Archive | Gospodarstvo/Economy RSS for this section

Kralj vina u Republici Hrvatskoj/ RAJNSKI RIZLING u ZAPEĆKU!

KROZ / THROUGH

ŽELJKO SUHADOLNIK

 

U više navrata čuo sam primjedbu da se u Hrvatskoj SVI razumiju u nogomet i u vino. Bolje bi, međutim, bilo reći kako svi MISLE da se razumiju…

                Lutajući naokolo svijetom te potom promatrajući situaciju na hrvatskom tržištu plemenitom kapljicom primijetio sam nešto po meni malo zbunjujuće za sredinu vrhunskih znalaca u materiji a vezano uz potrošnju barem dvaju vina koja na globalnoj razini uživaju doista kraljevski status no koja većina hrvatskih potrošača kao da ne doživljava kao nešto osobito vrijedno pažnje. Riječ je o vinu od sorte rizling rajnski, u svijetu zvanome kraljem vina pa i rolls royceom među vinima, te o barolu i barbarescu od pijemontske sorte nebbiolo. Hrvatska već godinama uvozi oveće količine vina, svježi podaci dobiveni ovog proljeća od Hrvatske gospodarske komore pa, nedavno, i objavljeni u mojim tekstovima, govore o gotovo pet puta većem uvozu Bakhova nektara u odnosu na ono što izvozimo, konkretno aktualni uvoz je oko 241.243 hektolitara, a naš izvoz je 58.856 hekolitara, međutim vanjskog rajnskog rizlinga, za razliku od npr. chardonnaya i sauvignona, a jednako tako i barola i barbaresca iz Pijemonta, za razliku od npr. crnjaka iz Bordeauxa i Toscane, baš i nema količinski u osobitoj ponudi na policama domaćih vinoteka. Moguće je, eto, zaključiti da se naše veliko znanje u vinu baš i ne poklapa s afinitetima domaćih pilaca u organoleptici…

Rajnski rizling iz hrvatskih podruma: proizvođači se žale da ga je teško prodati! (Julio Frangen)

Za razliku pak od crnjaka od nebbiola, kultivara koji se osim u nekoliko pokusnih nasada u vrlo malom opsegu uzgaja u Hrvatskoj (Krauthaker), kod vina od sorte rizling rajnski stvar je drukčija, rizling se ovdje u nas proizvodi za prodaju i u Lijepoj našoj on postoji kao ne baš zanemarivi dio tržišne ponude barem nekih vinogorja. Službeni podatak Agencije za plaćanje u poljoprivredi veli da je u Hrvatskoj rizling posađen na ukupnoj površini od oko 573 hektara, a može se reći kako je najviše zastupljen u sortimentu svjeverozapadnog dijela Hrvatske gdje mu klima odgovara osjetno bolje od one vruće u Podunavlju odnosno u jadranskome dijelu Lijepe naše. Rizlingu kao sorti što dolazi sa sjevera Europe u Hrvatskoj nekako najviše pašu klimatski uvjeti na Plešivici, u Hrvatskom zagorju i u Međimurju, posebice na Plešivici gdje je odavna introduciran te gdje ga se prigrlilo kao jednog od domaćih kultivara i smatralo jednom od glavnih Bakhovih uzdanica kraja, no u najnovije vrijeme baš i tu na Plešivici čuje se od vinogradara/vinara ono što brine, a to je – da im je vino od kultivara rizling rajnski teško prodati!

_________________________

ROLLS ROYCE BIJELOGA VINA  Rajnski rizling – RR – Rolls Royce među vinima! Za Rizling rajnski znalci kažu da je najplemenitija bijela sorta na svijetu, a za nektar koji daje da je kralj bijelih vina.

Rajnski rizling odlikuju izražen vrlo profinjen miris s voćnim i cvijetnim aromama, te visoki ekstrakt, dobar kiselinski sastav i viša ukupna kiselost. Ekstrakt i kiseline omogućuju mu dugovječnost i bez visokog sadržaja etanola. Sposobnost da vino dobro stari i da nakon dužeg vremena u boci razvije specifičan i vrlo cijenjeni bouquet diže Rizling rajnski na dimenziju više, koju druge sorte nemaju u ovome obliku.

Rajnski rizling u Hrvatskoj najbolje rezultate pokazuje u sjeverozapadnome dijelu Lijepe naše – na Plešivici, u Međimurju, Hrvatskom zagorju. Na slikama su vinogradi Šipkovica na Plešivici i Mađerka u Međimurju

SINONIMI: Riesling, Rhein Riesling, Weisser Riesling ili Rizling bijeli, Rheingauer, Johannisberger, Hochheimer, Petit riesling, Riesling blanc, Petit rhin, Riesling renano, Renski rizling. Naziv sorte navodno dolazi od izraza Russling (russ = tamno drvo), drugo objašnjenje vezano je uz riječ Rissling (rissing = onaj koji izaziva suze). Ampelografski, rodbinski, ova sorta nema nikakve veze s Laškim rizlingom, odnosno s Welsch Rieslingom (Graševinom), baš kao ni s Paarl rieslingom i Emerald rieslingom, mada im je dio naziva jednak.

Rizling rajnski je PORIJEKLOM iz doline Rajne u Njemačkoj, smatra se da je kultivar nastao od tamošnje divlje vrste loze Vitis vinifera silvestris. Rizling međutim svojataju Austrijanci, potkreplju tvrdnju o tome da je RR njihov podatkom da je 1301. u okolici Wachaua postojao vinograd zvan Ritzling. Bilo kako bilo, pisani dokumenti bilježe prvu značajniju sadnju Rizlinga rajnskog 1435. u Rüsselsheimu u Njemačkoj.

Stoljećima je kultivar davao razočaravajuće rezultate i smatran je čak i izrazito lošim, pa su ga u produkciji vina miješali s drugim sortama grožđa. A onda su proizvođači uspjeli otkriti vrline Rizlinga rajnskoga! Naime, u ono staro doba, zasigurno u želji da se plodovi spreme na sigurno prije nego li nastupi loše vrijeme, navika je bila grožđe brati relativno rano, a Rizling rajnski je izrazito kasna sorta. Rizling rajnski posađen na prikladnim pozicijama ima sposobnost nakupljanja šećera ako mu se dopusti polaganije i dugo dozrijevanje, a prednost mu je i što istodobno zadržava kiseline. Vina od njega su puna, ali i svježa, i elegantna. Bere li se međutim prerano, daje prosječno, obično, kiselkasto pa i malo oporo vino. S vremenom se došlo još do nečega bitnog: s rajnskim rizlingom upravo i zbog njegove naglašenije kiselosti valja biti strpljiv glede konzumacije, naime kiseline se tek s vremenom smire u vinu i kiselost, mada i dalje živa, tada se osjeti kao smirena i dobro uklopljena, a kroz to vrijeme odležavanja vino bude značajno obogaćeno u aromatskom profilu.

Sasvim slučajno u 18. stoljeću otkrivene su vrline Rizlinga rajnskog. Benediktinci, koji su ga uzgajali u Johannisbergu u rajnskoj oblasti, svake su jeseni slali grožđe na provjeru stručnjaku u državni ured u Fuldu, i čekali su da im on izda službeno dopuštenje za berbu. Godine 1775. kurir s dozvolom vratio se u samostan iz nepoznatih razloga s velikim zakašnjenjem, i grožđe je na trsu već prezrilo, a neke bobice je zahvatila i plemenita plijesan. Isprva u strahu da im je propao rod – benediktinci su živjeli od loze i prodaje vina, redovnici su poslije bili oduševljeni ovom neplaniranom kasn(ij)om berbom…

Rizling rajnski Crtež: Greta Turković

ROD: Rizling rajnski voli sjevernija područja, i tamo traži toplije i od vjetra zaštićene dobro osunčane jugu okrenute pozicije. Nije sklon plodnom tlu, a jako mu odgovaraju kamenasta tla i nanosni loess. Osobito elegantna vina s najfinijim mirisima dolaze s tla s obiljem škriljevca. Zimski mraz podnosi relativno dobro. Lako se osipa ako mu je ometena cvatnja. Prinos mu je srednji, a kod dobrih klonova – danas vinari u Njemačkoj imaju na raspolaganju već oko 60 klonova RR-a – i redovit. Rizling kao kasna sorta najbolji rezultat ostvaruje kad ima dugačak vegetativni period, povoljno i dovoljno dugačko razdoblje dozrijevanja a to je upravo u sjevernijim oblastima bez takvih vrućina kakve budu na jugu, gdje će sazrijevati brže i nakupiti više sladora ali neće s aromatskog aspekta dati tako interesantno vino. Za Rizling je važno da raste uz jezero ili rijeku, kako zato što su jezero i rijeka dobri regulatori i uravnoteživači temperature ambijenta, tako i zato što mu je u završnoj fazi zrenja potreban vlažan zrak radi razvoja plemenite plijesni. Idealni su za nj nagibi terena od oko 30 posto, da loza optimalno upije savjetlost, kako izravno od sunca tako i odbljeskom od površine rijeke ili jezera.

Nije čudno što osebujni pikantni rizlinzi s visokim identitetom dolaze iz njemačkih oblasti uz Rajnu – Rheingaua, RheinHessena i RheinPfalza, te uz rijeke Moselu, Saar i Ruwer, pa iz francuskog Alsacea, opet uz Rajnu, ali i iz Kremsa, Kamptala i Wachaua uz Dunav u Austriji. Njemačka drži primat po raširenosti Rizlinga rajnskog – na njenu je teritoriju 40 posto ukupne svjetske površine zasađene tim kultivarom. Rizling rajnski sadi se i kod nas, dobre rezultate pokazuje na Plešivici, lijepih rizlinga nađe se i u vinogorju Kutjeva. Ima ga dosta na krajnjem sjeverozapadu Hrvatske i u, njemu susjednome, sjeveroistočnom dijelu Slovenije.

SVOJSTVA: Rizling je žuto-zeleknaste boje, predikatna vina su prema zlatno-žutoj. Bouquet rajnskog rizlinga često se i rado uspoređuje s mirisom breskve, marelice, citrusa, meda, od cvijeća čak i nekih vrsta ruža, s nekih (kamenastih) tala RR pokaže i ponešto papra. Kako vino stari, bouquet bude u znaku smola i petroleja, no kad je petrolejski štih jači to se ne smatra vrlinom. U okusu vino je živo i svježe, s dosta nerva, uvijek s lijepom kiselosti, puno te slasno od visokog ekstrakta i od eventualno ostavljenog neprovrelog sladora. Lijepo se pije dok je još s izrazitijim primarnim voćnim i cvijetnim aromama, ali kad ostari onda je i doista i s dodanom vrijednosti.

Među visokocijenjene proizvođače vina spada posjed  Müller Catoir iz okolice Neustadta an der Weinstrasse u Palatinatu. Kuću sada vodi Philipp David Catoir, od kojega saznajem da je u Pfalzu 2018. bila odlična upravo za rizlinge

Čaša: suho i polusuho

Čaša: predikat

Kiseline u vinima od Rizlinga rajnskoga s nekih teritorija u mladosti mogu biti toliko agresivne da vino treba u boci zaboraviti na puno godina, da se one umire. U njemačkoj oblasti Mosel-Saar-Ruwer, koju zbog tla što daje visoku mineralnost uspoređuju s francuskim Chablisom, unatoč tome što je kiselost u tamošnjim rajnskim rizlinzima vrlo visoka, mnogi vinari, privrženi tradiciji, ne žele da vino prođe jabučno-mliječno vrenje kojime bi pungentna jabučna kiselina mjesto ustupila zaobljenijoj mliječnoj. Radije se opredjeljuju za jako dugo čuvanje vina. Danas, u vrijeme nesmiljene utrke za (brzim) novcem, mnogi pak drugi proizvođači ne žele podnijeti ni minimalno čekanje s vinom, pa, da kod mladog vina prikriju moguće smetajuću kiselost i učine ga naizgled pitkijim ranije, pribjegavaju ostavljanju i većeg sadržaja neprovrelog sladora u vinu, da on posluži kao svojevrsna maska. Na kartu neprovrelog sladora često se, s izlikom da slast osobito prija vinima s izraženijim aromama, igra posve prizemno kalkulantski, naime njime se prikriva i nedovoljan sadržaj ekstrakta. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća rizling je bio silno popularan i prodavao se u Europi po cijeni koja nije bila niža od tada najboljih francuskih crnjaka. To je zacijelo mnoge proizvođače uvelo u napast da povećavaju prinose u vinogradu i da beru ranije, kako bi, s jedne strane, dobili na količini, a s druge na vremenu. I veći prinosi i ranija berba davali su vegetalne rizlinge s niskim ekstraktima i s hrapavijim kiselinama, pa je nedostatke naravno trebalo sakriti, a pokazalo se da to kod šire mase potrošača dobro prolazi upravo jednostavnim ostavljanjem neprovrela sladora u vinu… Tom prečicom služe se eto brojni proizvođači još i danas, no sladunjavi trend uzmiče jer sve se više računa vodi o zdravlju a šećer i slatko liječnici sve žešće i češće spomnju kao neprijatelje zdravlja, a, opet, oni koji poznaju vino i zahtjevnijih su kreiterija, a tih je, kako rastu kupovna moć i obrazovanost, sve više, ne daju se više navući na tanak led jednostavne slatkoće…

SERVIS I JELO: Za suhi rajnski rizling preporučuje se čaša tulipanova oblika poput ove na crtežu, za mladi je prikladna i ona slična ovoj ali nešto manja i s otvorom-rubom blago izvijenim prema van. Temperatura servisa: 10 do 12 stupnjeva. Poslužite ga kao aperitiv, potom uz plodove mora (prstace, dagnje, škampe, lignje), kuhanu i pečenu bijelu ribu, šparoge, srca artičoka, talijanska topla predjela s umacima od povrća (rezance, njoke, špagete, makarone), ali i, kad je s nešto višom gradacijom i stariji, uz puževe, pa i pernatu divljač, sireve poput edamca, goude. Polusuhi će prijati uz hladnog lososa, na žaru pečenu ribu, kuhanu šunku, pečenu teletinu, janjetinu. Predikatna vina s većim ostatkom šećera servirajte na 12 stupnjeva u manjoj čaši za bijelo vino, uz slatki desert ali ne i onaj s čokoladnim kremama, nego uz kolač baziran na voću. ■

_____________________________

Marija Vukelić (lijevo) u društvu s gradonačelnikom Jastrebarskoga Zvonimirom Novoselom i direktoricom Turističkog saveza Zagrebačke županije Ivanom Alilović, te, dolje, za vrijeme razgovora oko rizlinga, u društvu s Rudijem Grulom, voditeljem Turističke zajednice Međimurske županije, Branimirom Jakopićem, vinarom koji vodi i ugostiteljski objekt Terbotz u Železnoj Gori, i sa sommelierom Željkom Bročilovićem Carlosom, predsjednikom komisije za ocjenu vina (Julio Frangen)

Bez obzira na inozemno porijeklo rizlinga (riesling) i na, u novije vrijeme, sve jače naše usredotočenje na uzdizanje vina od hrvatskih autohtonih sorata, upravo to što vino rajnski rizling (RR – Rolls Royce!) nekako kao da nema među hrvatskom publikom toliko ljubitelja kao što ih imaju druge neke sorte te to što on slovi kao uzdanica u vinskoj proizvodnji određenih naših vinogradarskih područja koja se, poput Plešivice, nisu koncentrirala na domaću/domaće sorte ali uvelike jesu na nekoliko svjetski popularnih inozemnih (rizling, chardonnay, sauvignon, pinot crni), nametnulo je potrebu da se istraži zašto je tržišna situacija s rajnskim rizlingom, kojega, ponavljam, vani uzdižu do kraljevskog prijestolja, u nas sada nekako razočaravajuća. Potraga za odgovorom zadatak  je u koji bi bilo logično da se jače uključe i sâmi proizvođači, enolozi, a i kuhari i sommelieri te marketingaši… Inicijativa za akciju Rizling došla je iz promidžbenih krugova: profesorica Marija Vukelić, koja je već godinama prisutna na hrvatskoj vinskoj sceni kao organizatorica događanja u službi širenja vinske kulture i promocije plemenite kapljice i visoke gastronomije, potaknuta upravo tim neobičnim statusom rajnskog rizlinga na tržištu u nas odlučila je organizirati ovih dana nekoliko aktivnosti u sklopu kojih bi se na visokom strukovnom nivou kušala i vrednovala vina od sorte rajnski rizling, pretežito ona iz domaće produkcije ali uvijek – već kako to bude moguće – i uz neki sortno referentni uzorak iz vinogradarskih područja  gdje je riesling doma, primjerice Pfalza, Rheingaua, Rhein Hessena, Mosele u Njemačkoj, Wachaua, Kamptala, Kremsa u Austriji, Alsacea u Francuskoj, pa i Štajerske u susjednoj nam Sloveniji, zamišljeno je da potom slijede razgovori vinara, enologa, novinara, sommelijera, vinskih trgovaca, marketingaša pa i turističkih djelatnika na teme rizlinga i mogućnosti njegove bolje valorizacije u nas.

