljeća i pol!…

                   Najprije sam u tome zdanju bio oko dvije godine kao suradnik-prevodilac članaka iz inozemnog tiska a za dnevni list Vjesnik, smješten tada na prvom katu, i za mjesečnik Izbor, potom godinu dana u Vjesnikovoj Press Agenciji (VPA) na prvom katu a onda, ubrzo, i u honorarnoj suradnji s informativnim tjednikom Studio okrenutom televiziji, filmu, kazalištu. Uslijedilo je, 1976. moje prvo stalno zaposlenje, u popularnom informativno-zabavnom tjedniku Vikend, uvelike plasiranome i u inozemstvu (medju našima na radu u zapadno-europskim zemljama i iseljenicima u SAD i Australiji), a nekako istodono započela je i honorarna suradnja na temu vina u tada najtiražnijoj našoj dnevnoj novini Večernjem listu.

Kad se sa srcem kuha…: TV-zvijezda Oliver Mlakar i chef Stevo Karapandža. Desno je Tereza Kesovija, u ono vrijeme slavna i u Francuskoj, ona me povela na moje prvu putovanje u Burgundiju, ravno u svjetski znani vinski Volnay!

                A onda eto i nove ključne promjene: postavljanje, u Vikendu, na mjesto urednika stranica posvećenih turizmu, gastronomiji, zabavnoj glazbi, slobodnom vremenu općenito (pješačenje, planinarenje, lov, ribolov…), te skok u karijeri – na 17. kat!

                Nekih 16 godina provedenih u Vikendu na vrhu, već među oblacima. Bilo me posvuda – od Zagreba do Vardara, od Vardara preko Triglava do Beča, Züricha, Münchena, Frankfurta, a i do Berlina, pa od Berlina do Bagdada, Kuvajta, od Kuvajta preko Tokija do Sydneya, od Sydneya do Kopenhagena i Stockholma, od Stockholma do Washingtona i New Yorka, od New Yorka do Santosa i Santiaga de Chile i Concepçiona, od čileanskog juga do Tunisa i Malte… Tereza Kesovija, tada glazbena zvijezda i u Francuskoj, povela me (hvala!) na moje prvo putovanje u vinski raj Burgundiju, konkretno u svjetski vrlo znano vinogradarsko selo Volnay, gdje je u lijepom tamošnjem Domu kulture održala koncert… Večer je završila svečanim domijenkom i s obiljem prezentiranim i kušanim etiketa Bakhova nektara o kojima sam prije samo mogao sanjati a koje su za tu priliku Terezi u čast sa sobom donijeli lokalni vinogradari…

                Krah Juge označio je i početak kraja carstva NIŠP-a Vjesnik. Gotovo svi dobili smo nogu, iako smo imali svoje dvije koje su nas još sasvim dobro služile.

                S neba i oblaka – naglo potpuno prizemljenje i uživanje u, hvala Bogu kratkome, životu na Burzi.

NOVO DOBA

                Od rane mladosti volio sam se družiti s DOBRIM vinom, pa sam osmislio i, opet zahvaljujući sreći da sam imao dobrog prijatelja-istomišljenika poslovnog čovjeka Muhu Horića, uspio realizirati knjigu SVIJET u ČAŠI  (glasoviti Boško Petrović među prvim vlasnicima!), iz koje je ubrzo proizašla i revija za enogastronomiju i turizam pod tim nazivom, prvi broj izašao je na Martinje 1992. I tu se Sveti Martin, zaštitnik vinograda, vinogradara i vinara, pokazao, barem na mom primjeru, vrlo učinkovitim zaštitnikom i novinara koji pišu o Bakhovu nektaru.

Slika s naslovne stranice prvog broja revije Svijet u Čaši, izdane na Martinje 1992. Vinski biškup Simpy i miništrant Riba u akciji blagoslivljanja mošta u pretvorbi u mlado vino po narodnim običajima. I dok su u prvom planu dobra hrana i domaći specijaliteti te vrhunsko vino, u pozadini je jezgra, u sastavu, slijeva, Suhadolnik (novinarski dio), Mladen Horić (sektor komercijale) i legenda Marko Čolić (fotografija)

                Dosta hitro smo kao specijalizirani medij od publicista-kroničara postali, i to s puno uspjeha, vrlo aktivni u različitim inicijativama na korist kvalitetne educiranosti (domaćeg) potrošača u segmentu enogastronomije i na promidžbi ne tek nekog pojeding specijaiteta i neke pojedine kapljice nekog našeg podruma nego i hrvatske eno-gastro ponude i ponude hrvatskog turizma. Bilo je to kroz, uz Svijet u čaši; i izdavanje raznih publikacija, primjerice raskošno ukoričene knjige Hrvatska tradicijska kuhinja… te kroz napise o hrvastskome vinu i u inozemnim novinama (npr. talijanski Corriere vinicolo), zatim kroz osmišljavanje i realizaciju značajnih prezentacija i različitih dogadjanja poput godišnjih izbora Kuhara i Vinara godine u Hrvatskoj, dodjele godišnjih priznanja ponajboljim vinima kušanim u strukovnome krugu u okviru naseg Potrošačkog putokaza i potom provjerama uzoraka naknadno uzetih s tržišta, zatim kroz priređivanje sajmova i festivala Atelje okusa u elitnim hotelima poput Esplanade, Intercontinentala, Srakovčića, a od kojih je u međunarodnim okvirima najatraktivnija bila priredba koncipirana kao Europska vinska cesta u povodu 15. godišnjice Svijeta u čaši, u zagrebačkom hotelu  Antunović i uz sudjelovanje i brojnih najvećih svjetskih vinskih zvijezda (Gaja, Fontodi, Gravner, Radikon, La Castellada, Batič, Movia, Castello di Querceto, Simčič, Reichsrat von Buhl, bordoški châteaui, zvijezde frankovke i visokih slatkih predikata iz Burgenlanda, Atila Gere i Joszef Bock iz Villanya…). U višegodišnjoj akciji Dobro mi došel, prijatelj!, koju je prekinuo Domovinski rat, trsili smo se, izmjenom posjeta tzv. lančanim ritmom (najprije je domaćin bio hrvatski vinar a gost stranac, iduće godine s domaćinstvom je nastavio inozemni vinar koji je bio gost tome prvm našemu i koji je onda k sebi u goste pozvao nekog hrvatskog vinara, da bi taj Hrvat u narednom kolu k sebi  goste pozvao nekoga iz vana…), povezivati naše domaće proizvođače s poznatim inozemnima jer to je bio također učinkovit način da se ovdje šire horizonti i da pojedinci napreduju u kvaliteti ali i da dobivanjem obavijesti od kolega iz vana lakše dođu do pomagala u radu u trsju i u podrumu. K tome, s obzirom da su vinari dolazili i odlazili u goste popraćeni s ponekim vinskim novinarima bila je to i lijepa prilika da se ovim putem čuje više i o hrvatskome vinu vani.  Vrlo zapažena stalna rubrika u reviji Svijet u Čaši  bila je i Hrvatske vinogradarske općine, serija širih (ne samo vinskih) prezentacija pojedinih naših značajnijih općna iz vinorodnih predjela…

Na skupovima Atelje okusa koje smo organizirali skupljala se uvijek vrhuška hrvatske enogastronomije

 Zaredale su mi turneje po vinskoj Hrvatskoj, zatim Sloveniji, Crnoj Gori i Makedoniji, i u svjetska vinogradarsko-vinska područja koja se samo zamisliti moglo: Bordeaux, ponovno Burgundija, Champagnea, Loirea, Jura, švcarski kanton Valais, Toscana (s tamošnjiim Chianti classicom, Brunellom iz Montalcina), Pijemont (sa zonom barola a i barbere), Umbria (sa sagrantinom), Trentino Alto Adige, Sicilija, Sardinija, austrijski Štajerska, Donja Austrija, Gradišće, njemački rajnska oblast, pa Baden Württemberg, mađarski Tokaj, portugalski Douro, predio oko Lisabona (Alentejo), španjolske Rueda, Rioja, Ribera del Duero… Da ne zaboravim, i ocjenjivanja: Concours Mondial de Bruxelles, Mundus Vini, Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme u Bergamu, Vino Ljubljana, Vino Slovenije u Gornjoj Radgoni, Muvina u Prešovu… Stečeni silna nova znanja i iskustva, brojni poznanici i prijatelji na nizu točaka kugle zemaljske. Bogatstvo, i te kako vrijedno…

Potrošački putokaz – prvo vrednvanje vina u Hrvatskoj u režiji specijaliziranog časopisa – Svijeta u čaši. Na slikama su grupa enologa, sommeliera, vinskih trgpvaca i vinskih pisaca nakon degustacije u zagrebačkoj Esplanadi i grupa istoga profila na ocjenjivanju u hotelu Sheraton

Naša su priznanja u Potrošačkom putokazu osvajali i skopski Chateau Kamnik i pijemontske kuće Paolo Scavino, i Bruno Rocca Rabajà, te toskanski Siro Pacenti, Casanova di Neri, njemačka vinska vrhuška Bernd Philippi Koehler Ruprecht, Johannes Knipser Johannisgof Knipser i mlađi posjed Franz Kunstler

Dobro mi došel, prijatelj! Naši i stranci: Plenković, Batič Ivan, Ivan Enjingi, Mate Kliković, Joško Gravner, Batič Miha…

Titulu Vinara godine u Hrvatskoj službeno su ponijeli Vlado Krauthaker, Ivica Perak Kutjevo dd, Ivan Enjingi, Zlatan Plenković, Velimir Korak i Marijan Knežević Vina Belje

                Da ne zaboravim i još nešto bitno zbog čega sam i tužan: međunarodno ocjenjivanje Vina Hrvatske pod pokroviteljstvom Hrvatske gospodarske komore a zamišljeno da bude povezano s novoosnovanim festivalom vina i gastronomije Zagreb Vino.com koji je baš bio u naglom usponu. Takvo državno ocjenjivanje, kakvo mi ni sada nemamo, vidio sam u nekim na svjetskoj razini vrlo afirmiranim zemljama, trebalo je biti temelj za tržišnu nadgradnju spomenutog festivala ali i za izdavanje autoritativnog godišnjeg Vodiča vinskom Hrvatskom (vino kao promidžbeni adut uvelike i u službi turizma Lijepe naše). Na žalost, zbog nerazumljivog bojkota nekolicine očito (tada) utjecajnih pojedinaca već nakon samo jednog, prvog izdanja – ukinuto… pa nije bilo ni nastavka tj. i logičnog zaokruženja akcije – spomenutog vinskog vodiča zamišljenog dosta drukčije od nekih postojećih vinskih vodiča u nas…

Europska vinska cesta u organizaciji Svijeta u čaši u povodu 15. godišnjice, u hotelu Antunović u Zagrebu: Girolamo Dorigo, Gianluca Grasso (Elio Grasso), vinarija Atila Gere iz Villanya i chef Robert Slezak, Alessandro François Castello di Querceto, u zdravici s Bobom Čimburom, vlasnikom kultnog restorana Baltazar. Dolje: gosti sudionici iz Bordeauxa i Njemačke – Chateau Brane Cantenac, te Reichsrat von Buhl i Hans Lang

Ocjenjivanje Mundus Vini u Njemačkoj i ocjenjivanje na Concours Mondial de Bruxelles koje je, kao domaćne, mijenjalo europske gradove a te godine održano je u Plovdivu. Sa slici, s osnivačem ocjenjivanja Louisom Havauxom te s vlasnikom glasovito Chateaua La Gaffeliere iz Saint Emiliona grofom Stephaneom von Neippergom

S raznih skitnji (vnskim) svijetom

Posjet glasovitom bordoškom Château Angélus. Za reviju Svijet u Čaši i za goste iz Hrvatske koje sam doveo u obilazak na ulasku u dvorac priređena je jedinstvena dobrodošlica – izvedba himne Lijepa naša na crkvenim zvonima!

