Archive | Po svijetu…/Around the world… RSS for this section

SVIJET u ČAŠI – 03.2019 – WORLD IN a GLASS

 

KROZ / THROUGH

ŽELJKO SUHADOLNIK

_________________________________________

IZ SADRŽAJA/FROM THE CONTENTS

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

NOVI ZAKON O VINU RH ⦁ NACIONALNI PROGRAM POMOĆI SEKTORU VINA 2019-2023 ⦁ VINA OD DAVNINA ⦁ RADOVAN CAPELETTO ⦁ HRVATSKI VINSKI PARADOKS ⦁ GRAŠEVINA OD KUTJEVA DO BORDEAUXA ⦁ USKRS: ŠAMPUS UZ ŠUNKICU ⦁ NAJBOLJI SVJETSKI SOMMELIER ⦁ PINK DAY 2019 ⦁ VINISTRA OD 10. DO 12. SVIBNJA ⦁

_________________________________________

Novi  Zakon o vinu RH

NAPOKON KA BOLJITKU?... – Nakon dugih porođajnih muka konačno je rođen novi Zakon o vinu RH. Sabor ga je izglasao potkraj upravo protekloga ožujka.

– Novim zakonom o vinu donosimo pravni okvir proizvodnje grožđa i vina, prodaje vina u tržišno transparentnim uvjetima, jačamo ulogu vinskih udruženja i unaprjeđujemo marketing vina. Cilj nam je bio pojednostavniti zakonodavstvo te olakšati vinarima pristup tržištu. Novi zakon o vinu predviđa decentralizaciju ocjenjivanja vina, veću kontrolu na terenu te donosi administrativno rasterećenje od 33 posto u odnosu na postojeće propise – izjavio je potpredsjednik Vlade RH i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, te dodao: 

– Donijeli smo i novi Nacionalni program pomoći sektoru vina od 2019.-2023. s godišnjom novčanom potporom za investicije u vinarije i promidžbu vina, kao i u rekonstrukciju vinograda, a našim vinarima osigurali smo, kroz Program ruralnog razvoja, i bespovratnu financijsku pomoć za podizanje novih nasada vinograda.

Tomislav Tolušić

U službenom izvještaju za javnost izneseno je kako se novim Zakonom o vinu uređuju nadležna tijela za provedbu ovog zakona, zemljopisna područja uzgoja vinove loze, sorte vinove loze, enološki postupci i prakse, vinogradarski registar, sustav ispitivanja kvalitete vina prije stavljanja u promet, sustav zaštićenih oznaka za vina, proizvodnja voćnih vina te nadzor i kontrola proizvodnje i prometa. U sustav vinarstva i vinogradarstva unose se novi elementi: Ukidaju se sve naknade za kontrole stavljanja vina u promet te se time 12 milijuna kuna vraća sektoru vinarstva za marketinške aktivnosti. Ukidaju se evidencijske markice, dosad obvezne prije stavljanja vina u promet, te se uspostavlja marketinško označavanje vina kroz četiri nove vinogradarske regije: Slavonija i Hrvatsko Podunavlje; Hrvatska Istra te Kvarner; Dalmacija; Središnja bregovita Hrvatska.

Predviđeno je priznavanje četiriju regionalnih organizacija vinara povezanih s novim netom spomenutim vinogradarskim regijama s ciljem davanja prava proizvođačima da upravljaju marketinškim aktivnostima vezano za hrvatska vina i njihovo označavanje

Decentralizacija postupka organoleptičkog ocjenjivanja vina znači da će se ono ubuduće odvijati po vinogradarskim regijama. Za ta ocjenjivanja na razini regija regionalne organizacije predlagat će ocjenjivače s vlastitog područja, pa tako npr. vino s Pelješca neće ocjenjivati licencirani senzoričari iz Kutjeva.

Pojačana kontrola proizvodnje i prometa grožđa i vina: radi zaštite proizvođača i potrošača utvrđuju se jasne nadležnosti u kontroli, s pravima i obvezama korisnika, što uz planirano jačanje ljudskih resursa u području kontrole osigurava nužan preduvjet za bolji nadzor proizvodnje i prometa grožđa i vina s ciljem suzbijanja sivog tržišta.
Novi zakon o vinu donesen je i u svrhu usklađenja nacionalnih propisa u sektoru vinogradarstva i vinarstva s propisima Europske unije (U Zakon o vinu unesene su Uredbe Europske unije u području proizvodnje, trgovine i zaštite oznaka u sektoru vina). U jedan propis se povezuju područja koja su na nacionalnoj razini trenutno uređena s dva zakona i to Zakonom o vinu i Zakonom o zajedničkoj organizaciji tržišta poljoprivrednih proizvoda i posebnim mjerama i pravilima vezanim za tržište poljoprivrednih proizvoda…. ♣

Nacionalni program pomoći sektoru vina od 2019. do 2013.

ZA PUNU AFIRMACIJU HRVATSKE KAO VINSKE ZEMLJE – Dobre organiziranosti unutar branše i dobro osmišljene promidžbe nikad dovoljno! Hrvatska kao zemlja s tradicijom u vinogradarstvu i vinarstvu još od šestog stoljeća prije Krista kad je ovamo donesena vinova loza, zasad, mada ima što pokazati u čaši, na žalost ne zauzima neku značajniju poziciju na top-ljestvici vinskih zemalja svijeta. Ne drži zapravo, rekao bih, ni izbliza mjesto koje bi, opravdano, mogla držati. Uvjeren sam u to ali ne kao žrtva sindroma u Lijepoj našoj da su Hrvati uvijek i u svemu a pogotovu u nogometu i vinu najbolji od svih, nego stoga što je Hrvatska geopolitički i ekološki-klimatološki odlično smještena te po konfiguraciji terena i tipovima tla idealna za poljoprivredu a unutar toga baš za vinogradarstvo (proizvodnja) i za turizam (plasman na kućnom pragu), ali i stoga što je osobito u posljednjim godinama vidljivo da je ovdje sve više ambicioznih proizvođača koji se trse u kakvoći i oduševljavaju proizvodima…, problem međutim vidim u neodgovarajućoj organiziranosti branše.

Ministarstvo poljoprivrede RH donijelo je Nacionalni program sektoru vina od 2019. do 2023. Među zainteresiranima za potporu u segmentu promidžbe vinske Hrvatske u svijetu bio je i prof. Ivan Dropuljić, smatrajući da je lijepa prigoda za dobru promociju krajem studenoga kad on ima festival Zagreb Vino.com i kad bi se ne samo dvodnevna manifestacija nego cijeli festivalski tjedan mogli dobro iskoristiti za temeljito upoznavanje inozemnih novinara, a preko njih i javnosti u zemljama odakle dolaze, i stranih trgovaca s hrvatskom vinskom stvarnosti. Dropuljić je na razgovor o natječaju došao u ured pomoćnika ministra poljoprivrede dipl. ing. Zdravka Tušeka i više savjetnice za vinarstvo Nataše Puhelek Puština

U ovo moderno vrijeme kad je globalna ponuda, i to i visokokvalitetne kapljice, ogromna, od iznimnog značenja za uspjeh na tržištu su upravo dobra organiziranost branše i marketing ne samo s reklamnom nego i s poučnom notom prema potrošaču, značajno usmjeren i na isticanje originalnosti i jedinstvenosti proizvoda. Shvaćajući gospodarsku vrijednost vina za zemlju s velikim potencijalnom u poljoprivredi i turizmu a kakva je eto upravo naša, te to da su za probitak u vrh nužni kako stalno brušenje kakvoće tako i obrazovanje potrošača i dobra, ciljana, konstantna i agresivna promidžba, Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske donijelo je Nacionalni program pomoći sektoru vina od 2019. do 2023. Riječ je o tome da, kroz natječaj, kvalitetne projekte što se uklapaju u predviđene programske odrednice može zainteresiranim aplikantima obilato financijski pomoći, zahvaljujući i sredstvima Europske Unije. U programu za pomoć predviđena su četiri segmenta, koja, kad se bolje pogleda, skupa na određeni način čine ključnu cjelinu.

Prvi segment odnosno mjera u Programu učinkovito je informiranje javnosti u zemljama članicama EU, a tu spadaju i obavještavanje o zdravstvenoj korisnosti razumne i odgovorne konzumacije vina, zatim – radi poticanja konzumenata da maksimalno paze na porijeklo proizvoda i da se maksimalno i znalački opredjeljuju za kvalitetu proizvoda – educiranje potrošača o svojstvima vina kao pića općenito te onda i detaljno ovisno o sorti i teritoriju (vinogorje u širem smislu, ali i uže područje) gdje ono nastaje, širenje objašnjenja o zaštićenim oznakama proizvoda… Uglavnom, želja je da se kupcima u potrazi za višom kvalitetom olakša snalaženje u moru etiketa na tržištu. Druga mjera  vezana je uz promidžbu vina posebice na tržištima u zemljama izvan Europske Unije, ona je okrenuta izravno proizvođačima-udrugama vinogradara/vinara kao korisnicima. A treća i četvrta mjera vezane su uz konverziju vinograda te restrukturiranje vinogradarsko-vinarskog posjeda i ulaganja u gradnju i opremanje novih odnosno obnovu i modernizaciju postojećih vinarija.

Budžet s kojim raspolaže Ministarstvo za pomoć ukupno iznosi oko 54,1 milijun €, odnosno nekih 10,8 milijuna eura godišnje. A stvar funkcionira na način da Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju raspisuje natječaje na koje potencijalni korisnici prijavljuju svoje projekte, aplikant čija se prijava prihvati dobije, nakon što se projekt realizira, povrat sredstava u visini od 80 posto u segmentu za informiranje u zemljama članicama EU i za promidžbu u tzv. trećim zemljama (dakle onima izvan EU), a od ukupno priznate vrijednosti investicije 75 posto za restrukturiranje i konverziju vinograda odnosno 50 posto za ulaganje u modernizaciju vinarije.

U sada aktualnom natječaju rok za prijavu i predaju projekta s nužnom dokumentacijom bio je 29. ožujka 2019. Moguće je da bi se još jedan natječaj otvorio u drugoj polovici godine.

Promidžba na izvoru

Svoju priliku u Nacionalnom programu pomoći sektoru vina od 2019. do 2023. godine među ostalima vidi i prof. Ivan Dropuljić, inače već dugo poslovno nazočan u vinskom segmentu u Hrvatskoj i znan i cijenjen kao organizator, već desetljeće i pola, uspješnog festivala plemenite kapljice i kulinarike Zagreb Vino.com uvijek posljednjeg petka i posljednje subote u studenome u elitnom zagrebačkom hotelu Esplanade. Naročito je zainteresiran za sredstva iz mjere promidžbe hrvatskoga vina i vinske Hrvatske na inozemnim tržištima, pogotovu onima u zemljama što nisu članice EU, naime SAD su snažno i vrlo zanimljivo tržište, Švicarska također, pa Japan, Južna Koreja značajno rastu Rusija i Kina. I, eto ga, u razgovoru oko mogućeg apliciranja za sredstva iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina, kod pomoćnika ministra poljoprivrede dipl. ing. Zdravka Tušeka i više savjetnice za vinarstvo Nataše Puhelek Puština.

Ivan Dropuljić

– Osobito mi je stalo do toga da hrvatsko vino ide kakvoćom stalno uzlazno, zatim do toga da potrošači budu prikladno educirani u smislu sposobnosti sve boljeg raspoznavanja kvalitete ali i odgojeni u smislu razumne konzumacije, kao i da prihvate i u sektoru vina ono na što su se naviknuli u raznim drugim područjima života, a to je da iskren i originalan proizvod jednostavno i mora na polici biti po (razumno!) višoj cijeni. Ta viša pak cijena može biti i odgojnog karaktera, u smislu pij radije manje, ali dobro, dakle ima i određenu povezncu s odgovornom konzumacijom i sa zdravljem. Što ćemo biti obrazovaniji glede vina a time i zahtjevniji u smislu konzumacije, veće su šanse za naš uspjeh vani, i to na boljim tržištima. Po posjetu iz inozemstva mojemu festivalu Zagreb Vino.com vidim da za hrvatsko vino vani ima dosta interesa, pa bih volio da moja manifestacija, koja u dva dana predstavlja cijelu vinsku Hrvatsku na dlanu, bude izravno i neizravno i bolje iskorištena za promidžbu u inozemstvu i naših vina i naše kulinarike pa i drugih hrvatskih posebnosti i vrijednosti. Stoga na način promidžbe gledam nešto drukčije od drugih kolega, a to je da bih rado ne samo na festival nego na cijeli festivalski tjedan doveo ugledne svjetske engastronomske novinare od kojih većina objavljuje napise i o turizmu, te znane vinske trgovce posebice iz zemalja koje smatramo za nas zanimljivim tržištima, pa da ih se svake godine odvede u neki drugi vinorodni predio Lijepe naše tako da i hrvatsko vino i specijalitete i prirodne ljepote i kulturne vrednote dožive na izvoru.

Budući da u projekt promidžbe prema inozemstvu po odredbi pravilnika Ministarstva moraju biti izravno uključeni prvenstveno vinogradari/vinari, prof. Ivan Dropuljić pronašao je zajednički jezik s članovima udruge međimurskih proizvođača vina Hortus Croatiae i na slici je u razgovoru s predsjednikom spomenute udruge Davidom Štamparom i s članom udruge Nenadom Prainerom

Razmišljanje vrijedno pažnje! Zasad se promidžba hrvatskoga vina u inozemstvu manje više odvija kroz organizirane prezentacije (masterclassove sa strukovno potkovanim voditeljima), degustacije, zatim sudjelovanje na sajmovima. Dakako da su takvi nastupi nužni, međutim barem jednom godišnje svakako bi bilo dobro novinarsku i trgovačku vrhušku iz vana dovesti na prezentaciju ovamo, na naš kućni prag. Samim time što dolaze na nekoliko dana k nama koncentrirani su maksimalno, zapravo samo baš na nas, što je i te kako bitno. S druge strane, na licu mjesta, kad mogu vidjeti vinograde, podrume, općenito prirodu, upoznati proizvođače, kušati naše specijalitete, razgledati i kulturno-povijesne spomenike, doživljaj je drukčiji, kompletniji, kvalitetniji, duže traje. Spoznale su to već odavna talijanska vinska branša, koja u Toscani npr. priređuje u veljači za domaće i strane novinare manifestaciju le Anteprime di Toscana (protagonisti su Chianti, Chianti classico, Vino nobile di Montepulciano, Brunello di

S februarske manifestacije Le Anteprime di Toscana, protagonist Chianti Classico

Montalcino, Vernaccia di San Gimignano) a u Pijemontu na proljeće prezentacije barola, barbaresca, nebbiola, barbere, kao i austrijska vinska branša koje svake druge godine za svoje i inozemne novinare, ugostitelje, vinske trgovce organizira susret Austrian Wine Summit, prvi sljedeći susret i druženje bit će sada krajem svibnja u Beču i po vinorodnim pokrajinama… Bitno je međutim biti i strpljiv, jer (očekivani) rezultati ne stižu odmah sutradan….

Logično bi bilo da za davanje potpore ovom konceptu koji pruža izglede i šire promidžbe Lijepe naše vani budu zainteresirani i Ministarstvo turizma te regijske turističke zajednice, tako da se i troškovi dolaska i boravka biranih uzvanika iz inozemstva podmire iz više izvora, što svakako olakšava stvar… ♣

Domaće je domaće

VINA OD DAVNINA – Da, domaće je domaće. Ta jednostavna kratka i u nas toliko raširena rečenica s mnogo je dubljim smislom nego što se to odmah čini. Domaće na prvu loptu aludira na nemanipulirano, nepatvoreno, iskreno, iz mamine kuhinje, pa onda i na nešto s karakterom, i ORIGINALNO. U današnjem moru ponude originalno ili izvorno znači – jače traženo. I tu se eto eno-gastronomiji pomalo pripaja segment ekonomije… Naime: jače traženo = više plaćeno, skuplje prodano, dobra reklama za ponuđača i teritorij odakle je ponuda…

Zdravko Tušek i Nataša Puhelek Puština iz Ministarstva poljoprivrede

Ne znam koliko su razmišljali na ovaj suvremeni način a koliko su bili tek na kolosijeku nostalgije za nečim prošlim, starim i tradicijskime, ali – bez obzira na to što već imamo more vinskih sajmova, festivala, izložbi tako da se neki i datumski preklapaju (to pokazuje i razinu koordinacije među priređivačima) inicijatorima i organizatorima smotre vina od starih i nekad u nas osobito raširenih vinskih kultivara Vina od davnina treba pružiti podršku, naime lani kad je manifestacija debitirala posađeno je, nadam se, zrno iz kojega u kombinaciji poslovne dalekovidnosti i primjerenog angažmana protagonista te svakako i znanosti može s vremenom niknuti nešto prilično značajno. A to je ne papirnata nego istinska i komercijalno opravdana revitalizacija nekih starih kultivara svojedobno karakterističnih za neke uže geografske i eko-sredine no stavljenih u zapećak a da prethodno nisu dovoljno istraženi njihovi potencijali, zatim to je i potencijalno lijepo obogaćenje lokalne eno-gastro ponude nečime – ovo je bitno! – originalnime (traženime!), dakle to je, u nastavku, i moguće dobro gospodarsko iskorištenje takvog eventualnog aduta kao posebnosti teritorija. Nužno je ovdje spomenuti i ovo: puna gospdarska valorizacija može nastupiti – kao što je to kod svakoga proizvoda – samo ako takvih originalnih i teritorijalno prepoznatljivih upečatljivih vina u vrhunskoj izvedbi bude na tržištu ne tek u infinitezimalnoj količini neko u količini nazivanoj kritična masa odnosno tržišno zanimljiv minimum.

Zelinčani Ivana Puhelek i Branimir Žigrović kao promotori sorte i vina kraljevine

Revija Vina od davnina, za koju se upravo najavljuje drugo izdanje u travnju, baš kao svojevrsna zasad još početna pokazna riznica originala iz (naših) površinom manjih eko-sredina morala bi demonstrirati znatno više od želje da nas podsjeti na prošlost, dakle iskazati energično nastojanje da se iz prikazanih uzoraka u domeni enologije stvore nove konkretne, i to visoke i trajne i tržišno zanimljive vrijednosti. U posljednje vrijeme, zahvaljujući uvelike inicijativi ambicioznih vinogradara i vinara, na više se primjera pokazalo da neke autohtone i rekli bismo stare sorte pomodarski olako zapostavljene u najezdi svijetom stranih i chic-kultivara mogu, uz prikladan pristup s više truda i strpljenja osobito u vinogradu, dati u organoleptici kvalitativno iznenađujuće eno-špice.

Smotra Vina od davnina 2019, u organizaciji Ministarstva poljoprivrede i uz angažman Hrvatske savjetodavne poljoprivredne službe predviđa se za 26. i 27. travnja u popularnom zagrebačkom prostoru – galeriji Lauba. Prije izložbe bilo bi i stručno ocjenjivanje vina. Lani je na priredbi Vina od davnina nastupilo nešto više od 50 vinara-izlagača, a i ove godine trebalo bi ih biti barem između 50 i 60, kažu Zdravko Tušek, pomoćnik ministra za poljoprivredu, i Nataša Puhelek-Puština, viša stručna savjetnica za vinarstvo… ♣

Uspješan spoj modernoga i drevnoga

Franko Radovan u društvu s našim istaknutim glazbenim umjetnikom Alfijem Kabiljom, inače velikim ljubiteljem plemenite kapljice

RADOVAN CAPELETTO – Obitelj proizvođača vina od (duže) maceriranih bijelih sorata u nas se povećala, naime s berbom 2015. priključio joj se istarski vinogradar i vinar Franko Radovan iz sela Radovani kod Višnjana. Od sorte malvazija istarska Radovan je spomenute godine, uz svoju klasiku, koketirajući s drevnom tehnogijom proizveo i vrlo lijepu bogatu snažnu na određeni način oranžnu varijantu malvazije, suhu te s 14,5 vol % alkohola koji dobro grije ali ne iskače i ne remeti sklad. Vino je napunjeno u elegantnu butelju bordoškoga tipa, sa zgodnom živahnom malo šarenom ali istodobno i ozbiljnom stilski za kuću Radovan prepoznatljivom etiketom, valja istaknuti pedantno nalijepljenom na bocu kao što je i pedantno na grlić stavljena crna kapica. Capeletto je ne samo vino za uz hranu i za trenutke meditacije nego i – što je osobito važno! – dizajnerski izvrsno odrađen i proizvod, rekao bih da je boca na stolu i u funkciji ukrasa.

Franko Radovan s tim svojim narančasim prvijencem išao je oprezno – ne, poput nekih svojih kolega, s jako dugačkom maceracijom praćenom alkoholnim vrenjem i ne s jako dugačkim dozrijevanjem vina u bačvi. Pola godine maceracije i nekoliko godina u bačvi činilo mu se malo preradikalno, pa je krenuo, veli, na neki svoj način.

Malvazija Capeletto

No, pođimo od naziva vina – Capeletto. Capeletto je vinograd što Radovanima redovito daje ponajbolje grožđe, jako zrelo, baš prikladno za maceraciju. Nekih 50 posto roda malvazije istarske s pozicije Capeletto Radovan je stavio na maceraciju od nešto više od tjedan dana u inoks-cisternu, temperaturu alkoholne fermentacije je isprva kontrolirano i dirigirao, ne dopuštajući joj da prijeđe najviše 20 Celzijvih stupnjeva. Poslije perioda maceracije tekući dio odvojio je i stavio ga na dozrijevanje u novu bačvu od 500 litara, vino se razvijalo na finom talogu oko sedam mjeseci. Drugih 50 posto grožđa Radovan nije macerirao, mošt je također stavio na alkoholno vrenje u inoks-cisternu a negdje na otprilike polovici fermentativnog procesa iz inoksa je tekućinu preselio u drvenu bačvu da se vrenje tu kompletira.  Nakon nekog vremena što je vino provelo u bačvi na prirodnom bistrenju (slijeganje krutih čestica), od grubog taloga očišćenu kapljicu premjestio je na dozrijevanje na finom talogu i na sedam mjeseci također u novu bačvicu od 500 litara. Poslije su oba vina iz bačava pretočena u jednu cisternu te tako spojena. Neko vrijeme trajalo je u inoksu puno sljubljivanje. Slijedilo je punjenje u butelju i odležavanje vina u boci. Vina je proizvedeno ukupno oko 1500 butelja. Zbog male količine Radovan s Capelettom nije prisutan u vinotekama, plasira ga izravno nekim poznatim ugostiteljima i, veli, eventualno namjernicima koji mu naiđu na kućni prag…

Poprilična potražnja za Capelettom hrabri Radovana i motivira ga da se ovakvim tipom vina bavi i dalje, ali u većoj količini od ove sadašnje. ♣

Hrvatski vinski paradoks      

Dr.sc. Đuro Horvat

JEDNO JE LIJEPA PRIČA, A DRUGO EKONOMIJA! Zrnca za razmišljanje, obično se kaže: uz kavu, ovdje je bolje reći: uz čašu vina. I te kako je vrijedilo, nedavno, na malom ekranu u emisiji urednika i voditelja Željka Karduma, čuti razmišljanja dr. sc. Đure Horvata, vinskog konzultanta i jednog od vodećih hrvatskih stručnjaka za tržište vina, koautora knjige Marketing vina u teoriji i primjeni, inače profesora na učilištu Effectus:

Hrvati imaju više klimatskih zona dobrih za uzgoj vinove loze od Francuske i tradiciju proizvodnje dužu od Čilea i Australije zajedno. Zašto onda imamo sve više vinara, a sve manje vina? Zašto Japanci kupuju kvalitetno hrvatsko, a Hrvati sve više piju jeftino uvozno? Što je istina, a što mit i urbana legenda? Imamo više od 120 autohtonih sorti vina, gotovo 1.600 proizvođača i stoljeća pisane tradicije uzgoja. Dubrovačka Malvazija spominje se u spisima Dubrovačke Republike još u 14. stoljeću, ali povijest uzgoja vinove loze na tlu današnje Hrvatske seže još u antička vremena. U nas je sada oko 20.000 hektara vinograda, što bi trebalo biti više nego dovoljno za domaće potrebe, ali polovica proizvedenog vina se svake godine nekako izgubi i nestane!? Gdje smo pozicionirani na vinskoj karti Europske unije i zašto se u zadnjih par godina uvoz učetverostručio, a izvoz smanjio. Jesmo li zemlja paradoksa i isplati li se uopće baviti uzgojem i proizvodnjom?…. ♣

I klonska selekcija u službi i – vinskog turizma!

Graševina

GRAŠEVINA OD KUTJEVA DO… BORDEAUXA! – Graševinu imamo mi u Hrvatskoj, ali imaju je u dobrom opsegu i Slovenci, Mađari, Austrijanci, Česi…

A Francuzi? Samo kad im je Vlado Krauthaker pošalje!

Čija je odnosno odakle je bolja?!

Graševina u nas je sortni i vinski sinonim Slavonije i Podunavlja, prostor ne osobito velik ali niti baš premalen. Kolika li je uopće razina svijesti o tome da pojedini kultivar pa tako eto i graševina, osim po našemu nazivu odnosno po sinonimima ovisno o zemlji, nije u čaši tek jednostavno samo taj kultivar odnosno u ovome slučaju, obično i šturo: graševina? Osnovna organoletipčka nit poveznica svakako postoji, ali, ovisno o klonu ili klonovima sorte, starosti loze, tipu tla, nadmorskoj visini i (eks)poziciji vinograda, mikroklimi, ali i ljudskom mozgu i ruku tj. prikladnome, kakvoći okrenutom pristupu u vinogradu dakle i za kvalitetu ploda očekivanome razumnom prinosu; vino unutar istog tipa od sorte istog naziva imat će drugdje neke svoje posebnosti, makar u nijansama. Ali u nijansama što mu mogu i osjetno pojačati osebujnost u kontekstu originalnosti, te tako vinu, a i teritoriju odakle je, dati dodanu vrijednost. Da ne govorim o tome da različiti opći ekološki uvjeti omogućuju i posebne upečatljive kreacije više različitih tipova vina, što pojačava interes ne samo za dotičnom kapljicom nego i za prostorom na kojemu ona nastaje.

Graševinu se uglavnom, u (domaćoj) široj javnosti, percepira kao svježe laganije vino s dosta voćnosti u pravcu  jabuke, međutim npr. u Vipavskoj dolini u Sloveniji, gdje je uglavnom sađena na tlu s dosta kamena ona, u tamošnjoj klimi, daje vino s prilično visokim alkoholom i s vrlo izraženom mineralnosti, slanosti, pa je se rado kao poboljšivač koristi u ozbiljnijim kupažama… Ali, ostanimo u Hrvatskoj, konkretno njenom svjevernome dijelu od recimo Daruvara preko Zlatne doline s Kutjevom te preko Đakova do beljskih i iločkih vinograda na krajnjem istoku.  Razlika se nađe i u običnom, baznome vinu.

Kutjevački ponos: vinogradi Rosenberg i, dolje, Vidim

Bit i čar jesu u tome da se uz ambiciozan iskren pristup u vinogradu i podrumu na svakome i užem te po svojim eko-karakteristikama specifičnome području mogu proizvesti vina koja će i unutar jedne iste sorte vjerno oslikavati taj neki svoj eko-geografski prostor. U moru ponude upravo vina potrošači, posebice oni zahtjevniji, u pravilu i s dubljim novčanikom (dakle za domaćina poželjniji!), to i traže! Do mjere da čak i po tom stupnju izričaja izvornosti vina biraju odredišta za svoja putovanja i za kraći odnosno i nešto duži boravak. Ako treba pojašnjenje: idem ne na graševinu u Slavoniju i Podunavlje, nego idem na graševinu ciljano – da li u Daruvar, da li u Kutjevo, da li u Baranju, odnosno Srijem…

Graševina je već odavna najjača istoznačnica za Kutjevo, gdje su cisterciti još početkom 13. stoljeća osnovali opatiju De Gotho i gdje su s obzirom da su se ozbiljno bavili vinom, i sagradili vinski podrum, danas osobito zanimljiv i za turistički razgled. Kutjevčani već godinama, a pogotovu nakon što su njihovu svojedobnu snažnu dominaciju na našem vinskom tržištu podizanjem kakvoće svojih proizvoda i agresivnijim nastupom prema javosti počeli narušavati vinari iz drugih dijelova Slavonije, nastoje održati i ponovno nametnuti svoju robnu marku Graševina Kutjevo. Prije nekog vremena, da bi spremnije odgovorili suvremenim tržišnim izazovima, krenuli su, zahvaljujući uvelike, zapravo rekao bih i najviše, zalaganju Vlade Krauthakera, enologa poteklog iz tamošnjeg tzv. velikog podruma pa onda samostalnog proizvođača, i s osnutkom udruge Kutjevački vinari, ponajviše radi promidžbe upravo svoje graševine. Međutim ono što je obećavalo nije i zablistalo, nažalost nedovoljna sloga među lokalnim proizvođačima i ne osobita spremnost da se, kako bi se s vremenom (stvar ne ide na brzinu!) došlo do željenog rezultata, igra po dobro osmišljenom pravilniku važećem jednako za sve pa, dakle, time i ne velika stvarna privrženost zajedničkom projektu, neodgvarajući marketinški pristup nisu do sada mogli dati uspješan poslovni rezultat.

Vlado Krauthaker u svom podrumu

Vincelovo i Martinje, suradnja s Villanyjem

Kutjevo je kao svojevrsno slavonsko središte uzgoja graševine bilo zamišljeno da raznim sadržajima s naglaskom na graševinu kroz godinu privlači mnoge posjetitelje iz raznih krajeva Lijepe naše pa i iz inozemstva, ali… Za ostvarenje vizije Krauthakera koji je, pa i sa mnom, proputovao svijeta i vidio kako vani funkcioniraju udruge proizvođača temeljene na poslovnoj osnovi, te za nužnost da sâma branša na svom teritoriju bude glavna u razumnom vođenju lokalne vinske politike, trebalo je imati, što se kaže, kritičnu masu jednako progresivno poslovno razmišljajućih dobro samoorganiziranih lokalnih proizvođača vina. Društvena pak zajednica zbog nesposobnosti odnosno nemara pojedinaca u svojim redovima sa svoje strane učinila je premalo ili ništa da sredstvima što su joj na raspolaganju potiče one koji se zalažu za boljitak, i ignorira one koji žele poticaje ali ničim ne jamče da će društvnenoj zajednici i svojim djelovanjem adekvatno i vratiti u njih uloženu vrijednost. Nedostajala je širina gospodarski usmjerenih pogleda kod lokalnih moćnika, tako da u Kutjevu nastojanja pojedinaca iz vinskog sektora da se ide naprijed nisu, barem ne u dovoljnoj mjeri, pratili i prikladni logistički projekti nužni kao bitna dopuna.

Nije doduše da, kad govorimo o vinu i potencijalu u gospodarskom aspektu, u Kutjevu nije napravljeno ništa: uz klasična okupljanja na veselicama o Vincelovu i Martinju, u Kutjevu se, ponovio bih: ponajviše zahvaljujući trudu opet upravo spomenutog Krauthakera, održava manifestacija Dani graševine, no, na žalost, zasad te priredbe nekako čini se kao da su okrenute samo domaćem življu, one ne okupljaju masovno goste iz drugih krajeva (osim grupice dalmatinskih ugostitelja prijatelja od Krauthakera i Kutjeva d.d. koji zimi zatvaraju svoje objekte), a mogle bi. Kutjevo kao mjesto nazvalo je svoj glavni trg Trgom Graševine i na njemu kao ilustracijsku potporu podignulo mini vinograd s graševinm, ali nije se pobrinulo za dovoljan broj iole kvalitetnih smještajnih jedinica a ni za neki profinjeniji restoran s lokalnim specijalitetima, tako da se tamo stvari više ne bi svodile tek na cjelodnevno cupkanje uz pečenje kobasica na štapu, pijuckanje, pjevanje lokalnih napjeva, te da se gosta u večernjim i noćnim satima nakon sjelodnevne klope i cuge ne šalje na spavanje npr. u oko 18 km udaljenu Požegu, dakle na putovanje s nizm vrebajućih opasnosti od kojih su najmanje bolne – ali svejedno jako bolne –  oduzimanje vozačke dozvole i plaćanje kazne za vožnju s ponekim promilom više.

