KROZ SVIJET u ČAŠI i NA TANJURU – 07.2015. – THROUGH THE WORLD IN a GLAS AND ON a PLATE

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

 OCJENJIVANJE HRVATSKIH VINA, i VINSKA KRALJICA – Ove godine 10. je jubilarni festival Zagreb Vino.com! Elitni hotel Esplanade ponovno je, dakako, domaćin. Stvar je uhodana, međutim tu ipak i ne završava: na pomolu su – prvo hrvatsko nacionalno ocjenjivanje vina i, vrlo vjerojatno, obnovljeni izbor Vinske kraljice Hrvatske! Prof. Ivan Dropuljić, osnivač i direktor festivala vina i kulinarike Zagreb Vino.com, veli da na prijelazu svakog desetljeća izađe s nečime novime.

Ocjenjivanje hrvatskih vina, koje bi se trebalo organizirati u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom pri kojoj postoji Udruženje vinarstva RH, sada bi eto imalo zamijeniti studijska putovanja inozemnih i domaćih vinskih novinara po vinorodnoj Hrvatskoj, naime lani je kompletirana cijela turneja. Ali to ne znači da domaći i inozemni novinari, a i enolozi i sommelieri, valjda i vinski trgovci neće više biti umiješani u promiždbu kapljice Lijepe naše. Zamisao je, da se izbjegne bilo kakvo moguće neželjeno sugeriranje, sufliranje i da se ostvari maksimalno moguća nepristranost degustatora, da se u komisije ne uvrste osobe s domaće scene koje su kroz proizvodnju i marketing vezane izravno uz nekoga ili nekoliko proizvodjača, te da se, kako iz razloga nepristranosti tako i iz razloga da se dobar glas o hrvatskome vinu širi i izvan granica Hrvatske, u komisiju pozovu strani eksperti. Pravo na sudjelovanje s vinom imali bi ponuđači iz Hrvatske koji su u Upisniku proizvođača u RH, i vina namijenjena tržištu te opremljena markicom i popraćena odgovarajućim službenim dokumentima o tome da im se dopušta izlazak na na tržište. O detaljima će proizvođači vina biti upoznati uskoro. Nakon ocjenjivanja, prvi rezultati trebali bi se pojaviti u službenom katalogu Zagreb Vino.coma, a potom bi izašla i knjiga zamišljena kao vinsko-turistički vodič u kojoj bi se opširnije predstavilo vinsku Hrvatsku s njenim regijama te svakog vinara-sudionika ocjenjivanja, posebice bi se istaknuli oni koji su nagrađeni.

Dropuljić se, inače, ovih dana na temu toga ocjenjivanja – koje bi se odvijalo u festivalskome tjednu a nagrade u okviru kojega bi se podijelile na festivalu Zagreb Vino.com, uvijek na rasporedu posljednjeg petka odnosno subote u studenome u Esplanadi – sastao s novim predsjednikom Udruženja vinarstva RH pri HGK Gianfrancom Kozlovićem (slika), te s njegovom zamjenicom enologinjom Jasminkom Šaško, uposlenom na imanju Vuglec-breg, a bio sam tamo i ja, na slici sam s Jasminkom (desno), inače i predsjednicom udruge Vino Zagorje, te Lucijom Šipek iz HKG-Krapina. Prvi ustisci nakon razgovora s čelnicima udruge hrvatskih vinara i s nekoliko vinara članova te udruge govore o tome da su vinari zainteresirani za takvo ozbiljno nacionalno vrednovanje kapljice popraćeno katalogom-vinskim vodičem hrvatskim vinom, koji bi se mogao sjajno iskoristiti u marketingu hrvatskoga vina, Vina Croatica – Vina Mosaica.

Što se tiče izbora vinske kraljice, čini se da je Dropuljić uspio doći do prava za organizaciju, dosad inače u rukama Zagrebačkog velesajma, koji je posustao sa sajmom Vinovita, s ocjenjivanjem vina i s izborom Vinske kraljice.       

ZAPJENJENI U PROLAZU – Plaće nevelike, mirovine male, slavlje na veliko, i na više strana. U Prolazu u Samoboru po ljetnoj vrućini nije bilo strpljenja čekati, tamo se proslavilo unaprijed, uz lagane janjeće kotlete, kotlete od odojka i rebrica od odojka, salatu od rajčice i paprike – sve domaća roba, s Gregurić-brega, te uz pjenušce. Uz one iz Hrvatske (Tomac rosé i Amfora, Bolfan Centurion, pa i jedan Domagoj, međimurski Shamper od Letine, zatim Perlu Rosé od porečke Agrolagune i Oro d’Istria istarskog podruma Capo), bili su i prijateljski slovenski (Steyer, te Bjana) proizvedeni jedan nešto malo iznad a drugi dosta sjevernije od Savudrijske vale, a zalomio se i šampanjac (Billecart-Salmon), arbitražni ili ne, ali jako dobar. Marijan Žganjer, ugostitelj i vinogradar/vinar te predsjednik Udruge samoborskih vinogradara i vinar, prijatelj par excellence, koji prema van, tj. prema glavnom samoborskome trgu, nastupa kao slastičarnica, prema unutra, tj. u dvorištu čuvenoga Prolaza, u svojoj kušaonici ističe se – uspješno! – (i) kao slaničarnica! ■

CHEESE 2015: JUBILARNO SREDINOM RUJNA – Sir je fantastičan proizvod. Ima ga u raznim varijantama – od mekanog, svježeg, jednostavnoga, osvježavajućega, za hitru potrošnju, preko polutvrdoga i tvrdoga, odležanoga, ali i onoga posebno kompleksnoga s plemenitim plijesnima. Jedna od najjačih – ako ne i najjača! – smotra sira na svijetu je Cheese, u talijanskom Pijemontu, u mjestu Brà, inače sjedištu organizacije Slow Food. Slow Food je i priređivač te međunarodne manifestacije koja se ove godine održava 10. jubilarni put, a u terminu je od petka 18. do ponedjeljka 21. rujna 2015. Vrijedi i te kako poći obići, tamo je moguće vidjeti, i dakako kušati, i kupiti i za doma, mlijeko u svim oblicima i formama, ali i ono plemenito što, u čaši, obvezno ide uz sir – vino. Svaki put Cheese – koji se inače odvija bienalno, dakle baš sada je pravo vrijeme za odluku o odlasku mu u posjet – posvećen je nekoj temi, a ove godine to su planine, tj. sirevi od mlijeka krava, koza i ovaca koje pasu u brdskome prostoru.

Brdski ambijent obiluje nevjerojatnom bioraznolikošću (fauna, flora, eko-sustav) i on je na neki način odraz kultura, tradicijskog znanja i lokalnog identiteta. Danas je tradicijska produkcija u brdskim područjima u opasnosti jer industrija, koja sve može brže, u većoj količini i jeftinije (ali ne uvijek i bolje!) od manufakture, preuzima sve više stvar u svoje ruke, a planinska područja postaju marginalna, izolirana, i smatraju se unazađenima. Želja je Slow Fooda da ne dopusti takvim trendovima koji guraju brda kao bogato poprište bioraznoilikosti i sjajnu pozornicu za produkciju visokokvalitetnih i osebujnih proizvoda što mogu biti odlična baza za procvat lokalne ekomomije, da se još jače razmašu.

Cheese 2015 okupit će više od tisuću proizvođača sira iz Italije i niza drugih zemalja, koji su zamoljeni i da sudjeluju ne samo kao izlagači nego i kao sudionici okreuglih stolova i radionica na temu mljekarstva i sirarstva i na temu izazova u trgovini novoga doba gdje se sve više forsiraju veliki trgovački centri što nude dakako prvenstveno industrijsku robu dok mali opskrbljivači i male trgovine, koje se trse ponuditi izvorno, zapadaju u probleme. Sadržaj Cheesea ponuđen je u više dijelova: Arka okusa (Arc of Taste), Tržnica sira (Cheese Market), Velika dvorana sira (Great Hall of Cheese), Banka vina (Bank of Wine; stotinjak izabranih ponajboljih talijanskih etiketa), radionice, konferencije, tematske večere…

Prošle godine ovu jedinstvenu priredbu koja se odvija većma na trgovima i ulicama mjesta Brà obišlo je u četiri dana trajanja oko 250.000 posjetitelja. ■

Četvrti festival sira u Svetvinčentu

MISS KOZA 2015! – Istra, uz festival pršuta, ima i festival sira: ljeto počinje s njime, i to u Svetvinčentu, a završava Festivalom pršuta u Tinjanu.

Organizator je fešte sira Zadruga dva roga, a suorganizatori su Općina Svetvinčenat, Turistička zajednica Svetvinčenta i Lokalna akcijska grupa (LAG) Južna Istra. Načelnik Svetvinčenta Dalibor Macan, predsjednik Zadruge dva roga Elvis Percan, Ezio Pinzan iz LAG-a Južna Istra te pročelnik Upravnog odjela za turizam istarske županije Milan Antolović – sva četvorica na slici prigodom otvaranja priredbe – bili su vrlo zadovoljni odzivom proizvođača sira, naime ove godine u Kaštelu Svetvinčenat okupilo ih se dvadesetak, 11 iz Istre, te ostatak iz drugih naših krajeva i tri iz Slovenije.

U sklopu manifestacije birana je i Naj Koza! Sa svojim najboljim grlima – 25 koza i 5 jaraca – došlo je desetak kozara iz Istre. Okupljeni u stručnom žiriju za koze bili su Alfredo Jadrejčić iz Agencije za ruralni razvoj Istre, Boris Orlić iz Udruge uzgajivača istarskog tovara, Elvis Percan iz Zadruge dva roga, Drago Orlić istarski pisac i pjesnik, Alfi Kabiljo, skladatelj i kompozitor, Jadranka Nišević, radio voditeljica, Draženka Moll, vijećnica TZ Svetvinčenat i počasna konzulica Švicarske, te Oliver Arman, istarski vinar.

Ovogodišnja titula Najizvornije koze pripala je vlasniku Davidu Trentu, za Najsimpatičniju kozu proglašena je koza Luna vlasnice Mire Gardoš, Koza s najvećimi cicami je vlasnika Doriana Kvarantotta, Mister prč (jarac) imena Frenki u vlasništvu je Milenka Sandrića. Titulu Miss naj koza osvojila je koza Roška vlasnika Roberta Fabrisa iz Kringe, a druga pratilja joj je koza Bibi vlasnika Milenka Sandrića, dok je prva pratilja u vlasništvu Jana Kanjira. Posebna nagrada za najbolju kolekciju koza pripala je vlasniku Senu Murtiću. Izbor Naj koza završava s vrlo simpatičnim momentima kad pobjednice počnu jesti svoju nagradu – lovorov vijenac.

Prijedlog za festival pršuta u Tinjanu: izbor Miss Piggy! ■

KAD TE GORAN UZME NA PIK! – Kad Goran nekog uzme na pik!… Pa umjesto reketom zaigra – PIK-daskom!… E, na terenu teško da će taj koji je na piku proći dobro. A loše može proći ne samo protivnik, nego i sudac a možda i poneko iz publike, naime znamo što se događa kad se temperamentni Ivanišević razbjesni – reketi lete na sve strane. Ovaj PIK-ov, u obliku pika s igraćih karata, opasniji je od klasičnog reketa, naravno zbog toga što je čitav od drveta a ima i šiljak…

Na otvorenju ovogodišnjeg 26. Konzum Croatia Open u Umagu tradicija je egzibicijski meč, koji je ovaj put eto imao dimenziju više – na terenu su se pojavili i Borna Ćorić, te bivši nogometni reprezentativac Igor Bišćan i radijski voditelj Ivan Vukušić, a nabrušeni Goran Ivanišević zaigrao je upravo PIK-daskom. Ponovo je oduševio publiku koja je na izvrsno odigran forehand, no ne manje dobar backhand, odgovorila gromoglasnim pljeskom. Nije bilo opasnih poteza, naprotiv, daska je poslije poslužila svojoj izvornoj svrsi – za nareske. Zadovoljstvo nisu krili ni predstavnici PIK Vrbovca, koji su ovom prilikom otkrili da je njihova daska kompleksna, da ima više namjena od samo one za koju su ju prvenstveno osmislili. ■

 

KOD PETRICE KEREMPUHA – Trg s kipom Petrice Kerempuha na zagrebačkoj tržnici Dolac idealan je za razne (posebice ljetne) prezentacije vezane uz eno-gastronomiju. Tu i tamo iskoristi se u tu svrhu, ali možda ipak premalo u odnosu na ono što ta lokacija vrijedi. Za Dolac kažu da je trbuh Zagreba, a na trgu o kojem govorim postoji i ugostiteljski objekt Potepuh koji može biti sjajna logistika. Nedavno su tu održane priredbe posvećene gemištu – makar točilo se sve a najmanje gemišt, te manufakturnome pivu. Zgodno je što zanimaciju za sebe na tom prostoru mogu naći i odrasli ali, s obzirom na prostor, i djeca koja dođu s roditeljima. Dakle, u društvu s Petricom Kerempuhom svakako NAPRIJED!

Na slikama: predstavnici kuća Bolfan Vinski vrh, Šipun iz Vrbnika i Jakob iz Slavonskog Broda, te prizor atmosfere na trgu. ■

TRBUH ZAGREBA ISPOD KONJA BANA JELAČIĆA! – Za glavnu tržnicu nekoga grada kaže se da je ona trbuh grada. Za Zagreb to je, da ponovim, Dolac. E pa bilo je određeno da taj trbuh privremeno, na oko tjedan dana, zbog nanošenja novog sloja asfalta na njegov stalni prostor, te uređenja, preseli sa svojega staroga mjesta, ni manje ni više nego – ispred i ispod bana Jelačića i njegova konja. Ravno iz tramvaja u trbuh, pred kumicu sa sirom i vrhnjem, picekima, jajcima, zelenjavom… Protiv sunca i kiše – tradicijski, živopisni kišobrani/suncobrani… ■

KRALJICA IVANA NA PLUS 36! – Pa ako sada, nakon lanjske godine koja je u proizvodnji vina možda bila najpodesnija za pjenušce (nizak alkohol, visoke iako moguće po kvaliteti ne i optimalne kiseline) pa se dosta vinara u realizaciji opredijelilo upravo za mjehuričastu opciju, i nakon ovoga ljeta, koje žari k’o vrag, osjetno ne poraste potrošnja pjenušaca kod nas, onda neće nikada!

Enologinja, i bivša vinska kraljica a sada i dogradonačelnica Zeline Ivana Puhelek Purek za ovu se sezonu za osvježenje pripremila, tvrdi, odlično, veli da bi mogla, za razliku od 2014., kad joj je uzmanjkalo pjenušca, imati sasma dovoljno šampusa za ljetno uživanje i gašenje osobnog požara. Riječ je o šampanjiziranim vinima iz berbe 2013. Iz 2014. stavila je na šampanjizaciju već dvije šarže, bit će ih i još, tako da se eventualno vruću 2016. nada dočekati mjehuričasto potpuno spremna za tržište. U poduzetničkom razmišljanju (a možda i u konzumacijskome smislu!) potporu joj je, pod budnim oko tate Pureka, došao pružiti ministar Gordan Maras… ■

DVOZNAMENKASTI RAST NOĆENJA, ALI… – U svibnju ove godine ostvareno je u Hrvatskoj 14,8 posto više turističkih dolazaka i 19,9 posto više noćenja u odnosu na isti mjesec prošle godine. Svibanjski godišnji rast turističkih dolazaka nastavak je kontinuiranoga uzlaznog trenda koji traje od travnja prošle godine, dok je kod turističkih noćenja uzlazni trend nešto kraći i bilježi se od prosinca prošle godine. Dvoznamenkasta stopa rasta turističkih pokazatelja u svibnju djelomično je rezultat povoljnijih klimatskih prilika. Spomenuti godišnji rast ukupno ostvarenih noćenja u svibnju strukturno je rezultat povećanja broja ostvarenih noćenja domaćih (3,7 %) i stranih turista (22,1 %). U strukturi noćenja stranih turista, najviše noćenja ostvarili su turisti iz Njemačke, Austrije i Slovenije, što je isti slučaj kao i u svibnju prošle godine.

Ali, uvijek postoji taj nesretni ali… Ministar financija Lalovac (na slici s kolegom Darkom Lorencinom: duo LoLa) nedavno je obilazio naš Jadran i primijetio nelogičnost koju lokalci nekako baš i nisu – da je unatoč povećanom broju gostiju ove godine u odnosu na prošlu godinu izdanih računa dosta manje nego što ih je bilo lani… Pa nije valjda da okupljamo na obali takve siromahe koji sebi gotovo ništa ne mogu priuštiti… ■

ZRAK, MAGLA, SLAMA i MJEHURIĆI – Bi li netko kupio zrak, maglu i mjehuriće? Prihvatio – slamu na tanjuru? Oh daaaa, i te kako, pogotovu u vrućim ljetnim danima.

Svjestan je toga Boris Vuglec, s Vuglec Brega ponad Krapinskih Toplica, ovdje na slici s enologinjom i kreatoricom njegovih vina Jasminkom Šaško, inače i predsjednicom udruge zagorskih vinara Vino Zagorje i, po najnovijemu, zamjenicom predsjednika Udruženja vinarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, te s proizvođačem vina Jakob Ilijom Jakobovićem. Pa, na svom brijegu u divnom krajoliku, na nadmorskoj visini od 280 metara i stalno s vjetrićem tako da je osjet topline manji, bjeguncima s uzavrelog srpanjskog i kolovoškog asfalta nudi dovoljno zraka za disanje, u praskozorje ponekad i maglicu koja u simbiozi s ambijentom uvelike pokrivenim trsjem stvara nezaboravan prizor. Što se tiče slame, iako je riječ o smještajnom objektu na selu u Hrvatskome zagorju, ona u ovome slučaju ne služi kao ležaj što vraća u nekadašnje dane života u ruralnome prostoru ili za punjenje za madrac za krevet, nego za – prigotavljanje juhe! A pravi Vuglecov lijek su mjehurići dobro ohlađenog pjenušca…

S kojime je, nakon niza osvojenih nagrada na ocjenjivanjima, osvojio i Pažane i goste našeg otoka Paga. Naime Vuglec – koji je od poduzetnika u građevinarstvu postao proizvođač vina, ugostitelj i poduzetnik u turizmu, nakon što je sa sinom Marijom uhodao svoj rekreacijsko (tereni za male sportove, jahanje na poniju, šetnje)-vinsko (iskače odličan cabernet sauvignon iz 2011!)-restoransko (domaća lokalna hrana)-smještajni (spavanje u preuređenim i za turizam dotjeranim starim zagorskim drvenim hižama) objekt Vuglec-breg (posao, zahvaljujući aktivnostima na internetu i dogovorima oko gostiju s raznim putničkim agencijama, navodno ide tako dobro da je u planu otvorenje još jedne drvene zagorske hižice kao prenoćišta tako da bi se ukupan broj kreveta zaokružio na 50) – krenuo je u pašku ljetnu avanturu otvaranjem čak sedam punktova za prodaju hrane i pića i za jednostavnije ugostiteljstvo u gradu Pagu (vinoteka), Šimunima (prodavaonica kruha i pečenjara, fast-food, te kafić), mjestu Košljunu.

U njegovoj paškoj vinoteci, čuje se, pravi je hit Vuglecov najnoviji i osvježavajući proizvod – pjenušac Vuglec-Breg extra brut (crna etiketa) rađen klasičnom metodom. Inače, za sladokusce Vuglec u toj svojoj vinoteci nudi i visoke slatke predikate od kolege i prijatelja Borisa Drenškog Bodrena, a, sudeći po potražnji, zainteresiranih potrošača za takvo, posebno, vino i veće je (osobito se traži ledeno vino) nego što se pretpostavljalo da bi s obzirom na nešto višu cijenu bočice te na Pagu i usred vrućega ljeta moglo biti. Očito gourmeti – uvelike stranci – koji znaju kako dobro ide takav predikat zajedno sa dozrelim i odležanim starim tvrdim ovčjim sirom (kakav može biti upravo i paški!) koriste to što su im eto predikati preko Vugleca stigli na kućni prag.

Inače, Vuglec, kakav je, mogao bi, kao što je dah Hrvatskog zagorja doveo na Pag, u autorskome smislu paški štih dovesti u Hrvatsko zagorje, na tanjur svojega restorana. On već na Vuglec Bregu ima stado od 20 ovaca dovezenih s Paga, one mu zasad služe, veli, za čišćenje terena od korova ali i za gnoj za vinograde, a ne znači da jednoga dana, pogotovu kad se stado malo poveća, neće i za mlijeko za proizvodnju zrelog tvrdog paško-zagorskog sira! ■

OD MALE MLINARICE DO VODEĆEG ZAGORSKOG ENOLOGA – Tata Dragutin, krapinski obrtnik, veliki je ljubitelj vina i tu je strast, spojenu sa tradicijom Hrvatskog zagorja da svaka obitelj ima trsje i klet, pretvorio u proizvodnju Bakhova nektara na višoj razini. U zlatno doba Kluba prijatelja dobroga vina kojega je 1984. osnovao jaskanski enolog Franjo Jambrović (jedan od famozne međimurske braće Jambrovića koji su vrlo zaslužni za razvoj vinogradarstva i vinarstva u plešivičkome kraju i u Slavoniji), Drago Kiseljak visoko je kotirao kakvoćom svoje kapljice. Sad je Drago u penziji, ali, ističe, ne i u mirovini, bavi se na svom simpatičnom posjedu u šumi blizu Radoboja mljevenjem kukuruza u malom mlinu-vodenici i uzgaja pčele te prodaje (vrlo lijepo upakirano) brašno i med. A vino? Za to je zadužena nekadašnja mala mlinarica koja je danas, kao mlada žena – vodeći enolog Hrvatskog zagorja!

A mala mlinarica je Jasminka Kiseljak Šaško, Dragecova kćerka koja je dobar dio mladosti provela s bakom i djedom upravo uz tu mlinicu, a uz tatu zavoljela vino i, nakon odgovarajućeg školovanja, postala to što je sada – prva dama zagorske enologije, i zaposlenica na vinogradarsko-vinarsko-turističkom imanju Vuglec-breg ponad Krapinskih Toplica, zatim i predsjednica udruge Vino Zagorje, a od prije kratkog vremena i zamjenica predsjednika Udruženja vinarstva pri Hrvatskoj gospodarskoj komori! Još da se nauči i peći bućnicu kao što to radi njena mama (u krušnoj peći) – gdje bi joj bio kraj!… ■

WINE FASHION SHOW NOVALJA 2015 – Novalja se turistički diže, na hedonističkim sadržajima a pod blagoslovom Blaženoga. Konačno se, vezano uz Novalju, spominje intenzivno ne samo grotlo Zrće s obiljem ovoga i onoga, na red su, i to na trgu ni manje ni više nego Alojzija Stepinca, a, dakako, pod engleskim nazivom Wine Fashion Show, u istaknutijoj mjeri došle i druge stvari, poput vina, ovčjeg sira, janjetine, maslina i maslinova ulja s Luna. Sve to uz klapu, a kako drukčije na Pagu nego – Sol! (kakav bi drugi naziv mogla imati klapa s Paga?!)

Festival Wine Fashion Show osmislili su Miroslav Mirković i Marin Šubašić, organizatori su, uz WF Association, bili Dalwin, Lastura, Grad Novalja i TZ grada Novalje, a partneri Boris Šuljić Boškinac i majstor iz kuhinje Oliver Žakan. Kao izlagači sudjelovali su Dvanajščak-Kozol (Međimurje), Boškinac (Novalja, Pag), Degrassi (Istra), Jakovac (Baranja), Kalazić (Baranja), Iločki podrumi (Srijem), Udruga vinara Težak (Novalja, Pag), Udruga koprivničkih vinara Fran Galović (Koprivnica i okolica), Zaloščan De Adami (Slovenija), Grgurević (Pelješac), Vukas (Pelješac), Vivat Fina Vina, Jako Vino i Medea, Puhelek-Purek (Sv. Ivan Zelina). A s rakijama su se prezentirali Rakije & likeri Mikačić (Koprivnica). Ostali izlagači Podravka, Paška sirana, OPG Vidas, Oliver Žakan.

Festival je prepoznatljiv po humanitarnom karakteru i održavat će se dva puta godišnje, zimi u Zagrebu i ljeti u Novalji. Ove godine sredstva su se prikupljala za Mariju Kafadar, bolesnu učenicu 6B razreda iz Novalje. Više od 500 posjetitelja uživalo je u Bakhovom nektaru, a za učenicu Mariju Kafadar prikupilo se preko 11.000,00 kuna.

