SVIJET u ČAŠI Kronika – 07.2021. – Chronicle WORLD IN a GLASS

kroz/through

ŽELJKO SUHADOLNIK

 

______s vama od – 11.11.1992  – since, with you_______

Područje brežuljaka Conegliano i Valdobbiadene (Col Vetoraz), na kojima se šire vinogradi sa sortama za proizvodnju prosecca, UNESCO je zaštitio kao prirodno nasljeđe i kulturnu baštinu čovječanstva. Nije li naš Dingač zavrijedio zaštitu kao grand cru položaj? Što smo mi kao društvo učinili/poduzeli da se to dogodi?!!!

_______________________

IZ SADRŽAJA/FROM THE CONTENTS

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Svjetska organizacija za vinovu lozu i vino 2021: OIV – NOVI PREDSJEDNIK, NOVO SJEDIŠTEProsecco Days 2021, sredina listopada hotel Westin : ZA PROŠEK – NERJEŠIVI SPOR ZBOG NAZIVA ⦁ Slatka sjećanja: NEBODER KARIJERE, i NOVI UZLET NAKON PRIZEMLJENJA SA 17. KATA

 __________________________

Svjetska organizacija za vinovu lozu i vino

OIV – NOVI PREDSJEDNIK, NOVO SJEDIŠTE

            Bitne promjene u međunarodnoj organizaciji za vinovu lozu i vino OIV, koja već dugo stoluje u glavnom gradu Francuske Parizu. Na 19. glavnoj sjednici održanoj potkraj prve polovice srpnja 2021. izabrani su novi predsjednik, s trogodišnjim mandatom, te novi čelnici radnih tijela organizacije, a usvojen je i prijedlog da se ruski potvrdi kao šesti službeni jezik Organizacije, k tome najozbiljnije je razmatrana i mogućnost da se glavno sjedište OIV-a iz Pariza premjesti u Dijon, u Burgundiji. Kandidati su da ugoste i udome OIV bili još i Bordeaux, te Reims u Champagnei, za Dijon se najviše zalaže francuski ministar poljoprivrede.

               Francuska je prihvatila obvezu i odgovornost da udomi OIV još davne 1924. kad je tijelo i utemeljeno kao svjetska međuvladina organizacija. OIV je isprva smješten na adresi Rue d’Aguesseau u Parizu i tu je ostao godinama, a onda je zbog nužnosti pruređenja zgrade na spomenutoj adresi u glavnm francuskome gradu, preselio na novu lokaciju za koju se relativno brzo vidjelo da će zbog ubrzanog rasta organizacije biti tek privremena. Bez obzira na to što se francuski ministar poljoprivrede pokazao osobito glasnim zagovornikom Dijona kao novog domaćina, konačna odluka o novom sjedištu još nije donesena, čekaju se rezultati konzultacija francuske vlade s vladama drugiH država članica, uslijedit će i glasanje da se među spomenuta tri grada-kandidata izabere novi domaćin, objava ishoda glasanja i najava novog grada-sjedišta OIV-a predviđeni su da budu na skupštini OIV-a u listopadu ove godine.

Luigi Moio, novi predsjednik OIV-a

                Inače, na 19. glavnoj sjednici OIV-a  sada u srpnju usvojeno je i 19 novih rezolucija,  bitno je istaknuti to što se jedna odnosi na pojačano odnosno maksimalno uvažavanje i promicanje bio-raznolikosti i ekološke proizvodnje,  zaštitu zemljopisnog porijekla i poštenu trgovačku praksi.

                Odlučeno je i da se ponovno organizira Svjetski kongres o vinovoj lozi i vinu, njegovo redovito održavanje prekinula je aktualna pandemija. Očekuje se da neće doći do novih eskalacija covida19 i da bi se sljedeći, 43. po redu Svjetski kongres OIV mogao održati  u studenome 2022, svoju kandidaturu za domaćina već je najavio Mexico.

Novi predsjednik OIV-a je Luigi Moio, profesor enologije na Sveučilištu u Napulju i direktor Znanstvene sekcije za vinovu lozu i vino na tom sveučilištu. Duže od 25 godina bavi se senzorikom, te biokemijskim i tehnološkim aspektima arome vina. Autor je 250 znanstvenih radova.  Od 1998. angažiran je kao znanstveni stručnjak talijanskog Ministarstva poljoprivrede, od 2009. do 2014. bio je voditelj Ekspertne tehnološke grupe OIV-a, od 2015. do 2018. bio je pak u OIV-u u Komisiji za enologiju.

Pau Roca, glavni direktor OIV-a

Evo o promjenama u čelništvu komisija OIV-a:

                Komisija 1 – Vinogradarstvo: Ahmed Altindisli (Turska) naslijedio je na čelnoj poziciji Vittorina Novella (Italija);  Komisija 2 – Vinarstvo: Fernando Zamora (Španjolska) na mjestu je Dominiquea Tusseaua (Francuska); Komisija 3 – Zakonodavstvo i ekonomija: Yvette van der Merwe (Južna Afrika) naslijedila je Dimitra Andreevskog (Bugarska); Komisija 4 – Sigurnost i zdravlje: Pierre-Louis Teissedre (Francuska) zauzeo je mjesto Gheorghea Arpentina (Moldavija); Potkomisija Metode analiza: Manuel Humberto Manzano (Argentina) zamijenio je Markusa Herdereicha (Australija); Potkomisija Nefermentirani proizvodi, stolne sorte i grožđe: Luís Carlos Ferreira Peres de Sousa (Portugal) preuzeo je poziciju Alejandra Marianettija (Argentina).

Prosecco Days 2021, sredina listopada, hotel Westin Zagreb

ZA PROŠEK – NERJEŠIVI SPOR ZBOG NAZIVA

Dogodilo se u najboljem mogućem trenutku – za nas koji smo tog podneva i ranog popodneva bili u zagrebačkom restoranu Muzej na najavnoj pressici za poslovni sajam Prosecco Days vezan uz znano talijansko pjenušavo vino prosecco i planiran za 13. i 14. listopada u zagrebačkom hotelu Westin u neposrednom susjedstvu Muzeja. Pod suncobranima na terasi restorana Muzej pržilo je bez predaha na i više od 32 Celzijeva stupnja, ali organizatori pressice i budućeg sajma – udruga Vinopljupci iz Zagreba te Talijansko-hrvatska gospodarska komora u sklopu Veleposlanstva Republike Italije u Metropoli, kao i Konzorcij za Prosecco DOC iz Trevisa pobrinuli su se, srećom, za dovoljnu količinu optimalno rashlađenog ružičastog osvježavajuće prštavog prosecca u kategorijama brut nature, extra brut te brut (dakle s ništa ili tek s vrlo malo neprovrelog sladora!), i zacijelo je ne samo meni nego i svim drugim uzvanicima na pamet palo to da je ove godine zapravo trebalo svakako, mnogo, mnogo ranije no što je napravljeno, prirediti pressicu kao najavu za sajam pa onda i ubrzo potom i održati spomenuti poslovni sajam, tako da ovaj sada predstavnicima medija prezentirani učinkovito vatro-gaseći prosecco (rosé) upravo na vrijeme a eto baš u vrijeme nekoliko opakih lipanjskih i srpanjskih temperaturnih šokova u Zagrebu, već bude tu na tržištu, kao užitan i (cjenovno) dostupan, i bez recepta,  učinkovit lijek protiv žeđi…

Prizor s pressice, kojoj je nazočio i izvanredni opunomoćeni talijanski veleposlanik u Hrvatskoj Pierfrancesco Sacco. Manifestaciju u listopadu predstavile su Andrea Perkov, generalna direktorica Talijansko-hrvatske gospodarske komore i Irena Lučić, predsjednica udruge Vinoljupci, a o na kušanje ponuđenim ružičastim pjenušcima prosecco Nenad Trifunović Vinopija. Preko video-veze iz Italije su se javili direktor Konzorcija Prosecco Doc Luca Gavi te chef Marco Pesce iz Accademije delle Professioni. (Marko Čolić)