Skup o rajnskom rizlingu kod obitelji Jagunić na Plešivici, i sutradan kod dvorca Terbotz obitelji Jakopić u Međimurju (Julio Frangen)

Zasad su održana dva događanja, nimalo slučajno – prvo na Plešivici, a drugo u vinorodnom Međimurju. Namjera je bila obuhvatiti rajnske rizlinge ne samo s Plešivice i sjeverozapadnoga dijela Hrvatske nego i iz drugih naših krajeva gdje se sorta uzgaja, primjerice Slavonije (posebice Kutjevo), te Podunavlja. Marija Vukelić – koja je zamislila da priča ima edukacijsku dimenziju, obratila se, kaže, svim domaćim vinarima za koje se zna da proizvode (i) rajnski rizling, a posebice joj je, dakako, bilo stalo da u priču budu uključeni vinari s visokom reputacijom – okupila je među enolozima, sommelierima, vinskim trgovcima i vinskim novinarima članove za  strukovnu ocjenjivačku ekipu (nekoliko članova komisija zvala je i iz Slovenije), animirala je kao, logično, za temu izravno zainteresirane županijske i gradske institucije i dobila potporu za projekt, te je kušanje i vrednovanje uzoraka naravno naslijepo a, inače, po danas u svijetu pa i u nas uobičajenoj skali do 100 bodova, organizirala, opravdano računajući na dobru logistiku, kod dvaju vinogradara/vinara/ugostitelja – obitelji Jagunić na Plešivici i obitelji Jakopić (dvorac Terbotz) u Međimurju. Na žalost, s uzorcima se nisu odazvali neki predviđeni naši proizvođači s vrlo visokom reputacijom! S druge strane, donekle je razočaravajuće bilo i to što na ovim inače jako profesionalno organiziranim događajima nije zamijećen i veći odziv proizvođača rajnskog rizlinga na ozbiljnom razgovoru o sorti i njenoj tržišnoj poziciji u nas te o tome kako kako situaciju poboljšati.

Degustacija i ocjenjivanje vina od rizlinga rajnskog kod Jagunićevih i, dolje, u restoranu Terbotz. Kušača je na Plešivici bilo 12, a u Međimurju devet. Evo i tko je sve degustirao rizlinge: enolozi Saša Zec i Jasminka Šaško, vinski novinari Ivo Kozarčanin i Željko Suhadolnik, Jože Rozman, Ivan Goričanec,, vinari Dominik Jagunić i Branimir Jakopić, sommelieri Darko Lugarić, Ivan Perković, Marko Rundek, Igor Jurković, Franci Žgur, vinski znalci i pisci Hrvoje Petrić i Staša Bizjak, te gosti-vinari iz Slovenije Boštjan Protner i Milan Hlebec. Predsjednik ocjenjivačkog suda bio je sommelier Željko Bročilović Carlos, inače dugo godina uposlen u ugostiteljstvu u Alto Adigeu/Južnom Tirolu, danas uvoznik i distributer vina hrvatskom ugostiteljstvu i privatnim kupcima

 

Nazočio sam, kao kušač, na oba vrednovanja, koja su s ukupno oko 60 domaćih uzoraka bila vrlo vrijedna jer pružila su lijepi pregled rizlinga iz hrvatske produkcije. Nakon degustacije uzoraka bilo mi je jasno zašto je rajnski rizling kod hrvatskih potrošača u nemilosti. Riječ je ne o izraženijoj ukupnoj kiselosti rizlinga za koju se u nas zna reći da je kamen smutnje. Bilo je, doduše, na tim dvama kušanjima lijepih rizlinga, sa zrelim i dobro uklopljenim kiselinama, ali ipak broj tih rizlinga premalen je s obzirom na ukupan broj podastrtih uzoraka, bilo je i nešto vina koja su djelovala solidno ali kao vina općenito međutim ne i, aromatikom, živošću, dotjeranošću i elegancijom, uvjerljivo kao kapljica baš od kultivara rajnski rizling, ostatak je uzoraka pokazivao tvrdoću i grubost koja bi mogla biti posljedica žurbe autora da s vinom izađe na tržište, dobar dio vina bio je pak nekako mlitav, a dio vina bilo je s nečistoćama do mjere odbacivanja. Primijećeno je da su na degustacijama bolje od mlade kapljice iz berbe 2018. prošla vina starija od dvije do tri godine i više.

Ocjene na Plešivici prezentiranih uzoraka koji su vrijedni spomena i isticanja ovdje kretale su se od 85/100 do 92,7 bodova.  Najboljima su se na vrednovanju na Plešivici pokazali:

Rajnski rizling ledeno vino 2014 – Bodren (92,7); Rajnski Rizling Primus 2015 – Bolfan (90,7); Rajnski rizling ledeno vino 2013 – Bodren (89,8);  Rajnski Rizling 2015 – Šember– (86,9); Rajnski rizling 2017 – Sokač (85,8); Rajnski rizling 2012 – Šimanović (85,4); Coletti Rajnski rizling sur lie 2016 – Kolarić (85,2); Rajnski Rizling 2017 – Kopjar  (85)

Najbolje ocijenjeni uzorci  na Plešivici (Julio Frangen)

Najbolje ocijenjeni u Međimurju:

Rajnski rizling 2017 – Cmrečnjak (86,42), Rajnski rizling 2007 – Jakopić (86,0); Rajnski rizling 2015 – Jakopić (85,7), Rajnski rizling 2017 – Erdutski podrumi (85,28).

U kategoriji vina s ostatkom šećera na kušanju u Međimurju niti jedno vino nije prešlo prag od 85 bodova. U Međimurju nije bilo uzoraka kategorije visokih predikata.

Najbolje ocijenjeni uzorci na vrednovanju u Međimurju: Cmrečnjak, Jakopić, Erdutski podrumi

Lijepi restoran Jakopićevih Terbotz u Železnoj Gori, gdje je u Međimurju održano ocjenjivanje

Zdravko Režek, zadužen u Gradu Jastrebarsko za gospodarstvo, inače i vinar, Robert Braje, vingradar/vinar i ugostitelj, te Siniša šoškić proizvođač vina s Plešivice. I te kako im mora biti stalo da stvari i s vinom i ugostiteljstvom dobro funkcioniraju jer danas dobra, karakterna kapljica i izvorni specijaliteti privlače brojne turiste

U dobrom raspoloženju: Željko Bročilović Carlos, predsjednik ocjenjivačkog suda, i Darko Lugarić, sommelier i suvlasnik zagrebačkog restorana Agava

            Iz razgovora o rizlingu, nakon ocjenjivanja i proglašenja rezultata, izdvojio bih sljedeće izjave, za početak rečenicu slovenskog vinogradara/vinara Boštjana Protnera (Joannes), koji brine o 12 hektara vlastitih vinograda i koji izveze dosta rizlinga u SAD: Vinar se treba odlučiti za rizling, to znači da ga voli i da mu vjeruje. Nužno je potruditi se ne samo u vinogradarskom i podrumarskome dijelu, nego i u komunikaciji s tržištem. U Sloveniji ima dosta rizlinga, ali nekako se vinari rijetko odlučuju ponuditi upravo i rizling među tri prva uzorka koja stavljaju pred gosta i potrošača. A ako rizling ne ističu, on ostaje u sjeni, o njemu se ne zna dovoljno, vinoljupci ga ne prepoznaju i stoga se teže do teško prodaje. Enologinja vinarija Vuglec-breg Jasminka Šaško, napomenula je da klimatske promjene i globalno zatopljenje ne pogoduju rizlingu, primjećuje se kako zadnjih godina, konkretno od 2014., vino nema ekstrakta kao prije. Jasminka navodi i kako često rizlinzi izlaze na tržište premladi, a bolje rezultate pokazuju starenjem. Preporuka je vinarima da se rizling ne forsira preranim punjenjem i preranim izlaskom na tržište, rizlingu valja dati vremena barem godinu do dvije, jer on s vremenom postaje bitno bolji. Sommelier Darko Lugarić, suvlasnik zagrebačkog restorana Agava, predlaže popularizaciju sorte kroz prikladno spajanja uz sljedove hrane, ali odmah i ističe kako su u domaćem ugostiteljstvu veliki problem nedovoljno znanje i nepoznavanje sorte, ali problem je i aktualna kakvoća hrvatskih rizlinga. Željko Bročilović Carlos naglasio je da postoje referentni svjetski rizlinzi, te da nije teško dokučiti kakvi su oni te odlučiti/krenuti smjerom prema kvalitetnijem i boljem. Upozorenje je vinarima da tijekom vinifikacije rizlinga treba jako paziti na to da se sačuva sortnost, rečeno je da je rizlingu ne pašu ni previše drveta ni preduga maceracija jer s njima on lako može izgubiti važne i sortno prepoznatljive cijenjene aromatske karakteristike. I još nešto, vezano uz sortu: upravo da mu se oda počast i da bude lakše uočljiv na tržištu bilo bi dobro uvijek ga i puniti u tradicijske visoke uske rajnske butelje… ♣  SuC 07.2019

 

Advertisements

Veliki i mali / AGROLAGUNIN KONTINUIRANI VISOKI SJAJ

     KROZ /THROUGH

ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

         U onom prijašnjem nekom vremenu nerijetko se znalo u kontekstu Bakhova nektara govoriti o velikim i malima, državnima i domaćima. Tada su scenom dominirali veliki podrumi u društvenom vlasništvu, a na one koji su htjeli ostati individualci-privatnici, manji, domaći, nije se lijepo gledalo, nastojalo ih se kao vinogradare usmjeriti na to da se učlane u velike vinarske poljoprivredne zadruge odnosno da grožđe prodaju vinarijama u društvenom vlasništvu. Pojedinci su ipak ustrajavali u odluci da grožđe iz svojih, obiteljskih vinograda koriste za proizvodnju vlastitoga vina, za sebe i prijatelje, te da eventualne viškove tržišno plasiraju, kao rinfuzu. Tek praktički neposredno prije stvarnog raspada Jugoslavije individualni privatnici koji su proizvodili vino dobili su dopuštenje da pune kapljicu u bocu ali – samo ako su posjedovali 10 hektara vinograda i više, a takvih nije bilo puno. Rezultat: na tržištu – vina iz velikih podruma u većoj količini, ali beskarakternih, i uglavnom kvalitete koja nije baš nadilazila neki osobiti prosjek. Tek s osamostaljenjem Hrvatske počela se priznavati i poštovati privatna inicijativa, i dozvola da individualni proizvođači vina pune i komercijaliziraju butelje proširila se i na one posjednike trsja koji su imali manje od 10 hektara pod vinovom lozom. Malo-pomalo kakvoća vina u Hrvatskoj počela se dizati. Nastavilo se govoriti o velikima i malima, s time da su ovaj put privatni manji podrumi dospjeli u prvi plan.

Moji favoriti, s nedavne degustacije u Poreču: Festigia Malvazija Vižinada 2015, Festigia Malvazija Akacija 2013, Festigia Castello 2016, Festigia Merlot 2016 i, posebno mi se dopao Festigia Cabernet sauvignon 2016

                Danas, ovdje, imamo već niz etiketa uistinu sjajnih vina, ambiciozni individualci-privatnici, među kojima je i dosta onih koji su se u vino uključili iz drugih sektora businessa, jednostavno su na kolosijek kakvoće povukli neke velike, prije društvene a potom privatizirane podrume. Postupno sve veća eno-gastro zahtjevnost domaćih potrošača i razvoj turizma s dolaskom i boljih gostiju pridonijeli su tome da kakvoća vina, općenito, stalno raste, međutim najezdu turista i, istodobno, očito slabu efikasnot inspekcijskih službi mnogi su proizvođači posebice u domaćim izrazito turistički posjećenim predjelima Lijepe naše – onima prvenstveno uz obalu mora i jače na jugu – vidjeli i kao mogućnost i za plasman svega i svačega, po konobama i/ili na debelo osunčanim štandovima na šetnicama na rivi. Od najnovijeg oslobođenja na ovamo promidžbene aktivnosti i na nivou vinskih kuća i na nivou institucija iz gospodarskih segmenata tijesno vezanih uz enogastronomiju i turizam budile su se nekako neočekivano/neobjašnjivo sporo, i Hrvatska, mada se može podičiti odličnim prirodnim uvjetima za produkciju visokokvalitetnoga vina i tradicijom u vinogradarstvu i vinarstvu što seže u doba od šest stoljeća prije Kristova rođenja, te mada se mogla podičiti napretkom u kvaliteti proizvoda u zadnjim godinama, nije se u europskom okviru a kamo li u svjetskim okvirima uspjela bitno afirmirati po plemenitoj kapljici i bitno bolje pozicionirati kao zemlja vina.

Ekstra-djevičansko maslinovo ulje Ol Istria raznih sorata – pendolino, belica, picholine, ascolana, leccino, te mješavina tih sorata. Odlična kakvoća, a cijene niže od ostalih ponajboljih istarskih proizvođača

                U ovo sadašnje vrijeme i dalje se, umjesto da se priča prvenstveno o kakvoći, govori  o velikim i malima, s time da se, dok se mali proizvođači ponekad i prepretenciozno kuju u zvijezde, dotle veliki, neki čak i posve neopravdano, poprilično omalovažavaju. Došlo je i do toga da, unatoč osjetnom napretku u kvaliteti proizvoda, imamo nešto što, usudio bih se reći, baš i ne ide na ruku stjecanju u globalnom okviru snažnog renomea Hrvatske kao izrazito vinske zemlje, a to je da smo u današnjem trenutku s vrlo mnogo vrlo (pre)malih individualnih proizvođača vina koji neka i jesu uvjerljivi kvalitetom ali koji su količinski na razini oskudne garažne produkcije. S druge strane, kod dosta većih podruma koji imaju količine i koji očito imaju potencijal u kontekstu kakvoće (neočekivano) presporo se budi ambicija glede produkcije i vrlo – ne reklamno nego kvalitativno – ekskluzivne kapljice. Nerijetko se iz tih krugova velikih čuje kako se od takve ekskluzivne kapljice ne živi, što baš i nije točno, jer stvari su relativne: istina, takva kapljica ne donosi u tvrtku novac odmah, ali tvrtki stvara ugled i radi joj dobru reklamu, ugled, tako da se na temelju baš te reklame i toig ugleda bolje plasiraju i tzv. niže kategorije vina, cjenovno niže i, čini se nekome, lake za plasman baš zbog (relativne) jeftinoće, međutim koliko je komplicirano prodati skupo vino pogotovu u društvenoj zajednici s pojedincima sa slabom platežnom moći, toliko je već postalo komplicirano i postaje sve teže za pojedinu tvrtku prodati i cjenovno niže rangiranu kapljicu jer na tržištu je u tom jeftinijem segmentu već obilje (previše!) ponuđenih etiketa.

                Uglavnom: šira međunarodna afirmacija neke zemlje po nekom proizvodu, naprosto, uz kakvoću, zahtijeva i nekakvu nužnu minimalnu kritičnu količinsku masu proizvoda u toj višoj do visokoj kakvoći i klasi, ali i još nešto – definirane stilove i tza svaku pojedinu vinorodnu oblast prepoznatljive tipične organoleptičke profile kapljice. Govorim o nečemu što u nas još nije uspostavljeno, a to su apelacije.

Sirevi: od kravljeg, od ovčjeg mlijeka, od miješanih kravljeg i ovčjeg mlijeka, sir odležavan u teranu, pa u vinu muškat tuža, sirevi s tartufom i s maslinama, sir grana istriano

                Bitno bi dakle za nas bilo da se kako treba ovdje sredi pitanje apelacije a apelacija koja vino predstavlja na etiketi vezana je uz zemljopisno porijeklo u smislu vinogorja i, unutar njega, i užih vinogradarskih te i izdvojenih položaja, sorte/sorata, zatim uz lokalnu tradiciju, pa određene pravilnike o korištenju tehnologije u proizvodnji uključujući i oblik i dužinu dozrijevanja,  kao i uz – dogovorno, a to uz eno i organoleptičku ima i snažnu promidžbenu važnost – prvi mogući izlazak određenoga vina pred kupca.

                Vina Laguna. Jedan od velikih hrvatskih vinskih podruma vrijedan i te kako pažnje je porečka Agrolaguna. Odavna je pratim, i znam da je ta vinarija bila i još u neka prošla vremena, rekao bih zahvaljujući uvelike nekadašnjem glavnom enologu Anti Gavraniću, na strani kakvoće i osebujnosti te geografske pripadnosti proizvoda. Kako je Agrolaguna imala sreću da joj je na eno-kormilu dugo čvrsto stajao Korčulanin Gavranić, potpomognut enolozima iz Istre Alfredom Cossettom i Valterom Legovićem, sada, inače, s obojicom s uspješnim vlastitim vinskim podrumima, tako eto u najnovije vrijeme ima sreću da je od unatrag koju godinu, kad ga je predložio upravo Gavranić, eno-kormilar tvrtke mladi, strukovno dobro potkovani te pedantni Milan Budinski. On je sada glavni enolog kuće i direktor proizvodnje što obuhvaća ne samo vino nego i maslinovo ulje i sir, osoba koja ne tek odrađuje svoj posao nego, što je bitno, grize u poslu.