Inače, kad smo već kod Dana Graševine, ove godine Dani graševine u Kutjevu (gdje danas, navodno, djeluje nekih 13 do 14 količinski ozbiljnijih proizvođača s time da desetak od njih dostiže od 20.000 do i 50.000 litara vina) – a to je značajno okupljanje proizvođača graševine kao izlagača ne samo iz Kutjeva i Slavonije a zamišljeno je prvotno bilo da svaki puta kao sudionici dođu i vinari-graševinaši iz drugih krajeva Hrvatske, pa i Slovenci, Austrijanci, Mađari itd. – bit će 31. svibnja te 1. i 2. lipnja 2019. Kako čujem, u sklopu događanja planiran je simpozij o vinskom turizmu; moguće je da su se i odgovorni koji vode Kutjevo probudili, pa da će napokon stvari krenuti u boljem pravcu. Možda i novi Zakon o vinu pridonese boljitku i u tom smislu. Kutjevo je simpatično maleno mjesto okruženo vinogradarskim krajolikom i te kako vrijednim obilaska i razgleda, u samome mjestu drevni je cistercitski podrum u sklopu Kutjeva d.d., pored je lijepa crkvica, u neposrednom susjedstvu je i stari pa nedavno obnovljeni dvorac Kutjevo za koji bi bilo dobro da je i više okrenut-otvoren prema javnosti, u blizini dvorca nova je velebna nedavno otvorena vinarija Galić, od individualnih proizvođača tu je nekoliko vrhunskih imena znanih i izvan granica Hrvatske, primjerice Enjingi, Krauthaker… Afirmirani vinari i njihova kapljica ali ponuđena rafinirano, pa i iz starijih godišta kroz vinske radionice, zatim ljepote pejsaža, mogućnost sportske rekreacije u vinogradarskom ambijentu, znamenitosti u mjestu, tipični regijski gurmanski specijaliteti i te kako su razlog za dolazak u Kutjevo i boravak u njemu, međutim želi li se više gostiju sa strane i bolji gost nužno je na licu mjesta osigurati i kvalitetan i opsegom dovoljan smještaj za noćenje kao i kvalitetan ugostiteljski objekt za one koji traže komfor i kvalitetno prigotovljene izvorne domaće specijalitete, stasalo vino.

Ohrabruje da je kroz projekt međunarodne suradnje nedavno uspostavljena tijesna veza s nedalekim znanim mađarskim vinskim i turističkim mjestom Villany, te najava da će Mađari na Danima graševine ove godine u Kutjevu prezentirati svoja vina i svoje specijalitete kao i iskustva u segmentu svog vrlo uspješnog vinskog turizma. Spomenuo bih ovdje odgovor predstavnika znane vilanjske vinske kuće Joszef Bock na moje pitanje postavljeno mu na sajmu vina u Osijeku u siječnju ove godine: Kako to da ste već godinama stalno prisutni na sajmu WineOs, a na hrvatskom tržištu nemate svojih vina? Čovjek je odvratio: Istina je da još nemamo u Hrvatskoj u redovnoj prodaji naših vina, ali svake godine nas nekoliko vilanjskih proizvođača dolazi u Osijek da reklamira ne samo sebe nego Villany kao vinski turistički centar.

Vlado Krauthaker ističe kako je nakon 15 godina rada napokon završen projekt klonske selekcije graševine rađen u suradnji sa zagrebačkom Agronomskim fakultetom. Ekipa stručnjaka izdvojila je četiti klona za sadnju u Kutjevačkom vinogorju. Neki Kutjevački vinari već su počeli saditi te klonove, a Krauthaker će, veli, s tim klonovima zasaditi 1,5 ha terena iduće godine. Inače, Vlado, koji voli istraživati i već godinama ima pokusni vinograd s nekih 20 različitih sorata, izašao je u okviru tog svog eksperimentalnog programa na tržište s crnjacima Nebbiolo, od istoimene pijemontske sorte, te s blauburgerom kojega je kao kultivar donio iz Austrije

Blauburger i nebbiolo Vallis aurea, te predikati u Sauternesu

Kao pozitivno vezano uz udrugu Kutjevački vinari treba navesti realizaciju, u suradnji sa stručnjacima Agronomskog fakulteta u Zagrebu, projekta klonske selekcije graševine koji je trajao 15 godina a završen je lani. Ekspertna ekipa Agrofaksa na čelu s dr.sc. Edijem Maletićem izdvojila je iz starih nasada kao preporučene za sadnju u Kutjevačkom vinogorju četiri klona graševine, bazni materijal je, kaže Vlado Krauthaker, označen bijelom etiketom, dok plava etiketa znači da je riječ o certificiranom virus free materijalu. Sad su, eto, i ti izdvojeni klonovi ne samo u službi povećanja osebujnosti kutjevačke graševine, nego indirektno i u službi vinskog turizma!

– Na nama kutjevačkim vinogradarima-vinarima je da posadimo te izdvojene klonove i da, naravno, predočimo stručnjacima i široj javnosti vina od njih. Neki vinari već su sadili te nove klonove, neki će ih saditi ovog proljeća, a ja se spremam 1,5 hektara graševine iz klonske selekcije saditi iduće godine – veli Krauthaker koji je lani podigao po dva nova hektara sauvignona bijeloga i chardonnaya, te nešto viogniera i cabernet franca tako da sad ima nešto više od 45 hektara vlastitog loznog nasada i tvrdi da tu staje sa sadnjom, to više što po potrebi dio grožđa može rabiti i iz kooperacije. – Novi klonovi graševine Kutjevo kroz idućih pet godina bit će dostupni samo kutjevačkim proizvođačima vina, a nakon tog razdoblja dat će se na raspolaganje i drugim vinarima…

Vlado Krauthaker je na svoj način i istraživač u vinogradarstvu i vinarstvu, naime prije dosta godina nekoliko hektara svoje vinogradske površine odredio je za pokuse, da vidi kako će u Kutjevačkom vinogorju uspijevati razni domaći ali i bjelosvjetski kultivari koje bi eventualno mogao ponuditi kao kuriozitete samostalno, ali i upotrijebiti za neke svoje posebne eno-kreacije. Pa tako u tom vinogradu ima i austrijskog rotgipflera kojega je ovamo donio barun Turković i za koji se po domaće rabi  naziv Zelenac Kutjevo, nešto plavca malog, zatim crljenka, blauburgera, portugisca, pa čak i pijemontskog nebbiola koji izvan Pijemonta teško daje neki visoki rezultat, Krauthaker je od njega uspio dobiti lijepo vino.

Château La Tour Blanche, Bommes, Sauternes: međunarodna revija slatkih desertnih predikatnih i likerskih vina, na kojoj nastupa i Vlado Krauthaker

Predikati s kojima će Krauthaker nastupiti u svibnju na smotri u francuskom Sauternesu a uoči sajma Vinexpo: Zelenac Kutjevo 2011 izborna berba prosušenih bobica te Graševina 2012 izborna berba prosušenih bobica

Kao diplomirani enolog i čovjek od velikog iskustva Vlado je inače majstor za predikatna slatka vina, i opredijelio se za to da u toj kategoriji forsira graševinu te posebno i zelenac Kutjevo koji mu je osobito prirastao srcu. Velika priznanja upravo za svoje predikate dobio je u bordoškom Sauternesu, kraju čuvenome po slatkim desertnim vinima a gdje se svaki put uoči najprestižnijeg vinskog sajma na svijetu Vinexpoa u kući Château la Tour Blanche održava jednodnevna revija slatkih predikatnih i desertnih vina, uz sudjelovanje svjetske proizvođačke vrhuške. Već godinama Vlado – koji se kao jedan od rijetkih naših vinara može pohvaliti  da vino uspijeva plasirati u Francuskoj! -tamo je pozivan kao izlagač, pa će ići i ove godine. Evo tek nekoliko imena uz koja je nastupao i uz koja će i ove godine u svibnju nastupiti i Krauthaker: Château d’Yquem, Clos Haut Peyraguey, Château Suduiraut, dr. Loosen, Alois Kracher, Inniskillin, Domaine de Diznökö, Telmo Rodriguez….

Na tržištu su, inače, aktualna dva Vladina visoka predikata – Zelenac Kutjevo 2011 izborna berba prosušenih bobica i Graševina 2012 izborna berba prosušenih bobica. ♣

Uskrs na pragu, perlice na pameti

ŠAMPUS UZ ŠUNKICU! – Imaš ambiciju, cilj i viziju, visoko podignutu ljestvicu, dovoljno strpljivosti… I rezultat dođe! Tako je Gordan Mohor, nekad znan iz sportskih krugova naime bio je nogometni golman, sa svojom ekipom u kojoj su partner Vlado Šušak te u kojoj su obje obitelji, malo pomalo uspio stvoriti najrespektabilniju hrvatsku tvrtku za plasman vina i pića, i to pića mahom najvišeg kvalitativnog ranga. Riječ je o zagrebačkom poduzeću MIVA koje u segmentu maloprodaje danas u Metropoli ima dvije ugledne vinoteke nazvane galerijama vina, jedna je Galerija vina MIVA u Vukovarskoj ulici, značajan dodatni dio joj je bistró Jadranka s odličnom hranom i s velikom ponudom domaćih i inozemnih vina i na čašu, mjesto koje zasigurno u nas mnogo čini na dizanju kulture pijenja vina i pjenušaca/šampanjaca. A druga, nešto mlađa, je Galerija MIVA u Teslinoj u strogom središtu grada.

U bistrou Jadranka uz Galeriju MIVA u Vukovarskoj: Gordan Mohor od nogometnog golmana do kralja vinske ponude

Kroz veleprodaju i maloprodaju MIVA nudi ponajbolje eno-uratke iz Hrvatske i svijeta, dovoljno je reći da je već godinama čvrsti poslovni partner glasovitog koncerna LMVH (Louis Vuitton Moët & Hennessy) znanome po ponudi elitnih proizvoda, tvrtki koja svijetom drma najjačim šampanjskim markama i konjacima, ali u novije vrijeme i iznimnim mirnim bijelim i crnim vinima porijeklom iz različitih zemalja. U ponudi su i vrhunska maslinova ulja, čokolade i razne delikatese, te nešto bez čega je nemoguće zamisliti prvorazredni užitak – čaše glasovite marke Riedel.

Što se tiče Galerije MIVA u Teslinoj, nakon nešto više od godine dana rada ona je pokazala da je u strogom središtu grada takav salon s biranim bogatim asortimanom bio i te kako potreban. Ovo predblagdansko vrijeme idealno je da se svrati bilo u Galeriju u Vukovarskoj, bilo u onu u Teslinoj, prikladnih etiketa za užitak te darova mnogo je…

Ikone

Iznimna ponuda domaćih i inozemnih bisera, među njima i onih koji su u novije vrijeme postali osobito traženi (i) u nas – pjenušavih vina. Prošla su vremena kad se pjenušce/šampanjce trošilo samo za zdravicu na prijelazu iz Stare u Novu godinu odnosno za proslavu nekog većeg poslovnog uspjeha, odnosno za isticanje neke ekskluzivnosti vlastitoga sebe, za iskazivanje pred širom javnosti mogućnosti pojedinaca da sebi čak i do mjere neukusa priušte raskoš famoznih perlica (prskanje skupocjenim mjehurićima pri proglašenju pobjednika automobilskih utrka, kupanja nekih holivudskih zvijezda u šampanjcu…).

Za pjenušava vina vijeme je – uvijek! Ima ih više vrsta i po raznim cijenama. Za plići džep su oni rađeni metodom charmat (drugo vrenje u velikoj cisterni) koja omogućuje brži izlazak na tržište, pa to pojeftinjuje proizvod. Najpoznatiji među takvim pjenušcima je prosecco. Cjenovno iznad su pjenušci dobiveni klasičnom šampanjskom metodom drugog vrenja u butelji, a rađeni izvan Champagne, koja je za svoje mjehuriće zaštitila naziv Champagne odnosno šampanjac. Cijene se u toj kategoriji kreću od prihvatljivijih pa do poprilično visokih, ovisno o reputaciji proizvođača i pojedine robne marke. Šampanjci su najskuplji, oni su nam s obzirom na cijenu manje dostupni, treba dakle promisliti koji bi od njih u našem pojedinačnom slučaju – neke robne marke s cijenama idu do neba ali ne zaboravimo da je riječ o zoni luksuza! – kao najbolje rješenje u kojoj prigodi mogao doći na red…

Ruinart

Dom Ruinart

Na policama Galerije MIVA, uz domaće zapjenjene zvijezde Tomca, Koraka i Šembera, vidim etikete globalno iznimno popularnog prosecca – npr. Villa Sandi, proizvođača prisutnog s velikom paletom proizvoda, ali i  – da krenem na one svjetski najcjenjenije perlice! – Kruga, Ruinarta, Dom Pérignona, Moët & Chandon, Veuve Cliquot...

I gledajući te francuze prisjećam se kako sam nekih davnih dana – točnije: 1998. – bio uzbuđen kad mi se kao novinaru i sudioniku u osnivanju Hrvatskog sommelier kluba ukazala prilika s tadašnjim predsjednikom HSK-a Ninom Dusperom te tadašnjim hrvatskim prvakom u sommelierstvu Sandijem Parisom poći na Europsko prvenstvo sommeliera u Reims u Champagneu. Još u ono vrijeme kad se u nas samo moglo sanjati o (francuskim) proizvodima s visokom dodanom vrijednosti i nekim luksuznim artiklma, imao sam mogućnost obići nekoliko (prestižnih) šampanjskh kuća, upoznati se s time kako nastaje šampanjac (ponavljam: pjenušac dobiven tzv. klasičnom metodom drugog vrenja u boci, naime postoji i metoda charmat sa sekundarnom fermentacijom u velikim inoks tankovima i s ubrzanim procesom produkcije).

Zgrada imanja Ruinart u Reimsu

Među prvim podrumima uopće u Champagnei koje sam obišao je Dom Ruinart, jedna od najstarijih šampanjskih kuća a koju je 1729. godine utemeljio Nicholas Ruinart. Danas je Ruinart u vlasništvu kompanije LVMH. Uz Ruinarta tada sam posjetio i Kruga, Roederera, Deutza, Moët & Chandon…

Ruinart je, kažu, počeo stvarati pjenušce dok su buteljiranje i promet takvim vinima još uvijek bili – zabranjeni! Premda ostaje zapisano da je rosé-šampanjac kakav danas poznajemo prva kreirala Madame Clicquot, pitanje je i koliko je to točno, naime navodno je svoju sličnu verziju pjenušavog roséa Ruinart imao znatno prije…

 Ruinart posjeduje jedan od najvećih podruma u Champagnei. Nastao je u bivšim rudnicima vapna i ide do 38 metara pod zemlju a ukupna dužina pod zemljom prelazi osam kilometara. U tim podrumima čak i non vintage (NV) Ruinart šampanjci odležavaju na kvascu barem tri do četiri godine.

Kuća Ruinart je nastala u vrijeme prosvjetiteljstva kada su ideje art de vivre pozivale ljude da napajaju svoje duše svime što je elegantno, otmjeno, sofisticirano i rafinirano. Ruinart je pripadao onome dobu. Bio je jedan od njegovih simbola.

Podrumi Ruinart u nekadašnjem rudniku krede

Na toj je tradiciji rasla velika mecenska uloga Ruinarta koja traje i danas. Kuća Ruinart ljubomorno čuva svoje uske veze s umjetnicima i umjetnošću. Od plakata Ruinart Alphonsea Muche do primijenjene umjetnosti Maartena Baasa i njegove kible koja se topi, ova pjenušava vina promoviraju jedan ispunjen, esencijalistički odnos prema životu koji nam možda pomalo i nedostaje.

Veuve Cliquot

            Prošlo je 200 godina otkako je Madame Clicquot krenula u svoj postupak proizvodnje ružičastog šampanjca. Madame Clicquot obožavala je crveno vino od grožđa iz šampanjskoga područja zvanoga Bouzy. Inspirirana tim vinom 1818. odlučila ga je pomiješati bijelim vinom, pa je u šampanjizaciju pošao ružičasti rezultat toga miješanja. I nastao je šampanjac očaravajućeg okusa: Veuve Clicquot Rosé.

I danas, kao i 1818. godine, Veuve Clicquot Rosé  proizvodi se miješanjem bijelog i crvenog vina. Enolog i voditelj podruma Dominique Demarville, i njegov tim stručnjaka odabiru vrhunska crna vina od grožđa iz nekih od izdvojenih vinograda u Champagnei i miješaju ih s bijelima u rosé, kako bi u organoleptici ostvarili karakteristike stila početnog Veuve Clicquot Roséa.

Proslava 200. godišnjice nastanka roséa Veuve Cliquot na terasi malološinjskog hotela Bellevue * * * * * . Na slici lijevo je voditelj restorani Filip Veselovac, a desno su austrijski sommelier Suwi Zlatić i naš Ivan Jug, iz zagrebačkog restorana Noel

Proizveden od grožđa iz odabranih vrhunskih vinograda, cuvée i danas počiva na tradicijskom blendu Veuve Clicquot Yellow Label a taj je 50 do 55 posto crnog pinota, 15 do 20 pinota meunier, te 28 do 33 posto chardonnaya. Mješavina uključuje više od tridesetak posto vina rezerve (vin de reserve) različitih godišta.

Madame Cliquot bila je izuzetna žena, hrabra i ustrajna, sklona eleganciji, tako da je danas šampanjac Veuve Clicquot sinonim upravo za eleganciju, uspjeh, hrabrost. Priča je sljedeća: Philippe Clicquot 1772. osnovao je vinariju pod nazivom Clicquot. Godine 1798. njegov sin François naslijedio je obiteljski posao i vjenčao se s Barbarom Nicole Ponsardin. Nakon Françoisove prerane smrti mlada udovica (veuve – na francuskom znači udovica) Clicquot, s tek navršenih 27 godina, unatoč predrasudama i neodobravanju okoline odlučuje nastaviti biznis, preuzima poslovanje, te postaje prva žena na čelu takve kompanije. U današnje vrijeme smatra se i prvom poslovnom ženom tog vremena. Kompanija je 1810. godine preimenovana u Veuve Clicquot Ponsardin. Madame Clicquot koristi svoje poduzetničke vještine kako bi razvila iznimno uspješnu šampanjsku kuću s 515 hektara u srcu Champagne…

Ponešto o šampanjcu

Champagne je naziv francuske vinorodne oblasti gdje se proizvodi svjetski glasovito pjenušavo vino šampanjac. Radi bolje orijentacije o geografskom smještaju vrijedi navesti dva grada – Reims te Épernay, inače upravo tamo se i nalaze najprestižniji podrumi.

Šampanjski podrum Krug u Reimsu

Mnogi – neki iz navike a neki još uvijek i iz neznanja – rabe izraz šampanjac kao generični naziv za pjenušac. Međutim kad se kaže šampanjac to se odnosi isključivo na pjenušce iz Champagne, naime Francuzi su uvidjeli da se na velikom međunarodnom komercijalnom uspjehu pjenušaca iz Champagne žele okoristiti brojni proizvođači pjenušavih vina iz raznih krajeva svijeta, pa je izraz šampanjac kao službena oznaka  strogo rezerviran samo za pjenušava vina iz Champagne.

_______________________________________________________

PERLICE PO SVIJETU – Pjenušci su u moderno doba postali silno popularni u svijetu. Proizvode se u mnogim zemljama, bilo tradicijskom (šampanjskom) metodom, bilo charmat-metodom s drugim vrenjem u cisterni.

Evo im i naziva po zemljama: Hrvatska – pjenušac; Slovenija – penina: Italija – spumante, te, od sorte glera u oblasti Conegliano i Valdobbiadene, prosecco a od sorte muškat moscato d’Asti; Njemačka – Sekt: Španjolska (Katalonija) – cava, Engleska – sparkling wine; Rusija – šampanjskoe.

______________________________________________________

Da se šampanjac kao oznaka zaštiti i da se spriječe zloporabe pobrinuli su se proizvođači Champagne udruženi u interprofesionalni ured za vino Champagne CIVC (Comité interprofessionel du vin de Champagne) koji je postavio određena pravila u proizvodnji kao temelj za dobivanje stilski ujednačenog visokovrijednog i za teritorij karakterističnog i prepoznatljivog proizvoda.

Šampanjac se dakako rađa od grožđa iz Champagne s time da su vinogradi klasificirani po kakvoći, korištene sorte moraju biti službeno dozvoljene a najčešće se rabe pinot crni, pinot meunier i chardonnay (u obzir u manjoj mjeri mogu doći i pinot bijeli, pinot sivi, arbanepetit meslier), zatim rad u trsju i visina prinosa po hektaru također podliježu regulama, u podrumu se mora poštovati određeni režim prešanja, drugo alkoholno vrenje, nužno radi stvaranja perlica, obvezno je u boci (usput ponavkjam: uz tu drugu fermentaciju u boci koja je dobila i nazive méthode champenoise tj. šampanjska metoda i méthode traditionelle, postoji i metoda charmat s drugim vrenjem u cisterni i s mogućnošću bržeg izlaska pred kupca; prosecco!), a određen je i minimalni period koji nakon drugog vrenja šampanjac mora provesti na kvascu u boci. Visina prinosa svake se godine posebno određuje na temelju podataka o plasmanu pjenušaca, i ovisno o situaciji na tržištu određuje se količina boca koja će se pustiti na tržište, smisao je da ponuda ne bude prevelika ili, točnije rečeno, inflatorno velika, kako bi se sačuvale postgnute dosta visoke prodajne cijene. Međutim u CIVC-u nisu se pokazali oholima i pohlepnima na način da s obzirom na pokazano povećanje potražnje za šampanjcem u svijetu tek puste da cijene općenito šampanjcima rastu do neba, naime pojavila se bojazan da taj mogući skok cijena do nemogućega bude i dvosjekli mač, tj. da pretjerani skok cijena počne i odvraćati kupce, pa je 2008. godine radije oficijelno proširena apelacija Champagne tako da se na taj način kontrolirano i dugoročno poveća ponuda a da to istodobno ipak ne ruši dostignute pragove (dobrih!) cijena unutar pojedinih vrsta šampanjaca.

Pravilnik CIVC-a za konačno je odobrenje bio podastrt ustanovi  Institut national de l’origine et de la qualité (bivši Institut National des Appellations d’Origine, INAO).

________________________________________________

ŠVICARSKI CHAMPAGNE – U Švicarskoj postoji selo Champagne, s tradicijom u vinogradarstvu i proizvodnji MIRNOGA vina navodno još od 1657.  Dakako da je vino od grožđa iz toga sela nazvano Champagne. Na zahtjev Francuske i pod pritiskom Europske Unije taj je naziv trebalo maknuti. Švicarska vlada 1999. godine dala je bila rok do 2004. proizvođačima iz sela Champagne da uklone naziv koji sugerira šampanjac. Nakon 2004. prodaja toga vina sa 110.000 boca godišnje pala je na 32.000 butelja!

________________________________________________

Protresanje pjenušca – remuage

TEHNOLOGIJA UGRUBO – Nakon propisanog/dovoljnog odležavanja na kvascu u boci začepljenoj krunskim zatvaračem slijede postupci finalizacije proizvoda. Kako se kao rezultat alkoholnog vrenja stvaraju alhohol, perlice/pritisak i talog, boca s talogom ne može na stol pa talog iz nje valja ukloniti. Nekad se to radilo na način da se butelje ukoso i s grlićem prema dolje slože na posebno za to izrađene nakošene stalke s rupama za grlo butelje. Boce okrenute grlom i čepom prema dolje svako malo protresale su se (postupak se na francuski naziva remuage, a na engleski riddling), tako da se sav talog s vremenom nakupljao u grliću na čepu. U moderno vrijeme protresanje boca je mehanizirano. Boce se s grlićem prema dolje slože u veliki željezni kontejner koji se u nakošenoj poziciji stavi na platformu s motorom za tresenje…  Kad se sav talog skupi na čepu u grliću boca se, okrenuta dakako vertikalno grlićem prema dolje, prenese sa stalka do uređaja s brojnim udubinama koje se hlade, u te udubine stavlja se boca grlićem prema dolje, a hlađenjem na niskoj temperature u grliću boce dolazi do smrzavanja tako da talog postaje kruto tijelo. Slijedi postupak degoržiranja. Tada se skida krunski zatvarač i talog pod jakim pritiskom izleti poput čepa iz boce. Boca se dopuni samo vinom ako se želi posve suhi pjenušac a ako se želi da pjnušac malo ili više sladi dodaje se kao dosage manje ili više slatki ekspedicijski liker, te se boca zatvori plutenim čepom. Nužno je djelovati vrlo hitro, da se ne izgubi previše pritiska (mjehurića). Nakon degoržiranja preporučuje se da finalizirani pjenušac odstoji barem pola godine prije nego li ide na stol i pred potrošača. ∎

OZNAKE s OBZIROM NA SADRŽAJ NEPROVRELOG SLADORA

______________________________________________________

Dom Pierre Pérignon

Šampanjac se tijesno vezuje uz opata Doma Pérignona. Dom Pierre Pérignon (1638–1715) bio je francuski benediktinski monah. U opatiji Hautvillers radio je posao podrumara. U ono vrijeme Champagnea je bila vinorodna regija pretežito s crnim sortama i tamo se proizvodilo mirno crveno vino ne baš osobite kakvoće. Raširena priča govori kako je Dom Pérignon izumitelj šampanjca, međutim to nije točno, njegova je zasluga u tome što je bitno pridonio povišenju kvalitete vina u pokrajini Champagne i što je dosta učinio na unaprjeđenju i pjenušca. Dom Pérignonu u čast kreiran je prestižni cuvée Moët & Chandona Dom Pérignon. Kuća Moët & Chandon danas je vlasnik ostataka manastira u kojemu je Dom Pérignon proveo svoje starije dane.

Pjenušac je inače u Champagnei postao dominantnim vinskim izričajem tek sredinom 19. stoljeća. U 18. i naročito u 19. stoljeću počelo ga se tijesno povezivati s kraljevskim krugovima i s plemstvom. Vodeći tadašnji proizvođači potrudili su se raznim marketinškim akcijama šampanjcu stvoriti image kraljevskog napitka, a kako je s vremenom počela jače do izražaja dolaziti i srednja klasa, kampanja je usmjerena i prema njoj, i to se pokazalo jako dobrime jer popularnost šampanjcu osjetno se proširila.

Proizvođači

U Champagnei, gdje je oko 32.000 hektara vinograda, postoji više od stotinu većih šampanjskih i oko 19.000 manjih vinogradara/vinara. Neki od njih su samo uzgajivači grožđa za prodaju, neki proizvedu bazno vino za prodaju a neki i šampanjizaciju u svom podrumu te izlaze na tržište s vlastitom etiketom. O kojoj se unutar tih kategorija radi govore kratice navedene uz službeni broj boce.

NMNégociant manipulant. To su kompanije koje kupuju grožđe i same proizvode vino za tržište.

CMCoopérative de manipulation. Zadruge koje proizvode vino od grožđa svojih kooperanata.

RMRécoltant manipulant. Vinogradar koji proizvodi vino od svojega grožđa s time da može pridodati i nešto kupljenoga, u ukupnoj masi dopušteno je najviše do pet posto tog kupljenog grožđa.

SRSociété de récoltants. Udruga vinogradara koja nije i zadruga.

RCRécoltant coopérateur. Član zadruge koji šampanjac što je proizveden od njegova grožđa u zadruzi prodaje pod vlastitom etiketom.

MAMarque auxiliaire ili Marque d’acheteur. Riječ je o robnoj marki nevezanoj izravno uz uzgajivača grožđa i/ili proizvođača vina, dakle marki u vlasništvu nekog sasvim drugoga, primjerice nekog supermarketa.

NDNégociant distributeur. Vinski trgovac koji prodaje pod vlastitim imenom. ♣

Dašak Pijemonta

BARBERA! – A barbera?!… Čini se da mi, ovdje, općenito nekako slabo znamo o njoj i (očito i iz tog razloga) slabo pokazujemo volju za njom. A ima i te kako (k)rasnih barbera! Posebice u Pijemontu, koji se danas trsi uvjeriti javnost da je domovina toj sorti, makar – po navodu velikog atlasa svjetskih vinskih sorti Wine Grapes autori kojega su Jancis Robinson, Julia Harding i José Vouillamoz – postoji ne baš zanemariva i lako odbaciva priča da su u Pijemont barberu, kao spontanog križanca nekoliko kultivara, u sedmom stoljeću donijeli Langobardi… Uz nebbiolo kao sorta i vina nebbiolo te barbaresco i barolo također od nebbiola, barbera je ponos Pijemonta.

Barbera

Neki autori smatraju da naziv barbera dolazi od Vinum Berberis, a to je u srednjem vijeku bio fermentirani napitak od žutikovine (engl: barberry), grmolike biljke sa žutim cvjetovima i s malim tamno-crvenim do plavim bobicama kao plodom. Piće je bilo s dubokom neprobojnom tamno-plavom (što bismo rekli: crnom) bojom, kiselkasto i blago adstringentno, a to su i obilježja (doduše oporost i ne toliko) i vina od sorte barbera.

Najznačajnije područje uzgoja barbere i glavne apelacije su prvenstveno Asti i Monferrato, ali tu je i Alba, naime barbera se njeguje mnogo i oko grada Albe u provinciji Cuneo. Ima tvrdnji da je barbera kao vino startala putevima široke popularnosti s područja Monferrata, međutim sve jači su danas glasovi da je krenula iz područja Asti, koje kao apelacija za barberu, rekao bih, i najviše kotira.

Giacomo i Raffaella Bologna – Braida

Među proizvođačima barbere osobito se ističe – nimalo slučajno, naime riječ je o imanju specijaliziranome baš za vino od barbere – obiteljski vinogradarsko-vinski posjed Braida iz mjesta Rocchetta Tanaro upravo u apelaciji Asti. Gospodarstvo što ga je utemeljio njihov otac danas vode Raffaella Bologna, njen brat Giacomo Bologna kao enolog, te njen suprug Norbert Reinisch. Prije više godina posjetio sam posjed Braida, a između Božića i Nove godine lani imao sam priliku kušati lepezu vina Braide sada na tržištu aktualnih berbi, i osvrti na uzorke – naime Braida proizvodi ne samo barberu nego i vina od drugih kultivara – izašli su u posljednjem odnosno najnovijem Potrošačkom putokazu (Buying Guide) na www.suhiucasi.wordpress.com . Nedavno sam pak vidio butelje barbere od kuće Braida u Zagrebu, tri špice te kuće – Ai Suma Barbera d’Asti, Bricco dell’Uccellone Barbera d’Asti i Bricco della Bigota Barbera d’Asti. Ai Suma, Bricco dell’Uccellone i Bricco della Bigota nalaze na policama vinoteka Galerija vina MIVA u Teslinoj te u Vukovarskoj ulici!

Pijemont je, poput naše Istre, znan i po tartufima. Tamo postoji vrlo jaka udruga tartufarskih vinskih vitezova, a nedavno je vitezicom proglašena upravo i Raffaella Bologna. Pa zar ne bi bilo interesantno npr. Livadama (restoran Zigante?) kao istarskom središtu uzgoja tartufa, organizirati susret pijemontskih i istarskih tartufara i kulinarski dvoboj ali i kušanje lokalnih bisera – pijemontske barbere i istarskog terana?

Evo osvrta na spomenuta tri bisera:

♣ ♣ ♣ ♣ ♣ (mpc/rp: XXXL) AI SUMA Barbera d’Asti 2015 – BRAIDA ∎ PORIJEKLO/ORIGIN: Asti ∎ VINOGRAD/VINEYARD: kosina/slope • sorta/variety: barbera • berba/harvest: kasna/late ∎ PODRUM/CELLAR: posebna selekcija grožđa/special selection of grapes • vinifikacija/vinification, maceracija, i uz nju alkoholno vrenje/skin contact and, with it, alcoholic fermentation: 20 dana/days • dozrijevanje/maturation: 12 mjeseci/months • bačva/barrel • hrastovina/oak: • u boci, prije izlaska/in the bottle before leaving the cellar: 12 mjeseci/months ∎ OZNAKE na etiketi/DATAS on the LABEL: Barbera d’Asti Ai Suma d.o.c.g. • suho / dry • 15,50 vol% ∎ NAPUNJENO u/BOTTLED in: 0,75 ℓ • boca/bottle, model: bourgogne – po tradiciji odgovara vinu/ suitable for the type of wine: da/yes • čep/stopper: pluteni/cork – ozbiljan/serious – dugačak/long ∎ OPREMA, DESIGN: elegantno/elegant – decentno/decent – skladno/harmonious • etiketa/label: privlačno/attractive – prepoznatljivo iz daleka/recognizable from far – jednostavno/simple – pregledno, čitljivo/visible, readable: dobro/good

VINO je impresivno/impressive • ozbiljno/serious • višeslojno/ multilayered • sadržajno • bogato/rich • mesnato/fleshy – kocentrirano • sočno • s karakterom/with character • zrelo/mature • skladno/harmonious • elegantno/elegant • vrltoplo/very warm • dinamično/dynamic • za piti: (najbolje) uz hranu – u trenucima meditacije • u usponu – može trajati – treba mu pružiti još vremena u boci ∎ IZGLEDOM živahno • rubinsko – granatna nijansa • tamno/neprobojno ∎ ISKRENOST: u suglasju sa teritorijem – sortom/sortama – tipologijom/tehnologijom – godištem berbe – dobi ∎ NA NOSU lijepo iskazano – umjerene jačine – razvijeno. Upućuje na mineralno • voćnost, izraženu dobro (plodovi: domaći crveni plavi – koštićavi bobičasti jagodičasti) • slatke mirodije, (vrlo) dobro uklopljeno • osjet zemlje – plemenitog drveta – vanilije – čokolade / kakaoa, poljubac ∎ U USTIMA meko – zaobljeno – kremasto • (blago) pikantno • s uglađenim taninom • slankasto – sa kvalitetno pratećom kiselosti (zrele kiseline) • tijelom & strukturom potentno • dugačkog – grijućeg završetka ∎ SERVIS: ⇗ (jelo: pečena domaća i divlja perad, teletina ispod peke, dugo pirjana govedina, zreli tvrdi sir…) ⇒ • velika čaša (burgundijska) • 18°C

♣ ♣ ♣ ♣ (♣) (mpc/rp: XXXL) BARBERA d’ASTI 2015 Bricco dell’Uccellone – BRAIDA ∎ PORIJEKLO/ORIGIN: Asti ∎ VINOGRAD/VINEYARD: kosina/slope • sorta/variety: barbera  ∎PODRUM/CELLAR: selekcija grožđa/ selection of grapes • vinifikacija/vinification maceracija, i uz nju alkoholno vrenje/skin contact and, with it, alcoholic fermentation: 20 dana/days • dozrijevanje/maturation: 12 mjeseci/months • hrastova bačva/ barrel • hrastovina/oak • u boci, prije izlaska/in the bottle before leaving the cellar: 12 mjeseci/months ∎ OZNAKE na etiketi/DATAS on the LABEL: Barbera d’Asti Bricco dell’Uccellone d.o.c.g. • suho / dry • 15,0 vol% ∎ NAPUNJENO u/BOTTLED in: 0,75 ℓ • boca/bottle, model: bourgogne • normalna/normal – odgovara vinu/by the tradition suitable for the type of wine: da/yes • čep/stopper: pluteni/cork – ozbiljan/serious – dugačak/long ∎ OPREMA, DESIGN: elegantno/elegant – decentno/decent – skladno/harmonious • etiketa/label: prepoznatljivo iz daleka/recognizable from far – u dva dijela/in two parts – pregledno, čitljivo/visible, readable: dobro/good

VINO je odlično • ozbiljno/serious • višeslojno/multilayered • sadržajno • bogato/rich • mesnato/fleshy • sočno • s karakterom/with character • zrelo/mature • skladno/harmonious • elegantno/elegant • toplo/ warm • dinamično – s nervom • u organoleptici ne igra na prvu loptu • za piti: (najbolje) uz hranu – u trenucima meditacije • u usponu – može trajati – vrijedi mu pružiti još vremena u boci ∎ IZGLEDOM živahno • rubinsko – tamno/neprobojno ∎ ISKRENOST: u suglasju sa teritorijem – sortom – tipologijom/tehnologijom – godištem berbe – dobi ∎ NA NOSU lijepo iskazano – umjerene jačine – razvijeno. Upućuje na mineralno • voćnost, izraženu dobro (plodovi: domaći tamno crveni plavi – bobičasti jagodičasti) • začinsko bilje / slatke mirodije, vrlo dobro uklopljeno • osjet zemlje – plemenitog drveta, poljubac – čokolade, dodir – nijansa kože, dodir ∎ U USTIMA meko – zaobljeno – kremasto • blago pikantno • sa živim – uglađenim taninom • slankasto – sa kvalitetno pratećom kiselosti (zrele kiseline) – ugodno gorkasto • tijelom & strukturom vrlo dobro • svježeg/živog – fino gorkastog – dugačkog – grijućeg završetka ∎ SERVIS: ⇗ (jelo: pečenje, dugo pirjana govedina, zreli tvrdi sir) • odčepiti bocu nekoliko sati prije posluženja vina – poželjno dekantirati • velika čaša (bordoška) • 18°C

♣ ♣ ♣ ♣ (mpc/rp: XXXL) BARBERA d’ASTI 2016 Bricco della Bigotta – BRAIDA ∎ PORIJEKLO/ORIGIN: Asti ∎ VINOGRAD/VINEYARD: kosina/slope • ekspozicija/exposition: jug/south – sjever/north (kombinacija toplih i nešto svježijih pozicija) • sorta/variety: barbera ∎ PODRUM/CELLAR, vinifikacija/vinification maceracija, i uz nju alkoholno vrenje/skin contact and, with it, alcoholic fermentation: 20 dana/days • dozrijevanje/maturation: 15 mjeseci/months • barrique (225 ℓ) • u boci, prije izlaska/in the bottle before leaving the cellar: 12 mjeseci/months ∎ OZNAKE na etiketi/DATAS on the LABEL: Barbera d’Asti d.o.c.g. • suho / dry • 15,5 vol% ∎ NAPUNJENO u/BOTTLED in: 0,75 ℓ • boca/bottle, model: bourgogne • normalna/normal – po tradiciji odgovara vinu/by the tradition suitable for the type of wine: da/yes • čep/stopper: pluteni/cork – ozbiljan/serious – dugačak/long ∎ OPREMA, DESIGN: elegantno/elegant – decentno/decent –skladno/harmonious • etiketa/label: u dva dijela/in two parts – pregledno, čitljivo/visible, readable: dobro/good

VINO je izvrsno • vrlo zanimljivo/interesting • ozbiljno/serious • kompleksno/complex • sadržajno • bogato/rich • mesnato/fleshy • sočno • mineralno • s karakterom/with character • zrelo/mature • skladno/harmonious • elegantno/elegant • dinamično – s dosta nerva • za piti: (najbolje) uz hranu – za koju godinu svakako i u trenucima meditacije • u usponu – može trajati – vrijedi mu pružiti još vremena u boci ∎ IZGLEDOM živahno • rubinsko • tamno/neprobojno ∎ ISKRENOST: u suglasju sa teritorijem – sortom – tipologijom/tehnologijom – dobi ∎ NA NOSU lijepo iskazano – umjerene jačine – perzistentno. Upućuje na mineralno • voćnost, izraženu dobro – (plodovi: najčešći domaći tamno-crveni plavi – koštićavi bobičasti – zreli) • začinsko bilje – s mjerom – fino uklopljeno • osjet zemlje – plemenitog drveta – nijansu kože ∎ U USTIMA zaobljeno – donekle kremasto • sa živim – uglađenim taninom • slankasto – sa kvalitetno pratećom kiselosti • tijelom & strukturom vrlo dobro • svježeg/živog – (fino) kiselkastog – dugačkog – grijućeg završetka ∎ SERVIS: ⇗ (jelo: pečena patka, guska, teletina…) ⇒ • velika čaša (bordoška) • 16-18°C ♣

Svjetsko prvenstvo sommeliera 2019      

Marc Almert i Gérard Devos, inače internacionalni vinski degustator-ocjenjivač

ŠAMPION NIJEMAC MARC ALMERT – Spektakularna je bila završnica natjecanja za najboljeg sommeliera svijeta – ASI Contest for Best Sommelier of the World 2019, održana ovih dana pred više od 1.100 gledatelja u Elisabeth Centru u Antwerpenu.

Na Svjetsklom prvenstvu sudjelovalo je ove godine 66 natjecatelja, među njima i Ivan Jug iz Hrvatske, iz zagrebačkog restorana Noel. Od 66 kandidata u završnicu se plasiralo njih 19, a to su: Martin Bruno (Argentina), Avril Loïc (AustraliJa), Antoine Lehebel (Belgia), Pier-Alexis Soulière (Kanada), Reeze Choi (Kina), Nina Hojgaard Jensen (Danska), David Biraud (Francuska), Marc Almert (Njemačka), Julie Dupouy-Young (Irska), Satoru Mori (Japan), Wataru Iwata (Japan), Raimonds Tomsons (Latvija), Martynas Pravilonis (Litva), Andrea Martinisi (Novi Zeland), Piotr Pietras (Poljska), Julia Scavo (Rumunjska), Aleksandr Rassadkin (Rusijaa), Vuk Vuletic (Srbia) i Fredrik Lindfors (Švedska).

Ivan Jug i Vuk Vuletić

Novi svjetski prvak je Nijemac Marc Almert, koji je titulu preuzeo od dosadašnjeg nositelja 29 -godišnjeg Šveđanina Arvida Rosengrena i nosit će je tri godine. Ostala dva finalista su Dankinja Nina Hojgaard Jensen I Latvijac Raimonds Tomsons.

Hrvatski sommelier klub javlja, međutim bez preciziranja, da je zavidan uspjeh ostvario i naš predstavnik.

Kao, barem za nas, kuriozitet ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva sommeliera navodi se da se među četiri vina za identifikaciju u finalu našla i Kabolina Malvazija Amfora!

Na slikama, nakon proglašenja rezultata, su novi svjetski prvak u sommelijerstvu Nijemac Mark Almert u društvu s Gérardom Devosom, belgijskim vinskim stručnjakom i kušačem vina na najvećim svjetskim ocjenjivanjima Bakhova nektara, te naš Ivan Jug u društvu svojega kolege iz Srbije Vuka Vuletića. ♣

Sajmovi, festivali, ocjenjivanja

RUŽIČASTI FINALE OŽUJKA – Kad nam ovdje, u nekako sve manje Lijepoj našoj više gotovo ništa ne izgleda ružičasto – eto ti WoW-ica (udruga Women on Wine odnosno Žene i vino) sa svojim, već sedmim po redu, Pink Dayem! Sve je lijepo što lijepo svrši, kaže izreka, pa, evo, nimalo blistavi ožujak završio je u ružičastom tonu. Ali… Travanj,  koji službeno počinje sa svojevrsnim danom podvala – Prvim aprilom, priča je ispočetka, izgledi da on ružičasto završi slabi su jer – međunarodni festival ružičastih vina Pink Day nije svaki mjesec, nego tek jednom u godini…

Pink Day tradicionalno se odvija u lijepom prostoru zagrebačkog Muzeja Mimara, za tu prigodu obojanime u ružičasto zahvaljujući reflektorima s bacajućom rosé-svjetlosti, zatim prigodnom cvijeću, lijepo i u nježnom rosé-tonu uređenim stolovima, vinu, a rezultat svega toga je i ružičasto raspoloženju na licu mjesta….

Muzej Mimara – Pink Day 2019 can-can

Josip Galić, proizvođač vina iz Kutjeva, u pink-štimungu

Na pink-festivalu predstavili su se i ove godine brojni izlagači – proizvođači rosé vina, njih, kaže organizator, oko 70 (najvećma iz Hrvatske, tek dva su izlagača bila iz Austrije, nekoliko ih je bilo iz Italije, Francuske, Srbije – Lepa Brena!, ovaj put međutim nijedan iz Slovenije!), kao i, u okviru Green in Pink dijela priredbe, grupa (ne velika ali sa značajnim imenima poput Belića, Ipše, Salvele, Buršića…) istarskih proizvođača ekstra djevičanskih maslinovih ulja. Za posjetitelje su priređene i zanimljive radionice pod vodstvom vodećih hrvatskih sommeliera. Pink Day posjetilo je tog popodneva, po službenm izvještaju, oko tisuću vinoljubaca.

Izlagači iz Austrije: Sigma Manfreda Ehrenhofera, te obiteljski posjed Polz iz Štajerske. Zanimljivo: ovaj put nije bilo vinara-izlagača iz Slovenije

Sanja Muzaferija na visokoj nozi – s pink cipelicama Jimi Choo koje navodno stoje 1000 dolara!

Predsjednica udruge WOW-a te direktorica Pink day-a Sanja Muzaferija rekla je:

– Naš festival je ne samo ružičasta vinska smotra vina protkana zelenim notama vrhunskog maslinovoga ulja nego je i demonstracija dobre volje, optimizma, ženstvenosti, proljeća i cvijeća. Ove godine jači smo fokus stavili na ružičasta vina Hrvatske, pa smo u skladu s time publici ponudili i radionice na teme Ružičasti jug Hrvatske pod vodstvom sommelijerke Jelene Šimić Valentić, Roséi Slavonije i Podunavlja pod vodstvom Darija Grabarića i Roséi Istre i Kvarnera pod vodstvom sommeliera Marija Meštrovića.

Na Pink Dayu su se po prvi puta ove godine mogli naći i – tako je to navedeno: detoks proizvodi iz ponude Klara Premium Storea a koje je specijalno za Pink Day osmislila dr. Lejla Kažinić-Kreho. To su proizvodi iz linije Pink Lemonade i Pink Lady Smoothie.

Kako se Pink Day ponajprije doživljava kao ženski festival, važnu je ulogu u Mimari igrao i ružičasti lounge bar, tj. prostor za odmor. Mnogi su posjetitelji tu zavrtili kolo sreće by S.Oliver i osvojili zgodne modne detalje. Neki su kupovali Pink Day i WOW majice. Na postamentu pod staklenim zvonom bile su tu izložene i ružičate cipele Jimmy Choo za koje je rečeno da im je cijena čak 1000 dolara! Inače, upravo te cipele bile su nagrada za najkreativnije uređen izlagački stol.

A najbolje uređeni stol imala je talijanska obiteljska vinarija Bottega, i njoj je pripala nagrada Stanka Miljković, u obliku ružičastih cipela Jimmy Choo! (Snimke: Marko Čolić, Rene Karaman, Julio Frangen, Željko Suhadolnik) ♣

Najbolje uređeni stol imala je talijanska obiteljska vinarija Bottega, i njoj je pripala nagrada Stanka Miljković, u obliku ružičastih cipela Jimmy Choo za koje je navedeno da im je cijena 1000 dolara!

Kod hvarskog vinara Andra Tomića ružičasto vino je u znaku ljubavne priče: jedan svoj rosé nazvao je Mala plava, a nakon intervencije Plavca maloga nastao je drugi rosé – Dogodila se ljubav

Na Pink Dayu pojavila se i Lepa Brena, I to kao izlagač, naime Brena ima vinska podrum! Na slici je u društvu sa sommelijerom Klaudijem Jurčićem…

S impresivnim brojem proizvoda za enogastronomiju predstavila Steklarna Rogaška iz Rogaške Slatine

Zeleno u ružičastome

Green in Pink: Obitelj Belić (nositelji proizvodnje su tata Duilio i mama Bosiljka, desno na slici) uz paletu od 14 svojih etiketa, po sortama. Dakako da je bilo vrlo interesantno kušati sva ta ulja premium kakvoće na licu mjesta, da se uoči i zapamti razlika u organoleptici, a to je bitno da se na pravi način izabere ulje za neko jelo. Među tim uistinu špic-uljima izdvojio bih, uz moje uobičajene favorite vrlo elegantnu istarsku belicu i vodnjansku crnicu, ulja od novih sorata u portfelju Belićvih – itranu (osobito intenzivnu na nosu) i maurino

Na Pink Dayu u društvu uljara pojavio se i slavonski kulinar Tomislav Galović, dakako sa svojim proizvodima, ali privatno. Na slici su bračni par Galović s istarskim uljarom Klaudijom Ipšom iz Livada (sasvim lijevo) te s Velimirom Jušićem (sasvim desno), suvlasnikom tvrtke Ojo vivo iz Vodnjana (ta se uljara prezentirala s vodnjanskom bužom, istarskom bjelicom, žižolerom i s dvije mješavine: Bon i Gajardo). Klaudio Ipša krenuo je i u vinogradarstvo i vinarstvo i opredijelio se da od bijelih sorata radi vina uz duge maceracije praćene alkoholnom fermentacijom. Od bijelih sorata ima malvaziju i pinot sivi, a od crnih merlot, teran i refošk, te tri završavaju u mješavini kultivara zvanoj Santa Elena. Santa Elena je vinogradska pozicija gdje Ipša ima trsje, tamo se nalazi i crkvica posvećena sv. Eleni i fešta u čast sv. Elene predviđena je u tom vinogradu za 18. kolovoza!

         VINISTRA 10-12. SVIBNJA – Ovogodišnji, 26. sajam Vinistra u dvorani Žatika u Poreču najavljen je za dane od 1. do 12. svibnja. Na sajmu se osobito jak naglasak nastoji staviti na istarsku malvaziju. Uoči sajma, konkretno 17. travnja, održat će se 11. strukovno ocjenjivanje Svijet malvazija. Predsjednica ocjenjivačke komisije je Caroline Guilby MW. Novost u ocjenjivanju je blago pooštrenje bodovnih pragova za medalje, konkretno ove godine brončanu medalju dobit će vina s 80 do 82,99 bodova, srebrnu ona s osvojenih 83 do 86,99, a zlato je u rasponu od 87 do 91,99 bodova. Postoji dakako i velika zlatna medalja, za uzorke s 92 do 100 bodova. Kad sam već kod ocjenjivanja i Istre, evo vijest o jednom nedavnom značajnom međunarodnom vrednovanju ali vezanom uz maslinovo ulje, koje se također inače izlaže i na Vinistri: Irena Ipša iz istarskih Livada može se pohvaliti da su ona i njen suprug Klaudio upravo za svoje ulje frantoio na Flos Oleiju u Rimu osvojili 97/100 bodova!

Ipše, kojiinače imaju i ulja od istarske bjelice, leccinai mješavinu selekciju, te koji će biti i na Vinistri, tako su ušli uvodič maslinovim uljima svijeta Flos Olei. Irena Ipša navodi kako je naći se u vodiču Flos Olei poslovno posebno korisno jer po tome koliko interesanata za ulje dođe iz EU istarskim proizvođačima upravo s tom knjigom u ruci moglo bi se reći da je Flos Olei najznačajniji vodič maslinovim uljima ♣  SuČ 03.2019.

Advertisements

Ljepotica iz Brda i Vipavske doline/ SVESTRANA KRALJICA ZLATA REBULA GIALLA

KROZ

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

…OD NANOSA do COLLIJA te KORADEA i CIVIDALEA, i od TRNOVSKE PLANOTE do KRASA i SABOTINA   Stoluje na području Primorske Slovenije, i to od planine Nanos iza mjesta Razdrto na jugoistoku pa uzlazno prema sjeverozapadu, preko Vipavskih brda i Vipavske doline i Nove Gorice do Goriških brda i talijanskog Collija, gotovo sve do lokacije Korade na visokom sjeveru i na zemljopisnoj razini grada Cividale del Friuli, s druge strane državne granice Slovenije s Italijom. Njen obitavališni prostor od Nanosa prema Goriškim brdima/Colliju omeđuju s gornje, sjeverne strane Trnovska planota, a s južne Kras i brdo Sabotin.

BMW – GO-REBULA

Riječ je o vinskoj sorti rebula.

Vipavski vinogradarski dio obuhvaća ukupno oko 2270 hektara pod trsjem, od toga na rebulu, kažu mi, otpada oko deset posto, tj. oko 227 ha. Taj kultivar je među sortama u vipavskome vinorodnome prostoru po raširenosti na četvrtom mjestu. Vinogorje pak Brda ima ukupno 1810 hektara pod trsjem, od čega na rebulu, kao, tu, prvi kultivar po raširenosti, otpada 381 ha odnosno 21 posto. Inače, slovenski vinorodni dio zvan Brda u tom geografskom ambijentu zauzima 70 posto terena pod vinovom lozom a talijanska Brda odnosno Collio, odmah s druge strane državne granice, drži 30 posto. Rebule ima i na Krasu (Vrhe), no tu je je samo 0,39 hektara i po raširenosti ona je tek na 11. mjestu. Vipavska dolina, dugačka oko 40 km a široka 12 km, znana inače kao područje s najviše različitih (domaćih) kultivara vinove loze u Sloveniji (rebula, zelen, pinela, glera, vitovska garganja, klarnica, pokalca/schiopettino…) ističe se i s drugim nasadima, npr. voća – breskva, a ima i masline (izvrsna maslinova ulja!), Brda su pak znana također po maslini ali i po trešnji, marelici, šljivi. Voćni nasadi u Brdima su na oko 700 ha.

U Gonjačama – selu na 320 m nadmorske visine, stup-vidikovac uspinje se do 22 metra i s njega se lijepo vide susjedno Šmartno i okolni vinogradi

______________________________________

Brda – mjesto opojnih trenutaka

BRDA: POČETAK s BERBOM 2017 – Prvi susret s rebulom na događanju u Brdima bio je u restoranu Klinec u Plešivu. Grupa od 13 proizvodača donijela je rebule iz berbe 2017, s time da nisu i sve već na tržištu, nekoliko ih je bilo još nedovršenih i za ovu prigodu napunjenih iz bačve, rečeno je da će biti finalizirane za koju godinu. Na njih se dakle moglo gledati tek kao na potencijal.

Evo ponuđenih rebula 2017, sva su vina suha.

Marjan Simčič (13,0 vol%, dotjerano, skladno, spremno za trošiti, rekao bih najkompletniji uzorak u ovome čašu, zove na još); Marko Skočaj Dolfo (12,5 vol%, skladno, ugodno, pitko); Medot (12,5 vol%, mekano, skladno, laganije); Čertič-Ferdinand (11,5 vol% vrlo svježe, vitko, s dozom mineralnoga, ima nešto svoje, lijepo se pije za osvježenje i kao aperitiv); Edi Simčič (bez maceracije, s alkoholnim vrenjem u rabljenom barriqueu, 10 mjeseci dozrijevanja u barriqueu, 12,5 vol%, čisto, uredno lijepo pitko, drvo se blago osjeti ali ne smeta, međutim i ne daje neku dodanu vrijednost); Jermann (12,5 vol%, živo, vrlo svježe, pitko, dobro dotjerano, ali – koliko baš i s izričajem sorte i kraja); Radikon (13,0 vol%, tri mjeseca maceracije, vino iz bačve gdje treba ostati ukupno tri godine, bačva je od 3500 lit i od slavonskog je hrasta, maceracija se osjeti, dobra kiselost, dojam je i pojačane hlapljive); Ščurek (14,0 vol%, maceriano, još je u bačvi – od 1000 litara – i bit će tamo ukupno oko tri godine); Erzetič (12,5 vol%, lijepo, ugodno, dopadljivo no dojam je da bi ta rebula mogla proći i za vino iz drugog vinogorja), KZ Brda (12,5 vol%, ugodno klasično bijelo svježe, ali – koliko odaje baš rebulu?) ■

Brda – masterclass o rebuli: Luca Gardini i Gašper Čarman, voditelji

A predavanje je održao i prof. Denis Rusjan

MASTERCLASS u VILLI VIPOLŽE – U prostranoj konferencijskoj dvorani u Villi Vipolže masterclass o rebuli baziran na degustaciji niza raznih uzoraka vina od te sorte vodili su sommelier i vinski trgovac Gašper Čarman i sommelier iz Italije Luca Gardini, s time da je značajnu potporu događaju svojim predavanjem dao dr. Denis Rusjan, profesor vinogradarstva i rasadničarstva na Biotehničkom fakultetu u Ljubljani. Uz Čarmana i Gardinija, za velikim stolom sjedili su predstavmici svih 13 vinskih kuća iz Brda okupljenih u projektu Rebula, i svaki od njih imao je priliku predstaviti svoj uzorak te odgovarati na pitanja uzvanika. Organizator se pobrinuo svakom nazočnome dati sadržajan katalog u kojemu su predstavljeni povijest rebule u Brdima te svaki od 13 sudjelujućih vinskih posjeda, uz uzorak dan na kušanje napisani su tehnički podaci o vinu, tj. iz kojega je vinograda dotično vino, o nadmorskoj visini pozicije, tlu, ekspoziciji, berbi, načnu vinifikacije i dozrijevanja, alkoholu, ukupnoj kiselosti, pH, datumu punjenja, potencijalu odležavanja.

Izlaganje prof. Rusjana i degustacija rebula u Villi Vipolže

Izdvojio sam sljedeća vina:

♣ ♣ ♣ ♣ ♣ Ribolla Gialla 2010 – Gravner; ♣ ♣ ♣ ♣ + Ribolla Opoka 2015 – Marjan Simčič;  ♣ ♣ ♣ ♣ Rebula 2015 – Kristijan (Edi) Keber; ♣ ♣ ♣ ♣ Rebula 2016 – Edi Simčič; ♣ ♣ ♣ ♣ Rebula Época 2016 – Ferdinand; ♣ ♣ ♣ ♣ Rebula Bagueri 2013 – Klet Brda; ♣ ♣ ♣ +;  Amfora belo 2015 – Erzetič; ♣ ♣ ♣ +  Rebula Visvik 2016 – Jermann; ♣ ♣ ♣ Rumena Rebula 2016 – Dolfo ■

U Brdima su se potrudili dovesti doista ugledna imena iz svijeta medija javog informiranja. U podrumu s Marjanom Simčičem su Steven Brook iz Velike Britanije, Michael Apstein iz SAD i Dagmar Ehrlich iz Njemačke, a na slici dolje na degustaciji kod Simčiča je Julia Harding, koautorica, sa jancis Robinson i Joséom Vouillamozom velikog atlasa Vine Grapes o sortama iz cijeloga svijeta

_______________________________

U Brdima, a i u Vipavskoj dolini tlo je uglavnom fliš – a to je mješavina lapora (marl po engleski, opoka po slovenski, ponca u govoru vinara s Collija) i pješčara (engleski: sandstone), riječ je o sedimentiranoj stijeni sastavljenoj od zajedno zacementiranih pijeska i zrna kvarca. Ima i samog lapora. Fliš i lapor daju vinu izraženu mineralnost. Vinogradi u Brdima na dosta nakošenim su do i strmim padinama brežuljaka različitih ekspozicija i nadmorskoih visina, dobrim dijelom i s terasastim su vinogradima. Klima u Brdima pod značajnim je utjecajima s Alpa sa sjevera i Jadranskoga mora s juga. Padalina je godišnje u Brdima oko 1000 do 1060 mm, a lozu nije dopušteno navodnjavati. U Brdima je registrirano 140 robnih proizvođača vina.

Rebule: luda, zelena, s malim bobicama, te žuta odnosno zlatna. Luda rebula ili crazy rebula ima grozd s vrlo različitim bobicama, jedne su jako velike, druge su normalne, treće manje… Otud naziv crazy rebula. Te rebule nema puno

Karakteristično tlo u vinogradima Brda i Vipavske doline

U susjednoj nam Deželi u predjelu Primorske kraj ljeta i ove je godine bio posvećen rebuli. Samo, sada sa teritorijalno i sadržajno u osjetno proširenom izdanju. Da, domaće je domaće, ali ne tek u jednostavnome smislu proizvodnje nečega doma, kod kuće, nego u smislu kreiranja, u dovoljnom opsegu, standardizirane kvalitetne ponude nečega što je tipično i karakteristično za određeni pojedini kraj, naime to stvara dodanu vrijednost i komparativnu prednost kraja, bitne za postizanje pune gospodarske valorizacije teritorija. Tradicijska, domaća rebula dobila je eto u 2018. važan promidžbeni dodatak, naime nakon što su 2017. godine po prvi put s manifestacijom utemeljenom s ciljem da se s rebulom snažno pođe i u svijet i da se svijet dovede u njen zavičaj krenuli ambiciozni vinari iz Goriških brda, sada se na takav korak odlučila i grupa ponajboljih vipavskih proizvođača. I tako je prvo ovogodišnje vipavsko događanje vezano uz rebulu a pod nazivom Vipavska rebula – Cesarjev izbor (carev izbor) otvorilo priču 2018., ubrzo potom je, kao novo poluvrijeme Kraljice Rebule, uslijedila druga po redu manifestacija vinara Goriških brda: Brda – domovina rebule.

Kao inicijator održavanja ovog događanja na temu rebule slovi na određeni način vinogradar/vinar iz Medane Marjan Simčič. Prvi prijedlozi pali su, čujem, za jednog putovanja grupice vinara Goriških brda – Marjan Simčič, Aleks Edi Simčič, Stojan Ščurek… – u Bruxelles na premijeru dokumentarnog filma na temu povezanosti stanovnika jednog teritorija međusobno te posebno svakoga od njih s tim svojim teritorijem. U putu je bilo dosta vremena za razgovore, i tako je krenula i priča o tome da bi bilo dobro da se Brda preko rebule i rebula preko Brda predstavljaju svijetu prvenstveno na način da se iz vana na prezentacije vezano uz rebulu ali i, onda, i uz što-šta drugo što kraj može ponuditi, redovito jednom godišnje pozovu ugledne i medijski utjecajne osobe koje u svoje sredine mogu kvalitetno prenijeti utiske. Po povratku kući u Brda ideja je predočena ostalim proizvođačima vina u kraju, interes se pokazao velikime, i napravljen je prijedlog projekta te poslan na uvid, dakako s molbom za potporu, županu i Institutu za turizam. Pripreme za prvo događanje Brda, zavičaj rebule trajale su, rečeno mi je, oko dvije godine. Poziv za uključenjem dostavljen je ne samo svim proizvođačima rebule u Brdima, nego i proizvođačima rebule s Collija, za početak onima koji imaju vinograde s rebulom i u Sloveniji. Inicijalno silno zanimanje vinara Brda splasnulo je međutim kad su prikazani troškovi nužni za realizaciju projekta, tako da je u grupi ostalo ukupno tek 13 vinara. Vrata međutim nisu zatvorena nikome, naglašava Simčič, svaki proizvođač rebule dobro je došao, ali samo ako je voljan ispunjavati predviđene uvjete.

Protagonisti javnog susreta s rebulom u Brdima – proizvođači iz Brda i s Collija, predstavnici Turističke zajednice Brda i voditelji masterclassa

Grupa 13 nije i službeno registrirana, mada bi kao institucionalizirana udruga s pravilnikom o radu u vinogradu, podrumu i na marketinškom području mogla imati dosta koristi u snažnijem brendiranju rebule kao robne marke teritorija. Lakše bi se došlo i do sredstava iz različitih društvenih domaćih i EU fondova, a s tim sredstvima smanjilo bi se opterećenje po samome proizvođaču. Marjan Simčič zasad smatra da se ide u dobrome pravcu, navodi i kako grupi pomažu Institut za kulturu i sport Goriška brda na čelu s Tinom Novak Samec, te ističe kako je rebula već postala toliko poznata u inozemstvu da je neki vinari iz drugih zemalja žele saditi makar nemaju za nju idealne pedološke i mikroklimatske uvjete, te dodaje da će ovo makar neformalno udruženje dugo potrajati ne na temelju službene registracije, nego ovisno o tome koliko će dugo članovi razmišljati jednako i koliko će, u skladu s time, biti interesa članova da se ide dalje. Što se tiče mogućeg marketinškog združivanja na temu rebule s vinarima iz susjedne im Vipave, Simčič kaže da svaki napor na promdžbi rebule dobro dođe, ali da je s obzirom na specifičnosti u pedologiji, orografiji i mikroklimi najbolje da Brda ostanu svoja a Vipava svoja.

U Brdima govore o jako dobroj berbi 2018, i u količini i u kvaliteti, i za bijelo, i za crno. Pjenušar Bjana Miran Sirk iz Biljane kaže da je ove godine bio vrlo veliki prinos te da su, i unatoč ranijoj berbi od uobičajenog termina, kiseline za pjenušac bile nešto nize od željenih. Bjana proizvodi Rosé iz inoxa, Brut 90 posto iz inoxa i 10 pasto iz rabljenog barriquea, Zero od 2/3 inoxa i Cuvée Prestige kompletno iz drva

Andrej Erzetič u svom podrumu, uz amfore

Evo i tko su sve bili proizvođači-glavni akteri manifestacije u čast rebuli u Brdima: Marjan Simčič, Edi Simčič, Ferdinand, Medot, Dolfo, Ščurek, Klet Brda, Zanut, Erzetič sa slovenske strane te s talijanske strane (Collio) vinari s vinogradima i u Sloveniji: Radikon, Gravner, Jermann, Edi Kristian Keber. U vipavskome dijelu bilo ih je upola manje, evo imena: Batič, Burja, Guerila, Mlečnik, Slavček, Svetlik.

Centralno mjesto događanja: Villa Vipolže u Vipolžu

U Villi Vipolže Bistro drži jedan od najboljih slovenskih kuhara Tomaž Kavčič, na slici s knjigom Atelje okusa – Hrvatska tradicijska Svijeta u čaši

Pogled u Bistro Ville Vipolže. Chef Kavčič inače vodi i vrlo cijenjeni restoran u dvorcu Zemono kod Vipave

Uz pomoć domaćih i inozemnih stručnjaka profesionalno vezanih uz vinogradarstvo, vinarstvo, trgovinu vinom, ugostiteljstvo/sommelijerstvo, te uz pomoć utjecajnih medija javnog informiranja, široj domaćoj javnosti i javnosti u drugim zemljama interesantnima kao potencijalnim tržištima za vino i kao emitivnim tržištima u turizmu, htjelo se kroz dojmove uglednih i utjecajnih uzvanika s obilaska vinograda i podruma i s vođenih degustacija i tzv. masterclassova prezentirati sortu i teritorij gdje kultivar raste kao i gdje i kako nastaje vino od rebule. Namjera je bila također široj domaćoj i svjetskoj javnosti pokazati raznolikost mogućih upečatljivih izričaja rebule u čaši, od pjenušca i svježeg mladog/mlađeg vina preko ozbiljnih vina duže njegovanih na kvascu u bačvi(ci) do vina nastalih uz duge maceracije u drvenoj bačvi odnosno u gruzijskoj amfori. Usput: u Hrvatskoj sam vezano uz graševinu mnogo puta slušao takvu priču o višestranosti sorte, međutim u nas, za razliku od ovoga što je sada na degustacijama posebice u Brdima ponuđeno kroz rebulu, nisam imao prilike kušati toliko ozbiljnih do i impresivnih uzoraka jednog kultivara u više lica…

Na završnoj i svečanoj večeri s domaćinima – predstavnicama Instuituta za kulturu, sport i turizam na čelu s Tinom Novak Samec i Petrom Marušič. Dolje – veselo, uz vinske kraljice rebule, ispred Ville, nakon večere. Šoumeni su Luca Gardini i Stojan Ščurek

BLISKO SRODSTVO S GOUAIS BLANCOM ODNOSNO HEUNISCH WEISSSROM

Rebula je stara sorta s područja Slovenije i Italije, a sinonimi su joj rebula zlata odnosno žuta odnosno ribolla gialla, pa rabola, rabiola, rabolla di Rosazzo, ribucella. Nazivi za koje se pogrešno vjeruje da su sinonimi za rebulu, dakle kultivari za koje se neispravno misli da su isto što i rebula, jesu: garganega, jarbola bijela, pignoletto, rébola ili ribolla riminese, robolla, ribolla verde. Žuta odnosno zlatna rebula (ribolla gialla) nema veze sa zelenom rebulom (ribolla verde), niti je mutant po boji od ribolle nere (crne rebule, odnosno pokalce, odnosno schiopettina). Tako kaže veliki atlas svjetskim vinskim sortama Wine Grapes, autora Jancis Robinson, Julije Harding i Joséa Vouillamoza.