Ali, osim uz nesnosnu vrućinu tih dana u Zagrebu, događanje u restoranu Muzej odvijalo se i znaku vijesti što su baš u dane neposredno prije  pressice pojačano stizale od medija javnog informiranja iz talijanskog Veneta i iz EuroParlamenta u Belgiji: riječ je o tome da je talijanska strana, s obzirom na zaštićenost pjenušavog vina prosecco, zbog osjetne sličnosti i u pisanju i u izgovoru riječi prošek energično tražila zabranu uporabe izraza prošek za naš proizvod, a naši su pak diplomati istodobno tražili da prošek kao dalmatinsko slatko desertno vino napokon bude priznat i da dobije zaštitu na razini Europske Unije. Ova najnovija kampanja za talijanski prosecco, pogotovu u novoj, ružičastoj varijanti, u Zagrebu s ciljem boljeg plasmana toga napitka u Lijepoj našoj poklopila se, eto, sa žestokim istupima talijanskih euro-parlamentaraca u Europskom Parlamentu u Bruxellesu protiv udovoljenja hrvatskom zahtjevu da se službeno i na razini EU prizna dalmatinski prošek, što već više godina u Bruxellesu zagovaraju hrvatski europarlamentarci na čelu s Toninom Piculom, a protiv čega su zestoko Talijani smatrajući da se hrvatski proizvod – bez obzira na to što su, ponavljam, dva proizvoda. tj. njihov prosecco i naš prošek po tipu i organoleptici bitno različiti – nastoji na tržištu protupravno okoristiti nazivom zaštićene i već svjetski afirmirane marke pića proizvedenog na teritoriju dviju apeninskih pokrajina a to su Veneto i Furlanija Venecija Julija…

Ne mogu ne spomenuti da sam na pressici u Muzeju, obuzet notom domoljublja i istodobno shrvan vrućinom, na trenutak pomislio da je možda s tim spominjanim znatno ranijim (temperaturno bitno nižim) datumima promidžbenih aktivnosti moglo i doći do nekog dogovora između dviju strana, jer ipak riječ je, ponavljam, o dvama posve različitim pićima iz međusobno geografski popličino udaljenih i u pravcu sjever-jug posve različito smještenih regija/pokrajina (prosecco sjever, prošek duboki  jug) a k tome ne zaboravimo i to da je nekad davno godinama naša jadranska obala bila pod Talijanima i nije čudno što su u lokalnome govoru utkane brojne talijanske riječi (neke s vremenom u govoru malo i prekrojene/modificirane…), ali onda su mi pred očima bljesnuli pitanje stupnja (poslovne) organiziranosti hrvatskih proizvođača vina s jedne i talijanskih proizvođača s druge strane, kao i određene brojke vezane uz talijanski prosecco i tržište te nepostojanje brojaka te vrste za prošek, i – jalove su nade u hipu iščeznule.

Ne čudi to što se Talijani protive korištenju izraza prošek za hrvatski makar i po vrsti sasvim drukčiji proizvod, oni su tržišnu poziciju prosecca na međunarodnoj razini gradili dugo i mukotrpno te s dosta financijskih ulaganja, i naravno da im ne odgovara da se netko drugi sa svojim proizvodom s nazivom dosta sličnime proseccu na tržištu šlepa na njihov račun. Postoje primjeri od prije dosta godina o tome kako su se neki američki a i australski proizvođači vina u oznakama svojih proizvoda pokušali okoristiti nazivom tada već čvrsto zaštićenog i svjetski već vrlo popularnog  toskanskog vina Chianti, Toskanci, udruženi, inače, u nekoliko moćnih poslovnih udruga (Consorzio Chianti, Consorzio Chianti Classico, Consorzio Chianti Rùfina…), prompnto su pravno reagirali u onome što su smatrali zaštitom svojih interesa i riječ Chianti (geografski pojam vezan uz Italiju) na spornim stranim proizvodima morala je nestati.

Naveo bih ovdje i još nešto a što je, za razliku od spomenutih američkih odnosno australskih pokušaja s nazivom Chianti, upravo sada aktualno, a makar je, za razliku od situacije prošek-prosecco, riječ o istovrsnim proizvodima – pjenušcima. Proizvođači šampanjca, koji ne dopuštaju da se pjenušac rađen izvan Champagne naziva šampanjcem i koji su također udruženi u vrlo moćno poslovno tijelo Comité Interprofessionel du Vin de Champagne (CIVC), sada nastoje spriječiti to da Rusi za svoje pjenušce i dalje rabe svoj naziv Šampanskoe (korišten zacijelo još od vremena carske Rusije bogataši koje su nekad uvelike kupovali šampanjce od Francuza). Ta riječ, makar u ruskom modalitetu, sugerira Champagneu kao porijeklo proizvoda.

Prosecco DOC, proizvodnja u 2020, te njena novčana vrijednost promatrajući kroz prizmu maloprodajnih cijena

Iako kao specifična vrsta pića prošek zasigurno zavrjeđuje ozbiljnu zaštitu geografskog porijekla i posebnu zaštitu koja bi ga uzdizala kao karakterističnu prepoznatljivu robnu marku (dalmatinskog) teritorija, vrlo male su, rekao bih gotovo nikakve u pravnom smislu šanse da naziv tog našeg tradcijskog slatkog desertnog vina, tipičnog za Dalmaciju, bude službeno priznat i odobren, čak i uz dodatak Dalmatinski, na razini EU, te da potom u međunarodnim okvirima prošek dobije pravo na oznaku zaštite. Veliki problem za nas je u tome što su talijanski proizvođači prosecca udruženi i odlično organizirani u produkciji, njegovanju i (pravnoj) zaštiti svoje robne marke, oni nude tržišno relevantnu količinu stilski ujednačenog proizvoda, imaju i veliki uspjeh u plasmanu na međunarodnoj razini, dok naši prošekaši – praktički ni u kojemu od navedenih elemenata ne zadovoljavaju te parametre…

Ali, što je, tu je. Pričekajmo sajam Dani Prosecca u Westinu u listopadu,  Talijanima ostaje da se nadaju u dobar – bolji plasman svojega prosecca ovdje jer potkraj godine također je, s obzirom na praznike, groznica kupovanja. U zagrebačkom hotelu u listopadu ove godine na prvom poslovnom vinskom sajmu Prosecco Days svoje će pjenušave perjanice, najavljeno je, prezentirati više od 25 talijanskih proizvođača Prosecca DOC (u Italiji doc = denominazione d’origine controllata, tj. kontrolirana oznaka geografskog porijekla). Andrea Perkov, generalna direktorica Talijansko-hrvatske gospodarske komore, i Irena Lučić iz udruge Vinoljupci vele kako je glavni cilj ojačati postojeće i stvoriti nove poslovne veze između proizvođača Prosecca DOC i hrvatskih vinskih profesionalaca, distributera, trgovaca te HoReCa sektora. U tom smislu najavljuju za uskoro i prezentacije mirnih vina iz čuvenih regija Toscane i Pijemonta!

Kanali distribucije

Rečeno je da će Sajam prosecca početi stručnim predavanjem pod nazivom Prosecco DOC – brendiranje i zaštita 2010-2020, koje će održati gđa Andrea Perkov, a tijekom kojega će se prisutnima obratiti i direktor Konzorcija (poslovnog udruženja) proizvođača Prosecca DOC Luca Giavi. Program će uz promenadno kušanje prosecca koje će jednim dijelom biti dostupno i za širu javnost, obuhvatiti i četiri strukovne radionice što će ih voditi hrvatski vinski bloger Nenad Trifunović Vinopija, te dvije ekskluzivne svečane večere s izabranim pjenušcima kao glavnim zvijezdama.