Direktor proizvodnje, glavni enolog Milan Budinski

                Agrolaguna jedan je od zornih pokaza i dokaza da velika tvrtka – čak i lakše nego mala jer s velike vinogradske površine ima i te kako veću mogućnost, dosta bolju od one što je imaju manji posjednici trsja, izabrati ponajbolje grožđe za svaku željenu kategoriju vina – dakle može redovito izlaziti i s elitnim eno-uradcima. Važno je silno htjeti, posjedovati – i u glavi glavnog direktora kuće! – viziju, te biti strpljiv – a to sve zasad Agrolaguna (je) ima(la), nužno je i osigurati službu koja će znati cijeniti trud uložen u određenu specifičnu produkciju i koja će se potruditi da najbolje vlastite etikete i plasira na tržištu po najboljim mogućim cijenama. Ono čega je najbolje u pravilu je malo, ali to čini sam vrh piramide kvalitete, to intrigira i visoko je cijenjeno, o tome se naveliko priča…

                Porečka Agrolaguna spada među 20 vodećih hrvatskih proizvođača Bakhova nektara. Ovih dana u režiji Društva agrarnih novinara Hrvatske bila je lijepa prigoda posjetiti tog značajnog proizvođača ne samo vina nego i visokokvalitetnih i višestruko međunarodno nagrađivanih ekstra-djevičanskih maslinovih ulja, te sira. Značenje Agrolagune vrlo je veliko u turističkom smislu jer ona svojim proizvodima tipičnima za vlastiti kraj snabdijeva ne samo lanac šire maloprodaje, nego i grupaciju HoReCa s nizom hotela i ugostiteljskih objekata prvenstveno u Istri.

Predsjednik Uprave Agrolagune Vlado Čondić Galiničić, inače i savjetnik za poljoprivredu izvršnog direktora Forte Nove (nekadašnji Agrokor). Na ovu poziciju došao je s mjesta glavnog direktora PP Orahovice

                Osobna karta: Agrolaguna, koja se iz zagrljaja Grgićevog Agrama nedavno vratila u staro Agrokorovo društvo sada s nazivom Forte Nova, a na čelu koje je, po novome, kao predsjednik Uprave Vlado Čondić Galiničić, inače i savjetnik za poljoprivredu izvršnog direktora Forte Nove, brine izravno o nešto više od 600 hektara vinograda, podignutih većma u razdoblju između 2005. i 2007. godine, a dio grožđa – oko 700 tona – dolazi joj i iz kooperacije. Oko 65 posto su bijele sorte, mahom malvazija istarska, od bijelih kultivara tu su još i chardonnay, pinot sivi, viognier, a oko 35 do 40 posto crvene su sorte – teran, borgonja (frankovka), merlot i cabernet sauvignon, syrah. Kapacitet vinskog podruma je 8,5 miijuna litara. Barricaia je, kaže mi enolog Danijel Baćac, pomoćnik direktora proizvodnje Milana Budinskog, s gotovo 490 bačava, većma je riječ o barriqueima, dobrim dijelom i od bagremova drveta, ali tu su i velike hrastove bačve. U sklopu vinarije je i prostrana kušaonica s dijelom uređenim za prodaju vlastitih proizvoda – vina, maslinova ulja, sira…

Enolog Danijel Baćac, pomoćnik Milana Budinskoga, te, desno, Dario Paulišić, direktor poljoprivrede u Agrolaguni

                Vina su svrstana u nekoliko kvalitativnih kategorija, najveća količinski je dakako ona bazna, classic, temelj piramide kakvoće. Ta se vina na tržištu nalaze u bocama od litre, njih je oko 70 posto od ukupne proizvodnje. Gornja kategorija je u Agrolaguni nazvana Select, riječ je o, službeno, kvalitetnom vinu s k.p. punjenom u butelje od 0,75 lit s navojnim zatvaračem, takvih je oko 15 do 20 posto. Stupanj iznad, prema vrhu, su tzv. premium vina, u buteljama s plutenim čepom. A još iznad po kakvoći su Festigia te Festigia Riserva, riječ je tu o špici piramide i količini od nekih 10 do eventualno 15 posto u odnosu na ukupnu produkciju. Uz mirna vina, u ponudi su i dva pjenušca – pitki lepršavi ljetni rosé rađen metodom charmat, te dosta kompleksni bijeli Blanc de Blancs od malvazije i bijelog pinota, rađen klasičnom metodom i s najmanje 1,5 godine na kvascu u boci prije degoržiranja

                Maslinika je, reći će direktor poljoprivrede u Agrolaguni Dario Paulišić, kojega poznajem još od Gavranićevih vremena (u Agrolaguni radi već više od 14 godina!), ukupno 230 hektara, od čega je na području Červara 130 ha, ukupno je 65.000 stabala, sorte su istarska bjelica, pa leccino, pendolino, ascolana, te francuski picholine. Godišnje se, ovisno o meteorološkim prilikama kroz sezonu, ubere od 80 do 120 vagona maslina, i proizvede između 100 i 150 tona ulja. Ulje, koje, čujem, u jako povoljnoj godini sadrži između 500 i 600 mg/lit polifenola (!!), ide van pod markama Ol Istria i Ol Istria Selekcija. Agrolaguna se diči s dvije dobro opremljene uljare, s prešama kapaciteta od po 3,5 tona masline po satu, tako da svoj urod stigne navrijeme preraditi, čak je u stanju i zainteresiranima sa strane pružiti uslugu prerade.

______________________________

Valter Valenta

ŠAMPION i – PRIJE ROĐENJA! – Događa se i to: osvajanje šampionske titule i – prije rođenja! Na ovogodišnjoj Vinistri, vino teran iz 2018 posjeda Valenta Family Wines iz Motovuna, preciznije Kaldira, proglašeno je šampionom u kategoriji mladog terana! E sad, a zašto onaj dodatak: prije rođenja? Pa, zato što je to vino na natjecanje stiglo ne kao posve finalizirano u butelji nego je na ocjenjivanje poslano istočeno samo za tu priliku iz velike posude – bačve od 1200 litara – u kojoj je još dozrijevalo. O tome da je taj teran nešto posebno i da mu treba vremena da se kompletira govori podatak da sadrži 14,7 vol % alkohola! Pater Familias Valter Valenta na stanovištu je da s teranom treba pričekati glede izlaska na tržište, i sada je pred kupcima kao dostupna još uvijek berba 2017, a ovu, šampionsku, 2018., planirao je pustiti van iz podruma ne prije početka sljedeće godine.

I sad je još nužan i odgovor na pitanje zašto ovaj okvirić s vinom Valenta unutar priloga o Agrolaguni? Pa, zato što je svojedobno Valter Valenta bio zaposlenik Agrolagune, a nakon što  je, stjecajem okolnosti, otišao iz te tvrtke odlučio je, sa svoja dva sina, nastaviti baviti se vinom s obzirom na oveći obiteljski vinograd što ga ima i s obzirom na, pohvalit će se, gotovo 200 godina dugačku obiteljsku tradiciju u vinogradarstvu i vinarstvu.  Dakle, zaposlenici Agrolagune pokazuju se uspješnima i kad nastave samostalno…

Valenta Family Wines brine o vlastitih 6,5 hektara trsja, dio grožđa za svoja vina kupuje od kooperanata. Proizvodi su malvazija istarska, sauvignon bijeli i muškat bijeli slatki kao mlada svježa kapljica, te teran koji ide pred kupca u drugoj godini nakon berbe. U vinogradu su zasađeni još i merlot i cabernet sauvignon, ali loza još nije dospjela u rod. ∎

______________________________

                Treći segment Agrolagune je sirana Špin, na lokaciji Špin, ona inače postoji od 1985., a 2013. je rekonstruirana sredstvima iz fondova EU. Sirana ima 140 hektara vlastitih pašnjaka u eko-režimu, te oko 2000 ovaca, važno je reći da se mnogo radilo na tome da se u Špin vrati stara istarska pasmina pramenka. Kravlje mlijeko otkupljuje se od provjerenih kooperanata isključivo iz Istre. Godišnja produkcija sira je 350 tona. Voditelj sirane Krunoslav Salaj navodi da se proizvode skuta, kravlji i ovčji sir te sir od miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka, uz baznu kategoriju tu su i osobito kompleksni sirevi primjerice onaj koji se, kad donekle sazrije, stavlja na mjesec dana u oblog od u orahovac dobro namočenog orahovog lista, te sir koji nakon što donekle sazrije odleži najmanje po mjesec dana u vinu teran, otud mu tamna crvena vanjska boja. Po kolutu sira koji otprilike teži oko 1,8 kg potroši se po litra terana, godišnje sirana Špin za sav svoj sir iz terana potroši oko po 5000 litara terana.  Tu su i sir odležavan u vinu muškat ruža, pa sir s tartufom, s maslinom…. U Špinu su od prije koju godinu krenuli i u produkciju sira tipa grana padano, od kravljeg mlijeka, on je u impozantno velikim kolutovima težine oko 11 kg, kao mlađi je za rezanje a kao zreli odležani – dozrijeva obično barem od 12 do 14 mjeseci – za jelo se poslužuje u grumenovima, a služi i za ribanje.

Za siranu je zadužen Krunoslav Salaj, na slikama sa sirevima gran istrijanom te onome odležavanome u listu oraha i onome odležavanome u vinu teran

Što je osobito važno za reći uz sireve Špin: rade se od  punomasnog pasteriziranog mlijeka, pri čemu se pasterizacijom uništavaju patogene bakterije. Masi se dodaju samo mliječni sastojci, ne dodaju se konzervansi. Izrada sira je ručna, tj. ručno je okretanje i ručno je pranje sira. Sir dozrijeva na daskama u vlastitoj kori  – kako su to radili naši stari, premazivanje sira je isključivo s prirodnim premazom na bazi aktivnih sastojaka češnjaka i ekstra djevičanskog maslinovog ulja, tako da je i kora jestiva.

_____________________________

KORISNO JE ZNATI  – Sireve je najbolje izvaditi iz hladionika sat vremena prije posluživanja, kako bi došli na sobnu temperaturu i oslobodili svoje prirodne arome. Kod rezanja dobro je imati nož s dvostrukim vrhom. Sireve treba rezati pravilno. Ako se reže cijeli kolut, najrije se on porijeli na polovice, pa onda na četvrtine. Zatim se za kušanje sirevi režu na deblje jednake kriške i, dalje, svaka od njih na dva trokuta,  tako da svatko dobije komadić sira i do kore i unutarnji dio. Arome i struktura se razlikuju – unutarnji dio sira uvijek je blaži i mekši, na nosu i nepcu manje intenzivan, dok je prema kori isti sir sve aromatičniji, odnosno izraženiji. Znači, rezanje je bitno da bi se u potpunosti moglo uživati u aromi sireva. Kora se može maknuti, ali i ne mora.

Sir čuvajte u hladioniku (+4 do +8 ˚C), zamotan u izvornu ambalažu, voštani papir, zrakopropusnu foliju ili u vakumiranoj posudi. Nikako ga ne držati u posudi s drugim namirnicama izrazite arome jer sir diše pa bi mogao preuzeti neki miris i pokvariti se. ∎

____________________________

Stancija Spin – sirana, konoba i, uskoro, i smještajni objekt

Chefica Spina Sanja Morina, janjetina in tecia i dugo pirjana teleća obrazina u teranu

Špin je inače ne samo sirana nego i, u dijelu što ga čine stare kamene kuće lokalne arhitekture, i ugostiteljski objekt tipa konobe, s izvrsnom domaćom hranom, a uskoro bi trebao proraditi i kao turistički smještajni objekt. Domaćini iz Agrolagune nakon obilaska vinograda, maslinika i sirane upriličili su u konobi Špin degustaciju sira, vina i ulja, a potom i ručak na koji je, priredivši rustikalne jagnjetinu in teća s krumpirom  i, posebno, dugo pirjanu teleću obrazinu u teranu, upečatljivo svoj potpis stavila kuharica Sanja Morina.

Agrolaguna – vinogradi

 

Agrolaguna, inače redoviti osvajač medalja visokog sjaja npr. na Decanteru World Wide Award  Londonu, u Bergamu na natjecanju Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme – vina od merlota i cabernet sauvignona, pa na Concours Mondialu i na Mundus Viniju, te osvajač medalja za maslinova ulja u Londonu i na Flos Oleiju u Rimu, i osvajač međunarodnih medalja za sireve, odlično eto pokazuje svoju visoku multifunkcionalnost, kroz istodobno tri različite poljoprivredno-prehrambene produkcije visoke gurmanske vrijednosti i kroz turistički segment. Za to joj eto treba odati priznanje i poželjeti da u ovoj zemlji što se deklarira plavom i zelenom te eko-prihvatljivom na području hrane, imamo što više ovakvih (velikih) tvrtki s lijepim izborom proizvoda za različite ukuse i dubine novčanika, sve do onih elitnih, a s odličnim odnosom između kakvoće i cijene i barem ne, zasad, s onako ekskluzivnim cijenama kakve bi zacijelo ti elitni artikli imali u nekim drugim sredinama/zemljama!…  ♣                                                                                     SuČ 07.2019

 

Peti Dani hrvatskog pršuta/ DELIKATESA PAR EXCELLENCE

KROZ

 

 

Kad se kaže pršut moralo bi biti jasno da se radi o delikatesi par excellence. U komparaciji postoje tri razine – dobro, bolje, najbolje, a proizvodu dostojnom naziva pršut, pogotovu ako ga prati i oznaka zemljopisnog porijekla, mjesto je u kategoriji najboljega – da budem slikovitiji: na nivou Rolls Roycea, Jaguara, Mercedesa… Možemo biti sretni što je produkcija pršuta na ovim našim prostorima s dugom tradicijom. Na nama je da je njegujemo i dalje.

                Unatrag nekoliko godina u Lijepoj našoj održava se manifestacija Dani hrvatskog pršuta, četvrta, lanjskog proljeća, odvijala se u Dubrovniku, peta je bila nedavno u Zagrebu, a za sljedeću, šestu, u 2020. kao domaćin je najavljen Zadar. Za vrijeme petih Dana hrvatskog pršuta održanih u Metropoli najprije u obliku strukovnog skupa o pršutu i, sutradan, u obliku prodajne prezentacije hrvatskog pršuta široj publici na Trgu bana Jelačića gdje su posjetitelji mogli kušati proizvode i upoznati se sa svim četirima zaštićenim vrstama hrvatskog pršuta: dalmatinskim, drniškim, istarskim i krčkim, čule su se izjave i podaci koje vrijedi objaviti.

Sudionici strukovnog skupa o pršutu u zagrebačkom hotelu International: Dragan Kovačević iz HGK, Ana Babić – Pršuti Voštane, Drago Pletikosa – Drniški pršut, Igor Miljak predsjednik Uprave PPK Karlovac, Ante Madir izvršni direktor Klastera Hrvatski pršut, te moderatorica Alma Radoš (Marko Čolić)

                Nives Marušić Radovčić s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu kazala je da su hrvatski pršuti jako dobre kvalitete, pogotovu otkako je uvedena zaštita proizvoda s time da se kontrolira tehnološki proces produkcije i tako jamči bolja kakvoća kojom domaći proizvod može i te kako konkurirati istorodnom stranome te da se na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu upravo uvodi novi kolegij Proizvodnja i kvaliteta pršuta kojime će se i dodatno znanstveno podupirati pršut kao najkvalitetniji mesni proizvod i jače nadzirati sve od sirovine preko svakog koraka u njegovu nastanku do, na kraju, i kvalitete gotovog artikla.

Čarobni pladanj

Čulo se i da smo prošle godine uvezli 3.848 tona proizvoda od plećke i buta u vrijednosti većoj od 21,5 milijuna eura, a izvezli 1.113 tona, za 6,5 milijuna eura. Oko 88 posto ukupnog našeg izvoza ide na tržište EU, a nešto više od 11 posto u zemlje CEFTA-e, najviše izvozimo u Sloveniju (35,5 posto ukupnog izvoza) te Italiju (28,1 posto).

Dragan Kovačević, potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za poljoprivredu i turizam, rekao je da zbog svojih vrhunskih senzornih svojstava hrvatski pršuti imaju veliki izvozni potencijal i potencijal za plasman u turizmu kroz gastronomsku ponudu. Kovačević je i naglasio da najnoviji statistički podaci za 2018. godinu ukazuju na porast izvoza proizvoda od plećke i buta za gotovo 60 posto, ali da, nažalost, još uvijek izvozom ne pokrivamo niti trećinu uvoza, a da bi se stanje popravilo potrebne su nam nove investicije u proizvodne kapacitete kako bismo udvostručili proizvodnju pršuta i sa 700 000 komada godišnje barem za početak podmirili potrebe domaćeg tržišta… Kovačević je istaknuo i to da je kao jedan od preduvjeta za izvornost i kakvoću pršuta te za jačanje konkurentnosti povećanje vlastite svinjogojske proizvodnje, konkretno namjenske proizvodnje tovljenika za pršute, jer za dobar pršut s vrhunskim aromama i okusom uz tradicionalnu tehnologiju presudna je kvaliteta mesa. Kovačević je pozvavši Ministarstvo poljoprivrede da pomogne u stvaranju programa potpora za ciljani uzgoj crnih slavonskih svinja i njezinih križanaca, koji bi se koristili kao vrhunska sirovina za proizvodnju pršuta i šunki. Na to je replicirao državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Tugomir Majdak, navodom da je svinjogojstvo strateška grana što je Vlada planira razvijati: Dat ćemo nacionalnu financijsku potporu kako bi se podignula primarna proizvodnja i time dobila kvalitetna sirovina za proizvodnju hrvatskog pršuta.