U Toscani, u društvu s markizom Lodovicom Antinorijem, utemeljiteljem glasovitog posjeda Ornellaia a sada u Tenuti di Biserno, zatim s predsjednikm Consorzija Chianti Classico i vlasnikom posjeda Fontodi Giovannijem Manettijem, te u društvu s grofom Francescom Marronem Cinzanom, vlasnikom podruma Col d’Orcia iz Montalcina, s markizom Pierom Antinorijem, vlasnikom posjeda Antinori i posjeda Pian delle Vigne iz Montalcina, kao i s enologom I direktorom proizvodnje u kompaniji Renzom Cotarellom i s Fabiom Rattom, direktorom podruma Pian delle Vigne

Kod Angela Gaje u Barbarescu, Aloisa Lagedera u Alto Adigeu, Roberta Voerzija u LaMorri i Franca Biondi Santija u Montalcinu. Dolje: s Philippine de Rothschild iz čuvenog bordoškog châteaua Mouton Rothschild, te s Camille Seghesio iz glasovite kalifornijske kuće Seghesio. Naposlijetku, bliže kući, tek na njenu pragu, na Bizeljskom na posjedu Istenič, s legendarnim Stevenom Spurrierom i s Ivanom Dropuljićem

Nakon razdoblja od oko 26 godina koliko je trajalo tiskovno izdanje revije, Svijet u Čaši je 2018/2019 nastavio svoj život, jednomjesečnim ritmom, na internetu na www.suhiucasi.wordpress.com / KROZ SVIJET u ČAŠI Kronika…).

Sad je, s obzirom na određeni teret godina, pandemiju koja je donijela neka nova pravila ponašanja i uvelike i u gospodarskom i u socijalnom smislu promijenila što-šta, nastupio smiraj. Bilo je divno dok je trajalo u punome sjaju. Gledajući s raskrižja na Savskoj neboder prema gore, pomislio sam (nehotice, ali ne i nerealno!) na, kao logičan slijed, na novi uzlet. U plavetnilo, tamo negdje – bitno iznad onog spomenutog 17. kata!…♣

                                                                   .

Name(required)

Email(required)

Website

Message

Submit

Δ

 

 

SVIJET u ČAŠI – 06.2021 – WORLD IN a GLASS

kroz/through

ZELJKO SUHADOLNIK

 

______s vama od – 11.11.1992  – since, with you______

Ljeto!  Skradin!

_______________________

IZ SADRŽAJA/FROM THE CONTENTS

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Vinart Grand Tasting 2021: SVEČANOST VRHUNSKIH VINA i LJEPOTE ⦁ Osmi festival Pink Day: OSVJEŽENJE-SPAS, u MSU, u POSLJEDNJI ČAS ⦁ Novi zagrebački Bakhov hram: VINSKI KLUB u POSLOVNOM OKRUŽENJU ⦁ Hotel Westin Zagreb – Borsa vini italiani in Croazia: TALIJANSKI VINSKI JUG u HRVATSKOJ ⦁ NAKON PJENUŠAVOG DORUČKA u TRSJU – VINSKI ZALAZAK SUNCA u VINOGRADU

 ⦁ POTROŠAČKI PUTOKAZ – 06.2021 – BUYING GUIDE ⦁

________________________

Vinart Grand Tasting 2021

SVEČANOST VRHUNSKIH VINA i LJEPOTE

            Rekao bih da s društvenog stanovišta ulazak u lipanj 2021. nije mogao biti bolji nego što je bio: prvomajska proslava znatnog olabavljenja anti-covidnih stega kroz dva se dana na početku svibnja odvijala na prestižnoj lokaciji – na terasi zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, koja se pokazala idealnom baš (i) za ovakva, hedonistička događanja. Na okupu, kao izlagači, gotovo svi relevantni proizvođači plemenite kapljice iz Hrvatske i dobar dio njih iz susjednih nam zemalja. Mnoštvo razdraganih posjetitelja, ali ne baš i u prevelikom broju tako da su kretanje prostorom i pristup štandovima i vinarima bili komotni. Doduše, neki izlagači požalili su se da s poslovnog aspekta od sajma s pridjevom poslovni nisu sada imali baš nešto, te objasnili da je organizator priredbe svakako trebao izbjeći datum uz praznik na kraju tjedna jer taj praznik zacijelo je mnoge stanovnike Zagreba i potencijalne posjetitelje odveo prema moru. Među posjetiteljima puno mladih, te velik broj – pripadnica nježnog spola. Vinart Grand Tasting 2021 može se pamtiti kao svakako jedan od NAJLJEPŠIH vinskih sajmova i festivala u nas: kako u krugu izlagača tako i kod, s druge strane šanka, tj.  ljubitelja plemenite kapljice –  velik broj baš ljepotica!

Sjeverna terasa u prizemlju Muzeja suvremene umjetnosti pokazao se kao idealan prostor i za održavanje većih vinskih događanja u dijelu godine u kojemu to dopusti vanjska temperatura

                Ovaj, šesti Vinart Grand Tasting, u sklopu kojega je, po tradiciji, ali na drugoj lokaciji – u hotelu Dubrovnik u središtu Zagreba, održano više vrlo zanimljivih radionica, bio je prvi vinski sajam ove godine u nas, i podsjetio nas je da se peto izdanje što se odvijalo lani u svom inače uobičajenom terminu i na uobičajenoj lokaciji, te da je samo za dva dana bilo preduhitrilo uspostavu ograničenja, dakle taj sajam je bio istodobno i – posljednji u prošloj godini! Ovaj sadašnji, tako željno očekivani ponovni opsežniji susret vinara s poslovnim partnerima, prijateljima i ljubiteljima vina protekao je dakako u osobito emotivnom raspoloženju, radosno. Iz redova organizatora navode kako su već krenuli u pripreme za sljedeći Vinart Grand Tasting 2022, koji bi se, ne bude li naknadno nekih neugodnih iznenađenja, trebao vratiti u svoj termin – prvi vikend u ožujku.

Na ulazu u sajam, prigodno kao uvod u ukupan sadržaj manifestacije i s obzirom na toplinu toga dana kao odlično osvježenje s hedonističkom i estetskom dimenzijom posjetitelje na svojim štandovima dočekale kraljice pješivičkih rashlađenih perlica – Lucija Šember, Mara Barundić i Martina Tomac

Odmah na ulasku na sajamski podij osobito veselo raspoloženje: ponuda je tu, posve adekvatno trenucima kad gost stiže u kuću, bila u znaku pjenušaca, i to onih ponajbojih iz hrvatske produkcije. Odbor za doček iz snova: pjenušarke Plešivice – Lucija Šember, Mara Barundić i Martina Tomac! O  pjenušcima obitelji Šember i Tomac već i ptice pjevaju, a vezano uz mjehuriće obitelji Barundić vrijedi istaknuti etiketu  Barun bijeli proizveden od u nas još uvijek rjeđe sorte Manzoni bianco ili Incrocio Manzoni, riječ je o križancu između Rizlinga rajnskog i Pinota bijeloga kojega je realizirao prof. Luigi Manzoni (otud sorti i naziv!) sa Znanstvenog instituta u Coneglianu u sjevernoj talijanskoj pokrajini Veneto. Jedno od svojstva Manzonija je da jako dobro nakuplja šećer ali i da, istodobno, u dozrijevanju lijepo zadržava kiseline  što je povoljno za pjenušac. Vino bude  s kompleksnim bouquetom te, kako dolikuje ozbiljnom pjenušcu, glede primarnih komponenti s vrlo diskretnom aromom,  naime raskoš Rizlinga rajnskog koju volimo kod mirnog vina od te sorte sjajno smiruje i pod kontrolom drži relativno neutralni Pinot bijeli…

Tik do spomenutog ženskog zvjezdanog trija bili su smješteni također Plešivičanci i pjenušari, Velimir i Josip Korak, kod njih je, više iz razloga užitka nego razloga informacije,  bilo obvezno, uz perlice, kušati i mirna vina od sorata od kojih se najčešće proizvode pjenušci a to su chardonnay i crni pinot, ta mirna vina rađena na Korakov način, kad god je prigoda za degustaciju kušanje se NE propušta.

A odmah do Koraka stajao je i njegov susjed na Plešivici Damir Režek. Damir uspješno nastavlja stopama svojega oca Drage i mame Dragice koji su se specijalizirali za chardonnay i posebice za crni pinot, kod bijelih vina još i za zeleni silvanac (lijep, nježan!), rizvanac pa i za sauvignon bijeli (ne kričav i napadan nego vrlo elegantan), a kod crnih vina i za – portugizac. Obitelj Damir Drago Režek, koja eto ima fina mirna vina (zasad još ne proizvodi i pjenušce) i cjenovno dostupna vina rijetko se pojavljuje na ovakvim sajmovima i mnogi ljubitelji plemenite kapljice možda na žalost ni ne znaju za nju.

Damir Drago ReŽek – dobra vina po povoljnim cijenama

Zelinsko prigorje dostojno su prezentirali Željko i Karlo Kos iz Nespeša

                JASNA ANTUNOVIĆ s PONOSOM s DECANTERA – I onda sa svojega štanda nailazi Jasna Antunović iz Erduta sa, u ruci, već čuvenom Graševinom Tradition Grand Selection 2017, za koju je visoko odlikovana u Decanterovu hramu u Londonu! Tamo je odlikovana a ovdje eto sada, s pravom, likuje!

Vinarija Antunović razvila se na stogodišnjoj obiteljskoj tradiciji uzgoja vinove loze i proizvodnje vina. Sadnjom vinograda 2004. i izgradnjom nove moderne vinarije kapaciteta 100.000 litara 2009. godine, obitelj Jasne Antunović Turk kreće u novu vinsku avanturu i pod ženskim vodstvom diže vinariju Antunović do statusa jedne od najboljih hrvatskih vinarija (I Decanter WWA London 2017, Platinasta medalja za graševinu!).