Pobjednici vinske revije prema odluci žirija, u sastavu Ivo Kozarčanin, novinar 24sata, Marina Šćiran Rizner, direktorica TZ grada Novalje i poznati hrvatski glumac Rene Bitorajac, su: Gegić – Vinarija Boškinac – najbolja etiketa u kategoriji bijela vina (zar je moglo biti drukčije?!), Rosé, Vinarija Boškinac – najbolja etiketa u kategoriji rose vina (zar je moglo biti drukčije?!), Stina Plavac mali Majstor, Vinarija Jako Vino – najbolja etiketa u kategoriji crvena vina. U kategoriji za najbolji novi brand nagradu je osvojila Vinarija Kalazić sa vinom Cabernet Sauvignon 2009 barrique. ■

ATELJE OKUSA – BLAŽEVA KUHINJA – Damir Folnegović Blaž, nakon što se odškolovao u tv-Večernjoj školi, a potom i na tv vodio svoju, tj. Blaževu kuhinju, ne miruje, drži se i dalje kuharstva, povremeno dolazi na kuću kao pečenjar, eto nedavno je pekao kobasice na roštilju u dvorištu restorana Kod Spilje Stjepana Grgosa u Otruševcu, a sad bi se okušao i kao – autor knjige! Ma, naravno, ne i kao književnik, nego kao koordinator u izdavanju knjige Atelje okusa – Blaževa kuhinja, zamišljene kao svojevrstan nastavak spomenute popularne zabavne TV-emisije Blaževa kuhinja u kojoj su pod Folnegovićevom komandom poznate osobe iz javnog života zajedno sa šefovima kuhinje renomiranih ugostiteljskih objekata iz Hrvatske i Slovenije u ležernoj atmosferi pred kamerama prigotavljali jela karakteristična za pojedini restoran ili hotel. Blaž je parnter u tom projektu Mladenu Horiću, direktoru zagrebačkog poduzeća MAM-VIN d.o.o., koje je izdavač prve hrvatske revije za vino, kulturu jela, pića i turizam Svijet u čaši, inače priređivača niza Ateljea okusa (izloga odlične hrane i odličnih vina) u najpoznatijim hrvatskim hotelskim i ugostiteljskim kućama, kao što su npr. Esplanade, Intercontinental (danas je to Westin), Antunović, Korana Srakovčić, Baltazar, nekadašnji Gospodarski klub znanoga chefa Branka Žufike. Horić, koji je bio partner Blažu i pri realizaciji tv Blaževe kuhinje, veli da je ova knjiga, koja bi trebala izaći nakon ljeta, namijenjena svim ljubiteljima dobre papice i dobre kapljice i moći će dobro poslužiti kao inspiracija zaljubljenicima u kuhanje te kao pomoć pri izboru, uz pojedino jelo, odgovarajućeg vrsnoga vina.

Akciji se priključio i Zvonimir Tomac, koji je toga dana kod Grgosa donio bocu od 15 litara (Nabukodonozor) napunjenu njegovim vinom iz amfore.

MARŠAL i NJEGOVI MARINCI – Svašta se se događa u ovoj našoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu: maršal, i to u svojoj poznatoj bijeloj ljetnoj uniformi kapetana broda, sa svojim prvim marincem kuha u turističkom gradu pred brojnom publikom i pred tv-kamerama. Čak i poziva nazočne u Cavtatu: Dojdite k nam v Zagorje!… Nije riječ o političkoj kuhinji nego onoj pravoj, nije riječ ni o događanju sada iako je na malom ekranu prikazano nedavno, a maršal na slici su znani zagorski chef Slavko Večerić i njegov pak prvi marinac vječni kompić u kuhanju pred kamerama također znani chef Tomislav Špiček, a emisija u kojoj se prikazuje natjecanje u kuhanju je iz serijala Gušti su gušti, snimanog prije dosta godina, a sad je eto bila još jedna u nizu repriza koje nam se nude na malom ekranu… RTV bi se mogla reklamirati da je uspješna u pomlađivanju onih s kojima radi… ■

KOREJSKO ZLATO ZA CASTELLO – Porečka Agrolaguna zaista dobro radi! Evo još jednoga zlata i jednoga srebra za Vina Laguna, a s međunarodnog vrednovanja Korea Wine Challenge 2015. na kojemu je ocijenjeno 705 vina iz 20 zemalja svijeta. Zlato je pripalo vinu Festigia Castello 2012 a srebro vinu Festigia Riserva Malvazija Vižinada 2013.

Lijepo je čuti takve lijepe vijesti, međutim medalja je tek početak nečega što treba donijeti pravo veselje, a to je, dakako, plasman, i to po dobroj cijeni. Dobar plasman i po dobroj cijeni odlična je podloga za dobar daljnji marketing koji lako proizvođačku kuću gurne u žižu zanimanja javnosti i lako donese i daljnja poboljšanja plasmana, kako dotičnog proizvoda tako i drugih proizvoda kuće.

Bilo bi dobro da naše kuće-osvajači medalja na jakim međunarodnim natjecanjima vina ali i ulja i drugih proizvoda nakon stanovitog vremena od osvajanja odličja i pogotovu ako odličja dobivaju u kontinuitetu, baš kao što je to slučaj s Agrolagunom u posljednje vrijeme, podastru i podatke o prodaji svake trofejem ovjenčane etikete: primjerice koliko se ona povećala na temelju dobivene medalje, koji su prostori (zemlje, pokrajine, gradovi…) najbolji potrošači dotičnog nagrađenoga vina, koliki se postotak vina toga vina plasira kroz samoposluživanja (koja, barem u nas, obično nemaju prikladne uvjete za držanje vina i u njima butelja na polici stoji uspravna i na višoj temperaturi od odgovarajuće, pa i na svjetlu…), koliko kroz bolje vinoteke, pa kroz ugostiteljstvo – po jednostavnijim lokalima odnosno boljim restoranima… ■

OL ISTRIA MEĐU NAJBOLJIMA i u IZRAELU – Na internacionalnom natjecanju ekstra djevičanskih maslinovih ulja Terra Olivo 2015. održanom u Izraelu, ekstra djevičanska maslinova ulja Ol Istira Ascolana i Ol Istria Picholine porečke Agrolagune osvojila su odličja Prestige gold.

Terra Olivo u Jeruzalemu slovi kao treće natjecanje po važnosti za kreiranje ukupnog poretka najboljih ekstra djevičanskih maslinovih ulja na svijetu. Na Terra Olivo natjecanju u Izraelu, više od 500 uzoraka ulja iz 17 zemalja svijeta ocjenjivali su vodeći svjetski suci koji dolaze s tri kontinenta, što dodatno potvrđuje uspjeh Ol Istria ulja na ovom prestižnom natjecanju. ■

 VEDO NUDO! – Vedo nudo, ali, na žalost, može se gledati samo – do kamo se vidi… ■

NAJBOLJA VINA BALKANA – Dok nas nema na svjetskoj izložbi Expo 2015 u Milanu, dotle drugi koriste prednosti sudjelovanja. Nedavno je na prostoru koji zauzima Srbija a u nazočnosti Ivice Dačića, vicepremijera i ministra vanjskih poslova Srbije, predstavljen projekt vodiča VINI DEI BALCANI (=Vina Balkana), u kojemu se nalaze etikete iz Srbije, nešto ih je iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, ali nas, eto, iako u vinskom segmentu na ovim prostorima nismo uopće zanemarivi, tu nema. Ovo je prvi takav vodič na međunarodnom tržištu, na moje pitanje inicijatoru i organizatoru izdavanja toga vodiča talijanskom/rimskom eno-gastro-novinaru Bartolomeu Robertu Leporiju (na slici je lijevo), koji je, inače, u više navrata bio gost vinskih udruga po Dalmaciji pa poznaje hrvatsku vinsku realnost, kako je moguće da u takvome izdanju nema i Hrvatske, pa ni Slovenije, odgovoreno mi je da će knjiga ići svake godine i da će se u idućim izdanjima sadržaj proširiti i na Hrvatsku i Sloveniju (u 2016.), potom i na Rumunjsku, Bugarsku, a onda bi se išlo i na Mađarsku, pa i Slovačku…

Zamišljeno je da se vina prije objave u knjizi podvrgavaju ocjenjivanju a kao predsjednk komisije izabran je jedan od najcjenjenijih talijanskih enologa Franco Bernabei (na slici je desno), u komisiji su određeni po dva degustatora iz Italije i Srbije, po jedan iz Hrvatske, Slovenije, Rumunjske i Rusije. Na prezentaciji vodiča u Milanu poslužena je kapljica sljedećih proizvođača: vinarija Aleksić, Zvonko Bogdan, Radovanović, Aleksandrović, Pusula, Kovačević, Vino Budimir.

Vodič je u izdanju kuće Pilota Green iz Veneta, trebao bi izaći potkraj godine, a u prvom naletu distribuirat će se, osim u zemljama čija su vina uvrštena u njega, još i u Italiji, Austriji i Njemačkoj. ■

53. sajam AGRA u Gornjoj Radgoni/ocjenjivanje vina 2015

BELJE JEDAN OD ŠAMPIONA! – Sjajno vino Chardonnay 2013 Goldberg jedan je od šampiona ocjenjivanja Vino Slovenija 2015 održanog ovih dana u Gornjoj Radgoni, u sklopu sajma poljoprivrede i prehrane AGRA predviđenoga za dane od 22. do 27. kolovoza!

Evo laureata:

Šampion za suho nearomatično bijelo vino: Chardonnay Goldberg 2013 – Vina Belje

Šampion za aromatično suho vino: Sauvignon 2014 : Vinarství Mikrosvín Mikulov a.s. (Češka)

Šampioni za vino teran PTP: Teran PTP – izbrani 2011 – CV Colja Vino, Matej Colja, Kras; Izbrani Teran – Boris Lisjak, Dutovlje, Slovenija

Šampion za suho crno vino mlađe od tri godine: Cabernet sauvignon 2012 – Boris Lisjak, Dutovlje, Kras

Šampion za suho crno vino starije od tri godine: Sara 2007 – Boris Lisjak, Kras

Šampion za pjenušavo vino

Zlata radgonska penina polusuha 2011 – Radgonske gorice d.d., Štajerska

Šampion za pjenušavo vino: Zlata radgonska penina extra suha 2007 – Radgonske gorice d.d., Štajerska

Šampion za pjenušavo vino: Zlata radgonska penina suha 2010 – Radgonske gorice d.d., Štajerska

Šampion u kategoriji BIO vina: RWC 2011 – Hirschmugl-Domaene am Seggauberg, Austrija

Novinarski šampion – kategorija suha mirna vina aromatičnih sorata: Sauvignon 2014 – Hiša vina Doppler, Dolnja Počehova, Štajerska

Belje je inače dobilo i zlato za Frankovku 2012 Goldberg. Od naših, zlata su još osvojili Međimurci Cmrečnjak za Graševinu ledeno vino 2012, Jakopić za Graševinu kasnu berbu 2012 i Tomšić za Graševinu 2011 izbor prosušenih bobica.

PRVACI VINSKO-TURISTIČKIH CESTA

Istarska vinska turistička cesta: Capris, Plemenito rdeče 2011 – Vinakoper; Merlot 2011, Vinakoper

Kraška vinska turistička cesta: Sara 2007 – Boris Lisjak

Vipavska vinska turistička cesta: Rdeči cuvee 2012 – Vina Zgonik, Aleksander in Damir Zgonik

U komisiji za ocjenu kojoj je ukupni predsjednik bio dr. Mojmir Wondra a predsjednici po komisijama dr. Friderik Vodopivec, mr. Antun Vodovnik i Iztok Klenar radili su Ingrid Mahnič, Dušan Brejc, Zdenko Ivanković (Hrvatska), Ivanka Badovinac, Tadeja Vodovnik Plevnik, Boštjan Zidar, Andreja Brglez, Martin Palz, Rok Jamnik, Mirjana Košuta, Sašo Topolšek, Klavdija Topolovec Špur, Jernej Martinčič, Darinko Ribolica, mag. Darja Zemljič, mag. Janez Valdhuber, Miroslav Majer, Uroš Bolčina i Danilo Steyer. Ukupno je bilo 418 uzoraka vina iz šest država. Iz Slovenije se odazvalo 96 proizvođača sa 310 etiketa, iz Austrije osam vinara s 34 vina, iz Hrvatske 10 vinara s 20 vina, iz Češke devet vinara s 18 vina, iz Makedonije jedan proizvođač sa šest vina, iz Mađarske jedan proizvođač s pet vina. ■

SHOPPING NA KINESKI NAČIN – Nije riječ ni o krpicama, ni o buteljama, nego o – vinogradima i podrumima! Jače kineske vinske kuće ne zadovoljavaju se proizvodnjom samo od grožđa iz trsja u svojoj zemlji, nego traže po renomiranim vinskim zemljama vinogradarsko-vinarska imanja koja bi kupili. Najviše su zainteresirani za vinograde u Francuskoj i Italiji. Cofco GreatWall Winery (100.000 zaposlenih, pet vinskiih podruma i godišnji promet od četiri milijarde eura) nedavno je kupio vinske posjede u Čileu te Bordeauxu, a potom je Li Zefu, glavni enolog kompanije, stigao u Italiju, da vidi sto se tu može kupiti, prva stanica bio mu je Pijemont, a druga Toscana.

SuČ – 07/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

Promidžba, i najraširenija hrvatska vinska sorta/GRAŠEVINA u FOKUSU

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

NEKAD VRLO POPULARNA, DANAS, IAKO JE NAVODNO NJEN TRŽIŠNI UDIO u HRVATSKOJ OKO 26,7 POSTO, DAKLE VIŠE OD ČETVRTINE, NOVE GENERACIJE POTROŠAČA NE REAGIRAJU BAŠ NAJBOLJE NA NJEN SPOMEN. KAKO JOJ RAZVITI IMAGE? MOŽDA SE, MAKAR NIJE BILO NEKIH VAŽNIH ZAKLJUČAKA S NEDAVNOG OKRUGLOG STOLA NJOJ POSVEĆENOGA, S NEKIM RECENTNIM AKCIJAMA u ZAGREBU i KUTJEVU NAPOKON NEŠTO OZBILJNIJE POČELO DOGAĐATI VEZANO UZ NJENU PROMOCIJU…

Nije planetarno popularna kao neki drugi kultivari, postoji, pod raznim nazivima, u, kažu, 13 zemalja, i to ne samo u onima u srednjoj Europi, gdje je se susreće najviše, nego npr. i u Španjolskoj (Borba), a živi ne samo na Starom kontinentu nego i na drugim kontinentima, primjerice u Južnoj Americi, konkretno u Brazilu, kamo je dospjela davno, vele, s talijanskim iseljenicima, i gdje je mahom rabe za kupaže mirnih vina i baznih vina za pjenušac…

Pehar i butelja

U Hrvatskoj je, općenito, ima najviše, a po opsegu među kultivarima i prednjači u našem sortimentu. Po recentnom podatku Agencije za plaćanja u poljoprivredi, riječ je o 4633 njome zasađenih hektara (za RH to bi bila pokrivenost od oko 22 posto u ukupnom sortimentu; po nekim drugim domaćim izvorima imamo je na 5582 hektara što bi bilo oko 24 posto…; pa, jednom bi se, želi li se pokazati serioznost, napokon podaci za izlazak u javnost morali uskladiti!), a druga zemlja po veličini površine koju ona zauzima nije niti Austrija, niti je Slovenija, a nije ni Mađarska, nego je – Rumunjskal! Mađarska se spominje kao treća, a kao četvrta je Austrija, sa, po informaciji dobivenoj od Austrian Wine Marketing Boarda (Austrijskog ureda za vinski marketing), 3597 hektara (u Austriji je druga po rasprostranjenosti, nakon Veltlinca zelenoga).

U nas je pak najviše ima u Slavoniji, s Podunavljem. Postoje teze da je i rođena u dunavskom bazenu (govori li nešto o tome njena netom spomenuta rasprostranjenost?: 1. Hrvatska/velika većina –  78 posto – Slavonija i Podunavlje; 2. Rumunjska; 3. Mađarska), ali nije utvrđeno/potvrđeno da je riječ baš i o kraju uz Dunav koji pripada Hrvatskoj. Uvjerenje je da upravo na teritoriju Hrvatske, preciznije u Slavoniji i Hrvatskom podunavlju, daje najbolji mogući rezultat. Slavonci su se u nju, rado će reći, zaljubili, i ona je s vremenom postala vinskim sinonimom Slavonije.

Odlične kutjevačke pozicije na kojima caruje Graševina: Mitrovac/Pomale…

… i Venje

Riječ je, dakako, o Graševini bijeloj, Grašici, Laškom rizlingu, Welsch Rieslingu, Rieslingu italico, Olaszrizlingu, Rizlingu Vlaškome…

Graševina, izneseno je nedavno na skupu o njoj, opsegom sudjeluje sa 26,7 posto, dakle s više nego četvrtinom, u ukupnom prometu vina u Hrvatskoj! Nije međutim podastrt i – za zaključivanje njenog imagea – bitan podatak vezan uz cjenovni rang, odnosno podatak o postocima po cjenovnim grupama unutar te spomenute više od četvrtine sudjelovanja u prometu vinom u Hrvatskoj. Pogled na police vina u trgovinama upućuje na to da se graševina, ona službeno registrirana u plasmanu na našem tržištu, uvelike prodaje u litrenim i višelitrenim pakiranjima, te da je najveća većina graševina u niskom cjenovnom rangu. Vino je malo skuplje kad dolazimo do boce od 0,75 litara kao punjenja, butelje su cjenovno pozicionirane na početku onoga ranga koji bismo mogli nazvati srednjime, i još uvijek su povoljne (25 do 35-37 kuna za butelju), a nešto butelja ima – broj tih etiketa je međutim malen – s maloprodajnom cijenom na polovici odnosno ponešto iznad polovice tog srednjeg cjenovnog ranga (40 do oko 60 – 65 kuna za butelju). Od osamdesetak kuna naviše je samo pokoja graševina s izdvojenih položaja (npr. Hrnjevac, Goldberg…) i od, uglavnom, kasnije branoga grožđa kao i sa zamjetnim ostatkom neprovrela sladora, makar ta vina nisu baš zamišljena nužno kao desertna. Klasični pak visoki slatki predikati, kojih je još manje, i koji su punjeni u male boce od pola litre odnosno 0,375 l, prelaze 100 i više kuna, neki – naišao sam na dva – idu čak i do 700 pa i 988 kuna.

Graševina uz razna, vrlo okusna jela zagrebačkoga restorana Dubravkin put: carpaccio od lubina s artičokama i aromatiziranim maslinovim uljem (izvanredno!), jadranske kozice u tempuri s umakom od manga i kikirikija (izvanredno!), janjeći hrbat s pireom od krumpira, te confit od jabuke s mousseom od bazge i frangipaneom or oraha ( jako dobro)

U današnjim okolnostima kad je enogastronomija vrlo razvijena disciplina i kad su brojni potrošači i te kako educirani po pitanju vina, zatim u današnjim uvjetima života kad postoji raslojenost na imućne i siromašne, kao i u suvremenim uvjetima trgovanja te vezano uz moderne tržišne odnose, nužno je analitički upitati se što se, u ukupnosti, učinilo/čini za istinsko brendiranje graševine ili, bolje rečeno, graševina, te što se efikasno uradilo/radi na promociji graševine/graševina posebice izvan epicentra postojanja graševine (Slavonija, Podunavlje), i, posebice, unutar krugova potrošača koji imaju mogućnost priuštiti sebi i ekskluzivniji/skuplji proizvod (imućniji stanovnici Hrvatske, stranci-vinoljupci u njihovim zemljama, stranci-turisti kod nas…).

Radionica na temu graševine i hrane u restoranu Dubravkin put u Zagrebu: Saša Špiranec iz zagrebačke marketinške kuće Vinart, Branko Mihalj, aktualni predsjednik udruge Kutjevački vinari, i Danijela Gajski, vlasnica i voditeljica Dubravkinog puta (gore), te nazočni vinari sa svojim vinima: Antun Adžić, Vlado Krauthaker, Ivica Perak i Branko Mihalj

Počnimo od Graševine kao sinonima Slavonije: je li, vezano uz sinonim Slavonije i vezano uz udrugu sa sjedištem u Osijeku za koju se moglo pretpostaviti da će okupljati samo slavonske vinare, bilo logično kao naziv izabrati Graševina Croatica? Politički motiv? 24-karatno hrvatstvo? Rekao bih: krivi način i na krivom mjestu za iskazivanje moguće silne ljubavi za domovinu…

Zar marketinški ne bi bio prikladniji naziv npr. Graševina Slavonica, ili Graševina Slavoni(j)a, pa – Slavonija, zna se, pripada Hrvatskoj, Croatiji… Ovo pitanje nije cjepidlačenje, naime bitno je da se na što je moguće širem – i pogotovu međunarodnom – planu precizno zna što je što, otkuda je, u geografskom smislu, to što, i kako to što nastaje! To su čvrsti temelji branda. Evo male analogije: kad se govori o hrastovini za bačve, nitko ne kaže Quercus Croaticus, dakle hrvatski hrast, svuda se kaže slavonska hrastovina …

Dobro je da već sam naziv točno odaje tko i gdje o Graševini vodi glavnu brigu na svim frontovima – od prikladnog izbora terena za tip vina koji se želi dobiti, preko izbora sadnica/klonova (klonsku selekciju Graševine, inače, proveli su stručnjaci zagrebačkog Agronomskog fakulteta! – iako je Svijet u čaši specijalizirani časopis za vino, nije, međutim, stigla informacija o tome tko je i posadio u većoj mjeri odabrane klonove), gustoće sadnje, (prirodi prijateljskog) sustava održavanja trsja, do maksimalno dopuštene visine prinosa, termina berbe, vinifikacije u smislu ne samo čistoće i urednosti vina nego i u smislu isticanja, i potvrde, za pojedini (uži) teritorij karakterističnog organoleptičkog izričaja (a s time su povezani i način prerade, izbor kvasaca, te način i dužina dozrijevanja koji utječu na organoleptički profil), pa do prvog mogućeg službenog, najbolje zajedničkog izlazak na tržište, te do adekvatnog marketinga za adekvatan plasman.

Rasna graševina proizvedena ovisno o pozicijama, tipu tla, klimi i mikroklimi te tradiciji u proizvodnji i lokalnoj eno-gastronomiji, ponešto je drukčija, logično, od vinogorja do vinogorja, makar oni bili i susjedni. Razlike pak od one daruvarske i one baranjske ili iločke mogu i moraju po logici biti i poprilične.

Okrugli stol o graševini u Kutjevu: uvodničari su bili Ivo Kozarčanin, Lada Radin, Kruno Filipović (stoji), Zdenko Posavec, Mario Meštrović, i Rene Bakalović. a moderator Saša Špiranec.

Tko bi to trebao biti nositelj projek(a)ta teritorijalno tipične i ekskluzivnije graševine te adekvatnog marketinga graševine ako ne prvenstveno oni – i to ne uđuture, nego zasebno po vinogorjima odnosno vinorodnim cjelinama povezanih vrlo sličnim karakteristikama – kojima je graševina egzistencija?! Ali tu ne mislim, mada oni moraju povući najviše, samo na izravne proizvođače, nego i na druge lokalne strukture koje trebaju biti uključene, jer vino se u današnje vrijeme može lijepo kroz razne načine – eno-gastro turizam npr. – iskoristiti za gospodarski napredak kraja. Stvari se rade institucionalizirano, otud i potreba da se proizvođači, koji se svaki za sebe moraju stalno trsiti na unaprjeđenju kakvoće svojega proizvoda, na prikladan način organiziraju, uz dakako i stanovito samofinanciranje, kako bi se mogle planirati i pripremiti akcije, pa i kako bi se za to i za realizaciju dobro osmišljenog projekta moglo i povući određena sredstva iz raznih fondova.

Kvalitetno koncipirana i stasala udruga dolazi time u mogućnost danas više nego ikad prije nužne suradnje sa znanstvenim institucijama koje su u stanju i te kako pokusima i savjetima pomoći na poboljšanju kvalitete i osebujnosti vina, te sa stručnjacima za marketing koji, opet, pomažu na promidžbenoj strani. Udruga mora na čelu imati upravno vijeće i predsjednika iz redova vinara, i ta ekipa daje smjernice djelovanja, ali potrebno je uposliti i profesionalca kao izvršnog direktora, da se pobrine da se te smjernice i na zadovoljavajući način ostvare. Bitno je, ponovio bih, da udruge kao temelji budu po nešto užim geografskim sredinama od kojih svaka ima neke svoje posebnosti vezano uz ono rečeno: pozicije vinograda i nadmorsku visinu, tlo, (mikro)klimu, sortu/sorte, običaje u proizvodnji vina i u eno-gastronomiji. Svaka udruga procjenjuje koja je sorta ili koje su sorte – ovdje je to dakako Graševina, od crnih bi u Slavoniji mogla biti lokalno tradicijska Frankovka – najpodesnija/najpodesnije u tome kraju da se njeno/njihovo vino prezentira kao specijalitet toga, dotičnoga teritorija. U tome smislu udruga donosi za sve članove obvezan odgovarajući pravilnik rada u trsju, podrumu i u segmentu izlaska tih vina na tržište te u promociji.

To vino koje treba biti ne tek uredno za popiti nego i (vjerno) ogledalo nekoga kraja – a to će reći i drukčije od drugih makar u nijansi (onaj tko je svoj u moru ponude uvijek ima bolju tržišnu poziciju!) – i na kojemu je moguće uspješno graditi marketing i proizvoda i kraja, najprije, u smislu izričaja tipičnosti, treba dakako definirati, na temelju specifičnosti i komparativnih prednosti kao odlikama dotičnog kraja koje joj daju karakter. Vino tipično za neki kraj, jednostavno, mora imati prepoznatljiv i stilski ujednačen organoleptički profil (međutim ujednačen ne ponajviše temeljem uporabe s prizemno komercijalnim motivom istih, neki ih nazivaju svrhovito dizajniranih kvasaca!), ali i odgovarajuću oznaku koja na etiketi točno govori o tome kamo u (užem) geografskom smislu i po tipičnosti vino pripada. Zato je, eto, za svako vinogorje koje se želi nametnuti kao svoje nužan taj pravilnik što okvirno, kao bazu za zaštitu robne marke teritorija, uređuje tamošnju proizvodnju i izlazak tamošnjeg vina na tržište.

Uspomene s glavnog trga u središtu Kutjeva, službeno zvanoga Trg Graševine a u razgovoru najčešće spominjanoga kao Trg žrtava Graševine (gore) i (dolje) skupna fotka na znanoj kutjevačkoj poziciji Vinkomir. Zanimljiv stav o promidžbi graševine a i vlastite kuće: na ručku u objektu na Vinkomiru koji pripada Kutjevu d.d. ispred domaćina Kutjeva d.d. nije se pojavio nitko da pozdravi goste…

Iako znam da su na takvom pravilniku oko graševine svojedobno radili Kutjevčani, pa sada i tvrde da on i postoji te da je na temelju njega rođena markica Kutjevačka kvaliteta (pandan IQ iz Istre), ne vidi se u praksi i stvarnosti da to u Slavoniji živi. Na kutjevačkim buteljama na tržištu još nisam vidio tu markicu!

Svatko proizvodi po svome, na tržište izlazi kad hoće. Pa eto vina iste sorte pod istom apelacijskom oznakom, onom našom klasičnom na svakoj etiketi – a koja je zapravo informacija ne o potvrđenoj tipičnosti graševine za kutjevački kraj, ili za daruvarski, orahovičko-feričanački, đakovački, erdutski, baranjski odnosno iločki kraj, nego o porijeklu vina u smislu gdje se nalaze vinogradi, a zamišljena je i kao podatak o kvalitativnome rangu (vrhunsko, kvalitetno…) – budu suha, slađa, svježija, tupkasta (visoki alkohol a i neprovreli slador, niža kiselost), zelena, opora (žurba s izlaskom na tržište), zrela, jednostavna, složena, obilježena drvom (od bačvice), jače kremasta kao posljedica dužeg dozrijevanja na finom talogu…

Inače, ta naša postojeća klasična oznaka vrhunsko ili kvalitetno s kzp na etiketi tolerira i ono što se u kontekstu tipičnosti ne bi smjelo događati, a to je da u organoleptici vino – za koje ne kažem da je zato kao vino loše – više upućuje na neku drugu sortu nego na onu označenu, primjeri se odnose i na malvaziju i na graševinu, kao i to da, u organoleptici, vina iz istoga vinogorja, a označena kao graševina – na što sam osobno naišao prije ne tako dugo – jedno bude s elementima što upućuju na traminac a drugo s elementima koji upućuju na sauvignon!…

Nema opasnosti da će vina neke određene vinorodne oblasti unutar određene sorte i iste stilistike biti dosadno uniformirana, jer, i poštujući ono što propisuje pravilnik, ambiciozniji i pedantniji proizvođač ima dovoljno manevarskog prostora da u granicama definirane stilistike pokaže svoje kreativno ja. S druge strane, ne znači da se donošenjem pravilnika (koji, uostalom, ionako  moraju usvojiti svi članovi udruge lokalnih proizvođača!) ne bi smjela na istome prostoru i dalje proizvoditi i vina stilski drukčijeg izričaja, onoga koji proizlazi iz posebnih vlastitih pogleda proizvođača-autora, samo, u tom slučaju oznaka na etiketi morala bi biti druga…

U igri je ne samo vino, nego i teritorij!

Ako netko kaže da je Hrvatska mala a u njoj Slavonija premala za više zasebnih vinogradarskih cjelina i za više udruga, mogu dati usporedbu s na vinskome planu jako dobro funkcionirajućom talijanskom regijom Toscana, gdje, kao u Slavoniji Graševina, caruje sorta Sangiovese. Tamo je crno vino na bazi regijske sorte Sangiovese barem mrvicu različito u međusobno inače blizim (susjednim) vinogorjima Chianti, Chianti classico, Chianti Ruffina, Montepulciano, Montalcino…. i udruženi i organizirani korisnici svake od tih apelacija (a ima ih i još!) bore se svaki za sebe – upravo na način da im vino bude barem malo drukčije i da osobnošću privuče pažnju kupca – za što bolju tržišnu poziciju. Sve je to u okviru krovne marketinške organizacije Toscana promozione, u slučaju Graševine i Slavonije moglo bi biti pod kapom udruge Graševina Slavonica ili Slavonia, to je ova postojeća Graševina Croatica.

Gostoljubivost Kutjevčana par excellence: vinar Robert Čamak reže dvije godine staru šunku od crne slavonske svinje

Koji tip vina, u ovome slučaju graševine, izabrati za raprezentanta kojega slavonskog teritorija? Suho, polusuho i poluslatko, slatko?… Polusuha su najčešće vina podilaženja i ona su često preslična, a, posebice, ako su sa slab(ij)om kiselosti i k tome i s jakim alkoholom, vrlo su teška za piti. Poluslatka su nekako ipak za posebne prigode, prošla bi ako su s kvalitetnom kiselosti koja dobro parira sladoru, i ako su od aromatične/aromatičnih sorata, ali Slavonija tradicijski ne pripada predjelima slatkastih vina, a Graševina ne pripada takvim jače aromatičnim kultivarima. Slatki visoki predikati međutim pripadaju Slavoniji, ali budući da je zasad na tržištu premalo domaćih proizvođača (kvalitetnih) predikata i u ukupnosti produkcije vrlo malo (kvalitetnih) predikata, i budući da je predikatno vino ipak samo za specijalne rijetke prigode pa i dosta je skuplje (jer jeftinije ne može biti!), a k tome i u nas baš i nije raširena navika njegova trošenja, graševinu – uz koju inače ide primjedba da je vrlo zahvalna sorta jer od nje je moguće uspješno napraviti cijeli niz različitih tipova vina i pića, od gemišta i laganog mirnog aperitiva te pjenušca, preko ozbiljnijih sur lie pa i barriqueom, a u novije vrijeme, pokazalo se, i dugim maceracijama s alkoholnom fermentacijom (narančasta vina) potpomognutih uradaka, pa do sjajnih visokih slatkih predikata – nema logike prvenstveno brendirati kao predikat. Preostaje, rekao bih, da se naglasak stavi na univerzalni tip vina koji se troši najviše, a to je onaj što ide uz (slanu) hranu, znači kompleksno suho vino. A, što se učinilo/čini za podizanje graševine u suhoj varijanti na razinu kakvoće i osebujnosti koja podnosi i viši/visoki cjenovni razred?

Dok je u Zagrebu jela uz graševinu prigotovila Prisca Thuring, chefica Dubravkinog puta, u Kutjevu je kuhao brački ugostitelj Stanko Marinković

STRANO TIJELO u HRVATA?

Graševina kao vino svojedobno je, prisjećam se, uživala veliku popularnost kod šireg kruga potrošača u Hrvatskoj, ali – je li i dalje tome tako? Mada je maltene svakome Slavoncu u ustima stalno riječ graševina, i unatoč spomenutom 26,7 postotku njena udjela u ukupnom prometu vinom u Hrvatskoj, na istome, ovdje već spomenutome skupu o graševini od više službeno izabranih govornika-uvodničara iz raznih segmenata djelovanja čula su se, zacijelo za Slavonce malo šokantna, zapažanja da – današnji potrošači vina ne reagiraju baš najbolje na pojam graševina. I, ispada da je graševina – neko strano tijelo u Hrvata… Zacijelo je dobro da je to tako otvoreno kazano, baš da malo pikne slavonske ponuđače…

Na bazi nekadašnje široke popularnosti graševine nije se radilo na dogradnji i razvoju njena imagea u skladu s vremenom, i najednom je graševina pala u drugi plan a počelo se naveliko pričati o žlahtini, pa onda o malvaziji, čiji komercijalni sjaj temeljen na postignutom imageu, iako sada nešto bljeđi nego prije kratkoga vremena, još traje. Graševinu, uopćeno gledano, u nas ne prati glas ozbiljne kapljice, iako je, to svakako treba reći, uz onu jednostavniju svježu i širokoj i manje imućnoj publici okrenutu varijantu što čini gro produkcije, moguće naći vrlo vrijednih vina proizvedenih od nje, međutim ta vina s obzirom na broj etiketa i na raspoloživu količinu ostaju u sjeni ukupne mase, nedovoljno zapažena da bi i zahtjevniji potrošač graševinu na tržištu prihvatio i kao ozbiljno vino i baš nju izabrao u moru ponude vina od bjelosvjetskih kultivara.

Degustacija s enologom Marijanom Kneževićem iz Belja (gore), te s Robertom Čamakom, Josipom Galićem i Andrejem Markulinom iz Kutjeva

Iako postoje udruga Graševina Croatica, udruga Kutjevački vinari (pretežito graševina) i eventualno još neke manje lokalne udruge proizvođača, iako je već, obično u okviru nekih lokalnih vinskih svečanosti u Slavoniji, bilo raznih strukovnih predavanja na temu Graševine, i iako već više godina postoje Festival Graševine i ocjenjivanje vina od Graševine, stvar se kad je riječ o ozbiljnosti u promidžbi dosad nekako uvijek jače svodila na kakvu pojedinačnu prezentaciju/degustaciju vina ponekog proizvođača (uvijek samo par istih imena!) u Zagrebu, gdje je koncentirano najviše i najjačih medija javnog informiranja, odnosno u nekom drugom većem hrvatskome gradu s dosta dobrih ugostiteljskih objekata, a kad se priča oko graševine odvijala u Slavoniji obično je u prvome planu bio ipak kirvaj, dojam je da je nekako najvažnije bilo da bude obilje (besplatnog) jela i pića, te da se ori tamburaška pjesma, ozbiljan kraći dio programa kao da je služio za pokriće.

Kirvaj je naravno privlačan i dobrodošao, ali sve mora imati neko svoje pravo mjesto. Kad je kirvaj, neka bude kirvaj, a kad je ozbiljno, neka bude ozbiljno, profesionalno organizirano, da se ostvari određeni željeni poslovni rezultat. Valjda je, napokon, uočeno da je neke stvari nužno odraditi u skladu s današnjim vremenom i s razvojem tržišta. Je li se to od nedavno počinje doista nazirati neki kvalitetni pomak u vezi s promidžbom graševine? Vjerojatno bi pozitivan odgovor naišao odmah da je sa skupa u Kutjevu donesen i nekakav službeni zaključak…

Nedavnom akcijom u organizaciji udruge Graševina Croatica, udruge Kutjevački vinari i zagrebačke kuće za vinski marketing i za priređivanje događanja Vinart osjetio se, rekao bih, pokušaj prikladnijeg pristupa promidžbi. Najprije je u uglednom zagrebačkom restoranu Dubravkin put za vinske pisce, sommeliere i trgovce organizirana demonstracija sljubljivanja kutjevačkih graševina s jelima različitih kuhinja, primjerice jedna je bila orijentalna, što je sada in, a željelo se pokazati da se graševinom mogu kvalitetno popratiti mnoga jela (prigovor, doduše, na neobjašnjeno ubacivanje orahovičke frankovke u priču o graševini!), ubrzo potom je za više hrvatskih i za nekoliko inozemnih vinskih pisaca (Slovenija, Mađarska), zatim za predavače o vinu, sommelijere, vinske trgovce priređeno, na temu Graševine, studijsko putovanje u Kutjevo. Tamo se, kroz okrugli stol o Graševini na kojemu se – uz moderatora Sašu Špiranca, i uvodničare novinare Renea Bakalovića, Ivu Kozarčanina i Zlatka Galla, zatim iskusnog zagrebačkog sommelijera Marija Meštrovića, F&B managera Zdenka Posavca, pokretačicu portala Taste of Croatia Ladu Radin, profesora sa Agronomskog fakulteta iz Zagreba Edija Maletića, te predavača na vinskoj školi Wine Academy Croatia Krunu Filipovića – okupljenim proizvođačima iz Slavonije željelo ilustrirati kako graševina danas s imageom stoji među potrošačima, posebice onima iz redova nove, mlađe generacije, a pozvanima na putovanje pak pokazati vinograde Graševine u kutjevačkome kraju i ponuditi im putem degustacije, u nazočnosti vinara i enologa osobno, kompletnu organoleptičku sliku onoga što se kroz graševinu ne samo iz Kutjeva nego i iz drugih dijelova Slavonije danas nudi na tržištu. Studijsko putovanje bilo je ugodno, obišlo se vinograde, obišlo se kutjevačke proizvođače, susrelo makar nakratko i s nekim od proizvođača iz drugih krajeva Slavonije, gostoljubivost kao i uvijek izvanredna… No o tome koliko na marketingu graševine, pa i drugih slavonskih vina, još treba raditi lijepo pokazuju ono što se doživjelo na licu mjesta: neobjašnjivo čudan izbor punkta i vremena degustacije, pa i prihvat baš u periodu najvećeg zvizdana na livadi na Mitrovcu prigodom razgledavanja vinograda, te i ono što je suštinsko: upitnost o ambicijama mnogih slavonskih proizvođača da se odmaknu od vina kompromisa i da se posvete, i to značajnije posvete, eno-uradcima s dodanom vrijednosti, jer oni su ti što dižu image, kao i upitnost o stupnju sloge, te volje i truda za kvalitetnom poslovnom suradnjom, ali i o stupnju spremnosti za određena novčana ulaganja vinara u stvari od zajedničke koristi.

Uz graševine, Martina Krauthaker donijela je i nova snažna upečatljiva crna vina (odličan Mercs), a Slavko Kalazić, primjereno ljetnoj vrućini, podastro je liniju laganih svježih vrlo okusnih vina od graševine, ali i od drugih sorata

Iako je uvijek lijepo poći u Kutjevo, Kutjevo je, s obzirom da nas se nije vodilo i u mjesnu ikonu – dvorac koji se/jer se preuređuje – možda moglo još malo i pričekati s domaćinstvom ove/ovakve, marketinške vrste, ovaj put moglo se, makar je od Zagreba udaljenost veća, ići do Belja ili Iloka gdje je logistika oko turističkog segmenta uglavnom sređena, a u Kutjevo doći kad kutjevački dvorac (odgovorni za kulturnu baštinu i turizam trebali bi ozbiljno odgovoriti/odgovarati! zašto je to zdanje toliko dugo zatvoreno za eno-gastro i turističku eksploataciju), zasja punim sjajem za javnost, a najavljuje se da će to biti uskoro… Nadam se pozivu, s najboljim željama da dvorac bude okidač za procvat kutjevačkog eno-gastro turizma… ♣

Kod vinara Vlade Krauthakera, osim što se piju dobra vina, jednako dobro se i jede, a kulturni život nije zapostavljen…

Domaćin Krauthaker i slikar i dizajner Ivo Raič već tri godine zaredom realiziraju slikarsku koloniju, a umjetnici imaju zadatak oslikati stare, u enološkome smislu islužene bačve. Ove godine sa svojim radovima sudjelovali su Stipe Barišić, Josip Karežić, Antun krešić, Vatroslav Kuliš, Tihomir Lončar, Bane Milenković i Stipe Nobilo

Nakon razgleda vinarije Krauthaker i obilnog slavonskog ručka uz bijela vina raznih vinara slavonskih vinogorja, gosti su u grupama, dio njih i kićenom konjskom zapregom, krenuli u posjete podrumima Adžić, Galić, Jakobović, Majetić, Mihalj, Mitrović, Perak, Perić, Soldo, i Tandara. Bilo je i akrobatskih točaka, srećom bez neželjenih posljedica

________________________________

UDRUGA KUTJEVAČKI VINARI – Udruga vinogradara, vinara i voćara Kutjevački vinari registrirana je 1995. godine, a nastavak je tradicije udruživanja vinara kutjevačkog kraja. Naime, prva Vinarska zadruga osnovana je još 1926. godine. Udruga ima nekoliko zadataka, a među njima su edukacija i podizanje kvalitete proizvoda, afirmacija i promocija vinogorja Kutjevo. S tim je ciljem 2002. potaknuta izrada markice (oznaka izvornosti) Kutjevačka kvaliteta, kojom se željelo standardizirati i garantirati kakvoću graševine. Ideja je bila da se njome stvori povećana sigurnost u vjerodostojnost vina te omogući lakši plasman i na inozemnim tržištima. Godine 2008. donesen je Pravilnik o dodjeli oznake Kutjevačka kakvoća, a njime su strogo definirana pravila i kontrolni mehanizmi, koji obuhvaćaju rad u vinogradu, ograničenja u prirodu grožđa i randmanu, preradu, dozrijevanje i punjenje te potrebne karakteristike koje vino mora imati da bi markicu dobilo.

Sve pet, ali, ponavljam, nažalost spomenutih markica na bocama kutjevačke graševine – još nema!

Udruga Kutjevački vinari broji 25 članova, i to su: Adžić, Bodregajac, Enjingi, Hora, Josipović, Kutjevo d.d., Majetić, Mijatović, Mitrović, Perić, Tandara, Soldo, Zorić, Baronica, Čamak, Galić, Jakobović, Krauthaker, Lukačević, Mihalj, Miličević, Perak, Šag, Sontaki, Tepeš.■

_______________________

UDRUGA GRAŠEVINA CROATICA – Od 2011. godine postoji i udruga Graševina Croatica koja obuhvaća vinogradarske podregije Slavonije i Podunavlja. Njezina je djelatnost usmjerena na unaprjeđenje proizvodnje i kvalitete graševine ali i vina drugih sorata, na promociju posebno sorte Graševina, te na stvaranje uvjeta za izvoz. Udruga potiče vinare na stručno i profesionalno usavršavanje i na razvoj vinskog turizma.

Obje udruge organiziraju i suorganiziraju manifestacije, sajmove, savjetovanja i stručne skupove te zajednički rade na organizaciji posjeta, nastupa i natjecanja na vinskim sajmovima.

Jedno od događanja koje udruge organiziraju je i Festival graševine u sklopu koje se održavaju ocjenjivanje graševina i ostalih slavonskih vina, Dani otvorenih podruma, slikarska kolonija u vinariji Krauthaker, te niz popratnih manifestacija u koje je uključena i turistička zajednica.

Udruga Graševina Croatica broji 17 članova, i to su: BELJE, FERAVINO, GALIĆ, ILOČKI PODRUMI, KRAUTHAKER, MISNA VINA, OBTR VINO BUHAČ, PP ORAHOVICA, VINA KALAZIĆ (KRONOS), STUPNIČKI DVORI, VINA JAKOB, VUPIK, UDRUGA ERDUTSKI VINARI, UDRUGA KUTJEVAČKI VINARI, PODRUMI KREŠIĆ, VINA PAPAK, VINA PINKRET.■

___________________________________

 

Navečer je druženje nastavljeno u vinariji Sontaki uz večeru i Garavuše, tamburaški sastav koji broji šest mladih veselih Slavonki. Kod Sontakija je organizirana degustacija crvenih vina koja nipošto ne treba izostaviti iz vinske slike Slavonije, jer dobar dio njih kakvoćom i cijenom ima priličan tržišni potencijal, kako kod kuće tako i u inozemstvu

Kutjevačka obitelj Adžić – tata Antun i sin Željko, obojica znani i kao aktivni sportaši, Željko je bio profesionalni nogometaš i igrao je i u Dinamu i u inozemstvu – u vinu je već 21 godinu. Adžići brinu od 21 hektaru vinograda, na vrlo dobrim pozicijama, npr. Mitrovac i Hrnjevac.  U njihovu sortimentu Graševina je zastupljena sa 70 posto. Uzgajaju još i Pinot sivi, Rizling rajnski, Zweigelt i Pinot crni. Kažu da su im tržišta Zagreb ali i Jadran, a nešto i izvoze. Na ulasku u Kutjevo, nedaleko od središta mjesta, imaju lijepu kušaonicu. Zanimljivo je da je u nedavno objelodanjenom vrlo opsežnom nacionalnom katalogu Ruralni turizam Ministarstva turizma RH i Hrvatske gospodarskle komore iz vinski razvikanog Kutjeva navedena samo jedna adresa – ona od kušaonice Vlade Krauthakera. Branko Jakobović spominje se pod Kutjevo/Vetovo

Zorica Tandara, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, vratila se u Kutjevo – da bi se bavila proizvodnjom vina! Posjeduje četiri hektara, zasađenih sa 30.000 trsova. Ima uglavnom Graševinu, zatim Rizling rajnski, te Cabernet sauvignon. Njen je podrum ukopan u brdo. Prvo vino koje je poroizvela bilo je iz 2003. Suprug joj je još uvijek u Švicarskoj, tako da svoje proizvode, ponajviše u litri i rinfuzi, uspijeva plasirati u Švicarsku, a kupci su, veli, klubovi Hrvata, Srba i Crnogoraca

 SuČ – 07/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

Toscana, Bolgheri: ČAROLIJA u ZEMLJI DREVNIH ETRUŠĆANA

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

SVIJET u ČAŠI S POKER ASOVIMA ZA SEDAM BRAČNIH PAROVA IZ ZAGREBA i OSIJEKA SPREMNIH ZA ENO-GASTRO IGRU: CA’ MARCANDA (Gaja), Le MACCHIOLE, l’ORNELLAIA (Marchesi de’ Frescobaldi) i TENUTA SAN GUIDO SASSICAIA

Costa degli Etruschi! Obala Etrušćana. Povijest, građevine kao spomenici kulture iz doba tog starog naroda, duh umjetnosti – na ovome dijelu Toscane rođeni su ili su dovoljno dugo tu živjeli da bi ostavili svoj pečat Pietro Mascagni, Amedeo Modigliani, Giosuè Carducci…, pa karakteristična sela tradicijske mediteranske arhitekture, more i kupališta na beskrajno dugačkoj pješčanoj plaži, borovi, čempresi, fini zrak, sjajna tipična toskanska kuhinja, izvanredno maslinovo ulje, odlična i karakterna lokalna vina, uzdignuta na visoki međunarodni tron… 

Marina di Castagneto – dugačka pješčana plaža na obali Tirenskoga mora

Ah, kako život može biti lijep! Grupa Zagrepčana i Osječana ovih dana bila je u obilasku planetarno cijenjenih i popularnih vinskih posjeda u Toscani, nedaleko od Livorna i na Vinskoj cesti Costa degli Etruschi u zoni apelacije Bolgheri doc. Ca’Marcanda/Gaja, Le Macchiole, l’Ornellaia/de’Frescobaldi, Tenuta San Guido Sassicaia. 

Osječani Dražen i Mirna Srb, nakon više godina svojega prvog braka – ponovno mladenci, spremni za svoj drugi, tj. ponovni brak. Zimzelena instalacija … Happily Ever After…  uz ulaz u vinski podrum Ornellaia. Dakle: HAPPILY…

…EVER…

 

…AFTER

A još i kad ljubav ošine, svašta se, bogme, događa. Netko bi se razveo – da se ponovo vjenča s istom osobom; čuo sam prije nekog vremena pater familiasa koji se, nakon više godina braka, odlučio na ovakvo komplimentiranje svojoj supruzi: Draga, zatražit ću od tebe razvod… na što je draga naglo pozelenjela, pa jedva smogla snage za pitanje: A zašto? Pa, da ponovno malo hodamo i da te zaprosim te da se ubrzo opet vjenčamo, ti ludice jedna, bio je odgovor supruga! Osječki bračni par iz ove grupe odlučio se također, nakon niza godina što su u braku, za novu svadbu, ali bez stresa za partnera od onako neuobičajeno izraženog komplimentiranja, i sa znatno pojednostavljenim birokratskim postupkom od upravo navedenog primjera dakle BEZ prethodnog razvoda. Pa gdje je idealno za momačku i djevojačku večer ako ne u karizmatičnoj Toscani?! I to u području vinske ceste (strada del vino) Costa degli Etruschi, gdje se nekad klanjalo bogu Fuflunsu. U etrušćanskoj mitologiji Fufluns ili Puphluns bio je bog života biljaka, sreće, vina, zdravlja i rasta u svakome smislu. Fufluns je sin božice Semle, a ekvivalent je grčkog Dioniza odnosno rimskog Bakha.

Fufluns, etrušćanski bog života, sreće, zdravlja, rasta u svakome smislu, ekvivalent grčkog Dioniza i rimskog Bakha

Upravo uz famozni podrum Ornellaia ukazao se idealni ambijent za snimku golupčića, veselih na njihovu bračno-predbračnom putovanju. U sklopu projekta kojim vezuju vino (kao umjetničko djelo) s drugim oblicima umjetnosti, u Ornellaiji imaju dosta postavljenih umjetničkih kreacija nastalih na konceptu opisa u jednoj do najviše tri-četiri riječi karakteristika svake berbe na tome imanju, a instalacija s porukom napravljenom šišanjem zimzelenog grmlja u obliku slova i postavljena ispred ulaza u podrum Ornellaia sastoji se od dobro nam poznatih riječi s lijepog završetka svake bajke: …HAPPILY EVER AFTER (… i tako su dugo živjeli sretno…).

Boravak u povijesnome kraju znanom po Etrušćanima ali i po Bakhovu nektaru doista je i iskorišten – uz slavonski kulin, kulinovu seku, šunku kuhanu u ružičastome vinu (trebalo ga je 12 litara!), minestrone te slavonsko i toskansko vino – i za djevojačku i momačku večer! Istovremeno i u istoj prostoriji samo za različitim stolovima (dakako, muški i ženski) u hotelu Carlo’s smještenome ni manje ni više nego u pjesnikovu mjestu Castagneto CARDUCCI, nazvanom tako u čast znanom talijanskom poeti Giosuéu Carducciju koji je tamo nekoliko godina živio u svojoj mladosti te koji je tom području i posvetio više svojih stihova!… Che romantico!…

Toskanska momačka i djevojačka večer, u istoj dvorani ali za različitim stolovima

Ideja baš za ovo putovanje u domovinu Etrušćana, inače kao slijed mojih mnogogodišnjih redovitih hodočašćenja u veljači u Toscanu na prezentacije novih berbi iz tamošnjih brojnih vinogorja, pala je lani krajem proljeća, nakon što sam bio organizirao putovanje u tu glasovitu između ostaloga i vinorodnu talijansku regiju za jednu drugu grupu, u kojoj je bio i trojac iz ove sadašnje grupe, ono vinsko putovanje im se toliko dopalo da su ta trojica inzistirala da se Toscana ponovi, i to uz pratnju njihovih supruga. Prošlogodišnje putovanje bilo je po oblasti Chianti classica, a budući da su dvojica iz grupe duboko uključeni u produkciju grožđa i vina i da rade sa sortama Merlot, Cabernet sauvignon, Cabernet franc i Syrah, predložio sam za ovogodišnje putovanje oblast oko mjesta Bolgheri i Castagneto Carducci koju na Apeninskom poluotoku rado nazivaju talijanskim Bordeauxom baš zato što se tamo uvelike uzgajaju upravo ti netom spomenuti kultivari, a i stoga što vina odande od unatrag kojeg desetljeća nose svjetsku slavu. Znajući da mentalitet žena duboko karakterizira želja za šopingom, bio sam malo sumnjičav u uspjeh čisto vinskog i gastronomskog programa s grupom u kojoj ima (toliko) pripadnica nježnog spola, međutim kako je vrijeme na putovanju odmicalo sve je više bilo jasno da je ovu kompletnu ekipu lakše odijevati nego hraniti te da s osobitom klasičnom ženskom željom za šopingom (krpica) – neće biti problema!

Consorzio per la tutela del vino Bolgheri doc

Bilo je, štaviše, doista lijepo vidjeti kako je cijela ova relativno velika grupa s pažnjom slušala vodiče, naše domaćine, s kojima smo u gotovo dvosatnim programima obilazili vinske posjede i degustirali vina. Primijetila su to sva četiri naša domaćina, i nekoliko dana nakon što smo se vratili kući od svih njih dobio sam e-mailove s pohvalama ekipi. U više mi se, međutim, navrata prije događalo to da sam u prestižnim podrumima vani bio s manjim, i muškim grupama, k tome i s osobama koje su profesionalno vrlo tijesno vezane uz vinogradarstvo i vinarstvo a na izvoru mogućih novih saznanja i stjecanja korisnih iskustava za svoj budući rad pokazivale su – slabu zainteresiranost za ono što govori vodič (nekim slučajevima vodiči su bili ili vlasnik vinarije ili glavni enolog!), k tome pojedinci bi se odvojili da bi čavrljali o nekim svojim temama, čekajući nestrpljivo da na red dođe, dakako, degustacija.

Viale dei Cipressi: zaista impresivna aleja čempresa koja vodi do Bolgherija

Priču sam eto i počeo malo familijarnim načinom upravo da bih odmah u startu dočarao kako se vani renomirane vinske kuće – ako su uopće i otvorene za posjete široj publici – postavljaju prema posjetiteljima. Svi spomenuti i ovom prilikom posjećeni posjedi tražili su me da im predstavim članove grupe po profesijama i ugrubo po pozicijama gdje rade, kako bi stekli predodžbu koga primaju u goste, pa se tako i pripremili za doček. Na vinske posjede ovakvoga statusa nije jednostavno ući, iako se na imanjima otvorenima za posjete obilazak i degustacija i skupo naplaćuju. Primjerice, Ca’ Marcanda od Angela Gaje do nedavno je bila zatvorena za posjete osim ako je riječ bila o vinskim trgovcima, sommelierima i novinarima s prijedlozima za kakav konkretan posao. Unatrag otprilike godinu dana Ca’Marcanda otvorila je svoja vrata za posjete, ali samo za osobe profesionalno vezane uz vino, s time da se ulazak plaća a novac ide u dobrotvorne svrhe. U svakom slučaju, nužno je najaviti se, domaćin kad već nekoga prima i potroši svoje vrijeme na vođenje grupe cijelim kompleksom voli da se i posluša što ima za reći, dakle, logično, preferira zainteresirane posjetitelje, posebice one na bilo koji način profesionalno vezane uz eno-gastronomiju. Ako domaćin nema pojma tko mu dolazi, posjetitelj ne treba očekivati tretman na višoj razini od onog korektnog ali ipak klasičnog šturog odrađivanja za turista, a s kojega posjetitelju ostaje uglavnom tek sjećanje samo na masno plaćenu cijenu, dakako jer vina tih podruma su vrlo skupa.

Bolgheri, zahvaljujući vinu – Supertoskancima – od anonimnog mjesta postalo je svjetski poznato

U svim podrumima osim u jednome, pa i u spomenutoj Ca’ Marcandi, program s obilaskom i objašnjenjima te s degustacijom za nas je bio besplatan! To što je u tome jednome trebalo platiti degustaciju mogli smo prihvatiti kao svako zlo za jedno dobro, kao malu školu vezano uz prihvat posjetitelja. Cjenik Le Macchiole jasno kaže, pa tko voli, nek’ izvoli: jedna je temeljna opcija kušanje dvaju uzoraka, a druga je kušanje triju uzoraka, grupa se opredijelila za po tri uzorka po osobi: Bolgheri Rosso, Paleo rosso i Scrio rosso. U toj kategoriji su, opet, dvije opcije: ako grupa broji od jednoga člana do pet članova, tada se za ta tri uzorka treba platiti po 45 eura po osobi, a ako grupa broji više od pet članova cijena je 40 eura po osobi. Mi smo imali priliku kušati pet uzoraka – one upravo spomenute s time da smo Paleo dobili iz dva različlita godišta, razlika je u starosti vina bila četiri godine, na kraju je, kao kruna, jer se pokazao najboljime – stigao i Messorio Merlot, ta je boca bila dar od domaćina. Vina nas je kušalo 16, naime vozač minibusa dakako radi sigurnosti u prometu bio je isključen iz degustacije vina, a ja sam uživao status gosta kuće, dakle račun za 15 osoba za koje je rastočeno ne više od po jedne butelje od svake spomenute etikete, iznosio je nešto iznad 600 eura. Za usporedbu, toliko odnosno možda nekih stotinjak eura više iznosili su u prosjeku i za cijelu grupu od 17 osoba računi za vrlo dobar i obilat tipičan toskanski obrok s tri slijeda (uključujući i famoznu bisteccu fiorentinu) i s po nekoliko butelja vina u domaćem restoranu što u Bolgheriju vrlo često funkcionira i kao vinoteka, izlog ponajprije etiketa domaćih proizvođača…

Evo i pobliže o tome gdje smo bili, što smo vidjeli, pa i naučili.

Osnovne podatke o vinorodnome kraju, proizvođačima i apelacijama priredio je Federico Zileri Dal Verme s imanja Castello di Bolgheri. Zileri je predsjednik Konzorcija za zaštitu vina Bolgheri doc a njegov glavni operativac je Riccardo Binda, direktor toga tijela. Inače, dopredsjednici Konzorcija su Cinzia Merli (Le Macchiole) i Antonino Tringali-Casanuova, a članovi Upravnog odbora su Claudio Palchetti (Guado al Tasso), Leonardo Raspini (do nedavno l’Ornellaia), Priscilla Incisa della Rocchetta (Tenuta San Guido), Michele Satta, Giorgio Meletti Cavallari, Iacopo Alfeo (Ceralti), Martina Chiappini (Chiappini), Marilisa Allegrini (Poggio al Tesoro).

Ćelna imena vina iz Bolgherija i osnivaći Konsorzija za vino Bolgheri doc, slijeva: markiz Niccolo Incisa della Rocchetta (Tenuta San Guido), markiz Lodovico Antinori (prvi vlasnik Ornellaije, danas gazda Tenute di Biserno), Pier Mario Melletti-Cavallari (nekad Grattamacco), Michele Satta s posjeda s istim imenom, i markiz Piero Antinori

Zdravica s Riccardom Bindom, direktorom Konzorcija za vino Bolgheri doc

Aktualni predsjednik Konzorcija Federico Zileri dal Verme

 Tako to funkcionira u udrugama vinogradara/vinara vani: predsjednik, dopredsjednici i članovi Upravnog odbora ili vijeća su predstavnici vinskih posjeda i oni kreiraju politiku u vinskoj branši na svom vinorodnom području, a direktor Konzorcija je angažirani profesionalac koji ne mora biti vinogradar i vinar ali mora puno znati o profesijskim problemima proizvođača kao i o samome vinu, njegov je zadatak da se pobrine da se u djelo provedu smjernice dobivene od članova Upravnog odbora i predsjednika Konzorcija.

Vinorodni kraj po kojemu glavna apelacija nosi naziv – Bolgheri denominazione d’origine controllata ili skraćeno doc, nalazi se nešto manje od stotinjak kilometara jugozapadno od Firenze, u provinciji Livorno, pedesetak kilometara jugoistočno od grada Livorna, a tek nekoliko kilometara udaljen od pješčanih plaža nekako na granici između Ligurskoga i Tirenskog mora. Gotovo u ravnini zapadno od obalnog područja kojemu kao plaži gravitiraju mjesto Bolgheri i općinsko središte Castagneto Carducci je francuski otok Korzika. Bolgheri je inače smješten u podnožju brda zvanoga Colline Metallifere, južno od mjesta Bibbona. Colline metallifere je grupa brežuljaka koji se protežu kroz četiri toskanske provincije – Livorno, Pisa, Siena i Grossetto. Nazvane su tako jer su bogate metalima i mineralima. Još su drevni Etrušćani tu imali rudnike za iskopavanje rude. Vrhunac aktivnosti bilježi se u 19. stoljeću, međutim taj intenzitet nije dugo trajao…

Bolgheri je od unatrag nekoliko desetljeća internacionalno slavan, a to je postao nakon jedne povijesne degustacije koju je 1974. organizirala revija Decanter a na kojoj je šest godina staro vino Sassicaia pobijedilo u konkurenciji 33 vina bordoškoga tipa iz 11 zemalja. Prije toga događaja, Bolgheri je bio u međunarodnim okvirima sasma anonimno područje u kojemu se proizvodilo tek obično i jeftino bijelo, ružičasto i crno vino, crno mahom od talijanske sorte Sangiovese. Zahvaljujući karakteristikama tla s dosta šljunka i kamenčića te mikroklime s puno sunca, malo oborina i s konstantnim vjetrićem s mora, ovdje jako dobro mogu uspijevati i, štaviše, davati odličan rezultat u vinu, kultivari porijeklom iz Bordeauxa kao Cabernet sauvignon, Cabernet franc, Merlot, Petit verdot. I na njihovim leđima pronesena je ta slava mjesta. Odavde potječu globalno najpoznatiji tzv. Supertoskanci, vina koja po prijašnjem pravilniku o apelacijama nisu mogla nositi oznaku doc jer su bila rađena od stranih sorata koje tada tu nisu bile dopuštene, i na tržište su mogla jedino kao vino da tavola, stolno vino. Američki i engleski vinski pisci i kritičari ubrzo su otkrili početak proizvodnje francuskih vina u Bolgheriju, prepoznali su vrijednost te kapljice i bilo im je smiješno predstavljati je u kategoriji stolnoga vina koja sugerira nisku kvalitativnu razinu, pa su ih prezentirali kao Super Tuscans, supertoskance. S vremenom i nadležni za apelacije u Italiji uvidjeli su da je besmisleno ta vina, koja su visoko odskakala kakvoćom od drugih lokalnih uradaka označenih kao doc a i na međunarodnom tržištu su postizala vrlo visoke cijene, svrstavati u grupu stolne kapljice, pa im je priznato pravo na doc, dakako na podlozi pravilnika o proizvodnji. Među najpoznatijim supertoskanacima su oni proizvedeni na posjedima Tenuta San Guido Sassicaia, l’Ornellaia, Ca’Marcanda i Guado al Tasso. Više supertoskanaca i danas ne nosi oznaku doc, jer od unatrag određenog vremena imaju mogućnost alternative – oznaku Toscana indicazione geografica tipica (= indikacija geografske tipičnosti) odnosno igt, uvedenu za odlična vina koja nisu rađena po pravilniku Bolgheri doc nego sa željom da budu, nazovimo to tako, slobodni umjetnički izričaj autora tj. vlasnika imanja.

Površina po trsjem: ukupno (apelacije doc te igt): 1.220 hektara od kojih 1.050 ha pokriva oznaka Bolgheri doc, a 170 Toscana igt. U Konzorciju je 40 proizvođača.

U sortimentu Bolgheri doc je 90 posto crnih kultivara, od čega je 40 posto Cabernet sauvignona, 25 posto Merlota, 10 posto Cabernet franca, sedam posto Syraha, oko šest posto Petit verdota i dva posto Sangiovesea.

Prvi dan u Bolgheriju, Enoteca Tognoni, odličan ručak. Došao nas je pozdraviti Massimo Piccin, vlasnik vinskog posjeta Sapaio

Unutar 10 posto bijelog sortimenta nalaze se Vermentino, sa sedam posto, Sauvignon bijeli s dva posto a jedan posto su ostali kultivari.

Apelacijska oznaka doc počiva na Konzorcijskom pravilniku (Talijani to nazivaju Disciplinare), s pravilima ponašanja u vinogradu i podrumu kako bi se postigla stilska homogenost u organoleptičkom izričaju vina što treba biti raprezentant tipičnosti za teritorij. To je ono što kod nas nedostaje.

Oznake geografskog porijekla i geografske pripadnosti vinogorju Bolgheri su Bolgheri bianco, rosato i rosso doc, Bolgheri superiore doc i Bolgheri Sassicaia doc. One obuhvaćaju administrativni teritorij općine Castagneto Carducci istočno od državne ceste Aurelia. Bolgheri Sassicaia doc odnosi se na vrlo usko brežuljkasto područje uz mjesto Bolgheri. Predviđeno je da vina budu i jednosortna i mješavine propisanih kultivara po određenim postocima pojedinog kultivara, već kako u okviru pravilnikom postavljenih mogućnosti postotaka želi vlasnik imanja. Propisano je da vina budu suha.

Evo po Pravlniku koje su sorte u igri i u kojim postocima, a za apelacije Bolgheri bianco doc, Bolgheri rosato doc, Bolgheri rosso doc te, od berbe 2011, za Bolgheri rosso superiore doc kao kvalitativni rang iznad, kao i za još viši razred – apelaciju Bolgheri Sassicaia doc:

Bolgheri bianco doc (bijelo) može se sastojati od 0 do 70 posto sorte Vermentino, 0 do 40 posto sorte Sauvignon, 0 do 40 posto sorte Trebbiano toscano i od do 30 posto drugih lokalnih bijelih kultivara. Apelacija Bolgheri Vermentino doc predvidja ili čistu tu sortu ili Vermentino do najmanje 85 posto. Isto vrijedi i za Bolgheri Sauvignon doc.

Kod ružičastih i crnih vina – Bolgheri rosato doc, Bolgheri rosso doc, Bolgheri Rosso superiore doc situacija je sa sortama sljedeća: od 0 do 100 posto Cabernet Sauvignon; od 0 do 100 posto Merlot, od 0 do 100 posto Cabernet Franc, dakle vino od tih triju sorata može biti i 100 posto jednosortno. Što se tiše Syraha odnosno Sangiovesea, oni smiju biti samo u mješavinama, i to zastupljeni s najviše do 50 posto. Druge komplementarne sorte, primjerice Petit verdot, smiju ići opsegom tek do 30 posto.

Za apelaciju Bolgheri Sassicaia doc nužno je rabiti najmanje 80 posto Cabernet sauvignona.

Evo i što se tiče količine grožđa po hektaru i najranijeg dopuštenog izlaska vina na tržište,

Za Bolgheri bianco doc najviši dopušteni prinos propisan je na 120 kvintala ili 12 tona po hektaru. Za Bolgheri rosato (ružičasto) i Bolgheri rosso (crveno) gornji limit je 90 kvintala ili devet tona. Razina iznad je Bolgheri superiore doc, tu je dopušteni maksimum 80 kvintala, dok je za Bolgheri Sassicaiju doc limit 70 kvintala ha.

Što se pak tiče dozrijevanja vina i njihova izlaska na tržište – Bolgheri rosso doc ne smije van iz podruma prije 1. rujna u godini što slijedi berbu. Bolgheri superiore doc mora, da bi dobio dopuštenje za izlazak na tržište, sadržavati najmanje 12,5 vol % alkohola a na dozrijevanju ima provesti najmanje dvije godine počevši od 1. siječnja u godini što slijedi berbu. Od tih dvije godine vino mora biti najmanje godinu dana u hrastovim bačvama. Bolgheri Sassicaia doc, koje se mora sastojati od najmanje 80 posto sorte Cabernet sauvignon s time da kad se dodaju druge sorte, dakle do najviše mogućih 20 posto, one moraju biti crne. Minimalno dozrijevanje je takodjer dvije godine počev od 1. siječnja u godini što slijedi berbu a vino od tih dvije godine mora najmanje 18 mjeseci proboraviti u hrastovim bačvicama zapremnine 225 litara.

Godišnja proizvodnja vina kreće se oko 5,6 milijuna butelja, od čega na bianco (bijelo) doc otpada 450.000 boca, na ružičasto 250.000 boca, na Rosso (crno) doc 3.950.000 boca te na Rosso superiore i na Sassicaiju milijun butelja

Konzorcij inače čine: Guado al Tasso – Marchese Piero Antinori; Ornellaia – Gruppo TDT, Tenute di Toscana/marchese de’ Frescobaldi; Cà Marcanda – Angelo Gaja; Tenuta San Guido – Marchese Niccolò Incisa della Rocchetta; Tenuta Argentiera – Corrado i Marcello Fratini; Castello di Bolgheri – Conte Zileri Dal Verme; Poggio al Tesoro – Marilisa Allegrini; Donna Olimpia – Guido Folonari; Campo al Mare – Ambrogio i Giovanni Folonari; Tenuta dei Pianali – Niccolò Marzichi Lenzi; Casa di Terra – Giuliano Frollani; Michele Satta; Le Macchiole – Cinzia Merli; I Greppi – Bianca Cancellieri i Alessandro Landini; Caccia al Piano – Franco Ziliani (Berlucchi); Sapaio – Massimo Piccin; Campo alla Sughera – obitelj Knauf; Grattamacco – Claudio Tipa (Collemassari); Villa Pavoniere – Tenute Guicciardini Strozzi; Aia Vecchia – obitelj Pellegrini; Ceralti – Iacopo Alfeo; Ferraris Iris – obitelj Ferrari; La Cipriana – obitelj Fabiani; Batzella – Franco Batzella; Banfi; Fabio Motta; Chiappini – Martina Chiappini; Di Vaira; Giorgio Meletti Cavallari; Terre del Marchesato – Maurizio Fuselli; Donne Fittipaldi – Maria Menarini; Le Fornacelle – Stefano Billi; Antonino Tringali-Casanuova; I Luoghi – Stefano Granata; Le Grascete – Paolo Valagussa; Mulini di Segalari – Marina Tinacci; Serni Fulvio Luigi; Podere Greppi Cupi – Rosa Gasser; Villanoviana – Marco Belli; Eucaliptus – Dario Di Vaira.

TENUTA SAN GUIDO/SASSICAIA

Evo nas na posjedu Tenuta San Guido Sassicaia, od kojega je sve uvis – kako sa sadnjom trsja na većoj nadmorskoj visini na brdu tako i s renomeom vina i cijele zone te cijenom butelja – i krenulo. 

Kultna Sassicaia, koja je bitno izmijenila sudbinu Bolgherija – nabolje!

Kao osobito zaslužan za preokret pamtit će se markiz Mario Incisa della Rocchetta, inače pijemontskih korijena, i veliki ljubitelj i uzgajivač rasnih trkaćih konja, suvlasnik tada jednog od najboljih trkaćih konja onoga vremena zvanog Ribot. Još 1920. godine markiz Mario Incisa della Rocchetta sanjario je o tome da u Italiji kreira punokrvno plemenito vino (izraz punokrvno dolazi dakako od njegove strasti prema – punokrvnim konjima) a, u ono vrijeme, za njega i za tadašnju aristokraciju sinonim takvog vina bili su ponajbolji bordoški crnjaci. Markiz, koji je studirao u Pisi i tamo, na imanju vojvoda Salviati, kušao vina koja je zapamtio po bouquetu odležanih bordoških crnjaka, 1940. doselio je za stalno sa suprugom iz Pijemonta u Toscanu i skrasio se na imanju San Guido, u sklopu kojega je posadio cijepove dobivene od plemki iz starog nasada vojvode Salviatija. Kad je napokon proizveo prvo vino, markiz Mario zaključio je da je bouquet caberneta upravo takav kakav je tražio. Markiz je uočio velike sličnosti između tla na njegovu toskanskome imanju, koje je s dosta kamena pa je vinogradska pozicija i prozvana Sassicaia (talijanski izraz sasso znači kamen), i onoga bogatog šljunkom gdje su glasoviti bordoški vinogradi, i nije oklijevao: ubrzo je novu, i oveću površinu ispunio upravo Cabernet sauvignonom.

Markiz Niccolo Incisa della Rocchetta, sadašnji vlasnik Tenute San Guido: veliki ljubitelj vina ali i rasnih trkaćih konja

Tenuta San Guido, vinograd Sassicaia, na brdu

Kamenje iskopano iz tla vinograda Tenute San Guido

A na taj se potez lokalno tada gledalo kao na herezu i pravo svetogrđe.

Markiz, koji je pomno pratio razvoj vina u boci, uvidio je da je s odležavanjem u butelji vino osjetno dobivalo na kakvoći. Obitelj i prijatelji ohrabrivali su ga da ustraje u toj svojoj proizvodnji. Sassicaia je prvi put službeno stavljena na tržište tek 1968. godine! 

Simpatična Elena Bracchini dočekala nas je i bila nam sjajan domaćin. Najprije je uz kartu prezentirala imanje San Guido, ukupne veličine 2500 hektara

Na posjedu Tenuta San Guido vrlo nas je srdačno primila Elena Brachini, koja objašnjava kako se dugo vremena proizvodnja Sassicaije odvijala u Castiglioncellu, ali, kako je postupno sađeno novo trsje, na nizinskim položajima, trebao je novi podrumski prostor. Proizvodnja i dozrijevanje premješteni su u moderan podrum na drugoj lokaciji, konkretno u impresivnoj Aleji čempresa koja vodi prema mjestu Bolgheri. U toj aleji nalazi se, zasađeno s obje strane ceste, ukupno oko 2500 čempresa.

U tom novom podrumu za alkoholno vrenje uvedene su posude od inoksa s mogućnošću kontrole i regulacije temperature, velike drvene bačve od prije nisu dovezene, a za dozrijevanje su se počeli rabiti barriquei francuske proizvodnje.

Tenuta San Guido prostire se u dužini od 13 kilometara s morske strane prema brežuljcima (Colline metallifere), i pokriva oko 2500 hektara, unutar kojih su vinogradi, površine s drugim poljoprivrednim kulturama, šuma i rezervat za divlje životinje, pašnjaci na kojima pasu rasni trkaći konji…. Vinogradi Tenute San Guido obuhvaćaju ukupno oko 90 hektara, a smješteni su na pozicijama izabranima po posebnim njihovim karakteristikama u smislu sastava tla, nagiba i izloženosti suncu.

Za vino Bolgheri Sassicaia doc konzorcijski pravilnik predviđa dozrijevanje isključivo u barriqueu. Snimka za sjećanje iz barricaije

Dio trsja – primjerice na pozicijama Mandrioli i San Martino – nalazi se na padinama, na nadmorskoj visini od 200 do 300 metara, a dio trsja je niže, na visini od oko 80 metara.

Na odlasku, suvenir domaćinu: vina iz produkcije Jakobovića i Sibera

Ključna za dobro dozrijevanje je klima. Ovdje se uvelike, kao pozitivno, osjete utjecaji s mora. Brdo pak s druge strane pruža zaštitu od mogućih hladnih prodora sa sjevera. Pozicioniranje vinograda na različitim mjestima i na nadmorskim visinama važan je faktor u postizanju kompleksnosti vina. U berbi pruža, zavisno o meteorološkim uvjetima i stupnju zrelosti grožđa, širi i bogatiji izbor mogućnosti. I istraživanja koja je nedavno provela ekipa stručnjaka sa sveučilišta u Pisi potvrdila su da su vinogradi Tenute San Guido s obzirom na nijanse u razlikama u tipovima tla, nagibu i ekspoziciji jedinstveni u usporedbi s vinogradima u okolici. Proizvodnja grožđa na Tenuti San Guido kreće se oko 5,5 tona po hektaru. Sustav obrade vinograda i nizak prinos rezultiraju zrelim zdravim grožđem bogatim sladorom, taninom i ekstraktom. Agronom Tenute San Guido ali i direktor proizvodnje je Carlo Paoli.

Godišnja proizvodnja vina Sassicaia vrti se oko 200.000 butelja. Uz kultnu Sassicaiju tu su još i vina Guidalberto i Le Difese.

Pročelje zgrade novog podruma San Guido – moderno…

…a  uz ulaz u restoran/vinoteku Sassicaia u susjedstvu podruma – sa štihom povijesti

U vinogradarsko-vinarskoj oblasti Bolgheri uz bordoške vinske sorte usvojili su još nešto svojstveno Bordeauxu: vina se dijele na tzv. prvo (le premier vin; first wine) i drugo (le seconde vin; the second wine). Prestižna Bolgheri Sassicaia doc je dakako prvo vino kuće, drugo vino kuće je Guidalberto igt Toscana, a Le Difese, također s oznakom igt Toscana, je bazno. Ta vina moguće je kupiti i u Hrvatskoj, uvoznik je tvrtka Acrobat.

O Sassicaiji, kao zasebnoj apelaciji, već je rečeno, evo sada i o ostalim dvama vinima: Guidalberto (sad je aktualna na tržištu berba 2013.) mješavina je 60 posto cabernet sauvignona i 40 posto merlota. Na dozrijevanju provede između 15 i 18 mjeseci uglavnom u rabljenom barriqueu, tek oko pet posto vina bude iz novih bačvica od američkog hrasta, prije izlaska na tržište vino odstoji u podrumu oko tri mjeseca u butelji. Vrlo lijepo, kompleksno vino ali i poprilično skupo – u restoranu-vinoteci Tenute San Guido, vis à vis novog podruma, cijena mu je u maloprodaji oko 40 eura. Le Difese kao bazni proizvod, kojega se napuni oko 300.000 butelja a boca kojega u istom lokalu stoji 18 eura, mješavina je 30 posto sangiovesea i 70 posto cabernet sauvignona, 12 mjeseci dozrijeva u barriqueu i još pola godine bude u boci u podrumu prije puštanja na tržište.

TOSKANSKE DELICIJE: Cvjetovi buče punjeni smjesom na bazi repova od račića

Lasagne s patlidžanima

Ragu od vepra

Tagliata – veći dio famozne bistecche fiorentine

_____________________________________

HRVATSKA MALA SASSICAIA – Može li Hrvatska imati – Sassicaiju?

A – zašto ne?

Terena s dosta vapnenca pa i s jačim udjelom kamena sigurno imamo, enologe i proizvođače sposobne za produkciju visokokvalitetnih vina također imamo, međutim svakako je premalo onih vinara koji u dovoljnoj mjeri razmišljaju o dodanoj vrijednosti visokokarakterne kapljice. Rekao bih da je to iz više razloga, primjerice: nedostatak sredstava za gradnju dovoljno velikih podruma s nužnim većim prostorom za njegu i potom odležavanje vina u boci, opredjeljenje proizvođača za rani izlazak na tržište u nadi da će brže doći do povrata novca potrebnog za ulaganje u tekući posao ali i promatranoga dijelom i kao zarada, zatim sklonost, lako moguće i zbog slabije opće kupovne moći stanovništva, većine potrošača na našem tržištu prema čim mlađem vinu čak do mjere kad se može rabiti izraz eno-pedofilija, ljubav brojnih potrošača još uvijek izraženu više prema količini nego prema kvaliteti… Kočnica je i u tome što su hrvatski proizvođači neskloni međusobnoj poslovnoj suradnji i kvalitetnoj samoorganizaciji u branši po užim vinorodnim područjima a koja putem vina treba afirmirati i cijeli kraj-zavičaj dotične kapljice, nezgoda je i u tome što mnogi od njih nisu vični prikladnom animiranju javnosti za svoj proizvod, nezgoda je i u tome što Hrvatska nema kvalitetnu operativnu krovnu marketinšku organizaciju izraslu na temeljima lokalnih i regijskih udruga i neophodnu za, napokon, i uspostavu na internacionalnoj sceni renomea Croatiae kao vinske zemlje.

Pa je, koliko god nam se ulaskom u Europsku uniju otvorilo tržište od nekoliko stotina milijuna potencijalnih kupaca, bez ostvarenog odgovarajućeg imagea, izvan granica Hrvatske teško plasirati hrvatsko vino. Uvoznici, osim ako je riječ o onima koji su hrvatskih korijena i zaposlenih vani, teško se odlučuju na uvoz (posebice) skupljih hrvatskih vina mada imamo mi i onih skupih vina kod kojih je viša cijena sasma u skladu sa sadržajem boce. Istodobno, potrošači u drugim državama, osim opet ako nisu naši gastarbajteri, teško se odlučuju za kupnju hrvatskoga vina, posebice onoga skupljega koje bi kakvoćom i zavrijedilo skuplju kupnju, naime ne(dovoljno) prepoznaju Hrvatsku kao zemlju vina, ne poznaju hrvatska vinorodna područja, jednostavno ne znaju što ih u boci koju kupe na nepoznato čeka, pa radije, kad biraju kapljicu iz zemlje što nije njihova, idu na sigurno i kupe nešto talijansko, francusko, španjolsko…

Sassicaia, te Mala hrvatska Sassicaia – cabernet sauvignon 2009 od Franka Radovana

A, zašto sam ovome okviru dao naslov s izrazom Sassicaia? Pa, nedavno sam na posjedu Tenuta San Guido dakako imao prilike kušati Sassicaiju (ponavljam: naziv dolazi od sasso=kamen, a upravo to vapnenasto tlo vinograda odakle je grožđe za vino Sassicaia obiluje i kamenom; sorte u Sassicaiji su Cabernet sauvignon 85 posto i ostatak Cabernet franc), potom sam nekoliko dana po povratku kući imao prilike kušati jedan cabernet sauvignon od samozatajnoig ali dokazano uvijek solidnog i pouzdanog istarskog vinogradara/vinara Franka Radovana, i – gle ugodnog iznenađenja: ta njegova kapljica pokazala se vrlo zanimljivom i karakternom (što me nije začudilo jer poznajem Radovanova vina), ali i u organoleptici s mnogo sličnosti sa Sassicaijom, da mi je odmah napamet pao naziv – Mala hrvatska Sassicaia! Elegantno i kompleksno vino, na nosu i u ustima tipičan cabernetski štih, ali i ponešto drukčiji ukupni dojam od uobičajenog i ustaljenoga, mineralno, s notom koju daje vrijeme i s poljupcem kože, tanin još i te kako živ ali uglađen, kapljica je kompliciranija od brojnih današnjih vina na tržištu od iste sorte, ne lovi na snagu i nabildanost te vaniliju u nosu i slast u ustima, dapače obratno: igra na kartu slanoga i dobre ukupne kiselosti u funkciji svježine.

Gdje su sličnosti u uvjetima nastanka obaju vina a gdje neke razlike? Vino Sassicaia o kojem govorim je iz 2012 godine, a ovaj Radovanov Cabernet sauvignon iz 2009. Za šest godina staro, vino od Radovana pokazalo je nevjerojatnu svježinu. Tlo Sassicaije je vapnenasto i karakterizira ga prisustnost dosta kamena, Radovanovo tlo je pak, rekao mi je, duboka crvenica također s udjelom kamena. Lokacija vinograda u oba slučaja je relativno bliza moru, nadmorska visina nešto je veća kod Sassicaije. Prinosi u oba slučaja su oko kilogram do maksimalno 1,5 kilogram po trsu. Dužina maceracije približno jednaka – kod Sassicaije 15 dana, kod Radovana možda koji dan manje. Oba vina prošla su alkoholnu fermentaciju i malolaktiku u cisterni od inoksa u uvjetima kontrolirane i dirigirane temperature, kod Sassicaije je maksimum bio 31 Celzijev stupanj. Vino Sassicaia potom je dozrijevalo 24 mjeseca u barriqueu, a Radovanov Cabernet sauvignon 2009 također u barriqueu (1/3 novome) ali 12 mjeseci, dakle upola manje. Moguće je i da je zbog kraćeg boravka u oksidativnim uvjetima u bačvici ali zacijelo i zahvaljujući umijeću pri punjenju kao i dobrome čepu tri godine stariji Cabernet sauvignon i dalje, danas, s mnogo živosti, bez natruha starine i trunke umora, recimo da mu je nešto duže trebalo da bude spreman za piće nego što to sada treba Sassicaiji. Oba vina imaju lijepi potencijal i za daljnje odležavanje. Sassicaia – zna se, ali – Bravo, Franko!

Velika je međutim razlika u njihovoj maloprodajnoj cijeni: dok se Sassicaia uspješno prodaje po 150 eura u vinoteci u Bolgheriju a kod nas je u vinoteci Svijet vina u Boćarskom domu više od 1000 kuna, dotle je onome što bi, barem po berbi 2009, moglo nositi epitet Mala hrvatska Sassicaia, maloprodajna cijena – desetak puta manja… ■

__________________________________

CA’ MARCANDA

Angelo Gaja

Još je jedna istaknuta ličnost iz Pijemonta stigla u Toscanu po vinskom pitanju. To je Angelo Gaja, čije je sjedište u Barbarescu a tamošnje vinogradsko mu se carstvo prostire na stotinjak hektara pod trsjem unutar apelacija Barbaresco i Barolo. I Angelo je pokazao određenu naklonost prema francuskim sortama, konkretno prema crnima iz bordoškoga područja, kod bijelih bio je i na bordoškoj i na, s obzirom na geografsku blizinu Burgundije Pijemontu, burgundijskoj strani, tako da u Pijemontu ima zasađene i Cabernet sauvignon, i Sauvignon bijeli i Chardonnay. Zgodna je anegdota iz vremena nakon što je preuzeo vodstvo posjeda ali i iz vremena dok mu je otac još bio aktivan. Tata nije ni za živu glavu dao da se na imanju Gaja sade sorte koje nisu iz Pijemonta, ali Angelo je ipak potiho zasadio parcelu s Cabernet sauvignonom. Kad je otac napokon saznao za sinovljevu nepodopštinu, ljutito je zagrmio dijalektalnim izrazom koji se tamo tada smatrao svojevrsnom psovkom: Darmagi!, a to bi trebalo značiti dovraga. I od tada Gajin pijemontski cabernet sauvignon nosi naziv Darmagi!

Ca’ Marcanda, ulaz u podrum…

…i naša grupa ispred ulaza

 Poslovi su dobro išli, reputacija kuće i cijene vina visoke, Angelo Gaja domislio se da bi se mogao i širiti s vinogradima, ali u Pijemontu više nije bilo na izbor slobodnih kalitetnih terena. U inozemstvo mu se nije išlo investirati, i okrenuo se Toscani, gdje se od 1994. kupnjom posjeda Pieve Santa Restituta u Montalcinu posvetio lokalnom Sangioveseu, dakako riječ je o vinu brunello. U Montalcinu Sangiovese daje odličan rezultat i Gaja tu ima dva sjajna, špic-vina – Renninu i Sugharille. Dvije godine kasnije Gaja je postao i vlasnikom imanja u oblasti Bolgheri. Zagrizao je za terene od najviše moguće vrijednosti za proizvodnju visokokvalitetnoga vina, pregovori su s tadašnjim vlasnikom jako dugo trajali, i kad je napokon počela sadnja loze i kad je sagrađen podrum, naziv je i tu bio u skladu s Gajom: i opet je koristio lokalni dijalektalni izraz – Ca’Marcanda, što u prijevodu znači kuća u kojoj se beskonačno pregovara…

Od sadašnjih 120 hektara koliko ih ima u Bolgheriju Gaja je prvih 60 hektara, na terenima s različitim tipovima tla – jedno je bijela a drugo smeđa zemlja, oba s dosta kamena – sadio 1997. godine. Odlučio se za Cabernet sauvignon, Cabernet franc, Merlot, Syrah te Sangiovese u manjoj mjeri. Danas, sa spomenutih 120 hektara koji se prostoru na visinama od 60 do 150 metara a smješteni su nedaleko od morske obale tako da trsje stalno miluje vjetrić s mora koji daje zraka i odmaže stvaranju vlage te time sprječava razvoj bolesti a to znači i da pridonosi smanjenju broja prskanja, proizvodnja vina kreće se oko 400.000 boca. Koristi se samo najbolje grožđe.

Ca’ Marcanda: pogled na vinograd…

… te pogled općenito na krajolik uz podrum

Vrlo interesantan je Gajin podrum Ca’Marcanda, gdje nas je dočekala sjajna – predana i elokventna – vodičica Valentina Montanari. Podrum je projektirao Gajin prijatelj arhitekt Giovanni Bo iz pijemontskog grada Asti. Vanjštinom od kamena, građevina je vrlo lijepo uklopljena u prirodni ambijent, a unutra je, na 9500 četvornih metara površine, sve u vrlo modernome stilu, ne samo estetski sjajno nego i do maksimuma funkcionalno. Budući da je ukupna proizvodnja postavljena na nekoliko prostornih razina/etaža do najviše moguće mjere nakon prihvata grožđa rabi prednost slobodnog pada. Podrum je ukopan u zemlju i osim pročelja s ulazom u podrumsku zgradu izvana, s obzirom na lijepo parkovno uređenje s dosta terena s brižljivo pošišanom travom te s oleandrima, kojih je ukupno 18.000, i drugim mediteranskim raslinjem, ne bi se reklo da se ispod, uz uporabu barriquea od 225 litara i tonneauxa od 500 do 700 litara zapremnine, rađa vino, da je tu organzirana ozbiljna vinska produkcija u većem opsegu. Inače, na jednome kraju toga ozelenjenoga prostora koji izgleda kao perivoj, je i prostrani maslinik. Gaja posjeduje ukupno 350 stabala masline ali se ne želi baviti i proizvodnjom ulja, masline obrađuje i kad za to dodje vrijeme pobere lokalni prerađivač koji dio dobivenoga ulja dade zauzvrat obitelji Gaja za njihovu osobnu uporabu.

Barricaia Ca’Marcande. Angelo Gaja međutim sve više rabi veće bačve, tonneaux, zapremnine 500 i 700 litara

 Pod dirigentaskom palicom enologa Giovannija Passonija, koji je dosta vremena proveo radeći s Gajinim dugogodišnjim a nedavno umirovljenim enologom Guidom Rivellom, nastaju vina Promis igt sa smeđe zemlje a od merlota 55 posto, syraha 35 posto i Sangiovesea 10 posto, kao introduktivna etiketa u cijelu paletu, zatim, na kvalitativnom nivou iznad, Magari igt, dio od grožđa s bijele a dio od grožđa sa smeđe zemlje, od 50 posto merlota te po 25 posto cabernet sauvignona i cabernet franca, kao i špica, sposobna za dugo odležavanje, mješavina Ca’Marcanda Bolgheri doc, s bijele zemlje s puno kamena, od 50 posto merlota, 40 posto cabernet sauvignona i 10 posto cabernet franca, te s 18 mjeseci dozrijevanja u bačvici i još 12 mjeseci u butelji prije izlaska na tržište.

Domaćin u Ca’ Marcandi bila nam je sjajna Valentina Montanari. Ponudila nam je na degustaciju sva vina kuće, uz iscrpne popratne informacije

Zdravko Jakobović sa suprugom Pavicom te Mladen Siber sa suprugom Dušicom kao proizvođači vina ostavili su i u Ca’ Marcandi svoje uzorke na probu

 Le MACCHIOLE

Imanje Le Macchiole, koje sada obuhvaća 24 hektara vinograda i koristi grožđe isključivo iz vlastitih nasada, rođeno je 1983. godine, kao rezultat želje Eugenija Campolmija i Cinzije Merli da svoju strast prema vinu pretvore u san njihova života kroz, tada, vrlo revolucionaran projekt za ondašnji Bolgheri. Zamisao vrlo jednostavna, ali – trebalo joj se prikloniti i u realizaciji: u proizvodnji vina startati od nule, dakle posve od početka, a to znači od vinograda. Uz poprilične investicije vezane uz niz pokusa krenulo se i tu u sadnju kultivara koji onda nisu bili uobičajeni za Bolgheri.

Ispred podruma Le Macchiole, s vlasnicom Cinzijom Merli

– Prva naša butelja izašla je 1987, i sad kao robna marka više ne postoji, a 1989. godine na svijet je došlo vino Paleo rosso, naša prva prava interpretacija novog stila vina Bolgherija – kaže Cinzia Merli. – Devedesete godine bile su ključne za nas: svjesni potencijala terena naših vinograda, uključujući tu njihov smještaj, tlo, klimu i mikroklimu, prešli smo posve na vrlo gustu sadnju kako bismo po hektaru imali i ekonomsku računicu ostaviti na trsu vrlo mali rod što je jamstvo za visoku kakvoću, te donijeli riskantnu odluku o tome da većma proizvodimo 100 posto jednosortna vina. I tako su, 1994. nastali naš merlot Messorio i syrah Scrio. A prvobitni Paleo rosso je 2011. od mješavine sorata postao čisti cabernet franc.

Taman kad je stekao reputaciju i kad se počelo ubirati plodove rada, 2002. Je Eugenio Campolmi napustio iznenada ovaj svijet. Tada Cinzia Merli preuzima kormilo u svoje ruke, učvršćuje ekipu mladih talentiranih osoba na svakom radnom mjestu na imanju, i nameće se i vinom i svojom osobnošću. Profesionalnost u poslu, nadarenost, strast, pedantnost i briga za svaki pa i najmanji detalj u proizvodnom ciklusu resili su i rese i sada Le Macchiole.

Le Macchiole: vinograd tik pored podruma

Već pet godina Le Macchiole nalazi se na kolosijeku biološkog uzgoja i iduće godine posjed bi trebao dobiti i certifikat o tome. Namjera je i posve prijeći na biodinamski uzgoj. Proizvodnja, bazirana na tome da se kako kroz vinograd tako i kroz podrum (dvostruko probiranje grozdova i bobica!) ostvari kapljica što će na najbolji način a ovisno o berbi oslikavati teritorij, obuhvaća pet vina: Paleo Bianco – Toscana igt (od sauvignona i chardonnaya, proizvodi se u vrlo vrlo maloj količini), Bolgheri Rosso – Bolgheri doc, Paleo Rosso – Toscana igt, Scrio – Toscana igt i Messorio – Toscana igt. Vina Le Macchiole od nedavno su također prisutna u Hrvatskoj, preko uvoznika Acrobata.

Le Macchiole: podrum za dozrijevanje vina

Uz to što je u zoni bilo prvo imanje koje je prešlo na visoku gustoću sadnje, Le Macchiole je i prvi posjed koji je stavio jak naglasak na Cabernet franc kao sortu koju se posebno isplati imati u vinogradu. Vinogradi Le Macchiole se mogu podijeliti u dvije veće zone – jedna je sa siromašnijim tlom i s visokim udjelom vapnenca, a druga je s tlom bogatim ilovačom sa svojstvom dosta niskog pH. Tereni su pomno istraženi glede karakteristika koje od njih može dobiti grožđe tj. pojedina sorta, pa onda i vino, na bazi tih karakteristika izabrani su klonovi i podloge za cijepove.

 – Iz vremena kad sam prvi put došla ovamo pamtim lijepe prizore površina sa žitom te krasne maslinike, i sve to u blizini mora. Danas je drukčije: otkako je vino odavde počelo dobivati na prestižu krenulo se uvelike u sadnju loze, stizali su investitori sa svih strana. Opći izgled više nije onaj stari, od nekad. Loze je sada mnogo, ali more je dakako ostalo, maslinici su i dalje tu, na brežuljcima ima šume. Šarm se nije izgubio. Vino, koje je posljednjih godina dovelo ovamo mnoge goste odasvud, pomoglo je da se cijeli svijet upozna s našom realnosti. Moramo se ponositi svojim krajem koji je eto duboko inspirirao velikog pjesnika i nobelovca Giosuèa Carduccija. Zato smatram da se uz istraživanje stalno novih mogućnosti vezano uz podizanje kakvoće vina moraju i le Macchiole još jače uključiti u općinske akcije na daljnjoj popularizaciji ovoga kraja i još boljoj valorizaciji njegovih ljepota i proizvoda – kazala je Cinzia Merli.

L’ORNELLAIA

Krenulo je 1981. od legendarne plemenitaške obitelji Antinori, ali u ovome slučaju ne od markiza Piera, nego od njegova brata markiza Lodovica, koji je na neki način osobenjak, na neki način umjetnička, i hedonistička duša. Pričao mi je kako se ljeti nerijetko sa svojom jahtom zaleti i do hrvatske obale Jadrana gdje se jede odlična riba… Za prvog susreta s njime i mojeg prvoga posjeta Ornellaiji, dok je on još bio gazda, dojam je odmah bio da ga ne zanima onaj tek komercijalni proizvod sa šansom da sam sebe prodaje u većem opsegu, nego da ga zanima samo špica. A to sada pokazuje i sa svojim odličnim vinima Tenute di Biserno!

Zaljubljenik u bordoška vina, markiz Lodovico Antinori formirao je početkom osamdesetih ambijentalno prekrasan posjed i pobrinuo se – uz pomoć znanog sjajnog mađarskog (porijeklom iz Eggera) enologa Tibora Gala, koji je poslije poginuo u prometnoj nesreći – za kreaciju nekoliko sjajnih vina iz kategorije Supertuscan, tj. Supertoskanci. A to su u prvom redu Ornellaia, tipičan bordoški blend (cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, petit verdot), te Masseto samo od Merlota, pa potom, opet blend, Le Serre Nuove (iste sorte kao i za Ornellaiju ali s drukčijim opsegom u blendu, dakle sastavljeno, po količinskoj zastupljenosti nabrojano, od vina merlot, pa cabernet sauvignon, cabernet franc i petit verdot, od grožđa ubranog i s mlađih loza u ukupnome nasadu). Unatrag već više godina Lodovico Antinori nije vlasnik ovoga imanja, a od trenutka kad je odlučio prodati Ornellaiju na njenu tronu od svjetski glasovitih vinskih imena našli su se Amerikanac Robert Mondavi i toskanska, također plemenitaška obitelj de’ Frescobaldi. De’ Frescobaldi su u Ornellaiji i sada, oni su otkupili Mondavijeve dionice i vratili imanje u potpuno talijansko vlasništvo. Od 2012. službeni naziv kuće više nije, izvorno, Tenuta dell’Ornellaia, nego samo Ornellaia.

Na cesti Via Bolgherese, koja spaja Bolgheri s Castagnetom Carduccijem, tek par korala od povijesne aleje čempresa kojoj je pjesnik Carducci posvetio svoje stihove, nalazi se Ornellaia. Moderni podrum …

…i jedna od starih gospodarskih zgrada

 Uz spomenute vinske špice Ornellaia, prvog vina kuće (le premier vin) koje se danas proizvede oko 140.000 boca a butelja u vinoteci u Bolgheriju stoji 150 eura, i Le Serre Nuove (drugo vino kuće, le second vin) u oko 220.000 boca (butelja je oko 44 eura mpc) te baznog crnjaka Le Volte (merlot, cabernet sauvignon i sangiovese; mpc 18 €) u oko 450.000 boca, od vina tu je i Variazioni in rosso dell’Ornellaia koje se može kupiti jedino direktno na posjedu, i to po 35 eura za butelju (blend koji je svake godine različit a kompozicija ovisi o tome koja je crna sorta iz sortimenta kuće te godine dala najboljih rezultat, naime nje se u cuvée stavlja oko 70 posto; objektivno, mislim da je cijena ipak previsoka, unatoč tome što je vino – kušao sam berbu 2013 u kojoj je dominantan cabernet franc – jako dobro, ali danas je bespredmetno govoriti o cijeni na neki prijašnji način jer uz kakvoću mnogo je i drugih faktora koji bitno utječu na njeno formiranje). Ima i jedno bijelo vino – Poggio alle Gazze (sauvignon 70 posto, viognier 12 posto te kao ostatak vermentino i verdicchio). Kuća Ornellaia je na tržištu zastupljena i u segmentu jakih pića s vinjakom Ornus dell’Ornellaia, dobivenim destilacijom vina od sorte Petit Manseng kao i grappom Eligo dell’Ornellaia, dobivenom destilacijom komine od Cabernet sauvignona, Cabernet franca, Merlota i Petit verdota, te u sektoru tipičnom za mediteranske zemlje i baš i za toskanske vinske kuće – maslinovom ulju.

Ornellaia, vinograd Masseto

Ornellaia, vinograd Bellaria. U pozadini se vidi more

Ornellaia je smještena između mjesta Bolgheri i općinskjog središta Castagneto Carducci. Ukupno je na posjedu oko 99 hektara pod trsjem, od toga oko 41 ha je uokolo podruma, a 58 je na području zvanome Bellaria, vrlo blizu mora. Vinogradi su na nadmorskoj visini između 50 i 120 metara, uglavnom na blagim padinama koje međutim ponegdje imaju i jači nagib, do 20 stupnjeva. Tlo unutar vinogradskog kompleksa Ornellaije karakteriziraju tri elementa – morski, aluvijalni i vulkanski. Blizina mora utjecala je na formiranje lapora a u tim priobalnim tlima ima i dosta pijeska koji pridonosi da tlo bude relativno rahlo. Na mjestima dalje od obale prema brdu tlo je s dosta škriljevca i s dosta izraženim sadržajem željeza, što je idealno za crne sorte.

Gustoća sadnje je oko 5000 loza po hektaru u starijim nasadima i oko 7000 čokota/ha u novijima na poziciji Bellaria, najnoviji pak idu i do 8700 loza po hektaru. Cabernet sauvignon prostire se sada na oko 38 ha, kao i Merlot, Cabernet franc je na 12 ha, a Petit verdot na sedam hektara, Sauvignon bijeli na 2,5 ha, Viognier na 0,5 ha a Petit Manseng zauzima jedan hektar.

Ornellaijino carstvo barriquea

 Unatrag već više godina glavni enolog kuće je Nijemac Axel Heinz, inače rođeni Minhenčanin koji se eto nije okrenuo pivu nego upravo vinu, u Bordeauxu se školovao za enologa. Svakako valja napomenuti da je eno-konzultant kuće glasoviti Michel Rolland.

Kako je bilo na početku, tako je i sada: svaki grozd podvrgnut je praktički trostrukoj kontroli – najprije se selekcija obavi u vinogradu, u berbi, zatim, druga kontrola grozdova je na pomičnoj traci u podrumu, a njoj slijedi i treća, dakle još jedna finalna provjera izbora sirovine i odstranjivanje eventualno nađenom ponekom prethodno možda oku promaklom sumnjivom bobicom što bi mogla vinu dati zelene note. Valja reći da, s obzirom da su svi vinogradi na izvrsnim pozicijama i da se u uzgoju vodi maksimalno briga da se u berbi dobije zdravo te ne samo po odnosu sladora i kiselna nego i u fenolnome smislu posve zrelo grožđe, na početku teoretski praktički svi grozdovi kandidiraju za prvo vino kuće Ornellaiju, međutim dakako ipak se pokaže da svake godine nisu svi predviđeni grozdovi baš i na kvalitativnoj razini zamišljenoj za Ornellaiju.

Glavni enolog i direktor proizvodnje u Ornellaiji je Nijemac Axel Heinz, inače bordoški student enologije, a eno-konzultant je Bordožanin Michel Rolland

 No, ako nisu za špicu špica Ornellaiju, mogu biti na dovoljno visokom kvalitativnom nivou da se nađu u drugome vinu kuće, također izvanrednome a zvanome Le Serre Nuove, inače lansiranome na tržište 1997. Nije rečeno ni da će na kraju svi grozdovi koji nakon selekcije na probirnome stolu i jesu ušli u primarnu preradu baš za Ornellaiju i završiti na kraju u vinu Ornellaia, pa ni u vinu Le Serre Nuove, naime parcele se vinificiraju odvojeno a vina se stalno prate, od vremena do vremena nakon kušaju se iz svake bačve posebno, i samo ono vino za koje se beskompromisno zaključi da je odavde najbolje od najboljega puni se za etiketu Ornellaia…  ♣

__________________________________

U ime svih nas Ilija Jakobović svojim vinom zahvaljuje Claudiji Ficcantero na vođenju imanjem i na degustaciji

ORNELLAIA: UMJETNIČKA BERBA – Orijentacija na perfekciju i na karakter vina nametnula je u Ornellaiji usporedbu vina s umjetnošću, a s obzirom da se produkciji pristupa, kaže se, na način da se dobije umjetničko djelo u boci, odlučeno je i da podrum Ornellaia i prostor oko njega budu ne samo hram vina kao umjetnosti, nego i hram umjetnosti općenito. I osmišljen je projekt Ornellaia: Vendemmia d’Artista, u prijevodu: Ornellaia: berba umjetnika. Domaćini su se dosjetili da se svakoj berbi dade neki odgovarajući epitet kao navod karaktera i da se onda angažiraju svjetski renomirani umjetnici da na temu tog epiteta kreiraju umjetničko djelo što ostaje izloženo u dijelu podruma, postalog, tako, svojevrsnom umjetničkom galerijom. Dio vina Ornellaia iz svake berbe napuni se u seriju od 111 boca veće zapremnine i svake godine umjetnik izabran da nekim svojim djelom interpretira to godište dobije zadatak da smisli i kako će te boce biti ukrašene. Boce su dakako pod znakom ekskluzive, namijenjene svjetskim kolekcionarima vina i ljubiteljima umjetnosti. Daju se i na aukcije u organizaciji glasovite aukcijske kuće Sotheby’s. Prihod ide u dobrotvorne svrhe. Od prve aukcije održane u Muzeju Whitney u New Yorku do sada, na tim se aukcijama skupilo više od milijun dobrotvornih eura! Najnovije, sedmo izdanje projekta vezano je uz berbu 2012, koja je označena kao Incanto (=Čarolija) a za umjetnika sa zadaćom da svojim umjetničkim izričajem interpretira navedenu berbu odabran je Švicarac John Armleder. Mjesto aukcije u 2015. – Basel! ■

Od svake berbe u Ornellaiji napune po 111 boca veće zapremnine vinom Ormellaia i tada angažiraju svjetski znane moderne umjetnike da ih ukrase i da na temu te berbe naprave eksponat za umjetničku galeriju posjeda

Umjetnička galerija u sklopu podruma Ornellaia: dio monumentalnog kiparskog stvarenja od četiri skulpture od koje svaka prezentira po jedno godišnje doba. S obzirom da smo u vinskom ambijentu a stiže i vrijeme berbe, snimio sam skulpturu što predstavlja jesen i dakako berbu

  _________________________________

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

SLAPNICA s EKO-GASTRONOMSKIM UGOĐAJEM

                     UZ DAN ZAŠTITE OKOLIŠA                           

Potok Slapnica – mjesto lijepog i korisnog eKo-gastronomskog druženja

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t  

VEĆ GODINAMA JEDNA LIPANJSKA SUBOTA REZERVIRANA JE ZA DRUŽENJE u KRASNOM AMBIJENTU UZ POTOK u PARKU PRIRODE NA ŽUMBERKU. POČINJE SKUPOM O NUŽNOSTI OČUVANJA OKOLIŠA, KONKRETNO UPRAVO OVOGA u ŽUMBERAČKOME GORJU, a NASTAVLJA SE u DOBROM RASPOLOŽENJU UZ SMOTRU KUHARA (PRAVA KUHARSKA KOLONIJA NA OTVORENOME) i REVIJU RAZNOLIKIH JELA

Kotlovina Romea Ibriševića iz – olupine u parku prirode napuštenog i za ovu poriliku na Slapnicu kao upozorenje dovezenog automobila

Dođeš sunčanog ljetnog dana na izlet i pripremaš se za roštilj, a prvo što te na ulazu na livadu koja je pozornica događanja dočeka je – kotlovina u ružnoj automobilskoj olupini! Mrštenje ubrzo prestaje, pogotovu kad se ta kotlovina kuša: mljac! Odlična zamisao za taj malo šokantni prizor odmah na početku.

Ovdje, na livadi uz potok Slapnica u parku prirode prof. Ivan Dropuljić iz Zagreba, a koji inače predsjeda lokalnom ekološkom udrugom, na svome imanju priređuje za brojne prijatelje – mnogo je ličnosti znanih iz javnog života – party na otvorenome s dvije namjere: da se, ozbiljnim sastankom na temu ekologije, ukaže na potrebu veće brige za prirodni ambijent, i da se u nastavku ljudima omogući da se uz dobru hranu što je sami prigotove i uz dobro vino lijepo podruže, pokazujući odmah na licu mjesta svoju ekološku osviještenost (ne ostavljanjem smeća iza sebe nego odlaganjem otpadaka u posebne vreće koje se na završetku susreta odvezu na predviđeno skupljalište otpada).

Očistimo Hrvatsku! Ružni prizori napuštenih olupina u prirodi. Da su kazne veće i da stižu na naplatu brže zacijelo se vlasnici ne bi tako ponašali!

U tom eko-segmentu, ali i u kulinarskome dijelu, Dropuljić ima veliku pomoć od Romea Ibriševića, fotografa koji je nekad vrlo marljivo radio za izdanja Vjesnikove kuće, a koji je član eko-udruge Zelena stopa i trsi se sa svojim zelenim kolegama ne tek riječima i slikom nego i konkretno djelovati na ekološkome planu, dakle ne tek objavom alarmirajućih fotografija nego i izravnim i fizičkim angažmanom u uklanjanju otpada iz prirode. Ibrišević se nekako specijalizirao za napuštene olupine automobila – upravo on je prigotavljao kotlovinu na jednoj od takvih olupina dovezenoj sa Žumberka. Dosad je ekipa Zelene stope iz nacionalnih parkova i parkova prirode uklonila više od 15.000 olupina starih automobila. Ibrišević navodi kako je osobno sudjelovao i u uklanjanju 27 starih napuštenih automobila s otoka Biševa, a iznosi i nevjerojatan podatak da je s otoka Žirje, koji broji samo 30 stalnih stanovnika, odvezeno čak 230 olupina…

Goste je obitelj Dropuljić dočekala s narescima, a od toplih jela s janjetinom, u sklopu kuharske kolonije pak uz kotlovinu na Slapnici su se pripremali gulaš, paprikaš, istarski specijaliteti poput maneštre od bobići, pa slavonski specijaliteti poput fiša i šarana na rašljama

Livada Dropi uz Slapnicu, okružena visokim drvećem koje ruža debelu hladovinu, i ove je godine okupila brojno društvo, neki su specijalitete vlastite kuhinje donijeli sa sobom u količini da ih mogu kušati i drugi, a neki su kuhali na licu mjesta. Pijuckalo se fino vino, koje su u dobroj mjeri donijeli i vinari osobno a koje je Slapnica držala hladnime bolje od bilo kakvog hladionika. Malo bele, malo tamburaške glazbe, puno šale, dosta dječje cike… Na kraju – zeleni pozdrav, do iduće godine.

Iz krugova novinarstva i radija kao chefovi su se isticali Ivo Kozarčanin i Zvonko Bilić a iz krugova likovnih umjetnika Ante Krešić

Sa zagorskim gulašom pokazao se majstor za predikatna vina Boris Drenški Bodren, na slici s prof. Dropuljićem i s kuharom Časlavom Matijevićem koji je s mora donio mariniranu ribu i veliki pjenušac od žlahtine (gore), a ljepotice s čašama bile su spremne za konzumaciju

Obitelj Barundić iz Krašića iskoristila je prigodu da predstavi svoj debitantski pjrenušac Barun, za koji je već na strukovnim ocjenjivanjima dobila visoka odličja (gore), a prije zdravice s pjenušcem  direktorica Drugog programa Hrvatskog radija Jadranka Rilović, dopredsjednik Hrvatskog sommelier kluba Franjo Francem, samoborski ugostitelj i vinar Marijan Žganjer, poslovnjak Božo Roknić te Vlado Horina iz krugova politike smatrali su da nešto valja i pojesti

SuČ – 07/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

KROZ SVIJET u ČAŠI i NA TANJURU/THROUGH THE WORLD IN GLASS AND ON THE PLATE

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

HRVATSKA u EU, SVIJET u HRVATSKOJ – Na dan 1. srpnja 2015. napunile su se dvije godine od ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Hrvatska u Europi, SVIJET u Hrvatskoj!

Svijet u RH bio je, doduše, i već od puno prije 1. srpnja 2013. Ali, ono je bilo drugo…

Za prigodni svečarski ručak, ili večeru, ideja, iako je naše, naravno, najbolje, vezana uz nešto internacionalno: pržene filete soma iz Ho Chi Minhova uzgoja, paštašutu s talijanskom tjesteninom te talijanskim umakom od rajčica i s kineskim češnjakom, s Ciprasovim grkim patlidžanima, švicarskim sirom, mađarskom paprikom, te istarskim maslinovim uljem, a u čaši najprije s graševinom iz Slavonije a onda s plavcem iz Dalmacije, no da aranžman izgleda otmjenije, za ukras na stol, kao izraz, recimo, optimizma i vjere u bolju budućnost, neka bude prazna (otkud novac za punu?!) butelju Barola Bric del Fiasc 2001 Paolo Scavino iz Pijemonta. Dobar tek, buon appetito, enjoy your meal, bon appetit, guten Appetit, jo etvagyat, desfrute de su comida…

Gušti su gušti, v žepu mi niš ne šušti, ma pušti me, pušti…

KATALOG RURALNI TURIZAM HRVATSKE – Hrvatska gospodarska komora i Ministarstvo turizma RH predstavili su prvi nacionalni katalog Ruralni turizam Hrvatske. Jedna od urednica je Vesna Rajković iz Ministarstva turizma, a koordinatorica projekta bila je Lidija Mišćin iz Sektora za turizam HGK. U ovome izdanju po prvi je put na jednom mjestu podastrtaa ponuda ruralnog turizma Hrvatske, koja obuhvaća etnografske zbirke, objekte sa smještajnim kapacitetima, izletišta, kušaonice, vinotočja i ostale ugostiteljske usluge i usluge u turizmu što se pružaju u ruralnim prostorima Hrvatske. Na prezentaciji su govorili ministar turizma Darko Lorencin i potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore Josip Zaher.

Daljnjim usmjeravanjem snaga na ulaganja u razvitak ruralnog turizma, na obnovu područja i objekata značajnih povijesnih, kulturnih i tradicijskih vrijednosti te na poticanje plasmana kvalitetnih autohtonih i tradicijskih proizvoda hrvatskog sela putem turizma možemo stvoriti veće mogućnosti zapošljavanja stanovništva na ruralnom prostoru, kazao je Zaher.

Ministar turizma Lorencin naglasio je kako su glavni strateški ciljevi hrvatskoga turizma u ruralnom području ravnomjeran regijski razvoj, samozapošljavanje, i motiviranje mladih na ostanak na selu. Ruralni turizam pomaže očuvanju lokalnog identiteta, tradicije i običaja, štiti okoliš, jača autohtonu, tradicijsku i ekološku proizvodnju, pridonosi razvoju ruralnih krajeva na osnovi održivog razvoja. Budući da su se u proteklom desetljeću stvorile potpuno nove okolnosti na međunarodnom tržištu potražnje, nužnost je u ponudi stvarati kompleksnije pakete motiva za putovanja. Tu svakako spadaju, uz intenzivne užitke i razne aktivnosti u prirodi, naglašena potreba za doživljajima, čulnost, emocije, rekreacija te zdravlje. Razvijaju se novi oblici turizma: eko-turizam, kulturni, tematski, avanturistički turizam, te kružna putovanja i nautički turizam. U svim tim područjima Hrvatska ima puno neiskorištenih potencijala.

Ministarstvo turizma prošle je godine iz Programa Konkurentnost turističkoga gospodarstva za projekte na kontinentu izdvojilo ukupno 4,9 milijuna kuna za 94 projekta, a iz programa Fond za razvoj turizma za projekte na kontinentu ukupno je u tri godine izdvojeno 11,37 milijuna kuna za 35 projekata. Hrvatska turistička zajednica od prošle jeseni provodi program Hrvatska 365. Ove godine u programu sudjeluje 39 destinacija, od čega se 14 nalazi na kontinentu. Iz programa HTZ-a dodjeljuju se sredstva za poduzetničke i javne projekte na turistički nerazvijenim područjima u vrijednosti od 4,080 milijuna kuna te potpore turističkim zajednicama na turistički nerazvijenim područjima u vrijednosti od 3,515 milijuna kuna.

Jubileji

Obitelj Fernetich uz slavljeničku tortu

DESETLJEĆE SAN ROCCA – Prošlo je više od 10 godina od dana kada je u Brtonigli, istarskom poljoprivrednom mjestašcu poznatom po vinu, obitelj Fernetich, duboko vezana za teritorij, odlučila – pod nazivom San Rocco, po svecu zaštitniku mjesta – otvoriti luksuzni hotel.

Hotel San Rocco slovi kao sinonim visoke kvalitete i onog izvornoga, bitnih vrijednosti u stvaranju modernog gastronomskog turističkog proizvoda koji omogućuje pozicioniranje među prestižne destinacije na sve zahtjevnijem međunarodnom tržištu. Hotel je osvojio četiri uzastopne nacionalne nagrade kao najbolji boutique-hotel u Hrvatskoj, potom je uslijedila nagrada za izvrsnost u kvaliteti. San Rocco je  prema službenom Istra Gourmet vodiču najbolji restoran u Istri, vodeći restoran za Hrvatsku među restoranima članovima prestižnog europskog udruženja Jeunes Restaurateurs d’Europe, najbolji hotelski restoran u regiji Alpe-Adria. Priznanje je osvojio i vlasnik Tullio Fernetich kao pojedinac. Fernetich je primio nagradu Anton Štifanić, prestižno odličje turističkog sektora u Hrvatskoj.

Gourmet restoran San Rocco je odavno čvrsto prisutan u najpoznatijim međunarodnim i nacionalnim gastronomskim vodičima, npr. Gault Millau, Le Guide de l’Espresso, Gambero Rosso, A tavola con le Venezie, Magnar ben, i drugima.

S dvadesetak stalno zaposlenih djelatnika, od početaka do danas Hotel San Rocco nikada nije zatvorio svoja vrata. Od otvorenja 2004. pa do sada konstantnim ulaganjima usavršavana je ponuda, prilagođavana međunarodnim standardima. Tako je 2010. otvoren wellness centar San Rocco s natkrivenim bazenom i prostorijama za njegu tijela te je proširen park. Godine 2011. sagrađene su pomoćne prostorije i proširena je terasa.  Sljedeće  godine povećani su smještajni kapaciteti, obogaćenjem novom Cavallier Suiteom za najzahtjevnije goste, i s dodatnom modernom sobom.

Obnovljen je i eksterijer, usklađen s očekivanjima najzahtijevnijih gostiju. Usred obiteljskog maslinika – iz kojega se proizvodi dio ekstra djevičanskog maslinovog ulja San Rocco što je i ove godine uključeno u Flos Olei, vodič najboljih ekstra djevičanskih ulja u svijetu – izgrađen je novi moderan bazen. Mjesto je to gdje će gosti, milovani i zaštićeni jedinstvenom tradicijom što je oživljavaju drevni zidovi stare brtoniške uljare, moći uživati u pravim osjećajima istinskog ruralnog života koje ovo mjesto pruža. Sagrađene su nove sanitarne prostorije, otvoren je i ljetni bar gdje se  gostima nude, u sjeni stogodišnjih stabala, najbolja vina ovoga kraja. Jedinstvena vina zahvaljujući raznovrsnosti četiri zemlje što ovdje u Brtonigli pronalaze svoj najviši izraz.

                Proširen je ljetni predio Gourmet restorana San Rocco koji je postao udobniji, te prestižniji i ekskluzivniji zahvaljujući i izgradnji nove fontane i terase. Restoran je postao referentna točka ljubiteljima dobre kuhinje, što je plod talenta i strasti, kako glasi slogan udruženja Jeunes Restaurateus d’Europe.

                Izgradnja ovih novih sadržaja poseban je poduzetnički napor koji ne usmjeren ne izravno na povećanje broja posjetitelja nego za podizanje kvalitete kroz prijenos onih pravih vrijednosti istinskog seoskog života ovog posebnog kutka istarskog teritorija. Te su vrijednosti bile niti vodilje članovima obitelji Fernetich – Tulliju i Riti te djeci Teu, Luani i Roccu u tome kako da pretvore Hotel San Rocco u jedinstveno turističko i gastronomsko mjesto, pojam šarma, izvornosti i tradicije.

ISTRIA WINE WALK. – Istra je dobila novu akciju vezanu uz eno-gastronomiju, rekreaciju i turizam – pješački pohod pod nazivom Istria Wine & Walk. Akcija je prvenstveno okrenuta pred i posezoni, da se potencijalnim gostima i u to vrijeme kad nije doba godišnjih odmora, kupanja i sunčanja ponudi novi sadržaj i dodatni motiv za dolazak.

Na prvom pohodu, na području sjeverozapadne Istre, našlo se gotovo 400 ljubitelja istarskih vina i delikatesa. Sudionici su iskusili i bogme okusili avanturu na 11 km šetnji prelijepim istarskim krajolikom. Na pješačkoj ruti ih je čekalo sedam postaja na kojima se nudila okrepa s domaćim specijalitetima kao pršutom, sirom, tortelonima, delikatesama od boškarina te vinom, nazočni osobno osmero vrhunskih istarskih vinara i sedam lokalnih proizvođača delikatesa i ugostitelja. Gosti-šetači prošli su vijugajućim cestama uz vinograde i maslinike, obišli i vidikovac s pogledom na planinske vrhove Ćićarije te park prirode Škarline smješten nadomak Brtonigle, ponuđeno im je i da razgledaju izložbu Teran u galeriji Tigor i da posjete dva vinska podruma nadomak Brtonigle.

Iznimno nam je drago da je prvi Istria Wine & Walk privukao toliku pažnju i to nam je poriv da nastavimo s održavanjem manifestacije i s promocijom klastera sjeverozapadne Istre, rekla je Sanda Bravar, direktorica TZ Grada Umaga.

ŠTO ŽENE ŽELE ZA 2015? LUKU KRAJANČIĆA! – Akcija ŠTO ŽENE ŽELE koju već četvrtu godinu za redom uspješno organizira udruga WOW ženski je izbor vrhunskih vina kušanih u prethodnoj godini. Pobjednička vina biraju se na nekoliko razina u četiri kategorije:  bijela, ružičasta, crvena i slatka vina. Izbor, u kojem elektroničkom poštom priliku ima glasovati 150 redovnih članica udruge WOW i oko 400 WOW simpatizerki, odvija se prema autorskoj listi sommeliera, a ove godine sastavljao ju je Mario Meštrović, sommelier i član HSK, voditelj restorana Mon ami u Velikoj Gorici.

WOW žiri – Barbara Županić, Martina Bek, Martina Škavić

U finale izbora ušla su tri bijela vina: Malvazija 2013 – Kozlović; Pošip Intrada 2011 – Krajančić i Chardonnay Premium sur lie 2011 vinarke Jasne Antunović, WOW članice. Tri najbolje plasirana crvena su bila: Gran Teran 2009 – Coronica; Syrah 2010 Korlat – Badel 1862 i Cuvée Boškinac Cabernet Sauvignon/Merlot 2011 – Boškinac. Odabrana su i dva roséa: Rosé 2013 – Tomaz i Rosé 2013 od Korta Katarine. Dva slatka vina: Rajnski Rizling 2011 izborna berba prosušenih bobica od Bodrena i Graševina 2009 ledeno vino od Galića.

U posljednjoj, trećoj, fazi izbora, o pobjednicima u svakoj kategoriji odlučivao je žiri na kušanju naslijepo u sastavu: Nevenka Škavić (3. Stupanj WSET), Martina Bek (2.stupanj WSET) i Barbara Županić (1.stupanj HSK).

Za razliku od medalja i diploma koje vinari obično osvajaju, u WOW akciji Što žene žele pobjednici u svakoj kategoriji dobivaju konkretne nagrade, tj. vrijednu skulpturu koju je dizajnirala poznata dizajnerska Grupa, a ukupni pobjednik, dobitnik WOW Grand Prixa odlazi na  nagradno studijsko putovanje u jednu vinsku regiju, što ove godine omogućuje Peugeot.

Nakon što je 2012., Gianfranco Kozlović zahvaljujući malvaziji Santa Lucia putovao u Bordeaux, 2013. Saša Senjković je zahvaljujući ružičastoj Spoži putovao u Champagnu, a prošle godine trijumfirao Moreno Coronica svojim teranom i otputovao u Barcelonu i Penedes, na dodjeli u zagrebačkom restoranu Balon proglašeni su ovogodišnji laureati.

U kategoriji ružičastih vina: Rosé 2013 – Korta Katarina; u kategoriji crvenog vina: Syrah 2010 Korlat – Badel 1862; u kategoriji slatkog vina: Graševina 2009 ledeno vino od Galića, te u kategoriji  bijelog vina: Pošip Intrada 2011 korčulanskog vinara Luke Krajančića, koji je ujedno osvojio WOW Grand Prix.

Gosti iz Makedonije s domaćinima Zoranom Šimunićem Zokom i Robertom Riplijem

ERA ZA 200 E(U)RA! – Vranec, 2012, iz Tikveškog vinogorja i iz vinograda na 400 metara nadmorske visine, grožđe prosušivano na trsu, 12 mjeseci barriquea (makedonska hrastovina!), čak 17 vol % alkohola, sjajnih 8 g/lit ukupne kiselosti, a evo nešto i samo, tj. samo 2,4 g/lit ostatka sladora (iako djeluje slađe!), vrlo koncentrirano, boja crna kao zečja krv, nos izražen, vrlo voćno (tamno bobičasto voće, posušeno, ukuhano) i začinsko, s poljupcem papra i zelene paprike (paprike ne u smislu vegetalnoga nego začinskoga!), metvice…

Cijena butelji od 0,75 lit iz podruma, dakle bez pdv-a: 200 eura! ERA za 200 E(u)RA.

Enolog Bovina Boris Nećev kaže da mu je to, tj. Era, najbolji eno-uradak do sada. Vino se, barem zasad, može kupiti samo u podrumu Bovina. Kušao sam ga prigodno ovih dana u Klubu Gastronomada u Zagrebu. Bilo je pitanja nazočnih vrijedi li doista to vino toliko novaca. Ne treba se s time zamarati: sve danas vrijedi toliko po koliko se može plasirati, samo bitno je da se ponuđač i ohrabri izaći s nekim izvanserijskim proizvodom po izvanserijskoj cijeni, a braća Bogevski, vlasnici Bovina, na to su se odlučili…. Bravo! Pustimo naše kuknjave kako narod nema para… I pomirimo se s time – ma koliko ova rečenica zvučala brutalno – da u društvu neke stvari, jednostavno, nisu ili uopće nisu dostupne svima. Kad je nešto ekstra i ako se s ponudom umije prodrijeti u krugove koji se razumiju ili misle da se razumiju u materiju i imaju novaca, zasigurno je moguć plasman, pa i kod nas!

Tko od proizvođača U POŠTENOJ NAMJERI tako ne gleda na stvar teško da se može dignuti iznad prosjeka – koji teško da koga zanima. Ovako, jednostavno, danas treba postupiti, da se vidi do kuda se, i tržišno vezano, može stići u kakvoći, i do koje (novčane) granice se, marketingom, može doći u plasmanu!

Sve sami vranci: Boris Nećev s Erom 2012  i Tihomir Pop Asanović s vinom  Agipka 2012 (mpc. između 120 i 140 kuna)

Neki dan, kad je Bovin gostovao kod Gastronomada – Zorana Šimunića i Roberta Riplija – bilo je lijepo, jer uz ovo vino u kojemu se osjeti toliko sunca i u boji vidi toliko zdrave krvi, vratila se nakratko i mladost: sjećanje na niz hitova legendarnog zagrebačkog rock-sastava Time (Dado Topić, Vedran Božić, Mario Mavrin, Ratko Divjak, i zagrebački Makedonac Tihomir Pop Asanović…), sve do onoga – Makedonija, koji ide otprilike ovako: Tamo gdje, vječno sunce sja/ tamo je Makedonija/ zemlja koja je/ tako voljena… / Kad je sve/ tužno ti se sjeti nje/ Makedonija ti pruža radosti sve… VRANEC!

Bovin je inače najveća vinarija u privatnim vlasništvu pojedinca u Makedoniji. Braća Bogevski startala su 1998. s oko 100.000 litara vina godišnje, a sad im se proizvodnja kreće oko 1,5 milijuna litara. Izvoz je u čak 35 zemalja!

O Sauvignonu bijelome iz 2014 te Chardonnayu 2014 i Roséu? Ma, ono pravo je crno. Stiglo je dakako poslije bijeloga, počelo je s crnjakom s pozicije Dissan za koju mnogi kažu da je poput našeg Dingača. Tikveško vinogorje, oko 700 metara nadmorske visine, nagib od 15 posto, mnogo sunca, toplo, stalan vjetrić s okolnih planina, eko-uvjeti, noći svježe (idealno za dobro dozrijevanje!). Bovin Vranec Dissan 2012 – s oko pet Bovinovih hektara vinograda na Dissanu, loze stare 50 godina. Vino da ga se zapamti. Po meni, zvijezda dana bio je vranac AΓYΠKA 2012, izrazito voćno i gusto, snažnoga tijela ali nimalo zamorno i teško.

NA SUD ZBOG NEŠPRICANJA – Nekoliko je već burgundijskih vinogradara/vinara okrenutih biodinamskoj proizvodnji završilo na sudu jer su odbili poslušati službeno naređenje vezano uz zaštitu vinove loze i nisu htjeli prskati  zaštitnim sredstvima iz grupe insekticida.

Najnoviji je slučaj Thibault Liger-Belair, koji ima vinograde većinom u Nuits-Saint-Georgesu u departmanu Saône-et-Loire, a jednim dijelom i u apelaciji Beaujolais, u Moulin-a-Ventu, koji je pak u departmanu Rhône, a kvaka je u tome što su propisi u dva departmana – različiti.

Kad su inspektori zaduženi za nadzor Ligerovih posjeda ušli u vinograd u Moulin-a-Ventu vidjeli su da unatoč tome što je odredba u departmanu Sâone-et-Loire bila da je prskanje nužno Liger nije obavio traženu zaštitu, pa su ga prijavili. A Liger, koji kao biodinamičar izbjegava zaštitna sredstva sa završetkom –icidi, branio se time da vlasti u departmanu Rhône kamo pripada taj njegov manji posjed nisu tražile takvu zaštitu, inače usmjerenu protiv jednog insekta krivog za velike štete na lozi time što prenosi bolest koja se manifestira žutilom na lišću posebice Chardonnaya i potom ugibanjem biljke. U departmanu Sâone-et-Loire uspaničili su se zbog pojave te boesti i odredili preventivno prskanje da se pobiju insekti prenositelji. Liger odvraća da je njegovo imanje u Moulin-a-Ventu 40 kilometara udaljeno od mjesta Plottes u Maconnaisu gdje su pojava insekata prenositelja i bolest evidentirani, te da on tu nema Chardonnay nego Gamay.

Fatalna bolest koja starta žutilom lista prvi put je zabilježena 1949. u Armagnacu. Protiv prenositelja rabe se insekticidi, a zbog toga su na velikim mukama vinogradari koji su se, svjesni velikog zagađivanja tla sintetskim zaštitnim sredstvima, opredijelili za eko-uzgoj.

VINOGRADI u KINI – Je li doista Kina zemlja s najviše vinograda na svijetu, kako je nedavno objavila ugledna novinska agencija Bloomberg, navodeći da najmnogoljudnija država na našem planetu broji oko 800.000 hektara pod trsjem?

Bloomberg je kao izvor podatka naveo OIV, međutim to nije odvratilo novinara njemačkog časopisa Meininger’s Wine Business Internationala, kojemu se brojka od 800.000 hektara učinila nerealnom za Kinu, da istzraži stvar oko Velikog kineskog trsnoga zida. To više što sâm OIV navodi da je aktualna francuska proizvodnja vina pet puta veća od kineske.

I, bio je u pravu: ispostavilo se da statistike OIV-a koje govore o 800.000 ha vinograda u Kini pokazuju, doista, ukupan broj hektara pod vinovom lozom, ali da površina s trsjem za proizvodnju vina iznosi tek 40.000 ha, ostatak čine plantaže na kojima se uzgaja stolno grožđe. Inače, najznačajnija kineska oblast za uzgoj grožđa za vino je Ningxia.

Kina je, inače, najveći proizvođač stolnoga grožđa na svijetu, ali i najveći potrošač voća – tamo se, navodno, godišnje konzumira oko 7,2 milijuna tona voća, s time da potražnja za stolnim grožđem stalno raste, oko 10 posto na godinu.

Vinski vrh – Tomislav Bolfan i enologinja Irena Žugec, koja u ruci drži famozni rog biodinamike

BOLFAN VINSKI VRH – EKO-ENO-GASTRO ODREDIŠTE – Prije gotovo deset godina ponad Hraščine otvorena je vinarija Bolfan Vinski vrh. Zagrepčanin Tomislav Bolfan kupio je imanje od bračnog para koji je ovamo stigao iz Njemačke i počeo saditi trsje 2001. Suprug Nijemac, uspješan poslovni čovjek, supruga Zagorka, ona upravo odavde. On osobito

Mali Monty – prvo tele Crvenog angusa na Vinskome vrhu

zaljubljen u vino, odlučio je na kosinama brdašca okrenutoga jugu podići vinograd, a na hrptu brijega sagraditi vinski podrum i proizvoditi vino. Ali sudbina nije htjela da i poživi, a gospođa se sama u vinskome segmentu nije baš snašla. Pojavio se Bolfan, inače također uspješan poslovni čovjek (u segmentu elektrike) i također zagorskih korijena, i također zaljubljenik u vino, i preuzeo imanje. Nakon stanovitog vremena klasične proizvodnje, a potaknut osobnim zdravstvenim problemima, Bolfan, svjestan da zdravlje uvelike ovisi i od prehrane i kakvoće namirnica što se hranom i pićem onose u organizam, opredijelio se na konverziju proizvodnje prema ekološkome, a potom ide i dalje, prema biodinamici. Literatura na tu temu, posjeti eko i biodinamskim gospodarstvima po Austriji,

Branimir Puškadija s bočicom ulja od koštica Pinota crnoga

Njemačkoj i drugim zemljama, kad je stekao dovoljno saznanja bio je spreman ozbiljno startati s tim novim pristupom.

Danas je posjed Vinski Vrh, koji je u međuvremenu dobio i atraktivni restorančić te prenoćište s pet ekskluzivno uređenih dvokrevetnih soba, znan po dobrome vinu, po proizvodnji povrća, žitarica i to od starih, tradicijskih sorata, ali i mesa, za potrebe obitelji i za potrebe restorana, tj. za goste. Bolfan je svojedobno nabavio nekoliko grla pasmine crveni angus, prvenstveno s ciljem da dođe do prirodnog gnojiva za svoje nasade, a onda i da i mesom obogati jelovnik. Početkom ove godine svijet je ugledalo i prvo tele iz toga stada, nazvano Monty. Kum je teletu udruga G.E.T. (=gastronomija, enologija, turizam) Report iz Zagreba, koja je u povodu tog radosnog događaja ali i u povodu skorašnjih punih deset godina Vinskog Vrha, organizirala posjet imanju i Tomislavu Bolfanu. A on se pak pobrinuo da za tu prigodu prezentira svoja vina i hranu u ponudi u svom lijepome restorančiću.

Imanje je inače otvoreno za posjet svim ljubiteljima vina koji su, veli Bolfan, uvijek dobrodošli u razgled, na degustaciju, upoznavanje s Bolfanovom filozofijom proizvodnje vrhunskih vina i hrane na prirodi prijateljski način, na edukativne seminare, na uživanje u ovoj oazi potpunog i relaksirajućeg mira.

Novinare su na Bolfanovom Vinskom Vrhu uz vlasnika Tomislava Bolfana, dočekali upravitelj vinarije Branimir Puškadija i enologinja Irena Žugec. Nakon obilaska imanja – za vrijeme kojega su novinari imali priliku vidjeti biodinamički gnoj iz roga, zakopanog prošle godine oko Miholja a iskopanog ove godine pred Uskrs; gnoj je kompaktne strukture, a miriše na bogato, prirodno, šumsko tlo – slijedilo je kušanje ekoloških i biodinamičkih proizvoda, tj. i hrane i vina s imanja Bolfan Vinski Vrh i s obližnjih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Degustacija hrane: zagorski sirni štrukli sa sirom i vrhnjem od OP-a Piki, ukras i dopuna bili su čips od jabuke iz vlastite produkcije te bagremov med od OPG Grobotek i orašasto voće; teleće rolice od crvenog angusa od OPG-a Vanjek punjene povrćem i pinjolima u umaku od kruške, metvice, bosiljka i vlasca, s parenim povrćem EKO Severa; iskošteno domaće pile OPG-a Sabolić punjeno mlincima od cjelovitog brašna od sorte pir koje je napravio kuhar Vinskog Vrha Krešo. Uz meso su bili umak od borovnice i kao poseban prilog svježe ubrana salata iz ekološkog, domaćeg uzgoja; povrtni čušpajz (povrće od EKO Severa) – korabica, celer, peršin, mrkva, kelj, poriluk… Uz hranu su ponuđena i okusna ulja, a s posebnim je ponosom predstavljeno hladno prešano ulje od koštica grožđa crnog pinota.

Vina: pjenušac Centurion silver – od bijelih sorti sa svih padina imanja; pinot crni rosé iz 2014; pinot  sivi iz 2014 – premijerno kušanje; sauvignon blanc iz 2014 – premijerno kušanje; Crni pinot Primus 2011; Rajnski rizling 2012, fermentiran na vlastitim kvascima; Pinot sivi 2013; macerirani traminac bez dodatka sumpora, vino koje još nije na tržištu a vrlo vjerojatno neće ni ići u širu distribuciju, ali će se moći kušati u posebnim prilikama na Vinskom Vrhu. Nažalost nije bilo i četiri dana u hrastovoj bačvi maceriranog sivog pinota Bolfan Primus Orange iz 2012. godine, proizvedenog u 3600 boca, naime to je vino  u potpunosti otkupila od britanska tvrtka Marks and Spencer…

Janez Istenič i njegova kćerka Barbara, s novim pjenušcem Special No 1

SPECIAL STAMFORD BRIDGE NUMBER ONE! – Stamford Bridge u londonskom Fulhamu, stadion  nogometnog kluba Chelsea, i José Mourinho, nogomet, No. 1…  kakve to ima veze sa skorašnjom  50. godišnjicom proizvodnje pjenušaca na Bizeljskom, u neposrednom susjedstvu našega Klanjca?

I te kako ima! Nedavno je igrana utakmica između nogometnih reprezentacija Slovenije i Engleske i otud je krenula inspiracija, a uskoro – za tri godine, dakle 2018. slavit će se na Bizeljskom pola stoljeća proizvodnje pjenušavih vina klasičnom metodom, a također za tri godine bizeljski pjenušar Janez Istenič, nekad golman, dakle br. 1, ljubljanskog nogometnig kluba Olimpija, slavi 60 godina od svog nastupa za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije protiv Engleza upravo na Stamford Bridgeu. I

Ukopavanje šampusa na daljnje tri godine dozrijevanja pod zemljom

stenič, koji proizvodi pjenušac No 1 odlučio je uz spomenute jubileje izaći na tržište s još jednom, kako kaže poboiljšanom verzijom No 1 koju je već nazvao Special No.1 i za koju je kumstvo zatražio od glasovitog Joséa Mourinha iz kluba Chelsea, po njemu No. 1 među trenerima. Special No. 1 je od chardonnaya, žutog plavca i malo graševine iz berbe 2013, a upravo ovih dana kao prvi korak dolazećih pjenušavih svečanosti na Bizeljskome Janez Istenič stavio je 50 butelja dakako nedegoržiranog tog pjenušca u duboku jamu s podzemnim vodama ispred svoje zrionice pjenušavih vina te će tu te boce s pjenušcem na kvascu u vodi na temperaturi od oko 11 stunjeva odležavati još tri godine. Istenič, na slikama sa kćerkom Barbarom te s njom i sa sinom Mihom prilikom stavljanja boca u jamu, odredio je da pjenušac pred javnost izađe kao pas dosé, dakle bez dodanoga ekspedicijskog likera.

Toni Katunar i prof. dr. Edi Maletić

KATUNARI POMIČU GRANICE – Anton i Toni Katunar iz Vrbnika pomiču granice uzgoja Plavca maloga, južnodalmatinske sorte koja se eto od prije nekoliko godina nalazi i u vinogradu na otoku Krku, zasad najsjevernije što se tiče produkcije vina od nje za tržište. Plavac mali zasađen je 2007. godine na položaju Sveta Lucija Šupele kod Baške. Tamo su Katunari, kad su s povećanim ambicijama glede kakvoće htjeli zauzeti od Vrbničkog polja neusporedivo bolju vinogradsku poziciju, zasadili Žlahtinu, Plavac mali (na najstrmijem je dijelu), Syrah, Grenache, Merlot, Debejan, Sansigot (Sušćan) i Kameninu. Inače, u Vrbničkom polju uz Žlahtinu imaju i Chardonnay.

Katunar: Šupele sv. Lucija

Sveta Lucija je površine 30 hekltara od čega je – gustoćom od oko 8000 čokota po hektaru – zasađeno 25 ha. Žlahtine, koja je sađena 2004., najviše je – oko 100.000 trsova, tj. nešto manje od polovice od ukupnoga broja trsova koji će tamo biti kad se još zasadi preostalih pet hektara (računa se da će tada biti oko 230.000 panjeva).

Sveta Lucija Šupele je, kaže Toni Katunar, na slici, u Klubu Klastera Plavac mali u Zagrebu, s prof. dr. Edijem Maletićem, stručnjakom za vinogradarstvo sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta,  idealna za vinograd – na 45. je paraleli, na nadmorskoj visini je od 50 do 180 metara, okrenuta je jugu i jugozapadu, nagib varira od 5 do 30 posto, tlo je  vapnenačko s gornjim slojem od pijeska (mješavina kamena, crvene zemlje i pijeska), insolacija natprosječna, provjetravanje odlično. Zbog mikroklime dopušta posve eko-proizvodnju, sistemici se ne koriste a godišnje nije potrebno prskati više od dva puta, Katunar junior uvjerava da su prošle, meteorološki izrazito nepovoljne godine, na Svetoj Luciji Šupeleu prskali samo tri puta!

Zdenko Šember i njegovi pjenušci za Dinamo

RemEMBER: ŠEMBER!!!

ZA DINAMO SPREMNI – Zagrebački Dinamo, dvostruka kruna 2015. Plešivički proizvođač Zdenko Šember bio je spreman za službeni početak slavlja u znaku otvaranja triju trolitrenih i jedne 4,5-litrene boce pjenušca Šember brut.

Bravo, Dinamo! Bravo Šember! RemEMBER: ŠEMBER!

Razigrani trio baletana pića, član u sredini ima solo točku

DUBROVAČKE LJETNE IGRE – Koreografija na visini

 LES GRANDES DAMES – La Grande Dame – Veuve Cliquot – stigla je vrlo pompozno u Zagreb. U narančastome, ali nema veze s onime što ovdje nazivamo oranžnime. U Bistròu zagrebačke Esplanade dočekale su je les grandes dames – Jasna Mohor, Ana Grgić i Sanda Sokol. Jasna Mohor je iz zagrebačke uvozničke i distribucijske kuće za vino i jaka pića MIVA, Ana je chefica kuhinje u Esplanadi (mljac mljac!), a Sanda je u hotelskom odjelu za odnose s javnosti. Ali, gdje su les grandes dames obično budu i zaigrani the Big Boys– Gordan Mohor i Vlado Šušak, riječ je o momcima vezanima uz nogomet, i vino: Gordan je profesionalno igrao kao golman – evo kako je spretno ulovio, doduše ovaj put ne loptu nego ovu golemu bocu, a

Veuve Cliquot, Bistro Esplanade Zagreb: Jasna Mohor, Ana Grgić i Sanda Sokol

Vlado je imao nogometnog trenera u tati Ivi, sad su obojica u vinskom biznisu i rade kao vinski trgovci i distibuteri.

S ljepoticama Cliquot: Gordan Mohor i Vlado Šušak

Kao uvoznici šampanjca Veuve Cliquot, Mohor i Šušak u suradnji s Ivicom Krizmanićem Maxom, glavnim direktorom Esplanade *****, priredili su na terasi Bistròa, gdje se parkirala u stilu pedesetih prošlog stoljeća dizajnirana Žuta prikolica Veuve Cliquot On the Road, popodnevni šampanjski tulum na kojemu su se uz Udovičine bijeli i ružičasti brut posluživali mali zalogaji u kreaciji Ane Grgić. Žuta prikolica Veuve Clquot on the Road vozi Starim kontinentom i sad je po prvi put na svojoj promocijskoj turneji Europom pristala u Zagrebu, potom je krenula u Rovinj gdje je svoj šank otvarala u sklopu događanja Red Bull Air Race.

Putevi Gospodnji

Braća Šuljići – Anton (lijevo) i Boris (desno), s voditeljem Bistroa Apetit Ivanom Jugom

BOŠKI’NÁC = PAŠKO, i MISNO! – Jedan hotelijer, proizvođač vina, političar, a drugi – svećenik! Jedan u Novalji, drugi u Zagrebu. Susret na najboljem mogućem mjestu, nazvanome – Apetit. Na čistom zraku u blizini zagrebačkog Cmroka. Večera uz pašku janjetinu. Nedavno je dobila i zaštitu! Iako se, kako čujem iz ugostiteljskih i paških krugova, na tržištu pod paškom janjetinom proda najmanje 80.000 grla a na Pagu je registrirano samo 30.000 grla, ova je garantirano paška, uvjerava Boris Šuljić, hotelijer, proizvođač vina i političar, te nazdravlja Boškincem Cab/Mer 2007 svom bratu Antonu, svećeniku, koji pak veli da je taj crnjak iz 2007 tako dobar da svakako spada u kategoriju misnoga vina…  Tužno oko tog Boškinca 2007 je – da postoji još samo nekoliko boca…

Boris Šuljić, u sredini, s Markom Alilovićem, nekad chefom u Apetitu a sada chefom kod njega, te s novim chefom Apetita Goranom Kočišem

Boris Šuljić, koji kaže da u svom hotelu-restoranu u Novalji ima puno gostiju iz Zagreba i sjeverozapadnoga dijela Hrvatske, došao je u Bistrò Apetit predstaviti dio novog jelovnika – jela što ih je prigotovio chef Marko Alilović, Slavonac koji se odlično snalazi u primorskoj kuhinji (carpaccio od paške janjetine, mousse od rakova – kaneštrele, salata od pikantne hobotnice, pečena paška janjetina i paški tiramisu te vina Gegić 2014 i Merlot rosé 2014, Boškinac Ocu 2012 (debit, gegić, sauvignon, chardonnay) i Boškinac Cab/Merl 2011 kao i Boškinac prošek. Sommelier Ivan Jug, voditelj Bistròa Apetit, prezentirao je novog chefa toga restorana Gorana Kočiša, koji je u realizaciji večere surađivao s Alilovićem.

KOLIKO u NAS VRIJEDI 24-KARATNO ZLATO? – Concours Mondial de Bruxelles 2015: Korlat merlot 2011 od Badela 1862 osvaja veliku zlatnu medalju, što znači da je po tamo postavljenim kriterijima toliko impresionirao međunarodne degustatore da su mu dodijelili najmanje 92 boda! Bodovna ljestvica na CMB-u je ovakva: veliko ili 24-karatno zlato – 92 do 100 bodova, zlato od 18 karata – 86,6 do 91,99 bodova, a srebro od 82 do 86,5 bodova.

Enolog Dubravko Ćuk, te, iz sektora marketinga i prodaje Badela 1862  – Sanja Kunić, Ljerka Gorupić i Dalibor Kulišić

Badel 1862 u to ime u svojim je prostorima, uz pomoć kulinarske i sommelijerske ekipe zagrebačkog restorana Agava (Belizar Miloš, Darko Lugarić…), priredio je domijenak s degustacijom nagrađenih vina, s time da je direktor proizvodnje Badela 1862 enolog Dubravko Ćuk govorio o svakome vinu i najavio da potkraj ove godine na tržište treba izaći Korlat merlot 2012 koji u razvoju, rekao je, ide stopama ovoga iz 2011.

Jesmo li ikad prije, a, ako i jesmo kad je to bilo i koliko je to eventualno bilo puta na velikim svjetskim ocjenjivanjima vina za neki naš vinski uzorak primili takvo odličje?

Badel 1862 konstantno je uspješan na međunarodnim ocjenjivanjima, dosad je unutar te kuće s trofejima prednjačila Vinarija Daruvar uglavnom sa sauvignonom, sad ju je eto zasjenio Benkovac s Korlatom. Unatrag nekoliko godina vrlo uspješna je po međunarodnim trofejima i porečka Agrolaguna, ona se i ove godine domogla dosta medalja na Mundus Viniju, gdje je bodovanje nešto strože nego na Concoursu: veliko zlato dodjeljuje se za 95 do 100 bodova, zlato za 90 do 94,99 a srebro za 85 do 89,99 bodova.

Dubravko Ćuk s majstorima iz zagrebačkog restorana Agava koji su osmislili jela uz vina Korlat na prezentaciji – Darkom Lugarićem i Belizarom Milošem, Uz njih je Sanja Kunić iz marketinga Badela 1862

Zlato a pogotovu veliko zlato bogme valja zvrijediti! To svima mora biti jasno, medjutim nejasno je u kojoj mjeri naši domaći vinari valoriziraju te osvojene nagrade. Tržišno logično bi bilo da kad osvoje visoke trofeje – i malo agresivnije krenu u promidžbu, ali i da korigiraju ciienu butelji, jer ako se nešto, i to debelo, pozlati, ono valjda tržišno i dobiva na vrijednosti. U Badelu 1862, kažu mi, ne kane podizati cijenu 24-karatnome Merlotu Korlat 2011. Jedno od objašnjenja je da sad nisu vremena za poskupljenja, jer ljudi nemaju novaca, teško će se prodati ono što je skuplje.

Je li baš tome tako? A možda oni koji su zaduženi za plasman – ne znaju proda(va)ti! Ne umiju se približiti krugovima ovdje koji IMAJU novaca. Može biti istina da oni koji imaju novaca velike (naše) podrume ne percepiraju kao ponuđače proizvoda s dodanom vrijednosti, dobrim je dijelom to stoga što se ti podrumi do nedavno nisu ni suviše trudili u produkciji vina osebujnog karaktera i te navedene dodane vrijednosti, međutim sad kad se taj trud vidi i rezultira značajnim odličjima treba zapeti da se stav kod potrošača s debljim novčanikom promijeni.

K tome, pa zar i sad kad smo napokon u EU moramo ostajati ograničeni na vlastito tržište na kojemu većina ljudi nema novaca?

Svi trebamo biti svjesni toga da ako je nešto kvalitetno i, k tome, sa međunarodnim službenim priznanjem za kvalitetu, mora biti skuplje. To je tržišna logika. Kod mene prvog, kad vidim da proizvod sa silnim nagradama i koji se reklamira kao vrhunski a s relativno je nižom cijenom, javlja se sumnja – s obzirom da u proizvodnju vrhunske kvalitete valja uložiti više truda, vremena i sredstava – da me ponuđač, dodvoravajući mi se cijenom, zakida upravo na kvaliteti, moguće i stavljanjem na tržište u istoj ambalaži proizvoda koji nije na kvalitativnoj visini onoga što je pokupio odličja…

Opaaa…

NERED BUS – Ha! Bad Blue Boys, Torcida, Legija, itd. Kaj velite, što biste rekli, ća ćete reć?…

CAPAIA, ALI IZ JUŽNE AFRIKE – Naviknuli smo da ono što je u vezi s vinom a kao naziv završava slovima aia dolazi iz Italije, poglavito iz Toscane, odakle su supertoskanci s aia na kraju zaludili svijet, konkretno npr. Sassicaia, Ornellaia, Piastraia… U ovome slučaju aia stiže iz Južne Afrike, a riječ je o posjedu Capaia, lijepom 140 hektara velikom poljoprivrednom imanju unutar kojega je 58 hektara vinove loze, na kosinama s tlom koje je mješavina ilovače i škriljevca, dakle vrlo pogodnome za produkciju vina s puno mineralnosti. Smješteno je u vinorodnoj zoni New Philadelphia blizu Durbanvillea, 30 km sjeverno od Cape Towna i 10 km od Atlantske obale. Od 1997. u vlasništvu je obitelji von Essen, koja je mnogo investirala u vinogradarstvo i podrumarstvo. Upravo ovih dana dioničar Capaia Wines Ltd. Postao je grof Stephan von Neipperg, vlasnik nekoliko vrlo cijenjenih posjeda u bordoškome kraju, konkretno to su među ostalima Château Canon La Gaffelière i La Mondotte, obadva u apelaciji Saint-Emilion Premiers Grands Crus Classés. Von Neipperg, koji je već investirao izvan Francuske primjerice u Bugarskoj, ali eto nikako da dođe i k nama, ocijenio je kako mu je sudjelovanje u proizvodnji vina u Južnoij Africi veliki izazov. Capaia Wines Ltd. Ima u portfoliju sljedeća vina: Capaia Sauvignon Blanc, Capaia Merlot-Cabernet, te kao špicu Capaia One (blend Merlota, Cabernet Franca, Cabernet Sauvignona, Petit Verdota, and Syraha).

Joszef Bock, ovdje najbolji, inače i jedan od najboljih u Mađarskoj

PANNON TOP 25 i HERCEGSZÖLLÖS u BORKALAUZu 2015 – Svakog proljeća vinska revija Pécsi Borozó iz Pečuha organizira strukovno vrednovanje vina panonske vinske regije mađarskoga juga i proglašava Pannonbor Top-25, tj. listu najbolje ocijenjenih uzoraka. S obzirom da, po pouzdanim pokazateljima dobivenim od Mađarske turističke zajednice, u posljednje vrijeme sve već broj Hrvata posjećuje Mađarsku, osobito njene dijeloove blizu državne granice s Lijepom našom, upravo i Pečuh, toplice Harkany i vinogradarsko-vinski Villany, evo i, kao neka vrstu vodiča za hrvatske vinoljupce, koja su se vina prijavljena na degustaciju i od kojih 54 vinska posjeda što su butelje dostavili našla na toj listi najboljih 25:  

Villányi Bock Cuvée 2011 – Joszef Bock Borászat; Árpád Villányi Kékfrankos 2011 – Brunyai Pince; Tolnai Chardonnay 2014 – Danubiana; Szekszárdi Merlot Rozé 2014 – Dúzsi Tamás; Szekszárdi Mesterünk Cuvée 2012 – Eszterbauer Borászat; Szekszárdi Bikavér 2012 – Fritz Borház; Szekszárdi Kékfrankos Prémium 2012 – Fritz Borház; Villányi Cabernet Franc 2011 – Halasi Gergely; Szekszárdi Cabernet Franc 2009 – Halmosi Pincészet; Pécsi Cirfandli 2013 – Hárs Pincészet; Pécsi Illatos Cuvée 2013 – Hárs Pincészet; Villányi Zöldveltelini 2014 – Kvassay Levente; Villányi Pinot Noir 2012 – Lelovits Tamás Pincészete; Villányi Cabernet Sauvignon 2009 – Müller János; Villányi Birtokbor 2011 – Riczu-Stier Pincészet; Villányi Rozé Cuvée 2014 – Riczu-Stier Pincészet; Szekszárdi Matéria Prima Merlot 2012 – Schieber Pincészet; Szekszárdi Cabernet Sauvignon Reserve 2012 – Schieber Pincészet; Szekszárdi Kékfrankos Reserve 2012 – Takler Borbirtok; Szekszárdi Merlot 5BB 2012 – Tüske Pince; Tolnai Merlot 2012 – Tűzkő Birtok; Tolnai Riesling 2014 – Tűzkő Birtok; Gróf Zichy Szekszárdi Syrah 2012 – Twickel Szőlőbirtok; Tolnai Cabernet Franc 2011 – Vitis Pince,; Pécsi Sauvignon Blanc 2014 – Wekler Családi Pincészet.

Časopis Pécsi Borozó, glavni urednik kojega je Zoltan Györrffy, inače izdaje eno-gastro vodič Pannon Borrégió Borkalauz odnosno Vinski vodič mađarskom panonskom vinskom regijom a u kojemu uz podrume i kapljicu prezentira i punktove gdje se dobro jede. A kako ima i dosta Mađara koji rado dodju u Hrvatsku, također na gurmanske užitke i također često u područja uz državnu granicu, u taj vodič – primjer je to i dobre pogranične suradnje – uvrštava se i naša Baranja, pa su eto u izdanju za 2015. unutra, nakon stranica na kojima je podrobno predstavljen cijeli taj kraj, uvršteni podrum Belje iz Kneževih vinograda (na mađarski:Hercegsöllös), podrum Kolar iz Suze i restoran Kormoran iz Bilja…

Mladen Horić iz MAM-VIN-a, Franjo Sinković iz Kluba Zagoraca, i plavci

LJUBAV SJEVERA i JUGA…– Ljubav Sjevera i Juga? Plavca žutog i Plavca malog? Sjever, konkretno Sjeverozapad ima svoj plavac ali riječ je o dijalektalno bolje odgovarajućem nazivu Plavec, i on nije mali jer Zagorci ne vole malo, a nije ni crni nego je – žuti, dakle Plavec žuti. Naravno, daje bijelo vino. Koliko Plavac mali crni s našeg juga karakteriziraju visoki alkohol pa i tannin, toliko Plavec žuti karakteriziraju niži alhohol i viša ukupna kiselost. Pa, dok je Plavac mali crni prikladan za proizvodnju rasnih ozbiljnih vatrenih crnjaka s dužim dozrijevanjem u bačvi i za posluženje uz topla zamašćena jela, divljač, dotle je Plavec žuti osvježavajuće nepretenciozno vino koje može lijepo ići uz kakve sirove plodove mora, laganija topla predjela s tjesteninom, kuhanu bijelu ribu, ali i, npr., ohlađenog odojka, a zapravo je, posebice u današnje vrijeme globalnog zatopljenja, odličan kompanjon drugim i razvikanijim bijelim sortama u proizvodnji (i u nas sve traženijeg!) pjenušca. Ali, uz na sjeverozapadu Hrvatske i sjeveroistoku Slovenije tradicijski Plavec žuti (Plavec rumeni) postoje i Moslavac i razne beline pa dakako i druge svjetski znane bijele sorte – inače raširene i u cijelome ostalom sjevernom dijelu Lijepe naše, prikladne za proizvodnju krasnih osvježavajućih i aromatičnih (ne nužno alkoholno slabijih!) vina što se odlično slažu upravo s mediteranskom kuhinjom, primjerice graševina, chardonnay, sauvignon bijeli, rizling rajnski, zelenac, muškati, traminac…

Dvorana Kluba Zagoraca u Zagrebu: veliko zanimanje za susret zagorskih vina i dalmatinskih plavaca

Pa, kako, onda, ne razvijati tu očitu ljubav Sjevera i Juga?

Upravo naglasak na eno-gastro spoju Sjevera i Juga stavlja već godinama časopis Svijet u čaši, za vino, kulinariku, turizam. Čak je na tu temu dao i naraviti zabavnu skladbu! Najnovija akcija u tome pravcu bila je ovih dana u lijepo uređenom Klubu Zagoraca u Zagrebu, gdje je ne kao konfrontacija nego kao komplementarnost predstavljeno šest vina (pet bijelih i jedno ružičasto) s područja Hrvatskog zagorja, koje je napokon počelo pokazivati veću ozbiljnost i kakvoću u domeni plemenite kapljice (prije službenog početka susreta dopredsjednik Hrvatskog sommelier kluba mr Franjo Francem, koji je u tijeku večeri i govorio o vinima, i sommelijeri Mario Meštrović i Zvonimir Koprivnjak te glavni urednik Svijeta u čaši Željko Suhadolnik imali su kušanje svih 12 za ponudu te večeri predviđenih vina i tu se zvijezdom pokazao Sauvignon 2013 Bolfanovog eko-Vinskog vrha), i šest vina od Plavca maloga s dalmatinskoga juga. I kroz tu prezentaciju Svijet u čaši i njegov izdavač MAM-VIN.d.o.o, spojili dvije udruge koje već dugo postoje u Zagrebu, svaka se već istaknula u organizaciji ne samo eno-gastro događanja nego i zanimljivih sadržaja na području kulture i umjetnosti (koncerti, recitali, likovne izložbe…), ali nisu se još družile i zajednički razvijale programe – Klub Zagoraca Zagorje vu srcu, i Klaster Plavac mali. Nakon ovoga susreta u Klubu Zagoraca stvari se mijenjaju – u sljedećem terminu Zagorci će gostovati kod Plavaca! Mogući su i zajednički nastupi i na nekoj trećoj pozornici.

Zagorsko bijelo…

… i dalmatinski plavci kod Zagoraca

U Klubu Zagoraca, pred brojnom publikom, iz redova Plavaca kao počasni članovi primljeni su Ivica Rilje, Željko Stipinović, Josip Vehovec, Velimir Bohač, Miran Hadži Veljković i Saša Zec, a u Udrugu Plavac mali iz zagorskih redova prof. Marinko Jurčević, prof. Ivan Dragičević, voditelj Kluba Zagoraca Franjo Sinković,  zatim Zlatko Petrović i sommelieri Zvonimir Koprivnjak  i Mario Meštrović.

Najuzbudljiviji trenuci naastupili su dakako kad su otvoreni degustacijski stolovi za hranu – hladni naresci, šunka pečena u krugu, pečeni bunceki s restanim krumpirom… (mesna sirovina bila je iz klanječke dakle zagorske mesnice Borošak), te vino, od zagorskih bili su tu Bolfanov Sauvignon 2013, Zdolcov Sauvignon 2013, Šafranov Muškat 2014, Rajnski rizling 2013 od Matoša, te Sokol od Severa i ružičasto od Petrača, a od vina s juga Miličićev Dingač 2010, Postup  2012 od Antunovića, Ivan Dolac 2008 od PZ Svirče, šibenski Plavac 2010 od Plenkovića,  Ruža Omiška od Nikše Mimice te Plavac Rota 2012.

Damir Folnegović Blaž i Mladen Horić Muha iz MAM-VIN-a/Svijeta u čaši prezentiraju novu knjigu u nastajanju Atelje okusa Svijeta u čaši, s ponajboljim receptima i vinima iz ovog našeg područja

ENO-GASTRO UTORCI KOD GRGOSA – Grgosova spilja, u Otruševcu između Samobora i Bregane, vrijedna je dolaska i razgleda. Ali, vrijedno je i zasjesti vis à vis – u restoran Kod Spilje, koji vodi Stjepan Grgos. Kuhinja domaća, vrlo dobra, vinska karta bogata, a posebni termini su utorkom, manje-više svaki drugi utorak, kad se odabrano društvo Samoboraca i Plešivičanaca, te Zagrepčana sastaje na tematskom eno-gastro

Gosti, među njima i Radovan Marčić iz tv-Masterchefa, Marijan Žganjer, ugostitelj i predsjednik Udruge samoborskih vinara, te mesar Vidović…

druženju. U ekipi je i Radovan Marčić, kojega poznajemo iz tv-serijala Masterchef. Kao teme unatrag kraćeg vremena bili su tartar-biftek, pa obrazine, kobasice tzv. pečenice s roštilja, i na tome susretu najavljena je sljedeća točka: iznutrice na razne načine. Nekoliko tamošnjih mesara donese svoje proizvode vezano na zadanu temu i od njih se prigotove jela pa se bira koje je najbolje. Samoborski i plešivički vinari sudjeluju s vinom.

Težak i teška: težak (radnik na zemlji) on, teška boca. Nabucodonosor, 15 litara na leđima. Domaćin Štef Grgos veseli se…

Kao meštar-pečenjar kobasica, iz radionice samoborskih mesara Vidovića i Koprivnjaka te ugostitelja Žganjera (café bar Tin), iskazao se Damir Folnegović znan kao Blaž iz TV-Večernje škole i iz tv-serijala Blaževa kuhinja. Blaž i ekipa MAM-VIN-a kao izdavača a na čelu s direktorom Mladenom Horićem upravo rade na knjizi Atelje okusa u kojj bi se trebala naći – dakako receptima, te slikama – ponajbolja hrvatska jela i ponajbolja hrvatska vina…  A kao vinogradar-vinar iskazao se bogme Plešivičanac Zvonimir Tomac, koji se pojavio s 15-litrenom bocom naziva Nabukodonozor s vinom Amfora Rajnski rizling, nosio ju je – on težak a ona teška – na leđima i predao gazdi i chefu restorana Kod Spilje Štefu Grgosu. Obred je takav da nakon slanog i tekućeg druženja kod Grgosa ekipa završi na slatkom (kremšnite U prolazu) i opet tekućem druženju kod predsjednika Udruge samoborskih vinari tečeka Marijana Žganjera u Tinu.

Što su tražili, to su i dobili

STADE SE CVIJEĆE ROSOM KITITI… do HAPPILY EVER AFTER –

Bračni par Jakobović

…Gledam ja goluba, golubicu /Gledam ja lastu i lastavicu / Gledam ja, jedno drugo miluje /Gledam ja, životu se raduje…

Ah, kako život može biti lijep, kažu Mladen i Dušica Siber, Gordan i Ksenija Matković, Ilija i Pavica Jakobović, Dražen i Mirna Srb, Drago i Mirna Šurina, Ivan i Ivanka Dropuljić, Joško i Seka Zimić…, ovih dana u obilasku planetarno cijenjenih i popularnih vinskih posjeda u Toscani, nedaleko od Livorna i na Vinskoj cesti Costa degli Etruschi u zoni apelacije Bolgheri: Ca’Marcande (Gaja), Le Macchiole, Ornellaije, Tenute San Guido Sassicaije.

Bračni par Matković

Organizacija. Suhi u čaši. Što su tražili, to su i dobili.

A kad ljubav ošine, svašta se, bogme, događa. Netko bi se razveo – da se ponovo vjenča s istom osobom; čuo sam prije nekog vremena pater familiasa koji se, nakon više godina braka, odlučio na ovakvo komplimentiranje svojoj supruzi: Draga, zatražit ću od tebe razvod…  na što je draga naglo pozelenjela, pa jedva smogla snage za pitanje: A zašto? Pa da ponovno malo hodamo i da te zaprosim te da se ubrzo ponovno vjenčamo, ti ludice jedna, bio je odgovor supruga! Dražen i Mirna Srb odlučili su se također nakon niza godina što su u braku za novu svadbu, ali sa znatno pojednostavljenim birokratskim

Bračni par Šurina

postupkom od upravo navedenog primjera i bez stresa od neuobičajeno izraženog komplimentiranja: oni uskoro organiziraju ponovno vlastitu svadbu – nastupa im i Kićo Slabinac!, ali BEZ prethodnog razvoda. Upravo uz famozni podrum Ornellaia našao sam idealni ambijent da ih snimim vesele na njihovu bračno-predbračnom putovanju. U sklopu projekta kojim vezuju vino (kao umjetničko djelo) s drugim oblicima umjetnosti,

u Ornellaiji imaju dosta postavljenih umjetničkih kreacija nastalih na konceptu opisa u jednoj do najviše tri-četiri riječi karakteristike svake berbe na tome imanju, a ova instalacija s porukom napravljenom šišanjem zimzelenog grmlja u obliku slova i postavljena ispred ulaza u podrum Ornellaia sastoji se od dobro nam poznatih riječi sa lijepog završetka svake bajke: HAPPILY EVER AFTER (… I tako su dugo živjeli sretno…).

Djevojačka večer

Momačka večer

Ručak u restoranu Tenute San Guido Sassicaia, zdravica u društvu s Riccardom Bindom, direktorom Konzorcija za vina Bolgherija

Boravak u povijesnome kraju znanom po Etruščanima iskorišten je, uz slavonski kulin, kulinovu seku, šunku kuhanu u vinu (trebalo ga je 12 litara!), minestrone te slavonsko i toskansko vino i za djevojačku i momačku večer, istovremeno i u istoj prostoriji  samo za različitim stolovima (dakako, muški i ženski) u hotelu Carlo’s u mjestu – ni manje ni više nego Castagneto CARDUCCI, nazvanom u čast znanom talijanskom pjesniku Giosuéu Carducciju koji je tamo nekoliko godina živio u svojoj mladosti.

E, pa – HAPPILY (FOR)EVER AFTER

CRÉMANT d’ALSACE – Vrlo često pjenušava vina bez obzira odakle su porijeklom nazivamo šampanjcima, ali zakonsko pravo na korištenje naziva šampanjac imaju samo pjenušci rađeni u francuskoj vinorodnoj oblasti Champagnei. U drugim vinorodnim oblastima Francuske, primjerice u Alsaceu i Burgundiji, rabe naziv crémant. Pionir alzaških pjenušaca je Julien Dopff, koji je početkom 20. stoljeća neko vrijeme boravio u Champagnei i kad se vratio u rodni Alsace sa sobom je donio šampanjsku tehniku proizvodnje pjenušaca te ju je prvi primijenio u svojemu podrumu. Pjenušac mu je odlično uspio i njega se smatra pionirom alzaških pjenušavih vina. Zahvaljujući uvelike zalaganju Julienova potomka, Pierrea Dopffa, u Alsaceu je kolovoza 1976. (idućeg ljeta puni se jubilarna 40.godišnjica!) kreirana apelacija  Crémant d’Alsace, s vrlo strogim pravilnikom kao bazom.  Jedan od najjačih, ako ne i najjači proizvođač pjenušaca odnosno crémanta u Alsaceu je kuća Dopff au Moulin, koja je upravo izašla s pjenušcem Blanc de Noirs 2012 od Pinota crnoga vinificiranog na bijelo. Na slici su četiri gebneracije obitelji Dopff, s imanja Dopff au Moulin.

OD PINK DAYA DO DEN HAAGA – Debut na Pink Dayu u Zagrebu, a od prije kratkog vremena u – Den HaaguI Moguće i u Scheveningenu, naravno, ne u onome Scheveningenu o kojemu svako malo mi slušamo, nego u ljepšemu dijelu, naime Scheveningen, jedan od osam disktrikata Haga, s mnogo je hotela, ali ne onih… Scheveningen je i moderno ljetovalište s dugačkom pješčanom plažom, šetalištem, a na slici je hotel Steigenberger…. Frankovka Rosé 2014 iz PP Orahovice, napunjena u 6.500 butelja, poslana je kao uzorak nizozemskom kupcu i odmah nakon toga uslijedila je narudžba gotovo sve preostale količine Roséa iz 2014! Nizozemski mediji dobili su s ovih naših prostora ljepše teme – vino!  Vinski magazin WINE LIFE napisao je za Rosé 2014 da je izvrsno ljetno vino, a Hubrecht Duijker, jedan od najutjecajnijih vinskih novinara Nizozemske, najavio je za kolovoz u najtiražnijem nizozemskom dnevnom listu De Telegraaf članak o ovome Roséu pod nazivom Discovery of the month, otkriće mjeseca. Uz Frankovku Rosé, tvrtka Croatiangrapes ima u ponudi Graševinu i Frankovku iz PP Orahovice, te vrlo aktivno radi na prodaji i promidžbi hrvatskih vina, naročito online i putem društvenih mreža.

SuČ – 07/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