Umijeće rezanja (Marko Čolić)

Čula se i rečenica Jedino kvalitetom možemo konkurirati jeftinijim talijanskim i španjolskim pršutima na našem tržištu. Znači li ona da ma kako mi hvalili naš pršut on zasad ipak još nije i dovoljno uvjerljiv kvalitetom pa su mu stoga jeftiniji uvozni pršuti zabrinjavajuća konkurencija? Pitanja su i sljedeća: na kojem su kvalitativnom nivou ti talijanski i španjolski pršuti koje uvozimo i koji nas straše kao konkurencija domaćem pršutu, jesu li oni s odgovarajućom zaštićenom oznakom kao jamstvom za kakvoću i ako jesu a na našem su tržištu jeftiniji od domaćeg pršuta je li to možda zato što su proizvodni troškovi u Italiji i Španjolskoj dovoljno niži od troškova u Hrvatskoj tako da tim inozemnim pršutima stvarno maloprodajna cijena ovdje i može biti niža od one od naših pršuta? Razmišljanje ide i u sljedećem pravcu: jesu li ti talijanski i španjolski pršuti-konkurenti što ih vidimo jeftinijima na hrvatskom tržištu po nižoj cijeni zato što ipak ne spadaju u prvu ligu, moguće je da su ih naši uvoznici i trgovci predvidjeli nuditi ovdje kao tzv. zamjensku robu, koja je po logici jeftinija od renomiranog originala. Ako je ovo drugo slučaj, zašto, kad smo svjesni visoke kakvoće domaćih pršuta i kad već, kako se govori za javnost, toliko dobro prolazimo s njima vani, uopće i navoditi da su jeftiniji talijanski i španjolski pršuti zabrinjavajuća konkurencija našim izvornima i odličnima?! Razlog zabrinutosti da je moguće manje kvalitetna roba s povoljnijim maloprodajnim cijenama ozbiljan konkurent prvoligašom proizvodu može biti taj da se u Hrvatskoj ceh, u ovome slučaju domaći pršutarski klaster, nije u dovoljnoj mjeri do sada pobrinuo da potrošačima objasni što su zaštićene oznake kvalitete i osebujnosti i navikne ih da ne podliježu uvijek samo nižoj cijeni nego da na temelju educiranosti prikladno odmjere vrijednost koju dobivaju i cijenu što je za tu vrijednost treba platiti.

Nema sigurnih svetinja

Pršut kao osebujni specijalitet nekog kraja proizvod je koji se na tržištu pojavljuje u pravilu sa zaštićenom oznakom kakvoće i porijekla koja ukazuje i na stanoviti tipičan organoleptički profil produkta određenoga geografskog područja. To znači da ta oznaka kao potvrda kvalitete i specifičnosti (specifičnosti bazirane na ekološkim uvjetima u kojima se svinja uzgaja i tradicijskoj tehnologiji prerade mesa) počiva na čvrstom temelju, a taj su temelj i visoka samoorganiziranost proizvođača nekog teritorija koji moraju biti duboko i iskreno zainteresirani jer od pršuta izravno žive. Unutar te samoorganiziranosti kroz poslovnu udrugu bitna je i oštra samokontrola proizvodnje i finaliziranog proizvoda, nadzor koji ima veću težinu od uobičajene rutinske kontrole državnih inspekcijskih službi. Bitna je i tržišno raspoloživa dovoljna tzv. nužna minimalna odnosno kritična količina proizvoda kako nedostatak ponude i nedovoljna obrazovanost potrošača ne bi stvorile neke povoljne uvjete ponuđačima za švercanje, na grbači renomirane marke, manje kvalitetne robe.

Sigurnih svetinja, kojih je možda i bilo, jednostavno, više nema, naglašeno ih ruše osobe sklone stranputicama kako bi podebljale svoj džep, ali i osobe koje koriste legalne mogućnosti za proizvodnju i plasman, pod pojmom originala, nečega što može proći pod službenom kvalifikacijom kao zamjenski proizvod i što se nudi po atraktivnijoj cijeni od originala, ali i što šteti imageu originala a time i poštenim proizvođačima koji ustrajavaju na kolosijeku originala. Živimo u vremenu, možda i izraženije nego što je bilo ikad prije, vrlo rafinirano krivotvorenih (više ne nužno i jednostavno patvorenih!) delikatesa, a i pića, posebice vina, iz kategorije osebujnih i visokocijenjenih te kao takvih izazovnih za pokušaje da se, radi lakšeg i bržeg stjecanja novca, kroz sjaj visokog imagea izvornog proizvoda raznim manipulacijama, moguće korištenjem sirovine slabije kakvoće i vrlo često korištenjem u proizvodnji tehnologija što mogu biti na pragu originalnih ali i što istodobno u nekim elementima dosta odstupaju od originala omogućujući lakši i brži postupak i hitriji izlazak finalnog artikla na tržište pa time, na plećima izvornika kao magneta za kupca, i dobru međutim nezasluženu zaradu. Druga opcija je – čini se da je ona, konkretno, najčešća kod vina planetarno popularnih vinskih podruma – uporaba etiketa koje izgledom, tj. dizajnom, pa i biranim izrazima i formulacijama indirektno upućuju na nešto elitno i izvorno da bi se proizvod, na račun originala, nudio po dosta višoj cijeni od one što bi je mogao ostvariti bez takve tehničke dorade, makar, da bi prodaja dobro išla, cijeni ne i toliko visokoj kao što je ona od originala, dakle za šire tržište atraktivnijoj.

Drniški i dalmatinski pršut (Marko Čolić)

Sama službena inspekcija čak i ako je aktivna a ne mlitava kao što je u nas, nije dovoljna da riješi situaciju i da razvija stvar nabolje, pa je i iz tog razloga nužno da se proizvođači/ponuđači istorodnog produkta koji direktno žive od njega kvalitetno poslovno udruže kako bi dobili na jakosti te definirali i čvrsto formirali politiku svoje djelatnosti, pravilnicima pa i vlastitom kontrolom unutar tijela osigurali da se ta politika provodi. Ne samo u proizvodnji i u izboru pravog najranijeg trenutka za stavljanje proizvoda na tržište kako bi se ostvario produkt što bi pred kupca izlazio s visokom dodanom vrijednosti, nego i da ga se prikladno zaštiti vezano uz zemljopisno porijeklo i tradiciju kraja te pošteni pristup. Bitnjo je i razvijati kredibilitet asocijacije (a kredibilitet poslovne udruge se ne povećava ako među članovima udruge postoji čak i samo jedan opterećen čak nizom afera u poslovanju!!). Vrlo važan je i dobro osmišljen i uvjerljiv marketing, sastavljen ne tek širenjem informacije da proizvod postoji i obavijesti gdje ga se može kupiti, nego sastavljen i od edukacije konzumenta o proizvodu, da kupac sazna i shvati u čemu je bitak te da, kad kupuje, bude dovoljno svjestan odnosa izvornosti/kakvoće i maloprodajne cijene artikla. Prednost poslovnog udruživanja je i u tome što je grupi – koja je dakako snažnija od pojedinca – s poslovnom orijentacijom i s prikladno predočenim planom rada lakše dobiti znanstvenu, financijsku i drugu potporu.

Danas element autentičnosti, ako već ne uvijek i apsolutne izvrsnosti (postoje pedantniji i nešto manje pedantni proizvođači), jamči zaštita oznakom izvornosti i porijekla dobivenom ne na temelju političke odluke nego kao rezultat snažnog angažmana poslovne udruge proizvođača i insajderske  kontrole udruge (jer svakome članu koji se pošteno trsi stalo je da u svome društvu nema muljatora) i za degustaciju oformljenog organa udruge pojačanog u organoleptičkom ispitivanju, radi balansa i nepristranosti, i s nekoliko eksperata u materiji sa strane.

Tijekom petih Dana hrvatskog pršuta zaključeno je kako je idući zadatak brendiranje domaćih proizvoda. Italija je uložila ogroman novac kako bi brendirala i učinila prepoznatljivim pršut iz Parme, koji ima dugu tradiciju. Tek uz dobro oformljeni brand možemo s vremenom računati i na prolaz viših cijena kod naših proizvoda. Sama zaštita i označavanje proizvoda ne jamči odmah i na brzi rok višu cijenu. Upravo (kvalitetna – prim. ur.) zaštita i prikladno označavanje proizvoda te edukacija domaćeg i vanjskog tržišta mogu i te kako pomoći u kvalitetnom brendiranju proizvoda, izjavio je Darko Markotić, predsjednik Klastera hrvatskog pršuta na okruglom stolu o certificiranim pršutima.

Osvajači zlatnih medalja s priznanjima, u društvu s Tugomirom Majdakom, državnim tajnikom pri Ministarstvu poljoprivrede (četvrti zdesna) (Marko Čolić)

Uoči Petih Dana Hrvatskog pršuta u Zagrebu, manifestacije koja može vrlo dobro odigrati ulogu promotora i edukatora potrošača ali u tom zadatku ne smije ostati i jedinom, održano je strukovno ocjenjivanje pršuta na kojemu su – kako je naveo Ante Madir, izvršni direktor Klastera Hrvatskog pršuta što okuplja proizvođače odgovorne za 95 posto ukupne proizvodnje pršuta u Hrvatskoj –  sudjelovali istarski pršut, plasira pod zaštićenom oznakom izvornosti (ZOI) izdanom na razini Hrvatske i Slovenije (nejasno je da istarski pršut može nositi ZOI a baza za većinu proizvodnje nije u Istri uzgojena svinja), zatim Krčki pršut, kao i dalmatinski i drniški pršut, na razini Europske Unije zaštićeni oznakom zemljopisnog porijekla. (Drago Pletikosa iz tvrtke Belcrotrade i predsjednik Udruge drniškog pršuta kaže da su dalmatinski i drniški pršut gotovo identični, u procesu proizvodnje nema nikakve razlike između drniškog i dalmatinskoga.)

_________________________________

ZOI i ZOZP – Prisjećam se trenutaka kad sam, prije dosta godina, uglednog sveučilišnog profesora i eksponenta zaštite istarskog pršuta Romana Bošca s kojim sam baš u povodu zaštićivanja istarskog pršuta radio intervju za reviju Svijet u čaši, prije od ostaloga upitao odakle su svinje, a on mi je odgovorio da one stižu iz – čakovečke mesne industrije Vajda, jer svinjogojstvo u Istri za potrebe dovoljne tržišne produkcije pršuta bilo je tek u povoju. Prisjećam se, iz davnih vremena, i susreta s tadašnjem pročelnikom za poljoprivredu Istarske županije Milanom Antolovićem, kojemu sam postavio isto pitanje a on mi je odgovorio da se, dok svinjogojstvo ne procvate u Istri, zapravo štiti tradicijska tehnologija koja za istarski pršut ne predviđa na svinjskome butu slaninu i koja ne predviđa dimljenje nego samo sušenje na vjetru, buri. Prisjećam se i mojih pitanja istarskim i dalmatinskim proizvođačima pršuta na festivalima pršuta u Tinjanu gdje nabavljaju svinjske butove i njihova odgovora da ih kupuju u Mađarskoj i Austriji jer tamo mogu dobiti samo odgovarajući but i ne moraju kupovati cijelu svinju, te odgovora istarskih pršutara s najavom suradnje, za kupovinu butova, sa uzgajivačima svinja iz Slavonije… Hajde, barem je slavonska svinja sirovina iz Hrvatske! U međuvremenu, konkretno u proteklih pet godina,  navodno je – barem je tako kazao Darko Markotić, predsjednik Klastera hrvatskog pršuta – udio domaće sirovine u našim pršutanama porastao s desetak na više od 50 posto.

Kupce možemo najbolje upoznati sa zaštitnim markicama na raznim manifestacijama. U Zagrebu se, primjerice, vidi kako su građani bolje upoznati sa sustavom zaštite nego u Dalmaciji. U Zagrebu dobro kupuju, a u Dalmaciji više degustiraju. No generalno se može zaključiti kako kupci ne poznaju zaštitu već smatraju kako pršut valja ili ne valja, naglašava Vlade Prančić, vlasnik pršutane Smjeli iz Dugopolja.

Markice imaju i funkciju zaštite od sivog tržišta. Sve što može navesti potrošača da je riječ o zaštićenom hrvatskom pršutu kršenje propisa podložno je velikim kaznama, naglašava Patricija Hegedušić, voditeljica Službe za oznake u Ministarstvu poljoprivrede, dodajući kako su oznake ipak samo alat za bolje sutra. ∎

___________________________________

PRŠUTI ROCA – Među (naj)bolje dalmatinske pršute spadaju oni od gospodarstva Roca iz Stankovaca. Prvi put susreo sam se s njima prije koju godinu na festivalu pršuta u istarskom Tinjanu, a ponovno sam ih kušao ovih dana kad sam se na povratku iz Splita za Zagreb nakratko zadržao na gospodarstvu kojime upravljaju Ante i Silva Roca.

Ante i Silva Roca: uz pršute, Ante Roca radi i salame, pa i – kulen!

Nisam primijetio da su Roce sudjelovali na manifestaciji Dani hrvatskog pršuta u Zagrebu, ali ni da su Roce, iako imaju jako dobre proizvode, članovi udruge Dalmatinski pršut. Rekao bih da upravo zbog toga što ima odličan pršut gospodarstvo Roca nije u institucionaliziranome društvu s ostalim dalmatinskim pršutarima! Naime na pitanje jesu li Roce članovi udruge Ante Roca odgovara:

Nismo i nećemo biti dok se neki za mene vrlo sporni dijelovi pravilnika Udruge ne promijene. Definicija dalmatinskog pršuta kako ju je  prihvatila Udruga usmjerena je više na komercijalu nego na kakvoću i autentičnost proizvoda. Ukratko i pojednostavljeno: udruga za dalmatinski pršut prihvaća gotov proizvod ispod devet kilograma težine i dopušta kraće sazrijevanje nego što je zapravo potrebno. Za mene je dalmatinski pršut svinjski but koji je u prikladnim uvjetima dozrijevao najmanje između dvije i tri godine, te koji kad je spreman da ga se načme teži najmanje devet kilograma. Ključno je dakako porijeklo sirovine za dalmatinski pršut, dakle odakle je i kako je uzgajana svinja butovi koje se koriste za pršut. Ja se trsim da za svoje pršute imam što više svinja iz vlastita uzgoja, do sada sam dosegnuo brojku od nekih 150 svojih, u okviru obiteljskog posjeda do 220 odnosno 250 kg uzgojenih svinja, i u skladu s time i godišnju proizvodnju od oko 300 pršuta koje mogu deklarirati kao izvorni dalmatinski. Princip izvornosti ispoštovan je, a u preradi butova rabim samo sol, koja se nanosi trljanjem a ne, kako to radi industrija, ubrizgavanjem. Ukupno godišnje na tržište izađem s oko 1300 pršuta, naime nekih 500 svinja kupim kod provjerenih uzgajivača u Slavoniji. Slavonija je daleko od Dalmacije, ali ipak barem su svinje iz Hrvatske. Znam da dosta hrvatskih pršutara svinjske butove kupuje u inozemstvu, običavaju se opravdavati time kako vani mogu dobiti ne samo kvalitetnu robu nego isključivo butove, znači ne moraju kupovati cijelu svinju.  Ja sam taj višak mesa koji mi ostane kad odvojim butove za pršute odlučio pretvoriti u ukusne prerađevine poput slanine i pancete te salama, kobasica. Odvažio sam se eto, propitavši se na mjerodavnim mjestima kod Slavonaca za recepturu, krenuti i u izradu kulena i kulenove seke. I mogu reći da ti moji dalmatinski kulen i kulenove seke imaju jako dobru prođu! Došao sam na ideju i da radim salamu s tipičnim mediteranskim začinima pa tako imam jednu u znaku aroma ružmarina, dosjetio sam se i da sameljem pancetu pa da solju i s nešto začina obogaćenu smjesu, koja uz dovoljno masnoće ima i sasvim dovoljno krtoga mesa, napunim u crijevo i ponudim sladokuscima kao sočnu salamu!