Prvi pisani spomen vina od rebule seže u 13. stoljeće, točnije u 1206. godinu. Tada je korišten naziv rabola. Indicije ukazuju na to da je rebula žuta ili gialla u tijesnom rodu s roditeljem chardonnaya gouais blancom ili Heunisch Weisserom i to u svojstvu potomka, istraživanja su u tijeku ali stvar nije još i dokazana.

Zlata ili žuta rebula/ribolla gialla raširena je na području sjeveroistočne Italije i sjeverozapadne Slovenije, uz samu državnu granicu između dvije zemlje, i praktički se jedino tu sustavno uzgaja. Proizvođači iz Goriških brda kažu da je rebula baš na njihovom području prisutna još od srednjeg vijeka. U Vipavskoj dolini vezano iz rebulu rado ističu priču o caru Maximilianu I koji je od 1503. godine za svoj podrum naručivao vipavsko vino s nazivom ribollio.

__________________________________

VIPAVA: MASTERCLASS u VIPAVSKOM KRIŽU – Predavanja su održali Edvard Svetlik o caru Maximilianu I i vipavskoj rebuli, Dejan Bavčar o maceracijama bijelih sorata, Primož Lavrenčič o značenju redovnika Matije Vertovca za vipavsko vinogradarstvo i vinarstvo, Matjaž Lemut i Borut Koloini o vipavskim vinogradarima kroz povijest, te Mojca Mavrič Štrukelj o sorti Rebula u Vipavskoj dolini. Degustaciju rebule vodili su sommelijerka Mira Šemić i najbolji sommelier Slovenije Martin Gruzovin. Prisutnima je podijeljen odlično pripremljeni katalog, s detaljnim tehničkim podacima o porijeklu i nastanku vina.

Sommelijerka Mira Šemič, sa sommelijerom Martinom Gruzovinom. U publici: novinarka Darja Zemljič, vinski pisac Simon J. Wolf i proizvođač vina Primož Lavrenčič

Mira Šemić s Valterom Mlečnikom

Evo koja sam vina izdvojio s degustacije u Vipavi:

♣ ♣ ♣ ♣ + Angel belo 2011 (40 % pinela, 20 % chardonnay, 20 % malvazija, 10 % rebula, 7 % laški rizling, 2 % zelen, 1 % vitovska) – Batič; ♣ ♣ ♣ ♣ + Ana cuvée 2011 (45 % chardonnay, 40 % rebula, 15 % malvazija i friulano) – Mlečnik; ♣ ♣ ♣ ♣ + Rebula 2009 – Mlečnik; ♣ ♣ ♣ ♣  Rebula Svetlik 2012 Selekcija – Posestvo Svetlik; ♣ ♣ ♣ ♣  Stranice 2015 (50 % malvazja istarska, 20 % rebula, 20 % laški rizling, 10 % ostale bijele sorte) – Burja; ♣ ♣ ♣ + Prepih 2015 (60 % rebula, 20 % zelen, 20 % pinela) – Jamšek 1887 vina; ♣ ♣ ♣ +  Rebula Svetlik 2011 – Posestvo Svetlik; ♣ ♣ ♣ + Burja bela 2016 Gemischter Satz (40 % malvazija istarska, 30 % rebula, 20 % laški rizling, 10 % ostale bijele sorte) – Burja; ♣ ♣ ♣ +  Rebula 2013 riserva – Slavček; ♣ ♣ ♣ +  Pasji rep cuvée 2016 (50 % rebula, 40 % zelen, 10 % laški rizling i vitovska) – Pasji rep; ♣ ♣ ♣ + Rebula 2009 – Vinogradnoštvo JNK; ♣ ♣ ♣ + Rumena rebula 2015 – Vina Bizjak; ♣ ♣ ♣ +  Sutor White 2013 – Sutor Wine Estate; ♣ ♣ ♣ Rebula klasika 2012 – Slavček; ♣ ♣ ♣ Rebula 2016 Classic  – Lavrenčič; ♣ ♣ ♣ Retro cuvée 2016 (rebula, zelen, pinela, malvazija) – Guerila; ♣ ♣ ♣ Rebula 2012 Ussai – Vina Ušaj. ■

____________________________________________

Kod sjajnog proizvođača iz Šempasa – Batiča..Gore: s Ivanom Batičem u vinogradu orijentiranome na biodinamiku. Sasvim desno je Barbara Repovš koja je operativno brinula o organizaciji događaja o rebuli u vipavskome kraju. Dolje: kuća obitelji Batič i novi podrum koji bi do proljeća trebao biti u funkciji

Uz staru prešu: Miha Batič, koji je od oca Ivana preuzeo vodstvo nad posjedom

Ponosni djed Ivan Batič s unukom Angelom, po kojemu su nazvana dva najbolja vina kuće – bijela te crna mješavina sorata

Brojni pisani dokumenti govore o tome da je kultivar pod nazivom zlatna rebula u 14. stoljeću bio u većoj mjeri i u Istri, međutim suvremena znanstvena istraživanja pokazala su da postoje značajne genetske razlike između rebule iz Brda i s Collija te sorte nazivane kao zlatna rebula u Istri. Kao i prosecco i refošk, često se u Istri ribolla gialla pogrešno identificirala s pucinumom koji je u svojim zapisima spominjao još Plinije stariji kao kultivar uzgajan na kamenim tlima Istre.

Obilježja: rebula žuta sorta je srednje epohe dozrijevanja. Osjetljiva je na plijesan.  Uzgaja li se na plodnom tlu i u ravnici pokazuje se vrlo rodnom i daje obična vina, ali ako je na flišu i laporu te na kosinama i na većoj nadmorskoj visini ona ne daje visoki rod, a daje vino s karakterom. Inače, jako dobro podnosi sušu. Rebula žuta ne ističe se posebno aromama, međutim prednost joj je ta što ima snažne fenole i iz tog razloga pogodna je ne toliko za proizvodnju vina što se piju mlada, koliko za vina dobivena uz kraće i dugačke maceracije te duže dozrijevanje, u drvetu i na finom talogu (kvascu). Upravo kroz duže odležavanje ona dobiva na nosu… Primijetio je to i slovenski redovnik Matija Vertovec (1784-1851) koji se bavio vinogradarstvom i vinarstvom i radio razne pokuse, te koji je prvi na slovenskom jeziku izdao knjigu Vinoreja. Rebula se, inače, kao sorta pokazala i kao jako dobra za kupaže.

Kod jednog od ponajboljih vipavskih vinogradara i vinara Primoža Lavrenčiča koji upravlja posjedom Burja. Uz rebulu uzgaja i razne druge bijele, te crne sorte. Tehnološka posebnost kod njega je značajna uporaba posuda od betona i u obliku jajeta.

U Sloveniji se vino od rebule plasira pod apelacijama Brda (Goriška brda) odnosno Vipavski vinorodni okoliš, a u Italiji, u Furlaniji Veneciji Juliji (Friuli Venezia Giulia) pod apelacijama Collio doc i Colli orientali del Friuli doc, a i kao Venezia Giuliaj igt (indicazione geografica tipica). Mjesto nazvano Oslavia ili, po slovenski, Oslavje, na samoj granici Italije sa Slovenijom, smatra se poprištem početka proizvodnje vina s dugim maceracijama praćenim alkoholnom fermentacijom baš i od rebule. U modernome svijetu kao pokretač zaokreta odnosno povratka Zapada proizvodnji vina po drevnoj gruzijskoj tehnologiji što obuhvaća i amfore kao posude i za maceraciju/fermentaciju i za dozrijevanje zabilježen će ostati Francesco Joško Gravner, vinogradar i vinar s vinogradima osim u Oslaviju u Italiji i u Humu na slovenskoj strani, uz državnu granicu. Gravner je brojne talijanske i slovenske vinare uspio zainteresirati za dugačke, čak polugodišnje maceracije bijelih sorata i za uporabu amfore kao posude, kao i za, potom, višegodišnje sazrijevanje vina, a onda se amforaškom pokretu priključilo i nekoliko hrvatskih proizvođača npr. kao prvi Markežić Kabola iz Istre, te Zvonimir Tomac s Plešivice, gdje u novije vrijeme jako dobre i ozbiljne macerirane uratke od bijelih sorata rade i obitelji Šember Korak…  ♣                                                                                                SuČ – 11/2018

Franc Vodopivec Slavček iz Dornberka u svom vinogradu

Poduzetnik Edvard Svetlik, na slici sa suprugom Ivi, duboko je ušao u svijet vina. Priklonio se tzv. orange-kapljici i svoju rebulu macerira više mjeseci

Wipach – stari naziv za Vipavu, te naziv vipavske rebule iz proizvodnje obitelji Koren koja, inače, u Vipavi drži i prenoćište za turiste. Na slici su mama Nevenka, te njeni sin Domen i snaha

Tiziana Baldassari koja piše o vinu za vrlo utjecajni talijanski portal Winesurf, proglašena je u Vipavi – kraljicom rebule! Na nozi ima tetovažu koja prikazuje trs rebule!

U Vipavskom Križu, gdje je vipavska sekcija za rebulu održala svoju prezentaciju, uz vina su na kušanje podastrti i drugi proizvodi kraja, konkretno odlično maslinovo ulje obitelji Kante, delicije Ošterije Žogica, Majerije, restorana Grada Kromberk, a i palenta i pršut proizvođača iz Šempasa, čokolade i slastice Erilo, mozzarella Peloz…

TAMO GDJE SUNCE VJEČNO SJA, TAMO JE MAKEDONIJA…

 

SKITNJE SUSJEDSTVOM

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

IMAO SAM SREĆU i ZADOVOLJSTVO NEDAVNO BITI u GRUPI HRVATSKIH NOVINARA POZVANIH DA OTKRIJU ENO-GASTRONOMSKU STRANU ZEMLJE DUBOKO NA BALKANU a s KOJOM SMO DO PRIJE NEKOG VREMENA ŽIVJELI u ZAJEDNIČKOJ DRŽAVI 

Tamo dolje, na jugoistoku Europe, na brdovitom Balkanu: ulazak u vinsku zemlju, sasvim neočekivano s obzirom na kilometarsku udaljenost između dvaju prostora – po francuski, preciznije: na bordoški način!

Zrakoplov vas ostavlja na aerodromu u Skopju, i slijedi vožnja automobilom prema središtu glavnoga makedonskoga grada, u nekom trenutku, na periferiji na ulasku u prijestolnicu, skrećete uzbrdo i pred vama se ukaže CHATEAU!

Bordoški ulaz u Makedoniju! Chateau Kamnik, Skopje

Makedonija, Leb i Sol. Za početak. Ali, stvar je i puno šira od kruha i soli dobrodošlice. Leb i sol, jedinstveno, od gitare do trpeze…. Majstore, velik si k’o neboder… Čukni vo drvo. I čuknuo sam!

Dvorac je Chateau Kamnik, jedan od najboljih vinskih posjeda u Republici Makedoniji. A i šire. Kompleks je s dvorcem u bordoškome stilu okruženime vinogradima, te s hotelom sa četiri zvjezdice. U dvorcu su vinski podrum što, kao i vinogradi – međutim naravno u sasvim drugom agregatnom stanju nego što je to u vinogradima! – uz makedonsku sortnu ikonu vranec, čuva nevjerojatan, neočekivan broj internacionalnih vinskih kultivara s time da posebno mjesto u srcu vlasnika zauzimaju upravo oni bordoški tj. cabernet sauvignon i merlot, te suvremeno uređeni prostrani restoran s terasom odakle se pruža lijepi pogled na trsje ispred te i, iza loze, na grad. I u hotelu je lijepi, više po domaće, lovački i u rustikalnome stilu uređeni restoran s kaminom i s masivnim drvenim namještajem. Uz makedonsku kuhinju podastrtu na domaći način, u tim dvama restoranima poslužuju se i jela što i izborom namirnica i izgledom i ostalom organoleptikom pripadaju modernoj internacionalnoj visokoj kuhinji ili kako bi rekli Francuzi – Haute Cuisine, i koja mogu u svakom pogledu stati uz bok ponudi ponajboljih svjetskih hramova ekskluzivne papice…

Bio sam s grupom kolega koji se bave eno-gastronomijom tjedan dana na turneji po Makedoniji. Organizator – nekoliko vodećih makedonskih vinskih kuća – zamislio je da to sedmodnevno druženje ima karakter ne tek klasične prezentacije makedonskih vina i makedonske kuhinje općenito, nego da bude na uistinu špic-razini, s visokom hedonističkom notom kao odličnom osnovom za vrhunsku ponudu u turizmu i, dakako, kao takvom vrlo korisnom za uspješno privlačenje suvremenih nomada i za dobar razvoj turizma u kraju. Naravno da razmišljanja domaćina idu i u pravcu otvaranja puteva za mogući još bolji izvoz vina, u ovome slučaju i u Hrvatsku, koja, inače, iz Makedonije uvozi mnogo kapljice, međutim uglavnom one jeftin(ij)e.

Skopje, bazar, grah tetovac!

Paprika caruje.Od relativno blage do ljute, ljute…

Nudi se i duhan, po kilogramu po cijeni – ovisno o kvaliteti – od 600 do 800 makedonskih denara, Tečaj: 1 € = 60 makedonskih denara. U hrvatskoj ekipi bio je i Zagrepčanin Marinko Hrastić, koji se bavi podučavanjem u borilačkim vještinama te proizvodnjom dresova za borce. Prva reakcija domaćih na tržnici, nakon što je Marinko razvio zastavu: Mandžukić, Mandžukić!…

Evo, iz Hrvatske gospodarske komore, svježih podataka iz tablica o uvozu vina ovamo. Uvoz je prikazan u četiri kategorije – jednu čine pjenušci, a ostale tri mirna vina.  U kategoriji pjenušaca na tablici nema spomena Makedonije, međutim u trima grupama mirnoga vina ima je i te kako! U skupini uvezenoga mirnoga vina punjenoga u boce do dvije litre Makedonija je u hrvatskome uvozu količinski na prvome mjestu, daleko ispred ostalih, ali ispada da je cijena po litri uvezenoga vina u toj grupi tek 0,72 €. Inače, po cijeni ispod jednog eura još je, među tih prvih 10 zemalja iz kojih uvozimo vino, samo Mađarska, iz koje nam u ovoj kategoriji stiže vino po 0,52 € za litru. U grupi uvezenog mirnog vina punjenoga u boce/posude od dvije litre do 10 litara Makedonija je opet među prvih 10 zemalja, iz kojih uvozimo vino, količinski daleko daleko na prvome mjestu, a ovdje je cijena po litri niža nego u prethodnoj kategoriji, iznosi, konkretno. 0,61 €. U grupi prvih osam zemalja iz kojih Hrvatska uvozi vino u posudama od 10 litara Makedonija je, iza Italije, po količini na drugome mjestu, i opet daleko ispred ostalih šest zemalja u ovoj skupini, a prosječna cijena po litri uvezenoga vina je 0,59 €.

Ono što bi i s hedonističkog i količinskog aspekta bilo sasvim dovoljno za cijeli obrok – razni sirevi, od svježeg preko pečenoga pa do zrelog kačkavalja, razne pite sa sirom, sa sirom i špinatom, kiselo mlijeko tako gusto da u njemu bez problema čelična žlica stoji uspravno, namazi od povrća kao ajvar, pinđur, ljutenica, pa makalo a to je pikantni umak od maslaca, fino mljevenog češnjaka i limunova soka, zatim gravče na tavče, tek je uvod u gozbu, koja se nastavlja s mesom, primjerice pastermalijom odnosno svinjetinom dobrano začinjenom tucanom crvenom paprikom, te pečenjima… Restorani Dukat i Čardak u Skopju i Javor kod Gevgelije

Kao posljedica toga, logično, Makedoniju, ovdje u Hrvatskoj, u kontekstu Bakhova nektara prati percepcija jeftilena. Svjesni su toga renomirani makedonski proizvođači, i upravo iz bojazni da se razvoj imagea jeftinoga ne bi i dalje širio, dakle iz želje da promijene stvari nabolje, odlučili su se na akcije kojima bi hrvatskoj publci bolje približili i svoje vinske dragulje, i pokazali da i te kako glede ponude imaju i vrlo eksluzivne originalne aseve u rukavu, dostojne najboljih vinoteka, restorana i nepaca strastvenih zahtjevnih pojedinaca kao konzumenata. Jedna od tih akcija upoznavanja svakako je bilo ovo hrvatsko novinarsko gostovanje u Makedoniji, a u nastavku je predviđeno i nekoliko zasebnih prezentacija renomiranih makedonskih vinskih podruma i njihovih vina po Hrvatskoj, s obzirom da sada starta turistička sezona s jačim dolaskom gostiju na more, prva predstavljanja planirana su na našem Jadranu, u Splitu.

Sasvim je logično da svaka zemlja, regija, kraj, forsiraju vlastitu proizvodnju, a danas je sve jače i među potrošačima, koji eto vole istraživati, vrlo izražen stav da se, kad se negdje stigne, treba koncentrirati prvenstveno na proizvode lokalne provenijencije. U svakoj zemlji postoje i domaći potrošači koji bi ponekad, pogotovu ako već ne ide drukčije, kod svoje kuće htjeli kroz tanjur i čašu napraviti izlet i u druga neka geografska i eno-gastro područja. Hedonizam za stolom ne poznaje nikakve političke i administrativne granice nego razlikuje samo ono što je dobro i jako dobro od onoga što je slabije, priznajući naravno ono prvo. Bitno je i u vlastitome okružju imati priliku šireg izbora te biti dobro informiran o tome što se to nudi, odakle je, kako nastaje, kakvi su glavna svojstva-odlike proizvoda i najbolji načini uporabe. Normalno je da neka zemlja – pa tako i Hrvatska – ima u ponudi baš i poneko ekstra-vino i iz susjednih joj država, pa da se može i usporediti vlastito sa susjedovime. K tome etikete iz najbližeg susjedstva mogu prema svijetu lijepo komunicirati i jedan širi zemljopisni prostor koji kao određenu cjelinu nekih bliskosti, sličnosti i posebnosti zatvara i ta neka zemlja, u ovome slučaju, naša zemlja.

U ovoj makedonskoj priči tri su protagonista osobito vrijedna da se na njih skrene pažnja: već spomenuta skopska vinska kuća Chateau Kamnik, te vinske kuće Bovin iz Negotina i Tikveš iz Kavadaraca.

ZEMLJA SUNCA, DUHANA, VINA

Ali, prije, općenito o Makedoniji. Republika Makedonija smještena je na jugoistoku Europe, u središnjem dijelu Balkanskog poluotoka. Graniči, na zapadu, s Albanijom, na sjeveru sa Srbijom i Kosovom, na istoku s Bugarskom, i na jugu s Grčkom. Pretežito je riječ o brdskom teritoriju, a s dosta dolina. Zemlju presijeca, na neki način popola, rijeka Vardar, a od većih voda tu su i tri značajna jezera – Ohridsko, Prespanko i Dojransko. Makedonija se prostire na površini od oko 25.713 četvornih kilometara, a broji oko dva milijuna stanovnika. Članica je organizacije CEFTA, kandidat za Europsku Uniju, a s EU u poljoprivrednom sektoru ima sporazum o slobodnoj trgovini.

Korijeni Makedonije, koja je kao država punu neovisnost stekla 1991. odvajanjem od Jugoslavije, sežu duboko u povijest. Arheološka istraživanja pokazala su da je u Makedoniji, prostoru što je, inače, u davnini bio tranzitno vrlo živ, europska civilizacija cvala između 7000. i 3500. godine prije Krista! Stari Makedonci slovili su, kaže se, kao posebna nacija, etnički, jezično i kulturološki drukčiji od susjeda.

Jedna od najznačajnijih gospodarskih grana države vezana je uz vino. Tragovi o proizvodnji vina na području današnje Makedonije sežu također u daleku prošlost, u doba još od prije Rimljana. Odavna isklesani u kamenu, prikazi vinove loze i grozdova pronađeni su u arheološkim nalazištima Negotino i Kavadarci. Proizvodnja vina nikad nije prekinuta, pa ni za vrijeme Otomanskog carstva. Iako je Makedonija zemlja s vrlo dugom tradicijom u vinogradarstvu i vinarstvu i iako je vino, uz duhan, njen glavni izvozni produkt, a i mada od Skopja pa uz Veles, Negotino, Kavadarce i Demir Kapiju sve do Gevgelije ambijent naprosto vrvi vinovom lozom, suvremena suverena Republika Makedonija jedna je od maloga broja današnjih vinorodnih europskih država koje su još ostale vinski ne(dovoljno) istražene.

Tamo gdje vječno sunce, sja, tamo je Makedonija, tamo je zemlja koju volim ja…  Kad je sve tužno ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža radosti sve… prisjećam se, ponovno, svojedobnog hita zagrebačke rock super-grupe Time, u kojoj je, inače, klavijature svirao Makedonac Tihomir Pop Asanović. Sunce obožava Makedoniju, inače teritorij susreta mediteranske i kontinentalne klime, ono sjaji nad njom i grije je više od 270 dana u godini, ljeta su u toj zemlji vruća (nerijetko s temperaturom i do 45 Celzijevih stupnjeva) i suha (godišnje oborine kreću se od 440 do 740 mm, s time da središnji dio Makedonije, dolina rijeke Vardar, spada u aridnu kategoriju, sa 40 posto manje kiše nego što je bude u drugim područjima u zemlji), a zime su s relativno blagim temperaturama.

Po podacima dobivenima od poslovnog tijela Vino Makedonije odnosno Wines of Macedonia, u Makedoniji, koja je na svjetskoj enološkoj mapi svrstana u zonu C3 i doslađivanje je zabranjeno, sada je 33.500 hektara zasađeno vinovom lozom. U sortimentu je oko 70 posto vinskih kultivara, dakle onih namijenjenih proizvonji Bakhova nektara, i oni obuhvaćaju nekih 24.777 hektara, ostalo su stolne sorte. Uzgaja se, službeno, 28 sorata, 50 posto su crne i isto je toliko bijelih.

_________________________________

WINES of MACEDONIA – Wines of Macedonia (WoM) poslovna je organizacija zamišljena da okuplja makedonske proizvođače vina spremne angažirati se kako na stalnom unaprjeđenju kakvoće plemenite kapljice Makedonije tako i na široj promidžbi te kapljice i podizanju njenog imagea u svijetu, pa time dakako i izvoza. WoM je snovana u travnju 2010. sa zadatkom da, među ostalime i kontaktima i suradnjom s makedonskom vladom i drugim relevantnim institucijama u državi, pruža stratešku podršku domaćoj viskoj branši. Članovi organizacije Wines of Macedonia obuhvaćaju oko 50 posto ukupne proizvodnje makedonskoga vina i 90 posto izvezenih makedonskih butelja. U grupi su, među ostalima, Vinarija Tikveš, zatim Bovin i Chateau Kamnik,… ■

_________________________________

Vinogradi su većinom na brežuljcima, a i na znatnim nadmorskim visinama, sve čak i do 700 i više metara, tako da loza danju dobiva mnogo svjetlosti i topline što koristi fotosintezi, a po noći se temperatura u odnosu na onu dnevnu poprilično spušta, to pak grožđu pogoduje u dozrijevanju u, jednostavno rečeno, smislu da se, uz dobro nakupljanje sladora, očuvaju kiseline odnosno svježina. Glavne crne sorte su vranac, prokupac, merlot, cabernet sauvignon, stanušina i kadarka, ali ima i kratošije (tribidraga ili crljenka) a i plavca maloga, pinota crnoga i syraha, a glavne bijele sorte su smederevka, temjanika, chardonnay, sauvignon, rizling, žilavka i župljanka.

Vinske regije

Vinorodna Makedonija podijeljena je na  tri vinske regije i 16 vinogorja. Regije su Zapadna (Pelagonja Polog), Centralna (Povardarje – dolina rijeke Vardar), Istočna (Pčinja Osogovo). Vinogorja su npr. Skopje, Veles, Tikveš, Gevgelija-Valandovo, Strumica-Radoviš, Ovče Pole, Kočani… Najviše je na glasu vinsko područje doline rijeke Vardar, tj. Povardarje, u okviru kojega se nalazi vinogorje Tikveš, kapljica iz kojega je, vele, sinonim za makedonsko vinarstvo.

Makedonska su vina, inače, prema kvaliteti službeno svrstana u četiri kategorije. Najviša je kategorija vrhunsko vino sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom, slijede kvalitetno vino sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom, stolno vino sa te stolno vino bez zemljopisnog porijekla.

Broj registriranih vinarija u Makedoniji danas  je  84 (2003. ih je bilo 28!). Oko 90 posto vinskih podruma je po proizvodnom kapacitetu u grupi od ispod pet milijuna litara, pet vinarija je u grupi između pet i 15 milijuna litara, četiri su vinarije u skupini između 15 i 50 milijuna litara. Važno je naglasiti da sve više vinarija ulaže u modernu tehnologiju pa i u angažman i inozemnih enoloških savjetnika, nastojeći što brže i jače poboljšavati kakvoću vina te na bazi toga i izvoz, a i turizam u svome području.

Govori li se o proizvedenim količinama vina godišnje, dosta kaže činjenica da je u ukupnoj produkciji Bakhova nektara u nekadašnjoj Jugoslaviji vino iz Makedonije sudjelovalo sa dvije trećine! Danas se proizvodnja vina u Makedoniji kreće oko 120 milijuna litara, od toga 40 posto se napuni u bocu a 60 posto plasira se kao otvoreno vino (bulk wine).

Domaća potrošnja vina kreće se oko 10 litara po stanovniku.

Makedonska se vina u prodaji nalaze u više zemalja Europe – među ostalima i u Hrvatskoj, ali i na drugim kontinentima, konkretno u Americi – SAD, u Aziji – Kina i Japan. Izvoz je krenuo još u 19. stoljeću, kad se vino konjskim zapregama prebacivalo do albanskih i grčkih luka odakle je išlo prema svijetu. A to je opjevano u najpoznatijoj makedonskoj narodnoj pjesmi Biljana platno beleše.

Najviše vina Makedonija izvozi u Hrvatsku, cca 28 posto od ukupnog izvoza, slijede Srbija sa cca 21 posto, pa Slovenija sa cca 14 posto, BiH pet posto, Njemačka 2,5 posto, slijede Crna Gora, Kanada, Rusija, Bugarska… Promatra li se izdvojeno rinfuza, evo: najviše otvorenoga ide u Njemačku, cca 40 posto, zatim u Srbiju 28 posto, Hrvatsku 10,5 posto, Sloveniju 3,7 posto. Dobit Makedonije od izvoza danas iznosi oko 50 milijuna eura godišnje.

__________________________________

DISAN BRDO – U srcu Tikveškog vinogorja, u općini Negotino, smješteno između sela Gorni Disan i Dolni Disan a na lokaciji zvanoj Vešje, nalazi se brdo Disan sa svojim grand cru vinogradima. Disan je jedna od naboljih makedonskih vinogradskih pozicija, ako ne i najbolja. Vinogradi su na nadmorskoj visini između 600 i 700 metara, loze su starije od 50 godina. Zvijezda – kultivar vranec. Uz vinograde – parcele sa žitaricama, okoliš pun divljeg gorskog cvijeća, te divljeg bobičastog voća poput borovnice, kupine, a tu je i – magareći trn!

Impresivan prizor: vinogradi na Disanu, i uz njih divlje cvijeće živopisnih boja poput maka, kamilice, lavande…

Odozgor sunce, dan vrlo topao, a noći svježe. Čista priroda, bez zagađenja od industrije ali i bez zagađenja kemijskim preparatima za zaštitu loze. Ovdje je dovoljno tek orezati vinovu lozu, potom se čeka berba…■

________________________________

KAMNIK s KAMENA

 Chateau Kamnik – prva stanica. I prvi dojmovi. Odlični!

Kaže se da je prvi dojam najvažniji, on bude najdublji i najduže se pamti. U odboru za doček bio je glavom vlasnik Ilija Iki Malinkovski, biznismen koji je gotovo stalno na putu po svijetu, ali koji je svoj poslovni raspored prilagodio tako da nam se dospije posvetiti dva dana. Srdačno, precizno, eno-gastronomski besprijekorno. A tako može samo osoba koja je vidjela i doživjela puno toga, koja to čime se bavi voli, koja zna što točno želi, koja točno zna kako što treba biti, koja umije pronaći put kako da ostvari zamisli i koja stvari ne prepušta slučaju.

Chateau Kamnik, k’o iz bajke

Malinkovski je kao globetrotter i kao veliki ljubitelj vina, skupljač butelja po svijetu, početkom ovog stoljeća i tisućljeća odlučio utemeljiti vinski posjed Chateau Kamnik, na brdu uz Skopje a na nadmorskoj visini od 320 metara te na dosta kamenitome tlu, otud i naziv Kamnik. Vinova loza na tome terenu po prvi put sađena je 2004. i ta se godina smatra osnutkom Chateaua Kamnik. Vinogradi su projektirani gustoćom od 5500 trsova/ha. Prije je na tom zemljištu, kaže Malinkovski, Institut za poljoprivredu Republike Makedonije imao pokusne nasade raznog bilja namijenjenoga prehrani.

Vinogradi

– Nastojimo postoći perfekciju, i kreiramo vina sa strašću i posvećenosti. Idemo na nizak prinos, berba je ručna, u više navrata, kako grožđe dospijeva u optimalnu  zrelost. Berba počinje s bijelim sortama, za svaku sortu i parcelu u terminu kad je grožđe posve zrelo. Svaka sorta prerađuje se za sebe. Vinifikacija bude bilo u inoks cisternama bilo u drvenim bačvama, s time da su sve posude s opremom za regulaciju temperature. Nakon alkoholnog vrenja bijela vina dozrijevaju na finom talogu tu gdje je obavljena fermentacija, a crna odlaze na dozrijevanje u barrique, gdje se odvija malolaktično vrenje. Dozrijevanje, ovisno o vrsti i tipu vina, bude od 14 do 32 mjeseca, uglavnom u novim francuskim i američkim bačvicama zapremnine 225 litara. Kad za to dođe vrijeme, vina se, nakon još jednog kušanja iz svih posuda i odluke koje partije će se koristiti za koji rang kvalitete, homogeniziraju, napune u butelje i onda u podrumu čekaju nekoliko mjeseci prije izlaska na tržište – kaže vlasnik Ilija Malinkovski.

Barrique-podrum

Chateau Kamnik obuhvaća 16,5 hektara vlastitog vinograda, a još sa 16 hektara kupuje grožđe, od provjerenih kooperanata. Zasađene su sorte temjanika (a to je inače u svijetu znani muscat blanc a petits grains ili muškat bijeli s malim bobicama, odnosno muscat de Frontignan odnosno moscato d’Asti koji imaju u Pijemontu), chardonnay, pinot sivi, viognier, sauvignon bijeli, traminac mirisavi, cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, carménère, montepulciano, sangiovese, syrah, nešto vranca, kod vranca treba napomenuti da Chateau Kamnik dobrim dijelom kupuje grožđe te sorte s jedinstvene vinogradarske pozicije Disan u Tikveškom vinogorju. Posebnost je crni kultivar arinarnoa, križanac između tannata i cabernet sauvignona! Križanje je još 1956. obavio Pierre Marcel Durquety s francuskog Nacionalnog instituta za istraživanja u poljoprivredi (INRA), a kultivar je službeno odobren 1980. te preporučen za vinograde na jugu Francuske, pogotovu u Languedoc-Roussillonu. Naziv sorte dolazi od riječi iz baskijskog dijalekta arin, što znači svjetlost, i arno, što znači vino. Po navodu iz Velikog atlasa vinskih sorata svijeta Jancis Robinson, Julije Harding i Joséa Vouillamoza, sorta, makar u nazivu nosi pojam svjetla, daje duboko tamna vina s čvrstim ali finim taninom, ponekad s izraženijom herbalnom notom svojstvenom cabernet francu ali istodobno u okusu i slađom od nje. Novost u vinogradima je eksperimentalni nasad talijanske sorte greco di Tufo. Godišnja proizvodnja vina kreće se oko 150.000 litara.

Malinkovski se pobrinuo za kvalitetnu strukovnu ekipu, konkretno za vinograd je zadužen prof. Klime Beleski a pomaže mu Gligor Petkovski, enologinja/podrumarka je Sandra Georgievska, a enološki savjetnik i zaslužan za eno-kreacije u Kaminku je prof. Goran Milanov, s Agronomskog fakulteta u Skopju.

– Želja mi je da grožđe bude uzgojeno a vino proizvedeno na maksimalno moguće prirodan način. Herbicide uopće ne koristimo, i polagano idemo prema organskome uzgoju. Sve to međutim zasad je još dosta sporo glede tog eko-pravca koji smo sebi zacrtali, naime, s ekološke strane donekle nam problem čini blizina velikoga grada, ali znatno više okolna poljoprivredna zemljišta s konvencionalnom zaštitom. Ipak, nadam se da će ljudi koji se tu bave poljoprivredom shvatiti da je i njima bolje da se okrenu prema prirodi prijateljskom, organskom uzgoju i da izbjegavaju zagađivanje biljaka, tla i zraka… – kaže Ilija Malinkovski.

Vlasnik Ilija Malinkovski Iki (treća osoba slijeva), sa dijelom svoje ekipe. Desno su enologinja-podrumarka Sandra Georgijevska, te Gligor Petkovski, koji je zaduzžen za uzdržavanje vinograda

A vina je, barem po onome što smo u društvu s Ikijem Malinkovskim, enologinjom Sandrom te agronomom Petkovskime imali prilike kušati u barricaiji Chateau Kamnika – gotovo 20, od toga su dva pjenušca rađena klasičnom metodom – bijeli Chardonnay blanc de blanc kao brut i kao zéro dosage, sa četiri pune godine ležanja na kvascu u butelji, te ružičasti Spark Rosé brut od crnog pinota, montepulciana i sangiovesea (degoržiranje je obavio Plešivičanac Zdenko Šember, rado ističe Malinkovski), a jedno je vino – Euphoria – slatko desertno. Neka mirna suha vina su jednosortna, u baznoj i elaboriranoj (dozrijevanje u bačvicama) zrelijoj varijanti, a neka su mješavine sorata. Pa evo i o kojima je sve riječ, redosljedom kako su degustirana: temjanika, chardonnay, fumé blanc (sauvignon), chardonnay barrel fermented, rosé, pinot noir, montepulciano, winemaker’s selection (vranec 40 %, merlot 40 %, carménère 20 %), cuvée de prestige (merlot 45 %, vranec 37 %, cabernet franc 18 %), zatim syrah, merlot, cabernet sauvignon, vranec, kratošija, merlot signature… Kuriozitet iz berbe 2017, uzorak dakako uzet iz bačvice: cabernet sauvignon sa čak 19 vol % alkohola koji uopće ne iskače i nimalo ne smeta. Grožđe za ovo gusto vino u berbi je nakupilo toliko šećera da se alkoholno vrenje moralo provesti dva puta! Malinkovski veli da će se krajem 2019., kad se kapljica još pokaže u razvoju, odlučiti što i kako s tim vinom.

Nakon kušanja, u podrumu, nekih dvadesetak mladih i još nenapunjenih vina, domaćin Malinkovski htio je od nas kao grupe čuti koje nam se vino najviše dopalo. U igri su bili temjanika 2017, syrah 2017 namijenjen za kategoriju Ten barrels, te posve neuobičajeni cabernet sauvignon 2017 sa čak 19 vol % uopće ne stršećeg alkohola. Favorit od Malinkovskoga iz 2017 je syrah, dopalo mu se da se i nama svidio, i ponudio nam je da se potpišemo na bačvicu sa syrahom, uz obećanje da će svaki od nas, kad vino bude napunjeno, kao suvenir dobiti butelju!

Kad je već tako duboko široko i temeljito ušao u vinske vode, logično je da je htio pred javnost izaći i s posve nekonvencionalnim vinom, tzv. narančastime. Njegov narančasti je Orange 2013 grenache blanc, s 95 posto sorte grenache bijeli, u Makedoniji zvan belan, te sa pet posto pinota sivoga. Maceracija je trajala šest mjeseci, a vino, koje je s 13,5 vol % alkohola, 20 mjeseci je dozrijevalo u drvu, napunjeno je u bocu u veljači 2017.

Hotel Kamnik sa četiri zvjezdice ima 21 sobu, restoran sa 90 sjedećih mjesta i ljetnu terasu kapaciteta 100 osoba. U Chateau tj. dvorcu u kojemu je vinski podrum, ekskluzivni je restoran za manje grupe, uglavnom do ukupno 40 osoba. Uz dio za jelo nalazi se prostrani dnevni boravak za uživanje, poslije jela, u razgovoru uz kakvo piće, prvenstveno dakako vino…

Restoran u hotelu: ponuda hrane – sjajna: carpaccio od marinirane junetine s parmezanom, senfom, sezamom, špinatom i salatom; ravioli s jelenjim raguom, pestom, parmezanom, pireom od bučinih koštica i tartufa; rižot od lignje s prženim košticama od buče; meso zeca s vrganjima, maslinama, gusjom jetrom, topljenim sirom i kremastim umakom od cikle; jarebica sa smrčcima; mangulica s pireom od celera, šparogama, ukiseljenim lučicama, prženom ciklom; dugo pirjano meso od jelena s gljivama smrčcima, pireom od celera, prženom ciklom i s orasima, sirevi, kolači na bazi čokolade i na bazi karamela…

Kušaonica vina i prostor za boravak-odmor nakon jela, u chateauu

Kreacije na tanjuru

Vrijedni i inventivni chefovi Chateaua Kamnik – Marijan Skrojmanovski i Nikola Miškovski

Chateau Kamnik: vina poslužena uz jela gostima iz Hrvatske

BOVINOVA CIGANKA – PRVO MAKEDONSKO INTERNACIONALNO VELIKO ZLATO!

Još se nismo oporavili od skopskih akrobacija uz trpezu (ne na trapezu!), a već smo se našli u Negotinu, južno od Skopja i u Tikveškom vinogorju, u lijepo uređenoj kušaonici vinske kuće Bovin u vlasništvu dvojice braće BogevskiKirila i Giorgija. U društvu, naravno i opet za stolom prepunim lokalnih delicija, s Kirilom odnosno Kirom ili Ćirom Bogevskim, i glavnim enologom Borisom Nećevom, u Bovinu zaposlenime već 20 godina, Obojica strastveni zaljubljenici u vino, ali i u pjesmu.

Kiril Kiro Bogevski, suvlasnik Bovina, ozbiljan – lijevo, i raspjevan uz crnjak My Way

A bilo je toga dana i te kako razloga za druženje u Bovinu uz bogati stol i pjesmu: ne samo zato što se u dvorištu vinarije punio šleper vinom za izvoz u Kinu, nego je domaćinima i upravo bila stigla radosna vijest da su za vino G’upka (=ciganka) na jednom od najvećih i najznačajnijih svjetskih vrednovanja plemenite kapljice Mundus Vini 2018-spring tasting u njemačkome Palatinatu osvojili veliku zlatnu medalju! Kiro te Nećev, poznatiji kao Borče, bili su posebno ponosni odličjem jer, vele, to je prvo makedonsko veliko zlato otkako je Mundus Vinija. A što li će biti kad na ocjenjivanje u bijeli svijet pošalju svoje konje vrane Eru te My Way, kreiran malo i po afinitetima Kirila Bogevskoga (my way = moj način), inače zaljubljenika u pjesme Franka Sinatre, posebice u taj hit My Way pa i otud taj naziv vinu, tako da se dvoranom orilo My Way i kroz Kirin glas i kroz glas Frankie-boya sa zvučnika. Zaneseni Borče je pak bio više raspoložen za domaću glazbu…

Kiro Bogevski i enolog Boris Nećev. Kiril Ćiro Bogevski, koji je ljubitelj crnih ali i svježijih vina, pokazao je My Way-sistem i time što je od enologa Borisa Nećeva tražio da od sorte sangiovese napravi crno vino što će se moći pijuckati i za osvježenje u proljetnim, osobito ljetnim te ranojesenskim danima. Borče je u vinogradu na većoj nadmorskoj visini i iz uvjeta koji omogućuju očuvanje kiselina i svježine, ostavio grožđe određeno vrijeme na prosušivanju na trsu, maceracija je bila nešto kraća nego za klasičan crnjak, pa je dobio vino s lijepim aromama na suho tamno bobičasto i koštićavo voće i s dosta mekanim taninom, tako da to vino za osvježenje Bogevski preporučuje poslužiti – s kockicama leda!

– Bovin je utemeljen 1998. godine, danas brine o 65 vlastitih hektara pod trsjem a sa 20 hektara još kupuje grožđe od izabranih kooperanata. Naši se vinogradi većinom nalaze na 260 metara nadmorske visine, a nekih 30 posto terena je na položajima i od 400 do 700 metara. Kako se u Tikveškom vinogorju susreću kontinentalna i mediteranska klima i kako imamo puno sunca te kako uvijek tu puše ako ne vjetar a ono barem vjetrić, bolesti vezanih uz vlagu nema, tako da su kroz sezonu dovoljne ukupno dvije do tri zaštite. Tlo je vrlo pogodno za vinovu lozu, na većini parcela sastoji se od pijeska i kamena, tako da su uvjeti rekao bih idealni za proizvodnju posve prirodne, tj. bio-kapljice  – govori Boris Nećev, ističući Disan, Brestin dol, Ag’upka, Era, Ka Kruša kao ponajbolje table zasađene vrancem, sada s lozama starim i do 65 godina, navodeći i kako uz vinovu lozu gdje-gdje raste i divlje šumsko voće, primjerice trnka s bobicama poput onih od borovnice, njene arome kao da su nazočne i u vinu od vranca s tih pozicija.

Bovin trsje: ne vidiš mu kraja, tamo u daljini sa nebom se spaja…

Zgrada s podrumom Bovin. Tih dana kad smo bili kod njih Bogevski i Nećev imali su i te kako razloga za veselje: u kamion se punio kontingent vina namijenjen tržištu Kine, a stigla je i vijest iz Njemačke da je vino G’upka na Mundus Viniju 2018-proljetnom ocjenjivanju osvojilo veliku zlatnu medalju!

Prostrana kušaonica Bovina

Sorte koje Bovin uzgaja su: chardonnay, pinot sivi, temjanika ili muscat de Frontignan, kultivar je odavna prisutan u Makedoniji tako da ga Makedonci smatraju originalno svojime, zatim, od crnih, vranec, merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc, petit verdot, syrah, tempranillo, sangiovese. Ukupna proizvodnja vina vrti se ko 1,3 milijuna litara. Uz vino, Bovin proizvodi i vinjak, bazni dozrijeva pola godine u bačvama, kategorija fine brandy dvije godine, a kategorija premium što u rabljenim što u novim bačvicama provede od četiri do šest godina.

Kako Nećev silno voli pjenušce, Bovin se okušao i u tome segmentu. I dobio vrlo dobar pjenušac! Radio ga je, Nećev, My Way sistemom, tj. ne najprije proizvodeći vinsku osnovu pa onda, kako danas rade svi ili gotovo svi, s gotovim vinom ideći u šapanjizaciju dodavanjem šećera i kvasaca, nego puneći u butelju mlado vino koje još nije završilo s prvom fermentacijom i ostavljajući ga, bez dodavanja šećera i kvasaca, da to vrenje dovrši u butelji. Prisjećam se da je na taj način pjenušce svojedovno radio i enolog Franjo Jambrović još dok je bio voditelj podruma Mladina nekadašnjeg Jaska-vina! Ovaj svoj prvi šampus koji smo kušali u Bovinu Nećev je stvarao od chardonnaya, ali namjera mu je prebaciti se na domaću smederevku, za koju smatra da može jako dobro poslužiti za šampanjizaciju. O tome koliki je Borče My Way, ili bolje reći His Own Way-igrač lijepo govori i to da se okušao u proizvodnji pjenušaca i od – šipka! Najteže od svega, veli, bilo je cijediti sok iz šipka dok ga se dobije u nekoj dovoljnoj količini da uopće vrijedi pokušaja ići u šampanjizaciju!

Boris Nećev u bariknom podrumu Bovina

Ima Borče i svoju tehniku kod produkcije bijelih mirnih vina: rado se u tijeku alkoholne fermentacije mošta igra sa spuštanjem i podizanjem temperature, da, kako objašnjava, u vinu dobije višeslojnu voćnu aromu. A pribjegava i još nečemu: u nekom trenutku kad procijeni da je to najbolje s taloga otoči dio s vrha a to što ostane u posudi drži oko četiri dana na temperaturi od minus četiri Celzijeva stupnja, kako bi, navodi, iz te mase izvukao određenu količinu tekućega dijela osjetno obogaćenoga aromama, i taj dio onda vraća u onaj prethodno otočeni tekući dio. Kod proizvodnje crnoga vina pazi da grožđe iz vinograda u podrum dođe na relativno niskoj temperaturi, kako prije vremena ne bi krenulo alkoholno vrenje, nakon što se odvoji peteljkovina cijele bobice stavlja u posudu za fermentaciju i dodaje se kvasac za vrenje, u toku fermentacije tri puta dnevno potapa se klobuk, a nakon nekih pet do šest dana sok odvaja od kožice i premiješta ga bilo u inoks ili u barrique. Svakog mjeseca, u vremenu od nekih 90 dana, Nećev obavlja po jedno pretakanje, da, kako kaže, kapljica dobije kisika. Vino u barriqueu, gdje se dovršava fermentacija, ostaje na dozrijevanju, ovisno o materijalu i o tome kakav se finalni proizvod želi dobiti, jednu odnosno dvije godine. Kod vina najgornje kategorije, tj. A’giupke (vinograd od 10 hektara na lokalitetu A’giupka na visini od 400 metara), Imperatora (vinograd na visini od 260 metara), My Way (vinograd na Disanu na oko 700 metara) i Ere (vinograd od tri hektara na nadmorskoj visini od 400 metara, loze stare 40 godina), Borče prakticira prosušivanje grožđa vranca na trsu od 50 pa i do 70 posto, tako da grožđe ulazi u primarnu preradu s vrlo visokim sadržajem sladora, i fermentacija bude spora i teška. Vina sazrijevaju najmanje po dvije godine u bačvicama od makedonskoga hrasta. Evo i što sve to znači u dobivenoj finalnoj količini vina: s 10 hektara A’giupke se dobije tek 7000 litara vina, a Ere s tri hektara bude jedva 1200 litara! Sukladno tome su i cijene – iznad 100 € za butelju! Inače, Imperator 2016 koji smo kušali sada u Bovinu bio je s 15,0 vol %, A’gjupka 2012 koja je osvojila Veliko zlato na Mundus Viniju 2018 sadržavala je 15,5 vol % alkohola, kao i My Way 2011, dok je Era 2012 bila sa 16,0 vol %.

VINSKA VIZBA TIKVEŠ

U Kavadarcima je, kažu Makedonci, najveća vinarija na Balkanu, a to je vinska vizba Tikveš. Tikveš danas ima nekih 1000 hektara vlastitih vinograda a grožđe još otkupljuje s  5000 ha.

Priča o vinariji Tikveš počinje još 1885. godine. Goleme proporcije bilježe se od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad se nekoliko manjih poljoprivrednih vinarskih zadruga udružilo i utemeljilo Agrokombinat Tikveš. Kupnjom, godine 2003. vlasništvo nad objektom preuzima grupacija M6 Investments, na čelu koje je danas Svetozar Janevski. Odmah po preuzimanju Tikveša, M6 Investments je počeo pokazivati kako uistinu ozbiljno misli, naime u modernizaciju proizvodnih pogona i u unaprjeđenje kakvoće vina, što uključuje i angažman francuskog enologa Philippea Cambiea kao eno-savjetnika, uložio gotovo 40 milijuna eura. Inače, najnovija informacija je da je M6 Investments odnedavno ima i vinski posjed na jugu Francuske, naime na području Vauclusea kupljen je dvorac De Gourdon s nasadom grenachea i syraha.

U vinariji Tikveš doček na najvišoj razini: pimio nas je i ugostio vlasnik Svetozar Janevski, kao čelnik grupe M6 Investments koja, inače, upravlja i Skopskom pivovarom i s nekoliko hotela visoke kategorije u Skopju i na Ohridu. Jela su pripremali kuhari Nikola Stojaković (dolje, u sredini), Ordančo Unev i Kristijan Stojčevski, koji su se školovali u Francuskoj, pa je ručak bio u znaku makedonskih namirnica (npr. pastrva s Ohridskog jezera) i francuskog načina prigotavljanja i serviranja

Htjelo se, odmah od tog novog početka Tikveša, maksimalno kombinirati lokalnu tradiciju s modernim internacionalnim pristupom, ali ne samo u smislu korištenja suvremene tehnologije koja u proizvodnji donosi poboljšanja, nego i u smislu kreiranja i razvoja proizvoda za novu generaciju potrošača, a to, među ostalime, znači, u formiranju eno-uradaka, i sljubljivanjem lokalnih sorata s onim međunarodnima. Uvelike je tome pridonio upravo spomenuti enolog Cambie, kojega je, usput da navedem. glasoviti američki vinski kritičar Robert Parker the Wine Advocate 2010. godine proglasio najboljim eno-savjetnikom na svijetu. Vizba Tikveš, koja godišnje proizvede oko 12 milijuna butelja, miljenica je Roberta Parkera, zaljubljenika u bijela i crna grand cru vina Bela voda i Barovo. Vinima Bela voda u bijeloj i crvenoj varijanti, te Barovu i Vrancu Special Selection, u više navrata Parker je dodjeljivao, pohvalit će se Tikvešani, od 90 do 95 bodova.

Vina uz ručak

Vinska vizba Tikveš tržištu danas nudi 50 različitih vina, razvrstanih po kategorijama na temelju organleptike i po kategorijama cijene. Kategorije su: Traditional wines (tradicijska vina u bag-in-boxu, miješano bijelo i miješano crveno, zatim, u litrenim bocama i stolne kategorije: graševina, smederevka, kratošija, vitač i vranec), Classic (klasik, u butelji: temjanika, traminac, chardonnay, graševina, rose, kratošija, vranec & merlot), Alexandria, T’ga za jug (komercijalno nevjerojatno uspješna marka polusuhog vina, bijelog – od rizlinga, i crnog – od vranca: marka je lansirana 1973. u počast Večerima poezije u Strugi), Special Selection (posebna selekcija: temjanika, grenache bijeli, sauvignon, muscat ottonel, cabernet sauvignon, cabernet franc, vranec, plavac), Alexandria Cuvée (bijelo: chardonnay & rizling; rosé, te crno: merlot, cabernet sauvignon, vranec), i Terroir Wines (vina terroirea, s izdvojenih položaja što se smatraju grand cruima a tu spadaju Bela voda single vineyard (bijelo: chardonnay & grenache bijeli; crveno: vranec & plavac mali), Barovo single vineard (bijelo: grenache bijeli ili belan + chardonnay; crno: vranec & kratošija ili tribidrag, crljenak). Inače, Tikveš je znan i po destilatu, konkretno po lozovači Žolta, njegovanoj u hrastovim bačvicama više od sedam godina.

Kroz vinograde i podrum proveo nas je Marko Stojaković, glavni enolog Tikveša, inače brat spomenutog kuhara Nikole Stojakovića

U vinariji Tikveš radi 15 enologa! Jedan od njih je i mladi Kire Petrov, uposlen u odjelu za ultra-premium vina. Svake godine određeno vrijeme provede negdje u svijetu na specijalizaciji u znanim podrumima!

Direktor vinarije Tikveš Radoš Vukičević skreće pažnju na butikne vinarije Tikveša.  U vlasništvu Grupacije su i boutique-vinarije, jedna je Domaine Lepovo, u kojoj se proizvodi samo kapljica premium kategorije (Domaine Lepovo chardonnay, pinot noir i cuvée od vranca, merlota i cabernet sauvignona), a jedna je na lokaciji Barovo, ona tek sada kreće s preradom grožđa s Barova. Vukičević kaže da Domaine Lepovo daje 5000 litara chardonnaya i 5000 litara crnog pinota, i da se Barovo bijelo, od belana i chardonnaya, te Barovo crno od vranca i kratošije proizvode u količini od tek po 15.000 boca godišnje.

Direktor vinarije Tikveš Radoš Vukičević, u društvu s kolegicama iz sektora vinogradarstva te marketinga i prodaje

Tikveško vinogorje, položaj Barovo,  single vineyard. Vinogradi su na vulkanskome tlu i smješteni na obroncima brda na visinama između 550 i 750 metara. Barovo je mjesto gdje se sudaraju svježina visokih planinskih vrhova Kožufa i tople struje Egeja. Ljeto (ljetna atmosfera) je tu dugačko, vrlo toplo ali ne prevruće, noći su svježe, zrak čist, vjetrić stalno pirka i nema vlage pa se ne razvijaju bolesti, loze su starije od 35 godina… Idealno ne samo za za uzgoj visokokvalitetnoga grožđa za vino, nego i, što je osobito važno, za uzgoj na 100 posto ekološki način! Uskoro Tikveš na novome prostoru na Barovu otvara podrum, upravo su u tijeku završni radovi na njoj.

Prizor s Barova, i dolje, građevina butikne vinarije Tikveša na Barovu

Prestižni uradci Tikveša su i Bela voda bijelo i Bela voda crno. Obje etikete proizvode se u količini od po 10.000 litara, Grand cuvée od vranca, merlota i cabernet sauvignona također je u količini od 10.000 litara. Bela voda je single vineyard u bregovitome dijelu, na nadmorskoj visini između 250 i 300 metara, na kosinama, s ilovastim tlom, milovan blagim vjetrovima od rijeke Vardar. U vinu: lijepe arome zrelog voća

Sva ova vina godišnje osvoje, čujem, i do 60 priznanja, i to samo na najjačim svjetskim natjecanjima, pa to i te kako govori o kakvoći!

Čak oko 50 posto produkcije Vizbe Tikveš ide u izvoz, zasad, osim u Europu (Tikveš ima svoje predstavništvo u Hrvatskoj, Orbico, pa se eto vina nalaze i kod nas), ponajviše u SAD, Kinu, Australiju, Kanadu…  ♣    SuČ – 04/2018

Prizori iz podruma Tikveša u Kavadarcima: konusne inoks-cisterne te velike hrastove bačve

Betonske cisterne s lijepom fasadom, te, dolje, barricaia

Kao u kakvom dvorcu: prolaz dijelom vinskog podruma do restorana vinarije Tikveš

 

 

 

 

U najpoznatijem svjetskom vinskom (k)raju/ BORDEAUX – SNAGA VINA

 

 

Vinorodni Bordeaux: vinogradi su smješteni uz rijeke (označeno nijansama crvenoga i ljubičastom bojom)

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

VINORODNA GIRONDA NE SAMO DA JE (i) VISOKO ENO-GASTRONOMSKO PA i SVOJEVRSNO MONDENO OKUPLJALIŠTE, NEGO JE i VISOKO ŽIVOTNO UČILIŠTE ZA SVE OKO BAKHOVA NEKTARA i NA NJEMU BAZIRANOGA TURIZMA. VRLO JE VRIJEDNO POĆI TAMO, TE DRŽATI DOBRO OTVORENE OČI, UŠI, NOS i USTA, RADI KONCENTRIRANOG UPIJANJA (NE OPIJANJA!!) SVEGA ŠTO MOŽE FORMIRATI DRAGOCJENO ISKUSTVO i BITI POTICAJEM ZA UNAPRJEĐENJE OVOGA GOSPODARSKOG SEGMENTA KOD NAS

Jedan od svjetskih glavnih gradova vina – Bordeaux, s nekih 250.000 stanovnika u užem dijelu i s gotovo 1,5 milijuna žitelja sa širom okolicom, te najpoznatije vinorodno područje svijeta – Bordeaux, s oko 117.500 hektara vinograda = više od šest milijuna turista – uvelike i onih dubljeg džepa – godišnje! Malo mjesto Saint-Emilion, na desnoj obali u bordoškome kraju, s jedva oko 1900 stanovnika, čujem, čak milijun turista godišnje.

La Cité du Vin, Grad vina u Bordeauxu, svojevrsni muzej plemenite kapljice i edukacijska ustanova – svemirska arhitektura, na meti fotoaparata

Mi se sada silno hvalimo kako rušimo sve rekorde u broju turističkih posjeta, a to nam nije i dovoljno. Treba privući što veći broj gostiju, tako se barem čuje iz izjava na našem radiju i na tv. Jak naglasak stavlja se na hrvatska turistička predstavništva po svijetu, upravo se traže nove osobe koje bi mogle biti sposobne usmjeriti prema nama još više stranaca, i tim, kako ih se naziva, ambasadorima hrvatskog turizma nude se velike plaće i razne pogodnosti za život vani. Naš turistički predstavnik u Austriji pohvalio se ovih dana javno da se, otkako je on ambasador našeg turizma u blizoj nam alpskoj državi, broj dolazaka Austrijanaca u Hrvatsku povećao 100 posto… Ali ovo što se upravo događa u Hrvatskoj više liči na invaziju, i to uglavnom u jedno područje – ono uz more, nego na turizam kao gospodarsku granu radi koje zemlja domaćin treba nastojati sebi i kao cjelina ali i po regijama s tipičnom ponudom stvarati snažan image na međunarodnome planu pa onda na kraju godine i očekivati/ostvariti (maksimalno mogući) visoki prihod. A o prihodu se u nas rjeđe i slabije govori sa službenog mjesta, doduše napomene se da će prihodi (da li i zarada?!) ove godine biti veći nego prije, ali – to je i logično s obzirom na veći broj dolazaka i noćenja… Kvalitetan turizam, ne nužno onaj prvenstveno s masovnim dolascima uglavnom u jednu regiju, i turistička invazija  (jednoga prostora) različite su stvari. U razmišljanja naših turističkih djelatnika a i političara valjale bi se, smatram, jače uključiti tema o nužnosti formiranja u Hrvatskoj, u raznim regijama koje imaju svoje posebne zanimljivosti, u što većem opsegu adekvatne ponude i za goste više platežne moći, i tema o zabrinjavajućim posljedicama turističke invazije po okoliš…

Bordeaux, snaga vina!

Château Pichon Longueville Comtesse de Lalande

Biseri kao jaki magneti – sâm grad, te ekskluzivni châteaui, primjerice Domaine de Chevalier, Château Margaux, Château Angélus, Château Smith Haut Lafitte, Château Haut Brion, Château Beychevelle, Château Pétrus, Château Mouton Rothshild, Château Ausone, Château Cheval Blanc, Château Pichon Longueville Comtesse de Lalande, Château Giscours, Château Canon la Gaffelière, Cos d’Estournel itd… Upravo Bordeaux, smješten na obali rijeke Garonne, i neke od ponajboljih tamošnjih vinskih châteaua obišla je prije kratkoga vremena sa mnom grupa Bakhovih štovatelja iz Hrvatske, dio njih ljubitelji visokokvalitetnih vina i visoke kuhinje a dio i proizvođači vina, također izrazito priklonjeni visokokvalitetnim proizvodima i istinskim užicima za stolom.

Bordeaux – Brasserie Bordelaise: veselo uz junetinu sa žara, od tamošnje pasmine boeuf-gras-de-Bayas, te uz bordoške rasne crnjake

Bordeaux, na francuskom jugozapadu i u blizini Atlantika. Kao drevna Burdigala, utemeljen je, inače, u trećem stoljeću prije Krista, a osnivači su bili Kelti. U Burdigali i okolici vinova loza uzgaja se još od prvog stoljeća nakon Krista. Bordeaux je glavno administrativno središte departmana Gironde, unutar kojega su, kao podprefekture, Arcachon (znan po uzgoju kamenica), Blaye, Langon, Lesparre-Médoc i Libourne. Departman Gironde nalazi se unutar regije Nouvelle Aquitaine (Nova Akvitanija), a nazvan je po Girondi, koju neki, Bordožani će reći: pogrešno, smatraju rijekom, međutim riječ je zapravo o najdužem, i plovnome, riječnom ušću u Europi. Ono počinje malo nizvodno od Bordeauxa, na spoju dviju rijeka – Garonne i Dordogne u jedan tok, te se proteže do Atlantskog oceana u dužini od oko 80 kilometara i u širinama od tri do 11 kilometara, pokrivajući površinu od 635 četvornih kilometara.

Simpatičan wine-bar La Ligne Rouge na keju (quai) uz Garonnu: vlasnik Gwen Jugan, čija je filozofija Uživati za stolom ne po automatizmu na bazi razvikanosti neke robne marke na tržištu, nego po našim osjetilima vida, mirisa i okusa, nudi lokalne specijalitete lokalnih po naški rečeno OPG-a kao male zalogaje, te velik izbor različitih, široj javnosti manje poznatih etiketa ne samo iz Francuske nego i iz niza drugih zemalja, među njima je i Hrvatska (Krauthaker, Cmrečnjak, Coronica, Stina…). Vinski izbor vlasnika Jugana i našeg vodiča Thierryja Basbayona i njihov trud da u tehničkome smislu i objasne svako vino bili su za nas sjajno iskustvo – odličan prikaz vrlo kvalitetne a manje znane pa eto stoga i cjenovno pristupačne vinske Francuske. Takvih ugostitelja trebalo bi biti posvuda puno!

La Ligne Rouge ima i hrvatska vina!

Od prije desetak godina grad Bordeaux – odakle su nekad vina, skupljena iz podruma u okolici, išla s kejeva Garonne upravo ušćem Gironde prema Atlantskom oceanu i dalje za druge zemlje – diči se prostorom kojega je, na urbanoj površini od 1810 hektara, UNESCO proglasio Svjetskom baštinom čovječanstva, i unutar toga predjela dosta je punktova koje se svakako preporučuje obići.

To su npr., u središtu grada, trg pod nazivom Place des Quinconces, jedan od najvećih gradskih trgova u Europi! Trg, u obliku dugačkog pravokutnika koji međutim u ovome slučaju na jednome svome kraju završava ne ravnom linijom i pravim kutevima nego polukružno, s površinom je od čak 12,6 hektara, a uređen je početkom 19. stoljeća, na mjestu gdje je nekad bio dvorac Château Trompette. Naziv mu dolazi od pojma quincunx, a to je geometrijski oblik označen svojevrsnim križem formiranim od četiri točke na rubovima pravokutne površine te s jednom, petom točkom, u sredini, predodžbu o čemu je riječ lijepo pruža pogled na dio s pet točkica na standardnoj kockici za npr. popularni Čovječe ne ljuti se te za druge neke društvene igre za koje se rabi kocka s točkama od jedne do šest. Na Trgu Quinconces na prostoru svake od tih pet točaka stavljena su stabla. Trg se proteže do rijeke Garonne, i na tom dijelu dva su 21 metara visoka stupa, jedan predstavlja trgovinu a drugi navigaciju. Naknadno su tamo dodane dvije statue od bijelog mramora, jedna je posvećena Michelu de Montagneu, a druga Charlesu secondatu, barunu od Montesquiea. Glavni spomenik na trgu podignut je na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, a riječ je o Monumentu aux Girondins tj. spomeniku Žirondincima, poslanicima koji su ustali protiv nasilja i završili kao žrtve vladavine terora za vrijeme Francuske revolucije.

Bordeaux, Le Grand Théatre – Veliko kazalište

Bordeaux, jedan od glavnih vinskih gradova svijeta. Uz rijeku Garonnu – Place de la Bourse, Trg Burze, te Vodeno ogledalo uz Garonnu, na kojemu se ljeti rado skupljaju djeca da bi se igrala i prskala

Most Chaban Delmas, sredina kojega se diže da bi propustila velike brodove. Dizanje mosta privlači dosta pažnje turista

Bridge over troubled water – Bordeaux, most Pont de Pierre, preko Garonne. S mosta se kroz Burgundijska vrata ili Porte de Bourgogne (dolje lijevo) ulazi u centar

Za vidjeti još: Maison Gobineau kao sjedište bordoškog poslovnog vinskog udruženja Conseil Interprofessionel du Vin de Bordeaux, zatim Le Grand Théatre ili Veliko kazalište, crkva Nôtre Dame koju su sagradili Jakobinci, nekadašnji dominikanski samostan Cour Mably, katedrala Saint-André, Muzej Akvitanije, Trg Fernand Lafargue, crkva sv Petra, Trg Parlamenta, Trg Burze, Vodeno ogledalo koje je 2007. osmislio pejsažni arhitekt Michel Courajoud na način da je na gradskom šetalištu na obali rijeke Garonne dao napraviti bazen dubine tek nekoliko centimetara i napuniti ga vodom na čijoj se površini, kao na ogledalu, zrcali okolni ambijent. To Vodeno ogledalo jako je popularno osobito među

Jedna od najpoznatijih svjetskih vinoteka – bordoški L’Intendant

mlađarijom koja ljeti rado bosa njime gaca i prska se…

Svakako je među točkama koje u Bordeauxu valja pogledati i novootvoreni Grad Vina – La Cité du Vin  (u vinoteci kojega se nalaze i hrvatske butelje!), netko ga naziva muzejem ali rekao bih da mu više odgovara kvalifikacija opće obrazovne i promocijske ustanove vezane uz vino jer daje prikaz vinogradarstva i vinarstva ne samo u bordoškome kraju i Francuskoj nego i općenito po cijelome svijetu.

Ugrijavanje za Bordeaux počelo je u Hrvatskoj uz vina grupacije Baron Philippe de Rothschild, posjedâ Château Mouton Rothschild, Château Clerc Milon, Château d’Armailhac iz Pauillaca. Bilo je zamišljeno ući i u taj vinski podrum u Pauillacu, ali, jednostavno, to se vremenski nije uklopilo, pa je sreća bila to što je Mouton Rothschild neposredno prije našeg polaska za Bordeaux stigao u Hrvatsku.