Spoj zrelosti, umjetnosti i najvišeg internacionalnog priznanja za vino. Kao pozadinu za slikanje ponosne dobitnice odličja Jasne Antunović Marko Čolić izabrao je ovu impozantnu instalaciju smještenu na središtu terase Muzeja suvremene umjetnosti (Marko Čolić)

_______________________

                Osobna karta posjeda ANTUNOVIĆ: Vinska regija, vinogorje: Hrvatsko Podunavlje, vinogorje Erdut; Enolog-podrumar: Jasna Antunović Turk; Pristup proizvodnji: konvencionalan, u prelasku na eko; Hektara: vlastitih 7,5 – kooperacija:  2; Sorte: Graševina, Silvanac zeleni, Chardonnay, Muškat ottonel, Pinot noir, Cabernet franc, Cabernet sauvignon; Godišnja proizvodnja vina: 50.000 boca, mirno: 100 %, bijelo: 80 %, ružičasto: 5 %, crno 15 %; Vina kao robne marke, po nazivima na etiketama: Antunović Graševina, Antunović Graševina Tradition Premium Grand Selection, Antunović Cuvée Blanc (graševina, zeleni silvanac, muškat), Antunović Cuvée Rosé (pinot noir, cabernet franc),  Antunović Chardonnay sur lie, Antunović Pinot Noir, Antunović Grand Cuvée Blanc Reserve, Antunović Grand Cuvée Rouge Reserve (sva su vina u kategoriji suhog i vrhunskog) Mogućnost kupnje vina na posjedu: da; Drugi proizvodi, vlastite i lokalne produkcije, koji se mogu kupiti na posjedu: domaća rakija vinovica;  Degustacija vina na posjedu moguća: da; Ponuda hrane:  da – hladni narezak, mali zalogaji, a topla jela uz raniju najavu; Kušaonica za koliko osoba: 40 (interijer) + 60 osoba u uređenom vanjskom prostoru; Smještaj:   ne na objektu, da u neposrednoj blizini (objekt STARI MLIN); Radno vrijeme: 8-20h, po najavi; Način plaćanja: gotovina, virman, kartice; Sadržaji za sport i rekreaciju: biciklistička staza, plovidba Dunavom, edukacijska šetnica uz Dunav i kroz vinograde; Prirodne ljepote, kulturno-povijesni i sakralni spomenici u okruženju, svakako preporučeni za posjet: Svetište Gospe od utočišta u Aljmašu, Spomen kuća Milutina Milankovića u Dalju, Erdutska kula i šetnica u Erdutu; Kulturno-zabavna, folklorna događanja, festivali kroz godinu: Wine& bike tour, razni sajmovi lokalnog sadržaja ◾

________________________

Revija ljepote: 1. Kakvo veselje! Dobro raspoloženje začinjeno s ljupkosti; 2 Crnjak za – crnku!; 3 Kako bi sve to proteklo bez – selfieja?!; 4. Šarmantne sestrice Puhelek (Purek) iz Zeline, svojedobno inače i službene Vinske kraljice Zagrebačke županije (Marko Čolić)

Vesela Hrvatska, od krajnjeg istoka preko krajnjeg zapada do krajnjeg juga, u obilasku sajma: Zlatko Bošnjak Đuza (PZ Trs Podunavlje), Melinda Cossetto (vinski posjed Alfredo Cosseto, Istra) i Mato Violić Matuško Royal (Pelješac) (Marko Čolić)

Ivica Dobrinčić Šipun (sasvim desno) s Krka nije odolio pozivu za slikanje. Posebno zadovoljan bio je i stoga što je njegovo crno vino Kapitul 2015 od cabernet sauvignona i merlota upravo bilo dobilo potrebne dokumente za izlazak na tržište. Dobrinčić je ovom prigodom, kao predsjednik Udruge vinogradara/vinara Kvanera što obuhvaća riječko područje i prostor južno od njega na kopnu sve do Karlobaga, zatim otoke Cres, Lošinj, Krk, Rab, i dio otoka Paga do Novalje, htio najaviti održavanje vinskog festivala WineRi 2021 od 10. do 12. lipnja u Rijeci. Inače spomenuta udruga okuplja kao članove vinska objekte Jarbola Ružić, Grand Village, vinarije Pavlomir, Katunar (Anton te Ivan Katunar, PZ Gospoja, PZ Vrbnik, Nada, Boškinac…

Matea Grabar, Dvanajščak-Kozol

Krajnji hrvatski vinski sjeverozapad – Međimurje, u sve jačoj žiži: s Pušipelom (Moslavcom, Šiponom, Furmintom) ostvaruju se sve bolji rezultati, stanovita samo-organiziranost proizvođača donosi plodove.  Uz klasike i već šire znane Cmrečnjaka, Jakopića, Dvanajščaka, Štampara, Novaka…. uzdižu se mladi, lijep primjer je Nenad Preiner iz Svetog Urbana. Obiteljsku vinsku priču pokrenuli su Alojz i Sabina Preiner, 2002. ju je nastavio njihov sin Darko, a njegov sin odnosno unuk Alojza i Sabine s prvom buteljom na tržište izlazi 2016! Sortiment? Međimuraka klasika – Pušipel, Sauvignon, Silvanac zeleni, Graševina, Muškat žuti te, od crnih, Pinot crni. Obitelj pak Dvanajščak-Kozol iz Sv. Jurja na Bregu kod Lopatinca nastojala je pažnju Zagrepčna privući ukazujući na nekoliko linija svojih vina: light i mlada, kvalitetna s kzp, posebna premium Natura (izabrano grožđe s posebnih, najboljih  pozicija, prerada grožđa s još više pažnje te duže dozrijevanje vina i u drvu), u tu grupu spadaju Sauvignon bijeli, Pušipšel Prestige, Amaranth kao ekstra elegantna kreacija od Pinota crnoga, u ponudi su i pjenušci Pozoj i Plemenita. Vina je prezentirala Matea Grabar, buduća snaha u obitelji Dvanajščak-Kozol.

David Štampar, Branimir Jakopić i Marko Cmrečnjak

Veselo, kao i uvijek kod Slavonaca i tu gdje je Ivan Ergović iz Feravina: na feričanačku frankovku navratio je enolog imoćanskog podruma Grabovac Mislav Maršić, majstor za vranac, trnjak, i syrah… A onda se čulo neko šuškanje. Eno Sofija, eno Sofija…

U nastavku obilaska lagano spuštanje prema jugu, do Istre. Dvorac neobična naziva – Belaj. Izraz sugerira jedno, ali riječ je o drugome! Belaj kao naziv posjeda dolazi od toga što je to prezime vlasnika. A vlasnik je – Rus! Dobro se on snašao kod nas, potražio je, i našao, dobre suradnike kako glede proizvodnje tako i glede plasmana, a jedan od tih je i Josip Orišković koji je ponosno nudio najprije mladu Malvaziju s laporna tla, a potom i jednu također s lapora, iz berbe 2016., ali duže odležanu na finom talogu (sur lie) – baš finu!

Josip Orišković koji je prezentirao istarski Dvorac Belaj posebno ponosno nudio je, izmđu ostalih vina, Malvaziju 2016 s laporna tla i duže njegovanu na finom talogu

Moreno Degrassi, sa širokim repertoarom: od baznih mlađih vina različitih sorata do vrlo kompleksnih bijelih i crnih mješavina kategorje Riserva i Limited Edition! (suhiucasi)

Nekad, na početku moderne renesanse istarskog vina, naprosto – barem je tada tako djelovalo – zauvijek neraskidivi trio Degrassi, Kozlović, Matošević, uvijek skupa na sajamskim štandovima, no posljednjih godina nisu više u onom obliku zajedno, svaki nastupa posve samostalno i nerijetko su na vinskim sajmovima lokacijom štanda razbacani i međusobno ponekad i dosta udaljeni. Moreno Degrassi dočekao me na štandu s pjenušcem Ferné Chardonnay brut nature s dvije godine ležanja na kvascu u butelji, međutim Degrassi, koji mi kaže kako dosta kupaca traži ovakav, mlađi pjenušac pa zato ide van i s ovakvim izdanjem, nastoji da mu pjenušci nakon drugog vrenja u butelji na finom talogu provedu najmanje po tri godine, a drži ih i duže, da dodatno dobiju na kompleksnosti. Zanimljivi su Degrassijevi eksperimenti s vinom Terre Bianche Cuvée Blanc Limited Edition, sastavljenime od četiri sorte i od vina iz četiriju različitih berbi. Riječ je o kultivarima Malvazija istarska, Chardonnay, Sauvignon i Viognier, a što se tiče godišta to su 2012, 2013, 2015. i 2016. Degrassi objašnjava da je u proizvodnji koristio i određenu količinu prosušenih bobica. Vino se nudi u dvjema varijantama – jedna je polusuha i s oko 17 vol % alkohola, a druga je poluslatka (35 g/lit neprovrela sladora), a s 15,5 vol % alkohola! Treba istaknuti da vina imaju lijepu svježinu a da slast nije nimalo naporna. Dakako, ta vina nisu baš za svakoga a i za svaku prigodu te za piti tek tako: Degrassi ih preporučuje svakako uz razne zrele rafinirane pikantne sireve te uz fois gras… a i u trenucima meditacije. Ima Degrassi i izvrstan crnjak s bijele zemlje (lapor, mineralnost!), riječ je o etiketi  Terre Bianche cuvée crno 2013,  od cabernet franca, cabernet sauvignona, merlota i petit verdota koji ukupno čine 80 posto mješavine, te od 20 posto miksa u kojemu su syrah, crni pinot i refošk…

Franka Radovana iz istarskog sela Radovani more slatke brige: ono što je iz svoje proizvodnje vina planirao prodati u 2021. sve je već plasirao, i u Zagreb je čisto radi kontinuiteta nastupa i iz propagandnih razloga poslao kćer i sina s nešto uzoraka svojih malvazija, chardonnaya, sauvignona bijeoga i cabernet sauvignona, a sredinu I desnu stranu slike uz kćerku Franva Radovana ispunjavaju Simona Pilato i njena kćerka, snaha i unuka Eligia Pilata iz Vižinade odnosno supruga i kćerka Eligiovoga sina Sanjina. Simona Pilato s osobitim ponosom ukazala je na etiketu-novitet kuće, riječ je izvrsnome vinu Grand Cuvée 2015 od 65 posto cabernet sauvignona te 30 posto merlota i terana (suhiucasi)

Stol pored – obitelj Radovan iz Radovana. Godinama tata Franco Radovan strpljivo je, naravno uz svesrdnu familijarnu potporu, beskompromisno gradio kakvoću. Malvazija istarska, Chardonnay, Sauvignon, Refošk, Merlot, Cabernet sauvignon. Uz pojam kvaliteta, kuću Radovan oduvijek resi još nešto bitno: stalnost u kakvoći!  Nikad medijske zvijezde, ali eto – pošteno zadovoljni: na ovo događanje Grand Tasting koje inače ima i prodajni karakter, ove godine brat i sestra Radovani stigli su samo s nešto uzoraka za degustaciju, uz njihov štand nije, kao uz druge štandove, bilo postavljenog cjenika po kojemu bi posjetitelj mogao kupiti vino za ponijeti, naime Radovani su od onoga što je bilo namijenjeno za plasman u tijeku 2021. sve već prije koji mjesec prodali i, kažu Francovi sin i kćerka kao predstavnici kuće sada u MSU u Zagrebu, čekaju da vrijeme dođe za izlazak vinima novi(ji)h berbi!

Za istim stolom još jedna vrlo radišna, vrijedna vinska obitelj iz Istre – Pilato iz Vižinade. Simona Pilato, supruga Sanjina Pilata koji je preuzeo vodstvo posjeda od oca Eligija,  skrenula mi je pažnju na novitet kuće, koji se pokazao u doista vrlo lijepome svjetlu (kompleksno, puno, elegantno), a riječ je o vinu Grand Cuvée 2015 od cabernet sauvignona (65,5%), merlota (30 %) i terana, sa 14,5 vol % jačine. Vino je godinu dana dozrijevalo u bačvi a potom je, prije izlaska na tržište, u butelji u podrumu provelo četiri godine.

Po tradiciji na Vinartu – Frano Milina Bire sa suprugom i s njihovim grkom! (suhiucasi)

Duboko vjeran Plavcu malome, ali i Cabernet sauvignonu! Andro Tomić iz jelšanske kuće Bastijana poslao je u Zagreb na kušanje bazno vino od Plavca maloga iz 2017 i prestižni Plavac mali barrique 2015, kao i, da pokaže kako se u njegovoj izvedbi domaći Plavac snalazi u društvu internacionalaca mješavinu plavca i cabernet sauvignona Illyricum 2016 kao i mješavinu Caplar 2014 barrique nastalu od izbora najboljih grozdova obiju sorata. Nije dakako izostao ni tradicijski prošek Bastijane Hektorović (suhiucasi)

Izlagači izlagaču: kod Franje Kolarića, kojega se počelo nazivati kraljem sivog pinota – Krešo Vučković Bagio, voditelj vinarije Grgić-vina na Pelješcu, i enolog i profesor Leo Gracin, znan po Babiću Suha punta, danas zaposlen na sveučilištu u Splitu (Rene Karaman)

Šibenski dio Dalmacije počeo se buditi u vinskome smislu. Nekad dok je Vinoplod bio u punoj snazi, i sa svojom etiketom Suha punta izlazio, kad je u Primoštenu operirao, enolog Leo Gracin, danas profesor na Splitskom fakultetu, čulo se barem povremeno barem za babić.  A onda je utihnulo, da bi se u najnovije vrijeme energičnije na sceni počela pojavljivati braća odnosno rođaci Sladić, pa je na Jadrtovac stigao inozemni investitor i omogućio stvaranje kuće Testament, k tome u Bakhovo carstvo iz grafičke-dizajnerske djelatnosti stigao je Filip Baraka i vinograde podigao na području zvanome Srima, Šibensko-kninska županija uključila se donekle u promidžbenom segmentu, i počelo se osjećati da je šibenska vinska scena zamjetno živnula.

Filip Baraka za svojim stolom u razgovoru s osnivačem organizatorom Vinartovog Grand Tastinga Sašom Špirancem. U pozadini, lijevo i s bradom: Ante Sladić (suhiucasi)

Filip Baraka, naklonjen i tradIcjskim lokalnim kultivarima i stranim sortama, bavi se Debitom, Trbljanom, Maraštinom, Plavinom, Babićem, ali i Syrahom, Merlotom, Cabernet sauvignonom. Dobro je što, poput većine hrvatskih proizvođača vina, ne robuje tomu da vino uvijek nužno označava po sorti, tako da se u nazivima kapljice, i kad u vinu ima i stranih sorata, može lijepo osjetiti domaći štih, konkretno odgovarajući domaći izrazi branitelji su lokalnoga. Baraka je u produkciji sklon i izletima u pokuse, neka vina radi na klasičan način a neka, i bijela, uz različite dužine maceracije i dužine dozrijevanja u drvu. Želja mu je na osjetno višu granu podgnuti vino debit, smatrajući da sorta zavrjeđuje i više od toga da bude ugodno laganije pitko ljetno osvježavajuće vino, Priprema se, veli, naći odgovarajuće lokacije za Debit. Na kušanje je ponudio ljepu Maraštinu 2019 koja tek treba biti napunjena u butelju, zatim pokazao je vino Amina (od izraza Anima = duša), sa 72 sata maceracije, fermentiralo na vlasitom kvascu u bačvi od 780 litara. Crnjak Mocira (u Dalmaciji tradicijski kameni zidić) 2018 je od merlota i plavine 51 posto, te nešto babića i syraha. Babić 2018 dozrijevao je u bačvicama od američkog i francuskoga hrasta. Memento 2018 je od syraha i s osam posto plavca maloga, a vrlo ozbiljni Pribus 2016 iz vinograda Prižba od cabernet sauvignona i merlota u omjeru gotovo popola proveo je 24 mjeseca u hrastovim bačvicama.

Barakin stolni susjed Ante Sladić (na gornjoj slici, s bradom, između Barake i Špiranca) koncentrira se na debit, maraštinu, lasinu, plavinu a i tribidrag. Debit 2020 svjež, ugodan, Maraština 2020 s 24 sata maceracije i s 30 posto od ukupne količine dozrijevana u bačvicama od slavonske hrastovine obećava, Tribidrag 2015 tek treba biti punjen.

Petar Crvik s krajnjeg hrvaskog juga, iz Konavala

Petar Crvik  stigao je iz Konavala. Predstavio se s ambiciozno rađenime Merlotom 2017, s 37 mjeseci dozrijevanja u novim francuskim bačvicama od Boutesa i u bačcicama talijanskog Garbelotta, te s Blasiusom iz 2019 dobivenim uz devet mjeseci maceracije, uz batonage, u bačvama tonneaux  i odmah potom napunjenime u bocu, tako da je vino još grubo…

Na završetku pak obilaska Grand Tastinga upečatljiv ispraćaj – s vrlo dojmljivima hercegovačkom žilavkom i blatinom te s moćnima a elegantnima merlotom i trnjakom iz proizvodnje Zdravka Milasa, Josipa Nuića i linije C /Carsus) obiteljske vinarije Škegro iz Bosne i Hercegovine.

Slatko finale, uz štandove na izlasku iz festivalskog prostora:: sjajna vina Nuić i Milas iz Hercegovine. Riječka enologinja Ivanka Rosati, nekad glavna u Istravinu a sad konzultantica kod krčkog vinara Antona Katunara, bila je i te kako zadovoljna okrepom! (suhiucasi)

Zdravko Milas odvjetnik je a vinogadarstvo i vinarstvo su mu, kaže, hobi i velika ljubav, tolika da se, objašnjava, potrudio ući duboko u tajne posla i u trsju i u podrumu. Sada brine o nekih 30.000 loza posađenih na 10 ha terena, namjera mu je ozbiljno se širiti s vinogradom – do čak 17 ha! – i sukladno tome dakako povećati količinu prozvodnje kapljice. Sad u sortimentu ima 60 posto bijelih kultivara, ugavnom Žilavku, te 40 posto crnih, uglavnom Merlot.

Josip Nuić vlasnik je 35 hektara vinograda a u proizvodnji vina rabi i grožđe uzgojeno u kooperaciji. Sortiment mu obuhvaća 30 posto bijelih i 70 posto crnih kultivara, kod bijelih sorata oslanja se najviše na Žilavku, a kod crnih na Blatinu, Trnjak, Syrah, Merlot.  ♣

________________________

Vinski Grad, Zagreb 2021

VINO-GRAD – Nakon Grand Tastinga zagrebačka tvrtka Vinart sve do 20. lipnja bila je u glavnoj ulozi u Zagrebu, nastavak na Vinart Grand Tasting bio s – također njenom već tradicijskom – priredbom VinoGrad. Iako je sjedište Vinarta u Zagrebu, VinoGrad je sada debitirao u Zagrebu, lokacija: Trg Franje Tuđmana. Pozornica na livadi između Ilice i Zapadnog kolodvora gdje je program počinjao u predvečerje bila je u znaku ne samo finih bouqueta i zamamnih okusa nego, i glazbe i blještavila (Marko Čolić)

________________________

Radionice

Vinart Grand Tasting redovito prate vinske radionice, pa je tako bilo i sada. Na jednoj od njih jaskanski vinogradar i vinar Franjo Kolarić predstavljen je, uz pomoć zagrebačkog sommeliera Darka Lugarića, kao Kralj sivog pinota.

Kralj sivog pinota Franjo Kolarić i sommelier u uglednom zagrebačkom restoranu Tač Darko Lugarić (suhiucasi)

O tome koliko se Kolarić posvećuje sivom pinotu lijepo je pokazala vođena degustacija 12 sivih pinota u različitim kategorijama – pjenušci rađeni klasičnom metodom, zatim sasvim mlada bijela svježa mirna vina iz inoksa, pa dvije godine odležavana vina koja su dozrijevala u velikoj drvenoj bačvi, bijela sur lie, ružičsta mlada svježa vina, vina macerirana 10, odnosno 11 mjeseci u gruzijskoj amfori, te, na kraju, slatka desertna kasna berba 2013.

Rikard Petrić, Stina

◾Bračka vinarija Stina piredila je vertikalno kušanje svojega plavca maloga Mali Majstor iz berbi od 2016. do berbe 2009, ukupno devet vina. Prezentacija koju je vodio enolog Stine Rikard Petrić pokazala je uzorke u jako dobroj formi.

Matjaž Lemut Tilia i njegova suradnica Tonia Blatnik (suhiucasi)

◾ Došao je i red na Matjaž Lemut Tilia Estate iz Vipavske doline. Lemut je vrlo zanimljiv jer se u novije vrijeme silno posvetio crnom pinotu, čak na svom imanju u Dobravlju i organizira značajni međunarodni Festival crnog pinota, a dodatno pažnju porivlači ovdje u Hrvatskoj iz razloga što je angažiran kao eno-savjetnik u feričanačkome Feravinu u Slavoniji te u podrumu znanog istarskog vinara, maslinara i uljara Klaudija Ipše, tu je pak zadužen za kreiranje, zajedno s Klaudiom Ipšom i njegovim sinom Ivanom, kapljice što nastaje dugim maceracijama praćenim alkoholnim vrenjem i dugim sazrijevanjem u drvu. Lemut je na radionici odlučio pružiti presjek svoje proizvodnje crnog pinota kroz četiri kvalitativne kategorije. U prvoj je prezentirao vino (Vipava Valley 2019) od grožđa iz svih njegovih šest vinograda u Vipavskoj dolini, smještenih na potezu u dužini od oko 30 km, riječ je o Tilijinoj baznoj kapljici  koja govori o teritoriju u širem smislu. Slijedila su vina u grupi Cru odnosno od izabranog grožđa s jedne izdvojene pozicije – Merljaki, kušane su berbe 2018, 2017. i 2016. Potom su došli uzorci Estate 2019. do 2015., a veliko finale su činila Kolekcionarska vina – White Label 2018, 2017. i 2016. Uz napomenu da u svijetu postoji 250 klonova Pinota crnoga a Tilia ih u svojim vinogradima ima osam, vrijedi istaknuti njegova novija razmišljanja o vinu od Pinota crnoga. Tilija veli kako u posljednje vrijeme sve češće nailazi na crne pinote koji su s većim alkoholima i koji su postali sve mekaniji pa time na neki način gube intrigantnost, sve to pripisuje globanom zatopljenju, stoga se, kad već ne može mijenjati klimu a nije baš ni jednostavno naći odgovarajuće vinogradske pozicije okrenute i prema sjeveru, pa i smatrajući da pravo rješenje nije ni uranjena berba jer daje zeleni tanin, unatrag koju godinu počeo se s određenim količinama masulja igrati u svom podrumu s dužinama i temperaturama maceracije, kako bi ustanovio optimalnu opciju i poslije u vinu ipak dobio ono što bi na neki način razbijalo pretjeranu uglađenost a zadržavajući eleganciju i ostavilo vinu intrigantnost…

Na završetku radionice posvećene vinima obitelji Ipša: Ivan i Klaudio Ipša, s lijeve i desne strane, u sredini Matjaž Lemut Tilia i njegova suradnica Tonia Blatnik (suhiucasi)

O vinima Klaudija i Ivana Ipše nije potrebno puno pričati, dovoljne su tri riječi: kušati, nakloniti se, i polagano i dugo uživati!