Roca – kuća, restoran i terasa

Sir iz ulja i kamenice – u ingerenciji gdje Silve

Vrijedna obitelj Roca u proizvodnom smislu bavi se i maslinovim uljem ali i sirom, kojega njeguje u maslinovu ulju u kamenicama. Većina proizvoda plasira se kroz ugostiteljstvo, naime Roce imaju – kad se prolazi cestom pored njihove kuće ništa ne daje naslutiti da tu postoji i te kako pažnje vrijedno gourmetsko odmorište i kušalište – krasno uređeni restoran sa stotinjak sjedalica masivnog namještaja u zatvorenom prostoru te sa stolovima i klupama na terasi. Uz nareske poslužuju se i jela tople kuhinje. Dio mesnih proizvoda Roca nudi se na prodaju u simpatičnom dućančiću u sklopu objekta. ∎

________________________________

Šampion petih Dana hrvatskog pršuta je drniški pršut tvrtke Drniške delicije Maran, a na slci su Zoran Ćevid s priznanjem i, pored njega, Tugomir Majdakk

Na ocjenu je dano deset uzoraka, i evo rezultata:

Šampion Dana hrvatskog pršuta je drniški pršut tvrtke Drniške delicije Maran  s osvojenih 95,38 bodova; sa 94,13 bodova zlatnu plaketu osvojio je dalmatinski pršut tvrtke Smjeli; Zlato, sa 94 boda, primio je za dalmatinski pršut i Mijukić prom; Zlatna plaketa pripala je i istarskom pršutu Dujmović koji je osvojio 94 boda; sa 92,13 bodova zlatnu plaketu osvojio je krčki pršut Mesnice-marketa  Žužić; sa 90,63 boda zlatnu plaketu ponijela je za dalmatinski pršut Opskrba trade; zlato za 89,75 bodova dodijeljeno je i dalmatinskom pršutu Mesne industrije Braća Pivac; sa 89,38 bodova zlatnu plaketu osigurao je sebi drniški pršut BEL-CRO; na temelju 88,38 bodova zlatnom plaketom zakitio se i istarski pršut Pisinium; s 87,75 bodova zlatnu plaketu osvojio je dalmatinski pršut Voštane.♣  SuC 05.2018

Svijet vina – 2018/2019 – World of Wine/ HRVATSKA NA DLANU – CROATIA AT a GLANCE

______________________________________

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

UVOD/INTRODUCTION

Zemljopisni položaj: južni dio Srednje Europe, uz Jadransko more. Oblikom: poput pereca/kifle/kroasana. Okružena Slovenijom (zapad), Mađarskom (sjever), Srbijom (istok), Bosnom i Hercegovinom (između svojega sjevernog i južnog kraka), s Crnom Gorom (jugoistok), i Italijom (jug; granica morem) / Location: southern part of the Mittel-Europa, on the Adriatic sea. With a shape similar to a croissant. Surrounded by Slovenia (west), Hungary (nord), Serbia (east), Bosnia & Herzegovina (between it’s northern and the southern wing), Montenegro (south-east), and Italy (south, and west; the sea border)

Glavni grad Hrvatske Zagreb: centar, Trg bana Jelačića. U pozadini se vide dva tornja katedrale / Zagreb, the capital of Croatia: center, main square Trg bana Jelačića. Behind, the two towers of the Cathedral.  (Photo: Tomislav Šklopan, Hrvatska turistička zajednica, the Croatian Board of Tourism)

Klima: tipična kontinentalna u unutrašnjosti i tipična mediteranska u primorskome dijelu, s time da u Istri te Kvarneru – Hrvatskom primorju dolazi i do miješanja kontinentalne i sredozemne / Climate: typical continental in the northern part, and typical mediterranean in the southern littoral part of the country; in Istria and the Quarnaro area the continental one is mixed with the mediterranean one.

Biser hrvatskoga juga / Pearl of the southern Croatia:  Dubrovnik

Površina/Surface: 56.542 km2;  Broj stanovnika/Inhabitants: cca 4.437.500;  Prosječna starost stanovništva/Average inhabitants’age: 41,7 godina/years; Državno uređenje/System of government: višestranačka parlamentarna demokracija/multy-parties parliamentary republic;    Nacionalnost: Hrvati/Nationality: Croates = 85 %; Manjine u značajnijem broju: Srbi, Slovenci, Mađari, Talijani, Česi, Romi, Nijemci/Important national minorities: Serbs, Slovenes, Hungarians, Italians, Czechs, Roms, Germans; Vjera: rimo-katolička/Religion: roman-catholic = 80 %;    Jezik & pismo/Language & writing: hrvatski & latinično/croate & latinic; Valuta/Currency: kuna (1 kuna = 100 lipa) • Tečaj/Exchange: 1 € = cca 7,60 kuna. Glavni grad/Capital: Zagreb = cca 800.000 stanovnika/inhabitants • sa širim područjem / large area = 1.200.000; Značajniji i veći ostali gradovi/Other significant big towns: Split, Rijeka, Dubrovnik, Osijek… Najviši planinski vrh/The highest mountain peak: Dinara, 1831 m; Najduža rijeka/The longest river: Sava;  Ostale važne rijeke/Other important rivers: Drava, Dunav, Kupa, Zrmanja, Cetina, Mirna…; Površina teritorijalnog mora/Territorial sea surface: 31.067 km2; Ukupna dužina morske obale/Total coast lenghth: 5835 km • od toga na kopnu/on the coast: 1777 km; otočki je dio/on islands: 4058 km; Broj otoka/Islands: 1185, od kojih naseljenih/inhabitated: 66; Veći otoci/bigger islands: Krk, Cres, Brač, Hvar, Pag, Korčula, Dugi otok, Mljet, Vis, Rab, Lošinj; Nacionalni parkovi, ukupno/National parks, total: 8 • od toga u planinskom području / in the mountain area: 4 – Risnjak, Sjeverni (northern) Velebit, Paklenica, Plitvička jezera (Plitvice lakes) • na moru/on the sea side: Brijuni, Krka, Mljet…; Parkovi prirode / Nature – wildlife parks: Biokovo, Kopački rit, Lonjsko polje, Telašćica, Učka, Velebit, Vransko jezero, Žumberak; Površine zaštićene kao prirodna dobra, nacionalni parkovi, rezervati, spomenici i parkovi prirode, ukupno/Surfaces under protection as natural parks, monuments, in total: 450.000 ha; Zaštićene vrste/Protected species: bilje/flora = 44 • životinje/animals = 381; Spomenici pod zaštitom UNESCO-a/Monuments under the UNESCO‘s protection: Dubrovnik: stari grad/old town; Plitvička jezera/Plitvice lakes; Poreč: Eufrazijeva bazilika/Euphrasius’ basilica in Poreč; Split: palača cara Dioklecijana/Split: emperor Diocletianus’ palace; Šibenik: katedrala/cathedral

VINOGRAD & VINO/VINEYARD & SWINE

Vinogradska područja Hrvatske / Vine-growing territories in Croatia

Vinogradarski dijelovi/Vinegrowing parts: Kontinentalna (unutrašnjost, sjeverni dio)/Continental (internal, northern part of the country) & Primorska/littoral, coastal part, at the sea side

Četiri regije/Four regions: 1. Bregoviti Hrvatski sjeverozapad/Croatian North-western Uplands; 2. Slavonija i Hrvatsko podunavlje/Slavonia & Croatian Danube area; 3. Istra i Kvarner (Hrvatsko primorje)/Istria & Quarnaro; 4. Dalmacija/Dalmatia

Vinorodnih oblasti/Vinegrowing territories: 12.

Kontinentalni tj. unutrašnji dio, od zapada prema istoku/Internal continental part, from the west to the east = Zagorje-Međimurje, Plešivica, Pokupje, Prigorje-Bilogora, Moslavina, Slavonija, Hrvatsko podunavlje (Danube area)

U Istri i na Plešivici kod Zagreba za proizvodnju vina koriste se i amfore. Prvi s vinom iz amfore u Hrvatskoj je na tržište izašao Marino Markežić Kabola iz Istre, odmah nakon njega to je učinila i obitelj Tomac iz Jastrebarskoga. Tomci – moguće kao prvi u svijetu – proizvode klasičnom metodom i orange-pjenušac! Amfora se inače lijepo rabi i za ukras dvorišta / In Istria and in the Plešivica area near Zagreb in the wine production also amphora is used. First with the amphora wine on the croatian market appeared Marino Markežić Kabola from Istria, followed soon by Plešivica Tomac family. Tomac family is producing – maybe as the first in the world – also the orange sparkling (classical method). Amphora is serving as a garden decoration, too

Primorski dio, od sjevero-zapada prema jugo-istoku/Littoral part, from the north-west to the south-east = Hrvatska Istra i Kvarner/Croatian Istria & Quarnaro, Sjeverna (northern) Dalmacija, Dalmacija unutrašnjost (Hinterland), Srednja (central) i Južna (southern) Dalmacija, Dingač.

Površina/Surface

Vinogradi, ukupna površina/Vineyards, in total (Arcod): 19.077 ha;  Sjeverni dio – kontinentalna Hrvatska/Northern, interior part: cca 52,7 %;  Primorski dio/Littoral part: 47,3 %;  Broj registriranih parcela vinograda/Number of the registered vineyard parcels, total: 73.860

___________________________________

Povijest

Vinovu lozu donijeli su na prostor današnje Hrvatske Feničani i stari Grci obalom šest stoljeća prije Krista, o čemu svjedoče nalazi na srednjedalmatinskim i južno-dalmatinskim otocima, te, kopnom, Tračani i stari Rimljani. Prvi vinogradi u Hrvatskoj, iz VI stoljeća prije Krista, sađeni su na Hvaru, Korčuli, Visu, a vinograde u kontinentalnome dijelu, Srijemu, na Fruškoj gori, dao je saditi još 232. godine rimski car Prob. Posljednjih godina hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo učinilo je velike pomake prema naprijed u kvaliteti Bakhova nektara. U mnoge posjede dosta je investirano, puno ulaganja došlo je i iz krugova poslovnih ljudi što prije profesionalno nisu bili vezani uz vino kao primarni posao (proizvodnja i prodaja), sagrađeni su novi pogoni, a postojeći su znatno modernizirani. Radi podizanja kakvoće vina ali i radi poboljšanja marketinga angažiraju se i ugledni enolozi vinski konzultanti te marketinški stručnjaci iz inozemstva, među njima i globalna zvijezda vinske scene Michel Rolland.

History

The vine was brought by Phoenicians and ancient Greeks sea way, and, inland, by Trachians and ancient Romans. First vineyards, from the 6th century before Chryst, had been planted on the islands of Hvar, Korčula, Vis. Inland vineyards were planted in the Srijem area close to the river Danube by the emperor Probus in the year 232 after Chryst. In the last years the croatian wine has made a big progress in quality. There have been many huge investments, also from the business-people who were not before professionaly (production and sales) involved primarily with wine, many new facilities have been built, the existing estate’s facilities have been modernized. In order to achieve higher quality and possible success on the international market, also the renowned international oenologists and marketing managers as wine and marketing consultants are hired, among them the global wine star Michel Rolland, too.

 ___________________________________

Najveće površine vinograda po županijama/The largest vineyard surfaces by counties:

  1. Hrvatska Istra ukupno/Croatian Istria total = cca 2957 ha (bilo je/there were 3084 ha); 2. Osijek-Baranja = 2247 ha (hektar manje nego prošle godine/one hectar less then the last year); 3. Dubrovnik-Neretva = 2130,38 ha (godinu dana prije ih je bilo/a year before  there were 2214 ha)

Ukupno proizvođača vina u Hrvatskoj/Wine producers in total in Croatia: cca 37.980

Sorte/Varieties

 Kultivara koji se mogu naći, ukupno/Grape varieties in total: cca 250;  Navedeni kao priznati na službenoj listi/Mentioned on the official list, as approved: cca 200 • Autohtonih/Indigenous: cca 70;  Glavne domaće sorte/Most important local varieties:

GRAŠEVINA (grashevina)/Welsh Riesling – 4.532 ha. MALVAZIJA ISTARSKA/MALVASIA ISTRIANA – 1.641 ha, PLAVAC (plavatz) MALI – 1.476 ha.

Od ukupne vinogradske površine u Hrvatskoj one zajedno zauzimaju nekih/Of the total croatian vineyard surface they are covering about: 7649 ha.

Slijede, po zastupljenosti/following are, by presence: merlot (829 ha), cabernet sauvignon (679 ha), plavina (624 ha), chardonnay (606 ha), rizling rajnski (Riesling) (573 ha), frankovka = Franconia = Blaufränkisch = Lemberger) (475 ha), debit (373 h), babić (babich) (332 ha), pošip (poship) (320 ha), rukatac (rukatatz) = maraština (marashtina) (313 ha), sauvignon bijeli/blanc (271 ha), teran (246 ha), traminac = traminer (236), kraljevina (233), ugni blanc (225), syrah (220), trbljan = kuč (215), pinot sivi/gris (201), kujundžuša (195), pinot crni/noir (179), vranac (178), ranfol (155), žlahtina (153), pinot bijeli /blanc (146), silvanac zeleni = grüner silvaner (144), moslavac = šipon (136), tribidrag = zinfandel (76), škrlet  (73)…

       U sjevero-zapadnome dijelu Hrvatske blizu grada Krapine u većoj količini pronađena – kao stara autohtona domaća – sorta Krapinska belina velika identificirana je nedavno modernim znanstvenim metodama kao Heunisch Weiss odnosno, francuskim sinonimom, Gouais blanc. Taj se kultivar, uz Pinot crni, vodi kao jedan od roditelja svjetski glasovitog Chardonnaya. Postoji indicija da je Krapinska belina velika u vrlo bliskim familijarnim odnosima – sve do odnosa roditelj-potomak – sa značajnim kultivarima Srednje Europe, npr. Moslavcem i Frankovkom, raširenima u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji. Ako Krapinska belina velika već i nije nastala u Hrvatskoj kao potomak neke još starije sorte, s obzirom da je put vinove loze išao od Istoka prema ovamo moguće je da se kultivar, nazvan vinskim Casanovom jer roditelj je mnogim sortama, zadržavao u svom ljubavnom zanosu i duže vrijeme u ovim krajevima u Hrvatskoj i uz Hrvatsku a sve to prije svog odlaska dalje prema zapadu kontinenta gdje je postao famozan zbog roditeljstva Chardonnayu.

Found in the north-western part of Croatia close to the town of Krapina, variety Krapinska belina velika has been short time ago with the modern scientific methods identified as Heunisch Weiss or Gouais blanc, which is, with the Pinot noir, the parent of the world famous Chardonnay. There is an indication of very tight parental relationship – even to the father/mother-discendent niveau – between the Krapinska belina or Heunisch Weiss or Gouais blanc with the important old middle european varieties such as Moslavac-Furmint and Blaufränkisch, spread in Croatia, Slovenia, Hungary, Austria. If the birthplace of the Heunisch Weiss was not somewhere between the just mentioned countries of the Middle Europe and since the vine started it’s world travelling from the East, it is possible that this variety, named as The Vine Don Juan because being parent of a large number of other varieties, stayed quite a long time either in Croatia or in the areas touching also Slovenia, Hungary and Austria, before leaving for the west and getting the chance to gain the glory by becoming the parent of today’s famous Chardonnay!

Prvo zaštićeno i međunarodno registrirano hrvatsko vino/The first croate internationally registered wine: Dingač (13. V 1964.), Pelješac, južne – jugozapadne padine/southern – southwestern slopes – sorta/variety: Plavac mali;  Zaštićeno/Protected vineyards for the Dingač wine: cca 71,5 ha;

Pelješac, južna strana, s Dingačem / Pelješac, southern slopes: Dingač, vinogradi i do visine od/vineyards high up to 350-400 m

    Od ukupne površine vinograda na poluotoku Pelješcu/Of the total vineyard surface on the Pelješac peninsula (near Dubrovnik) – 1015 ha – Plavac mali zauzima/Plavac mali is covering there: cca 960 ha.

TRŽIŠTE – 2018/2019 – MARKET

Prijavljena godišnja proizvodnja vina/Registered annual wine production: cca 732.578 hl, od čega bijelo/out of it white: 530.869 hl, te ružičasto i crno/rosé and red: 201.709 hl;  Najviše proizvedenoga vina u Hrvatskoj po županijama/The largest wine production in the following counties:

1. Istra = 122.412 hl; 2. Vukovar-Srijem = 115.473 hl; 3. Osijek-Baranja = 110.626 hl; 4. Dubrovbnik-Neretva 86.944 hl; 5. Požega-Slavonija = 83.708 hl

20 vodećih proizvođača vina za 2018/20 leading wine producers for the 2018: Kutjevo d.d, Agrolaguna, Iločki Podrumi, Đakovačka vina, Belje plus, Erdutski vinogradi, Blato 1902, Badel 1862, Vinogradi obrt za poljoprivrednu djelatnost (?), Vupik plus, PZ Vrbnik, Osilovac, PZ Putniković, Poljodjelski obrt Ivan (?), Iločka polja (?), Pelješki vinogradar, PP Orahovica, Vinarija Roso, Dalmacijavino, Poljodjelski obrt i ugostiteljstvo Krešimir Ćorić (?)

Vrijednost hrvatske vinske proizvodnje u odnosu na ukupnu poljoprivrednu produkciju u Hrvatskoj / Value of the Croatian wine production in comparison with the value of the total agricultural production: cca 7,3 %

Export-Import 2018

Izvoz – 2018 – Exportation: 56.856 hl, u vrijednosti/in value € 16.134.906.

(U 2017 izvoz je bio/in 2017 exportation was: 51.664 hl u vrijednosti od/in the value of: 13.101.145 €. Najviše u/mostly to: Bosna & Hercegovina, Austrija, Njemačka/Germany, Češka/Czech Republic)

Uvoz vina2018Importation of the wine: 241.243 hl, u vrijednosti/in value €  30.477.299.