U društvu s Hérvom Gouinom, direktorom komercijale Château Mouton Rothschilda, ugrijavanje za Bordeaux u Hrvatskoj, uz vina nekoliko podruma grupacije Baron Philippe de Rothschild: Château d’Armailhac, Château Clerc Millon i Château Mouton Rothschild, Pauillac aoc. Sedam crnjaka, od 2012 do 1998. Lijep doživljaj. Vina potražiti preko zagrebačke tvrtke Pago, koja se eto ne bavi samo sokovima! Dopali su mi se osobito Clerc Milllon 2012 (mpc 900 kn), Château d’Armailhac 2011 (612 kn) i Château Mouton Rothschild 2008 (4812 kn)

__________________________________

BORDOŠKO VINORODNO PODRUČJE – U vinorodnom predjelu Bordeaux u regiji Nova Akvitanija i na području departmana Gironde na jugo-zapadu Francuske vinogradarske podregije su MédocGravesSauternesEntre-deux-Mers, Libourne, Blaye, Bourg. Tla su ilovasto-vapnenasta, te pjeskovita i šljunčana. Najvažnije sorte: merlotcabernet sauvignoncabernet franc, petit verdot, sémillonsauvignon, muscadelle. Vrijedi ovdje navesti i neke sorte koje su danas u Bordeauxu nešto manje istaknute ali su vrlo popularne u nekim zemljama Južne Amerike, primjerice carmenère (Čile), malbec (Argentina), tannat (Urugvaj)…  Klima je oceanska, a osunčanost kroz godinu je u prosjeku 2083 sata.

Karta vinorodnog Bordeauxa s detaljno označenim vinogorjima i apelacijama

Na 117,500 hektara vinograda je oko 9820 vinogradara.

Neka vina koja se proizvode u bordoškome kraju spadaju u najbolja i najskuplja na svijetu, pa to čini Bordeaux svjetski referentnim vinogradarsko/vinarskim predjelom, ali i turističkom Mekom.

Oko 80 posto je crne kapljice, a oko 20 posto bijele (npr. u Pessac-Léognanu i u Entre-deux-Mers), Vina su većinom suha, ali ima i izrazito slatkih desertnih (Francuzi ih nazivaju vins liquoreux), npr. u Sauternesu, Barsacu, Cadillacu. Nešto sasvim malo je i mirnih roséa, te nešto pjenušaca zvanih crémant de Bordeaux (klasična, tradicijska metoda). U bordoškom predjelu su, ovisno o sortama, tipovima tla, radu u vinogradu i podrumu, čak 63 apelacije.

Departman Gironde godišnje proizvede između pet i šest milijuna hektolitara vina, i prvo je francusko vinorodno područje po količini vina s oznakom aoc, a s obzirom na ukupnu produkciju, dakle vina aoc i bez aoc, treće je, poslije Herlaulta i Audea. ■

__________________________________

PESSAC-LÉOGNAN

Dan po dolasku u Bordeaux – odlazak za Pessac i Léognan. S nama je kao vodič Thierry Basbayon, zaposlen u tvrtki Les Robes de l’Est, što ju je – da bi u Francusku uvozila i po Francuskoj a po mogućnosti i šire u Europskoj Uniji, plasirala vina iz zemalja europskog jugoistoka te država Azije sve to Gruzije i Azerbajdžana – osnovala Barbara Bačić, kćerka Dalmatinca Ante Tonija Bačića, prije više desetljeća trbuhom za kruhom iseljenoga u Francusku gdje eto već niz godina kao trgovac surađuje s tamošnjim znanim tvrtkama za proizvodnju vinogradarske i podrumarske opreme.

Pessac-Léognan je apelacija iz 1987. godine, a odnosi se na vina kod mjestâ Pessac i Léognan, u vinorodnome dijelu Graves što se nalazi odmah južno od grada Bordeauxa i što se prostire na oko 1600 hektara. Klima je i tu oceanska. Tlo je šljunkovito, dosta je i pjeska i ilovače. Šljunak ide u dubinu u slojevima od 20 centimetara do tri metra. Vinogradi su sađeni u prosjeku gustoćom od oko 6500 loza po hektaru. Sorte su za crna vina, koja izlaze kao cuvéei, cabernet sauvignon, merlot i cabernet franc, dopušteno je rabiti i carmenère, malbec (cot) i petit verdot. Za bijela se koristi sauvignon bijeli, uz dodatak sémillona, a dopušteni kultivari su još i muscadelle i sauvignon sivi. Maksimalni dozvoljeni prinosi za apelaciju kreću se od 54 do 60 hl po hektaru. Najbolji châteaui su i niže s prinosima.

Domaine de Chevalier, iz daljega i izbliza

Salon za dnevni boravak

U Pessac-Leognanu je 75 châteaua odnosno domaina. Po dokumentu iz 1953. godine, 16 je klasificiranih cruova. Pravo na oznaku 1er grand cru classè ima samo jedan proizvođač a to je Château Haut Brion. U najbolje vinske kuće u Pessac-Léognanu, s pravom na oznaku grand cru classé, ubrajaju se Domaine de Chevalier, Château Haut Bailly, Latour Martillac, Malartic Lagravière, Olivier, Pape Clément, Smith Haut-Lafitte

Ukupna godišnja proizvodnja kreće se oko devet milijuna butelja  Oko 80 posto je crnoga vina. Izvoz je oko 75 posto od produkcije.

Olivier Bernard, vlasnik Domaine de Chevalier i predsjednik udruge Union de Grand Cru de Bordeaux

Eto nas u Léognanu na imanju Domaine de Chevalier grand cru classe Pessac-Léognan,  vlasnika Oliviera Bernarda, inače aktualnog predsjednika udruge Union des Grands Crus de Bordeaux. Direktor je Rémy Edange,  direktor proizvodnje Thomas Stonestreet, eno-avjetnik Stéphane Derenoncourt, a posebno za bijelo vino donedavna, dok nije umro, bio je glasoviti prof Denis Dubourdieu. Povijest ovoga posjeda dugačka je i seže u 1783. godinu, kad je osnovan pod nazivom Chibaley, a to je gaskonjski izraz za francuski pojam chevalier. Godine 1983. imanje kupuje obitelj Bernard, znana na tržištu u Francuskoj kao lider u jakim pićima i kao vrlo značajan trgovac velikim bordoškim vinima. Prije tridesetak godina počelo se na posjedu s velikim investicijama u gradnju novih podrumskih hala i kupnju nove, suvremene podrumarske opreme, dakle u opću modernizaciju pogona. Oduvijek je ova vinska kuća visoko kotirala kakvoćom vina, a danas spada u najcjenjenije francuske proizvođače plemenite kapljice.

Prvo vino kuće – jedno je bijelo, a jedno crno – pod nazivom je Domaine de Chevalier, a drugo vino kuće je L’Esprit de Chevalier.

Ekipa iz Hrvatske s Rémyjem Edangeom (sasvim lijevo), direktorom u Domaine de Chevalier, u obilasku vinograda i podruma

Elokventni Edange prezentirao je imanje te vinsku filozofiju kuće, baziranu na prirodi prijateljskom, organskom pristupu u vinogradu.

Imanje obuhvaća 49 hektara vinograda, podignutoga na tlu s pjeskovitim i šljunkovitim slojem smještenim na podlozi od vrlo propusnog sedimentarnog stjenovitog dijela sastavljenog od pijeska i quartza. Oko 40 ha je s crnim sortama – 65 posto je cabernet sauvignona, 30 posto merlota i po 2,5 cabernet franca i petit verdota, te devet hektara s bijelim sortama – sauvignona bijeloga je 70 posto, a sémillona 30 posto. Gustoća sadnje je 10.000 loza po hektaru.

Tlo, i stare loze

Edange veli da su vinogradi Domaine de Chevalier projektirani tako da redovi idu malo ukoso u smjeru sjever jug da bi upravo u periodu kad su ljeti po danu sunčeve zrake toplinski najjače grozdovi bili zaštićeni od njihova direktnog djelovanja hladom što ga u tim trenucima stvara susjedni red. Edange naglašava i kako se u vinogradu nastoji raditi tako da se u tlu maksimalno zadržavaju postojeći mikroorganizmi. Ne koriste se pesticidi ni herbicidi, prska se samo sumporom i s nešto bakra te s eko-preparatima. Domaine de Chevalier zaposlilo je dvojicu biodinamski nastrojenih stručnjaka koji rade te eko-preparate. Za gnojidbu Domaine kupuje po potrebi eko-komposte od više ekoloških proizvođača kojih u Francuskoj, tvrdi Edange, ima dosta. Edange dodaje kako sa zloćudnom escom nemaju mnogo problema.

Obrada uz pomoć konja kao vučne snage

Na pitanje hrvatskih vinogradara imaju li na imanju problema s radnom snagom kako u brojčanom smislu tako i u kvalitativnom (stručnost) smislu Edange odgovara da nemaju, naime u najbližoj okolici mnogo je obitelji iz generacije u generaciju ostajalo, i ostalo, u svojim seoskim domovima upravo da bi zarađivalo baveći se profesionalno vinogradarstvom.

Berba se, napominje Edange, uvijek obavlja ručno, i u više navrata, uglavnom trga se kad je grožđe zrelo ne samo fiziološki nego i feniono. Berba počinje već uoči izlaska sunca, i od toga trenutka toga dana traje nekoliko sati, uglavnom dok još temperatura nije jače skočila. Selekcija grožđa po kakvoći prvi put je odmah u vinogradu, a poslije je još i na pokretnoj traci u podrumu.

Podrum: bijelo grožđe nakon laganog prešanja ide na alkoholnu fermentaciju u barrique. Maceracija crnih sorata je najprije nekoliko dana na hladno, potom na pokožici kreće alkoholna fermentacija. Crno grožđe na maceraciji je tri tjedna u kosusnim drvenim i termo-reguliranim inoks cisternama te, kao najnovije, sve više u velikim pri vrhu jače suženim betonskim cisternama, bez remontaže. Prednost takvih pri vrhu jače suženih betonskih cisterni nad onim klasičnima je, čujem, u tome što je u njima s obzirom na suženi vrh tih posuda najveći dio klobuka stalno potopljen. Budući da je najveći dio klobuka upravo zbog tog suženja pri vrhu posude stalno potopljen, ne treba toliko raditi na potapanjima koja, objasnio je Edange, mogu rezultirati jačom ekstrakcijom ali koja mogu donekle biti nauštrb finoće i elegancije. U podrumu inače ima i velikih drvenih konusnih kaca-bačava, koje služe ne kao fermentori ia ni kao zrionice vina nego samo kao kontejneri za čuvanje asembliranog i gotovog vina prije punjenja u bocu.

Drvene konusne bačve i betonske posude s osjetnim suženjem pri vrhu, za maceraciju i alkoholnu fermentaciju

Domaine Chevalier za vinifikaciju rabi i bačvu u obliku jajeta. Za dozrijevanje vina je barrique

Bijelo vino dozrijeva na finom talogu u drvenim bačvicama 18 mjeseci, crno je također u drvu 18 mjeseci. Bistrenje: za bijelo vino rabi se bentonit, a za crno svježi bjelanjak. Filtracija: jedino ako se zaključi da treba.

Produkcija crnoga vina je 100.000 boca. Maloprodajna cijena za butelju sjajnog crnjaka Domaine de Chevalier dosiže 100 i nešto više eura. Bijelo vino, od sauvignona i sémillona, u količini je od 18.000 butelja, cijena je slična kao i crnome,  s obzirom na osjetno manju količinu u odnosu na crnjak i s obzirom na potražnju u boljim godištima zna biti i nešto veća nego što je za crno.

Chateau Smith-Haut-Lafitte

Florence i Daniel Cathiard

Chateau Smith Haut Lafitte grand cru classé de Graves u Martillacu (Pessac Léognan) u području Gravesa, s krasnim i dobro održavanim eksterijerom – parkom!, dvorac je osobito drag ne samo ljubiteljima plemenite kapljice nego i, posebno, ženama, zbog glasovitog spa-wellnesa Les Sources de Caudalie. Wellness je u vinskome znaku, naime brojni preparati su na bazi grožđa (pokožica, koštice-sjemenke bogate fenolima koji su snažni antioksidanti), a neke kupke na bazi su vina. I u nazivu spa sadržan je vinski pojam – caudalie, odnosno kodalija, a taj izraz označava trajnost vina u ustima. Jedna sekunda = jedna kodalija. Uz spa, Les Sources de Caudalie ima kao magnet tri restorana sa dva zvjezdana chefa, bazen za plivanje, ville za boravak…

Vlasnici i voditelji cijeloga kompleksa su bračni par Daniel i Florence Cathiard, nedavno im se u Upravi pridružila i njihova kćerka Alice Cathiard Tourbier. Bračni par Cathiard, koji je sportski nastrojen i dobro je znan u svijetu skijanja, kupio je château 1990. godine. Florence i Daniel rado ističu kako je njihova filozofija sažeta u jednoj rečenici a ta je da nastoje učiniti sve što je moguće da svaka berba crnoga i bijeloga vina na najbolji mogući način oslikava i prezentira iznimni terroir Châteaua Smith Haut-Lafitte.

U vinogradu također rad s konjem

I ovdje velike konusne bačve služe za maceraciju i fermentaciju, a barrique za dozrijevanje. Barikni podrum Châeau Smith Haut Lafittea uistinu je impresivan

Smith Haut Lafitte – svojevrsna osobna karta

Zagrebačka grupa u brižljivo održavanome krasnom parku Château Smith-Haut-Lafittea…, i, poslije, na ručku u restoranu dvorca

Smith Haut Lafitte glasovit je ne samo po vinu, nego i po spa/wellnesu, baziranome glavninom na grožđu i vinu

Enolog Yann Laudeho, u strukovnom razgovoru s plešivičkim enologom i proizvođačem Velimirom Korakom

Cathiardovi su snažno okrenuti prema prirodi prijateljskoj proizvodnji, pristupom u trsju – loze su inače u prosjeku nešto starije od 20 godina – u kategoriji su organskog uzgoja. Na razne načine nastoje u vinogradu njegovati bioraznolikost. Čuli smo da ne rabe ni herbicide ni pesticide, tlo obrađuju plugom na konjsku vuču, što se tiče gnojiva sami pripremaju kompost od stajskog gnoja te tropa. Berba je uvijek u

Frano Milina Bire uz vina Chateau Smith Haut Lafittea – Blanc 2012, 13,5 vol %, te Rouge 2012, 14 ,0 vol %

zoru dok su temperature niže, selekcija grožđa obavlja se i u vinogradu i na pokretnim trakama na stolovima za izabiranje. Podrum su Cathiardovi najsuvremenije opremili, pretoci se odvijaju ne pumpom nego na principu sile teže. Njihov eko-pristup ogleda se i u tome što su na puno mjesta postavili solarne ćelije radi dobivanja vlastite struje. Château Smith Haut-Lafitte ima i svoju bačvariju. Najbolja hrastovina za bačve bira se u francuskim šumama Tronçais i Jupillers.

U Pessacu, u samome gradu – vinogradi su i podrum Château Haut-Brion premier grand cru classe u 1855, a u neposrednom susjedstvu je pak Château Mission-Haut-Brion, u istom vlasništvu. Odmah na ulazu u Château Haut-Brion objašnjenje:

Karakter grand cru dolazi od prikladnog, skladnog spoja između onoga što pruža priroda i onoga što maksimalno može učiniti čovjek. Kakvoća i osobnost rezultat su braka u kojemu, zahvaljujući teritoriju, te strpljivosti, vrlini, znanju i iskustvu, u vinu ništa nije prevladavajuće važno i vitalno, ali sve je – esencijalno.

Chateau Haut Brion, Pessac

Vlasnik – princ Robert od Luxembourga, te direktor imanja Jean-Philippe Delmas

Château Haut-Brion, na kojemu je cabernet sauvignon zastupljen sa 45 posto, cabernet franc s 15 a merlot sa 40 posto, ima vrlo dugačku povijest, s motivima od kojih bi se mogla napraviti uspješna tv-serija s notama sapunice. Kao početak ozbiljnog vinogradarsko-vinskog posjeda spominje se 1533. godina, kad je izvjesni Jean de Pontac kupio zemljište zvano Haut Brion u Pessacu. Nova i vrlo prosperitetna era Châteaua nastupa 1935, kad je cijeli kompleks prešao u ruke jednog od tada najjačih američkih financijskih poduzetnika Clarencea Dillona, koji je odmah počeo snažno investirati u njegovo modernizaciju. Clarence Dillon, koji je umro 1979. u dobi od 96 godina, za života je ljubav prema vinu prenio na svoje nasljednike. Njegov sin Douglas Dillon 1953. postavljen je za američkog veleposlanika u Francuskoj, a nakon isteka ambasadorskog mandata on postaje državni podtajnik SAD za ekonomske poslove, potom, za ere Johna Kennedyja, državni tajnik za financije. S njim u SAD nije otišla njegova kćerka Joan Dillon. Ona se 1967. udala za njegovo kraljevsko visočanstvo princa Charlesa od Luxembourga, princa od Nassaua i princa Bourbon-Parme. Godine 1975. Joan Dillon uspela se na čelno mjestu u Château Haut-Brionu. Njen suprug princ Charles umire, i ona se 1978. ponvno udaje, za vojvodu od Mouchyja, s kojime upravlja posjedom. I danas je Chateau Haut-Brion u znaku obiteji Dillon: sada je glavni na kormilu sin Joan Dillon princ Robert od Luxembourga, koji je na vodećoj poziciji predsjednika kompanije 2008. zamijenio majku Joan. Inače direktor imanja je Jean-Philippe Delmas.

Haut Brion – podrum s barriqueom

Dvorana za prijem gostiju, te, dolje, salon za degustaciju

SAINT-EMILION

Saint Emilion kao mjesto – poseban doživljaj. Od 1999. godine nalazi se na UNESCO-voj listi zaštićene svjetske kulturne baštine. Riječ je o srednjevjekovnom utvrđenome gradu, niknulom na izrazito vapnenačkom terenu. Općina obuhvaća 5400 hektara vinograda u rodu i broji oko 800 châteauxa. Ukupna godišnja proizvodnja vina u tome vinogorju kreće se, kad je godina povoljna, oko 51.000 hl.

Saint-Emilion – pogled šire, te na glavni trg

Čuvena crkva St-Emiliona. Mjesto je zaštitio UNESCO kao spomenik kulturne baštine čovječanstva

Lijepi vinogradski prizor na ulazu u mjesto

Oznake su Saint-Émilion grand cru, Saint-Émilion appellation d’origine contrôllée (AOC), zatim appellation d’origine protégée (AOP). Proizvode se samo crna vina, udarne sorte su tu merlot s oko 60 posto, cabernet franc s 30 posto i cabernet sauvignon s oko 10 posto. Po pravilniku, prinosi ne smiju biti nikako veći od 65 hl/ha, preporučuje se zapravo da ne budu veći od 53 hl/ha, službeno dopušteni maksimum pak za vina u kategoriji cru classé je 40 hl/ha. Kategorizacija vina vinogorja Saint-Emilion seže u 1955., određene izmjene kao poboljšanja donesene su 2012.

U Saint-Émilionu postoji ukupno 64 klasificirana grand crua. Po novome, ima i premier grand cru classéa, i to u dvjema kategorijama – A i B.

Premier Grand cru classé A, pravo na nj imaju četiri châteauaCheval Blanc, Ausone, Angélus, Pavie.

Premier Grand cru classé B, pravo na nj ima 14 châteaua, među njima suBeauséjour, Château Beau-séjour Bécot, Canon, Canon-la-Gaffelière, Figeac, Clos Fourtet, La Gaffelière,Troplong Mondot, Trottevielle, Valandraud.

Elitni smještajno-ugostiteljski objekt Le Logis de la Cadène, s Michelinski zvjezdanim restoranom u vlasništvu Château Angélusa

Stol samo za dvoje!

U Châteauu Angélusu u Saint-Emilionu odmah na ulazu pridružio nam se jedan od čelnika kuće, Jean-Bernard Grenié osobno (drugi gazda Hubert de Boüard de Laforest bio je odsutan), a u znak dobrodošlice Angélusovo glasovito zvono Clarion, koje u sedam ujutro, potom u podne i onda u 19 sati svira angeluš, obradovalo nas je s hrvatskom nacionalnom himnom Lijepa naša! Baš lijepo!

Angeluš se svira u Saint-Emilionu još od 15. stoljeća, kao znak sjećanja na naredbu Pape Calixta III da se od 21. srpnja 1456. zvonjavom  crkvenih zvona na tornjevima kršćanskih crkava svakoga dana ujutro, u podne i navečer obilježi pobjeda Zapada nad osvajačkom vojskom otomanskog carstva.

Château Angélus sa zvonom – clarionom koji redovito svira angeluš i koji ne naš dolazak popratio melodijom hrvatske himne! Dolje: interijer ulazne dvorane, te sasvim dolje: vlasnici starije i mlađe generacije – Hubert de Boüard de Laforest sa kćerkom Stephanie te Jean-Bernard Grenié sa sinom Thierryjem

Osobno nas je u podrumu primio Jean-Bernard Grenié

Obitelj de Boüard de Laforest smjestila se u Sain-Emilionu u drugoj polovici 18. stoljeća, nakon što je tamo stigao Jean de Boüard de Laforest, član tjelesne garde tadašnjeg francuskoga kralja. Jeanova kćerka Cathérine-Sophie udala se 1795. za stanovitoga Charlesa Souffraina de Lavergnea koji je u Saint-Emilionu posjedovao vinograde. Kao nasljednik imanja javlja se početkom 20. stoljeća Maurice de Boüard de Laforest, koji posjed proširuje za tri hektara, vinogradom zvanim Angélus. Na završetku drugog svjetskog rata Maurice ostavlja imanje u nasljedstvo svojim sinovima, koji ga vode do 1985., kad ga preuzima na Bordoškom sveučilištu diplomirani enolog Hubert de Boüard de Laforest, kojemu se, 1987. na kormilu pridružuje Jean-Bernard Grenié.  A onda u vodstvo ulaze mlađe generacije obitelji – Stéphanie de Boüard-Rivoal, te 2016. Thierry Grenié de Boüard.

Château Angélus je u prvoj klasifikaciji na području Saint-Emiliona, 1955., uvršten u kategoriju grand cru classé. Godine 1973. Hubert de Boüard de Laforest, držeći se čvrsto i dalje principa da su bitni terroir i tipičnost vina za vlastiti kraj, počinje s modernizacijom posjeda, ne bi li ostvario još bolju kakvoću vina.

Vinogradi Angélus nalaze se u podnožju brežuljka u nekoj vrsti prirodnog amfiteatra s kosinama okrenutima prema jugu. Tlo je sastavljeno od vapnenca i ilovače u omjeru 80 prema 20 posto. Za taj teren izabrane su najbolje podloge po preporuci struke. Merlot je sađen više na dijelu terena gdje je jača zastupljenost ilovače, a cabernet franc tamo gdje nad ilovačom u gornjem dijelu prevladavaju pijesak i vapnenac. U nasadu je ukupno otprilike oko 47 posto cabernet franca, a ostatak je merlot. Cabernet franc svoju vrijednost počeo je pokazivati tek u dobi od 20 godina, da bi sada, sa 40 godina na plećima, bljesnuo punim sjajem, kaže Hubert de Boüard de Laforest.

Konusne velike drvene posude za maceraciju i za čuvanje vina prije punjenja, te barrique za dozrijevanje

Uz de Laforesta, enolog na imanju je još i Emmanuelle d’Aligny-Fulchi. Evo i tehnike rada u podrumu:  maceracija i alkoholno vrenje odvijaju se u cisternama od inoksa, te u velikim konusnim posudama od betona i drveta. Dozrijevanje je 18 do 24 mjeseca u barriqueu, za prvo vino kuće – a to je Château Angélus Premier Grand Cru Classé A, u novim bačvicama. Vino se puni u butelju obično 26 mjeseci nakon godišta berbe. Uz ovo prvo vino kuće postojii i tzv. drugo, tj second vin, a to je Carillon d’Angélus. Ukupna produkcija kreće se oko 100.000 butelja. Inače, u okviru kuće Angélus postoji još jedno vino – Château Bellevue St-Emilion grand cru, od 100 posto merlota.

Prigodno punjenje vina Château Angélus nakon što je posjed uvršten u kategoriju Premier Grand Cru Classé A

Plasman za francusko tržište i za svijet ide preko bordoških vinskih trgovaca. U Bordeauxu je običaj da châteaui na proljeće svoja mlada nova vina prezentiraju i nude na prodaju trgovcima vinom na manifestaciji nazvanoj En Primeur. Kuće koje trguju vinom kušaju uzorke i one za koje su zainteresirane zakapare odnosno kupe s time da onda, dakako, čekaju na isporuku kapljice dok vino ne prođe zacrtani mu period dozrijevanja i dok se ne napuni u butelju. Ovakav način pogoduje i proizvođaču i trgovcu, jer  proizvođač tako brže dođe do novca potrebnog mu za daljnja ulaganja, a trgovac dobije vino po znatno povoljnijoj cijeni za butelju nego što bi bila cijena iste količine da vino kupuje kad je ono već finalizirano i ubočeno. Unatrag nekoliko godina u dobroj namjeri En Primeur su počeli u nas organizirati Istrani, s malvazijom, poslije su im se pridružili Slavonci s graševinom, međutim taj naš domaći En Primeur zaživio je samo kao prezentacija a ne i kao kaparenje odnosno kupnja vina. Château Angelus 2015 na En Primeuru 2016 u količini od jedne butelje nudio se po 210 €! Sada je u redovnoj prodaji u trgovinama berba 2011 (14,5 vol %). Ulazak Château Angélusa u društvo Premier Grand Cru Classé A donio je toj kući mogućnost da za oko 20 posto podigne cijenu butelji Château Angélusa u odnosu na cijenu koju je to vino imalo prije ulaska u seriju A.

Unutar apelacije Saint-Emilion grand cru obišli smo i Château Tour Saint-Christophe, u mjestu Saint-Christophe–des-Bardes. To imanje u sklopu je grupe Vignobles (vinogradi) K, u kojoj su još i Château Haut-Brisson, također Saint-Emilion grand cru, te Château Patache Pomerol aoc. Primio nas je glavni direktor Jean-Christophe Meyrou, koji je odmah naglasio da se ne želi gurati u društvo Premier Grand Cru Classé jer za ulazak u to društvo treba zadovoljiti ne samo kakvoćom vina nego i nekim drugim parametrima, kaže da se on i njegova ekipa maksimalno trse na kvaliteti kapljice, ali da im taj dodatni dio u koji spada i način prihvata posjetitelja kao gostiju na posjedu predstavlja napor koji bi, iako on donosi image, zasad, dok jače ne stasaju, htjeli izbjeći.

Château Tour Saint-Christophe, nešto skromniji u vanjskom izgledu, ali vina dobra!

Vinogradi, te podrum s betonskim ciesternama za maceraciju i s bariqueima za dozrijevanje, te s direktorom Jean-Christopheom Meyrouom

Zgrada s vinskim podrumom na uzvisini je s koje se pruža krasan pogled na vinograde, dobrim dijelom sađene na terasama poduprtim suhozidom od lokalnog kamena starime nekoliko stoljeća. Terase na nekoliko razina visine i na ilovasto-vapnenastom tlu protežu se u ukupnoj dužini od 1,5 kilometra. Unatrag nešto vremena vlasnik Peter Kwok odlučio se za obnovu terasa na način da su suhozidi postupno demontirani, svaka je kamena gromada očišćena i vraćena na svoje potporno mjesto, i sada suhozid izgleda točno onako kako je izgledao u 18. stoljeću kad je napravljen. Namjera je dakle ne samo vinom nego i ambijentom a i povijesnom pričom privući turista.

Jean-Christophe Meyrou (u sredini) ponudio je četiri berbe vina Château Tour-Saint-Christophe St-Emilion grand cru – 2012, 2014, 2015 i 2016, sva vina jako dobra s time da su ipak odskakala dva, kušana iz barriquea dakle još nenapunjena u bocu, ono iz 2015, izvanredno, trebalo se puniti u butelju u srpnju ovoga ljeta a na tržište bi išlo krajem ove godine, i berba 2016, kao potencijal možda i još bolja, njoj predstoji još godinu dana u bačvici

Château Tour Saint-Christophe obuhvaća 20 hektara vinograda, od čega ih je zasad 16 u punome rodu. Merlot je u sortimentu zastupljen sa 80, a cabernet franc s 20 posto. Pristup u vinogradu je prirodi prijateljski, ne rabe se pesticidi ni herbicidi, ide se na zatravljivanje. Prinosi su oko 40 hl/ha. Vinifikacija je u barriqueu i u velikim betonskim cisternama debelih stijenki koje služe kao dobra toplinska izolacija i zaštita od mogućeg jačeg povećanja temperature vina izazvanog vanjskim uvjetima. Dozrijevanje je oko dvije godine u barriqueu, 40 posto novome, 40 posto korištenime jedanpout i 20 posto korištenime dva puta. Iz berbe 2016 bit će oko 60.000 butelja, rekao je Meyrou.

MÉDOC, NA LIJEVOJ OBALI

Nakon obilaska desne obale, skok dakako, i na lijevu obalu, u Médoc.

Médoc je vinorodni predio sjeverozapadno od grada Bordeauxa, na lijevoj obali Gironde pa prema Atlantiku. Naziv dolazi od starorimskog in medio aquae, slobodno prevedeno između voda, konkretno te vode su one od Gironde i Atlantskog oceana. Vinogradi su smješteni u užem pojasu uz Girondu. Stara izreka žitelja Médoca kaže da će vino biti bolje ako trsje gleda na rijeku.

U Médocu je 16,500 hektara vinograda u rodu. Udarna sorta je cabernet sauvignon, koriste se i merlot i cabernet franc, dopušteni su i malbec, petit verdot i carmenère. Proizvođača je oko 1330. Godišnja proizvodnja se kreće oko 85 milijuna butelja. Opća apelacija je Medoc aoc. Jedno manje ograničeno područje je pod apelacijom Haut-Mèdoc aoc (Haut-Médoc = Gornji Médoc). U hijerarhiji kakvoće izdvojeno je šest užih, općinskih apelacija – Margaux, Moulis en Médoc, Listrac Médoc, Saint Julien, Pauillac, Saint Estèphe.

Hijerarhijska klasifikacija ovdje postoji još od 1855, a neke dopune su napravljene 1932., kad je uvedena oznaka Cru bourgeois. Po klasifikaciji iz 1855. u Médocu je 60 grand cru classéa podijeljenih na pet klategorija – pet je nositelja 1er grand cru classéa, 15 ih ima pravo na 2ème grand cru classé, 14 na 3ème, 10 na 4ème, a 18 posjeda ima pravo na 5ème cru classé..

Nositelja Cru bourgeoisea je oko 240, ali tu nisu uvijek ista određena imena, nego se svake godine stvara i objavljuje lista onih koji su na temelju pokazanoga vina dobili za tu godinu pravo na tu oznaku.

Godine 1989. godine nakon što je u Bordeauxu osnovano Udruženje manufakturnih proizvođača uvedena je i oznaka Cru artisan, za manje uglavnom obiteljske vinogradarsko-vinarske posjede gdje vlasnici i sami, osobno, rade u trsju i u pdrumu, finaliziraju vino i plasiraju ga uglavnom na vlastitim imanjima. Zasad je nositelja te oznake nešto više od 40.

Evo i posjednika oznaka 1er, 2ème, 3ème, 4eme, 5ème grand cru u Médocu i Pessac-Léognanu:

PREMIER GRAND CRUChâteau Lafite-Rothschild, Pauillac, AOC Pauillac; Château Latour, Pauillac, AOC Pauillac; Château Mouton Rothschild, Pauillac, AOC Pauillac; Château Margaux, Margaux, AOC Margaux

Château Haut-Brion, Pessac, AOC Pessac-Léognan

Famozni Château Margaux u Margauxu, iz dva kuta: jedan je onaj kad ga se gleda u cjelini, a drugi onaj s pogledom dostupnim turistima

DEUXIÈME GRAND CRU Château Brane-Cantenac, Cantenac, AOC Margaux; Château Cos-d’Estournel, Saint-Estèphe, AOC Saint-Estèphe; Château Ducru-Beaucaillou, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Durfort-Vivens, Margaux, AOC Margaux; Château Gruaud-Larose, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Lascombes, Margaux, AOC Margaux; Château Léoville-Barton, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Léoville-Las-Cases, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Léoville-Poyferré, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Montrose, Saint-Estèphe, AOC Saint-Estèphe; Château Pichon-Longueville-Baron-de-Pichon, Pauillac, AOC Pauillac; Château Pichon-Longueville-Comtesse-de-Lalande, Pauillac, AOC Pauillac; Château Rauzan-Ségla, Margaux, AOC Margaux; Château Rauzan-Gassies, Margaux, AOC Margaux

Chateau Margaux – dio podruma s inoks cisternama te s hrastovim konusnim bačvama, za maceraciju

TROISIÈME GRAND CRU Château Boyd-Cantenac, Cantenac, AOC Margaux; Château Calon-Ségur, Saint-Estèphe, AOC Saint-Estèphe; Château Cantenac-Brown, Cantenac, AOC Margaux; Château Desmirail, Margaux, AOC Margaux; Château Ferrière, Margaux, AOC Margaux; Château Giscours, Labarde, AOC Margaux; Château d’Issan, Cantenac, AOC Margaux; Château Kirwan, Cantenac, AOC Margaux; Château Lagrange, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château La Lagune, Ludon, AOC Haut-Médoc; Château Langoa-Barton, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Malescot-Saint-Exupéry, Margaux, AOC Margaux; Château Marquis-d’Alesme, Margaux, AOC Margaux; Château Palmer, Cantenac, AOC Margaux

QUATRIÈME GRAND CRU – Château Beychevelle, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Branaire-Ducru, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julie; Château Duhart-Milon, Pauillac, AOC Pauillac; Château Lafon-Rochet, Saint-Estèphe, AOC Saint-Estèphe; Château Marquis-de-Terme, Margaux, AOC Margaux, Château Pouget, Cantenac, AOC Margaux; Château Prieuré-Lichine, Cantenac, AOC Margaux; Château Saint-Pierre, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château Talbot, Saint-Julien-Beychevelle, AOC Saint-Julien; Château La Tour-Carnet, Saint-Laurent-de-Médoc, AOC Haut-Médoc.