Sjajna radionica s njemačkim rajnskim rizlinzima: etikete ponuđene na kušanje, i Željko Bročilović Carlos, voditelj

◾ Veliko finale, izvanredna kapljica od Rizlinga rajnskog a koju je sommelier Željko Bročilović Carlos donio u Njemačke – Pfalza (Palatinata), Mosele i RheinHessena. Maestralna, vina su bila od Knebela (Mosel Riesling von der Terrassen 2017 trocken), Markusa Molitora (Mosel Riesling Zeltinger Sonnenuhr Auslese ** Weise Kapsel 2016, trocken), Heymana Löwensteina (Mosel Riesling GG Uhlen Laubach 2017, trocken), Bürklin Wolfa (Pfalz Riesling Wachenheimer Goldbächl PC 2016 trocken te Pfalz Riesling Gaisbohl GG 2017, trocken), A.Christmanna (Pfalz Riesling Reiterpfad-Hofstück GG 2017 trocken), J.J.Prüma (Mosel Riesling Wehlener Sonnenuhr Spätlese 2016 süss), Wittmanna (Rheinhessen Riesling Aulerde Auslese 2015 süss). Na ovoj degustaciji na kojoj se uistinu moglo lijepo vidjeti zašto Rizling rajnski nosi titulu Kralja bijelih vinskih kultivara – nazočna tek, na žalost, nekolicina hrvatskih vinara koji se bave rizlingom! Šteta.  ♣

Osmi festival Pink Day

OSVJEŽENJE-SPAS, u MSU – u POSLJEDNJI ČAS!

Meteorlozi su nam bili za cijeli pretposljednji lipanjski tjedan obećavali puno sunca i paklenu vrućinu, tako da se već od nedjelje 20. lipnja nedjelja 27. lipnja iščekivala s golemim nestrpljenjem, ne toliko zato što je riječ o neradnom danu nego zato što je za taj dan iz drugih izvora najavljena, napokon, mogućnost kolektivnog osvježenja, i to ne bilo gdje nego upravo na sjevernoj prizemnoj terasi zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Naime nakon nekoliko odgađanja, zbog protuepidemijskih mjera na snazi, napokon je upravo posljednju nedjelju u lipnju zapalo to da je priželjkujemo kao datum eventualnog osobito učinkovitog općeg ružičastog rashladnjenja od već nasilnički napadajućih tropskih temperatura. U nedjelju 27. lipnja bilo je određeno da se po osmi put otvore vrata omiljenog zagrebačkog festivala ružičastih vina Pink Day, oplemenjenog i sada, treba naglasiti, i zelenom bojom (green in pink), a to znači da pratitelj tekućeg ružičastog osvježenja preko čaše ostaje i dalje tekuća zelena za organizam i te kako značajna okrepa visoko-hedonističke dimenzije (vrijednosti) a u obliku ekstra-djevičanskog maslinovog ulja, najvećim dijelom iz naše Istre što već godinama na međunarodnom planu slovi kao jedno od najboljih ako ne i kao najbolje područje za proizvodnju zelenog zlata na tanjuru.

Čelništvo Wowica-organizatorica Pink Daya – Sanja Muzaferija i Vlasta Pirnat, te, sasma desno, počasna gošća kao predstavnica zemlje-partnera Austrije Ana Pekić (Marko Čolić)

A kad je stigao taj očekivani 27. lipnja – ništa od meteo-osvježenja, naprotiv, dan je bio pun sunca i vruć, i ispostavilo se da je ta nedjelja s tim suncem bila zapravo tek najava – novog toplinskog vala, inače drugog u kratkom vremenu i od nedavno provedenih najnovijih smjena u vrhuški Metropole! Nakon dužeg perioda dosta (meteoroloških) nestabilnosti sve do prije nedugo, novim političkim strukturama ovo sunce, jače i trajnije zasjalo upravo nakon službeno potvrđenih smjena, zacijelo je išlo na ruku jer obećavane ružičaste promjene koje su novoustoličene snage obećavale i bile su simbolično vezane uz Sunce, kao nešto lijepo, kreativno, za život iznimno značajno, makar eto sad se s ovim temperaturama Pakla s kraja lipnja i na početku srpnja sve jače uvjeravamo u to da i Sunce, kad, općenito i na duži rok čovjek samovoljno turne svoje prste tamo gdje ne treba/ne smije, i nije više baš uvijek ono što je nekad predstavljalo kao simbol i čežnju…

Nazočnost prilično jake međunarodne političke delegacije na osmom Pink Dayu 2021 bila je eto, logično, i te kako u znaku najnovijih promjena u čelništvu glavnog hrvatskoga grada, naime Pink Day je ove godine službeno otvorio novi predsjednik GSGZ Joško Klisović, s kojim je, inače, u visokom društvu, gostiju WoW-ica kao organizatorica festivala, viđena i saborska zastupnica Rada Borić. To pak što je ove godine zemlja partner Pink Dayu bila Austrija prikladno je obilježeno nazočnošću na manifestaciji austrijskog veleposlanka u Hrvatskoj Njegove Ekselencije Josefa Markusa Wuketicha, koji je stigao u društvu austrijskog  konzula u Zagrebu Gerharda Götza i direktorice EBRD-a Hrvatska Victorije Zinchuk.  Ambasador je na terasi MSU-a obišao i pozdravio grupu svojih sunarodnjaka vinara-izlagača iz Burgenlanda, među njima bili su dobro nam znani Gradišćanac Mate Kliković, te Helmut Gangl. Prisustvovao je i radionici na temu istarskog maslinovoga ulja.

Uz domaćina Sanju Muzaferiju (u zelenome!) su, slijeva nadesno, Joško Klisović, novi predsjednk GSGZ-a, veleposlanik Republike Austrije Markus Wuketich, te saborska zastupnica Rada Borić (Rene Karaman)

S Austrijom se inače već dugo razgovaralo o tome da ona na Pink Dayu  sudjeluje kao zemlja-partner i eto nakon niza godina dogovaranja to se i ostvarilo, na raspolaganje joj je stavljen lijep dio prostora terase MSU-a. Ovaj put kao festival-partner Pink Daya već u najavama je spomenuta porečka Vinistra, tako da je bilo opravdano nadati se nastupu u MSU najjačih istarskih imena s područja i vina i maslinovoga ulja. Bogme, donijela je Istra u Zagreb i lijepih vina i lijepih maslinovih ulja. I bilo je, među izlagačima, najvažnijih imena istarskog maslinovog ulja, jedno je npr. Olea BB u vlasništvu Duvilija i Bosiljke Belić.

Bosiljka Belic Olea BB na štandu, i njen sin na radionici o istarskom maslinovom ulju (Marko Čolić)

Krešo Ivančić sa svojim novim roséom Griffinom, te jedna iz najnovije serije ozbiljnih Kraševuih okolada Selection, sa 60 posto kakaoa, ova i s limunom I đumbirom (Marko Čolić)

Novost osmog Pink Daya je i pokaz jačeg povezivanja roséa s čokoladom, k tome – crnom! Zagrebački Kraš odlučio je što se čokolade tiče krenuti modernijim tokovima i svoju ponudu baziranu na široko atraktivnim (pre)slatkim etiketama proširiti u stanovitom opsegu kompleksnim nešto manje slatkim čokoladama začinjenima raznim kombinacijama voća i mirodija kao začina te s osjetno većim udjelom kakaoa (60 %; objašnjenje predstavnika Kraša bilo je da se zasad zaustavilo na maksimumu od 60 posto jer drugi i renomirani svjetski proizvođači već imaju bogatu ponudu onih sa 70, pa 75 i čak  90 posto udjela kakaoa). Tamna čokolada kao bitan faktor i saveznik zrelih crnjaka u svijetu hedonizma nije novost, ali dosad je manje–više uvijek tijesno povezivana s crvenom/crnom zrelom kapljicom. Vrijeme će pokazati hoće li, i koliko, uspješan biti spoj s (najčešće mladim) roséom ove sada najnovije Kraševe linije Selection famoznog gurmanskog poroka baš u jače zatamnjenoj verziji i obogaćenog raznim mirodijskim elementima.

A novost osmog Pink Daya je i introdukcija, u službeni dio manifestacije, obznane rezultata ocjenjivanja hrvatskih ružičastih vina, za koje je, evo, bilo prijavljeno oko 45 uzoraka iz raznih krajeva Lijepe naše, većina njih u mirnoj varijanti i suha, četiri su bila pjenušca, a jedan pak nevelik dio vina bio je i od aromatskih sorata te s manjim do jačim ostatkom neprovrela sladora.

Puno bilo toga što eto, naprosto, mami – a sve to predviđeno samo za jedan dan, i to unutar termina od 11 do 19 sati! Za posjetitelje koji su malo sporiji u obilasku i oprezniji s količinom osvježavajućeg ružičastog napitka te za one koji su željeli prisustvovati zanimljivm stručno vođenim radionicama, s obzirom na to spomenuto tek jednodnevno trajanje manifestacije, kao stanovito umirenje moglo je biti to da je priredba bila prodajnog tipa, što znači da su se izloženi proizvodi mogli kupiti za ponijeti kući, pa tko zacrtani program kušačkog obilaska nije stigao obaviti u potpunosti u Muzeju, mogao je nastaviti uživati i naknadno, kod svoje kuće.

Dojam je da je tog popodneva (logično: vrućina vapi za dobro ohlađenim perlicama) nešto veća gužva bila kod štandova koji su na kušanje nudili ružičaste pjenušce. Na stazi pjenušca naišao sam na dva nešto drukčija, proizvedena od sorata koje se kad je riječ o tome tipu vina spominju manje ili nikako. U vrlo zanimljivom pjenušcu La Vie en Rosé pas dosé moglo se uživati kod istarskog proizvođača Morena Degrassija, koji se inače predstavljao na terasi MSU-a i na sajmu Vinart Grand Tasting, ali tada nisam uočio da je sa sobom imao ovaj La Vie en Rosé. Riječ je o pjenušcu proizvedenome klasičnom metodom od istarskih sorata Teran i Refošk i bez grama dodavanog SO2. Degrassijev bliski suradnik u poslu Alen Matelić kaže da je nakon drugog vrenja u butelji pjenušac na finom talogu prije degoržiranja proveo pune tri godine. Degoržiranje je obavljeno krajem prosinca 2020.

Naravno da je obveza bila zastati i uz štand najpoznatijeg istarskog proizvođača pjenušaca Misal, obitelji Peršurić. Dobro raspoložena Katarina Peršurić donijela je među ostalim etiketama i pjenušac koji je vrlo teško naći u prodaji izvan kušaonice Peršurićevih u Istri a riječ je o  Misalu noir brut, od Terana, Hrvatice i Borgonje iz berbe 2011, a koji je degoržiran tek u prosincu 2020. i nedavno pušten na ržište. Katarina, pojašnjava da je pjenušac nakon druge fermentacije dugo počivao na talogu i stoga da se bolje umire tanini, koji u pjenušcu nisu rado viđeni a ona ih kod Terana ne može dobiti dovoljno zrelima i mekanima u startu, naime ako bi  teran brala malo kasnije nego što ga je brala dobila bi se dovoljno mekani teran ali bi to bazno vino za pjenušac sadržavalo previše alkohola

Alen Matelić s Degrassijevim pjenušcem La Vie en Rose od terana i refoška… i Katarina peršurić Brnobićž sa svojim Misalom noir od terana, hrvatice i borgonje (Marko Čolić)

.Evo i koje su radionice priređene: Svijet  ružičastih šampanjaca grupacije Moët Hennessy (12,30 – 14,00 sati, prezenter Ted Lelakas, brand-ambassador), Ružičasta Austrija (14,30 – 15,30 sati), zatim Istra: kraljica maslinovoga ulja; voditelj je bio prekaljeni stručnjak  Edi Družetić iz Salvele).