(U 2017 uvoz je bio/In the 2017 importation was: 268.933 hl, u vrijednosti/in the value of:  28.705.956 €. Najviše iz/mostly from Makedonija, Italija

POTROŠNJA/CONSUMPTION

Potrošnja po stanovniku/Consumption per capita: cca 27 lit

Hvar, južna strana / Hvar, southern slopes: Ivan Dolac

Atraktivne primoštenske čipke Babića / Attractive Primošten Babić embroidery: Primošten, Šibenik

NAJPOZNATIJI PROIZVOĐAČI/MOST RENOWN PRODUCERS

Dosadašnji Vinari godine / Wine producers of the year, so far: Vlado Krauthaker, Kutjevo d.d – Ivica Perak, Ivan Enjingi, te dolje/and down:  Zlatan Plenković, Velimir Korak, Belje d.d. – Marijan Knežević

Vinari godine u Hrvatskoj/Wine-producers of the year in Croatia: Vlado Krauthaker, Kutjevo (2002.); Kutjevo d.d., Kutjevo (2003.); Zlatan Plenković, Sveta Nedjelja Hvar (2004.); Ivan Enjingi, Kutjevo (2005.); Zlatan Plenković, Sveta Nedjelja Hvar (2006.); Vlado Krauthaker, Kutjevo (2007.); Velimir Korak, Plešivica (2008.); Belje d.d., Kneževi vinogradi (2010)…

Ostali izvrsni proizvođači/some other excellent producers: Tomac, Šember, Bolfan, Jakob, Clai, Kabola, Kozlović, Matošević, Degrassi, Radovan, Franc Arman, Agrolaguna, Meneghetti, Boškinac, Bibich, Gracin, Stina, Bastijana Tomić, Grgić, Saints Hills, Bura-Mrgudić, Kiridžija, Marcus Pepejuh, Luka Krajančić, Bire, Cebalo, Zure… 

Najpoznatiji vinari hrvatske dijaspore/Most renown winemakers of the croatian origin in the world: Miljenko Mike Grgich – Grgich Hills Estate; Marko Zaninovich – Rutherford Ranch (SAD / USA) • Peter & Joe Babich – Babich Wines; Michael Brajkovich – Kumeu River; Frank Yukich – Montana; Nick, Steve, Mark Nobilo – House of Nobilo (Novi Zeland / New Zealand) • Matetic (Čile / Chile); Gullermo Luksic – Viña San Pedro Tarapaca, Altaïr Tabali (Čile / Chile), Finca la Celia (Argentina) • Mike Dobrovic (Južna Afrika / South Africa)

______________________________________

Pripremio/Prepared by: SVIJET u ČAŠI = SUHIuCASI, hrvatski revija i blog za vino, kulturu jela, pića i turizam/croatian wine & gastronomy magazine and blog, Zagreb • Željko Suhadolnik; Snimke/Photos: Marko Čolić  & Tomislav Šklopan

Izvori/sources: Državni zavod za statistiku / Central Bureau of Statistics ; Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Republike Hrvatske Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju / Ministry of agriculture, fishery and rural development, Agency for the payments in agriculture, fishery and rural development ; Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo – Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo / Croatian center for agriculture, food and rural environment – Institute for viticulture and wine ; Hrvatska gospodarska komora / Croatian Chamber of Commerce ;  OIV • Zagreb, 05. 2018.

Kult norokamenice / SAMI SMO SEBE ZASRALI…

KROZ

SA ZLATNOG SJAJA NA BAKRENO, PA ONDA…?

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

IZRAZ SVAKAKO NIJE PRIKLADAN ZA SLUŽBENU JAVNU KOMUNIKACIJU, ALI – BRZOPLETO IZREČEN u NOVINARSKI MIKROFON KAO PLOD, REKAO BIH, DOMOLJUBNE LJUTNJE VIŠEG SAVJETNIKA u INSTITUTU ZA MORE i PRIOBALJE u DUBROVNIKU NA TO ŠTO JE UČINJENO JEDNOM OD NAJJAČIH GASTRONOMSKIH (UJEDNO i TURISTIČKIH) ADUTA u ZEMLJI – MOGLO BI SE REĆI DA JE u OVOME TRENUTKU SVAKAKO BAŠ PRIKLADAN ZA OSLIKAVANJE SITUACIJE

            Malo neće biti, malo hoće biti! Dani malostonske kamenice, tradicijske gurmanske svečanosti na otvorenom u Malome Stonu, službeno su za 2019. bili najavljeni za subotu 16. ožujka, pa je onda rečeno kako se otkazuju:  U sklopu obilježavanja feste sv. Josipa i u povodu Dana malostonske kamenice u organizaciji Turističke zajednice općine Ston i Udruge Stonski školjkari, planirani dio pučke feste 16. ožujka na rivi u Malom Stonu  preventive radi za ovu godinu je otkazan – javljeno je iz TZO Ston.

                Nakon što je nalaz Veterinarske inspekcije utvrdio prisutnost norovirusa na tri od ukupno pet kontrolnih točaka u uzgajalištima školjaka u akvatoriju pelješkog Malostonskog zaljeva, izašlo je i sljedeće  priopćenje: Redovnim uzimanjem uzoraka morske vode i školjkaša radi ispitivanja kvalitete utvrđena je prisutnost norovirusa u opsegu od oko 30 posto! Inače, norovirus uzročnik je akutnih infekcija u probavnom sustavu.

How longer?…

                Pa se eto, logično, nastavilo razmišljati o otkazivanju ovogodišnjeg izdanja Dana malostonske kamenice. Kamenica, za koju se rado ističe kako je afrodizijak (što joj dodatno diže reputaciju!), te koja se kao vrhunski specijalitet i kao neponovljiva posebna atrakcija razumijeva izvađena taj čas iz čistoga mora gdje se uzgaja i odmah izravno poslužena kao sirova, sâma po sebi vrlo je osjetljiva namirnica, a kako onda ne bi bila i te kako sporna za serviranje kad je u njoj nađen određeni virus, u ovome slučaju norovirus, k tome ne baš i u maloj količini.

Svježe ubrane kamenice pred čišćenje i posluženje…

Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kad ne bi odmah otvorila put koji, bez obzira na preventivu kao jak argument za otkazivanje gurmanske svečanosti Dani malostonske kamenice 2019, ipak u restoranima dopušta prodaju i posluživanje kamenica! Kakvi li smo mi glumci! Po službenom navodu TZO Ston manifestacija je povučena s rive, a onda i zaokret, bez obzira što je u pitanju nešto što je iznimno značajno – ljudsko zdravlje.

                Načelnik Stona Vedran Antunica poručio je javnosti: Evo ja sad sjedim i upravo jedem kamenice. Restorani normalno poslužuju kamenice… Antuničin potez podsjeća na nekadašnje praćakanje zagrebačkih političara a i liječnika bliskih politici u vodi jednog od zagrebačkih kupališta (Jarun ili Bundek?) za koje su se u neko prošlo vrijeme bile proširile vijesti da ambijent nije podoban za kupanje, a političari i neki njihovi sljedbenici svojim su brčkanjem htjeli uvjeriti širu javnost da je s vodom sve OK…

                Jadno!

Mali Ston – kušanje kamenica lani i sljubljivanje s pelješkim i korčulanskim vinima

ZARAŽENE ZONE

            Virus noro zadržava se u zonama od Hodilja do Bistrine, Maloga Stona, Soca, Banje i Kuta, zato je preporučeno da te oblasti budu pod zabranom prometa školjaka za javnu potrošnju. Zona Brijesta međutim, kaže se, udovoljava uvjetima za javnu potrošnju.

Uz svježe ubrane kamenice servirane odmah nakon što su izvađene iz mora i sirove preporučena pratnja u čaši je pjenušac. Užitak za gosta s dubljim džepom

O tome što je dovelo do zaraze malostonske ostree edulis rekao je ovih dana viši znanstveni savjetnik u Institutu za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku Vlado Onofrio. Aktualnu i zabrinjavajuću situaciju s kamenicama u Malostonskom zaljevu povezuje s neriješenom odvodnjom za fekalije. Gradilo se i gradilo, ali se očito pri tome o nekim bitnim aspektima nije vodilo računa, barem ne koliko je bilo potrebno. Kamenice u Malostonskom zaljevu zaražene su norovirusom zbog neuređenog sustava kanalizacije na tom području, izjavio je za Hinu znanstvenik iz Instituta za more i priobalje i ribarstvo Onofrio.

                – Neum je sredio svoju kanalizaciju još 1984. godine. U to doba BiH je potrošila pet milijuna dolara na taj projekt. Hrvatska je bila obvezna priključiti se na kanalizacijski sustav, ali nije napravila ništa, i to je problem. Prošle godine bilo je doduše nekih radova na uređivanju kanalizacijskog sustava u Malom Stonu, ali nisam siguran je li na kraju i sve i spojeno na neki glavni sustav. Turistički apartmani su nicali na sve strane, a pratile su ih septičke jame, što nije iskrsnulo kao problem dok je bilo tek nekoliko novih obiteljskih kuća, no danas su tu apartmani za mnogo ljudi. Septičke jame nisu mogle izdržati pritisak, i negdje je moralo puknuti. Jednostavno: mi smo sami sebe zasrali – kaže uzrujani Onofrio, koji strahuje kako će situacija biti još gora kad se na lokaciji Lučino Razdolje sagradi županijski Centar za gospodarenje otpadom.

                To je valjda u nas tako: za kanaliziranje uvijek će se naći zainteresiranih, ali, čini se, za uređenje kanalizacije i ne toliko!

VAŽNOST PREVENCIJE

            Na pitanje što sada, Onofri odgovara:

                – Nužni su, naravno, stalna kontrola i odricanje na neko određeno vrijeme od konzumacije školjaka, posebice sirovih. Virus u moru može biti prisutan 20 dana, a ako uđe u živo tkivo školjke, onda je i duže. Treba znati da ako su u moru pronađeni virus ili bakterija to znači da je koncentracija u školjci 20 puta veća! Riječ je o svojevrsnim bakterijskim odnosno virusnim bombama! Ne treba se igrati s time i ne smije se jesti kamenicu dok traje stanje uzbune. Žao mi je proizvođača, ugostitelja, potrošača koji iznimno vole sirove kamenice, ali nema drugog zadovoljavajućeg rješenja. Za one koji se nikako ne mogu suzdržati od konzumacije malostonskih kamenica valjda će se za ponudu ovdje od nekuda uvoziti one ispurificirane. Taman kad smo upravo od malostonske kamenice stvorili brand Stona, Dubrovačke županije a i Hrvatske s magnetskom snagom na svjetskoj razini, našima nemarom na drugoj strani, površnosti, pohlepom a i sklonosti zataškavanju jedinstvene i sjajne stvari za cijelu zemlju upropaštavamo – ljuti se, s pravom, Onofri, ističući kako se slična situacija dogodila i prije nekoliko godina, ali sve je bilo prešućeno, no šutnje je, naglašava, sada stvarno dosta!

                Načelnik općine Ston Vedran Antunica izjavio je za medije kako je pojava norovirusa u kamenicama uobičajena, ali je ove godine došla u nezgodno vrijeme, kad su kamenice najtraženije.

            – Obavljena je druga kontrola i, ako sve bude u redu, (čuj ovo: ako sve bude u redu, međutim i dok se ne sazna je li sve u redu kamenice će se ipak posluživati u resoranima!) kroz mjesec dana će se sve vratiti na staro. Ne očekujem da će ovo ugroziti sezonu kamenica – rekao je stonski načelnik.

                Predsjednik pak Stonskih školjkara Boris Franušić kazao je kako od udruge nije ovlašten davati izjave, a više će moći reći nakon skorog sastanka njezinih članova.

                Upravo briljantna izjava Vedrana Kunice, člana udruge Stonski školjkari i – gle ovo!!!!voditelja projekta zaštite izvornosti malostonske kamenice: Od virusa u kamenicama stvorila se nepotrebna histerija, ali treba završiti sustav odvodnje.

Propitao sam se kod naših znanih chefova o kamenicama: Belizar Miloš iz zagrebačke Agave kaže da se Agava ne oslanja na kamenice pa s obzirom na novonastalu situaciju nema problema, od chefice Ane Grgić i zagrebačkog hotela Esplanade nisam dobio odgovor, a Hrvoje Zirojević koji oduševljava na Palmižani veli da se za svoje kreacije iz mora snalazi s onime što nađe u hvarskom akvatoriju. Rudolf Štefan, zvijezda šibenskog Pelegrinija (sasvim lijevo na slici) rekao mi je da što se tiče školjaka koristi isključivo one iz šibenskoga kraja

           Očekivao sam i od čelnih ljudi što vode ovu zemlju decidirane, konkretne i jasne izjave sa stavovima o ovome slučaju i s aspekta zdravlja ali i, u gospodarskom smislu, s aspekta srozavanja imagea specijaliteta vrlo važnog za turizam kao privrednu granu u koju se toliko uzdajemo, a i s aspekta mogućeg i jačeg narušavanja vjerodostojnosti zaštićenih oznaka izvornosti i kakvoće prehrambenih proizvoda tj. tipičnih regijskih specijaliteta s polja, pašnjaka, mora (kao također naših gospodarskih uzdanica!) a koji kao nešto specifično naše i s dodanom vrijednosti mogu i moraju poslužiti kao učinkovite udice također i za turiste… Pratio sam značajnije medije javnog informiranja, pokušao nešto pronaći preko Googlea na internetu, ali…

                I onda – vijest poslije vijesti: Dani malostonske kamenice, degustacija kamenica i peljeških vina u sklopu tradicijskog obilježavanja blagdana sv. Josipa u Stonu i Malome Stonu priredit će se (ipak!!!) na rivi u Malom Stonu 16.3.2019. od 11 sati kad će se, kako se navodi u priopćenju, moći uživati u najpriznatijem morskom afrodizijaku te, dodatno, i u čaši vrhunskog pelješkog vina po promotivnoj cijeni. Cjelodnevna prezentacija Hrvatskog otočnog proizvoda ponudit će vam naše tradicionalne proizvode vrhunske kvalitete (u kojoj mjeri i virus free!?). Organizatori će se ujedno pobrinuti da festa dobro prođe i uz zvuke dalmatinske glazbe, nastup folklora i tombole

                Nije međutim u toj vijesti poslije vijesti navedeno je li za publiku s tanjim džepom (kamenica ipak slovi kao elitan specijalitet!) predviđena na pokojem kiosku u Malome Stonu i ponuda famoznih ćevapa, pljeskavica i burgera od bjelosvjetskog tako duboko i toliko dugo smrzavanog mesa (dovoljne zdravstvene ispravnosti?) koje je još nedavno raznim kombijima kružilo na žalost sve manje uvjerljivo Lijepom našom u igri lovice s inspekcijskom službom…

SVE MANJE LIJEPA NAŠA…

?!…

Zemlja koja je doista, što se kaže, Bogom dana, koja je na, rekao bih, na jako dobrom geo-političkom položaju, koja ima more, planine, sjajne uvjete za popljoprivredu i proizvodnju zdravo uzgojenih namirnica, za proizvodnju jedinstvenih i danas u svijetu iznimno traženih gastronomskih specijaliteta kako porijeklom iz mora tako i porijeklom s kopna, te uvjete za turizam ali i ne samo kroz sunčanje i kupanje te eventualno skijanje nego i s obzirom na povijest, kulturu, umjetnost, arhitekturu, a eto i visoku eno-gastronomiu. Taman kad je zahvaljujući dijelu svojih marljivih i ambicioznih te rodnoj grudi istinski privrženih stanovnika počela otkrivati svjetu vlastite komparativne prednisti upravo na području ponude brojnih tipičnih svojih, autentičnih specijaliteta kakve upravo gosti dubljega džepa danas i traže i po kojima nerijetko i biraju odredišta svojih putovanja, zbog nonšalantnosti, nebrige i nedovoljne kompetentnosti dijela svojih stanovnika, Hrvatska pokazuje da joj uopće ne treba vanjski neprijatelj i da majstorski umije – uništavati sama sebe.

                Nakon ovoga s kamenicama u Malostonskome zaljevu – a ne treba zaboraviti da su Pelješac i Mali Ston s obzirom na blizinu Dubrovnika a i na blizinu Korčule, praktički u žiži hrvatskog turizma – zapitajmo se: pa tko normalan bi se nakon ovoga što se dogodilo s malostonskom kamenicom pomamio za njom?!  Nasjeo na zlato – bakrenog sjaja!

Nakon što je u Istri put s pjenušcima probio Đordano Peršurić njegovim stopama nastavljaju vrlo uspješno kćeri mu Katarina i Ana, a pojavili su se i drugi proizvođači npr. Coronica, Clai, Danijel Kraljević Cuj koji su također vjerni šampanjskoj metodi, te Kabola, Franc Arman, Agrolaguna… – koji su se opredijelili za pjenušce rađene metodom charmat. Propitivao sam se postoji li i u Limskom kanalu opasnost od problema kakvi su zatekli malostonske kamenice, odgovori su bili da se tu vodilo brige o uređenju kanalizacije

Jedan od možda i najjačih svjetskih specijaliteta – upravo svježa sirova kamenica s lica mjesta, kompromitirana je, eto, zbog visoke i brze apartmanizacije bez dovoljne pratnje dodatne nužne logistike što je dovelo do onečišćenja, ali na području gastronomije imamo još nešto: po meni barem  upitnost vrijednosti raznih oznaka zaštićenog porijekla dodijeljenih, dojam je više po političkoj želji da ih bude što veći broj, a ne i da budu vjerna identifikacija određene apelacije. Podloga apelacije najprije su znanstvena istraživanja što je što, i što koje zemljopisno područje maksimalno može dati uz koja pravila ponašanja nužna za sve proizvođače što stvaraju brand teritorija i što ga onda i žele gospodarski kako treba valorizirati.