Italija i Hrvatska susjedne su zemlje koje povezuje duga povijest, uvelike i kroz intenzivnu gospodarsku suradnju. Kad je riječ o proizvodnji, distribuciji i izvozu vina, brojke debelo pretežu u korist Talijana, svjetskih lidera u sekgmentu vina. Jedan od razloga koji Talijane navode na zaključak da imaju još vrlo visoke šanse u Lijepoj našoj, je ne tek značajan opći porast popularnosti pjenušavih vina i u Hrvatskoj, nego i to što je Prosecco DOC zbog dobre cijene i stabilne kvalitete visoko kompetitivan u odnosu na druga pjenušava vina, poput, primjerice, francuskog šampanjca i španjolske cave. Sajam Prosecco Days mogao bi motivirati domaće vinare na udruženo tržišno djelovanje, a zatim i na zaštitu i brandiranje domaćih pjenušavih vina – o čemu uistinu mnogo možemo naučiti baš i od Talijana.

Evo još niza službenih brojki vezanih uz prosecco a iz kojih su vidljivi organiziranost branše u Italiji u zaštiti, unaprjeđenju i plasmanu prosecca u matičnoj zemji i svijetu, istaknuti valja kako je ovdje riječ o plasmanu ne samo prosecca kroz koju butelju više nego i, kroz taj pjenušavi prosecco, plasmanu cijelog teritorija u turističkom, dakle u opće-gospodarskom smislu. Prevelik ulog je u pitanju da bi se dopustilo bilo kakvo kopiranje ili nešto što tek liči na kopiranje. Kad hrvatski proizvođači shvate bit zaštite – a one su i zamišljene da, poduprte čvrstim temeljem dobivenim kroz određene pravilnike ponašanja sudionika u kompletnom projektu, komuniciraju o dodanoj vrijednosti proizvoda što proizvod dovodi do bolje statusne pozicije na tržištu, ovakvih trvenja tipa prosecco-prošek u EU Parlamentu i eventualno drugim relevantnim institucijama više ne bi trebalo biti…

Plasman u Italiji, i svjetu…

Prosecco se službeno definira kao talijansko pjenušavo vino zaštićeno oznakom kontroliranog porijekla (DOC) i oznakom kontroliranog i garantiranog porijekla (DOCG). Kao zemljopisno područje produkcije određene su dvije regije na sjeveroistoku Italije – Veneto i Furlanija Venecija Julija. U tim dvjema regijama istaknuto je devet provincija, konkretno Udine, Gorizia (Gorica), Prosecco (kod Trsta), Venecija, Vicenza, Padova, Belluno, Treviso, Pordenone. Vinogradi su smješteni uglavnom na strmim obroncima s dosta lapora a između Dolomita i Jadranskog mora. Podatak o ukupnoj površini zasađenoj trsjem i predviđenoj da slovi kao kolijevka Prosecca doc i docg govori o 24.450 ha, ukupan broj vinogradara je 11.609 a vinara koji grožđe pretvaraju u vino 1169, kuća koje šampanjiziraju vina je 347…

Metoda produkcije je uglavnom charmat. Za razliku od klasične ili šampanjske metode kod koje se drugo vrenje odvija u butelji, ovdje je drugo vrenje u tankovima odnosno posebnim cisternama od inoksa.

U skladu s napretkom tehnologije i podizanja eko-svijesti te dobivanja jedinstvenog za kraj karakterističnog stilski ujednačenog proizvoda obvezno za sve proizvođače je da poštuju određene standarde ekologije i održivosti, da u vinogradu primjenjuju dobru vinogradaru praksu što počiva na integriranoj do i biološkoj produkciji. Podrum: ubrani grozdovi podvrgavaju se odvajanju peteljkovine, slijede prešanje i potom prvo vrenje da se mošt pretvori u vino, potom se to bazno vino stavlja na drugu fermentaciju u autoklave, i kroz drugo vrenje mirno vino postaje pjenušavo odnosno, ako se tako želi, polu-pjenušavo. Pjenušavo mora biti s pritiskom od najmanje tri atmosfere, a polu-pjenušavo od 1 do oko 2,5 atmosfere. Proces vezan uz sekundarnu fermentaciju za bijeli prosecco traje oko 30 dana, dok je za ružičasti prosecco period udvostručen, dakle predviđeno je da traje 60 dana. Stvari su propisane do najmanjih detalja. Što se tiče ostatka neprovrelog sladora, bijeli pjenušci mogu biti od kategorije brut nature (bez dodavanog likera, dakle do maksimalno 3 g/lit neprovrelog sladora, zatim extra brut (do 6 g/lit neprovrelog šećera), brut (do 12 g/lit), extra sec (sa do 17 g/lit neprovrela sladora), sec (do 32 g/lit šećera) i demi-sec (do 50 g/lit šećera). Kod ružičastog prosecca, kod kojega kao obojivač služi crni pinot, dopušteno je da ono bude samo u kategorijama brut nature, extra brut, brut, extra dry i dry. Rosé ima još jednu posebnost: on je uvijek millesimato ili, kako bi Francuzi rekli millesimé, tj. označen godinom berbe, naime on uvijek mora biti proizveden od najmanje 85 posto grožđa ubranog te godine kojom je označen. Autentičan prosecco, bilo bijeli bilo ružičasti, na tržištu se prepoznaje po oznakama DOC odnosno DOCG te po markici Ministarstva zalijepljenoj na vratu butelje.

Plasman kod kuće i vani, te odgovarajuće vrijednosti u eurima

Kao kultivar-nositelj prosecca kroz posljednjih nešto više od jednog desetljeća spominje se Glera (minimalni udio mora biti 85 posto), a u slučaju roséa uz Gleru sudjeluje i Pinot crni, čiji udio ne smije premašivati 15 posto.

E sad: potražio sam prilog o kultivaru Glera u velikom atlasu Wine Grapes koji su kao autori potpisali uglednici svjetske vinske scene Jancis Robnson, Jose Vuillamoz i Julia Harding, a koji prezentira 1368 abecednim redom svrstanih vinskih sorata iz cijeloga svijeta, pod nazivom Glera stoji sljedeće: vidi Prosecco!

A odmah ispod naslova PROSECCO napisano je: dosta neutralna sorta, ali glavna za proizvodnju pjenušca prosecco, lako moguće porijeklom – iz Istre! (Istra graniči s pokrajinom Furlanija Venecija Julija i dotiče se s Trstom!). Sinonimi sorte Prosecco su, tako, Briška Glera (Goriška brda, Slovenija),  Števerjan (Slovenija), Prosecco tondo (Furlanija), Serpina (Colli Euganei) te – Teran bijeli (Hrvatska)!

Prosecco, Briška Glera, Teran bijeli

Kultivar je – ali, ispada, čak nespretno! – preimenovan iz uvjerenja da će mu u komercijalnom smislu bolje pristajati naziv Glera. Iako Glera (za Gleru bez dodatka u nazivu se, doduše, čuje u Trstu) značajno pokazuje dodirne točke sa sortom Prosecco lungo a ne toliko s Proseccom tondo, a Prosecco tondo je u slučaju pjenušca prosecca preimenovan u Gleru, bez dodatka Briška! Kao dio znatnog proširenja zone zaštite Prosecco DOC u 2009. i prigodom promocije oblasti Prosecco di Conegliano e Valdobbiadene u status zaštite DOCG, odlučeno je da se kao naziv za glavnu sortu u pjenušcu prosecco rabi (sinonim ali eto malo osakaćen, upravo za pridjev Briška) izraz Glera, a da se izraz Prosecco koristi i namjerno ističe kad se govori o pjenušcu i o zoni zaštite DOC i DOCG, to je bilo upravo stoga da se spriječi da netko drugi kao nelojalna konkurencija na tržištu proizvoljno koristi taj izraz. Spomenuto proširenje zaštićene zone Prosecco DOC odnosilo se i na područje navedenog zaseoka Prosecco (Prosek) kod Trsta, za koji neki ampelografi smatraju da je rodno mjesto kultivara Prosecco ili Glera Briška. Međutim, tu stvari ne staju: neka pak znanstvena istraživanja pokazala su da je lako moguće da je Prosecco odnosno Prosecco tondo zapravo rođen u Istri te da mu je Teran bijeli izvorni naziv (a, zamislite: među indicijama za to bila bi i činjenica da taj kutlivar ima rodbinske veze čak sa Žilavkom!), dok se za tršćanski zaseok Prosecco (Prosek) pretpostavlja da je sorti na putu za njeno širenje Furlanijom bio tek točka na kojoj je na neko vrijeme zastala da se odmori