Chateau Margaux: Dio podruma s barriqueom, te, ispod, vlastita bačvarija. Dosta vinskih podruma u bordoškome kraju ima svoju bačvariju!

CINQUIÈME GRAND CRUChâteau d’Armailhac, Pauillac, AOC Pauillac; Château Batailley, Pauillac, AOC Pauillac; Château Belgrave, Saint-Laurent-de-Médoc, AOC Haut-Médoc; Château Camensac, Saint-Laurent-de-Médoc, AOC Haut-Médoc; Château Cantemerle, Macau, AOC Haut-Médoc; Château Clerc-Milon, Pauillac, AOC Pauillac; Château Cos-Labory, Saint-Estèphe, AOC Saint-Estèphe; Château Croizet-Bages, Pauillac, AOC Pauillac; Château Dauzac, Labarde, AOC Margaux; Château Grand-PuyDucasse, Pauillac, AOC Pauillac; Château Grand-Puy-Lacoste, Pauillac, AOC Pauillac; Château Haut-Bages-Libéral, Pauillac, AOC Pauillac; Château Haut-Batailley, Pauillac, AOC Pauillac; Château Lynch-Bages, Pauillac, AOC Pauillac; Château Lynch-Moussas, Pauillac, AOC Pauillac; Château Pédesclaux, Pauillac, AOC Pauillac; Château Pontet-Canet, Pauillac, AOC Pauillac; Château du Tertre, Arsac, AOC Margaux

Corinne Mentzelopoulos, na čelu Château Margauxa

Put nas je najprije odveo u Margaux u historijski i svjetski glasoviti Château Margaux premier grand cru classe iz 1855., slavna povijest kojega traje već nekih oko 400 godina. Od kraja 18. stoljeća, još prije čuvene klasifikacije iz 1855., Château Margaux slovi kao jedna od najboljih vinskih kuća Bordeauxa. Bilo je doduše kroz svo to vrijeme i nekih padova, uvjetovanih općim krizama, ali Château Margaux uspio je prebroditi nedaće. Današnji sjaj ponajviše duguje Andréu Mentzelopoulosu, koji je 1977. postao njegovim vlasnikom. Iako je prebrzo zauvijek otišao, ostavio je na Château Margauxu dubok i trajan trag vezan uz izvrsnost. Poslije njega kormilo je preuzela njegova kćerka Corinne, koja je i prema vinu i dvorcu i pojmu kakvoće i osebujnosti vina pokazala jednaku strast kao i njen otac.

Dočekala nas je vrlo ljubazna gdja Marie Guillard, i povela u razgled vinograda, podruma, među njima i u jedan novije gradnje a u koji se može ući direktno iz vinograda, odnosno iz kojega se može uspinjući se stepenicama i izaći izravno među trsje. Dakako, u podzemnoj kušaonici degustiralo se, dobili smo najprije tzv. drugo vino kućeChâteau Pavillon rouge 2009, odličan, a potom zvijezdu Château Margaux 2004, odličniji. Degustaciju su pratile i lijepe riječi domaćina, koje su u ukupnom doživljaju sjajno dopuniile ponuđena nam vina:

Terroir je temelj moguće velikog vina. Kao što je nasljeđe temelj moguće velikog čovjeka. To je istodobno sve, ali i – ništa. Sve, zato što bez pravog terroirea i odgovarajućeg nasljeđa ništa nije moguće, a ništa stoga što bez strasti, adekvatnog zalaganja i konkretnoga rada čovjeka jednostavno nema pažnje vrijednoga izričaja.

Među čimbenicima bitnima za grand cru poziciju su na prvom mjestu prirodne okolnosti, konkretno tlo, izloženost i (mikro)klima. Oni su bitni za ishod na kraju vegetativne sezone, u berbi. Grand cru omogućuje grožđu da dosegne skladnu zrelost. Na tim privilegiranim položajima, na kojima grožđe dozrijeva polagano i dugo, tlo je vrlo važno za intenzitet i za kakvoću izričaja tipičnosti. Da bi se iz ovih preduvjeta vezanih uz tlo i klimu dobilo vrhunski rezultat nužno je potruditi se spoznati kako postojeće kompartativne prednosti najbolje valorizirati. Ako taj dio posla koji nužno pripada čovjeku izostane ili bude u blijedome izdanju, od potencijala grand crua nema ništa. Valja, dakle, izabrati najbolje adaptirane sorte, optimalno definirati sustav uzdržavanja vinograda, otkriti najbolji način vinifikacije i dozrijevanja vina. U Château Margauxu istraživanja da se iznađu najbolja rješenja traju gotovo četiri stoljeća,  a proces – još nije završen!

Degustacija vina Château Margaux u podrumskoj kušaonici, s Marie Guillard

Uz reputaciju robne marke i proizvođača te odlične ocjene na strukovnim vrednovanjima, veliko vino mora neizostavno imati još nešto: golemu sposobnost da pobudi emocije, uzbudi. U tom kontekstu prvenstveno su tu važni kompleksnost, živost, sklad, elegancija, koji su i jamstvo dugog i harmoničnog starenja vina.

 Za Château Margaux duže odležavanje vina u butelji nisu gluma i javni performance, nego je to način da vino s vremenom kroz razvoj bude bolje. Vino Château Margaux upravo ima tu sposobnost da s vremenom razvije spoj bogat gustativnim svojstvima koji u današnjoj kulturi mirisa, okusa i ukusa pokazuje višeslojnost, karakter, mekoću i profinjenost što ostavljaju neusporedivo upečatljiviji utisak na gourmeta i intelektualca šire kulture nego što to  može učiniti, ma kako dobro bilo, mlado vino…

 Posjed Château Margaux prostire se na 262 hektara, od čega su 82 hektara vinogradi s crnim sortama a 12 ha s bijelom sortom. Crne su cabernet sauvignon, merlot, petit verdot, cabernet franc, starost loza u prosjeku je oko 33 godine. Bijeli kultivar je sauvignon blanc, prosječna starost loza je 25 godina. Crne sorte na maceraciji su tri tjedna u velikim hrastovim bačvama. Dozrijevanje je od 18 do 24 mjeseca u novom hrastovom barriqueu. Bistrenje bude s bjelanjkom od jajeta. Bijelo vino fermentira u hrastovom barriqueu, a onda provede oko sedam mjeseci na dozrijevanju također u hrastovom barriqueu.

Nakon obilaska novoga dijela vinskog podruma Château Margaux i degustacije – izlaz stepenicama ravno u vinograd među trsje!

Vina i godišnje količine:  Château Margaux – 130.000 butelja, Pavillon rouge du Château Margaux – 115.000 butelja. Margaux du Château Margaux: 10.000 butelja, Pavillon blanc du Château Margaux– 12.000 butelja.

Skoknulo se i u Château Haut Marbuzet, vinogorje Saint-Estephe u Haut Médocu: vinograd i podrumska zgrada

Mjesto Beychevelle, apelacija Saint Julien, Château Beychevelle 4ème grand cru, gdje je nedavno otvoren novi supermoderni podrum, ali i gdje je, zidovima skriven od očiju šire javnosti, krasan park s stilu Versaillesa.

Krasni dvorac Beychevelle

Skriven od očiju šire javnosti – park u versajskome stilu!

Nedavno otvoreni novi, supermoderni podrum za vinifikaciju, s vojskom konusnih inoks cisterni za maceraciju i fermentaciju

Podrum za dozrijevanje vina, s barriqueima

Primio nas je simpatični mladi Talijan Charlie (iz Toscane!) koji studira enologiju na Bordoškom sveučilištu a na ovome posjedu je na praksi.

Toskanac Charlie vodi degustaciju bordoških crnjaka

Vina, dakako, sjajna – Amiral de Beychevelle 2014 Saint Julien aoc, merlot sortno prevladava, 13,5 vol %, jako dobar ***; Amiral de Beychevelle 2011 Saint Julien aoc, 13,0 vol %, kompleksan i elegantan ***(*); Château Beychevelle 2014 Saint Julien, 14,0 vol %, vrlo mineralan ***(*); Château Beychevelle 2011 Saint Julien 2011, 13,0 vol %, vrlo kompleksno, mineralno, s voćnosti pomiješanom sa začinskim biljem, drvo odlično uklopljeno, slano, tanin živ ali mekan, vrlo dobra tijela, traje ****.

I onda – buđenje: boravak u bordoškome (k)raju je stigao do kraja, sutradan putovalo se kući. U restoranu Le Chiopot u Bordeaux-Bèglesu – posljednja naša (bordoška) večera! I u tome objektu nudi se i hrvatska kapljica (eksponiran je Krauthaker).

Posljednja naša bordoška večera u restoranu Le Chiopot u Bordeaux-Bèglesu. ⧫ Lokalni specijaliteti: grdobina, pa pečeni golub, goveđi odresci sa žara te kao desert kolačići canele, rađeni od žumanjca

Bordeaux i okolica ne samo da su (i visoko) enogastronomsko pa i mondeno okupljalište, nego su i visoko životno učilište za sve oko vina i VINSKOG TURIZMA. Svakako je Bordeaux u svojoj cjelini vrijedan boravka, i to uz, nužno, dobro otvorene oči, uši, nos i usta, koncentrirano upijanje (ne opijanje!) svega što može formirati dragocjeno iskustvo i poticaj za unaprijeđenje ovoga segmenta i kod nas. Potrebno je uložiti nešto vremena i novca, ali svaka se škola plaća a kad se na nešto takvoga potroši i iz vlastitoga džepa obično se od investicije što-šta toga i vrati…  ♣  SuČ – 09/2017

Upoznajmo druge sredine / ČILE NA ZAGREB VINO.COM-u 2017?

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Facebook  ⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

MOGUĆE JE DA ZNANA VINSKA ZEMLJA KOJA SE PROTEŽE PACIFIČKOM OBALOM JUŽNOAMERIČKOG KONTINENTA OD SJEVERA PREMA JUGU u DUŽINI OD OKO 5000 km NASTUPI u ZNAČAJNIJEM OPSEGU NA 12. MEĐUNARODNOM FESTIVALU VINA i KULINARIKE POSLJEDNJEG PETKA i SUBOTE U STUDENOME, u METROPOLI. ČILEANSKI VELEPOSLANIK u HRVATSKOJ JUAN LUIS NILO OBEĆAO JE DA ĆE SE ZAUZETI ZA TO

Ljeto je, obično, razdoblje kad se, unatoč tome što je to sezona godišnjih odmora, znatno pojačavaju aktivnosti na organizaciji međunarodnog festivala vina i kulinarike Zagreb Vino.com za tu godinu. Za ovogodišnji festival, na rasporedu, kao i uvijek, posljednjeg petka i posljednje subote u studenome – konkretno za 2017. datumski je to 24. i 25. 11. – napokon je riješeno da li ostati u prostorom ograničenome hotelu Esplanade ***** ili prijeći u drugi visokokategornik u glavnome gradu a gdje bi organizatoru bilo na raspolaganju više mjesta za izlagače: osnivač i direktor manifestacije prof. Ivan Dropuljić, koji je, inače, prethodno proveo anketu među izlagačima i koji veli da je otprilike trećina vinara bila svakako za ostanak u Esplanadi, trećina ih se izjasnila da se ode u neki drugi veći zagrebački hotel a trećini je bilo svejedno – potpisao je ugovor s Esplanadom. I sad čeka prijave izlagača. Nisu Zagreb i Hrvatska kao neke druge zemlje Europske Unije gdje se mnogo toga vezano uz sljedeće izdanje manifestacije zna već na kraju izdanja koje je upravo u tijeku. Naši vinari na prijavu čekaju do posljednjeg trenutka. Bez obzira na to, stvar je do sada funkcionirala dobro što se tiče domaćih izlagača. S vanjskima nije tako glatko, naime kad od nas prema njima krene službena obavijest o terminu zagrebačke manifestacije oni su nerijetko raspoređeni i zauzeti već negdje drugdje. Ipak, Ivan Dropuljić nada se u lijepi odaziv stranaca. Očekuje, kako je rekao, neka velika i svjetski glasovita imena, ako već ne u segmentu klasičnih izlagača a ono u grupi vinskih radionica, odnosno kako se to danas i kod nas često naziva – masterclassova.

Veleposlanik Čilea NJ.E. Juan Luis Nilo primio je u svom uredu u Ambasadi prof. Ivana Dropuljića na razgovor vezano uz mogući nastup čileanskih vinara na Zagreb Vino.comu 2017

Među strancima prof. Dropuljić već se duže vrijeme nada u Esplanadi vidjeti Château Petrus na radionici (nakon što su već bili Château Margaux, Château Angélus te Domaine de la Romanée Conti to bi bio doista dostojan nastavak parade svjetskih velikana), a izgledi su i za skupno sudjelovanje proizvođača okupljenih u poslovni Savez vinogradara/vinara Châteauneuf-du-Papea. Potvrdio mi je to – na temelju pozitivnih komentara što mu ih je o festivalu dao Thierry Sabon, vlasnik uglednog tamošnjeg posjeda Clos du Mont-Olivet koji je lani u Zagrebu prezentirao svoja vina – osobno Michel Blanc, direktor toga tijela (s Blancom se, inače, susrećem na ocjenjivanjima Concours Mondial de Bruxelles). Interes su pokazale neke vinske kuće i iz Alsacea, primjerice Dopff Au Moulin iz Riquewihra, ali i iz Donje Austrije – ugledni Schloss Gobelsburg iz vinogorja Kamptal…

Velika je mogućnost i za grupnu prezentaciju uglednih proizvođača Bakhova nektara iz Čilea, gdje, inače, ima mnogo življa hrvatskog porijekla i gdje se nekoliko Hrvata sjajno afirmiralo u businessu upravo i u vinskom sektoru, primjerice obitelj Lukšić, vlasnik velike grupacije Viña San Pedro s mnogo vinskih podruma, te obitelj Matetić. Angažman za dolazak Čileanaca pokazao je nedavno veleposlanik Čilea u Hrvatskoj Nj.E. Juan Luis Nilo, koji je prije nekog vremena Ivana Dropuljića pozvao na razgovor oko Zagreb Vino.coma k sebi u Ambasadu u Zagrebu, te obećao da će se osobno založiti da Čile bude lijepo zastupljen u Esplanadi.

Hector Riquelme, najbolji čileanski sommelier 2005. godine. S njim sam bio u komisiji za ocjenjivanje vina Concours Mondial de Bruxelles/Chile 2012

Inače, iz Čilea je već u Zagreb kao vinski ambasador nedavno i stigao Héctor Riquelme, najbolji čileanski sommelier za 2005. godinu, pa evo ukratko kako je predstavio svoju zemlju u vinskome kontekstu:

Vinova loza vitis vinifera stigla je u Čile sredinom 16. stoljeća. Španjolski misionari  donijeli su sa sobom jednu vrlo staru sortu zvanu país. Od prve sadnje vinove loze do trenutka kad se počelo nešto ozbiljnije događati s čileanskim vinom prošla su gotovo dva stoljeća. Prije nekih 150 godina u odnosu na sadašnje vrijeme bogati zemljoposjednici ali i vlasnici rudnika počeli su graditi vinske podrume po uzoru na bordoške châteauxe. Sadili su bordoške sorte, ponajviše cabernet sauvignon, pa cabernet franc, merlot, malbec, semillon i sauvignon blanc. Tada nastaju i prve velike vinske grupacije, jedna od njih je Viña San Pedro, za koju eto znamo da je u vlasništvu obitelji hrvatskog porijekla Lukšić. Viña San Pedro uz Concha y Toro danas je najveći i najznačajniji čileanski proizvođač vina. Ikona čileanskog vinogradarstva i vinarstva je i kuća Montes, enologa Aurelija Montesa.

Vinogradi Montes

Grupacija Viña San Pedro ima više vinskih posjeda u različitim vinogorjima, a proizvodi vrlo veliki broj etiketa, od onih u baznoj grupi do onih u super-premium kategoriji. Dio bogatog asortimana grupacije Viña San Pedro u Hrvatsku uvozi Vrutak, i to od kapljice u baznoj kategoriji preko one u srednjoj kategoriji s napomenom da su vrlo kvalitetna a istodobno i vrlo prihvatljiva po cijeni (Castillo de Molina, Viña Tarapaca, Tabalie…) do super-premium vina kao što su Altaïr i Sideral. Vina pak čileanskog velikana Aurelija Montesa, sve do špica poput Montes Alpha Cabernet Sauvignona, Montes Folly Syraha, te carmenerea Purple Angel pak uvozi tvrtka Roto Dinamic…

Susret u Zagrebu: biznismen Lukšić i čileanski veleposlanik Juan Luis Nilo

Lukšići su jedni od najvažnijih gospodarstvenika u Čileu, uključeni su u bankarski sektor, u turizam u vino…  Investirali su i u hotele u Hrvatskoj, a namjera im je bila u Lijepoj našoj uložiti i u vinsku proizvodnju, ali kako su u vinskom sektoru okolnosti glede vinogradske površine i količine produkcije između Hrvatske i Čilea bitno drukčije, zasad ovdje, barem kako mi je rekao jedan od braće Lukšića za boravka u Zagrebu, ovdje još nisu našli mogućnost kupnje površina veličine koja bih ih zadovoljila (za ilustraciju onoga što bi oni htjeli: bacilli su bili oko na ogromne Plantaže 13 jul u Titogradu!), međutim možda ipak ima šanse barem za nešto, naime od prije već nekog vremena govorka se da bi se Ivica Todorić, koji se navodno želio maksimalno koncentrirati na trgovinu, rado riješio svog proizvodnog sektora, k tome u najnovije vrijeme nastupili su i problemi s cijelim koncernom Agrokor pa još treba vidjeti što će i kako biti, a ono što bi iz Agrokorova proizvodnoga segmenta veličinom moglo zanimati Viña San Pedro su npr. Agrolaguna (u Istri, gdje su Lukšići prisutni u sektoru turizma) te Belje kao tehnološki vrlo moderni pogon. E pa, ako zaista dođe do prodaje tih vinarija, najbolje bi i bilo bilo da kupac bude doista ozbiljna svjetski renomirana kuća…

Ultra premium Altair i Sideral te premium Tarapaca gran reserva etiqueta negra – butelje s posjeda grupacije Vina San Pedro

Filoksera (phylloxera), koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća poharala europske vinograde, čileanske vinograde ostavila je nedirnutima, a objašnjava se to prirodnim barijerama i stanovitom geografskom izoliranosti zemlje, naime s jedne strane Čilea – na zapadu – je Tihi ocean, a s druge, na istoku, i u dužini od oko 4000 kilometara su visoke Ande.

Osuvremenjavanje i značajna modernizacija u proizvodnji vina u Čileu krenuli su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U podrume su uvedene cisterne s mogućnošću nadzora i regulacije temperature, vina su se počela pažljivije i duže dozrijevati, u novim bariqueima francuske produkcije. U devedesetim godinama bitno jača pažnja počela se posvećivati i vinogradu, konkretno smanjivani su prinosi, za premium vina i drastično, a berba se s dana prebacila u noćne sate kad je svježije. Počelo se više računa voditi o tome na kojim pozicijama i u kojim mikroklimatskoim uvjetima će se saditi koje sorte i za koju tipologiju vina.

VINOGRADARSKE REGIJE i APELACIJE

Čile danas ima 130.000 hektara vinograda. Oko 70 posto je crnih sorata. Najviše je od sorata zastupljen cabernet sauvignon, sa 36,2 posto, slijede sauvignon bijeli s 14,3 posto, merlot s 12 posto, chardonnay s osam posto, carménère i syrah također s osam posto, paísa je šest posto, pinota crnoga oko tri posto… U Čileu je registrirano oko 8000 vinogradara.

Vinogradarski dio Čilea je u sredini države. Postoji Sjeverna vinogradarska regija (Norte), zatim regija Aconcagua i regija Central Valley, te Južna regija (Sur). Evo, unutar tih regija, i vinogorja/apelacija: u regiji Sjever su dolina Elqui i ispod nje dolina Limari, južno od njih u regiji Aconcagua su Aconcagua Valley, Casablanca Valley te San Antonio/Leyda Valley, a odmah ispod, samo nešto istočnije, su, u regiji Central Valley, Maipo Valley te Rapel Valley s Cachapoalom i Colchaguom, zatim Curico Valley i Maule Valley. U regiji Jug je Bio Bio Itata Valley. Plavom bojom na slici označena su područja uz more, zelenom područja Cordillere, a žutom bojom predio obronaka Anda.

Limarí Valley

Limari se nalazi nekih 400 km sjeverno of Santiaga. Dolinim stalno puše svježi vjetar a jutra su maglovita. Ovdje je oko 1600 hektara vinograda. Tlo je slano, od mora. Mnogo je kalcijeva karbonata. Padavina bude oko 100 mm godišnje, godišnja minimalna prosječna temperatura je oko osam stupnjeva Celzija, a maksimalna oko 25 stupnjeva Celzija. Tu se proizvode svježa bijela vina te crna vina jačega tijela. Ovo vinogradarsko područje poznato je i po proizvodnji destilata pisco.

_______________________________

PISCO – Pisco  je bezbojno ili pak jantarno obojeno alkoholno piće u kategoriji vinjaka, a koje se tradicijski proizvodi u Čileu te u Peruu. Proizvodnja je počela negdje u 16 stoljeću, dolaskom španjolskih kolonizatora. Čile godišnje proizvede oko 9,5 milijuna litara pisca. ■

________________________________

Casablanca Valley

Casablanca valley sa svježijom je mediteranskom klimom. Zbog blizine oceana jutra znaju često biti maglovita. Tu se nalazi oko 5500 hektara vinograda. Tlo je ilovača i pijesak. Padalina bude godišnje u prosjeku oko 530 mm, prosječna godišnja minimalna temperatura je oko osam stupnjeva Celzija, a prosječna maksimalna je oko 26 stupnjeva Celzija. Ovo je kraj za proizvodnju svježijih bijelih, te crnih vina s izraženijom voćnosti.

Maipo Valley

Maipo je vrlo blizu Santiaga, i znan je po cabernet sauvignonu. U dolini Maipo izrazita je mediteranska klima s velikim temperaturnim razlikama između dana i noći. Tamo je oko 12.600 hektara pod trsjem. Tlo je mješavina pijeska i šljunka/kamena na istoku, a kako se ide prema zapadu sve jače prevladava ilovača. Padavina je oko 310 mm, minimalna prosječna temperatura je oko devet stupnjeva, a maksimalna prosječna godišnja temperatura je oko 29 stupnjeva Celzija. Ovo je oblast koncentriranih crnih vina.

Cachapoal Valley 

Dva su tu dijela – Cachapoal Andes i Cachapoal entre Cordilleras. Cachapoal Andes dosta je vruće područje, dok je Cachapoal entre Cordilleras, inače pod stanovitim utjecajem s Pacifika, vrlo topao ali ne i vrući treritorij. Andes je znan po cabernet sauvignonu, a Entre Cordilleras više po carménèreu. Tu je oko 5000 hektara pod vinovom lozom. Tlo je pjeskovito i šljunčano na istoku a s više ilovače na zapadu. Padavine se kreću oko 340 mm, minimalna temperature bude oko osam stupnjeva, a prosječna godišnja maksimalna oko 29 stupnjeva Celzija. Ovo je teritorij koncentriranih crnih vina. Ovaj kraj je inače znan i po produkciji voća – jabuka, trešanja, badema…

Ukupna godišnja proizvodnja vina u Čileu je oko 12 milijuna hektolitara. Potrošnja po stanovniku godišnje je oko 17 litara. Izvoz se kreće oko 8,5 milijuna hl, vino se plasira u nekih 150 zemalja svijeta, najviše ga se izvozi u SAD, Veliku Britaniju, Kinu i Japan, Njemačku…  ♣                          SuČ – 07/2017

Čileanska vina koja su i na hrvatskom tržištu

_________________________________

Grupa hrvatskih vinara u podrumu Concha y Toro

ČILE u SAMOBORU! – Večer Čilea u Samoboru! Samoborsko-jaskansko-zagrebački dio grupe enologa i vinara koje je Nenad Maslek, enolog i predstavnik najjače svjetske kuće za proizvodnju kvasaca Lallemand iz Kanade, vodio prije kratkog vremena u Čile u obilazak tamošnjih vinskih podruma okupio se u kušaonici Udruge samoborskih proizvođača plemenite kapljice da evocira uspomene s lijepog putovanja i da prijateljima kod kuće pokaže slikom gdje se sve bilo. Naravno, glavni organizator susreta bio je znani samoborski ugostitelj i, kako ga nazivaju, kralj kremšnita Marijan Žganjer, inače i proizvođač vina što ga plasira u svojim objektima Tin i U prolazu u središtu Samobora. I Žganjer je bio član grupe putnika za Čile. Susret u Samoboru nije mogao naravno proći bez glazbe i popevki – svirao je Šoić Šoja bend – šteta je što za ovu prigodu duo dva mladića nije uvježbao i neku čileansku pjesmu.

Mirjana i Dubravka Kurtalj, Josip Korak, Nenad Maslek, duo Šoja-bend, Marijan Žganjer

U Čile su iz ovih naših i nama blizih krajeva išli Vera Zima iz Iloka, Slobodan Čapin iz Erduta, Ivan Marinclin iz Kutjeva, Damir Risek iz Đakova, Josip Korak i Zdenko Šember te Mirjana i Dubravka Kurtalj s Plešivice, Marijan Žganjer iz Samobora, Višnja Šimunović i Maja Maslek iz Zagreba, Sanja Radeka iz Poreča, Ante Grubišić iz okolice Imotskoga, Mato Violić Matuško s Pelješca, Simo Knežević i Vesna Maraš iz Titograda, Venera Gelebeševa Krstik iz Skopja…  A obišli su Concha y Toro (najveća u Čileu!), Montes, Matetic, Casa Silva, Apaltagua, Indomita, William Cole Vineyards, William Phevre Vineyards…

Marijan Žganjer pobrinuo se za provjeru kako se čileanska vina sljubljuju s hrvatskim (sezonskim) domaćim specijalitetima, pa se tako tog kasnog popodneva uz ramstek te potom pečenice, buncek, zelje i restani krumpir kušalo npr. Sauvignon gris, i u nastavku Matetićeve Sauvignon blanc 2013, Chardonnay 2013 i Pinot noir 2011, Carmenère 2014 Casa Silva, Carménère 2014 gran reserva Tarapaca, Syrah 2014 gran reserva također Tarapaca, Cabernet sauvignon 2013 gran reserva Tarapaca i Cabernet & Merlot 2012 reserva Tarapaca.  ■

 

Posvećenost tradiciji/ KADARKA KAO POJAM NASLJEĐA

Kadarka sa Subotičko-horgoške pješčare (Julio Frangen)

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

IGNACIJE TONKOVIĆ UPORNOŠĆU i TRUDOM PRIČU o JEDNOM STAROM i NEKAD u PODUNAVLJU i BAČKOJ VRLO RAŠIRENOM KULTIVARU DOVEO JE DO STUPNJA s KOJEGA NE BI SMJELO BITI POVRATKA NI ODUSTANKA… 

Gordana Tonković i Miro Reljanović

Oni – Gordana Tonković i njen suprug Miro Reljanović – stvar su (kupnjom terena za vinograd) na neki način zakuhali, a on – Ignacije Tonković, Gordanin otac i Mirov tast (na žalost od prije nekoliko mjeseci više ga nema), koji je s pozicije direktora zoološkog vrta u Subotici pošao u mirovinu i prešao u redove vinogradara i vinara, koji je prevrtio svu moguću literaturu o tradicijskim sortama u vinogradima Bačke i opredijelio se za kadarku, koji se konzultirao s domaćim te mađarskim i rumunjskim stručnjacima i potom, od 2011., pravu pomoć pronašao u španjolskom enologu – stvar je doveo do stupnja s kojega, jednostavno, ne bi smjelo biti povratka i odustanka. Vinarija Tonković iz Bačkih Vinograda danas izlazi s ozbiljnim  vinom od kadarke, k tome, koliko je kadarka za Ignaca Tonkovića predstavljala bitan pojam nasljeđa, toliko tog upornog i fokusiranog Tonkovića s vrlo uspjelom kadarkom sada vidim kao pojam nasljeđa za Gordanu i Mira. Na njima je da priču ne prekinu nego da je Ignacijevom strašću nastave razvijati. Bitno je, dakako, novčano i na druge načine izdržati, ali ako nešto ima dublju vrijednost a k tome i obećava, vrijedi se potruditi…

U ovoj priči, koja nadilazi puku proizvodnju vina jer valorizira određene tradicijske i kulturološke elemente i može biti i te kako korisna za uspješnu međunarodnu promociju i daljnji turisticki razvoj kraja, Gordana Tonković i Miro Reljanović praktički su u Vojvodini u Subotičko-horgoškoj pješčari barem zasad sami.

Ono što je vidio pokojni Ignacije, a to je afirmacija jedne stare sorte i kroz nju i vlastitog teritorija, čini se da još ne vide u dovoljnoj mjeri drugi Tonkovićevima susjedni  vinari, naime nitko se od njih, mada ih dosta ima kadarku u svom sortimentu, nije toj sorti kao lokalnom adutu – bez obzira na to što u najnovije vrijeme sve više zahtjevnijih i platežno jačih potrošača u čaši traži baš domaće sortne igrače u visokoj klasi – posvetio ni približno poput Tonkovića. A to znači na način da se na vidjelo izvuče sve ono najbolje od takvog lokalnog i u svjetskim razmjerima slabije ili slabo znanog igrača. Kad je ambicioznijih i široko gledajućih proizvođača vina u jednome kraju više, može se, poslovno udruženo, učinkovitije razvijati kakvoća vina i kroz to i image i sorte i kapljice, a dobro organiziranim snažnim marketingom zajedničkim troškom i sredstvima iz raznih fondova uspješno i na internacionalnom planu podizati reputacija i, za turiste, atraktivnost teritorija.

Tanja Šehovac

Nalazim se u vojvođanskoj Bačkoj u mjestu Bački Vinogradi, oko pet kilometara udaljenom od granice Srbije i Mađarske (na mađarskoj strani je Ásothalom) i na oko 30 kilometara od srpske državne granice s Rumunjskom. Subotičko-horgoška pješčara je najjužniji dio velike pješčane površine što se prostire na oko 25.000 hektara između Dunava na zapadu i Tise na istoku, te sjeverno prema Budimpešti. Tu je vinograd obitelji Tonković. Nekih 7,5 hektara u rodu, jedan hektar tek zasađen i još jedan hektar koji čeka. Sortiment je gotovo potpuno u znaku kadarke, tek neki mizerni postotak, i to u najnovijem nasadu, čine frankovka, cabernet franc i merlot.

Izvršna upraviteljica imanja Tonković je tehnologinja Tanja Šehovac, a vinogradar i podrumar je Krisztian Juhász. Tanja goste prima, dakako, odmah s pričom o kadarki:

– Sorta kadarka donesena je u Panonsku nizinu u drugoj polovici 17. stoljeća s balkanskog juga. Ubrzo je tu zauzela gotovo 60 posto vinogradarske površine, međutim ne baš jako dugo nakon što se toliko proširila počeo je i pad njene prisutnosti, naime vinogradari su je pomalo napuštali jer je pokazala osobito veliku osjetljivost na sivu trulež. Vrlo vjerno joj je ostajalo tek nešto Mađara i vojvođanskih Nijemaca. Njena vina obožavali su Franz Schubert i Franz Liszt. Liszt je znao svake godine kadarku slati Papi u Vatikan. Neka vrsta sortnog oživljavanja stiže u 19. stoljeću. Za kadarku se u većoj mjeri ponovno počinju interesirati Mađari, Rumunji i Vojvođani. Osobito aktivan na trilateralnom povezivanju bio je upravo Ignacije Tonković, koji je prvi vinograd zasadio 2006. godine, gustoćom od 6200 trsova po hektaru, te koji je svoju prvu berbu i prvo vino imao 2008. On se naročito zauzeo za to da vinogradari iz Mađarske, Vojvodine i Rumunjske osnuju Sekciju kadarka, s glavnim ciljem da se praksa u vinogradu i podrumu spoji sa znanošću, kako bi se stalno unaprjeđivala kakvoća vina. Godine 2009. kadarka, koja je prethodno blagoslovljena na jednom značajnom vjerskome skupu, poslana je ponovno na dar Papi u Rim, Tonkovići su odlučili obnoviti Lisztov običaj. Nažalost, Sekcija kadarka nije imala neki duži vijek. Tonković je međutim dobro iskoristio uspostavljene kontakte s mađarskim ekspertima za vinovu lozu i vino i došao je do mnogih korisnih saznanja o kadarki, a onda je, igrom slučaja, za svojedobnog boravka španjolskih stručnjaka za vinogradarstvo i vinarstvo koji su došli u Srbiju u posjet u okviru projekta međunarodne suradnje, uspio dogovoriti strukovnu suradnju s jednim španjolskim enologom iz Rioje, koji mu je i danas glavni savjetnik glede loze i kapljice.

Vinogradar i vinar Krisztian Juhasz, u trsju i u podrumu

Trsje Tonković na nadmorskoj je visini od 120 do 135 metara. Tlo je pješčano s površinskim slojem od, kažu mi domaćini, nekih dva metra, ali mada je oborina tu malo nije riječ i o pustinjskom obliku jer dolje je, čujem, pomiješana s pijeskom, šljunkom i ilovačom, podzemna voda, zasigurno vezana uz obližnje Palićko jezero. Klima? Zime su vrlo hladne, temperatura se zna spustiti i na -10 Celzijevih stupnjeva tako da se zbog opasnosti od pozebe loza drži na višem uzgoju. Ljeti je pak vrlo vruće.

Podrum je uređen u umjetno stvorenome malenom brežuljku, a i on i kušaonica odnosno zgrada za prihvat gostiju smješteni su uz vinograd

Vinogradar i podrumar Krisztian Juház priča mi da po trsu ostavljaju tek po četiri pupa i da je rod obično bivao kilogram po lozi, ali da u najnovije vrijeme otkako su se na svoj način, po uputama eno-savjetnika, počeli boriti protiv sive plijesni, beru tek nešto više od 0,20 kg po panju. A kako se to oni bore protiv botritisa?

– Grozd kadarke oveći je, ima i veće bobice, koje su dosta zgusnute, upravo ta zgusnutost pogoduje razvoju plijesni, pogotovu kad u vinogradu izostane vjetrić. Mi imamo zasađena dva klona, jedan je P9, taj je doista vrlo osjetljiv i njega je najviše, a drugi je klon Virag, koji je manje osjetljiv, pa sad pomalo širimo njega. Kako ne želimo previše prskati lozu domišljali smo se što napraviti da onemogućimo loš botrytis, i kao logično i moguće učinkovito rješenje učinilo nam se to da skinemo dosta lisne mase s trsa i da time reguliramo tj. reduciramo ishranu te smanjimo i veličinu grozda i veličinu bobica tako da grozd ne bude više jako nabijen…

To kako mi je o jačem skidanju lišća s trsa pričao Juhász ostavilo je na mene dojam kao da je riječ o intuitivnom pristupu. Tko zna što bi na postupak rekli mladi inovativni stručnjaci za rad u vinogradu a poglavito vezano uz orezivanje i defolijaciju – Marko Simonit i Pierpaolo Sirch s talijanskog Collija, koji već dugo rade kao konzultanti po Italiji a od prije nekog vremena i u bordoškome kraju, gdje su postali prave zvijezde…

Posjed Tonković: kušaonica i, unutra, kad dođu gosti, uz kadarku . odličan glazbeni duo

Očito je da je rad oko kadarke španjolskome enologu i savjetniku bio ne samo stvar poslovnog karaktera nego i veliki izazov. Neka iskustva iz  tehnologije koja se primjenjuje u proizvodnji vina u Rioji – između ostaloga i dozrijevanje vina u bačvicama i to u različitim vremenskim trajanjima ovisno u željenim razinama kakvoće, primijenio je ovdje, na kadarki, i to se pokazalo jako dobrim rješenjem. S obzirom pak da, kako je već spomenuto, vino od kadarke prati glas da su ga obožavali glasoviti skladatelji Franz Schubert i Franz Liszt, Tonković je odlučio svojim crnim vinima dati nazive, uzlazno po nivoima kakvoće – Fantazija, Simfonija, Rapsodija… Fantazija je bazna, Simfonija je s obzirom na izbor boljega grožđa i dužinu dozrijevanja razina iznad, a obilježje Rapsodije su selekcija najboljeg grožđa i obvezno dvije godine dozrijevanja vina u hrastovim bačvama zapremnine od 300 do 500 litara. Postoji doduše – još je na dozrijevanju – i crno vino nazvano Icon (ikona), berba je 2015, ono bi trebalo nastajati samo u ponajboljim godištima a od dijela posebno izabranooga najboljega grožđa iz selekcije za Rapsodiju. Inače, vinarija Tonković od kadarke proizvodi i ružičasto vino, a upustila se i u pjenušac. Što se tiče plasmana, Kadarka Tonković se prodaje dakako, u Srbiji, nešto se izvozi u Belgiju, Dansku, Francusku pa i u Hrvatsku. ♣  SuČ – 06/2017

Gastronomija uz kadarku: čvarci od šarana, fiš-paprikaš, doboš-torta

_________________________________

Subotica: Gradska vijecnica

SUBOTICA i PALIĆ – Posjet imanju Tonković u Bačkim Vinogradima bio je prigoda i za obilazak Subotice i Palića te njegovog jezera. Subotica je grad sa stotinjak tisuća stanovnika, prilaz središtu djeluje malo neuredno, zapušteno, ali centar ima krasne monumentalne povijesne građevine i doista ga vrijedi obići. Impresivni su zgrada Gradske skupštine, trg s fontanom ispred nje, te, u neposrednom susjedstvu, Narodno kazalište i Gradska knjižnica.

Palić je gradić oko osam kilometara udaljen od Subotice. Tamo smo noćili, u simpatičnom malom hotelu Villa Milord okruženom zelenilom.. S obzirom na jezero površine oko 380 hektara i sa 17 kilometara dugačkom obalom (prosječna dubina mu je oko dva metra) to je turističko područje. Parkovi uz jezero vrlo su lijepo održavani Na palićkome jezeru, koje je 1995. kanalom spojeno s rijekom Tisom, čak je 450 gostinjskih kuća za turiste, dobar dio od njih krasne su ville. U zadnje vrijeme, čujem, turizam je malo jenjao jer kupanje se ne preporučuje s obzirom da je, navodno, došlo do nekih bioloških poremećaja pa dosta riba ugiba, ali sad se u suradnji s inozemnim partnerima intenzivno pokušava naći rješenje da se stvari vrate u normalu i da kupanja opet bude. ■

Subotica također ima i fontane

Subotica – Gradsko kazalište, i dolje, Gradska biblioteka

Palić – ville, dobar dio njih u službi turizma

Jezero Palić

Palićko jezero je oduvijek bilo popularno kao kupalište. Iz nekih prijašnjih vremena ostali su objekti predviđeni za kupačice – Ženski štrand i, na suprotnoj obali Muški štrand, za kupače. Danas je Ženski štrand obilježen ugostiteljstvom

Palićko jezero: parkovi lijepo uređeni. Zgrada na donjoj slici: glasovita kartašnica

Prekogranična suradnja: ZELINA NA – RAJNI!

Zagreb pozdravlja Mainz: pola stoljeća od bratimljenja

Njemačka, i unutar nje Pfalačko porajnje (puna tamna zelena boja) s pokrajinom RheinHessen (unutar kruga)

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Susret sa domaćinima, te predstavnicima vrlo jake udruge najboljih njemačkih proizvođača vina Verein Deutscher Prädikatsweingüter (VDP) sjedište koje je baš u Mainzu

PREDSTAVNICI GRADA SVETI IVAN ZELINA IZ ZAGREBAČKE ŽUPANIJE POSJETILI PFALAČKO PORAJNJE u ŽELJI DA SE i SAMI, IZRAVNO i AKTIVNO, DODATNO UKLJUČE u PRIJATELJSKE i GOSPODARSKE ODNOSE s NIJEMCIMA iz POKRAJINE RHEINHESSEN

Zagreb i Mainz odavna su gradovi prijatelji: ravno pola stoljeća. Svečanost obilježavanja jubileja priprema se za ovu jesen. Zagrebačka županija preko delegacije grada Sveti Ivan Zelina želi pridonijeti produbljenju tog prijateljstva moguće i širenjem i na mjesta tik uz glavni hrvatski grad, pa su gradonačelnik Zeline Hrvoje Košćec, direktor Hrvatske gospodarske komore Zagreb Zlatan Fröhlich, direktorica Turističke zajednice Zeline Marinka Zubčić i Ivan Dropuljić, direktor međunarodnog festivala vina i kulinarike Zagreb Vino.com, inače nedavno u Dubrovniku dobitnik poduzetničke nagrade Stvaratelj za stoljeća, kao i nekoliko zelinskih vinara krenuli na putovanje do Mainza da otkriju nove puteve moguće suradnje – u gospodarskome smislu s naglaskom na  vinu i turizmu – s Nijemcima.

U nazočnosti i generalnog konzula Hrvatske u Frankfurtu Vladimira Duvnjaka službeni pozdrav hrvatskim gostima uputio je predsjednik Industrijsko-trgovinske komore RheinHessena Engelbert Günster, koji je istaknuo sjajnu suradnju između Njemačke i Hrvatske

Delegacija Svetog Ivana Zelina vrlo srdačno primljena je u Mainzu u zgradi gdje su smješteni počasni konzulat Republike Hrvatske i Industrijsko-trgovinska komora RheinHessena, inače sastavnice prostrane regije Rheinland Pfalz (Pfalačko porajnje). U nju, kako nam je rečeno, s aspekta vinorodnih područja spadaju – uz Rhein Hessen kao najveću, sa nekih 26.500 hektara pod trsjem – još Pfalz (Palatinat) s oko 25.000 ha, Mosela s oko 8000 ha, Nahe sa 4000 ha, Mittle Rhein sa 450 ha i Ahr s 350 hektara pod vinovom lozom. U nazočnosti i generalnog konzula Hrvatske u Frankfurtu Vladimira Duvnjaka, službeni pozdrav hrvatskim gostima uputio je predsjednik Industrijsko-trgovinske komore komore Engelbert Günster, koji je istaknuo sjajnu suradnju između Njemačke i Hrvatske i naveo da je robna razmjena između dvije zemlje danas vrijedna oko četiri milijarde eura!

Domaćini su odmah za početak priredili nekoliko vrlo zanimljivih prezentacija kroz koje su goste detaljno upoznali sa svojim teritorijem posebice s aspekta vinogradarstva i vina te turizma (na bazi vina) što se u tome području unatrag nekoliko godina poprilično razvio i još se sve jače razvija upravo na enogastronomiji kao podlozi. Vrlo korisno predavanje – pogotovu stoga što kod nas u Hrvatskoj među vinskim kućama udruživanja na poslovnom nivou praktički nema – bilo je i o Savezu njemačkih proizvođača vrhunskih vina VDP (Verband Deutscher Prädikatsweingüter).

Za dvodnevni program gostima iz Zeline ponuđeni su pažnje vrijedni sadržaji na više punktova. Nastupom, kroz koji je Njemcima predstavio Sveti Ivan Zelinu i iznio ambiciozne planove u turizmu s obzirom da grad namjerava graditi impozantan kompleks Aqua Park s bazenima, autokampom, hotelom, restoranom, sportskim igralištima, prostorom za ljetne festivale, šetnicom…, uzvratio je zelinski gradonačelnik Košćec.

Iz zgrade Komore pošlo se na brežuljak gdje se nalazi Citadela odnosno stari grad s mini-vinogradom nazvanim Prominentenweinberg odnosno Celebrity Vineyard, jer tu su razne znane osobe iz političkog i društvenog života Njemačke i inozemstva imale privilegiju posaditi svoj trs. Zelinčanima je ponuđeno da zasade i svoju kraljevinu. Taj Vinograd slavnih inače ima šest trsnih redova sa sortama-tamošnjim uzdanicama, tri su reda s rizlingom rajnskime, a tri s pinotom crnim, i o tome kolika je pažnja ukazana Zelini u Mainzu govori to što je kraljevina sada kao prva od nekih drugih sorata ta što je, nakon nekoliko poteza lopatom od strane gradonačelnika Zeline Hrvoja Košćeca, u Vinogradu slavnih ušla u društvo sa svjetski glasovitim rizlingom i pinotom crnime! Hrvoju Košćecu poslije usadnje kraljevine na licu je mjesta dodijeljena povelja kao znak da je primljen u Vinski senat grada Mainza.

Nakon što je lopatom pomogao sadnju trsa kraljevine u Vinogradu promenentnih osoba uz Citadelu Mainza, gradonačelnik Zeline Hrvoje Košćec primljen je službeno u Vinski Senat grada Mainza. Novi vinski senator (Mainza) Hrvoje Košćec – drži povelju – s Christopherom Sitteom, zaduženime za gospodarski razvoj onoga kraja, te s nekoliko njemačkih i zelinskih vinara. Dolje: Citadela u Mainzu gdje je Vinograd slavnih i gdje je održana i degustacija nekoliko vina dvaju proizvođača iz Mainza – Weinguta Grada Mainza i Weinguta Neuss

Poseban doživljaj bio je posjet Poljoprivrednoj komori RheinHessena u mjestu Alzey, gdje je direktor ustanove dr. Ludwig Tauscher u prostoriji za organoleptičko vrednovanje vina demonstrirao kako tamo funkcionra nadležna služba za analizu koja provjerava uzorke prije nego li daje zeleno svjetlo za dobivanje dozvole za stavljanje proizvoda u promet. Vinar donosi na kušanje po tri butelje od svake etikete, jedna se boca otvara za degustaciju i ako nema problema s čepom ostale dvije zapečate se i čuvaju u Komori dok je vino u prodaji, a najduže dvije godine. Vino se svakako analizira i degustira unutar tri dana nakon što je doneseno. Degustatori-ocjenjivači su enolozi, vinski trgovci, ugostitelji pa i potrošači, s time da su svi prošli odgovarajuće testove koji im daju kvalifikaciju da taj posao mogu kvalitetno obavljati.

Alzey, Poljoprivredna komora RheinHessena: Ludwig Tauscher vodi degustaciju

Svatko od nas dobio je u Komori u Alzeyu ocjenjivački listić za provjeru kakvoće vina. Uz uobičajene navode rednog broja, sorte, godišta berbe, boje vina, kod svakog uzorka piše kandidira li se za kategoriju kvalitetnog vina ili pak za stepenicu višu kategoriju selekcije, zatim je li boravilo u drvu a posebice u barriqueu, je li u grupi mirnoga ili pjenušavog odnosno muzirajućeg. Kod uzoraka se ocjenjuju, dakako, boja, bistroća, perlanje, miris, okus, sklad te ukupan dojam. Dr Tauscher, koji nam se obraćao kao kušačima, počeo je degustaciju s dvama crvenim vinima od kojih je jedno bilo jače u znaku animalnoga, do razine bretta. Bilo je u našoj grupi frktanja nosom, no onda su stigla i dosta bolja, pa na kraju i jako dobra vina.

Ludwig Tauscher toliko je autoritativno pričao o svakome vinu da su Zelinčani postali radoznali što bi rekao na kapljicu iz Zeline, pa su donijeli na degustaciju i nekoliko svojih vina. I bogme, bilo je burno: dr. Tauscher pričao je bez dlake na jeziku, neka je vina pohvalio a na neka je imao i posve suprotne primjedbe, međutim uzorke je toliko dobro secirao da autori onih kojima je našao određene nedostatke jednostavno nisu imali kuda nego da priznaju – da je u pravu! Kao glavnu poruku s ukupnog Tauscherova nastupa vidim njegovu preporuku da se proizvodnji vina pristupa što je moguće ambicioznije i da se čim jače nastoji kreirati kompliciranije, dakle samim time odmah i zanimljivije vino (puna zrelost grožđa, kod bijelih sorata barem kraće maceracije, u dozrijevanju držanje vina barem neko vrijeme na finom talogu…) koje će imati ne samo snage duže izdržati u dobroj kondiciji, nego i sposobnost da se kroz to vrijeme i razvija i napreduje.

RHEIN HESSEN

Vinorodnu pokrajinu RheinHessen predstavio je Friedrich Ellerbrock iz tamošnjeg udruženja vinogradara.

U RheinHessenu je, čuli smo, oko 600.000 žitelja. Kroz RheinHessen, u kojemu je oko devet posto šume, rijeka Rajna prolazi u dužini od stotinjak kilometara. Tlo je vrlo plodno, pogodno za poljoprivredu. Padalina je malo. Vrlo su razvijeni vinogradarstvo i voćarstvo. Četiri su glavna središta vezana uz vino: Mainz na sjeveroistoku, Bingen na sjeverozapadu, Alzey dosta južnije i Worms kao najjužniji. Uz vinovu lozu i voće ima i drugih kultura, i slijedom toga u pokrajini su brojni mlinovi, pogoni za proizvodnju slada te šećerane. Površina pod trsjem je 26.500 hektara, 133 je vinogradarskih općina, 414 je po posebnoj kakvoći roda izdvojenih vinogradskih parcela, najraširenije bijele sorte su rizling rajnski, rizvanac (Müller Thurgau), silvanac  zeleni, pinot sivi (Grauer Burgunder), pinot bijeli (Weisser Burgunder), kerner a od crnih najviše su zastupljeni dornfelder, pinot crni (Spätburgunder), portugizac… Prinos se u prosjeku u ukupnosti (dakle od svih kultivara što se tu uzgajaju) kreće oko 98 hl vina po hektaru (u 2016 iznosio je 98,8 hl). Ukupna godišnja proizvodnja vina, unutar koje jednosortna vina obuhvaćaju 83 posto cijele, bude oko 2,5 milijuna hektolitara, oko 90 posto produkcije spada u kategorije s oznakama kvalitetno odnosno predikatno vino. Nekih 57 posto proizvodnje čine suha i polusuha vina.

RheinHessen – područje s tisuću brežuljaka

Danas je u RheinHessenu, gdje je 1989. bilo oko 7000 proizvođača vina, registrirano njih oko 2800, dakle više nego upola manje. Dominiraju obiteljska vinogradarsko-vinarska gospodarstva. Poljoprivrednika-članova Udruženja vinogradara (dakle što onih koji su samo vinogradari, što onih koji su i vinogradari i vinari) je oko 4500.

Različiti su tipovi proizvodnih pogona: neki individualni poljoprivrednici bave se vinogradarstvom i, paralelno, uzgojem drugih kultura, neki pak samo proizvodnjom grožđa koje predaju otkupnim stanicama, neki pak individualci uz to što su vingradari bave se i proizvodnjom vina. Neki proizvođači vina svoj finalni produkt direktno plasiraju, neki vino prodaju samo na bačvu a neki i kroz bocu odnosno, neki su pak udruženi u zadruge…

O tome kako raditi u vinogradu i podrumu i kako se organizirati u marketingu i plasmanu vina može se naučiti u više obrazovnih ustanova i podruma koji su uz njih. Friedrich Ellerbrock iznosi kako u pokrajini RheinHessen ozbiljno nastoje da se u vinogradarstvo i vinarstvo, koje se tamo smatra strateškom gospodarskom djelatnosti s obzirom da vino npr. u sprezi s turizmom može bitno pridonijeti daljnjem ekonomskom razvoju te boljitku kraja, uključi što više obrazovanih osoba. Iz tog razloga i u Oppenheimu postoji snažan Centar za izbrazbu kadrova za vinogradarstvo i vinarstvo, te uza nj i državni vinogradarsko-vinski posjed Weinbaudomäne Oppenheim, koji je inače član udruge najboljih njemačkih vinskih proizvođača znane kao VDP.  To što je uz obrazovni centar i visokokvalitetni podrum vrlo je važno jer omogućuje da se polaznici školovanja izravno susretnu i s praksom.

Bio nam je organiziran i posjet tom kompleksu. Imanjem nas je proveo direktor je Otto Schätzel, koji je iznio nekoliko vrlo važnih stvari. Istaknuo je kako je proizvodnji vina bitno pristupiti s visokim ambicijama, da bi se dobilo što bolje vino – za prodaju svakako kroz butelju, naime plasman Bakhova nektara preko butelje znatno je unosniji nego plasman na bačvu. Kad se vino nudi na bačvu tada je cijena, barem u RheinHessenu, obično tek od 0,70 eura do jedan euro za litru… Schätzel inače u proizvodnji svakako preporučuje maksimalno mogući priklon prirodi prijateljskom djelovanju jer vina su tada zdravija a za kapljicom s eko-predznakom i konstantno se povećava potražnja. Schätzel tvrdi da u Oppenheimu ne gnoje sintetskim gnojivom i da izbjegavaju dušik te da po trsu idu na prinos od najviše do 1,5 kilograma grožđa. Navodi i da su iz postupka bistrenja izbacili bentonit, jer da on vinu daje stress.

Državni vinski podrum Domäne Oppenheim i Centar za izobrazbu kadrova za vinogradarstvo/vinarstvo u Oppenheimu, te direktor posjeda Otto Schätzel

VEREIN DEUTSCHER PRÄDIKATSWEINGÜTER

U promidžbi, proizvođači vina RheinHessena rado ističu kako oni ne proizvode vino po nekakvim modama, navode da žele kroz vino pokazati svojstva svojega teritorija i vlastitu osobnost. Najambiciozniji proizvođači, koji su kakvoćom i originalnosti vina osjetno odskočili, učlanjeni su u prestižno udruženje, spomenuti VDP, odnosno Verein Deutscher Prädikatsweingüter, savez koji – s podružnicama po njemačkim vinorodnim regijama – postoji na nacionalnoj razini, a sjedište kojega je upravo u Mainzu. O njemu nam je govorila Sonja Reinbold.

VDP je, s više od 100 godina postojanja, u svijetu najstarija nacionalna asocijacija premium proizvođača vina, kaže Sonja. Sastoji se od 199 njemačkih vinskih posjeda koji su odlučili maksimalno posvetiti se vinogradarstvu i produkciji vina što će vjerno odražavati terroir. VDP je privatna organizacija i članovi su dužni pridržavati se strogih pravila u proizvodnji i komercijalizaciji Bakhova nektara. Identifikacijski element za VDP je stilizirani orao koji u pandžama drži grozd, taj znak nalazi se na ukrasnoj kapici na boci svakoga člana saveza i jamstvo je da se u boci nalazi brižljivo manufakturno stvarana kapljica najviše kakvoće od grožđa iz nekih  od ponajboljih vinogradarskih položaja u Njemačkoj.

O VDP-u je govorila Sonja Reinbold

                                                           Kako se postaje članom VDP-a? Na poziv. A pozivaju se oni podrumi vina kojih VDP prati duže vremena i za koje se uvjerio da su konstantno na visokoj razini, njihova su vina i u Njemačkoj i u svijetu prepoznana upravo po visokoj kvaliteti i izraženom karakteru. Ostali uvjeti: član VDP-a mora biti vlasnik ne samo podruma nego i vinograda, svi dijelovi proizvodnje moraju se odvijati unutar posjeda a obavljati ih treba visokokvalificirano (školovano) osoblje. Izgled imanja i nastup prema tržištu svakoga člana moraju u svim elementima – vanjština, elegancija, paleta ponude, tipovi vina, srdačnost u prijemu gosta… – biti u korelaciji s imageom VDP-a. Od članova se traži da imaju vinograde na jako dobrim i odličnim pozicijama. Vlasnici se imaju držati sorata koje su tradicijske za njihov kraj, ne smiju prekoračiti u VDP-u dogovorene maksimalne prinose, i moraju prihvatiti to da svakih pet godina dolaze na red da ih stručnjaci VDP-a detaljno pročešljaju, kako bi se i na taj način organizacija uvjerila da se svi njeni članovi čvrsto drže pravilnika.

Podrumi u RheinHessenu: i tradicijsko i moderno

Članovi VDP-a obrađuju ukupno 5028 hektara pod trsjem, a to je pet posto od ukupne aktualne površine vinograda u Njemačkoj (201.355 ha). Berba svih članova VDP-a, koji u prosjeku u prinosima ne prekoračuju 54 hl/ha, iznosi tek tri posto od ukupne godišnje berbe u Njemačkoj. Ali zato članovi VDP-a u novčanome prometu vezanom uz njemačko vino sudjeluju s više od 7,5 posto!

Prosječna veličina vinskog posjeda člana VDP-a je oko 25 hektara a proizvodnja se kreće oko 150.000 boca, godišnji promet bude nekih 1.480.000 eura.

Oko 22,9 posto njemačkih vinograda (23.440 ha) zasađeno je rizlingom. Unutar VDP-a 55 posto članova uzgaja rizling. To je ukupno oko 2654 ha. U kontekstu ukupne proizvodnje rizlinga u Njemačkoj to je 12 posto, a pet je posto u odnosu na ukupnu produkciju rizlinga u svijetu.

Degustacija za goste iz Zeline, iz tamnih čaša da se ne vidi boja vina, cilj je bio usredotočiti kušače na arome

Sve je počelo daleke 1910. godine kad su udruga vinogradarskih posjednika Rheingaua (osnovana 1897), udruga vinogradarskih posjednika Mosele, Saara i Ruwera (1908), udruga ponuđača prirodnih vina iz RheinPfalza (1908) i udruga ponuđača prirodnih vina iz RheinHessena (1910) utemeljili savez Verband Deutscher Naturwein Versteigerer. Njihov je cilj bio snažno se pozicionirati, posebice s rizlingom, na svjetskoj vinskoj pozornici, svakako uz bok već visoko afirmiranim Bordožanima pa i Burgundijcima. Ali njemački vinski zakon iz 1971. nije išao na ruku ambicioznijim i rafiniranijim razmišljanjima o kakvoći. Službena klasifikacija iz 1971. najednom više nije poznavala nijanse u vrijednosti položaja, stav je bio da se visokokvalitetno vino može proizvesti praktički s bilo koje pozicije, glavno mjerilo kakvoće vina bio je tada samo stupanj sladora u grožđu. Posljedice takvog razmišljanja dovele su do toga da su se počeli stvarati križanci koji su relativno lako dosizali visoki slador. Novolegalizirane kvalitativne kategorije nisu jasno pružale kupcu mogućnost da s etikete doista i precizno sazna o kvaliteti vina. Izgubila se korelacija između oznake/naziva vinograda i kakvoće. Klasifikacija bazirana na porijeklu provodi se u nizu zemalja odavna, spomenutim zakonom iz 1971. ne više i u Njemačkoj, pa se nerijetko danas kaže kako uz klasičan, latinski sustav, postoji i ovaj njemački.

Eva Vollmer iz predgrađa Mainza, nekad Vinska kraljica RheinHessena, a nakon što je završila enologiju i stekla doktorat na glasovitoj Visokoj školi u Geisenheimu sada vrlo uspješno vodi vinariju koju je preuzela od svojih roditelja. Godišnje napuni oko 58.000 boca. Glavne sorte su rizling rajnski, scheurebe, te pinot bijeli i crni. Priklonjena je ekološkoj produkciji. Vina su joj vrlo cijenjena. Iskorištava to što se, veli, u zadnjih nekoliko godina u Mainzu jako razvio vinski turizam, pa na svom posjedu često organizira razne vinske programe, među najpopularnijima su degustacije vina u mraku (da se ne vidi boja; reakcije kušača znaju biti, kaže Eva, vrlo zanimljive!), te vinski piknici. Eva ima smisla i za poeziju pa različite svoje stihove tiska na majice koje dakako prodaje gostima

Oznake za kakvoću prestale su biti vezane u iskrenost i tipičnost. Nove metode proizvodnje s, npr., sterilnim filtracijama, dovele su do povećane proizvodnje polusuhih i poluslatkih vina. Kako je mjerilo kakvoće bila visina nakupljenoga sladora u grožđu u berbi odnosno sadržaj sladora u moštu, iz straha da vina ne budu i jače alkoholna posegnulo se za zaustavljanjem alkoholnoga vrenja što je rezultiralo ostatkom neprovrelog sladora u vinu. A upravo ta slatkoća išla je i na ruku boljoj prodaji, naime vidjelo se da slatkasta vina lako osvajaju mase potrošača slabije obrazovanih baš na temu vina. Vrhunska SUHA vina u Njemačkoj su postala rijetkost. Tradicijski izraz Kabinett, koji upućuje na to da vino nije doslađivano, počeo se koristiti za niz vina različitog okusnog profila.

I onda, kao odgovor na sve to, skupina ambicioznih VDP proizvođača vina u Njemačkoj odlučuje u pravcu iskrenosti, kompleksnosti i time i ostvarenja veće kvalitete izmijeniti stvari nabolje i uvesti svoje interne regule kojima se vraća latinskom sustavu označavanja. Prepisujući primjere apelacija u Burgundiji, uvodi za vina svojih članova sljedeće kategorije kakvoće: VDP Grosse Lage (=ekvivalent burgundijskog Grand Crua), VDP Erste Lage (=Premier cru), VDP Ortswein (= appellation village ili mjesta/općinska apelacija) te VDP GutsWeine (bazna generična, usporedivo s npr. Bourgogne aoc). O tome koji će vinogradi dobiti dozvolu saveza da se koriste titulama VDP Grosse Lage odnosno VDP Erste Lage a i VDP Ortsweine odlučuju vinogradarski stručnjaci regijskih vinskih asocijacija VDP-a. Piramidu kakvoće čine najdonji dio VDP Gutswein (maksimalno dopušteni prinos je do 75hl/ha), zatim stepenica više VDP OrtsWein (bolji vinogradi unutar vinogradarskoga sela, sorte obvezno tradicijske i tipične za područje, prinosi nikako viši od 70 hl/ha, na etiketi mora pisati naziv sela, suha vina prati izraz Qualitätswein trocken, a prirodna slatka i ona s plemenitom plijesni prate uobičajeni pojmovi za predikate, konkretno tu spadaju Kabinett, Spätlese/=kasna berba, Auslese/=izborna berba, BA/=izbor bobica, TBA/=izborna berba prosušenih bobica, Eisswein/=ledeno vino). Još iznad na piramidi su VDP Erste Lage (izdvojeni najbolji vinogradi kraja, samo tradicijske sorte, maksimalni prinos do 60 hl/ha, na etiketi treba stajati naziv sela/općine i naziv izdvojenog Erste Lage vinograda, oznake su također Qualitätswein trocken za suho vino a PrädikatWein za prirodno slatko desertno) i, na špici, VDP Grosse Lage ili Grosses Gewächs odnosno skraćeno GG (samo po jedna parcela od najboljih parcela na razini cijele regije, samo tradicijske tipične sorte, maksimalni prinos do 50 hl/ha, na etiketi uz VDP Grosses Gewachs odnosno VDP GG stoji samo naziv tog ekstra-vinograda). Ova klasifikacija, koja se odnosi samo na vina članova VDP-a, u uporabi je od 2012. godine…

VDP je silno važan u promidžbi vina kako svojih članova tako zapravo i vina Njemačke.  Jedna od najznačajnijih manifestacija na vinskoj pozornici ne samo Njemačke nego i svijeta je Wein Börse, već tradicijska vinska burza u Mainzu s naglaskom na vinu iz najnovije berbe (sad je to bila 2016.), održava se u Mainzu u Rheingoldhallee, i to obično krajem travnja. Ponudu, koja počiva na rajnskom rizlingu i na u Njemačkoj dosta raširenim burgundijskim sortama kao što su chardonnay, pinot bijeli, pinot sivi, pinot crni (Spätburgunder), predstavlja uvijek nekih barem 180 proizvođača, dakle gotovo svi članovi, i to je sjajna prilika da se stekne detaljna slika o adutima plemenite kapljice u Njemačkoj.

Posjet Pfalačkome porajnju svakako je za nas bio velika stvar, i za nadati se da će se neka iskustva stečena za vrijeme putovanja u Mainz i okolicu naći u primjeni i na ovim našim prostorima koji teže jaču i međunarodnu afirmaciju u segmentima i vina i turizma.  ♣   SuČ – 06/2017

_____________________

Hrvatska kuća u Mainzu

HRVATSKA KUĆA – U Mainzu smo posjetili i Hrvatsku kuću, koja tamo već dugo postoji. U njoj je organizirana svečana večera na kojoj su, uz zelinskog gradonačelnika Hrvoja Košćeca, direktora Hrvatske gospodarske komore-komore Zagreb Zlatana Fröhlicha,  zatim Viktora Piela iz Njemačko-hrvatskog društva, direktoricu Turističke zajednice Svetog Ivana Zelina Marinku Zubčić i zelinsku enologinju i proizvođačicu vina Ivanu Puhelek, kao gosti bili Claus Schick, po naški rečeno župan područja Mainz-Bingen, zatim Franz Josef Seiss iz Ministarstva gospodarstva, prometa i poljoprivrede vinogradarstva RheinHessena, pa Ule Lachmayer i Herbert Egner iz Industrijske trgovačke komore RheinHessena, Simone Böhm iz Visoke škole za vinogradarstvo i vinarstvo iz Geisenheima, Christian Schmitz iz vinske kuće Neuss i Hans Fleischer iz Vinskog podruma grada Mainza…■

________________________

MAINZ KAO DOŽIVLJAJ – Bilo je vremena i za obilazak grada Mainza. Ima on što pokazati! Velebnu katedralu, arhitektonski krasne zgrade, Muzej Johana Gutenberga, Teatar, Rajnu…

Mainz: velebna katedrala, dolje glavni trg – krasne zgrade, i Muzej Johanna Gutenberga, pa Teatar i Gradska vijećnica

S Johanom Gutenbergom

Eto me u Mainzu i u društvu s Johannesom Gensfleischom zur Laden zum Gutenbergom (Mainz, 1398-1468). Za Marca Zuckerberga valjda danas svi već znaju, a za Gutenberga danas i nisam baš siguran u to, pa evo dvije riječi o njemu: on je bio kovač, zlatar, tiskar i izdavač, zaslužan za početak štampanja u Europi. Prvi je – dogodilo se to 1439. – uveo tiskarski stroj, i to se smatra najvažnijim otkrićem drugog milenija. Usavršio ga je i učinio dovoljno praktičnime da se zahvaljujući tome moglo na ekonomičan način tiskati razne priloge i u većem broju primjeraka, te knjige. Moji novinarski početi sežu u vrijeme prije Zuckerberga, dok je još u svijetu novinarstva i izdavaštva debelo vladao Gutenberg… ■

Mainz – šetnica uz Rajnu