                 Ima kod nas primjera zlata bakrenog sjaja. Sasvim logično pitanje tko normalan bi se usudio imati povjerenja i npr. u proizvode članova udruge Dalmatinski pršut – osim ako osobno netko dobro ne poznaje pojedine proizvođače pa se drži njihovih uradaka – kad je među njenim članovima i jedan s izrazito visokom dozom kompromitacije?!…

                U posljedje vrijeme rado se hvalimo kako nas najznačajnije međunarodne institucije specijalizirane da prate eno-gastronomiju hvale po proizvodima prvenstveno poput maslinova ulja, vina, pa i sira, te po ekstra ponudi u pojedinim ugostitljskim objektima. Stigle su nam napokon kapice i zvjezdice Gault & Millaua, Michelina! No treba razmišljati i o tome da kako su sporo i teško dolazile tako i jako brzo mogu otići, uz opasnost da s njima van odu i sjajni naši domaći gastronomi koji su se za njih izborili ovdje a mogli bi sutra raditi negdje vani kod konkurencije…  ♣  SuČ – 03/2019

Došel je, i odšel, sveti Martin, Beaujolais nouveau 2018 est arrivé / OD PATOLOŠKE NESTRPLJIVOSTI DO GLOBALNOG BUSINESSA

KROZ

ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Što je to patološka nestrpljivost?

To je, kaže priča, kad Zagorec već  sredinom kolovoza kreće u vinograd da bi zobao grožđe! A kako je zasigurno mnogo nestrpljivih posvuda, ima logike za zaključak da je baš i krenulo od te, dakle ne nužno samo zagorske, nestrpljivosti, pa se onda stvar, doduše ne i svuda i podjednako, dograđivala – do globalnog businessa!

U mnogim vinorodnim sredinama i osobito u krugovima manjih vinogradara i vinara kapljice je nestajalo već početkom ljeta – ako ne i ranije! – u godini nakon berbe, a upravo je tada nastupao period vrućine i žeđi… Kao jedno od rješenja da se što prije – mada, dakako, ne još i za trajanja ljetnih vrućina, dođe do vina izabrana je ranija berba. Pa čak i prerana! Međutim, za razliku od kasne berbe koja nudi nadgradnju, od prerane berbe pogotovu i kad je riječ o kultivarima nešto poznije epohe dozrijevanja može se dobiti tek zelena, gruba, hrapava kapljica. A među – i onima jako žednim – potrošačima koji su kupovali vino i koji su ga mogli birati kod raznih proizvođača, i onih većih te s količinama što su u podrumu dočekale sljedeću berbu kao zrela kapljica, bilo je dosta manje od očekivanoga onih baš i toliko žednih da bi bili i naklonjeni zelenoj XXL-enopedofiliji. Pilci jesu u većem broju bili željni mladih svježih vina s izraženom voćnosti,, ali ipak i dobro odrađenih vina, pa su vinari okrenuti tržištu, shvaćajući da im to može pomoći u stvaranju dotjeranijeg novog mladog Bakhova nektara i stjecanju znatne koristi od prodaje, krenuli u to da za mlada nova vina koriste grožđe samo od sorata što prirodno najranije dozrijevaju, dovoljno rano da se čim prije dobije uređeno vino te, istodobno, i sorata što ih karakterizira i viši prinos. Korak naprijed u smislu veće užitnosti proizvoda i uvođenja kategorije mladoga vina pokazao se dobrime, naime s ranom prodajom takvog uređenijeg novog mladog razigranog vina što u kontekstu organoleptike podnosi malo viši prinos grožđa uspijevalo se ostvarivati prihode zahvaljujući kojima su se one druge, nešto kasnije sorte mogle ostaviti na trsu do za njih pravog trenutka berbe, kako bi se od njih proizvodila ozbiljnija do i vrlo ozbiljna vina.

Beaujolais, između Macona i Lyona

Onda na scenu ozbiljno nastupaju Francuzi, iz Beaujolaisa. Priklonom karbonskoj maceraciji postižu znatno veću voćnost u vinu od one što je daje uporaba klasične maceracije s alkoholnom fermentacijom. Karbonska maceracija je postupak koji nalaže stavljanje – u pojačanu, armiranu cisternu – u ambijent ispunjen ugljičnim dioksidom zdravih i neoštećenih (nemuljanih) bobica grožđa (u Beaujolaisu od sorte gamay noir ili crni). U tom okruženju u kojemu bobice pucaju pod vlastitom težinom i gdje zbog utjecaja CO2 dolazi do brzog izumiranja stanica i pucanja njihovih opni, odvija se intercelularna fermentacija, što u vinu rezultira i punijom tamnom bojom i, kako je spomenuto, vrlo iskazanom voćnosti. Mlada vina dobivena na taj način treba relativno hitro potrošiti, naime ona iole dužim stajanjem gube na toj šarmirajućoj voćnosti. Puna sezona tog mladuha je do kraja godine u kojoj je bila berba, ima mišljenja da ona mogu u jako dobroj kondiciji izdržati i još do kraja siječnja sljedeće godine, u svakom slučaju, preporučuju  poznavatelji, dobro je popiti ih najkasnije do Uskrsa.

Gamay crni

Francuzi, koji u vinskome sektoru mogu biti uzor u samoorganizaciji branše, shvatili su da bi novo mlado vino kao još jedna etablirana vinska kategorija u ponudi moglo biti mnogo ozbiljnija stvar od preživljavanja do početka prodaje drugih vina, konkretno da bi moglo biti – sjajna podloga za uspješan posao na globalnoj razini. Ne tek u kontekstu plasmana samo vina, nego i u kontekstu privlačenja gostiju u vinorodno područje, dakle u kontekstu turizma. U Beaujolaisu, gdje su se specijalizirali za kategoriju novog mladog vina beaujolais nouveau, odlično su se organizirali u marketingu, i krenuli u – kako danas vidimo: vrlo uspješno – osvajanje svijeta. Već odavna zna se: trećeg četvrtka u studenome na policama trgovina te u restoranima diljem našeg planeta novo mlado vino iz Francuske, konkretno Beaujolaisa, dočekuje potrošača. Beaujolais nouveau est arrivé! Naziv vinogorja – Beaujolais – marketinški je izvrsno izabran za naziv vina, naime danas valjda svi na Zemlji, zahvaljujući beaujolaisu nuveau, znaju za Beaujolais, i od toga svakako ima korist i turizam u toj regiji.

U Zagrebu je trećeg četvrtka u studenome sjajan Beaujolais nouveau Village aoc Châteaua des Maladrets Jean-Paula Lacroixa (vinskog posjeda prije unutar kuće Paul Baudet, sada unutar poslovne udruge vinogradara/vinara Association des vignerons Beaujolais Bourgogne Terroirs et Talents), predstavio uvoznik Vivat Fina Vina. Vino je s lijepo iskazanom voćnosti te sa zrelom mladenačkom svježinom, s lijepom slanosti i s dobrom kiselosti, dosta dobre strukture (12,5 vol%) i djeluje ne kao lepršavo, kako mnogi očekuju od mladuha, nego kao vrlo ozbiljno, i ima šansu u dobroj kondiciji preživjeti i više godina. Ne samo da je vino jako dobro, nego je i prezentacija sjajna – elegantna butelja u svim elementima!

Novo mlado vino ide pod apelacijama Beaujolais nouveau/primeur aoc te Beaujolais Village aoc nouveau. Village (village=selo, općina) aoc podrazumijeva da je izvor grožđa za vino ne cijelo područje Beaujolaisa, nego uži dio koji obuhvaća pojedinu općinu navedenu uz naziv Village aoc. Mladi novi beaujolais aoc toliko je postao slavan da mnogi pilci ni ne znaju da se u Beaujolaisu od gamaya proizvode i crna vina Village aoc koja se rade i na način da mogu proći kao novo mlado vino ali i da imaju, poput ovoga od Châteaua des Maladrets,  i dovoljno snage i za duže trajanje u odličnoj kondiciji od običnog mladog novog beaujolaisa aoc. Takva vina nose posebnu naljepnicu nouveau, stavljenu uz etiketu, koja informira o tome da je riječ o mladuhu, ali koja se, nakon što prođe euforija oko mladoga novog beaujolaisa, miče i vino više ne ide pod naznakom novo, mlado. U Beaujolaisu postoje i vina koja se ne plasiraju kao nouveau ili primeur, te koja su u stanju u punoj formi izdržati i više godina!

____________________________

BEAUJOLAIS! – Vinogradarsko područje Beaujolaisa proteže se od burgundijskog grada Macona u južnome dijelu departmana Saône-et-Loire do grada Lyona u sjevernome dijelu departmana Rhône. Između Macona i Lyona su gradovi Belleville i Villefranche-sur-Saône, te Beaujeu kao glavni grad kraja. Oko trećina i pol cijelog vinogorja – označeno na slici žutom bojom – određena je za proizvodnju mladog novog Beaujolaisa nouveau aoc (appellation d’origine controllée), a ostatak, označen drugim bojama, pretežito crvenom, za vina apelacija Beaujolais aoc, Beaujolais Villages aoc te Beaujolais cru, što je najviša kvalitativna kategorija. U toj cru-apelaciji na etiketama se ni ne stavlja naziv Beaujolais kao glavni, nego se ističu nazivi sela (villages) unutar kojih se nalaze vinogradi, dakle, Brouilly, Morgon, Chiroubles, Fléurie, Julienas itd.

Grožđe za vina Beaujolaisa mora biti 100 posto s područja Beaujolaisa, i nužno je da se bere ručno. Datum berbe za novi mladi beaujolais određuju lokalni eksperti, koji zeleno svjetlo za početak daju kad procjene da je grožđe spremno za skidanje za taj tip vina. Za berbu 2018. rečeno je da je ne samo kvantitativno nego i kvalitativno jako, jako dobra, jer, objašnjenje je, bilo je puno sunca, pa vino ima i jaču strukturu i duže traje u ustima.

Proizvodnja mladog vina Beaujolais nouveau aoc kreće se oko 25 milijuna butelja godišnje. Nekoliko milijuna proda se u velike SAD, a čak sedam milijuna u mali Japan. Japanci su, što se kaže, poludjeli za novim mladim beaujolaisom. Velike količine toga vina u Zemlji izlazećeg snca popiju se – u centrima za ljepotu i spa, gdje je običaj da se istodobno i kupa, i pije!

Château des Maladretes Beaujolais village nouveau aoc

Beaujolais nouveau uzvitlao je prašinu cijelim svijetom u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Od onoga vremena do danas prodaja tog mladog vina u svijetu skočila je za oko 64 posto! Kao zaslužnik za taj uspjeh u komercijalizaciji spominje se znani Georges Dubeuf, koji je prvi izašao sa sloganom Beujolais nouveau est arrivé. Usput, Dubeouf je počeo izlaziti i s beaujolaisom u ružičastoj vaijanti.

Treći četvrtak u studenome kao dan kad Beaujolais nouveau aoc službeno izlazi na tržište određen je 1985. Butelje se veletrgovcima i ugostiteljima po Francuskoj i po cijelome svijetu dostavljaju koji dan prije, i do tog trećeg četvrtka moraju se čuvati u skladištima.

Veliki festival mladog novog beaujolaisa održava se u Lyonu, tada određenim ulicama grada u večeri uoči trećeg četvrtka prolaze vinari kotrljajući svaki svoju bačvicu do mjesta na kojemu se priredi svečanost prvog kušanja nive mlade kapljice. No najvažniji festival mladog beaujolaisa je u Beaujeuu. Ljudi stižu s raznih strana svijeta na ceremonijal otvorenja prvih bačava i boca novog mladog beaujolaisa, a partijanje uz novo mlado vino protegne se i na četiri dana, dakle do nedjelje.

Mladi novi beaujolais opisuje se obično kao lagan, živahan i svjež, vrlo voćan s naglaskom na jagodu. Neki pak – a među potrošačima osobito oni koji mu i nisu skloni – ističu da ih u okusu to vino podsjeća na – bananu! Proizvođači iz Beaujolaisa, okupljeni u poslovno udruženje Inter-Beaujolais, ježili su se od te kvalifikacije i naglašavali da se, iako je prodaja iznimno usješna, nešto mora promijeniti u marketingu toga vina, naime tvrdili su da to spominjanje banane nije pomoglo imageu vina. Famozni izraz goût de banana kojega bi se proizvođači htjeli pošto-poto riješiti do kraja može doći od kvasca znanog pod šifrom 71B a koji se rabi u proizvodnji mladog novog beaujolaisa te koji pomaže vinu da navrijeme bude spremno za konzumaciju do trenutka službenog izlaska na tržište. Kao mogući uzrok stvaranju tog banana-okusa navodi se i doslađivanje radi povišenja alkoholnog stupanja. U 2001. zbog loše kakvoće koja je rezultirala pogrdnim nazivom vin de merde moralo se uništiti milijun kartona lošeg novog mladog beaujolaisa što je bio preplavio tržište. Ove godine bitno se, navodno, smanjila uporaba primjedbe goût de banana. Vinski kritičari u Francuskoj kažu da su se u 2018. proizvođači jače potrudili na povećanju kakvoće vina, a eto i meteorološke prilike pomogle su u dobrom sazrijevanju, pa se sada kad se opisuje organoleptika novog mladog beaujolaisa rabe izrazi voćno, na crvene bobičaste plodove, te cvijetno i sa začinskom notom.

Nešto i o cijenama: novi mladi beaujolais u maloprodaji u trgovinama u Francuskoj prodaje se od nekih tri do 10 €, a u ugostiteljskim objektima od 10 do 35 €. Maloprodajna cijena Château des Maladrets u Vivat Finim vinima u Zagrebu je u rangu 10 € za butelju. ■

__________________________________

Dok je famozni francuski beaujolais nouveau u cijelome svijetu u opticaju uvijek od trećeg četvrtka u studenome, dotle je u nas svečanost mladog vina vezana uz Martinje, 11. studenoga, a u Italiji novo mlado vino nazvano novello službeno izlazi 6. studenoga.  Iako je eto i u drugim vinogradarskim zemljama s vremenom uvedena kategorija mladoga novog vina s ustanovljenim službenim datumom izlaska na tržište, nitko u poslovnom smislu s mladim novim vinom nije stigao ni blizu Francuzima iz Beaujolaisa.

I jedan kuriozitet: u Beaujolaisu uz crni i ružičasti beaujolais postoji i bijeli – beaujolais blanc! No taj nije od gamaya nego je od 100 posto chardonnaya, iz vinograda s kompleksa od oko 175 hektara na sjeveru Beaujolaisa!

OBNOVA UDRUGE PORTUGIZAC PLEŠIVICA

Dok je u Beaujolaisu eto osnova za beaujolais nouveaux sorta gamay crni, dotle na prostorima srednje Europe, primjerice u Austriji, Mađarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj mlado vino počiva na portugiscu i na klasičnoj maceraciji s fermentacijom. Tradicija je crnog mirnog vina, međutim u novije vrijeme od portugisca neki rade i ružičasto, a i pjenušavo vino. U Mađarskoj u Pečuhu unatrag nekoliko godina organizira se i međunarodni festival Portugieser du Monde, na kojemu i hrvatski proizvođači bilježe lijepe uspjehe, ne samo s crnim mirnim vinom nego i s ružičastim pjenušcem (Griffin).

Portugizac

Tradicija mladog portugisca u Hrvatskoj je na sjeverozapadu i u dijelu Slavonije, posebice u Zlatnoj dolini. Nekako najpoznatiji su, u Lijepoj našoj, po portugiscu ipak proizvođači s Plešivice. U susjednoj nam Sloveniji jače područje portugisca je kod Metlike, u Mađarskoj pak Villany. O novom mladom vinu – kako portugiscu u nas tako i beaujolaisu koji se ovamo uvozi – reportažu za TV radio je Gastronomad Rene Bakalović, najavljeno je da će prilog biti prikazan na drugom programu HRT u četvrtak 22. studenoga uvečer, dakle neposredno uz početak 13. međunarodnog festivala vina i gastronomije Zagreb Vino.Com 2018.

Svojedobno je Odjel za poljoprivredu Zagrebačke županije pod vodstvom mr. Josipa Kraljičkovića izašao s inicijativom stvaranja udruge Portugizac Plešivica i kreiranja robne marke vina Portugizac Plešivica. U prvo vrijeme to je nekako i funkcioniralo, krajem listopada i početkom studenoga odvijali bi se u Zagrebu ocjenjivanje novih mladih portugizaca, Festival portugisca i ceremonijal otvaranja prve boce mladog vina, a onda je stvar prije koju godinu zamrla. Proizvođači i ponuđači portugisca pojave se međutim i sada u nekom broju, ali ne organizirano nego spontano na manifestacijama na kojima se na štandovima odnosno u kućicama na Trgu bana Jelačića u Zagrebu prodaju razni proizvodi OPG-ova.

Na Trgu bana Jelačića: mladi novi plešivički portugizac Vučinić, i slani i slatki kolači Golojuh. Pakiranje mladog portugisca u nas: u plastičnim posudama od litre do pet litara

Krešimir Režek sa svojim portugiscem, u pratnji sireva Šestak s Plešivice

Rene Bakalović te sommelier Krešimir Šesnić iz zagrebačkog restorania Trilogija, s prigodnim jelom za uz mladi portugizac: kuhani buncek, krvavica, češnjovka, pirjano kiselo zelje i restani krumpir

Dr Ivana Puhelek

Ono što je glede portugisca na Plešivici bilo zamišljeno kao posao puknulo je na lokalnom nivou nakon što je mr. Kraljičković otišao na drugu funkciju. Udruga je bila posustala, ali, kako upravo čujem, nije posustala i Zagrebačka županija. Mr. Kraljičković, koji se nedavno vratio na mjesto županijskog pročelnika za poljoprivredu, baš je ovih dana održao sastanak s plešivičkim proizvođačima vina da se vidi kako oni sada razmišljaju i što to oni zapravo žele, i ispostavilo se, vijesti su, da su izrazili želju da Udruga ponovno uspostavi rad. Pa je tako, uz novi početak, odlučeno da će se 4. prosinca na Plešivici održati ocjenjivanje portugizaca a ocjenjivačice će biti – dosadašnje vinske kraljice Zagrebačke županije s titulama enologa i izravno uključene u proizvodnju vina. Među ocjenjivačicama očekuje se i dr. Ivana Puhelek sa zelinskog posjeda Purek, svojedobno vinska kraljica Zagrebačke županije a danas enologinja uposlena na zagrebačkom Agronomskom fakultetu.