Ružičasti šampanjci Moët Hennessyja: radionica je rasprodana u času! (Rene Karaman)

Edi Družetić, koji je, inače, lani proslavio 40 godina rada u maslinarstvu, lijepom je i iscrpnom prezentacijom nazočne u dvorani upoznao s posebnostima (istarskog) ekstra-djevičanskog maslinovoga ulja i svakome posjetitelju radionice omogućio je kušanje po pet različitih uzoraka – četiri monosortna ulja (Bužu od Salvele, Bjelicu od Buršića, Crnicu od Belića, Coratinu od Kalcine, te jednu mješavinu od pet ulja – Punta Cissana od Salvele . Nazočne je i uveo u svijet stručnog ocjenjivanja maslinovoga ulja, svaki je dobio ovakav ocjenjivački listić, na slici dolje (Marko Čolić)

DARIO ČNIĆ, Rovinjola, Rovinj

Samo najbolje iz Istre

iVino by Ana&Ivo

I objava rezultata ocjenjivanja roséa Drink Pink u stručnoj realizaciji znanog novinarskog dueta Ane Rogač i Ive Kozarčanina, osnivača projekta iVino dobro je došla onima koji su i nakon silnog kušanja možda ostali neodlučni u izboru etikete za repeticije na licu mjesta odnosno za ponijeti doma.

Ana Rogač i Ivo Kozarčanin kao organizatori ocjenjivanja roséa (suhiucasi)

Degustacija u tijeku, slijeva na desno: prof. Ivan Dropuljić (Zagreb Vino.com), Željko Suhadolnik (Svijet u Čaši), enologinja Ivana Puhelek (Agronomski fakutet Zagreb), novinarka Ana Rogač (iVino, zadužena za unos ocjena u komputer i za obradu podataka), Ivo Kozarčanin (Bakhov sin; iVino), Matthew Horkey (vinski pisac iz inozemstva trenutno nastanjen u Zagrebu i autor napisa o hrvatskim vinima), Tomo Jakopović (zagrebački sommelier i suosnvač Vinskog kluba) (Miro Barec)

S ocjenjivanja:

BEST IN SHOW

PZ TRS  FRANCA ROSÉ 2020 (sorta: Frankovka), Hrvatsko podunavlje, Ilok, suho, 13,5 vol%  ◾  POLETTI  ROSELLA Muškat Ruža 2020, Hrvatska Zapadna Istra, suho, 13,5 vol % ◾

(Osobito dobro i tipično, složeno,  s izgledima da se i još razvije. Za potrošača zahtjevnijeg ukusa )

Peter Poletti – Rosella! (Julio Frangen) i Zlatko Bošnjak Đuza – Franka (PZ Trs) (Marko Čolić)

_______________________

Mirno, od aromatične sorte, te s ostatkom neprovrela sladora:

 VINA ERDUT  ROSÉ, polusuho, 11,5 vol% ◾ VINA LAGUNA FESTIGIA MUŠKAT RUŽA, slatko, 12,0 vol% ◾ JOSIĆ PANNONIUM DEA, slatko, 10,0 vol %.

(Osobito dobro i tipično, složeno,  s izgledima da se i još razvije. Za potrošača zahtjevnijeg ukusa )

Pjenušci:

KURTALJ  ROSÉ brut, 12,5 vol% ◾ JAGUNIĆ LA BOULLE ROSÉE extra sec, 12,5 vol%   – (uvjerljiviji od ostalih)

PAVLOMIR RUŽICA VINODOLA 2017 brut, 13,5 vol% ◾PAPAK ROSÉ brut ◾ JOSIPOVIĆ TANGO brut, 13,0 vol%  (solidni, međutim bez neke uzbudljivosti )

Mirna suha vina 2020 od nearomatičnih sorata:

KUTJEVO d.d. ROSÉ,  suho, 12,0 vol% ◾ ILOČKI PODRUMI ROSÉ FRANKOVKA, suho, 12,0 vol% ◾ ĐAKOVAČKA VINA ROSÉ, suho,  12,5 vol% ◾PILATO TEROSA 2020, suho, 10,0 vol% ◾KOPJAR ROSÉ CABERNET SAUVIGNON, suho,11,5 vol % ◾ BENVENUTI ROSÉ TERAN, suho, 13,0 vol %◾KUTJEVO ROSÉ PREMIUM, suho,  12,0 vol% ◾ SIBER CROSE CABERNET SAUVIGNON rosé, suho, 12,5 vol % ◾APOLITICO ROSÉ, suho, 13,5 vol% ◾PAVIČIĆ Vina,  ROSÉ, suho, 13,0 vol% ◾MAS VIN ROSÉ(Crljenak & Plavina), suho, 13,0 vol%◾ (solidna i tipična,  s izgledima da se i još razviju, uvjerljivija od preostalih).

KRAUTHAKER Rosé Cuvée, suho, 12,5 vol % ◾ANTUNOVIĆ CUVEE Rosé, suho, 12,5%  ◾Vina MAGISTRA Rosé, suho, 12,5 vol%◾ŠIMUNOVIĆ Rosé Šimun, suho, 12,0 vol% ◾DAMJANIĆ Rosé Penelope, suho, 13,0 vol%◾DUBOVAČKI PODRUMI  Syrah, suho, 13,0 vol% ◾PP Orahovica Rosé Frankovka, suho, 12,0  vol%◾NERICA Pošip crni, suho, 13,0 vol % ◾DEMAR Rosé, suho,13,0 vol % ◾

________________________

Štand prvonagrađene vinarije Enosophia iz Feričanaca (suhiucasi)

Kolekcija Privée kozmetike Nikel kao jedna od triju jednakopravnih nagrada za uređenje štanda pripala je odličnoj istarskoj uljari Maslinarstvo Buršić (Marija Buršić iz Brtonigle), na slici su sin vlasnice i njegova zaručnica, najvjerojatnije najzaslužnija za dekoracije (Marko Čolić))

Na kraju krajeva, proglašenje dobitnika trofeja za najbolje uređeni štand: ovaj put dodijeljene su čak četiri nagrade. Žiri u sastavu Vlasta Pirnat, akademska slikarica; Maja Kuzmanović, dipl.arhitekture; Ivica Mamić, agencija IMC, Sanja Muzaferija, novinarka i osnivačica WOW i Pink Day-a, odlučio je da glavna nagrada – ružičaste Jimmy Choo cipele – sada model Smokey – vrijedan tisuću dolara, pripadne vinariji izEnosophia  (ex Feravino) iz Feričanaca, dok su ostale tri nagrade bile jednakopravne. Umjetničko djelo DESIDERIO N°1 ART MUST BE TASTED austrijskog umjetnika Andrewa Stixa, izrađeno specijalno za Pink Day, otišlo je u ruke vinarije Kutjevo d.d., kolekciju Privée kozmetike Nikel, hrvatske inovatorice Mirjane Brlečić dobila je istarska uljara Buršić, a genijalni zatvarač za boce Coravin u vrijednosti 300 eura, osvojila je vinarija Belje.

Ovdje kod nagrađivanja najbolje uređenih štandova dobronamjerna primjedba organizatoru za ubuduće: ako se već, valjda s ciljem da se postigne općenito bolja uređenost izlagačkih štandova, nagrađuje uređenost štanda, sve objekte bi trebalo promotriti kompletno pa gdje treba dodijeliti i packe, naime na nekoliko izlagačkih punktova vidjele su se ispod stola/postolja kartonske kutije za butelje i to je donekle narušavalo cjelokupnu estektiku prostora, bilo bi najvjerojatnije dovoljno to da se nekom prigodnom tkaninom pokrio do poda dio oko stola ili postolja okrenut prema publici…   ♣

_______________________

Predstavništvo za Hrvatsku: Vjekoslav Mahovlić ◾ +385 91 3828 770 ◾ vjekoslav@vinajakob.hr ◾ Vina Jakob, Zagreb, Gramača 1 C ◾ tel. +385 98 207901 ◾ info@vinajakob.hr

_______________________

Novi zagrebački Bakhov hram

VINSKI KLUB u POSLOVNOM OKRUŽENJU

Vinski klub, prostor za prezentacije (suhiucasi)

Vlasnici Vinskog kluba i voditelji programa Miro Barec i sommelier Tomo Jakopović ugostili su Ivicu Dobrinčića Šipuna s otoka Krka (suhiucasi)

Nakon bogate serije odrađenih vrlo značajnih događanja vezanih uz plemenitu kapljicu sad je, moglo bi se reći, jasno: glavni Hrvatski grad dobio je nov Bakhov hram! Riječ je o višenamjenskom objektu zasad jednostavno zvanome Vinski klub, a smještenome u vrlo aktivnom poslovnom okruženju u Strojarskoj ulici, između ostaloga u neposrednom susjedstvu Autobusnog kolodvora i tik uz prepoznatljivi nadaleko uočljivi gotovo 20-katni crni poslovni toranj, što mu I jedno i drugo može ići i te kako na korist. Dimenzijama ne prevelik ali sasma dovoljan za prihvat relevantnog broja onih koji jesu odnosno žele biti u kvalitetnom kontaktu s plemenitom kapljicom.

Već sam svojedobno, kad je objekt uređivan, obznanio da je prizemlje zamišljeno kao vinoteka biranih vina s naglaskom na ponudu etiketa iz Hrvatske i zemalja iz neposrednog susjedstva te od sorata koje su porijeklom osim iz Lijepe naše i iz drugih bliskih nam zemalja jugoistočne Europe i koje ili pokazuju ogroman potencijal ili su se već i te kako etablirale. Prostor ispod razizemlja – da ga baš ne nazovem trivijalno podrumskim i možda za neke automatski s negativnom konotacijom, predviđen je (kao idealan) za različita događanja, poput eno-gastro prezentacija, promocija, strukovno vođenih degustacija i edukativnih programa, zatim predaja nagrada, a i decentnih proslava.

Prostor za predstavljanje dobili su i članovi udruge Škrlet iz Moslavine, na slici su Tomislav Trdenić, Mikša, Jančar, Košutić i Katić

U posljednjih nešto više od mjesec dana Vinski klub imao je popriličan broj značajnih programa što zatvorenog što otvorenog tipa, konkretno ciljano vođene degustacije vina, s ocjenjivanjem, od sorata Plavac mali crni iz Hrvatske, zatim od Vranca iz Hrvatske, Crne Gore i Makedonije, pa od Trnjka iz BiH i Hrvatske, Dobričića iz Hrvatske, sad još preostaje, da se zatvori taj tematski krug, kušanje Crljenka, Tribidraga odnosno Kratošije (crna Gora i Makedonija) i Primitiva (Južna Italija).

Najnovije ocjenjivanje, i posljednje u lipnju, bilo je posvećeno ružičastoj kapljici i vezano uz osmi festival Pink Day u Zagrebu. Prezentacije za publiku su kao protagoniste popodneva/večeri vidjele proizvođače moslavačkog škrleta, zatim eno-uratke krčke vinarije Šipun Ivice Dobrinčića. Sa svojm radovima nastupila je i iločka vinarija PZ Trs, a veteran i jedna od ikona hrvatskoga vina Davor Zdjelarević riječju i kapljicom otkrio je ono što je i kako radio kroz nekoliko posljednjih desetljeća, od trenutka kad je pred široku publiku izašao s prvim svojim vinom – graševinom iz vinograda u brodskom Stupniku, do najnovijih dana kad je, uz kreiranje vina i brendova na neki svoj način koji ovdje u nas nije uobičajen, u zagrebačkom hotelu International otvorio  lijepu malu vinoteku.  ♣

_______________________

PZ TRS iz iločkoga dijela Hrvatskog Podunavlja dugo je već nazočna na hrvatskom tržištu, a iako je tome tako i iako se kroz godine i godine Trsova vina pokazuju u jako dobrom svjetlu vinski posjed što ga vode Zlatko Bošnjak Đuza i njegov kompanjon Marijo Faletar nije u javosti osobito eksponiran/prepoznan, dvojac eto nekako nije bio dovoljno energičan i učinkovit u marketingu. Šteta!

Gostovanje Zlatka Bošnjaka Đuze iz PZ Trsa. U programe u Vinskom klubu kao moderator se redovito uključuje i vrlo aktivni naš vinski novinar Ivo Kozarčanin, na slici je lijevo, uz Đuzu u sredini i, desno, Tomu Jakopovića (suhiucasi)

PZ Trs gospodari sa 60 hektara vinograda u svom vlasništvu, a grožđe za proizvodnju vina koristi još sa 40 hektara od kooperanata. Sorte su, u ukupnosti, Graševina, Rizling rajnski, Chardonnay, Traminac, Muškat bijeli, Frankovka, Cabernet sauvignon, Cabernet franc i Carmenère. Đuza kaže kako je, s obzirom na određene podudarnosti iločkoga kraja u klimatskim uvjetima s onima na našem dalmatinskom jugu, nedavno pokusno posadio 200 loza Pošipa, a razmišlja da to učini i s Vugavom! Bravo, krasna sorta, kad se već o njoj nedovoljno brinu Višani uz koje se ona tijesno veže, neka to budu – Slavonci!

Vina koja nudi PZ Trs su graševina i graševina Dekan, pa chardonnay, rajnski rizling, traminac i muškat bijeli (2020. u posve suhoj varijanti, odličan aperitiv!), zatim su tu rosé Franka od Frankovke, kao i snažni crnjaci Cabernet sauvignon 2016 (15,0 vol%) njegovan u velikoj drvenoj bačvi zapremnine 1000 litara, Cabernet franc 2015 (14,5 vol %) njegovan u 225-litrenim barriqueima, obadva su na tržištu po maloprodajnoj cijeni od po 20 €. Plan je da se od sorata Cabernet sauvignon, Cabernet franc i Carmenère kreira posebna kapljica, zasad joj je radni naziv 3 C.

Oko 25 posto vina PZ Trs izvozi u Bosnu i Hercegovinu, Rusiju i Švicarsku. Sva u Vinskome klubu u Zagrebu prezentirana vina ostavila su jako dobar dojam, ipak iskakali su Graševina Dekan 2019 i Graševina Dekan 2015 (Dekan je naziv vinogada a loze od tamo starije su od 30 godina!), zatim frankovka Rosé Franka 2020 (jedan od dvaju najboljih roséa na ocjenjivanju za festival Pink Day 2021), pa moćni suhi Traminac 2019 (14,0 vol %, lijepa živost,; grožđe je brano u dva navrata, u prvome se išlo na to da se koliko je u optimalnome smislu moguće više očuva kiselost, a u drugome da se postigne snažno tijelo), Muškat bijeli 2020 suhi, te Cabernet sauvignon 2016 i Cabernet franc 2015.), ◾

________________________

ZDJELAREVIĆ od 1985! – Prikaz karijere jedne od svojevrsnih vinskih legendi u nas Davora Zdjelarevića, koji se s prvom svojom buteljom na tržištu pojavio daleke 1985. godine, iziskivao je dosta više vremena od onoga što ga je te večeri u Vinskome klubu za nj odredio organizator. Donio je, Zdjela, sa sobom lijepu količinu butelja za kušanje, a i podrobno je objašnjavao razne svoje odluke i procjene koje su ga u procesima od uzgoja grožđa i proizvodnje vina te marketnga vodile kroz nekoliko različitih oblika bavljenja vinom kao kreatora i kao vinskog trgovca.

Zdjelarević, rođen u Zagrebu, porijeklom je, zapravo, iz brodskog Stupnka u Slavoniji. Prve butelje s prezimenom Zdjelarević i s vinom od grožđa uzgojenog u stupničkome području a ukrašene vrpcama lika izlazile su na tržište iz garažnog podruma Zdjelarevićevih u Zagrebu. Težište je na početku, logično, bila sorta Graševina. Poslije su uključivani i drugi kultivari. Davor Zdjelarević, po struci koju je svladao školovanjem – kuhar, u nekom trenutku, obuzet ambicijama i osiguravši dovoljna kreditna sredstva, utemeljio je u Stupniku kod Slavonskog Broda lijepo vinsko-turističko gospodarstvo što je obuhvaćalo vinograd (dogurao je bio do nešto više od 30 vlastitih hektara pod trsjem!), vinski podrum te lijepi hotel s prostranim restoranom, ideja je bila plasirati vino kroz ugostiteljstvo i razvijati na hedonizmu i lokalnim proizvodima kao temelju visokokvalitetnu turističku ponudu u tome dijelu Slavonije.

Zdjelarević Wine Selection, te špic-linija Nagual u crnoj i bijeloj varijanti (suhiucasi)

Potporu je Davoru aktivnim sudjelovanjem na svečanom otvorenju objekta dala tadašnja ministrica turizma RH Pave Rusković. Davor se afirmirao kao vinar, posao je i u tom drugome dijelu išao, a onda je iz nekog razloga – stalo!  Zdjelarević je bio prisljen prodati imanje, kupac je bio Rus koji – pokazalo se poslije – nije znao kako upravljati njime, pa posjed ide i dalje u prodaju. Zdjelarević je, u međuvremenu, kod svoje kuće u Zagrebu, bez izvora vlastitoga grožđa kao polazne sirovine i bez preradbenih i skladišnjih kapaciteta za stvaranje i odležavanje proizvoda do trenutka izlaska na tržište. Veza s vinom bila je ipak preduboka i prečvrsta da bi se Zdjela ostavio plemenite kapljice, i to baš u trenucima koje je i on, skupa s drugim svojim hrvatskim kolegama, dugo čekao i priželjkivao a to du bili oni kad je proizvodnja vina individualnih privatnih proizvođača već sjajno cvala, te kad se kod nas sve više tražilo vino više kakvoće do osebujno i, posebice,  organoleptičkim izričajem vezano uz određeni teritorij i lokalnu tradiciju.

Davor je nekako uvijek pokazivao smisao za marketing, i, slijedeći vlastite ideje ali gledajući malo i što se i kako sve događa s vinom u svijetu, osmislio je način kako da ostane u poslovnom smislu tijesno vezan uz boga Bakha. Ohrabren nekim primjerima koji su pokazivali kako neki njegovi kolege makar i radili jako dobra vina imaju problem s plasmanom, krenuo je u pothvat popularno zvan Difuzne vijarije. Riječ je o tome da se obilaze izabrani vinski podrumi u kojima se, i unatoč dobroj kakvoći proizvoda, ipak zbog nedovoljnog vlasnikovoga truda i snalaženja u marketingu i prodaji, stvaraju određene zalihe što nepredviđeno zauzmaju bačveni prostor u podrumu, a kako je i svaka berba sama po sebi novi trošak, u konačnici gazdini troškovi se, dolaskom tih novih količina, još povećavaju. U suradnji s vinarima koji mu ulijevaju povjerenje u kvalitetan rad u trsju i u podrumu i koji su prisiljeni ili spremni otpustiti (prodati!) dio neke svoje proizvodnje što su predstavljale višak za koji Zdjela zagrize, vidjela se korist i za Zdjelarevića i za te vinare. Malo pomalo Zdjela je razgranao suradnju s vinarima diljem cijele Lijepe naše i stvorio brend ZWS odnosno Zdjelarević Wine Selection. U svakoj od četiri službene regije u Hrvatskoj Davor je osigurao to da u ponudi ima (barem) po jedno bijelo vino, a Slavoniju i Dalmaciju predvidio je da mu one svaka daju još i po jedan crnjak. Tako se u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske što se tiče sorata oslanja na Škrlet, Pušipel i Kraljevinu, u Slavoniji na Graševinu, Rizling rajnski, Chardonnay i Sauvignon bijeli, Ružicu bijelu te, među crnima, na Cabernet sauvignon, Merlot, Syrah i Frankovku, u Istri i na Kvarneru prednost kod njega u ZWS-grupi imaju Malvazija istarska, Žlahtina i Muškat bijeli, u Dalmaciji Pošip, Grk, Vugava, što se tiče crnih Plavac mali, Babić i Crljenak.  I, sad, vrh piramide: kvalitativna špica Zdjelarevićevog vinskog portfelja, doista za visoko-zahtjevnog potrošača, su Nagual bijeli kao zastupnik Slavonije, i Nagual crni kao predstavnik Primorske Hrvatske. Nagual bijeli mješavina je chardonnaya i sauvignona bijeloga, a Nagual crni mješavina je cabernet sauvignona i merlota, eventualno s malim dodatkom syraha. U novije vrijeme Zdjela se za Nagual crni oslanja na vrlo pouzdanog partnera Šimu Škaulja iz benkovačkoga područja u zadarskom zaleđu. Na tržištu su sada Nagual bijeli iz 2013, te Nagual crni 2016 private selection (ovoga crnjaka iz 2016 pod Zdjelarevićevom etiketom je 2000 a cijena butelji je oko 180 kuna).

Na Zdjelarevićevu prezentaciju u Vinskome klubu odazvao se popularni eko-vinogradar/vinar Tomislan Bolfan s Vinskog vrha u Hrvatskom zagorju (suhiucasi)

Te večeri na kušanju u Vinskome klubu se našao uistinu popriličan broj vina koja dobro ilustriraju vinski put Davora Zdjelarevića od početaka pa do danas, pa – evo ih: kušanje su otvorili Zdjelarevićev bijeli pjenušac Grassecco od graševine a rađen u vinariji Pavlomir na Kvarneru metodom charmat, te ružičasti Classic Rosé od crnog pinota rađen klasičnom metodom ali uz korištenje inkapsuliranih kvasaca, realizator ovog vina je znani slovenski enolog i pjenušar Zdravko Mastnak iz okolie Sevnice, on inače dosta surađuje s hrvatskim proizvođačima vina. Zdjelarević je – kao, uz suvlasnika Vinskog kluba Tomu Jakopovića, voditelj u programu – govoreći o nekim svojim etiketama – nastupio i kao vinotekar, naime navodio je maloprodajne cijene buteljama. Butelja Grassecca je kod njega u vinoteci oko 48 kuna, a Classic Roséa 75 kn. Treće po redu na kušanju bilo je vino Purger’s Graševina ili Purgerica, punjeno u litrenu bocu, Zdjelin je to svojevrsni dar Zagrepčanima. Vino je od grožđa s tri lokacije – iz vinograda u brodskm Stupniku, zatim iz Erduta, te iz Iloka. Taj blok slijedila su vina grupe Zdjelarević Wine Selection Essence. Graševina 2013 Essence ZWS stvorena je u Zdjelarevićeoj suradnji s Jasnom Antunović iz Erdutskog vinogorja. Chardonnay 2018 Essence ZWS također je porijeklom iz Erdutskog vinogorja, kao i Sauvignon 2014 stvoren u suradnji s vinarom Mladenom Siberom.  Vrlo zanimljiv i odlično uščuvan k’o barut suh Muškat brutal 2009 također je plod suradnje sa Siberom. Malvazija 2018 Essence ZWS nastala je u podrumu Alfreda Cossetta iz Kaštelira u Istri.  Crna vina: Babić 2013 ZWS (14 vol%) dolazi iz vinograda koje je nekad na Jadrtovcu posjedovao zagrebački zubar Alenko Đunđer, dok je Cabernet sauvignon ZWS 2016 iz trsja uzgajanog u brodskom Stupniku.

Veliko finale kušanja: Nagual bijeli i Nagual crni. Chardonnay fermentacjiu počinje u inoksu a završava je u velikoj hrastovoj bačvi od 2000 litara, u kojoj onda odležava na finom talogu, a sauvignon bijeli fementirao je u inoksu i poslije, da bi sačuvao dovoljno svježine, i nastavio odležavati u inoksu. Nakon dvije godine vina – chardonnay je, ponavljam, bio iz podruma Jasne Antunović a sauvignon od Mladena Sibera – su pomiješana, i potom je blend ostavljen neko vrijeme na odležavanju-sjubljivanju. Nagual crni grand cuvée sastavljen je od oko 60 posto cabernet sauvignona i 40 posto merlota, dozrijevanje je u drvenim bačvama.

Za pozdrav s društvom te večeri – poseban kuriozitet: pjenušac Grof Millenium 2000, s punih 18 godina odležavanja na finom talogu u boci nakon druge fermentacije! ◾

________________________

Hotel Westin Zagreb

TALIJANSKI VINSKI JUG u HRVATSKOJ

Bakhov nektar s Apeninskog poluotoka u popriličnoj je mjeri, i već dugo vrijeme, prisutan na brojnim svjetskim tržištima pa, logično, s obzirom da smo mi s Talijanima prvi susjedi, i na hrvatskome. Italija, koja je već godinama najveći svjetski proizvođač plemenite kapljice na Zemlji s time da se najprije dugo godina na vrhu rang-liste izmjenjivala s Francuskom, zdušno je pomagala ustroju kvalitetne poslovne organiziranosti vlastite vinska branše i kao nastavak na to pomno je brusila i dobro i izbrusila svoj vinski marketing, posebice najprije prema vrlo privlačnim i obećavajućim tržištima – onome u SAD (visoka platežna moć stanovnika, spremnost kupaca da troše i na skuplje etikete, i uredno pa i promptno plaćanje uvoznika …), te onima u (imućnijim) zemljama sjeverne Europe odakle joj stižu brojni turisti i u kojima je u pečalbi mnogo Talijana. Talijanska vinska branša dobro je iskoristila to što je npr. u Njemačkoj odavna mnogo Talijana u ulozi gastarbajtera, posebice u ugostiteljstvu kao sjajnoj platformi za plasman upravo (i) talijanskih lokalnih delicija, što se tiče sunarodnjaka-gastića oni su u smislu potpore odigrali svoju igru u smislu dobave, reklamiranja robnih maraka i u prodaji, a ostali pak, zaposleni u drugim djelatnostima, kao lokal-patrioti bili su s ulogom izravnog dobrog potrošača.

Što se tiče prodora vina s Apenina na hrvatsko područje, neke su butelje ovdje na policama kao rezultat klasičnih prezentacija plemenite kapljice u organizaciji ICE-a, odnosno Talijanskog instituta za vanjsku trgovinu, neka vina pak kao rezultat nastupa talijanskih vinara na vinskim sajmovima i festivalima u Lijepoj našoj, a neka kao rezultat visoke ambicioznosti pojedinih istaknutih hrvatskih uvoznka koji su, kako su se ovdje počeli otvarati sve finiji i luksuzni objekti – restorani i hoteli,  te kako se sve brže razvijalo privatno poduzetništvo i kupovna moć određenih slojeva stanovništva  počela je rasti, smatrali da dobar dio i skupljeg uvoza imaju lijepu šansu ovdje plasirati zahtjevnijim domaćim kupcima željnih istraživanja po vinskome svijetu, dok su glede plasmana ostalog dijela uvoza računali na  turiste za boravka u Hrvatskoj. I dogodilo se to da su danas na hrvatskim policama vrlo zastupljene inozemne vinske proizvođačke kuće – naročito iz Italije i Francuske – čak najjačih svjetskih imena, u kontekstu Italije konketno to znači osobito podrumi iz Toscane, Pijemonta, Južnog Tirola, Veneta pa i Furlanije.

Evo nekoliko vina koja su mi se svidjela: Baglio Oro Apulija – Guardiani di Cepineri 2016 riserva; Varvaglione Apulija – Papale Oro Primitivo di Manduria 2017; Tenuta Giustini di Papadopoli Salvatore Apulija – Ad Hoc Primitivo di Manduria doc; Borgo Turrito, Apulija – Terra Cretosa Nero di Troia 2018…

Smatrajući da je, s obzirom na neposredno zemljopisno susjedstvo – državna granica ide Jadranskim morem, zatim s obzirom na bogatstvo sortimenta juga talijanske Čizme i s obzirom na to da nam je zajednička  sorta koja na svakoj strani nosi drukčiji naziv (Crljenak, Tribidrag, Kratošija, Primitivo…) ali koja je na svjetskoj razini i te kako respektabilna kad je se spomene kao Zinfandel, talijanski vinski jug  ipak preslabo zastupljen svojim etiketama u Hrvatskoj, proizvođači vina pet pokrajina donjega dijela Apeninskog poluotoka – Apulije, Basilicate, Calabrije, Campanije i Sicilije, krenuli su u akciju! Uz pomoć ICE-a (Istituto Commercio Estero) a to je, dakle, Talijanski institut za vanjsku trgovinu pri Veleposlanstvu Republike Italije u Zagrebu, nedavno su u centralnoj dvorani za događanja zagrebačkog hotela Westin a za uvoznike, vinske trgovce, ugostitelje i vinske novinare priredili popodnevnu četverosatnu tzv. hodajuću degustaciju (walk around tasting) svojih vina, na način da su uzorci  izloženi po stolovima onako kako to obično bude na festivalima, a gosti da obilazie izlagače. Prezentirano je, ovom prigodom, 120 različitih vina od ukupno 40 proizvođača. Riječ je o obiteljskim vinarijama srednje veličine, koje tradicijski proizvode visokokvalitetna vina od autohtonih kultivara tipičnih za svoj teritorij, konkretno radi se o sortama Aglianico, Falanghina, Fiano di Avellino, Greco di Tufo, Grillo, Malvasia, Negroamaro, Nero d’Avola, Primitivo, Taurasi, i druge.

Sandra di Carlo, direktorica zagrebačkog ureda ICE

  Vinari iz Apulije poslali su na kušanje 42 vina, sa Sicilije 33, iz Campanije 24, Calabrije 15 i Basilicate šest. Kapljicu su točili i na temelju dobivenih podataka o svakome uzorku objašnjavali sommelieri hotela Westin. U susjednoj prostoriji organizirana je za zainteresirane pojedince-businessmene iz Hrvatske mogućnost virtualnog susreta i komuniciranja (poslovnog razgovora) video-linkom s predstavnicima svih sudjelujućih proizvođačkih kuća.

 Bilo je interesantnih bijelih, ružičastih i crnih vina. Od onoga što sam kušao, crna vina pokazala su mi se u najboljem svjetlu. Kod većine bijelih vina, učinilo mi se ipak malo previše onih (Grillo npr.) još premladih (berba 2020!) i rađenih malo i, rekao bih, forsirano,u stilu da budu izrazito svježa, kao da u sjeverna. A u ozbiljnoj varijanti i te kako bi se dojmila! Kod crnih našao sam ih dosta s nekoliko godina na plećima, zrelih, ozbiljnih, kompleksnih.  Inače, uz vina s juga na kušanje su ponuđeni i tipični sicilijanski likeri od limuna, naranče, lovora….

– Od ulaska Hrvatske u Europsku Uniju 2013. godine vrijednost uvoza talijanskog vina u Hrvatsku neprestano se povećavala, postoji podatak da je 2019. dosegnula 5,6 milijuna eura. Godišnji rast držao se neko vrijeme na oko 16 posto. Što se tiče količina uvezenoga vina iz Italije, koja je, inače, drugi najvažniji hrvatski trgovinski partner i koja izvozi vina u vrijednosti od 6,3 mlijijarde eura, one su bile odmah ispod količina uvezenih iz Sjeverne Makedonije i Francuske, ovom inicijativom nastoji se pridonijeti obnavljaju pozitivnog trenda izvoza talijanskoga vina u Hrvatsku – rekla je direktorica zagrebačkog ureda ICE-a Sandra di Carlo.  ♣

Za kraj lipnja

NAKON PJENUŠAVOG DORUČKA u TRSJU – PRVI HRVATSKI ZALAZAK SUNCA u VINOGRADU!

Pjenušavi doručci u trsju raširili su se u (sjevero)zapadnim krajevima vinorodne Hrvatske, a kraj lipnja dočekali smo, u istočnome dijelu zemlje, i s prvim glazbenim zalaskom sunca u vinogradu! Pozornica manifestacije Zalazak u vinogradu – prostor pred vinskim hotelom Stupnički dvori, nekad znanime kao hotel Zdjelarević. Organizatori – Turistička zajednica Meridiana i TZ Brodsko-posavske županije. Smisao je bio skrenuti pažnju široke javnosti na turističke mogućnosti kraja – Stupnika, Oriovca i Nove Kapele – inače idealnoga za uzgoj vinove loze za proizvodnju vrhunskih vina. Predviđeno je bilo da goste uz bogate stolove dočekaju lokalni OPG-ovi s tipičnim slavonskim specijalitetima te proizvođači ponajboljih vina od sorata Graševina, Chardonnay, Cabernet sauvignon, Cabernet franc te Merlot.

Nakon vinske radionice – uz orahnjaču i makovnjaču iščekivanje glazbenog programa

 

Na početku programa, koji je službeno zacrtan od 16 sati do 21 sat, bila je vinska radionica Vina Meridiana Slavonica – ponos našega kraja, za realizaciju koje je bila zadužena prof. Marija Vukelić WSET2, inače utemeljiteljka pjenušavih doručaka u široj zagrebačkoj okolici, njen glavni zadatak bio je da uzvanike upozna s vinogorjem i s vinima petorice proizvođača predviđenih da toče svoju kapljicu. Riječ je o vinarijama Galić, Jurković, Vinković, Vučković, Aladrović, Grozdanović. Polaznici radionice bili su iznimno zadovoljni kvalitetom vina i raznim vrstama vina, od pjenušavih do mirnih, suhih do polusuhih, mladih i odležanih, bijelih, ružičastih, crvenih.

Kako se spuštao mrak tako se sve više točilo i pilo – crno vino!

Jazziana Croatica: Hrvoje Galler, Elvis Penava, Borna Šercar i Vojkan Jocić, akademski, te, dolje, u uživo u vinogradu

A kulturno-umjetnički dio pao je na leđa glazbenog sastava Jazziana Croatica Borne Šercara (bubnjevi), Vojkana Jocića (sakrofon), Hrvoja Gallera (glasovir) i Elvisa Penave (gitara). Jazziana Croatica, osnovana 2009. godine, nastoji očuvati hrvatsku glazbenu baštinu inspiriranu etno-utjecajima te nametnuti nove standarde u hrvatskom jazz izričaju. Jedan od ciljeva ansambla je proizvesti zvuk autentičan podneblju i stvoriti prepoznatljiv brand. Zvuk hrvatskoga jazza u zelenilu stupničkih vinograda uz čašu vina  – stvorio je jedinstven doživljaj u kojemu su uživali svi posjetitelji, domaći i strani, koji su upravo zvog ovoga događaja došli u Brodski Stupnik.  Događanje  u Stupniku pokazuje je eto da i sumrak može biti lijep, upečatljiv… ♣

________________________

          …..pijte razborito – odgovorno – trijezno • drink wisely – responsibly – soberly…..

 POTROŠAČKI – BUYING GUIDE – PUTOKAZ

Name(required)

Email(required)

Website

Message

Submit

Δ