Povijest prosecca, izraza kod kojega se u lokalnom dijalektu u izgovoru umjesto slova s zna čuti nešto mekanije izgovoreno slovo š (dakle, fonetski: prošeko), seže u polovicu 13. stoljeća kad se prvi puta spominju nazivi prosech, prosechum i prosecco – njih se uvelike povezuje s  nazivom malog mjesta Prosecco/Prosek u tršćanskoj okolici, ali i kao sinonime za vino koje iz spomenutog sela, sačuvani dokumenti govore o najmu četiri vinograda.

Početkom 18. stoljeća počinje veliko prijateljstvo između narodne mase i ovog pića, pa se proizvodnja širila sve do područja između brežuljaka Conegliana i Valdobbiadenea gdje Prosecco uspijeva vrlo dobro zahvaljujući specifičnoj klimi, te orografiji i (laporastome) tlu. Iz spomenutog razdoblja datira i mnoštvo pisanih dokumenata koji uvelike spominju i opisuju prosecco, vezujući ga za navedene predjele.

U spomenutooj oblasti između brežuljaka Conegliano i Valdobbiadene proradila je prva talijanska enološka škola, osnivač koje Antonio Carpene (1838-1902) je posvetio čitavu karijeru unaprjeđenju tehnika uzgoja vinove loze i lokalnih sorti, sve s ciljem kako bi se proizvelo pjenušavo vino u dovoljnoj količinji i na dovoljnom stupnju kakvoće za komercijalno uspješnu ponudu čitavom svijetu. U proizvodnji su se sve više rabile usavršene tehnološke metode koje su proizvodu mogle pružiti stabilnost tijekom razdoblja čuvanja i (eventualno i dužeg) transporta u raznim uvjetima. I,  put prosecca prema svjetskom uspjehu započeo je….

Prvi Konzorcij – poslovno udruženje proizvođača – za zaštitu prosecca u Coneglianu i Valdobbiadeneu osnovan je 1962. godine , a 1966. puštena je u promet prva Vinska cesta prosecca. Godine 1969. uvodi se oznaka DOC (kontrolirano porijeklo) za prvih 15 općina u Coneglianu i Valdobbiadeneu, a 2009. zaštita se regulira na nacionalnoj i međunarodnoj razini, te se dodatno uvode oznake višeg razreda DOCG (kontrolirano i zajamčeno porijeklo) i DOCG Superiore, kao i markice koje se obavezno nalaze na svakoj boci Prosecca DOC.

Kako prepoznati Prosecco DOC odnosno DOCG? Identifikacija je markica Talijanskog ministarstva na vratu svake butelje (Marko Čolić)

Danas, brigu oko zaštite i proizvodnje Prosecca DOC vode tri konzorcija (Consorzio del Prosecco DOC, Consorzio di Conegliano e Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG i Consorzio Asolo Prosecco Superiore DOCG), oni djeluju ujedinjeno na predstavljanju prosecca u čitavom svijetu.

Za 2020. godinu podaci govore o ukupnoj proizvodnji od 500 milijuna butelja, od čega je 79,9 posto bijelih pjenušaca, i to u kategorijama brut nature 0,1 %, extra brut 0,3 %, brut 24,1 % ,extra dry 67,1 %, dry 8 % i demi-sec 0,4 %. Roséa je 3,4 posto, od toga 0,1 brut nature, 0,3 % extra brut, te 26 % brut, extra dry ih je 73,6 %. Na polu-pjenušava  vina otpada 16,7 posto, a na mirno vino manje od 0,1 posto. Ukupna vrijednost proizvodnje promatrajući kroz maloprodajnu cijenu prosecca procjenjuje se na oko 2,4 milijarde eura!

Od ukupne proizvodnje gotovo 80 posto, točnije 78,5 posto odlazi na strana tržišta, uvelike u Sjevernu Ameriku, za 2020. godinu riječ je bila o 394 milijuna boca. Vrijednost izvoza dosiže oko 1,880 milijuna eura. A 21,5 posto (106 milijuna boca) plasira se na Apeninskom poluotoku, vrijednost te količine za kod kuće procijenjena je na oko 520 milijuna eura. Ružičasti Prosecco DOC znatno je popularniji izvan svoje domovine nego doma, od ukupne proizvodnje Prosecca DOC rosé više od 80 posto izvozi se.  Toliko o proseccu!

PROŠEK

A sad o prošeku. Riječ je piću na bazi grožđa ali o piću sasvim drukčijem od prosecca. Dok je prosecco pjenušav, peckav, fino kiselkast i idealan za osvježenje te kao uvod u blagovanje, prošek kao rezultat izvorne tehnologije proizvodnje koju obilježavaju kasnija berba, prosušivanje grožđa prije vinifikacije, s obzirom na količinu šećera duža alkoholna fermentacija te, potom, i duže odležavanje i dozrijevanje u bačvici – mirna je vrlo kompleksna do sirupastosti gusta kapljica, tipično vino juga iz grupe slatkih desertnih. Preporučuje ga se uživati na kraju obroka uz slatki desert ili u trenucima meditacije.

Nešto iz povijesti: Prošek se odavna proizvodi na ovim našim prostorima i može se reći kako je on vrlo duga tradicija Dalmacije. U razgovoru s onima koji se u Dalmaciji bave vinom može se čuti kako i danas praktički svaka dalmatinska obitelj koja ima vinograde proizvede barem malo i prošeka, za svečane trenutke i za dotura kad treba poći liječniku na pregled. Evo što je o prošeku u svom Velikom vinogradarsko-vinarskom leksikonu 2006. objavio naš ugledni enolog i publicist na temu vinogradarstva i vinarstva Ivan Sokolić:

Prošek je po Zakonu o vinu Republike Hrvatske (važećem u ono vrijeme – primj.ur.) svrstan u grupu specijalnih vina, kao desertna kapljica proizvedena bez ikakvih dodataka. Prije pojave trsne uši, pepelnice i peronospore vinova loza se, naročito u primorskoj Hrvatskoj, uzgajala isključivo na strmim i skeletnim vinogradarskim položajima. S takvih pozicijja dobivalo se grožđe s obiljem šećera, a od takvog grožđa proizvodilo se prirodno slatko vino prošek. Dakako, najviše takvog vina iznimne kakvoće rađalo se u Dalmaciji, pa je na tržištu ono označavano i kao Dalmatinski prošek. Ovako dobiveni prošek, bez ikakvih dodataka kao što su npr. ugušćeni mošt i alkohol, bio je sladak doslovno samo od vlastitog neprevrelog šećera, tj. proizvod koji bi iskrenošću i autentičnošću u cijelosti odgovarao onima što se dobivaju od pravilnicima precizno reguliranih kasnih berbi, izbornih berbi, izbornih berbi prosušenih bobica. Ali…. Nakon filokserne zaraze i naročito razvojem trgovine (čemu je najviše pomogao razvoj željeznice) kao i zbog neodgovarajuće vinogradarske politike, ustroj vinogradarstva primorske Hrvatske znatno se promijenio.