Dodjela priznanja i javni ceremonijal otvaranja prve butelje novog mladog Portugisca Plešivica te predstavljanje novog programa rada Udruge bili bi 13. prosinca (kud baš 13., zamalo, k tome, i petak!) u zagrebačkom hotelu Westin!

Ako već ne možemo biti poput vinara iz Beaujolaisa, je li realno očekivati s našim mladim novim portugiscem u poslovnom smislu barem neki mikro-efekt u odnosu na onaj mega-efekt što su s mladim novim beaujolaisom postigli Francuzi?  ♣      SuC – 11.2018

Hrvatska u Austriji i Švicarskoj/ KOLIKO SU BEČ i ZURICH VEĆ NAŠI?

 

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

PROIZVOĐAČI BAKHOVA NEKTARA OKUPLJENI u UDRUGU VINARSTVA PRI HRVATSKOJ GOSPODARSKOJ KOMORI KRENULI SU NEDAVNO u SVOJEVRSNU OFANZIVU NA EUROPU, A USKORO ĆE i u AMERIKU, NE BI LI SE s VINOM NAPOKON BOLJE POZICIONIRALI NA MEĐUNARODNOM TRŽIŠTU. PROMOCIJSKA GOSTOVANJA REALIZIRANA SU UZ FINANCIJSKU POTPORU FONDA EUROPSKE UNIJE

Hrvatski vinari u hotelu Four Seasons u Ženevi

Hrvatska treba, i eto i traži bolju poziciju na međunarodnom vinskom tržištu. Brojne medalje visokoga sjaja osvojene posljednjih godina na najznačajnijim svjetskim ocjenjivanjima poput  Decanter World Wide Awarda, Mundus Vinija, Concours Mondiala de Bruxelles dakako sâme nisu dovoljne za ispunjenje spomenutoga zadatka, one su tek poželjan dio ukupnog alata za ostvarenje ambicioznoga cilja. Hrvatska gospodarska komora koja pod svojim okriljem u Udruzi vinarstva okuplja proizvođače Bakhova nektara Lijepe naše odlučila je pokrenuti svojevrsnu jaču vinsku ofanzivu na Europu a i na Ameriku, i u tome kontekstu nedavno se pobrinula za gostovanja naših vinara u Beču te potom i u Zürichu i Ženevi, a u pripremi su i skorašnji nastupi u Münchenu te u SAD, pa onda, vjerojatno, i u Kanadi. Prezentacija hrvatskih vina na tržištu SAD kao projekt u više segmenata – kušanje vina za stolovima u društvu s vinarima, masterclass te promocija u utjecajnom časopisu Wine Enthusiast – planira se za iduću godinu u nekoliko navrata. Prvi bi bio u New Yorku u ožujku 2018., slijedio bi još jedan nastup u New Yorku, a u listopadu 2018. bio bi i jedan nastup u Miamiju. Vinarije koje su izrazile interes za odlazak u SAD u okviru brand-strategije Vina Croatia – vina mosaica su ove: Agrolaguna, Badel 1862, Mokalo, Citrus, Degrassi, Fakin”B&M”, Iločki podrumi, Jako-vino, Kabola, Korta Katarina, Kozlović, Krauthaker, Matošević, Miloš, Jasna Antunović Turk, Feravino, Rizman, Dingač-Skaramuča, Veralda, Vina Bibich, Vino Buhač, Vinogradi Volarević, Vina Cattunar i Zlatan Otok.

Tu su, vezano uz hrvatsko vino, nedavno održane prezentacije i masterclass u Švicarskoj: restoran Zunfthaus zur Waag (plava zgrada) u Zürichu i, dolje, hotel Four Seasons des Bergues u Ženevi

Predstavljanje hrvatskih vina na tržištu Švicarske, koja nije članica Europske Unije, bio je projekt težak milijun i 400 tisuća kuna, a čak 80 posto od toga financirano je sredstvima što ih je Udruženje vinarstva HGK povuklo iz EU fondova, iz tzv. Vinske omotnice. Plan je sada da se iduće godine u Hrvatsku iz Švicarske, ali i iz drugih država inozemstva, dovedu vinski novinari, uvoznici i distributeri plemenite kapljice da i na licu mjesta, tj. izravno u zavičaju vina, u potpunosti, dakle od vinograda do stola, dožive etikete što su ih imali prilike kušati na prezentacijama u svojim zemljama. Sa Švicarcima je konkretno dogovoreno da dođu u Lijepu našu na proljeće iduće godine te da tom prigodom obiđu Dalmaciju i Istru, kao i da posjete sajam Vinistra. Početkom ljeta ili najesen 2018. organizirat će se posjet američkih medija i uvoznika vina Hrvatskoj, na kušanje nazvano Taste the Place. Korisno bi bilo da se strani novinari i uvoznici vina pozovu u Hrvatsku i u vrijeme održavanja već više od deset godina najznačajnije hrvatske vinske smotre Zagreb Vino.com, jer tu je visoka koncentracija relevantnih proizvođača iz svih naših krajeva. Organizator Zagreb Vino.coma do prije dvije godine sâm je pozivao ovamo, na turneju hrvatskim vinogorjima i na obilazak festivala, strane novinare iz raznih zemalja Europe koje su za Hrvatsku interesantna vinska tržišta i turistička emitivna tržišta, koliko znam želja mu je bila da, nadajući se povećanju budžeta, za takvu akciju koju sada HGK propagira prikladnim sloganom Taste The Place, počne pozivati još i uvoznike-vinske trgovce iz vana, ali na žalost budžet se nije povećao nego je, zbog izostanka potpore onih kojima je moralo biti stalo da se relevantne osobe iz faha iz inozemstva dovedu k nama na Taste The Place, posve splasnuo pa su ti poslovno orijentirani posjeti izvana prestali.

Atmosfera na kušanju u Zunfthausu u ZÜrichu

Na masterclassu u Zürichu, i, dolje,u Ženevi

Hrvatska godišnja proizvodnja vina – po podacima iz Državnog zavoda za statistiku kao izvora a, kako je navedeno, obrađenima u Hrvatskoj gospodarskoj komori – kreće se ukupno oko 992.000 hl. Istodobno, Agencija za plaćanje u poljoprivredi govori o registriranoj domaćoj proizvodnji za tržište od oko 773.040 hl. Uvoz vina u Lijepu našu je ukupno nekih 309.936 hl, u vrijednosti od 30.766.976 €. Najviše nam kapljice stiže iz Makedonije, potom iz Italije, Francuske, Njemačke, Kosova, Bosne i Hercegovine, Slovenije… Rinfuzno vino, ponajviše iz Makedonije i Italije, u ukupnom uvozu sudjeluje sa čak 184.112 hl, znači više od polovice! A naš izvoz iznosi nekih 36.080 hl, dakle količinski desetak posto od uvoza. Ukupna vrijednost našeg izvoza vina je 10.531.686 €, znači nekih tri puta je manja od vrijednosti uvoza. Količinski najviše izvozimo u Bosnu i Hercegovinu, pa u Njemačku, Crnu Goru, Srbiju, SAD, Poljsku, Švicarsku… Iz tablice o izvozu dobivene od HGK može se vidjeti da za mirna vina u boci u izvozu ukupno u prosjeku postižemo cijenu od 3,62 € za litru, za rinfuzna vina 0,97 €/l, a za pjenušce, kojih izvezemo 31.778 litara u ukupnoj vrijednosti od 516.806 €, bogme 16,26 €/l! U izvozu ubočenoga vina u Kinu u prosjeku dosižemo čak 6,83 € za litru, u Crnu Goru 6,30, SAD 6,15, Švicarsku 5,38, Kanadu 5,00 €. Međutim u Austriji ne prolazimo bolje od 3,82 € za litru a u Njemačkoj je prosjek oko 2,55 €. U vrijednosnom smislu od izvoza pjenušaca najviše realiziramo plasmanom u Singapur, Njemačku, Nizozemsku, Crnu Goru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima…

Motiv iz Zuricha

POSLOVNA RAZVOJNA i TRŽIŠNA STRATEGIJA

Zanimljive tablice, koje svakako pomažu u kreiranju prikladne daljnje poslovne razvojne i tržišne strategije vezane uz naše vino na našem tržištu, uz naše vino kao mogući sjajan izvozni adut na kućnome pragu, a i vezane uz naše vino u klasičnom eksportu. To bi kreiranje prikladne daljnje strategije značilo – tako to rade najjače i najuspješnije vinske zemlje – stalno poticanje kvalitativnog unaprjeđenja proizvodnje i kontinuiteta u toj rastućoj kakvoći, pojačano stavljanje težišta na osebujnost proizvoda a što je izravno vezano uz uži teritorij kao cjelinu s obzirom na pedološke i mikroklimatske karakteristike i lokalne sorte, te poticanje ostvarenja tzv. kritičnog količinskog opsega visokokvalitetnog i za određeno vinogradarsko područje tipičnog, izvornog specifičnog dakle za svoj kraj profilom (a ne tek nazivom sorte na etiketi!) visokoprepoznatljivoga vina, ogledala kraja u čaši uz koje je moguće kvalitetno vezati promidžbu dotične kapljice i, istodobno, i njenog zavičaja. Da bi se na međunarodnoj pozornici realizirala šira afirmacija države kao vinske zemlje mora postojati dakako i dobra promocija, sa čvrstim temeljima, a upravo stubove takve promocije svakako čini ono što je izvorno, tradicijsko i što ljubitelja kapljice navodi i da posjeti zavičaj proizvoda. I ovom prigodom ukazujem da Hrvatskoj nedostaje kvalitetne samoorganizacije vinara po vinogorjima tako da svaki kraj za sebe osmišljeno i kvalitetno kreira specifičnu vlastitu vinsku politiku, da iznjedri svoju teritorijalnu robnu marku kao perjanicu teritorija, i da bude stalno, dakle u kontinuitetu, i kvalitetno kreativno aktivan i na promidžbenm planu. Krovna (kuća se gradi od temelja prema krovu a ne obratno!) organizacija je nadgradnja, svakako neophodna u marketingu cijele zemlje.

Prvi od naših vinara na nedavnoj turneji po Švicarskoj koji je čuo da kao rezultat ovog gostovanja u Švicarskoj slijedi uvoz bio je Boris Drenški Bodren. U razgovoru uz kavu – u prigodi što se ukazala sasvim iznenada, neočekivano – s vlasnikom restorana Zunfthaus zur Waag Seppom Wimmerom, koji inače posjeduje ukupno tri restorana, jedan i u Austriji, te koji je i uvoznik vina u Švicarsku i koji svaki dan u zgradi Zunfthaus ima od tri pa do sedam raznih događanja te koji dnevno samo u restoranu proda po 50 butelja Bakhova nektara i koji je lani s vinom napravio milijun eura prometa, Drenški te vlasnik krapinske tvornice konfekcije Kotka Ivica Cerovečki nagovorili su Wimmera da kuša Bodrenove predikate, i Wimmer se oduševio te u pozdravnom govoru na večeri hrvatskih vinara sa švicarskim uvoznicima u Zunfthausu najavio uvoz preko svoje tvrtke i stavljanje Bodrena na vinsku kartu svojega restorana. Sugestivni krapinski modni mačak Cerovečki zamalo je Wimmeru plasirao Kotkino odijelo! Uz Wimmera, Bodrena i Cerovečkog na slici je Splićanka Antea Tičinović, koja u Zunfthausu radi kao kuharica

Možda još jedna poslovna šansa za Bodrena, na slici je on s Belindom Stublia, iz tvrtke Lucullus fine & rare wines

Hrvatski vinari s velikim su očekivanjima, krenuli i u Zürich i Ženevu. S vinima je u Švicarsku pošlo 17 podruma, konkretno Galić, Krauthaker, Zlatan otok Plenković, Stina Jako-vino, Iločki podrumi, Badel 1862, Matošević, Kozlović, PP Orahovica, Boris Drenški  Bodren, Jagunić, Rizman, Miloš, Feravino, Kutjevo dd., Dingač-Skaramuča, Katunar. U režiji Hrvatske gospodarske komore i uz logističku potporu švicarske agencije Mettler-Vaterlaus, prezentacije i radionice (masterclass) održani su u popodnevnim satima u doista reprezentativnim prostorima, u Zürichu je to bio restoran Zunfthaus zur Waag, a u Ženevi elitni hotel Four Seasons des Bergues, na obali jezera.

__________________________________

Izjave

Anton Katunar i Ivan Barbić MW

ANTON KATUNAR: – Ovo je bila vrlo ozbiljna prezentacija vinske Hrvatske na međunarodnom tržištu. Promidžba se očito mora odvijati uz maksimalan angažman države, preko, konkretno HGK-a. Ja sam u Švicarsku došao s autohtonim sortama žlahtina te plavac mali. Uzvanici su pokazali veliko zanimanje. Dosta im se dopala žlahtina iz mojega novijeg vinograda na poziciji Šupele, gdje imam 30 hektara zasađenih s oko 220.000 loza. Za usporedbu, cijelo Vrbničko polje prostire se na stotinjak hektara zasađenih s oko 550.000 trsova.

Igor Hruškar, PP Orahovica

IGOR HRUŠKAR, PP ORAHOVICA – Obje prezentacije bile su na visokom profesionalnom nivou, organizacija i publika vrlo kvalitetne. PP Orahovica, koja inače proizvodi, ovisno o godini, od 550.000 do 700.000 litara vina, zasad još nema uvoznika i distributera u Švicarskoj, upravo ga tražimo, vidjet ćemo kako će ispasti. Ne očekujem neki količinski veliki izvoz u Švicarsku, ali s obzirom na interes gostiju za vina sorata koje nisu ni chardonnay ni sauvignon ni merlot odnosno cabernet, rekao bih da imamo šanse, s graševinom i zelenm silvancem. Inače, upravo u PP Orahovici radimo na projektima izvoza u BiH i Kinu. Od nedavno nešto već izvozimo u Nizozemsku a i Japan.

Karmela Tancabel, Iločki podrumi

KARMELA TANCABEL, ILOČKI PODRUMI: – Nivo prezentacija bio je zavidan. Posjetitelja mnogo, interes za vinima velik. Moje je međutim mišljenje da su distributeri došli u manjem broju od očekivanoga. Iločki podrum prezentirao se s graševinom i tramincem u kvalitetnoj i vrhunskoj kategoriji. Imala sam nekoliko zanimljivih razgovora, i vjerujem da ćemo i u Švicarskoj uskoro naći uvoznika i distributera. Zasad smo s vinom prisutni na 13 tržišta u zapadnoj Europi, te i u Japanu.

BRANIMIR ANĐELIĆ, DINGAČ SKARAMUČA: – Ovo je za našu vinsku kuću napokon malo jači angažman na švicarskome tržištu. Odziv gostiju na prezentacijama bio je velik. Fokusirali smo se na naše Dingač i Postup, vidio sam da su uzvanici bili zadovljni ne samo kakvoćom nego i odnosom kakvoće i cijene. Dingač-Skaramuča godišnje proizvede oko 300.000 butelja, 90 posto je crnoga vina. Izvozimo u 13 zemalja, a najviše uspjeha imamo u Njemačkoj i SAD.

Jakov Vrbat i Mario Ćupić, Kreiss Suisse, uvoznici vina Kutjeva d.d

EMIL MEHDIN, JAKO-VINO: – Zadovoljan sam s prezentacijama. Ovo je po meni bila prva smislena akcija HGK na promociji hrvatskog vina u inozemstvu. Dobro je da je organizacija na terenu prepuštena nekome tko živi u Švicarskoj i tko dobro zna kako lokalni trgovci i potrošači dišu, a k tome i dobro zna kako treba organizirati ovakvo predstavljanje. Jako-Vino ima uvoznika u Švicarskoj, to je Landolt Weine, s kojim jako dobro radimo. Uspješno plasiramo baš naša skuplja vina. Očito je da jedna Hrvatska, koja je površinom mala zemlja, mora sebi stvoriti image na visokoj kvaliteti proizvoda. Jako-vino, koje sada proizvodi oko 200.000 butelja s time da su nam adut autohtone sorte pošip, tribidrag i plavac, prisutno je s kapljicom na 19 tržišta u inozemstvu, a najviše plasiramo u SAD, Japanu, Kanadi, jako nam dobro ide i vinski čuvena Francuska. S obzirom da sad imamo dovoljno vinograda i trsja u rodu za širenje proizvodnje vina, produkciju namjeravamo povećati na oko 350.000 butelja godišnje, a sva će vina i dalje biti s visoko izraženim karakterom.

JAKOV VRBAT i MARIO ĆUPIĆ, KREISS SUISSE: –  Mi smo uvoznici vina Kutjeva d.d. u Švicarsku. Tvrtka Kreiss Suisse specijalizirala se za uvoz i distribuciju kapljice i hrane s područja bivše Jugoslavije. Inače, mi smo i vlasnici banjolučke Vitaminke. