Archive | July 2014

VINSKIM PUTIMA, i PONEKOM KRIVINOM DUBROVAČKO NERETVANSKE ŽUPANIJE

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

GRUPA INOZEMNIH i NEKOLICINA HRVATSKIH VINSKIH PISACA KAO GOSTI FESTIVALA VINA i KULINARIKE ZAGREB VINO.COM OBIŠLI SU KONAVLE, DUBROVNIK, PELJEŠAC, KORČULU, KOMARNU TE ŠIBENSKI KRAJ. NEPOSREDNO UOČI OVOGODIŠNJEG FESTIVALA, KRAJEM STUDENOGA, PUTOVANJE ZA NOVINARE PRIPREMA SE u SPLIT, NA BRAČ, HVAR i u IMOTSKI

Čini se kao da je još dosta daleko, ali – to je privid: vrijeme leti, i začas će nam stići deveti medjunarodni festival vina i kulinarike Zagreb Vino.com u zagrebačkom hotelu Esplanade, uvijek posljednjeg petka i subote u studenome, konkretno ove godine na rasporedu 28. i 29. studenoga. Pripreme su u punom jeku, ali osnivač i direktor Ivan Dropuljić još ne želi o detaljima. Najavljuje tek, kao nešto što je već defnirano, novu turneju inozemnih vinskih novinara Dalmacijom, i to vinorodnim područjima na Braču, Hvaru, oko Imotskoga… U odnosu na dosadašnje turneje Zagreb Vino.com-a hrvatskim vinorodnim područjima – a posjetilo se Slavoniju i Podunavlje, pa Istru, Hrvatsko zagorje, Međimurje i Moslavinu, te, eto, Dubrovačko-neretvansku županiju – ove godine bilježi se najveći interes stranih vinskih pisaca za putovanje s ciljem otkrivanja vinske Lijepe naše. Želju da pođu upravo na Brač, Hvar i Imotski izrazilo je oko 20 vinskih pisaca iz više zemalja interesantnih nam kao tržišta za vino, konkretno iz Velike Britanije, Njemačke, Austrije, Danske, Poljske, Rusije, Švicarske, Finske, Mađarske, Slovenije, Srbije, Makedonije…

Dubrovački podrum ponudio je na kušanje vrhunsku Malvasiju iz 2012, pa Parac 2011 od caberneta, merlota i plavca, zatim Merlotinu 2009, plavac Plausus 2009, cabernet sauvignon Trajectum iz 2007. Na strane novinare vina su ostavila vrlo dobar dojam

U Grudama su se, uz Dubrovački podrum, prezentirali Konavljani Andro Crvik, Pero Đurić Marinović, Ivo Miljas, Mato Struić, Božo Metković, enolozi Petar Crvik i Zvonko Miljas. Vina inače konstantno prati Ivanka Čelar, predstojnica Zavoda za južne kulture i maslinarstvo sa sjedištem u Dubrovniku. Božo Metković iz mjesta Molunat rado će se pohvaliti da je najjužniji vinogradar i vinar u Lijepoj našoj. Predstavio se s vrlo lijepom Malvasijom 2012. Nikša Bratoš, koji obrađuje četiri hektara vinograda s 13.000 loza, došao je s laganom maraštinom, zatim s malvasijom te s crnim vinom Ana 2010 od merlota, cabernet franca i syraha. Proizvođač Pero Đurić Marinović, koji obrađuje šest hektara vinograda i proizvede godišnje nekih 70.000 boca, stigao je s Malvasijom 2011, zatim s Crljenkom 2010 iz barriquea i Crnljenkom 2010 bez barriquea, kao i s Merlotom 2012

Kao svojevrsni uvod u ovogodišnju priredbu u Esplanadi, evo zapisa s prošle turneje stranih novinara u režiji Zagreb Vino.coma a unutar Dubrovačko-neretvanske županije, kad su posjećeni Konavle, Dubrovnik, Mali Ston, Kuna Pelješka, Potomje, Orebić, Korčula, Komarna, te kad smo se izvan Dubrovačko-neretvanske županije, tj. na odlasku te u povratku za Zagreb, radi boljeg upoznavanja s vinima šibenskog, primoštenskoga i skradinskoga kraja, zaustavili u Brodarici i u Šibeniku.

Prvi susret s dubrovačko-neretvanskim proizvođačima vina bio je u Grudama u lijepim prostorima Dubrovačkih podruma gdje se okupilo nekih desetak vinara, uključujući domaćina. Vremena je bilo premalo za obilazak svakog proizvođača posebno, stoga je kušanje vina svih tržišno relevantnih konavoskih vinara priređeno na jednome, u logističkome smislu najprikladnome mjestu. Božo Martinović, u svojstvu direktora Dubrovačkih podruma, i Andro Crvik, u svojstvu vinogradara, vinara i predsjednika vinarske udruge, poželjeli su dobrodošlicu, i kušanje je moglo početi.

Konavoski vinogradari/vinari, inače, ostavili su dojam dosta dobro organiziranih, naime u realizacijskom smislu dočeka i prihvata gostiju te degustacije sve je štimalo, što se veli, u nulu.

U ponudi su, na kušanju, dominirale malvasije, od sorte Malvasija dubrovačka. Uočljiv je bio priklon modernom pristupu proizvodnji – vina su bila s puno svježine, žive boje, većina njih lijepo aromatična. Tijelom i strukturom ne predebela, nabildana. Vinari su, kazali su, radi toga da ne dobiju previsoke alkohole u (suhome) vinu, brali nešto ranije, međutim neki su trgali očito ipak i malo prerano a zasigurno su i dopustili veći prinos, moguće je i da su kod prešanja malo jače stisnuli, pa su njihova vina bila nešto tanja, malo i zelena, a na završetku i blago opora. Zamijećeno je i to da malo konavoskih vinara, može se reći neznatan broj, pokazuje volju da ostvari ambiciozniji eno-uradak, koji bi se u Dubrovniku, kao turističkome centru par excellence, iznimno popularnome u cijelome svijetu pa je logična pretpostavka da ga posjećuje i veći broj imućnijih gostiju, zacijelo mogao plasirati i po višoj cijeni. Takvi uradci svom vinogradarsko-vinarskome kraju i svojim podrumima samo podižu reputaciju, što je i te kako korisno za buduću (količinski i cjenovno) prodaju, i ne samo vina….

Što se tiče crnih konavoskih vina, poveznica im je strukturno vitkije vino od crnjaka očekivanog na jugu i u usporedbi, primjerice, s crnom kapljicom susjednog Pelješca. Stil je većma podjednak, dosta je crnih vina njegovano i do 18 mjeseci u barriqueu, koji se u organoleptici nije pokazao baš jako agresivnime, ali ipak – ponešto vanilije i paljenoga te, manje-više, korektnog drva zasjenjuju voćnost i lokalni identitet i identitet sorte. Moguće je da se utjecaj bačvice pokazuje jače i stoga što su i tu prinosi nešto veći nego što bi trebali biti, a bačvice i ne najprikladnije paljene, pa vino nema dovoljno snage oduprijeti se. Alkoholi jesu do 14 vol %, ali meso nije pratilo dovoljno.

Uz plavce, u ponudi su bili i crljenci/zinfandeli, iz bačvice i neki bez bačvice. Ljepši mirisi i zamjetno sortno obilježje onih bez bačvice, međutim u njima je još i više nedostajalo tijela. Na nekoliko punktova bilo je i vina od Cabernet sauvignona i Merlota. Najbolje uzorke od Plavca maloga te od spomenutih bordoških sorata pratila je maloprodajna cijena od 20 eura za butelju, što je ipak zericu previsoko, no ako ih ponuđači uspijevaju u zadovoljavajućem opsegu plasirati, onda ne treba gubiti vrijeme na diskusiju oko te cijene.

Andro Crvik veli da je u posljednjih pet do šest godina najbolje godište za vino, posebice crno, u konavoskome kraju bila 2011. Posljednji dio vegetativnog ciklusa vinove loze – kolovoz te rujan i općenito jesen bili su odlični za dozrijevanje, grožđe je berbu dočekalo vrlo zdravo. Dokaz vrlo dobroga godišta je svakako Crvikov plavac Pomet 2011, rađen i uz brižnu selekciju grožđa

TKO VOLI KOGA A TKO NE VOLI…

Eto nas, nakon organiziranog i stručno vođeng obilaska Dubrovnika, čemu možemo zahvaliti Turističkoj zajednici Dubrovačko-neretvanske žušpanije, TZ Dubrovnika i Andru Crviku, na Pelješcu. Na Pelješcu nije bilo nimalo lako uglazbiti program boravka i susrete novinara s lokalnim proizvođačima vina. Veliki je problem neorganiziranost lokalnih vinara. Postoji, doduše, udruga vinogradara i vinara na županijskoj razini, međutim ona očito funkcionira slabo, možda je bolje reći – nikako. Nema osobe koja bi kvalitetno informirala i animirala vinare za zajedničke akcije na dobrobit i njih samih i cijeloga kraja. Nezgoda je i u tome što pojedini vinari nisu među sobom dobri, i ne druže se, neskloni su udruživanju makar bila riječ o interesnoj udruzi, dakle na moguću korist svim članovima. U situacijama kao što je bila ova naša, sa stranim i domaćim novinarima u posjetu Pelješcu, kad nije bilo moguće posjećivati podrume pojedinačno (preveliki broj vinara a premalo vremena), nego je bilo nužno uspostaviti punktove susreta s lokalnim proizvođačima u ambijentima koji odgovaraju logistički (dovoljno velika kušaonica, prikladne čaše i njihov dovoljan broj, spremnost vlasnika da bude domaćin degustacije…), dolazi do toga da neki vinari jednostavno ili ne žele da, ako bi skupna degustacija bila kod njih, prisutni budu i vinari s kojima se ne druže, odnosno da neki vinari ne žele doći na mjesto gdje bi bili nazočni neki drugi vinari s kojima se nemaju rado (prostora da se smjeste za neki dovoljno udaljeni stol od rivala kojega ne vole uvijek se može naći!).

U restoranu Koruna u Malom Stonu: vina su podastrli Željko Ledinić, Miho Rozić, Mato Vlašić i PZ Stoviš kojega je predstavljao Frano Vlašić. Očekivali su se i Frano Miloš i Vukas, ali nisu se pojavili. Ugodno je s vinom – nazvanim Prapratno 2011 s crvenom etiketom te, skupljime, Prapratnom 2011 s bijelom etiketom – iznenadio manje znani Mato Vlašić (na slici je desno, iz profila). Frano Vlašić iz PZ Stoviš, proizvođačem Plavca Mili, rekao nam je da PZ Stoviš broji 120 članova i da ukupno gospodari sa 100 hektara vinograda. Frano se nada da će uskoro, zahvaljujući suradnji s Agrokorom, u Prapratnome za PZ Stoviš niknuti nova moderna vinarija. Miho Rozić skrenuo je pažnju i na turistički dio svoje djelatnosti – apartmane Mili

U Malome Stonu ne kušati kamenice bio bi grijeh. Za pladanj kamenica pobrinuo se vinar te uzgajivač kamenica Željko Ledinić

Uz dosta muke ipak je došlo do nekog dogovora. Na Pelješcu punktovi susreta bili su restoran Koruna Svete Pejića (Pejić je inače i vlasnik Stonske solane!) u Malome Stonu, nova vinarija Saints Hills Ernesta Tolja (sasvim kratko zaustavljanje), obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Antunović mesara Josipa Antunovića u Kuni, zatim vinarija Madirazza Ante i Tončija Madirazze u Potomju, i lijepi objekt Korta Katarina Amerikanca Leeja Andersona u Orebiću.

U mjestu Zagrude otvoren je novi veleban podrum Saints Hills Ernesta Tolja. Na šest je nivoa, a površine 2400 četvornih metara. Saints Hills na Pelješcu, na poziciji Dingač, ima 10, a na kopnu, u vinogorju Komarna, 16 hektara vinograda. Direktor podruma Rafael Marić i Iva Market, zadužena dakako za marketing, pokazali su nam unutrašnjost. Na slici su i betonski konusni kontejneri i drvene zatvorene kace od po 30 hektolitara zapremnine. Saints Hills na Pelješcu ima i više velikh bazena od cementa

Na Pelješcu postoji, čuo sam, oko 40 ozbiljnih proizvođača vina, s količinama od barem 2000 litara pa naviše, neshvatljivo je da se od njih toliko ukupno nije odazvalo ni 20. Grupa uglednih vinskih novinara iz niza zemalja Europske Unije koje su ne samo za nas zanimljivo tržište za vino nego i koje su i snažna emitivna tržišta u segmentu turizma, te novinari iz Slovenije, Srbije i Hrvatske dovedeni pelješkim vinarima na kućni prag i bez njihovih troškova – a pelješki vinari ne osjećaju potrebu za sebe i obvezu za svoj kraj da se pojave i prezentiraju se.

Kad se ide na ovakvo putovanje intencija je Zagreb Vino.coma uvijek omogućiti svim tržišno značajnim proizvođačima nekoga područja da pokažu svoje uratke. Osobni pozivi e-mailom i telefonom išli su od organizatora festivala prema proizvođačima za koje se znalo i kontakti kojih su u aktualnom vinskom vodiču Vinski putevi: vodič kroz vina i vinarije Hrvatske. Neki vinari koji su obećali doći ipak se nisu pojavili. Pelješani su u ovome segmentu razočarali, i ne mislim da ima smisla tima koji nisu došli iskoristiti mogućnost dobre međunarodne prezentacije njih samih i teritorija na kojemu djeluju da društvo ubuduće daje ikakvu potporu.

Packa, osim za nekoliko iznimki, i onim proizvođačima koji su došli a nisu sa sobom donijeli nikakav promidžbeni material, packa i vlasniku jednog degustacijskog punkta koji je sebe smjestio u udobni i ugodni zatvoreni prostor a istodobno svojih nekoliko kolega po dosta lošem vremenu ostavio na nemilost jakog vjetra na vanjskome prostoru koji je, istina, bio natkrit i sprječavao je oborine odozgor, ali gdje se nije moglo skloniti od neugodnog hladnog puhanja.

Večer u objektu Korta Katarine u Orebiću svojim je sjajem sve popravila. Uz domaćina, tu su se pokazale još dvije vinske kuće s američkom vezom: vinarija Grgić, te Bura-Mrgudić-Benmosche. Lijepa prezentacija, fina večera, dobro društvo i izvrsno raspoloženje.

U zanimljivom ugođaju, po domaće i ugodno rustikalno, kod Antunovića u Kuni. Tu je bio vrlo okusan domaći ručak. Tko i nije bio gladan uz pogled na toliko visećih pršuta ogladnio je! Vlasnica osobno pekla je janjca. OPG Antunović, inače, uzgaja magarce, ovce i koze, i nudi razgled farme, što je osobito zanimljivo za djecu

Kušala su se a onda i uz jelo pila vina Rukatac 2012 te Postup 2011 od Mate i Domagoja Antunovića, kao i Plavac Tajano i Dingač 2009 od Vedrana Kiridžije. Domagoj Antunović i Vedran Kiridžija na slici su s novinarkom Anom Alkhamis iz Osijeka i novinarem Dušanom Jelićem iz Beograda

Potomje: podrum i kušaonica Ante i Tončija Madirazze

Obitelj Madirazza obrađuje pet hektara vinograda. Ante Madirazza je stari vinski lav, vino je bogme jako dobro dotjerao. Kušali su se Pošip 2011 Garbinada, Grk 2012 Heracles, Dingač 2011 Tramontana, Dingač 2010 i Dingač 2010 Nobile, od posebno probranog grožđa, Nobilea je napravljena sasvim mala serija od 1000 litara. Madirazze dosta paze i na izgled proizvoda, etikete su modernog dizajna, vina ukrašena zvučnim nazivima riječima u domaćoj uporabi ali i s internacionalnm zvukom

Iz Potomja su se prezentirali Niko Jurice Violić, koji njeguje 17.000 loza na Dingaču, Pavo Miličić koji je na kušanje donio – malbec (?!), PZ Dingač čiji je enolog Ante Mandić nudio Postup 2008 i Dingač 2008, Boris Violić, brat od Mate Violića Matuška s lijepim Dingačem 2011,te Baldo Kangjera s Postupom 2010. Kangjera inače proizvede oko 12.000 butelja. Na slici su trojica Violića – Boris, Matuško i Niko Jurice.

Kako je do sljedećeg termina za kušanje nepredviđeno ostalo malo vremena, pošlo se na tren na osvježenje pjenušcem u susjedstvo, kod Mate Violića Matuška (na slici je sa suprugom), koji je pokazao novi dio svojega podruma – tunel površine 1500 četvornih metara i s 800 barriquea. Matuško radi bijeli pjenušac od pošipa i chardonnaya, a ružičasti uglavnom od plavca

Na svjetskoj razini kod Korta Katarine. Vina je predstavila i osobno točila enologinja Nika Silić Maroević. Za stolom su novinari Cristina Alcala iz Španjolske, Thomas Vaterlaus iz Švicarske, Gerhard Eichelmann iz Njemačke i Morten Bundgaard iz Danske. Krešo Vučković ispred vinarije Grgić, u društvu s Oksanom Krapivko iz Sankt Petersburga, Anom Alkhamis iz Osijeka i Dušanom Jelićem iz Beograda

Marija Mrgudić sa sobom je donijela tradicijski kolač Dubrovačke Republike – mantalu, koja se radi od ugušćenog mošta uz dodatak mirodija, griza, badema i oraha, a ukrašava se lovorovim listom

CRNI OTOK, BIJELA VINA

Nekako oko ponoći pošli smo, zadnjim trajektom toga dana, iz Orebića na Korčulu. Korkyra nigra – crni otok, bijela vina.

Iz praktičnih razloga prvo naše razmišljanje bilo je da se noći u Orebiću, ali… Od sredine listopada, dakle kad je po nekom našem shvaćanju turistička sezona za tu godinu završena, u Orebiću i na Pelješcu nemoguće je naći hotel koji radi, i koji bi mogao primiti dvadesetak gostiju na noćenje u jednokrevetnoj sobi. I na otoku Korčuli, četvrt sata trajektom udaljenome od Orebića, maltene ista stvar: hoteli, pa i čuveni Marko Polo u Korčuli, uglavnom zatvoreni su bili poslije sredine listopada. Neki na koje smo ipak računali ove godine nalazili su u fazi preuređenja. Na jedvite jade zadovoljavajući smještaj nađen je u hotelu Korčula u Korčuli, u samome središtu grada.

Pelješac i Korčula, tik uz taj famozni Dubrovnik, turistički kraj koji bi, jednostavno – jer nije nužno da ponuda počiva tek na suncu i moru – trebao biti aktivan preko cijele godine, demonstrirao je uskogrudnost prema turistu. Skeptični lokalni stanovnici reći će: tko će ovamo doći zimi? A trebali bi shvatiti da za takve destinacije interesa može biti upravo jer su one u stanju pružiti nešto drugo, i znatno vrijednije od trivijalnih kupanja i sunčanja. Domaćini bi morali shvatiti/prihvatiti da je, ako se zasad zanimanje za dolaskom u dovoljnoj mjeri i ne pokazuje, to zasigurno i stoga što se lokalni ponuđači ne ističu dovoljno spremnima u ponudi smještaja I organiziranih atraktivnih sadržaja i u mjesecima od sredine listopada do sredine ožujka. Stalno govorimo o nužnosti proširenja turističke sezone s dva do tri ljetna mjeseca na gotovo cijelu godinu, ali se zacijelo premalo radi na osmišljavanju sadržaja za period prije i nakon tzv. glavne (kupačke) sezone. Znači li to da mještani na Pelješcu i Korčuli zarade preko ljeta i više nego dovoljno da sebi mogu priuštiti zimski turistički san?

Korčula: gradska kula

Ponude godišnjem dobu prikladnih zanimljivih programa i, naravno, mogućnost komfornog smještaja treba biti i nakon ljeta. More je magnet, ono, znači, da ponovim, ne samo izležavanje na plaži, nego i što-šta drugo. Nekome je (uglavnom sa sjevera) iz ugođajnih i zdravstvenih razloga dovoljno već to što će provesti nekoliko dana na obali i na morskome zraku, ali u te dane ipak nije voljan i dosađivati se, nego traži prikladnu razbibrigu kroz atraktivne, animirajuće sadržaje vezane uz lokalnu povijest (stare građevine, utvrde, dvorci, palače, sakralni objekti/uz Dubrovnik, tu su zidine Stona, grad Kočula…), prirodni ambijent (strmine Dingača, Postup, pjeskoviti vinogradi grka u Lumbardi…), eno-gastronomiju (riba, te malostonske školjke, divljač na Pelješcu, dingač, postup, Stonska solana, maslinovo ulje, cijenjeni vinari poput internacionalno znanoga i cijenjenoga Grgića, pa Korte Katarine koja ima krasan objekt u Orebiću, Bure-Mrgudića, Kiridžije, pa i Saints Hillsa koji je upravo otvorio posjeta i te kako vrijedan podrumski kompleks, na Korčuli su pak Cebalo, Bire sa sjajnim objektom vezanim uz proizvodnju vina i ruralni turizam, pa Krajančić, Toreta, PZ Pošip iz Čare…), narodne običaje, kulturu i umjetnost (folklorne priredbe – otvorena vrata kuća starih kapetana u Orebiću, moreška na Korčuli, koncerti, likovne izložbe…).

Maja Cebalo u vinogradu Grka u Lumbardi. Sloj pijeska, ispod kojega je ilovača, dubok je i do 20 metara!

Nakon kratkog i sadržajnog razgleda grada Korčule u pratnji Hane Turudić, direktorice TZ Grada Korčule put nas je vodio u Lumbardu, u carstvo grka: vodič nam je ovdje Maja Cebalo, supruga tamošnjeg proizvođača grka Branka Cebala. Prava majstorica u prezentaciji teritorija, odlična i u engleskome. Odmah ukazuje na grčke korijene i govori o Psefizmi, parlamentarnoj odluci o osnutku naselja od strane drevnih Grka i o tome kako vladati na toj zemlji. Poslije starih Grka ovamo su došli Rimljani, koji su nastavili s uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina. Lumbarda nije, inače, tipično selo, nego je sastavljena od sedam naselja. Tamo bi, kad bi se trsje vratilo na kosine na kojima je bilo nekad, moglo biti oko 100 hektara vinograda. Od tih potencijalnih 100 hektara danas postoji 20 ha vinograda.

U Lumbardi je ukupno oko 35 hektara pjeskovitog terena gdje bi se mogao saditi Grk, a posađeno je eto nešto više od polovice te površine, zasađene parcele su uz more. Ljeti je tamo danju vruće, ali noću osvježava vjetrić tako da je zamjetna razlika u temperaturi između dana i noći, što svakako pogoduje lozi i dobrom dozrijevanju grožđa.

Grk zauzima 70 posto, a ostalih 30 posto otpada na Plavac mali. Vinogradi su na gotovo i do 20 metara debelom gornjem sloju od pijeska, ispod kojega je ilovača. Korijenje loze duboko se ukopava, sve do ilovače, u kojoj i za ljetnih suša ima dovoljno vlage da korijen iz tla može crpiti hranu. To i objašnjava lijepu svježinu u vinu. Čujem da vino od Grka zna imati i do 7 g/l ukupne kiselosti. Inače, kod grka, za kiselost izraženiju od očekivanoga zaslužan je problem te sorte vezan uz oplodnju, naime događa se da se zbog slabije oplodnje u grozdu uz normalno razvijene bobice nađu i one manje, bez koštice i s jačom kiselosti. Inače upravo zbog problema Grka s oplodnjom uz tu sortu uvijek mora biti posađena i neka druga, u ovome slučaju kavalir je Plavac mali.

Ulaz na agroturizam Bire, Frane Miline. Građevine od kamena i u starinskome stilu, interijer uređen također tradicijski. Bire ima tri hektara vinograda s 20.000 loza. Proizvodi i pršut, kozji sir, usoljava srdele, ima masline, Milinina supruga Višnja pravi džemove i slatko od sezonskoga voća i sve se to nudi gostima na gospodarstvu Bire

Kad je već tako da je grk iz Lumbarde fenomen, jedini na svijetu, kako rado ističu lumbarajski proizvođači i na čemu i baziraju svoju promidžbu, zašto se onda ne zasadi i cijela raspoloživa pjeskovita površina na području Lumbarde? Sa 35 hektara ne bi trebala biti neka prevelika produkcija za povoljan plasman, pogotovu na kućnome pragu u kraju ljeti vrlo aktivnome u turizmu. Jedinstveni grk može i te kako puno značiti u unaprjeđenju lokalne turističke ponude… Lokalni vinogradari i vinari vele da očekuju značajnu pomoć od lokalne vlasti.

U Lumbardi je sada, čujemo, osam robnih proizvođača grka, a proizvodnja se kreće ukupno oko 20.000 litara godišnje. Najpoznatiji su i najznačajniji Branko Cebalo i Frano Milina Bire. Svi su se međutim udružili u Udrugu vinari Lumbarde i sad, kaže Bire, izrađuju pravilnik o ponašanju u vinogradu i podrumu te u komercijalizaciji vina.

Frano Milina Bire i Branimir Cebalo s novinarima Mortenom Bungaardom i Rusom Vladimirom Tsapelikom. Cebalo posjeduje hektar vinograda i proizvede oko 3000 butelja grka. Kaže da za svaku butelju grka treba grožđe s dva trsa

Degustacija vina Branka Cebala i Frane Miline Birea bila je na sjajno organiziranome obiteljskom poljoprivrednom ali i turističkom gospodarstvu Bire.

U Smokvici i kušaonici tamošnje vinske kuće Toreta Frana Baničevića inozemni novinari i nekolicina ovdašnjih susreli su se s korčulanskim vinarima s područja Čare i Smokvice, te iz Blata. Prezentiralo se osam proizvođača, uglavnom s rukatcem i pošipom. Upalo je u oči to što su vinari uglavnom bili mladi ljudi, vina moderno napravljena, čista i uredna, to obećava. Luka Krajančić ostao je u dubljem sjećanju jer prezentirao je nekoliko svojih proizvoda različitih i dobro definiranih rangova, od baznog laganijeg svježeg ljetnog bijelog vina Ježinac preko standardnog pošipa i Pošipa Intrada do vrlo ambicioznijeg uratka – pošipa njegovanog na kvascu (sur lie) u drvenom suđu.

Na žalost, nisu se pojavili Šajn-Marelić te PZ Pošip iz Čare.

Pogled na Smokvicu, i na smokvičko polje s vinogradima

U Smokvici kod Frana Baničevića Torete koji ima tri hektara trsja i proizvodi rukatac i pošip te desertno vino od prosušivanoga grožđa, okupili su se uz domaćina i vinarija Stanojević Ivanke Stanojević, a koja ima hektar vinograda i radi pošip, zatim smokvička kuća Kunjas Ljube Kunjašića s pošipom, Luka Krajančić sa svježim pošipom Ježinac, s ozbiljnim pošipom Intrada i s vrlo kompleksnim pošipom njegovanim sur lie, zatim Ante Milina – 1,5 hektara, 15.000 boca – s rukatcem i pošipom, obitelj Petrušić iz Smokvice s pošipom i grkom, PZ Nerica Jakše Krajančića iz Čare (dva hektara) s jako dobrim pošipom Mindel (pola godine na finom talogu u bačvi od 1000 litara Garbelotto), te Blato 1902 iz Blata s plavcem i merlotom

NOVO VINOGORJE i TE KAKO OBEĆAVA…

Na povratku autobusom što ga je, inače, osigurao Luka Marić, direktor predstavništva Citroëna u Zagrebu i s odlilčnim Ivanom Kutlešom za volanom, zaustavljanje u novom hrvatskom vinogorju – Komarni, smještenom na brežuljkastom reljefu uz magistralnu cestu nekih 60 kilometara od Dubrovnika u pravcu Splita. Vinogorje Komarna nastalo je prvim sadnjama loze u 2008. godini, a službeni naziv dobilo je 2013. Obuhvaća, zasad, 82 hektara vinograda o kojima brine sedam tamošnjih vinskih kuća. Parcele su na visinama od 250 metara do mora, na južnim i jugozapadnim nagibima strmima i do 30 posto. Tlo je skeletoidno, sastoji se uglavnom od vapnenca, s dosta je kamena a s malo zemlje. Prozračnost je velika, industrije koja bi zagađivala u blizini nema, i svih sedam tamošnjih proizvođača apliciralo je za certfikat o eko-produkciji. Što se tiče sortimenta, 92 posto čine autohtone dalmatinske sorte kao Plavac mali, Tribidrag/Crljenak, Babić, Maraština, Pošip, ostatak su međunarodni kultivari kao Chardonnay, Viognier, Syrah, Tempranillo, Cabernet sauvignon). Trenutno su s vinima na tržištu četiri vinske kuće iz Komarne – Poljopromet (www.poljopromet.hr), Rizman (www.rizman.com.hr), Saints Hills (www.saintshills.com) i Volarević (www.vinogradi-volarević.hr), tri pak vinske kuće: Zadruga Modrozeleno, Neretvanski branitelj i OPG Deak još čekaju prvi komercijalni rod u svojim nasadima. Spomenute vinske kuće osnovale su udrugu K7 (K7 – doimlje se kao neka špijunska šifra, ali nije, zasigurno K znači Komarna a brojka 7 sedmoricu proizvođača) koja će kontrolirati kakvoću vina vinogorja Komarna, promicati zajedničke interese vinarija te razvijati ruralni turizam u ovome kraju.

Vinogradi Komarne, s pogledom na more

U novom upravo završenom vinskom podrumu Rizman, pod ingerencijom Mihovila Štimca, čiji je inače brat naš znani nogometaš i do nedavno i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac, dočekali su nas, uz obitelj Rizman i enologa kuće Marka Šumana, predstavnici posjeda Poljopromet, Saints Hills i Volarević, kao gost priključila se vinarija Prović iz Opuzena.

Obitelj Štimac, vlasnici kuće Rizman, u svom podrumu, te, dolje, kušanje uz njihov stol. Mihovil Štimac sasvim je lijevo na slici, a do njega je enolog Marko Šuman, desno na slici su Mihovilovi otac i brat. Kuća Rizman, sa 22 hektara, nudi pošip, plavac, tribidrag, te jako dobro maslinovo ulje od ploda sa 158 stabala masline

Saints Hills, s vinom Sv.Roko 2011: vinograde vodi Josip Marić (desno) a enolog je Tomislav Svalina

Ekipa s Komarne pokazala se na ovom našem putovanju kao najorganiziranija, i doista ulijeva povjerenje kad je riječ o kakvoći vina, razvoju ruralnog turizma i gospodarskoj budućnosti vinogorja. ♣

S plavcima Poljoprometa – baznime i onim višeg ranga, zvanim Terra Madre. Proizvodnja je na eko-kolosijeku. Na slici su zdesna: Davor Martinović, suvlasnik i direktor Poljoprometa, njegova kćerka Vedrana, magistrica politologije koja bi trebala raditi na marketingu, te Ilko Dominiković, sin drugog suvlasnika. Martinović je sretan jer,veli, upravo je dobio građevinsku dozvolu za vinariju i kušaonicu uz vinograde na Komarni

Na platou iznad vinskog podruma, okrenuti prema vinogradima: predstavnici kuće Rizman (braća Štimac) te predstavnici Poljoprometa Davor Martinović i posjeda Volarević Syrtis Josip Volarević

Za sjajan ručak kreativno su se pobrinuli članovi Družbe Pivčeva kala, koji su prigotovili neretvanske specijalitete od jegulja, žaba, liske. Družbu Pivčeva kala iz Opuzena čine Davorko Beideneglo Dado, Dubravko Simić Cuba i Ante Jerković, trojica prijatelja, vrsnih kuhara i entuzijasta koji skrbe o tradiciji, kulturnoj baštini i izvornoj gastronomiji. Svake godine priređuju niz svečanosti, a jedno od najjačih i najposjećenijih događanja u njihovij režiji je Opuzenska brudetijada, s kojom su počeli 2003. a koja je danas već kultno nadmetanje u pripremi brudeta od jegulja

___________________________________________

BABIĆ i JADRTOVAC – U vrlo cijenjenome (opravdano!) restoranu Zlatna ribica u Brodarici s babićem su nas razveselili Joško Mrdeža i enolozi Ivan Vranješ i Mandica Erceg iz šibenskog Vinoploda. Nakon svježih debita i maraštine stigli su na stol Babić 2011 Morinje, te potom klasični Babić 2009 iz Primoštenskog vinogorja.

Vinoplod brine o 300 hektara trsja u šibenskome kraju, a u Vrgorcu ima kooperante koji pokrivaju 350 ha. Mnogo se polaže u novo trsje na Jadrtovcu, koje je sadio Vinoplodov kooperant. Na toj poziciji koju iskorištava Vinoplod, a koja je blizu mora i dobro je provjetravana, u komadu će, kad sav teren bude zasađen, biti 100 hektara vinograda, sa 400.000 trsova. Sada ih je posađeno 280.000. Inače, neposredno uz spomenuti vinograd Vinoploda nalaze se i vinogradi Zlatana Plenkovića i Alenka Đunđera. Računa se da bi kad se zasade svi raspoloživi tereni prikladni za vinograd, u tome cijelome dijelu moglo biti ukupno oko dva milijuna loza! ■

Grupa stranih i domaćih novinara u Zlatnoj ribici u Brodarici, s Ivanom Vranješom, Mandicom Erceg i Joškom Mrdežom iz Vinoploda kao domaćinima. Vinoplod se pobrinuo da tom prigodom u serviranju vina pomogne upravo sommelier Zlatne ribice Mladen Desnica

U Šibeniku, u restoranu Pelegrin, gdje je, uz vodstvo sommeliera Šime Petrovića i uz povremene napomene sommeliera Ante Sože koji je dugo živio i radio u Švicarskoj, bilo kušanje vina od raznih autohtonih sorata onoga kraja kao Debita, Maraštine, Lasina,Plavine i Babića, a od proizvođača Bibića, Džape, Marka Sladića, OPG Sladić, Birina, Gracina. Na žalost, proizvođača osobno nazočnih nije bilo. Pohvala domaćinima ovoga kušanja za prospekt s objašnjenjima vezanima uz te sorte i mini katalog s popisom proizvođača-sudionika i vina ponuđenih na degustaciju. Zahvala pak na potpori Turističkoj zajednici Šibensko-kninske županije i Turističkoj zajednici grada Šibenika. Za izvrsna jela uz vina pobrinuo se chef i vlasnik Pelegrina Rudolf Štefan (na slici je desno)

July 11, 2014

Putevima Sauvignona bijeloga/ KONTROVERZNI IGRAČ, KOJI TEK TREBA REĆI SVOJE!

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

SAUVIGNON: MNOGI GA POTROŠAČI VINA OBOŽAVAJU ALI i MNOGI GA, SMATRAJUĆI GA ČAK ZBOG JAČINE PA PONEKAD i VRSTE MIRISA, i VULGARNIME, ODBACUJU. STRUČNJACI KOJI SU MU SE JAČE POSVETILI DRŽE DA JOŠ NIJE POKAZAO SAV SVOJ POTENCIJAL i DO KRAJA ZASJAO. U ZAGREBU – ZANIMLJIVA KONFERENCIJA POSVEĆENA NJEMU IZ SJEVEROZAPADNOG DIJELA HRVATSKE, SLOVENSKE ŠTAJERSKE i AUSTRIJSKE JUŽNE ŠTAJERSKE, TRIJU PODRUČJA u TRI DRŽAVE GDJE SE OD SPOMENUTE SORTE PROIZVODI VINO VRLO SLIČNIH KARAKTERISTIKA

ABC i ABS, a nije riječ ni o abecedi, niti o kočionom sustavu kod automobila, nego o kraticama za uzrečice anything but chardonnay odnosno anything but sauvignon, u prijevodu sve samo ne chardonnay odnosno sve samo ne sauvignon.

Prije stanovitog vremena kad je chardonnay naprosto zagospodario u globalnoj vinskoj ponudi počelo je upravo s abc-om, naime krug potrošača plemenite kapljice u nastojanju da se potiče bioraznolikost općenito i raznolikost na tanjuru i u čaši krenuo je u akciju protiv dominacije svijetom kapljice od tek nekoliko opće prihvaćenih francuskih vinskih sorata, konkretno na tapeti anything but… uz Chardonnay našli su se i Sauvignon, Merlot te Cabernet sauvignon.

Saša Špiranec, inicijator i, sa svojom ekipom iz Vinarta, i organizator Konferencije, te Ivo Kozarčanin, novinar-urednik u 24sata i bloger Bakhov sin, bili su prvi predavači na Konferenciji o sauvignonu u Zagrebu

Sauvignon je tu u specifičnoj poziciji, naime riječ je o aromatičnoj i kroz organoleptiku i za onoga tko nije osobiti vinski znalac dosta lako prepoznatljivoj sorti što će aromama (egzotično voće, cvijet bazge, trava, zelena paprika, list rajčice…) u vinu brojne pilce instantno šarmirati, dok će pak, istodobno, nekima upravo zbog intenziteta aroma a i zbog senzacije pipija mačke, nerijetko vezivanog uz sauvignon, vino činiti vulgarnim i odbojnim. Unatoč takvoj podjeli, koja baš i ne prati vina drugih kultivara, sauvignon – inače kao sorta rodom iz bordoškoga kraja gdje u vinu živi u simbiozi sa semillonom, svjetski znan i kao adut Loire (Sancerre, Pouilly Fumé…), austrijske Štajerske te Novog Zelanda, pa i talijanskog Collija – stekao je veliku planetarnu popularnost, vjerojatno najviše zahvaljujući Novozelanđanima koji su mu se jako posvetili kroz proizvodnju te kreirali jedan svoj raspoznatljivi i za širu masu vrlo dopadljivi stil, ali i potrudili kroz marketing, gdje je svakako jedan od temelja uspjeha kod publike bila i relativno vrlo prihvatljiva cijena.

Na konferenciji, neki kao slušatelji, neki kao govornici: Mitja Herga, direktor i glavni enolog u P&F Puklavec iz Ormoža, zatim Tomislav Bolfan, vlasnik posjeda Vinski vrh iz Hrašćine, te novinari Zoltan Gyorffy iz Pečuha i Jože Rozman iz Ljubljane

Iz svojevrsne kontroverznosti sauvignona uzrokovane svakako i nekim suvremenim tehničkim mogućnostima vezanim uz vrlo niske temperature fermentacije te mikroorganizme što se u suvremenom vinarstvu u podrumima koriste u velikom opsegu, proizašle su u ponekim područjima i neke zamisli marketinške prirode a na popularizaciji vina lokalnih ne toliko međunarodno popularnih sorata kao – zamjenskim sauvignonima! Prisjećam se prije nešto više od godine dana razgovora s uglednim britanskim marketingašem angažiranime da pomogne u promidžbi hrvatskoga vina na internacionalnoj pozornici: rekao mi je da je, nakon serije kušanja, mladu istarsku malvaziju što se proizvodi na našem najvećem poluotoku i označava s IQ (Istrian Quality) doživio upravo kao dobru zamjenu za sauvignone, kako za one potrošače koji na svojemu stolu ne žele vidjeti etiketu ni sauvignona ni chardonnaya ni merlota ni caberneta, tako i za potrošače kojima su već dosadila vina gore spomenutih internacionalnih sorata među njima i Sauvignona bijeloga, pa se žele od njih odmoriti i traže vino nekog drugog kultivara, međutim, istodobno, ostajući, valjda podsvjesno, vjerni barem u tragu sauvignonskim aromama kakve se eto znaju naći upravo u modernim našim mladim istarskim malvazijama… Kod nas inače bude i graševina koje cvijetnom komponentom u mirisu mogu podsjetiti na sauvignon.

Ivana Puhelek iz Svetog Ivana Zelina govorila je o pokusima sa sauvignonima u obiteljskom podrumu Purek

Poklonici sauvignona još i prije nego što su se proširila međunarodna vrednovanja vina specijalizirana po pojedinim sortama, primjerice Chardonnay du Monde, Syrah du Monde, Muscat du Monde… krenuli su u organizaciju ocjenjivanja vina samo od Sauvignona bijeloga, bilo je to, prisjećam se, još prije više desetljeća u Češkoj, riječ je o Sauvignon Forumu. Nakon više uspješnih izdanja to je ocjenjivanje palo donekle u sjenu i sad je, kako čujem, poopćeno, tj. okrenuto vinima svih sorata. Prije nekoliko godina, povezavši se tijesno s bordoškim profesorom enologije Denisom Dubourdieuom, inače i proizvođačem vina koji se osobito bavi upravo sauvignonom, s organoleptičkim vrednovanjem kapljice isključivo od Sauvignona krenuli su, s nazivom Sauvignon du Monde, organizatori jednog od najvećih vinskih takmičenja na svijetu – Concoursa Mondial de Bruxelles (CMB). Cilj je bio ne samo osnovati još jedno novo ocjenjivanje nego, u suradnji s uglednim enologom, profesorom i znanstvenikom, širiti spoznaju o mogućnostima te sorte. Organizacijske sposobnosti ekipe iz CMB-a, znanje, autoritet prof. Dubourdieua, visoka internacionalna reputacija i određena financijska snaga CMB-a zacijelo će ocjenjivanju Sauvignon du Monde omogućiti dug život. Nakon šest izdanja, uvijek u područjima u znaku sauvignona, od čega dva u bordoškome kraju i jednoga u Loiri, 2015. godine će se Sauvignon du Monde održati – bit će to 22. i 23. svibnja – u našem susjedstvu, u mjestu Buttrio u Furlaniji Veneciji Juliji gdje je, osobito na Colliju, pa i na slovenskim Goriškim brdima, sorta dosta raširena!

Sauvignone austrijske Južne Štajerske uz moderiranje danske konzultantice Marie von Ahm prezentirali su Hannes Gross, Armin Tement, Alexander Sattler i Hannes Sabathi

KONFERENCIJA O SAUVIGNONU

Na zamisao da skrene pažnju na sauvignon u našim je krajevima došao Saša Špiranec, voditelj zagrebačke konzultantske tvrtke Vinart i vinski pisac. Inicirao je i, u hotelu Antunović u Zagrebu, organizirao prvu Konferenciju o Sauvignonu bijelome, skup proizvođača te sorte, ljubitelja vina od te sorte, novinara, vinskih trgovaca, ugostitelja… Zamisao je iduće godine ovakvu konferenciju prirediti u Ljubljani pa onda i u Beču.

U najavama je rečeno da se vinima koja su vrlo slična po stilu želi pokazati kako Bregovita Hrvatska tj. brežuljkasti sjeverozapadni dio Lijepe naše, zatim slovenska Štajerska te austrijska Južna Štajerska, dakle regije u trima zemljama, čine jedan terroir (jedna sorta, tri zemlje, jedan terroir, jedno vino…).

– Kušajući vina, i promatrajući prirodu iz triju vinskih regija triju država s trima različitim jezicima, shvatio sam da usprkos granicama koje su nacrtali ljudi i njihovi jezici priroda i dalje govori samo jednim svima razumljivim, vlastitim jezikom. Tri promatrane regije što ih priroda spaja a ljudi dijele su Südsteiermark iz Austrije, Štajerska iz Slovenije i Bregovita Hrvatska. Za sve te tri regije tipična su dva vinska stila: prvi, koji karakteriziraju mlada, svježa, živahna vina, te drugi, koji karakteriziraju jednako osvježavajuća vina ali s puno više intenziteta, mineralnosti i slojevitosti, te s potencijalom za odležavanje – kaže Saša Špiranec.

Postavljeno je kao reklama za čuvenog austrijskog proizvođača Riedela, kuću koja je dizajnirala i pustila u prodaju prvu čašu za hrvatsko vino – riječ je o istarskoj malvaziji, i postavljeno, dakako, kao reklama i za zagrebačku kuću MIVA, koja u Hrvatsku uvozi Riedelove čaše. Nije moglo ostati neprimijećeno, kao dio naše vinske realnosti, i kao svojevrsna (mada od izlagača nehotična) provokacija na skupu upravo o – sauvignonu! Na slici su Lana Mohor sa štanda MIVA-e i Rajko Žličar, koji s agronomom Božidarom Grabovcem i enologom Danilom Šnajdarom čini vinski proizvođački trio Verus iz Ormoža

Uz radionice, organizirana je i izložba vina na kojoj se u nazočnosti vinara osobno mogla kušati kapljica posjeda Tement, Sattlefhof, Sabathi i Gross iz Austrije, P&F Wineries Jeruzalem Ormož, Dveri Pax, Pullus i Verus iz Slovenije, te Bolfan, Vuglec-breg, Korak, Mladina, Puhelek Purek, Belović i Prigora iz Hrvatske. Čaše austrijskog proizvođača Riedela prezentirao je uvoznik u Hrvatsku – poduzeće MIVA.

Nakon jednodnevnog druženja u Antunoviću te degustacije ponuđenih uzoraka ali i idućeg dana za vrijeme jednodnevne turneje manje grupice sudionika Konferencije po Hrvatskom zagorju (Vinski vrh Bolfan), Ormožu i Jeruzalemu (P&Puklavec) te po JužnoŠtajerskoj vinskoj cesti u Austriji duž same granice sa Slovenijom (Tement, Gross, Sattler, Sabathi…) zapravo se – uz to što se vidjelo da sauvignon u tipologiji mladog vina sjeverozapadne Hrvatske, slovenske Štajerske i austrijske Južne Štajerske ima u organoleptici velikih sličnosti – sjajno pokazalo da ta sorta što se tiče vina ima velike mogućnosti za ponudu, i da pruža velike izazove I proizvođačima vina i chefovima kuhinja. Austrijanci su u ovoj uvjetno rečeno konfrontaciji po meni izašli kao apsolutni šampioni manifestacije. Vina koja su prezentirali sva, osim jednog ili dva uzorka samo jednog istog proizvođača, bila su vrlo ujednačena ne samo stilom nego i kakvoćom, a kroz različite etikete pokazala su kakve mogu biti razlike od vina do vina iz različitih mada i maltene izravno susjednih pozicija. Austrijanci su prezentirali zrelu kapljicu i u većoj mjeri kapljicu starijih godišta, koja je bila u odličnoj formi. To govori da zaista rade vrlo ozbiljna vina i da se ne ograničavaju tek na ona mlada i svježa.

Predavanje o sauvignonima svijeta: Paul White, novozelanski vinski pisac

Vrijedilo bi bilo uvjeriti se upravo u to što je sve Sauvignon bijeli u stanju pružiti u vinu ovdje i u zemljama u okruženju, dakle od modernog mladoga preko onoga njegovanog u bačvi odnosno u bačvici na finom talogu, maceriranoga i duže dozrijevanoga, do onoga s i do barem pet godina do jednog desetljeća na plećima, od onoga ne samo iz sjeverozapadne Hrvatske, slovenske Štajerske i austrijske Južne Štajerske nego i Daruvara i Kutjevačkog vinogorja, pa i onoga iz naše Istre a i Goriških brda, talijanskog Collija… Ova konferencija tek je početak, dobro je da se krenulo, vremena će, vjerujem, još biti i za šire sučeljavanje.

Evo ukratko i što se čulo o Sauvignonu na izlaganjima raznih predavača, među kojima su, kao otvarači skupa, nastupili Saša Špiranec i Ivo Kozarčanin, urednik u 24 sata i bloger Bakhov sin, da bi potom o slovenskoj Štajerskoj govorili vinski pisac Robert Gorjak i enolog Mitja Herga.

Sauvignon u Hrvatskoj, po službenom podatku ARCOD dobivenom od Agencije za plaćanja u poljoprivredi u sklopu Ministarstva poljoprivrede RH, zauzima oko 257,7 hektara površine. Ta se sorta u sjeverozapadnome dijelu Lijepe naše uzgaja na područjima Plešivice, Pokupja, Zagorja i Međimurja, Prigorja i Bilogore te u Moslavini. Inače, ima je i u Slavoniji, konkretno u Kutjevačkom vinogorju, a nešto i u Istri. Slovenija pak, koja ukupno broji oko 16.000 hektara pod trsjem, u Štajerskoj ima nekih 6000 ha, od čega je 600 ha pod Sauvignonom. Za slovensku Štajersku Sauvignon bijeli iznimno je značajna sorta. Na tržište izlazi kao samostalno, jednosortno vino, u blendovima, uglavnom kao mlado svježe i voćno. Njegovano je većma u inoksu ali drže ga ponešto i u drvu, od njega proizvode i predikat. Među ponajboljim pozicijama za Sauvignon bijeli je, vele, Gomila, kod sela Kog u Ljutomersko-ormoškim goricama. O sauvignonima austrijske Južne Štajerske, uz moderiranje vinske konzultantice i uvoznice vina Marie von Ahn, Dankinje koja živi u Barceloni, pričali su Hannes Sabathi, Hannes Gross, Armin Tement i Alexander Sattler. Momci vrlo samouvjereni ali, istina, i strukovno vrlo potkovani, ambiciozni sinovi afirmiranih vinogradara i vinara toga dijela Austrije (Manfred Tement, Alois Gross, Willy Sattler…). Dok su naši sauvignoni (neujednačeni u kakvoći!) pa i slovenski sauvignoni bili mahom mladi (2013; iz Hrvatske bili su od starijih Belovićev iz 2011. i jako dobar ali na žalost prethodno nedekantiran Korakov iz 2006, a od slovenskih dva od Dveri Paxa – Vajgen iz 2011. i Vajgen iz 2008, s dosta nota drveta), dotle su Austrijanci donijeli na pokaz tek dva vina iz 2013, ostala su bila iz 2012, pa 2011. te 2007. I objasnili da oni ta vina koja se trebaju pokazati u kompleksnijem ruhu i od kojih se očekuje da i izdrže neko duže vrijeme sva njeguju na finom talogu odnosno na kvascu (sur lie). Desetak južnoštajerskih vinara, među njima i braća Polz kojih na žalost nije bilo na skupu, udružilo se u grupu sa zadatkom internacionalne promocije kakvoće, osebujnosti vina te vinorodnog područja Južne Štajerske. U 2006. dogovorili su se o klasifikaciji svojih vinograda i vina koja uz generičnu oznaku pokrajine za bazno vino i klasičnu oznaku classic za mlado svježe vino obuhvaća i ozbiljnije uratke od grožđa s boljih pozicija u selu/općini (Dorf, Village) te ponajboljih pozicija (naznačenih na etiketi, primjerice Kranachberg, Sulz, Grassnitzberg, Sernauberg, Nussberg, Zieregg…) što se po njihovim zajedničkim stručnim mjerilima pokazuju u rangu 1er odnosno grand crua. Ta vina, njegovana na kvascu i u drvu, i duže vremena, preporučuju konzumirati nakon što prijeđu pet godina od berbe pa onda, sa sigurnošću da neće biti degradirana, i do dobi do 15 godina. Indikativan je i podatak o cijenama: mlada vina, dakle u sadašnjem slučaju iz 2013., pa i neka iz 2012. plasiraju po 15 do 18 eura, ona iz 2012. s izdvojenih boljih vinogradarskih pozicija po 19 eura, a ona s najboljih pozicija ali nešto starija, od pet godina naviše, po 25 do 30 eura za butelju…

Amerikanac Paul White, vinski pisac već duže vrijeme nastanjen u Novom Zelandu, svoje je predavanje o područjima u svijetu gdje se uzgaja Sauvignon bijeli i razlikama u tlu, klimi, mikroklimi i lokalnom viđenju vina, začinio sauvignonima iz raznih krajeva svijeta, primjerice iz Loire, bordoškoga kraja, Australije (Margaret River), argentinske Mendoze, talijanskog Collija i, dakako, Novog Zelanda.

Gastronomad Rene Bakalović i blogerica Morana Zibar pričali su o prikladnom spoju sauvignona s jelima

Sauvignonski izazov kuharima, evo prijedloga, gledano slijeva: tortellini punjeni shitake gljivama, pileća krilca panirana s gorušicom, žganci s maslacem od bundeve, i mini hot-dog od telećih hrenovki

Gastronomad Rene Bakalović i blogerica Morana Zibar održali su slovo o sljubljivanju jela s vinima od Sauvignona bijeloga, pa su tako na kušanje ponuđeni sirni namaz sa začinskim biljem, dimljena orada s klicama od rotkvice, sushi od lososa, pileća krilca panirana gorušicom, tortellini punjeni gljivama shitake, mini hot-dog s telećim hrenovkama, žganci s maslacem od bundeve (palenta bi bila da je poslužena s maslinama odnosno maslinovim uljem!), sladoled s ogrozdom.

TURNEJA

Nakon zagrebačke Konferencije o Sauvignonu bijelome i vinu sauvignon, grupica sudionika Konferencije krenula je iz Zagreba u obilazak terena. U ekipi: Saša Špiranec kao inicijator zagrebačkog skupa i osoba koja se pobrinula i za realizaciju događanja, njegova suradnica Irina Ban, pa gastronomad Rene Bakalović, zatim Dankinja Marie von Ahm, te vinski novinar i degustator Paul White iz Novog Zelanda, i ja. Iz Slovenije su se priključili Sonja Erčulj, šefica marketinga vinske kuće P&F Wineries iz Ormoža, te Robert Gorjak, vinski pisac i predstavnik vinske kuće Dveri Pax.

Prva postaja: Vinski vrh Tomislava Bolfana ponad Hrašćine. Bolfan brine o 20 hektara vinograda, proizvodi godišnje oko 100.000 butelja, priklonjen je biodinamskom uzgoju. Lijepa jutarnja degustacija vina, među njima dakako i sauvignona, sve uz originalne, maštovito kreirane Bolfanove kanapeje od domaće i eko-uzgojenih sirovina i domaće proizvedenih prerađevina

Prva postaja – Vinski vrh Tomislava Bolfana, posjed ponad sela Hrašćina u Hrvatskom zagorju. Srdačan prijem na Vinskom vrhu, razgled vinograda i podruma, razgovor o Bolfanovoj biodinamici te degustacija neobičnih, kreativno napravljenih i jedinstvenih kanapea na eko-kolosijeku, kao i vina iz linije Bolfan – Sauvignona, kupaže Breg, blago ružičastog sivog pinota i Roséa, svih iz 2013 i svih odličnih za vruće ljetno vrijeme (dehidracija, bolje osvježenje nego uz klima-uređaj!)… Za kraj, sjajan zreli Rajnski rizling 2010.

Efektan prizor iz (ormoškog!) Jeruzalema: kao rukom likovnog umjetnika! Brojni su vinogradi na terasama

Jedan od ponajboljih položaja u Ljutomersko-ormoškim goricama – Gomila kod sela Kog. Tu su vinogradi imanja P & F Puklavec iz Ormoža. Ta kuća-div brine o 1100 hektara vinograda, od čega ih je 650 u vlasništvu P&F-a. Više od 50 posto vinograda je na terasama. Produkcija je integrirana. P&F proizvodi 5,5 milijuna litara vina godišnje

Sljedeća postaja – Ormož i Jeruzalem. Pentranje na terasu da bi se bolje vidio posebno kvalitetan položaj Gomila (320 metara nadmorske visine) kod Koga, krasan vinogradski pejsaž, kušanje, na toj terasi, pjenušca upravo od Sauvignona i upravo s te pozicije Gomila, obilazak podruma s pet-šest ili možda i sedam etaža pod zemljom, degustacija kupaža s dobrim udjelom sauvignona, ali i zanimljivog Chardonnaya Gomila.

Na terasi-vidikovcu odakle se pruža lijepi pogled na okolni vinogradarski krajolik: s obzirom da su oči usmjerene na poziciju Gomila, gdje su većma posađeni Sauvignon bijeli i Šipon odnosno Moslavac, Furmint, direktor Mitja Herga i enolog Rok Jamnik donijeli su ovamo na kušanje pjenušac od sauvignona kao baznoga vina šampanjiziranoga klasičnom metodom i odležanog na kvascu tri mjeseca. P&F ima i premium brut šampus od Šipona s Gomile, koji je na kvascu bio 30 mjeseci! P&F Puklavec posjeduje osam hektara vinograda i u Makedoniji a dio grožđa tamo kupuje od izabranih kooperanata te proizvodi Cabernet sauvignon, Merlot i Vranac. Želja im je odande, s juga, imati i rasno crno vino, ali zasad u tome smislu stvar ne ide tako lako jer, čujem, kooperanti čak i ako dobiju više novaca za manju količinu kvalitetnijega grožđa još ne prihvaćaju smanjivanje roda po trsu

Jeruzalem-Ormož vinski podrum P&F Puklavec: vrtoglavica – pogled s vrha stepenica u dubinu zemlje

A onda – austrijska Južna Štajerska, dolazak u Berghausen i u podrum Tement, Manfred Tement i sin mu Armin, da ponovim, spadaju među najbolje proizvođače u Štajerskoj, ali bogme i u cijeloj Austriji. Specijalisti za sauvignon (uvodni Classic 2013, izvrsni Sernau 2012, poseban Zieregg IZ reserve 2008/igra s maceracijama, 100 dana trajanje fermentacije, pa Zieregg 2008 Vinothek Reserve). S terase Tementovog podruma pogled puca na Zieregg. Potom razgled drugih vinograda, u društvu s Arminom Tementom i Hannesom Grossom, sinom drugog štajerskog vinskog velikana Aloisa Grossa. Prekrasni prizori Ratscher Nussberga i Herrenberga Svečina. Šteta da s nama nije bio i netko s Plešivice, koja je konfiguracijom vrlo slična krajoliku Južnoštajerske vinske ceste, ali, iako je lijepa, na žalost ne djeluje tako njegovano i uređeno…

Novi, vrlo moderno ali i s domaćom dušom uređeni podrum jednog od najboljih austrijskih proizvođača Tementa. Tementovi, specijalisti za sauvignon, posvećeni su i drugim za onaj kraj prikladnim i tradicijskim sortama kao Graševini, Pinotu bijeliome, Chardonnayu, Muškatu žutom, Tramincu mirisavome…. I oni, kao i mnogi drugi Južnoštajerci, s bijelim vinima izlaze kao jednosortnima jer, kažu, bijeli cuvéei ma kako bili dobri ne mogu postići višu cijenu s obzirom da su u percepciji kupaca južnoštajrskoga vina bijele mješavine sorata sinonim za obično bazno i nižekvaliteno vino. Na crne mješavine međutim ne gleda se negativno. Tementovi brinu o oko 100 hektara trsja, od čega je 20 ha na slovenskoj strani a od tih 20 je 14 ha na poziciji Ciringa i odande nastaje vino s robnom markom Ciringa – fosilni breg. Inače ukupno Ciringa obuhvaća 20 ha, Tementovi su dakle tu praktički monopolisti. Tementovi su, inače, prije nekoliko generacija počeli s dva hektara trsja i postupno se širili do današnjeg opsega

Trsje na Južnoštajerskoj vinskoj cesti, inače u neposrednoj blizini slovenske državne granice, na visinama je od 300 do 600 metara. Armin Tement, sin Manfreda Tementa, objašnjava da u Južnoj Štajerskoj postoje četiri tipa tla: škrljevasto, šljunčano/pješčano, ilovasto i ilovasto-vapnenasto. Evo nas na terasi Tementova podruma, s pogledom na visokokvalitetnu poziciju Zieregg. Tu su Rene Bakalović, Hannes Gross, Sonja Erčulj, Marie von Ahn, Robert Gorjak, Armin Tement, Saša Špiranec i Paul White

Krasna barricaia kod Manfreda i Armina Tementa. Armin Tement na slici je s prijateljem i vinogradarom i vinarom Johannesom Grossom

Legenda štajerskog i austrijskog vinogradarstva i vinarstva je Alois Gross, na slici sa sinovima Michaelom i Johannesom, skraćeno Hannesom

Veliko finale na kojemu se pridružio i Alexander Sattler – sjajna večera uz lokalne specijalitete (kobasice, šunku, kosani špek, paštetu, sireve, razno povrće, izvanredno bučino ulje) kod proizvođača Hannesa Sabathija. Na degustaciji devet vina (domaćini su se uistinu iskazali brojem butelja i kakvoćom ponuđenoga vina!): Gelber Muskateller 2013 Gamlitz – Sabathi; Chardonnay 2012 Gamlitz – Sabathi, Sauvignon blanc 2008 Grassnitzberg – Tement; Sauvignon blanc 2010 Kranachberg – Sattler; Gelber Muskateller 1993 (HEJ, 1993!) – Gross; Weissburgunder 2007 Pfarrweingarten – Sattler; Sauvignon blanc 2006 Ratscher Nussberg – Gross; Sauvignon 2003 Kranachberg – Sabathi i, na kraju, Sauvignon blanc 2001 Zieregg – Tement. ♣

Pozicija Herrenberg-Svečina. U pozadini je dio Ciringa

Cru vinograd Ratscher Nussberg. Desetak ponajboljih južnoštajerskih vinogradara-vinara koji se dugo druže i prijatelji su i čiji sinovi, uključeni u obiteljski posao oko vina, nastavljaju s tim druženjem, a među njima su npr. Tement, Gross, Sattler, Sabathi, Polz… udruženi su u grupu koja zajednički brine o unaprjeđenju kakvoće grožđa i vina te o marketingu vina. U tom smislu prije više godina zasađeno je na nekoliko položaja par ovećih vinograda s izdvojenim boljim klonovima pojedinih sorata da bi se na temelju praćenja vidjelo na kojim pozicijama i na kojim tlima koje sorte i klonovi daju najbolji rezultat, pa se po tome i sadilo nove vinograde. Prije nekog vremena grupa je odlučila svoja vina, naravno uz prethodno sačinjeni interni pravilnik o ponašanju u trsju i u podumu te izlasku vina na tržište, klasificirati na francuski način, konkretno za bazna vina generičnom oznakom Südsteiermark, ona kvalitativno za stupanj viša navodom sorte i oznakom Steierische Klassik, ona pak iznad toga najprije oznakom lokaliteta (sela – Dorf, općine, kao što je u Francuskoj village) a onda sorte. Kao špica piramide kakvoće su Erste STK Lage ili 1 STK (=1er cru), a to su npr. Grassnitzberg, Steinback, Hochkittenberg, Wielitsch, Sulz, i Grosse STK Lage ili G STK (=grand cru), a to su npr. Zieregg, Sernau, Nussberg…

Buschenschank Hannesa Sabathija – ambijent lijep, sav u cvijeću, hrana izvrsna, bazirana na lokalnim proizvodima (sir, špek, zaseka, paštete, gljive, povrće iz vrta, odlično bučino ulje…)

Srdačna dobrodošlica domaćina Hannesa Sabathija

Stol velik, ali i – prepun!

Austrijanci su se doista pokazali! Evo na ogradi složenih butelja redosljedom slijeva nadesno, kako su vina posluživana (vidi tekst)!

______________________________________

SAUVIGNON BIJELI / SAUVIGNON BLANC – Za kultivar Sauvignon bijeli kažu da je globalna sorta lokalnog izričaja! Proširio se po cijelome svijetu, i svuda gdje se proizvodi odlikuje se atraktivnošću, zanmljivo je da kod nekih konzumenata izaziva – averziju. S dosta je visokom aromatičnošću, te prepoznatljivošću organoleptičkog profila koji ne ostavlja dvojbu glede sortne pripadnosti, relativno je lako pamtljiv, u različitim područjima svijeta definiran je i različitim stilovima.

SINONIMI: ispravan naziv je Sauvignon blanc, u hrvatskom prijevodu Sauvignon bijeli. Još se za nj kaže Muškatni silvanac, Blanc fumé, Surin, Savagnin, Genetin, Spergolina, Pellegrina. Uz Sauvignon blanc postoje još i Sauvignon jaune (žuti), Sauvignon noir (crni), Sauvignon rosé (ružičasti) i Sauvignon violet (ljubičasti). Sauvignon gris (sivi) je drugi naziv za Sauvignon rosé. S izrazom sauvignon u nazivu postoji još jedna sorta – Sauvignon vert ili Sauvignonasse, koja je inače dosta raširena u Čileu, te koja je, po nekim ampelografskim stručnjacima, isto što i Tokai friulano. Talijani su, kad im je najavljeno da zbog mađarske zaštite naziva Tokaj više ne smiju za popularni furlanski kultivar rabiti naziv Tokai friulano, neko vrijeme čak razmišljali o tome da, iako to ne zvuči nimalo talijanski, službeno rabe Sauvignonasse. Kultivar koji se u Kaliforniji uzgaja pod nazivom Sauvignon vert navodno je zapravo bordoški Muscadelle.

PORIJEKLO: sorta dolazi iz jugozapadne Francuske, iz bordoškoga kraja, i jedna je od najstarijih na svijetu. Karakteristična je za francuske vinorodne regije Bordeaux, posebice za dio Entre-Deux-Mers gdje je se u proizvodnji vina miješa sa Semillonom i Muscadelleom, potom za oblast Graves gdje se miješa sa Semillonom, te za zonu slatkih desertnih botritiziranih vina Sauternes, gdje se miješa također sa Semillonom, potom za dolinu Loire (Sancerre, Puilly Fumé…). O sauvignonu kao vinu u Francuskoj postoji zgodna priča koja možda i nije istinita: od 1553. do 1610. u Francuskoj je živio kralj Henri IV od Navarre, i njemu je navodno kao bebi djed najprije trljao usne češnjakom, a onda bi mu dao žličicu sauvignona. Kasnije je, kažu, onako trenirani Henri IV slovio kao izvanredan stručnjak za kušanje sauvignona…

Sauvignon bijeli uzgaja se osim u Francuskoj i u drugim zemljama Europe i, dakako, Hrvatskoj. Sredinom 19. stoljeća prenesen je u Čile, a 1880. prve su loze stigle i u Kaliforniju, potom se proširio i po Južnoj Africi – gdje ga, radeći kupaže, miješaju i sa chardonnayem!, pa Australiji, Novom Zelandu. Po podatku koji se čuo iz redova organizatora Svjetskog kongresa o Sauvignonu bijelome u Grazu prije koju godinu, danas se Sauvignon bijeli na Zemlji prostire na oko 80 tisuća hektara površine, i na rang-listi 10 najrasprostranjenijih kultivara u svijetu zauzima osmo mjesto.

U međunarodnim okvirima, uz one francuske, dosta su znani npr. sauvignoni iz talijanske Furlanije Venecije Julije (svježi i jače aromatični, ali i oni koji težište imaju više na tijelu nego na aromatici), pa iz austrijske Štajerske (svjež, aromatičan i uvelike u pravcu bazge), slovenske Štajerske, a posebice je danas popularan onaj svježi i naprosto nabijen aromama južnog, egzotičnog voća što stiže s Novog Zelanda. U Hrvatskoj, gdje ga zasad nema baš jako puno međutim širi se, pokazao se jako dobrime u Međimurju (svjež, aromatičan), te u Kutjevačkom vinogorju i na Plešivici, u ova dva zadnje spomenuta područja ističe se kako aromatikom tako i snažnim tijelom.

ROD: sorta voli toplije, brežuljkaste položaje i mršavija tla. Prinos je srednji i redovit. Grožđe dozrijeva u drugom razdoblju.

SVOJSTVA: svojstva vina jako ovise o položaju vinograda, tlu, prinosu i o godištu te načinima vinifikacije i dozrijevanja. Ako ga se prerano ubere, bit će s mnogo zelenih tonova koji ne zavrjeđuju komplimente. S dobrih pozicija i s niskim prinosom te u dobroj godini, Sauvignon bijeli dat će puna i svježa – živa vina s dosta naglašenom aromom. Na intenzitet arome moguće je danas utjecati i modernim tehnologijama u podrumu.

U nekim geografskim područjima i uz uporabu nekih klonova, Sauvignon bijeli pružit će pak kapljicu snažna tijela i ne s baš tako intenzivnom, međutim uvijek tipičnom i raspoznatljivom aromom.

Svježija aromatična vina i s tala koje otpušta i mineralnost najbolja su kad nisu prekrivena utjecajem drveta, dok ona teža, snažnija, dobro podnose hrastovu bačvu, i barrique. U kušanju bijelih vina, Sauvignon bijeli uvijek govori svojim osobenim jezikom. Osvježava i stvara ugodu, osvaja specifičnim bouquetom koji, ovisno o tlu, klimi, načinima vinifikacije i dozrijevanja i dužini dozrijevanja, karakteriziraju paprika, šparoga, bazga, eukaliptus, grapefruit, ananas, klinčić, nijansa dima, zatim i aroma nalik onoj što je oslobađa tartuf, pa čak i jedna neobična aroma nazvana – pipi de chat, mačkina mokraća….

Odakle i kako se stvaraju sve te arome u vinu kad su primarne, originalne arome u grožđu ipak drukčije? Ako itko umije objasniti o čemu je tu riječ, onda je to svakako Denis Dubourdieu, profesor enologije na sveučilištu u Bordeauxu, inače i proizvođač vina, upravo i od Sauvignona bijeloga, i s nekoliko posjeda a i enološki savjetnik brojnih renomiranih vinskih kuća u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Portugalu i Japanu. On je sada bez sumnje najznačajniji znanstvenik na području aroma u vinu, i zna sve o ulozi što je kvasci te alkoholna fermentacija imaju i mogu imati u razvoju aroma. Autor je više od stotine članaka o tome, objavljenih u međunarodnim strukovnim časopisima. O aromama Sauvignona bijeloga kao sorte te onima u vinima, o njihovome porijeklu i načinu nastanka ovisno o tehnikama u vinogradu i u podrumu držao je predavanje i na Prvom svjetskom kongresu o Sauvignonu bijelome u Grazu.

JELO I SERVIS: kao mladog i u svježem izdanju poslužite ga na oko 10 do 12 stupnjeva uz plodove mora, šparoge, bijelu ribu, svježi kravlji i osobito kozji sir, savijače i pite od sira, a kad je snažan, topao, kremast i od boravka u bačvi(vi) i začinjen, na 13 do 14 stupnjeva uz npr. riblje složence, teleće i janjeće pečenje s mediteranskim travama, pernatu divljač, polutvrdi kozji i ovčji sir. Predikatni sauvignon prijat će uz guščju i pačju jetru, kolače s orasima. ■

SuČ – Lipanj / June 2014

July 8, 2014

Vino Ljubljana 2014/ DVOSTRUKI ŠAMPION JOŽEF PRUS

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

LJUBLJANSKO GOSPODARSKO RAZSTAVIŠČE TRSI SE OBNOVITI MEĐUNARODNO VREDNOVANE PLEMENITE KAPLJICE i SAJAM VINO u GLAVNOME GRADU DEŽELE. KUŠANJE JE BILO 56. PO REDU, a SAJAM, POČETKOM RUJNA, BIT ĆE 50!

Nakon pet godina stanke, jedno od najstarijih ocjenjivanja plemenite kapljice na ovim našim prostorima, ono s nazivom Vino, u Ljubljani, ponovno živi. Nedavno mu je održano 56. izdanje. Degustacija se odvijala na Starome Gradu na brdašcu ponad slovenskog glavnoga grada, a skupljeno je nešto više od 300 uzoraka iz 19 zemalja. Radile su četiri komisije sa po pet članova te svaka sa svojim predsjednikom. Glavni predsjednik ocjenjivanja bio je Iztok Klenar, koparski enolog, inače i dopredsjednik Međunarodne unije enologa (UIOE), a predsjednici komisija bili su enolozi Janez Istenič, Jože Protner, Mitja Kocjančič i Miran Vodopivec. Iz Hrvatske smo u degustaciji sudjelovali mr. Franjo Francem, enolog i dopredsjednik Hrvatskog sommelier kluba, zatim Nina Jurinjak, enologinja na posjedu Rina Prelca u Istri i ja iz Svijeta u čaši.

Glavni predsjednik ocjenjivanja Iztok Klenar te voditelj projekta Vino pri ljubljanskom Gospodarskom razstavišču Matjaž Kovačič, predsjednici komisija Kocijančić, Protner, Vodopivec i Istenič te ja sa svima njima

Žiri broj 4, u kojem sam bio i ja: uz predsjednika Mitju Kocjančiča je degustatorica iz njemačkog Palatinata Ruth Anselmann. U žiriju su još bili Vesna Maraš iz Podgorice, Klaudija Topolovec iz Gornje Radgone i Uroš Valcl iz Marofa

Nina Jurinjak, enololginja Rina Prelca, bila je u žiriju br. 1

Evo i pragova za medalje: velika zlatna medalja – 92,00 do 100 bodova, zlatna medalja – 85 do 91,99 bodova, srebrna medalja – 82 do 84,99 bodova.

Šampioni 56. ocjenjivanja Vino 2014 su, u kategoriji pjenušaca Silveri Blanc de Blanc 2008 posjeda Silveri iz Slovenije; u kategoriji bijelih mirnih suhih vina Chardonnay 2013 barrique posjeda Stobi iz Makedonije i Trijumf 2012 Gold podruma Aleksandrović iz Srbije; u kategoriji crnih mirnih suhih vina Shiraz 2012 od Ericha Scheiblhofera iz Gradišća; u kategoriji predikata dva su vina-prvaka od jednoga autora – Žuti muškat 2006 suhi jagodni izbor (izbor prosušenih bobica) i Sauvignon 2001 suhi jagodni izbor, oba od Jožefa Prusa iz Krmačine iz Bele krajine, odmah ispod naše Vivodine.

Sommelieri su izlazili s uzorcima pred ocjenjivače dobro uvježbani kao u vojničkome stroju

Ne događa se baš da jedan isti proizvođač u istoj kategoriji osvoji dvije šampionske titule. Pošlo je to za rukom Jožefu Prusu iz Krmačine, koji je trijumfirao s dva svoja predikata, izborima prosušenih bobica Žutog muškata 2006 i Sauvignona 2001. Prus je odličja proslavio uz vinsku kraljicu i harmoniku

Dane Jovanov (sasvim lijevo), direktor makedonske vinske kuće Stobi iz Gradskoga, proizvođača nagrađenog Chardonnaya 2013 barrique, u društvu s Iztokom Klenarom, Franjom Francemom i Miranom Vodopivcem s cvičekom proslavlja šampionsku titulu. Proizvođač Syraha 2012, šampiona u kategoriji mirnih crnih suhih vina, Erich Scheiblhofer iz Gradišća proslavlja titulu sa suprugom i s Ghislainom Laflammeom, degustatorom koji je došao čak iz Kanade

Ljubljansko razstavišče nakanilo je obnoviti ne samo ovo nekad vrlo cijenjeno internacionalno vrednovanje Bakhova nektara, nego i sajam vina, u doba bivše države najveći i najznačajniji u regiji. Zagrebački velesajam isto to pokušao je s Vinovitom, ali bez uspjeha, hoće li Ljubljančani biti bolje sreće? Po planu, obnovljeni sajam Vino, inače sada 50. po redu, bit će od 4. do 6. rujna na prostoru ljubljanskog sajmišta.

Kako se uopće dogodilo to da se takvo ugledno ocjenjivanje s pedigreom i s toliko dugačkom tradicijom obustavi, kako se dogodilo i to da se sajam Vino u Ljubljani, također s dugačkom tradicijom, prekine, pitam voditelja ocjenjivanja i sajma Vino 2014 Matjaža Kovačiča, s ljubljanskog Gospodarskog razstavišča.

– Kao i uvijek i svuda i za sve, glavni je razlog novac. Bolje, dakako, reći, nedostatak novca. Ocjenjivanje i sajam Vino Ljubljana u nekom momentu izgubili su pravu potporu, i dogodio se prekid. Mislim da je velika pogreška tadašnje ekipe ljubljanskog Gospodarskog razstavišča bila kad je sajam iz već uhodanog jesenskog termina na koji se publika naviknula premjestila na proljeće. Sad su u tvrtki Gospodarsko razstavišče nova ekipa i novi direktor, a Grad Ljubljana pokazao je namjeru da pomogne osiguravanjem, na Starom ljubljanskom gradu, prostorija za degustaciju, te i financijski, pa se Gospodarsko razstavišče odlučilo obnoviti manifestaciju Vino. Vratili smo je u njen prvotni termin, na početak rujna – kaže Matjaž Kovačič.

UPALITI UGAŠENO

Kad se nešto ugasi, teško je to uspješno oživjeti, postići dakle ne samo to da se priredba održi nego i da dalje nastavi na nivou. Kako Gospodarsko razstavišče kani ubrizgati svježu zdravu krv u manifestaciju Vino Ljubljana? Koliki su izgledi da se ocjenjivanje i sajam u Ljubljani razvijaju željenim intenzitetom kad eto postoje, i to neprekinuto a terminima sasvim blizu aktivnostima Vino Ljubljana, još i ocjenjivanje u Gornjoj Radgoni, na rasporedu nepunih mjesec dana nakon ljubljanskoga Vina, i sajam u Gornjoj Radgoni, riječ je dakako o sajmu poljoprivrede i prehrane Agra, na kraju kolovoza i na početku rujna? Upravo ocjenjivanje u Gornjoj Radgoni i iskoristilo je prazninu koja je u tome segmentu nastupila ukidanjem ljubljanskoga Vina… K tome, vani danas također postoji mnogo, i renomiranih ocjenjivanja, pa i sajmova interesantnih vinarima, teško je sve to i vremenski i financijski pratiti…

Pogled na grad Ljubljanu s tornja Staroga grada, i pogled s tog tornja na terasu Staroga grada na kojoj je više ugostiteljskih objekata i gdje je vrlo živo, vrvi turistima

– Što se tiče ocjenjivanja, ono u Gornjoj Radgoni se, makar posljednjih godina tamo bud i uzoraka iz inozemstva, nekako i dalje percepira kao slovensko, a ne kao izrazito internacionalno, tako da smatram da tu ne trebamo strahovati. Što se tiče sajma Vino, da ponovim: jedan od koraka je povratak priredbe u njen stari, izvorni, rujanski termin. Zatim, u planu je osmišljeno i jače obraćanje mladoj publici: posebno za nju pripremamo neke zanimljive programe, razne prezentacije, radionice, edukacije, degustacije kako bismo joj što više približili vino. U nekim programima sudjelovat će i popularne osobe iz javnog života, a navečer bismo na prostoru Razstavišča organizirali i koncerte s izvođačima koje mladi vole. Povezujemo se s organizacijama mladih i sa studentskom organizacijom, kako bismo imali što bolji odziv mladih. Mislim da ćemo mlade privući i posebno za njih određenom nižom cijenom ulaznice. I inače ulaznice za sajam Vino neće biti skupe, razgovaramo o nekih šest eura za jednokratni posjet. Za tu cijenu posjetitelj, uz mogućnost ulaska na sajam, dobiva čašu i po tri kupona za degustaciju. Degustirat će se moći jedino uz kupone. Koncepcija sajma što se tiče izlaganja i izlagača je ne da se vinari kojekako i nasumice postavljeni po hali prezentiraju svaki za sebe, nego da se na jednom određenome prostoru prvenstveno kao cjelina prezentiraju pojedina vinska područja, to znači da se uz vino predstavi i druga lokalna ponuda, aduti za turizam. Predvidjeli smo i reviju hrane koja bi se sljubljivala s vinom, imat ćemo vrhunske šefove kuhinja koji će prigotavljati razne specijalitete što će se nuditi na kušanje uz razna vina među kojima bi se izabiralo najboljeg partnera u čaši za određenu kreaciju na tanjuru. Stanovitim programima na sajmu Vino obratili bismo se posebno i pripadnicama nježnog spola, dakle nadamo se i većem posjetu žena. Kuća TUŠ kao jedan od naših partnera na butelje dobro ocijenjenih vina izloženih na njenim prodajnim policama obvezala se staviti oznaku o osvojenoj medalji, a obećala je i da će nam na sajam dovesti mnogo svojih poslovnih partnera. Slovenski vinari, željni da se Ljubljani vrati sajam Vino i da on što prije dostigne svoj stari sjaj, obećali su nam punu svoju podršku.

Pojačan trud ali i dosta sredstava ljubljansko Gospodarsko razstavišče morat će svakako uložiti u marketing. Prisjećam se Vinovite na Zagrebačkom velesajmu: i kad je bilo očito da kola idu nezadrživo nizbrdo sajam nije imao, kako bi se očekivalo, najvećih problema s odzivom izlagača, hrvatski vinari htjeli su dati potporu sudjelovanjem, doduše dobar dio njih nastojao je biti na zajedničkom standu u sklopu udruge odnosno županije i/ili grada koji su suportirali nastup, ali bilo je problema s publikom. Organizator Vinovite mislio je da će niskom cijenom ulaznice privući posjetitelje, ali to se nije dogodilo, tako da su u posljednjih nekoliko izdanja Vinovite ponuđači vina koji su nastupili kao izlagači istodobro bili i publika, naime u nedostatku posjetitelja proizvođači su se međusobno posjećivali na štandovioma… Jeftina karta je, inače, dvosjekli mač: ona, istina, omogućuje pristup širem krugu publike, ali i pogoduje dolasku publike koja iz više razloga izlagaču nije uopće interesantna… ♣

__________________________________

VESELA SPLAV NA KRKI, JEDINSTVENO u ZIDANICI– Na svim ocjenjivanjima vina velika je vrijednost i u tome što se organizator potrudi u popodnevnim satima degustatore povesti u neko vinorodno područje, pa je tada moguće upoznati se s realnošću područja te se sjajno podružiti i zbližiti s kolegama iz raznih i dalekih zemalja. Ljubljansko Gospodarsko razstavišče povelo nas je na Krku kod Novog Mesta, na splavarenje, te potom, u tome području vinorodne Dolenjske, i u brdo, na nekoliko stotina metara nadmorske visine, a gdje su vinogradi i kleti i gdje se rađa vino cviček.

Ples na rijeci!

Harmonikaš je pravi majstor: može odlično svirati i – sjedeći na harmonici!

Lovrijenac od Prusa! Spas u čaši (sudeći i prema pojasu za spašavanje što ga vidimo u čaši)

Mala splav sjajno funkcionira turistički: u tijeku otprilike jednosatne spore vožnje, u pratnji jata simpatičnih plivajućih patkica, krasnim ambijentom po Krki odvija se prezentacija kraja, prikažu se stari običaji vezani uz tradicijsku glazbu i ples, održi se degustacija vina, posluži obrok, zapjeva, zapleše, fotoaparati škljocaju neumoljivo. Cviček je bio tek mali djelić priče, naime nudila su se i vina od šampiona Jozefa Prusa, među njima i jako dobar, a tako rijedak, lovrijenac.

U brdu pak impresionirala je poduzetnost dijela lokalnih stanovnika koji tamo uz vinograd imaju kućice zvane zidanice te su ih, nakon što je cviček prije nekog vremena zaštićen kao PTP odnosno priznatom tradicijskom oznakom pa je moguće učinkovitije ustrojiti marketing, odlučili uvrstiti u turističku ponudu kraja. Tamo u, mora se priznati, brižno njegovanome okolišu (sve je vrlo uredno, čisto, trava pokošena…) ima navodno nekih 150 takvih zidanica tradicijske arhitekture i gradnje i unutra sa starinskim namještajem, od čega ih 45 koketira s turizmom.

Zidanica obitelji Škatlar: ljubazni i komunikativni domaćini dočekuju goste u tradicijskoj odjeći, s pozdravom na slovenskom i tečnom engleskome, te s pogačom i cvičekom

Unutra: sve upućuje na život u starim vremenima

Kućice imaju uz spavaću sobu lijepo uređenu kupaonicu, a neke bolje i malu saunu

U zidanici Škatlar kažu da goste nalaze preko interneta te promidžbom preko Kompasa iz Novog Mesta, a najviše im se javljaju stranci, koji tu, željni odmora na osami u miru i ljepoti ruralnog kraja, dolaze na po nekoliko dana. Cijena boravka u zidanici, koja obično bude za po četiri do šest osoba, je oko 45 eura po danu, a uz boravak uključuje i – ključ od pilnice, tako da svaki gost kad poželi može sam sebi iz bačve ili boca u vinskome podrumu natočiti cvičeka. Domaćini uvjeravaju da su zidanice pune kroz cijeli period od travnja do listopada… ■ SuČ – Srpanj / July 2014.

July 6, 2014

Skitnja svjetskim vinogorjima: Toscana 2014/ U CARSTVU SANGIOVESEA

FINE WINE ENJOYING

TRAVELLIN’ BAND

Područje Chianti Classica docg te, dolje, pokaz gdje se u Italiji nalazi Toscana (smeđkasto) i, unutar nje, Chianti Classico (crvena mrlja)

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

NAKON PROŠLOGODIŠNJEG POSJETA BURGUNDIJI, ODABRANO DRUŠTVO LJUBITELJA i HOBI ALI i PROFESIONALNIH PROIZVOĐAČA PLEMENITE KAPLJICE IZ HRVATSKE KRENULO JE IZ ZAGREBA u ISTRAŽIVANJE ENO-ČARI TOSCANE

Počelo je lani s Francuskom, a ove se godine nastavilo u Italiji.

Važno je znati, htjeti, te moći realizirati. Znati, naime, kamo i po što krenuti, te stvoriti uvjete da se plan ostvari. Iz tih postavki nastala je ekipa FINE WINE ENJOYING SUHI u ČAŠI TRAVELLIN’ BAND.

Tipičan toskanski krajolik: uz vinovu lozu, i puno čempresa

Hoće li i postati tradicijom? Volio bih da postane, pa da ljubitelji plemenite kapljice obiđu različita vinorodna područja gdje caruju domaći, lokalni kultivari, i da se nevjerujući Tome na licu mjesta uvjere kako se i od njih, a ne samo od međunarodno ultrapopularnih francuskih sorata može proizvesti sjajna, interesantna kapljica.

Grupu od osam poslovnih ljudi, među kojima su bila trojica hobi-vinogradara/vinara i među kojima su bila i trojica profesionalnih proizvođača grožđa i vina, prošlog proljeća poveo sam u Burgundiju, i to im se toliko dopalo da je odmah po povratku kući pao prijedlog da se s takvim putovanjima nastavi, a kao odredište za ovo proljeće izabrana je od Burgundije ništa manje svjetski glasovita Toscana.

Toscana međutim u vinskome smislu ima dva bitno različita područja: jedno je – ono u njenom središnjem i naglašeno brežuljkastom kopnenom dijelu, između Firence i Siene, te određeni predjeli južno od Siene – izrazito u znaku lokalne sorte Sangiovese, dok je drugo, ono oko gradića Bolgherija, ispod Livorna i sasvim blizu Ligurskome moru, u znaku francuskih sorata ponajviše Merlota, Cabernet sauvignona, Cabernet franca pa i Sauvignona bijeloga. Kamo se uputiti?

Ma kako toskanska francuska vina oko Bolgherija bila uistinu sjajna i svjetski čuvena i mada su i trojica vinara-hobista i trojica vinara profesionalaca u svom proizvodnom programu okrenuta upravo spomenutim međunarodnim kultivarima, logično mi je ipak bilo odabrati carstvo Sangiovesea. Uspio sam, dakle, nagovoriti ekipu da odemo u područje Chianti Classico, gdje je Sangiovese neprikosnoveni gazda, ali gdje ima u određenoj mjeri i Chardonnaya i Sauvignona i Caberneta, Merlota, i Syraha! Inače, Chianti Classico ne treba izjednačavati s pojmom Chianti, naime Chianti je šire područje između Firence i Siene, a Chianti Classico tek je manji dio smješten u srcu Chiantija, riječ je je zasebnom vinogorju s apelacijom docg (denominazione d’origine controllata e garantita), a po kakvoći vina koje može pružiti još prije nekoliko stoljeća izdvojeno je kao cjelina za sebe. Unutar i samog Chianti Classica postoji predio koji već duže iskače osobito ambicioznim eno-uradcima, a nalazi se oko mjesta Panzano u općini Greve in Chianti, pa je u planu bilo da se tu najviše i zadržimo.

Počelo je, tradicijski, po naški, pred Firencom, oko podneva: hrvatski ručak u parkiću na parkiralištu na autocesti – domaći štrukli od sira, domaće kobasice, vratina, bijela slanina pečena u pećnici, kuhana šunka, vino…

Budući da već gotovo dva desetljeća svake godine u veljači odlazim na pretpremijerna kušanja tipičnih vina vinorodnih predjela Chianti Classico docg, te Montepulciana (Vino Nobile docg) i Montalcina (Brunello docg), gdje vino počiva na Sangioveseu s najmanje 80 posto (u oblasti Chianti Classico po pravilniku je moguće unutar 20 posto rabiti druge lokalne crne sorte kao Canaiolo, Colorino, Cilegiolo ali i internacionalne sorte kao Merlot, Cabernet sauvignon, Syrah, međutim u Montalcinu brunello mora biti isključivo od Sangiovesea), solidno sam upoznat sa tamošnjom vinskom situacijom, manje-više znam što i kako koja vinska kuća proizvodi, i vjerovao sam da suputnike neću iznevjeriti.

Poštovanje svakako izazva to što su proizvođači u zoni Chianti Classica sjajno organizirani kroz Konzorcij za zaštitu vina Chianti classico docg. Konzorcij, koji broji više od 600 vinogradara/vinara odnosno 95 posto od ukupnoga broja u tome kraju, s jedne strane odlično suradjuje sa znanstvenicima-stručnjacima iz vinogradarstva i vinarstva iz sveučilišnih institucija, a s druge strane odlično je ustrojen u marketingu. Na temelju znanstvenih istraživanja vezanih uz pedologiju, položaje, lokalne sorte, sadnju, na temelju i provedene klonske selekcije Sangiovesea radi mogućnosti izbora najboljih klonova za vinograde, zatim na temelju preporučene gustoće sadnje, nižeg opterećenja trsa, kao i na temelju pridržavanja određenih pravila u podrumu vezanih uz dozrijevanje pa i pravila glede komercijalizacije, u posljednjih 15 godina ostvaren je značajan napredak u kvaliteti vina a zahvaljujući pak prikladnom pristupu u marketingu vina su se s nekadašnje razine svakodnevne i relativno jeftine kapljice dignula u prvi razred kakvoće i postižu daleko višu cijenu za butelju nego što je to bilo prije. S raznim akcijama kao što su ciljane prezentacije za novinare i vinske trgovce ali i za krajnje kupce, te s ponudom vinske ceste (vino, maslinovo ulje, sir, med, domaći kolači, boravak, događanja iz segmenta kulture i umjetnosti…) kao i s ponudom raznih suvenira s amblemom Crnoga pijetla (Gallo nero, povijesni lik oblasti Chianti još iz vremena djelovanja političkoga tijela La Lega del Chianti u 14. stoljeću, zaštitni je znak vina Chianti Classico docg) ne tek dekorativne nego i uporabne vrijednosti (čaše, dekanteri, otvarači boca, pregače, majice, jakne, torbice za nošenje vinskih boca, platnene torbe općenito…) Konzorcij za Chianti Classico postao je nevjerojatno snažno poslovno poduzeće, koje godišnje ostvari golemi novčani promet…

Većina članova te moje grupe, ako ne i svi, ranije nije bila sklona vinima iz Chiantija i od Sangiovesea, zasigurno stoga što s tim vinom nekad prije nije imala prilike steći neko osobito dobro iskustvo, međutim nakon ovoga posjeta, za vrijeme kojega sam ih poveo kod šestoro vrhunskih proizvođača – za svaki slučaj pazio sam pri izboru posjeda za posjet i na to da u svom portfelju te vinske kuće imaju i kapljicu od sorata kao Chardonnay, Cabernet sauvignon, Merlot, Syrah… – mišljenje o oblasti Chianti Classico i o vinu Chianti Classico docg posve se izmijenilo!

Veseo sam, i smatram to na neki način i svojim uspjehom na kolosijeku nužnosti njegovanja bogatstva ponude vezane uz vlastite komparativne prednosti, te nužnosti i čuvanja bio-raznolikosti…

Iz Zagreba smo krenuli u tmurnu zoru i s padalinama, već smo se pobojali da će tako i ostati, međutim kako smo jedrili prema zapadu svjetlo na kraju tunela počelo se ipak ukazivati nakon što smo prešlo slovensko-talijansku granicu. Oooh, Sole mioooo!… Svjetlo i toplina su nam trajali sve dane lutanja Toscanom.

Obišli smo, upravo ovim redosljedom, imanja: Isole e Olena, Castello di Querceto, Fontodi, Tenuta degli Dei glasovitog modnog stilista Roberta Cavallija i njegova sina Tommasa Cavallija, zatim Fattoriju La Massa i novo zdanje od markiza Piera Antinorija – Antinori nel Chianti Classico…

Isole e Olena: uz podrum, gore lijevo, čempresi, maslinik i dio vinograda

ISOLE e OLENA

Posjed Isole e Olena, sa sjedištem u zaseoku Isole u općini Barberino Val d’Elsa, dobio je naziv po dvama susjednim zaseocima – drugi zaselak je Olena – gdje se nalaze posjedi što ih je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća kupila obitelj De Marchi, koja je ovamo došla iz Pijemonta. Olena postoji još od 12. stoljeća, a Isole je nastalo u 17. stoljeću. Oba su zaselka, skupa s vinogradima, na visinskim pozicijama, konkretno na 400 metara nad morem. Inače, vinogradi u zoni Chianti Classico nalaze se na kosinama brežuljaka na nadmorskoj visini između 200 i 600 metara.

Enolog Paolo de Marchi, vlasnik imanja Isole e Olena

Vlasnik imanja Isole e Olena danas je enolog Paolo De Marchi. On pripada trećoj generaciji vinogradara/vinara u obitelji. Studij enologije završio je na Agronomskom fakultetu u Torinu, a potom je u stjecanje iskustava pošao u više znanih vinogradarsko-vinarskih krajeva po svijetu, osobito dugo zadržao se u Kaliforniji. Neko vrijeme radio je u Eksperimentalnom institutu za enologiju u pijemontskom gradu Astiju. Tijesni kontakt održava sa fakultetima za enologiju sveučilišta u Beauneu, Montpellieru, Torinu, Geisenheimu i sa sveučilištem California u Davisu.

Isole e Olena, vinogradi

Imanje Isole e Olena obuhvaća oko 300 hektara površine, od čega je 50 ha vinograda, 16 hektara je maslinika a ostalo je šuma. De Marchi od sorata ima Chardonnay, Trebbiano toscano i Malvasiju del Chianti, Sangiovese = najviše: 33 hektara, pa Cabernet sauvignon, Syrah. Proizvodi su Chianti Classico docg (sangiovese 80 %, canaiolo 15 % i syrah 5 %), zatim Cepparello (supertoskanac; sangiovese 100 %), Chardonnay (burgundijskog tipa) Collezione De Marchi, Syrah Collezione de Marchi i Cabernet sauvignon Collezione de Marchi, te desertni Vinsanto (Trebbiano 2/3 i Malvasia), maslinovo ulje…

Vinsanto je za nas svakako nešto posebno zanimljivo jer to je vino koje nastaje slično kao i naš tradicijski prošek. Ukratko: grožđe se prosušuje do veljače ili ožujka, uglavnom da dostigne nekih 30 baboa sladora u bobicama, tada se preša i tekući dio stavlja se u bačvice zapremnine stotinjak litara i ne zapunjene do vrha, upravo da vino dobije oksidativni štih što pridonosi kompleksnosti i zanimljivosti. Bačvice su smještene u prostoru najčešće pod trijemom gdje nema klimatizacije pa je zimi hladno a ljeti toplo, do i jače toplo. Vino tu, na finome talogu, provede od pet do sedam godina, ovisno o proizvođaču, potom se napuni u boce…

Prije degustacije agronom Claudio Marenghi pokazao nam je vinograde, a podrumar Giacomo Fioravanti podrum. Pitanja su pljuštala, do i u najmanje detalje, a Marenghi i Fioravanti strpljivo su odgovarali, tako da će, nadam se, korist imati i hobi-proizvođači i vinski profesionalci iz grupe, a, poslije, i naši potrošači.

S agronomom Claudiom Marenghijem u vinogradu, te s podrumarom Giacomom Fioravantijem uz bačve. Pitanja naših naprosto su frcala

Sjet na prijašnja vremena: Kameni kotači koji su nekad služili za drobljenje maslina, sada ukras ispred posjeda Isole e Olena. Inače, Isole e Olena proizvodi i odlično maslinovo ulje

CASTELLO di QUERCETO

Večera i spavanje u – srednjevjekovnom dvorcu Castello di Querceto, osam kilometara od Grevea u Chiantiju u pravcu Dudde. Castello di Querceto nastao je nakon što je imperator Adrijan 123. godine po Kristovu rođenju dao sagraditi carsku cestu via Cassia. Utvrda s koje se pružao lijepi pogled na viu Cassiju i na okolni ambijent niknula je tu radi zaštite stanovništva od napada u tadašnjim čestim oružanim sukobima. Krajem 15. stoljeća dvorac je u ratu opljačkan i dobrim dijelom spaljen i uništen, od početnog kompleksa ostao je tek manji dio, koji je obnovljen u 16. stoljeću.

Castello di Querceto

Od 1897. dvorac je u vlasništvu francuske obitelji François, koja je u Toscanu stigla sredinom 18. stoljeća. Iz te obitelji je Alessandro François, zapamćen kao vrstan arheolog. Njemu se u Toscani pripisuju otkrića brojnih umjetničkih djela i raznih predmeta sve do iz vremena antičke Grčke.

Carlo François, nakon što je postao službenim vlasnikom imanja, počeo je na odabranim pozicijama saditi vinograde i maslinike. On pak ostaje zapamćen po tome što je bio prvi u Toscani koji je kupio traktor. Godine 1911. Castello di Querceto osvaja i prvu međunarodnu medalju za vino, a 1924. se uključuje u osnutak Konzorcija za Chianti Classico.

Sadašnji vlasnici: Alessandro François i Maria Antonietta. Dolje: Alessandro François s uramljenim priznanjem revije Svijet u čaši za svoje vino Chianti classico riserva il Picchio

Najvažnije butelje Castella di Querceto: Il Picchio, La Corte, il Querciolaia, Cignale, Il Sole di Alessandro. Uvoze se i u Hrvatsku

U sedamdesetima prošlog stoljeća vođenje posjeda preuzimaju sadašnji vlasnik Alessandro François, unuk od Carla, te njegova supruga Maria Antonietta. Ulaze u velike investicije ne samo da bi obnovili vinograde i maslinike nego i da bi dotjerali dvorac te uredili dvoranu za prijem gostiju i apartmane za goste. Querceto danas ima, u zelenilu vinograda, maslinovih stabala i šumice, desetak apartmana za goste, dio ih je uz toranj i uz glavnu zgradu dvorca a dio u dvije odvojene kuće tradicijske arhitekture. Imanje obuhvaća 190 hektara, od čega je 60 ha pod trsjem a 10 ha je maslinika, ostalo je šuma i taj predio iskorištava se kao lovište, naime tu je puno divljači, primjerice srne, jelena, veprova, zečeva. U dnu doline je i jezerce na kojemu se skupljaju ribiči.

Večera u dvorcu: Alessandro nudi vino, a na kraju večere – Bruderschaft!

Sorte koje uzgaja obitelj François su, uz Sangiovese, kojega je najviše, Canaiolo, Cabernet franc, Cabernet sauvignon, Petit verdot, Syrah, Colorino, Merlot, Mammolo, Cilegiolo, i Malvasia nera od crnih, a od bijelih tu su Malvasia del Chianti i Trebbiano toscano te Chardonnay. Gustoća sadnje je 7500 trsova po hektaru. Paleta proizvoda je velika, glavninu čini Chianti classico (vina su preko Vrutka dostupna i u Hrvatskoj), u špici su supertoskanac La Corte (sangiovese 100 %), Querciolaia (65 % sangiovese, 35 % cabernet sauvignon), zatim Cignale (cabernet sauvignon i merlot), nazvan tako (cignale = cinghiale= vepar) i s crtežom vepra na etiketi zato što su 1985. divlje svinje pojele svo grožđe iz tog vinograda.

Zagrebačka ekipa sa skepsom je isprva promatrala dvorac, pojedinci su, rekli su mi poslije, strahovali od mirisa ustajalosti o starine, ali kad su, nakon razgleda vinskog podruma, domaćini Alessandro François i njegova supruga Maria Antonietta pozvali na večeru u prostrani aristokratski uređeni salon dvorca, uz tipičnu toskansku hranu i vino raspoloženje je raslo i na kraju su svi bili oduševljeni.

Barricaia , te Vinsantaia – prostor gdje sazrijeva desertni vinsanto

Idila: S lijeve strane prilazne ceste dvorcu maslinik, s desne vinogradi i ispred njih red ruža

Castello di Querceto: tu žive i paunovi

Querceto turizam: desetak apartmana za goste, bazen…

FONTODI NA BIO-KOLOSIJEKU

Fontodi iz Panzana, u vlasništvu braće Giovannija i Marca Manettija, spada među ponajbolje proizvođače ne samo u oblasti Chianti Classico nego i u Italiji a, bogme, i šire. Vina sjajna, čista, precizna. Sauvignon Meriggio proizvodi se u manjoj količini, da se ima što i iz vlastite produkcije poslužiti kao aperitiv i uz neka predjela, pa Chianti Classico osnovni, zatim riserva Chianti classico vigna del Sorbo (95 posto Sangiovese, 5 posto cabernet sauvignon), lani promovirana u stepenicu više – Gran selezione, tu je i supertoskanac Flaccianello igt Toscana, samo od sorte Sangiovese, odličan Syrah Case via, nešto je i crnog pinota, vrlo je solidan kao vino ali individualnošću ne i na razini chianti classica, supertoskanca Flaccianella i syraha, što i nije za čuditi se, ipak je toskanska klima prevruća za Pinot crni…

Panzano, Conca d’oro ili Zlatna školjka, posebno dobri položaji: tu vinograde ima Fontodi

Obitelj Manetti uspješna je ne samo na cesti vina nego i u domeni terakote. Proizvodnja predmeta o nje također spada u tradicijsku djelatnost u Toscani, a središte proizvodnje terakote i keramičkih pločica je u mjestu Impruneta na izlazu s autoputa prema Rimu i blizu ulaza na superstradu (četverostazna prometnica za korištenje koje se ne naplaćuje cestarina) od Firence za Sienu. Giovanni Manetti bavi se vođenjem vinogradarsko-vinskog posjeda (on je i agronom i promotor i zadužen za plasman, a enolog mu je Franco Bernabei, jedan od najboljih i najcjenjenijih toskanskih stručnjaka u svom poslu), dok se terakotom bavi njegov brat Marco.

Fontodi, tlo: lapor, s dosta kamena

Biodinamika traži da farma bude zaokružena i da sama ima sve što joj treba u proizvodnji. Fontodijevi radi priprave komposta za gnojenje uzgajaju goveda lokalne pasmine chianina, koja se hrane plodovima s obližnjih obiteljskih polja sa žitaricama i travom

Fontodi je imanje površine 170 hektara, od čega ih 80 ha otpada na vinograde, ostalo su maslink, tereni za razne biljne prehrambene kulture, i šuma. Posjed je na kolosijeku biodinamike, i o tome ima i certifikat. Ne rabe se, dakako, sintetski proizvodi za gnojidbu i zaštitu vinograda, te u vinskoj produkciji, naime pazi se da se ne kupuju i sa strane na gospodarstvo unose drugi proizvodi, a nastoji se valorizirati na najbolji mogući način vlastite, unutarnje izvore. Obitelj Manetti uzgaja goveda, i to toskanske pasmine Chianina, i od izmeta koji ona daju te od ostataka od rezidbe proizvodi kompost za gnojidbu. Blago se hrani plodovima dobivenim na obiteljskim terenima namijenjenim uzgoju žitarica i grahoricama. Pojedine biljne kulture kao npr. ječam siju se i među redove u vinogradu (svaki drugi red je zatravljen) jer one imaju sposobnost oduzimanja tlu dušika, tako da se i s time smanjuje rodnost trsa.

Naš domaćin Silvano objašnjava kako se radi u podrumu. Najnoviji uradci vezani su uz produkciju vina u toskanskoj amfori zvanoj orcio

Sva vina kuće Fontodi rađaju se isključivo od vlastitoga grožđa, koje se prerađuje u modernom i izgledom vrlo lijepom podrumu ukopanom u zemlju i to na nekoliko nivoa, koncipiranome tako da se maksimalno koriste slobodni pad i prirodna temperature, tako se izbjegavaju i maltretiranja vina pumpama te se štedi energija što bi se inače trošila i na rad pumpi i na rad rahladnih uređaja.

Fontodi je u novije vrijeme počeo proizvoditi, zasad doduše pokusno, i vino u amforama, ali pri tome rabi ne bijele nego crne sorte, konkretno lokalni Sangiovese. Amfore nisu iz Gruzije kao kod drugih proizvođača toga tipa vina (najčešće zvanih narančasta vina), nego su iz tvornice terakote i keramike kojom upravlja Marco Manetti. Riječ je o tipičnim amforama koje su se nekad za vino koristile u Toscani, a nazivaju ih orcio. Od gruzijskih se razlikuju oblikom, naime šireg su trbuha. Manetti ih ima desetak, volumena po 400 litara, zasad ih nije ukopao u zemlju i drži ih na postoljima u svojoj barricaiji. U njih je grožđe sangiovesea stavio na maceraciju od 12 mjeseci. Budući da je riječ o načinu kojim Manetti tek debitira i vino još nije za javnost, Fontodijevu amforu nisam još kušao da bih mogao nešto reći o toj kapljici.

Skupna fotka sa Silvanom ispred podruma Fontodi

U RAJU VINA, MODE i TRKAĆIH KONJA

Nedaleko od aziende agricole Fontodi, u Panzanu je, u susjedstvu crkve (pieve) San Leolino, lijepog primjerka toskanske romaničke arhitekture iz devetog stoljeća, mjesto gdje uz vino caruju i moda i plemeniti trkaći konji. U sklopu crkve je duboko u zemlju ukopani prostor uzet u najam za vinski podrum upravo od te crkve, a malo dalje su vinogradi, gospodarske zgrade i stambena kuća, sve građevine su u stilu tipične toskanske ruralne arhitekture. Imanje Tenuta degli Dei (=Posjed Bogova), u vlasništvu je glasovitog modnog maga Roberta Cavallija (od zvijezda iz područja mode proizvodnjom vina bave se npr. još i obitelj Ferragamo, pa Bulgari, Renzo Rosso Diesel…) i njegova sina Tommasa. Tommaso je u okviru obiteljske djelatnosti na sebe preuzeo dio vezan uz zemlju – brigu oko vina i trkaćih konja. Inače, riječ je ne o jahaćim konjima nego o konjima koji se utrkuju vukući prikolicu. Ljubav prema rasnim konjima duboko je ukorijenjena u obitelj Cavalli. Treba reći i to da prezime Cavalli na talijanskome znači konji… Tommaso Cavalli i sam je do prije nekog vremena aktivno sudjelovao na utrkama.

Tenuta degli Dei obitelji Cavalli

Cavalli mlađi primio nas je u svojoj vrlo lijepoj kušaonici, ukrašenoj slikama konja i raznim predmetima s modnim motivima, te specijalno dizajniranim kolekcijama butelja za vino Tenuda degli Dei i ukrasnim drvenim kutijama – kreacijama oca mu Roberta.

Tenuta degli Dei ovdje u Panzanu, na nadmorskoj visini između 350 i 400 metara, obuhvaća 12 hektara vinograda sađenih 2000. godine, te jedan manji vinograd od tri hektara kod Firence. Od sorata zasađeni su, gustoćom od 6700 trsova po hektaru, Merlot, Merlot, Cabernet sauvignon, Cabernet franc, Petit verdot, Alicante Bouschet i Sangiovese.

Cavalli nas je primio u svojoj vrlo lijepoj kušaonici, ukrašenoj slikama konja i raznim predmetima s modnim motivima, te specijalno dizajniranim kolekcijama butelja za vino Tenuda degli Dei i ukrasnim drvenim kutijama – kreacijama oca mu Roberta. Ispod: Tommaso Cavalli s ocem Robertom

U enološkome dijelu Cavallijevima pomaže još jedan od najjačih toskanskih enologa – Carlo Ferrini. Po naputku Ferrinija, Cavallijevi za svoje prvo i najvažnije vino, Tenuta degli Dei, idu na prinos ne veći od 50 kvintala grožđa po hektaru, a dozrijevaju ga u barriqueu 18 mjeseci, i prije izlaska na tržište još ga drže u butelji godinu dana. S prvim svojim vinom, i to samo od francuskih sorata, Cavallijevi su izašli 2006, a sad im je na tržištu aktualno vino Tenuta degli Dei 2010. S Tommasom Cavallijem imali smo prilike pretpremijerno kušati i berbu 2011, koja tek treba izaći.

Drugo vino kuće nazvano je Le Reddini (uzde, dakle vezano uz konje!), od 90 posto je merlota i 10 posto alicantea. Sad je na tržištu berba 2011.

Od berbe 2012. Cavallijevi su krenuli pred javnost i sa svojim prvim vinom u apelaciji Chianti Classico, dakako od Sangiovesea. Kod toga vina odlučeno je da dozrijevanje bude 10 mjeseci u tonneauxu (bačve zapremnine 500 litara) i četiri mjeseca u većim posudama od cementa, te onda još koji mjesec u boci.

Vina, kaže Tommaso, Cavallijevi plasiraju bez problema, više od 90 posto ide u izvoz, najviše u europske zemlje.

Cavalli Collection: boce i čaše koje je dizajnirao Roberto Cavalli

S Tommasom Cavallijem u njegovu podrumu

Ljubav prema konjima: Tommaso Cavalli i Velimir Korak s konjima Cavallijevih. Tommaso Cavalli i sam se natjecao u konjičkim utrkama u disciplini s prikolicom. Kaže mi da sada uzgaja oko 35 rasnih trkaćih konja…

LA MASSA, ALI NIPOŠTO MASOVNO!

Od Cavallijevih je trebalo poći na drugi kraj Panzana, da bismo stigli u Fattoriju la Massa, koja, iako bi to njen naziv mogao sugerirati, nipošto ne proizvodi vino za masu. Ali proizvodi masivna, no istodobno i elegantna vina. Ispred prijemne kancelarije pored novog modernog vinskog podruma s u pozadini nešto više od 20 hektara blago nakošenog terena s trsjem u punom rodu Francesco Buffallini, tehnički direktor, te enolog i podrumar Francesco Mazzi dočekali su nas s kartama s nacrtima parcela vinogradarskog terena la Masse, inače u vlasništvu Giampaola Motte, koji nam se kasnije pridružio.

Francesco Buffallini, tehnički direktor Fattorije la Massa (desno) i enolog-podrumar Francesco Mazzi

U okviru njihova upoznavanja nas s vinogradarskom stvarnosti imanja la Massa htjelo se pokazati da je tih dvadesetak hektara, koji bi uskoro trebalo narasti na 27 ha, detaljno proučavano što se tiče tipa tla, ekspozicije i stupnja nagiba, kako bi se vidjelo koje je sorte i klonove najbolje posaditi gdje, i kako bi se izabralo najbolji sustav rada u pojedinome dijelu vinograda, s ciljem dobivanja najboljeg mogućeg grožđa za proizvodnju vrhunske kapljice tipične za pojedini terroir.

Želja Giampaola Motte, rodom s juga Italije, iz predjela s podnožja Vezuva, bila je još dok je bio mladić doći u Toscanu, i proizvoditi velika vina kao ogledala kraja. Napustio je obiteljski pogon za štavljenje kože i krenuo prema području Chianti classico, gdje je onda radio kod nekoliko renomiranih proizvođača vina i učio. Upoznao se s enologom Carlom Ferrinijem, koji je uvelike utjecao na njegov razvoj u sektoru vina. Nakon određenog vremena, 1992., posadio je svoj prvi vinograd, i relativno brzo stekao visoki renome sa kapljicom. S projektom proučavanja tla krenuo je 2002. godine, i to je na neki način njegov drugi početak u vinogradarstvu i vinarstvu. Po ustanovljenim karakteristikama izdvojeno je nekih 15 parcela. Pri restrukturiranju vinograda i postupno šireći se, Motta je u novim sadnjama sorte stavljao na mikro-pozicije koje bi trebale biti za svaku od njih najbolje. Nekad je Fattoria la Massa bila na visokome glasu po svom Chianti Classicu Giorgio Primo, na bazi Sangiovesea, vinu koje je moglo sjajno odležavati i vrlo dugo (osobno sam se u to uvjerio!), međutim karakterom osebujni Giampaolo Motta, inače veliki zaljubljenik baš i u bordoške kultivare, smatrao je da vinogradske mikro-lokacije u njegovu vinogradu mogu pružiti znatno više sa spomenutim francuskim sortama. Sadio je Sangiovese, Cabernet sauvignon, Merlot, Petit verdot, a otkako se sprijateljio s eno-konzultantom Stéphaneom Derenoncourtom iz Bordeauxa povećavao je udio Merlota i Caberneta.

Degustacija s vlasnikom Giampaolom Mottom (u sredini): Luka Marić, Zdravko Ilija Jakobović, Antun Šagovac, Miljenko Turk, Mladen Siber, Vlado Horina, Velimir Korak i Ivan Dropuljić

Sada njegov Giorgio Primo više nije chianti classico, nego je supertoskanac, sa 70 posto cabernet sauvignona, 25 posto merlota i pet posto petit verdota, dozrijevan 18 mjeseci u barriqueu (80 posto novi barrique), te s cijenom od 80 eura za butelju, vino uspijeva plasirati i u Francuskoj, za koju inače kažu da u njoj strani vinari ima šansu plasirati vino kao i netko tko bi sa strane došao u pustinju i tamo htio prodavati pijesak…

Pod nazivom imanja, La Massa, izlazi mješavina od 60 posto sangiovesea, 30 posto cabernet sauvignona i 10 posto merlota, dozrijevana godinu dana barriqueu, 80 posto je rabljenih bačvica a 20 novih. Cijena u podrumu: 20 eura. Giampaolo Motta veli da je njime htio ponuditi nešto svježije vino, idealno za uporabu uz svakodnevni ručak odnosno večeru.

No, da Motta ipak nije Sangiovese stavio posve u drugi plan, nego da mu, štaviše, ipak pridaje veliko značenje pa i odaje posebnu počast, pokazuje vino Carla, posvećeno njegovoj kćerki po njoj i nazvano. Trsje Sangiovesea za Carlu je s posebne pozicije koja unutar vinograda Ma Massa najbolje odgovara tom kultivaru, berba 2011, s odlično uklopljenih 15,5 vol %, 14 mjeseci provela je u barriqueu (50 posto novo drvo), zatim prije punjenja pola godine u posudama od cementa…

La Massa: Vinograd, te podrum, koji je projektirao arhitekt iz Bordeauxa

Kod La Masse tri su selekcije u berbi: prva u vinogradu, druga u podrumu po grozdovima a treća po bobicama. Francesco Buffallini i Francesco Mazzi s našima, uz selekcijski stol

____________________________________________

OFFICINA DELLA BISTECCA – Biti u Toscani a ne kušati bisteccu fiorentinu veliki je propust. Na preporuku lokalnih vinara, na večeru smo pošli u restoran Officina della Bistecca ili Tvornica bifteka, u okviru mesnice Antica Maccelleria Cecchini Darija Cecchinija, također u Panzanu. Sjedalicu je u objektu trebalo obvezno rezervirati, najkasnije tog jutra. Svakako se tamo moralo biti u 20 sati, jer tada je počinjao program. Lijepo toplo vrijeme, terasa prepuna, stotinjak gostiju. Ulaznica: 50 eura za jelo i tradicijsku pletenkicu chiantija od litre i pola, predviđenu za četiri osobe. Na ulazu vas dočekuje čuvena izreka, ali malo dopunjena: Lasciate ogni speranza voi che entrate! Siete nelle mani del macellaio, u prijevodu: Ostavite svaku nadu vi koji ulazite. U rukama ste – mesara!

Terasa je popunjena, eno-gastro program može početi

Ekshibicija s točenjem maslinova ulja

Tradicijska pletenka chianti od 1,5 litre, za četiri osobe. Ako vam se ponuđeni crnjak ne dopada, možete bez problema i bez bojazni od naplate servisa donijeti vlastito vino

Voditelj restorana začas se zbližio s nama. Trebali su samo koja časa našega vina i to da čuje da smo iz Hrvatske, jer on je ne iz Toscane nego iz nama relativno blize Furlanije

Prostor je što se tiče smještaja gostiju iskorišten najracionalnije moguće: stolovi su spojeni jedan s drugime u dužinu tako da su, kad su ih prekrili stolnjaci, činili zapravo jedan vrlo dugački stol, a takvih je na toj terasi bilo nekoliko. Na stolu – postavljeni tanjuri, vilice, noževi, čaše, salvete, posudice za maslinovo ulje u koje konobar zeleno zlato pred vama utače s visine od jednog metra, kao što to, radi stvaranja atrakcije, čine u Andaluziji kad desnom rukom mlazom s visine sherryjem gađaju malenu čašicu za to vino što je drže u lijevoj ruci sasma dolje.

Točno u 20 sati – konobar s postolja udara o činele i pojačanim glasom pozdravlja goste, objašnjava ukratko što ih čeka vezano uz meso chianine, a potom njegovi kolege počinju posluživanje raznog svježeg povrća kao priloga te porcija mesa izrezanih od golemoga komada pečenog na roštilju. Gosti sami sebi nataču vino iz pletenke po volji, kad je isprazne naručuju novu. Vino je samo to, jedno, i crno, i ako nekome ne odgovara, dopušteno mu je donijeti bocu sa sobom (nema naplate za otvaranje boce i korištenje restoranske čaše), domaćin vas čak vrlo susretljivo i informira da u blizini postoji vinoteka s velikim izborom butelja…

Menu: Chianti crudo, tj. sirovo mljeveno meso od pasmine chianina, zatim prženi juneći odrezak, pa ramstek, zatim Odrezak Panzano i bistecca fiorentina a to je T-bone steak. Na samome kraju, kao desert torta s maslinovim uljem.

Svakih desetak do 15 minuta na stol stiže, uz bučnu najavu, nova porcija mesa, a na kraju, kao početak velikog finala, dolazi najbolji dio – komadi poznati kao bistecca fiorentina. Mesa u izobilju, i više nego što se može pojesti (naravno ako se ne želite opasno prejedati!). Promatrao sam oko sebe kako se jede, bogme – apetit je bio na vrhuncu! Kako vrijeme odmiče tako je za stolom sve veselije, pojedinci i odvojena društva s početka postaju uz fiorentinu i chianti jedno veliko društvo, tako da je zapravo velika vrijednost toga događanja ne samo uživanje u fiorentini nego i u društvenom aspektu događanja. ■

______________________________________________________

ANTINORI NEL CHIANTI CLASSICO

Posljednja naša postaja na ovoj turnejici – novi vinski kompleks znanog toskanskog markiza Piera Antinorija – Antinori nel Chianti Classico, u mjestu Bargino, uz superstradu ili brzu cestu Siena-Firenca. Ovdje u Barginu sada je novi glavni stožer kuće Marchesi Antinori. Većina ureda iz famozne Palače Antinori na Trgu Antinori u Firenzi – koja nastala u doba Renesanse, s time da ju je, 1461. godine, počeo graditi Giuliano da Maiano a dovršio je Baccio d’Angolo a koju je 1506. kupio Niccolò Antinori – preseljena je ovamo.

Pogled s brze ceste Siena-Firenca: Antinori nel Chianti Classico u Barginu

Antinori: mlado trsje uz novi podrum. Stupovi za vinograd, ograde i neki drugi objekti su od materijala zvanog ferro corten, i izgledaju kao da ih je dobrano zahvatila rđa

Ulaz u građevinu

Barricaia. Ostakljeni prostor vidljiv gore desno predviđen je za strukovne deguatacije vina – u 100-postotnom vinskom okruženju. Dolje: bottaia

Među bačvicama: markiz Pero Antinori sa svojim kćerkama Albierom, Alessiom i Allegrom

Kad se superstradom ide iz Siene u pravcu Firence, na lokalitetu Bargino s desne strane brze ceste u oči odmah upada ogromna građevina supermoderna izgleda okružena s više hektara mladog trsja, zamišljenog da ovdje posluži i kao ukras a ne samo za proizvodnju vina. No kako je sve još novo – otvorenje kompleksa, za koji prve zamisli datiraju u 2001. a koji se počeo graditi 2006, bilo je na proljeće 2013. s time da je realizator gradnje bila tvrtka Archea udruženi arhitekti pod vodstvom profesora arhitekta Marca Casamontija – trsje je još posve mlado, tanko, sa slabijom krošnjom, i zasad još zelenilom ne skriva (dovoljno), kako se željelo, neke dijelove za koje bi bilo ljepše da se ne vide. Tako se zasad uvelike ističu beton – u gradnji je upotrijebljeno 40.000 kubičnih metara cementa, te željezo. Željezne konstrukcije tamno-smeđe boje postavljene u vinogradu a zamjetne već s brze ceste – npr. stupovi za trsje, ali i ograde duž stepenica kojima se iz dubine zemlje dolazi na gornji plato gdje su vinogradi i gdje je restoran, djeluju kao da su pune rđe, i to ne ostavlja lijep dojam. Domaćini objašnjavaju da je riječ ne o zbog zapuštenosti porđavjelom željezu, nego o posebnom materijalu zvanom ferro corten postavljenom namjerno zato da tom svojom tamno-smeđom bojom i stanovitom grubosti na pogledu ali i na dodiru asocira na tijesnu vezu sa tlom, zemljom iz koje raste vinova loza… U estetskome smislu ovim obrazloženjem nisu me baš uvjerili, ono što ukazuje na rđu teško može, bez obzira na moguću asocijaciju sa zemljom, ostaviti lijep dojam. U gradnji je, inače, korišteno 3,5 milijuna kilograma željeza za pojačanja i oko dva milijuna kilograma metala za ograde, okvire. Građevina unutar cijelog tog projekta Antinori nel Chianti Classico – kompleksa, moglo bi se reći, faraonskih dimenzija i maltene futurističkog izgleda, na ulazu kojega je, inače, postavljena 100 tona teška hidraulična rampa – obuhvaća 45.000 četvornih metara površine.

Restoran uz vinograd

Kušaonica

Odmah do kušaonice, prema izlazu – prodavaonica. Moguće je kupiti i ovakve sjedalice napravljene od rabljenih bačava

Ipak, iako dominira smeđe, nije sve i rđavo-smeđe, vidljivo je da je u gradnji i opremanju zdanja rabljeno i vrlo mnogo tradicijskih materijala poput terakote, drveta, kamena.

Markiz Antinori razmišljao je, logično, kao uspješni biznismen, vrlo poslovno: monumentalnošću i arhitektonskim izričajem za sutra, multifunkcionalnošću, zatim u tehnološkom smislu dakle vezano uz proizvodnju vina – tu nastaju vina poput Villa Antinori, Marchese Antinori Chianti Classico Riserva, Vinsanto del Chianti Classico, Pèppoli Chianti Classico ali i ekstra-djevičansko maslinovo ulje (u proizvodnom smislu podrum je uređen tako da se maksimalno koristi slobodni pad), kao i okrenutošću prema javnosti ostvariti – novi podrum za novo vrijeme. Dati suvremeno u simbiozi s tradicijom, avangardu u razgovoru s povijesnime. Zamišljeno je dakle da objekt bude mjesto ne samo proizvodnje vina nego višenamjenski centar otvoren i za turističke posjete, mjesto gdje će se održavati različite strukovne degustacije, predavanja, seminari, kongresi, eno-gastronomnske prezentacije, izložbe. Osmišljen je plan razgleda: ulaznica za dvosatni grupni (grupe po oko 15 osoba) obilazak objekta uz objašnjenja vodiča stoji 50 eura po osobi, a uključuje, nakon razgleda, i kušanje tri Antinorijeva vina (ali ne famozne Solaiju, Tignanello, Brunello Pian delle Vigne…). Prolazi se podrumskim dijelom gdje se odvija fermentacija, zatim dijelom gdje vino dozrijeva u drvenom posuđu (barricaia i bottaia), pa se stiže u muzej vinogradarstva i vinarstva i Chianti classica te plemenitaške i vinske obitelji Antinori, potom i u prostor namijenjen likovnim izložbama, knjižnicu, auditorium – sav u hrastovom drvetu, idealan za simpozije, društvena događanja, potom i u kušaonicu vina s prodavaonicom ne samo vina i maslinova ulja nego i suvenira i predmeta uporabne vrijednosti, restoran…

Auditorium, za konferencije, prezentacije, razne skupove…

Sara Nieddu iz Antinorijeve službe za odnose s javnošću u muzejskom dijelu građevine, posvećenome suvremenoj umjetnosti. Sara veli da to novo Antinorijevo zdanje godišnje obiđe oko 40.000 posjtitelja…

Sviđala se ta supermodernost s dosta betona i željeza ili ne – zdanje ipak vrijedi pogledati…

Iz tog na neki način pomalo svemirskog ugođaja trebalo je krenuti kući. Doma smo se vraćali, vremenski, u sumrak, pred ulazom u Hrvatsku ponovno crni oblaci i kiša, mrak. Svjetlo na kraju tunela ostalo je za nama… ♣

____________________________________________

PIAN DELLE VIGNE– U prostranoj kušaonici novog podruma Antinori nel Chianti Classico moguće je kušati sva vina iz produkcije kuće Antinori. Jedno od, uz supertoskance Solaia i Tignanello, najboljih Antinorijevih vina je Brunello di Montalcino s posjeda Pian delle Vigne, koji kod Montalcina obuhvaća nekih 50 hektara pod trsjem. Taj Brunello javlja se u dvije verzije, kao vino godišta – od 1. siječnja 2014. službeno je aktualna berba 2009, s tamnom etiketom, te kao Riserva Vigna della Ferrovia, dakle starije, i s bijelom etiketom. S obzirom da sam prije ovog putovanja posjetio Pian delle Vigne i razgovarao oko mogućeg dolaska, namjera je bila povesti grupu i tamo, međutim kako smo na ovoj turneji ostali kraći za jedan dan a do Montalcina i natrag ima se što voziti, do imanja Pian delle Vigne (ovaj out) nismo stigli. Članovi grupe kušali su taj Brunello Pian delle Vigne ovdje u novom podrumu, a evo slika s mojega posjeta Montalcinu i posjedu Pian delle Vigne te susretu s markizom Pierom Antinorijem, tehničkim direktorom za sve Antinorijeve podrume i enologom Renzom Cotarellom, te s upraviteljem imanja Pian delle Vigne enologom Fabiom Rattom. ■

_____________________________________________

KAŠMIR u CHIANTI CLASSICU!– Područje Chianti Classica, konkretno oblast Radda in Chianti, postaje poznata po – kašmiru! Amerikanka Nora Kravis doselila je u Toscanu i u bregovitome području brine o kozama kashmir, do mjere da se rodila nova roobna marka Chianti Classicco Cashmere! Kravis se susrela sa sestrama Beccari, koje vode vinogradarsko-vinarsko imanje Vignavecchia, i njene koze, stalno spremne da brste, sada drže čistime od korova zelene površine uz vinograde spomenutoga imanja…■ SuČ – Srpanj / July 2014

Suhi u čaši

VINSKIM PUTIMA, i PONEKOM KRIVINOM DUBROVAČKO NERETVANSKE ŽUPANIJE

Putevima Sauvignona bijeloga/ KONTROVERZNI IGRAČ, KOJI TEK TREBA REĆI SVOJE!

Vino Ljubljana 2014/ DVOSTRUKI ŠAMPION JOŽEF PRUS

Skitnja svjetskim vinogorjima: Toscana 2014/ U CARSTVU SANGIOVESEA

Recent Posts

Archives

Categories

Meta