Vinogradi se spuštaju u plodna polja, čime čime je povećan obujam proizvodnje (ukupno i po jedinici), ali je zato smanjena produkcija prezrelog grožđa a time i prošeka rađenog klasičnom, izvornom metodom Taj nedostatak proizvodnje prirodnog prošeka nadomješten je proizvodnjom specijalnog vina ISTOG NAZIVA! Naime prošek koji je u tom novom razdoblju dolazio na tržište bio je rađen od mošta zrelog grožđa ali i uz dodatak ugušćenog mošta, karamela i eventualno drugih bonifikatora. Stupanjem na snagu novog Zakona o vinu (NN96/03) takvi proizvodnja i označavanje takvog proizvoda nazivom prošek zabranjeni su.

Definicija. Na stranicama Ministarstva poljoprivrede RH i Narodnih novina iz najnovijeg vremena objavljena je službena definicija prošeka, i evo što tekst kaže:

Prošek je slatko desertno vino koje spada u kategoriju vina od prirodno prosušenog grožđa, a proizvodi se od (u berbi) tehnološki prezrelog, te (poslije) prosušenog (dakle, dodatno prosušivanje) grožđa, mošt kojega mora sadržavati minimalno 150° Oechslea šećera. Prošek po boji može biti i bijeli i crni. Moguće je da boja varira od tamno žute do one s nijansama starog zlata te od crvenkaste do one sa smeđ(ast)im nijansama. Prošek dozrijevanjem dobiva zagasite note uslijed oksidativnog procesa starenja.

Dojam na nosu se može opisati kao miris prezrelog voća aromatski oplemenjen s laganim drvenim notama i zanimljivim nitima oksidativnog karaktera.  U okusu prošeka prevladava punoća što značajnim dijelom dolazi od ekstrakta kojega u velikoj mjeri daje ostatak šećera.

Prof. Leo Gracin, aktualni predsjednik udruge Vino Dalmacije, kaže kako se za specifikaciju vezanu uz proizvodnju izvornog dalmatinskog prošeka pobrinula udruga Vino Dalmacije, u ukupnoj realizaciji su sudjelovali vodeći stručnjaci naših visokokolskih ustanova, ponajprije oni sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta. Gracinova obitelj je i proizvođač prošeka (suhiucasi) 

Područje uzgoja. Zemljopisna područja uzgoja vinove loze za proizvodnju prošeka su: Sjeverna Dalmacija, Dalmatinska zagora, Srednja i Južna Dalmacija, te Dingač.

                Sorte vinove loze. Prošek se proizvodi od sljedećih autohtonih sorti vinove loze: bijele – Pošip bijeli, Vugava, Maraština, Bogdanuša, Malvasija dubrovačka bijela, Grk, Prč, Zlatarica, Okatica bijela, te crne – Muškat ruža crni, Plavac mali crni, Babić, Okatac crni, Crljenak, Lasina, Trnjak, Drnekuša. Karakteristika navedenih sorata je visoka kvaliteta.

Urod grožđa po hektaru. Dopušteni urod je 5.000 kg/ha. Šećer u grožđu prije prosušivanja mora biti najmanje 110° Oechslea.                      Tehnologija proizvodnje. Berba grožđa namijenjenog za proizvodnju prošeka provodi se u stanju prezrelosti (min. 110 Oe°). Ako je jesen suha, najbolje je ostaviti grožđe na trsu koliko to vremenske prilike dopuštaju kako bi se nakupila maksimalna količina šećera na trsu. Berba se provodi za suha vremena, grozdovi se odlažu u plitke kašete (jedan do dva sloja), kako ne bi došlo do gnječenja i pucanja bobica, tj. curenja soka. Time se sprječava razvoj nepoželjnih mikroorganizama u procesu sušenja. Ubrano grožđe se potom prosušuje na žici, na kamenu, na prostirkama pod nadstrešnicom, na tavanu, odnosno na drugim kontroliranim uvjetima na temperaturi ne većoj od 40°C, nužno je da se postigne potrebna koncentracija od minimalno 150 Oe°. Muljanje prosušenog grožđa provodi se bez odvajanja peteljkovine jer je ona u pravilu nakon sušenja odrvenjela i kao takva nema negativan utjecaj na budući prošek. S druge strane, budući da je prešanje masulja od prosušena grožđa puno zahtjevnije od prešanja grožđa iz redovite berbe, peteljkovina služi kao svojevrsna drenaža koja olakšava taj postupak. Alkoholno vrenje ili fermentacija kod proizvodnje prošeka uglavnom traje znatno dulje nego kod proizvodnje vina iz redovne berbe. Fermentacija se provodi na temperaturi od 20-25°C. Kod prošeka je više nego kod bilo kojeg drugog vina potrebno dozrijevanje. Dozrijevanje se treba biti minimalno dvije godine u drvenim bačvama maksimalne zapremnine do 500 l.

Prošek se puni u boce maksimalne zapremnine 0,5 litara. Prošek mora sadržavati najmanje 13,0% vol stvarnog alkohola odnosno minimalno 20% vol ukupnog alkohola. Sadržaj ukupnog sumpornog dioksida u prošeku smije biti maksimalno do 250 mg/l.

Parametri kakvoće vina prošek: stvarni alkohol: min. 13,0 vol %, reducirajući šećer: min. 60 g/l; ukupna kiselost: min. 5 g/l;  hlapljiiva kiselost: max. 1,5 g/l ; pH: max. 3,9

Tako je to objavljeno na stranicama Ministarstva poljoprivrede i u Narodnim novinama, s potpisom tadašnjeg (2013. g) ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine. Specifikaciju je u strukovnom smislu za objavu priredila udruga Vino Dalmacije, tako su mi barem rekli Ivica Kovačević kao dugogodišnji a od vrlo nedavno bivši predsjednik udruge, i prof. Leo Gracin, sadašnji predsjednik udruge Vino Dalmacije, kad sam ih kontaktirao da bih saznao nešto više i konkretnije o aktualnoj situaciji vezanoj uz proizvodnju i plasman dalmatinskog prošeka. Što je sasvim logično, svoj doprinos u ukupnosti u kreaciji specifikacije dali su, čujem, eksperti s naših specijaliziranih visokoškolskih ustanova, osobito oni sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta.

Među cijenjenim proizvođačima vina i prošeka: obitelj Mrgudić – mama Marija, tata Ante te kćerka Antonia i sin Boris. Na slici nedostaje Marijin brat te Antin šogor i Borisov i Antonijin ujak Niko Bura (suhiucasi)

Ovoj specifikaciji kao vodiču s pomoću kojega je, uz visoku kakvoću proizvoda, nužno iznjedriti i za dotično geografsko područje karakterističan, osebujan i ujednačen organoleptički profil proizvoda ali i barem tržišno dovoljnu kritičnu količinu proizvoda, međutim, nedostaje nešto bitno da bi se pravilno shvatilo je li ovdje riječ tek o informativnom naputku ili je riječ o dokumentu kao obvezujućem pravilniku za ponašanje u radu u proizvodnji i komercijalizaciji prošeka za sve što žele legalno izaći na tržište s etiketom s oznakom Prošek odnosno Dalmatinski prošek kzp. Ako je riječ o ovome drugome, onda je svakako trebalo biti navedeno i tijelo što će redovito i brižno nadzirati tko se od proizvođača i u kojoj mjeri drži Pravilnika. S obzirom da je riječ o specifikaciji donesenoj na razini udruge Vino Dalmacije članova koje se, zapravo, i tiče, najlogičnije bi bilo to da se Pravilnika u potpunosti pridržavaju svi proizvođači i da se nadzorno tijelo formira u okviru udruge a da mu se, radi veće sigurnosti u objektivnost, pridoda, kao neovisnog člana još neka od kvalificiranih osoba sa strane.

U svjetlu ovih novih da tako kažem prijepora talijanskih i naših europarlamentaraca u slučaju prosecco – prošek pokušao sam doći do podataka o tome koliko je barem otprilike u Dalmaciji proizvođača prošeka,  kolika je uopće proizvodnja prošeka, je li se proizvođači i u kojoj mjeri pridržavau objavljene specifikacije… Za odgovore sam se obratio udruzi Vino Dalmacije, zatim Hrvatskoj gospodarskoj komori u sklopu koje postoji Udruženje vinarstva Hrvatske a unutar njega je tu i udruga Vino Dalmacije, propitivao sam se kod Agencije za plaćanja u poljoprivredi, pa i u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu (HAPiH), ali ni od jedne od tih ustanova nisam uspio dobiti službenu informaciju kao odgovor. Jedino sam od Ivice Kovačevića kao donedavnog predsjednika Vina Dalmacije i prof. Lea Gracina kao novog, tj. aktualnog predsjednika te udruge saznao to da se Prošek Stina, bračkog podruma znanog hotelijera Jake Andabaka, kreira u potpunosti po maločas navedenoj specifikaciji.

Nazivao sam za informacije i vinare iz Dalmacije. Marin Plenković koji sada, nakon odlaska tate Zlatana, vodi podrum Zlatan otok iz Svete Nedjelje na Hvaru, rekao mi je da je prije nekog vremena Kuća, znana i po prošeku, privremeno obustavila proizvodnju tog desertnog vina jer poslovanje je zahtijevalo određenu rekonstrukciju pa kad proces bude kompletiran ponovno će se krenuti s prošekom. Što se tiče Alena Bibicha, kojega sam nazivao u nekoliko navrata, on se, iako je na jedan od mojih poziva porukom odgovorio da će me nazvati, nije se htio javiti. Enolog  Andro Tomić nije bio baš voljan pričati, tek rekao je da se njegov postupak pri proizvodnji sastoji u tome da bere jako zrelo grožđe, koje onda prosušuje u plasteniku, slijedi vinifikacija, nakon alkoholnog vrenja koje mora dati nekih 15,5 do 16 vol % alkohola slijedi dozrijevanje godinu dana u drvenoj bačvi.

Među cijenjenim proizvođačima prošeka su članovi pelješke obitelji Bura-Mrgudić – Niko Bura i njegova sestra Marija, Marijin suprug Ante Mrgudić, njih0vi kćerka Antonia, koja je s prošekom kao kao diplomskim radom  završila  studij na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, te sin Boris.

Proizvodi Bura-Mrgudić: Ruža dalmatinska i Moskar

Boris Mrgudić, uz napomenu da na Pelješcu valjda svaka kuća poroizvodi ili nastoji proizvesti barem malo prošeka ali da je teško reći je li to baš to u svim slučajevima, veli kako neki takav svoj proizvod nude punjen u bočicu od pola litre za po 50 kuna za litru, a neki za zakvu polalitrenu bocu traže 150 do 200 kuna. Mrgudić objašnjava da postupak kod njegove obitelji Bura-Mrgudić (Niko Bura brat je Marije Mrgudić, Borisove mame, oni zajedno vode vinariju)  ide ovako: berba zrelog grožđa, dva do tri tjedna prosušivanje grozdova na prostirkama, potom gnječenje, sok se ostavlja na dan dva na pokožici radi  maceracije, potom kreće alkoholno vrenje što traje nekoliko mjeseci. Na kraju, bijeli prošek, koji Bura-Mrgudici rade od Rukatca, završi s oko 13,5 vol % alkohola i sa 250 g/lit neprovrela sladora, a crni, od Plavca maloga iz njihova vinograda na Postupu, bude s oko 14 vol % alkohola i sa 120 do 130 g/lit šećera. Poslije fermentacije na redu je dozrijevanje, nekad se ono odvijalo u staklenim posudama, a sada bude u inoks-cisternama. Crni prošek ostavlja se na dozrijevanju, na talogu, do dvije godine plus, nakon punjenja, još neko vrijeme u butelji, a bijeli dozrijeva i po pet godina. U planu je, kaže Boris Mrgudić, kupnja drvenih bačava koje bi u procesu sazrijevanja zamijenile inoks. Bura-Mrgudići inače od svakoga, dakle od bijeloga i od crnoga, proizvedu godišnje između po stotinjak litara. Ozbiljan pristup i ozbiljne količine.

Upoznao sam još jednu etiketu prošeka na tržištu, to je prošek Tesoro Nero pelješkog OPG-a Matković.

Petar Matković i supruga mu Željka

  Petar Matković, priča o proizvodnji:

– Grožđe za prošek beremo kasnije, a nakon što ga poberemo grozdove rasporedimo na prosušivanje po širokim mrežama prostrtim iznad površine tla tako da prozračnost bude maksimalna. Prosušivanje traje oko mjesec dana. Kad grozdovi nakon perioda prosušivanja budu nabijeni sladorom, odvajamo i maknemo peteljkovinu i bobice prešamo, masulj ostavljamo u cisterni od inoksa, i fermentacija kreće, odvija se sporo i zaustavit će se tek negdje u travnju ili čak u svibnju iduće godine. Prošek odvojimo od taloga i ostavimo ga, očišćenoga, još nekoliko mjeseci u cisterni da odmori, a onda ide u bocu zapremnine 0,375 lit.  Na kraju dobijemo oko 50 litara prošeka. Randman u odnosu na inicijalnu količinu je po sedam do osam litara prošeka na po 100 kg grožđa. Naš prošek bude s nekih 18 vol% alkohola i s oko 100 gr/lit neprovrelog sladora.

Petar Matković i njegov prošek Tesoro nero od Plavca maloga s Dingača. Tesoro – jako dobar, uz napomenu  da mu u smislu kompleksnosti nedostaje, prije punjenja u bocu, duže dozrijevanje u bačvici u nadziranim oksidativnim uvjetima

Krenuo sam i u obilazak značajnijih vinoteka i prodavaonica vina poput Galerije vina MIVA, Vivat Finog Vina, Vrutka, Bornsteina, pa i Spara, prolistao sam i kataloge Vrutka i Spara, i uspio naći to da se pod oznakom Prošek na tržištu nalaze Prošek Stina, Prošek Ambra od Alena Bibića, bijeli prošek Hvaranina Dubokovića Prvi poljubac i crni Prošek Don Petar od Plavca maloga, naišao sam i na etiketu Petar Hektorović, od kuće Bastijana znanog enologa Andra Tomića, te neke etikete koje su – možda – isprva bile zamišljene da budu plasirane kao prošek ali sad su bez spomena prošeka, a s oznakom desertnog vina…

Proizvod Bastijane hvarskog enologa Andra Tomića: prvotna etiketa bila je Prošek Hectorovich, a ova sada aktualna je Petar Hectorovich

Od dobro obaviještenog izvora čuo sam kako su svojedobno neko vrijeme nadležne institucije u nas bile obustavile izdavanje rješenja za stavljanje u promet vina nazvanog izrazom prošek, tako da su proizvođači koji nisu prekidali produkciju desertnog vina svoje uratke što bi ih inače, možda bili i nazvali prošekom označili kao desertno vino. Kao jedan od primjera toga mogao bi biti npr. Prošek Hektorović (vidi etiketu, objavljenu u Leksikonu Ivana Sokolića), kasnije – moguće stoga što valjda nije sve bilo  u potpunosti na liniji publicirane specifikacije! – pretvoren u Petar Hektorović. Što se, inače, tiče desertnog dalmatinskog vina, u katalogu Vrutka zapazio sam navod Miloševa vrhunskog poluslatkog desertnog Stagnuma 2012 sa 16,0 vol % alkohola, napunjenog u bočicu od 0,375 lit, mpc. je 355 kn, te  navod Miloševa poluslatkog Stagnuma 2007 sa 16,5 vol %, napunjenog u bocu od 0,50 lit,  mpc. 370 kn, ali i etiketu šibenskog Vinoploda Jakob, u opisu kojega se u reklamnoj poruci u katalogu iznosi kako je riječ o prirodnom desertnom suhom vinu s 14,5 vol % alkohola proizvedenom fermentacijom koncentriranog mošta, vino je napunjeno u butelju 0,75 lit, a maloprodajna cijena je 70 kuna! U Sparu sam ugledao i litrenu bocu vinarije Roso s Pelješca s etiketom Desertno vino, maloprodajna cijena bila je oko 45 kuna.

Moje pitanje upućeno svima: na temelju čega bi se moglo očekivati  priznanje i zaštita marke proizvoda koji, doduše, ponavljam,u svom izvornom izdanju zavrjeđuje najviše pohvale i koji bi kao dodatni adut eno-gastronomije mogao bitno pridonijeti jačanju snage vina kao magneta u hrvatskom turizmu, ali i prozvoda prema kojemu se u ovoj zemlji na žalost i preveliki broj pojedinaca ali i društvo tako nemarno i maćuhinski odnose? ♣

______________________________________

Slatka sjećanja, rezime

NEBODERSKA KARIJERA s USPONOM NA ČAK 17. KAT, PRIZEMLJENJE ALI, SREĆOM, s BLISTAVIM NASTAVKOM, LOGIČAN SLIJED JE ZONA SMIRAJA, MOGUĆ JE OPET NAGLI UZLET – SAMO NEBO JE GRANICA…

            Šetali smo, glavnim gradom, moj osmijeh i ja, ja na putu svom, on na licu mom…  Gužvovita, ali široka i za šetnju prikladna Savska dovodi nas do nebodera. Nekad značajno svojevrsno središte zbivanja, sad je taj neboder – samac u vrevi. Na određeni način sam je sebi grobni spomenik. U njemu sam proveo, bez prekida, ukupno nešto više od desetljeća i pol!…

                   Najprije sam u tome zdanju bio oko dvije godine kao suradnik-prevodilac članaka iz inozemnog tiska a za dnevni list Vjesnik, smješten tada na prvom katu, i za mjesečnik Izbor, potom godinu dana u Vjesnikovoj Press Agenciji (VPA) na prvom katu a onda, ubrzo, i u honorarnoj suradnji s informativnim tjednikom Studio okrenutom televiziji, filmu, kazalištu. Uslijedilo je, 1976. moje prvo stalno zaposlenje, u popularnom informativno-zabavnom tjedniku Vikend, uvelike plasiranome i u inozemstvu (medju našima na radu u zapadno-europskim zemljama i iseljenicima u SAD i Australiji), a nekako istodono započela je i honorarna suradnja na temu vina u tada najtiražnijoj našoj dnevnoj novini Večernjem listu.

Kad se sa srcem kuha…: TV-zvijezda Oliver Mlakar i chef Stevo Karapandža. Desno je Tereza Kesovija, u ono vrijeme slavna i u Francuskoj, ona me povela na moje prvu putovanje u Burgundiju, ravno u svjetski znani vinski Volnay!

                A onda eto i nove ključne promjene: postavljanje, u Vikendu, na mjesto urednika stranica posvećenih turizmu, gastronomiji, zabavnoj glazbi, slobodnom vremenu općenito (pješačenje, planinarenje, lov, ribolov…), te skok u karijeri – na 17. kat!

                Nekih 16 godina provedenih u Vikendu na vrhu, već među oblacima. Bilo me posvuda – od Zagreba do Vardara, od Vardara preko Triglava do Beča, Züricha, Münchena, Frankfurta, a i do Berlina, pa od Berlina do Bagdada, Kuvajta, od Kuvajta preko Tokija do Sydneya, od Sydneya do Kopenhagena i Stockholma, od Stockholma do Washingtona i New Yorka, od New Yorka do Santosa i Santiaga de Chile i Concepçiona, od čileanskog juga do Tunisa i Malte… Tereza Kesovija, tada glazbena zvijezda i u Francuskoj, povela me (hvala!) na moje prvo putovanje u vinski raj Burgundiju, konkretno u svjetski vrlo znano vinogradarsko selo Volnay, gdje je u lijepom tamošnjem Domu kulture održala koncert… Večer je završila svečanim domijenkom i s obiljem prezentiranim i kušanim etiketa Bakhova nektara o kojima sam prije samo mogao sanjati a koje su za tu priliku Terezi u čast sa sobom donijeli lokalni vinogradari…

                Krah Juge označio je i početak kraja carstva NIŠP-a Vjesnik. Gotovo svi dobili smo nogu, iako smo imali svoje dvije koje su nas još sasvim dobro služile.

                S neba i oblaka – naglo potpuno prizemljenje i uživanje u, hvala Bogu kratkome, životu na Burzi.

NOVO DOBA

                Od rane mladosti volio sam se družiti s DOBRIM vinom, pa sam osmislio i, opet zahvaljujući sreći da sam imao dobrog prijatelja-istomišljenika poslovnog čovjeka Muhu Horića, uspio realizirati knjigu SVIJET u ČAŠI  (glasoviti Boško Petrović među prvim vlasnicima!), iz koje je ubrzo proizašla i revija za enogastronomiju i turizam pod tim nazivom, prvi broj izašao je na Martinje 1992. I tu se Sveti Martin, zaštitnik vinograda, vinogradara i vinara, pokazao, barem na mom primjeru, vrlo učinkovitim zaštitnikom i novinara koji pišu o Bakhovu nektaru.

Slika s naslovne stranice prvog broja revije Svijet u Čaši, izdane na Martinje 1992. Vinski biškup Simpy i miništrant Riba u akciji blagoslivljanja mošta u pretvorbi u mlado vino po narodnim običajima. I dok su u prvom planu dobra hrana i domaći specijaliteti te vrhunsko vino, u pozadini je jezgra, u sastavu, slijeva, Suhadolnik (novinarski dio), Mladen Horić (sektor komercijale) i legenda Marko Čolić (fotografija)

                Dosta hitro smo kao specijalizirani medij od publicista-kroničara postali, i to s puno uspjeha, vrlo aktivni u različitim inicijativama na korist kvalitetne educiranosti (domaćeg) potrošača u segmentu enogastronomije i na promidžbi ne tek nekog pojeding specijaiteta i neke pojedine kapljice nekog našeg podruma nego i hrvatske eno-gastro ponude i ponude hrvatskog turizma. Bilo je to kroz, uz Svijet u čaši; i izdavanje raznih publikacija, primjerice raskošno ukoričene knjige Hrvatska tradicijska kuhinja… te kroz napise o hrvastskome vinu i u inozemnim novinama (npr. talijanski Corriere vinicolo), zatim kroz osmišljavanje i realizaciju značajnih prezentacija i različitih dogadjanja poput godišnjih izbora Kuhara i Vinara godine u Hrvatskoj, dodjele godišnjih priznanja ponajboljim vinima kušanim u strukovnome krugu u okviru naseg Potrošačkog putokaza i potom provjerama uzoraka naknadno uzetih s tržišta, zatim kroz priređivanje sajmova i festivala Atelje okusa u elitnim hotelima poput Esplanade, Intercontinentala, Srakovčića, a od kojih je u međunarodnim okvirima najatraktivnija bila priredba koncipirana kao Europska vinska cesta u povodu 15. godišnjice Svijeta u čaši, u zagrebačkom hotelu  Antunović i uz sudjelovanje i brojnih najvećih svjetskih vinskih zvijezda (Gaja, Fontodi, Gravner, Radikon, La Castellada, Batič, Movia, Castello di Querceto, Simčič, Reichsrat von Buhl, bordoški châteaui, zvijezde frankovke i visokih slatkih predikata iz Burgenlanda, Atila Gere i Joszef Bock iz Villanya…). U višegodišnjoj akciji Dobro mi došel, prijatelj!, koju je prekinuo Domovinski rat, trsili smo se, izmjenom posjeta tzv. lančanim ritmom (najprije je domaćin bio hrvatski vinar a gost stranac, iduće godine s domaćinstvom je nastavio inozemni vinar koji je bio gost tome prvm našemu i koji je onda k sebi u goste pozvao nekog hrvatskog vinara, da bi taj Hrvat u narednom kolu k sebi  goste pozvao nekoga iz vana…), povezivati naše domaće proizvođače s poznatim inozemnima jer to je bio također učinkovit način da se ovdje šire horizonti i da pojedinci napreduju u kvaliteti ali i da dobivanjem obavijesti od kolega iz vana lakše dođu do pomagala u radu u trsju i u podrumu. K tome, s obzirom da su vinari dolazili i odlazili u goste popraćeni s ponekim vinskim novinarima bila je to i lijepa prilika da se ovim putem čuje više i o hrvatskome vinu vani.  Vrlo zapažena stalna rubrika u reviji Svijet u Čaši  bila je i Hrvatske vinogradarske općine, serija širih (ne samo vinskih) prezentacija pojedinih naših značajnijih općna iz vinorodnih predjela…

Na skupovima Atelje okusa koje smo organizirali skupljala se uvijek vrhuška hrvatske enogastronomije

 Zaredale su mi turneje po vinskoj Hrvatskoj, zatim Sloveniji, Crnoj Gori i Makedoniji, i u svjetska vinogradarsko-vinska područja koja se samo zamisliti moglo: Bordeaux, ponovno Burgundija, Champagnea, Loirea, Jura, švcarski kanton Valais, Toscana (s tamošnjiim Chianti classicom, Brunellom iz Montalcina), Pijemont (sa zonom barola a i barbere), Umbria (sa sagrantinom), Trentino Alto Adige, Sicilija, Sardinija, austrijski Štajerska, Donja Austrija, Gradišće, njemački rajnska oblast, pa Baden Württemberg, mađarski Tokaj, portugalski Douro, predio oko Lisabona (Alentejo), španjolske Rueda, Rioja, Ribera del Duero… Da ne zaboravim, i ocjenjivanja: Concours Mondial de Bruxelles, Mundus Vini, Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme u Bergamu, Vino Ljubljana, Vino Slovenije u Gornjoj Radgoni, Muvina u Prešovu… Stečeni silna nova znanja i iskustva, brojni poznanici i prijatelji na nizu točaka kugle zemaljske. Bogatstvo, i te kako vrijedno…

Potrošački putokaz – prvo vrednvanje vina u Hrvatskoj u režiji specijaliziranog časopisa – Svijeta u čaši. Na slikama su grupa enologa, sommeliera, vinskih trgpvaca i vinskih pisaca nakon degustacije u zagrebačkoj Esplanadi i grupa istoga profila na ocjenjivanju u hotelu Sheraton

Naša su priznanja u Potrošačkom putokazu osvajali i skopski Chateau Kamnik i pijemontske kuće Paolo Scavino, i Bruno Rocca Rabajà, te toskanski Siro Pacenti, Casanova di Neri, njemačka vinska vrhuška Bernd Philippi Koehler Ruprecht, Johannes Knipser Johannisgof Knipser i mlađi posjed Franz Kunstler

Dobro mi došel, prijatelj! Naši i stranci: Plenković, Batič Ivan, Ivan Enjingi, Mate Kliković, Joško Gravner, Batič Miha…

Titulu Vinara godine u Hrvatskoj službeno su ponijeli Vlado Krauthaker, Ivica Perak Kutjevo dd, Ivan Enjingi, Zlatan Plenković, Velimir Korak i Marijan Knežević Vina Belje

                Da ne zaboravim i još nešto bitno zbog čega sam i tužan: međunarodno ocjenjivanje Vina Hrvatske pod pokroviteljstvom Hrvatske gospodarske komore a zamišljeno da bude povezano s novoosnovanim festivalom vina i gastronomije Zagreb Vino.com koji je baš bio u naglom usponu. Takvo državno ocjenjivanje, kakvo mi ni sada nemamo, vidio sam u nekim na svjetskoj razini vrlo afirmiranim zemljama, trebalo je biti temelj za tržišnu nadgradnju spomenutog festivala ali i za izdavanje autoritativnog godišnjeg Vodiča vinskom Hrvatskom (vino kao promidžbeni adut uvelike i u službi turizma Lijepe naše). Na žalost, zbog nerazumljivog bojkota nekolicine očito (tada) utjecajnih pojedinaca već nakon samo jednog, prvog izdanja – ukinuto… pa nije bilo ni nastavka tj. i logičnog zaokruženja akcije – spomenutog vinskog vodiča zamišljenog dosta drukčije od nekih postojećih vinskih vodiča u nas…

Europska vinska cesta u organizaciji Svijeta u čaši u povodu 15. godišnjice, u hotelu Antunović u Zagrebu: Girolamo Dorigo, Gianluca Grasso (Elio Grasso), vinarija Atila Gere iz Villanya i chef Robert Slezak, Alessandro François Castello di Querceto, u zdravici s Bobom Čimburom, vlasnikom kultnog restorana Baltazar. Dolje: gosti sudionici iz Bordeauxa i Njemačke – Chateau Brane Cantenac, te Reichsrat von Buhl i Hans Lang

Ocjenjivanje Mundus Vini u Njemačkoj i ocjenjivanje na Concours Mondial de Bruxelles koje je, kao domaćne, mijenjalo europske gradove a te godine održano je u Plovdivu. Sa slici, s osnivačem ocjenjivanja Louisom Havauxom te s vlasnikom glasovito Chateaua La Gaffeliere iz Saint Emiliona grofom Stephaneom von Neippergom

S raznih skitnji (vnskim) svijetom

Posjet glasovitom bordoškom Château Angélus. Za reviju Svijet u Čaši i za goste iz Hrvatske koje sam doveo u obilazak na ulasku u dvorac priređena je jedinstvena dobrodošlica – izvedba himne Lijepa naša na crkvenim zvonima!

U Toscani, u društvu s markizom Lodovicom Antinorijem, utemeljiteljem glasovitog posjeda Ornellaia a sada u Tenuti di Biserno, zatim s predsjednikm Consorzija Chianti Classico i vlasnikom posjeda Fontodi Giovannijem Manettijem, te u društvu s grofom Francescom Marronem Cinzanom, vlasnikom podruma Col d’Orcia iz Montalcina, s markizom Pierom Antinorijem, vlasnikom posjeda Antinori i posjeda Pian delle Vigne iz Montalcina, kao i s enologom I direktorom proizvodnje u kompaniji Renzom Cotarellom i s Fabiom Rattom, direktorom podruma Pian delle Vigne

Kod Angela Gaje u Barbarescu, Aloisa Lagedera u Alto Adigeu, Roberta Voerzija u LaMorri i Franca Biondi Santija u Montalcinu. Dolje: s Philippine de Rothschild iz čuvenog bordoškog châteaua Mouton Rothschild, te s Camille Seghesio iz glasovite kalifornijske kuće Seghesio. Naposlijetku, bliže kući, tek na njenu pragu, na Bizeljskom na posjedu Istenič, s legendarnim Stevenom Spurrierom i s Ivanom Dropuljićem

Nakon razdoblja od oko 26 godina koliko je trajalo tiskovno izdanje revije, Svijet u Čaši je 2018/2019 nastavio svoj život, jednomjesečnim ritmom, na internetu na www.suhiucasi.wordpress.com / KROZ SVIJET u ČAŠI Kronika…).

Sad je, s obzirom na određeni teret godina, pandemiju koja je donijela neka nova pravila ponašanja i uvelike i u gospodarskom i u socijalnom smislu promijenila što-šta, nastupio smiraj. Bilo je divno dok je trajalo u punome sjaju. Gledajući s raskrižja na Savskoj neboder prema gore, pomislio sam (nehotice, ali ne i nerealno!) na, kao logičan slijed, na novi uzlet. U plavetnilo, tamo negdje – bitno iznad onog spomenutog 17. kata!…♣

                                                                   .

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: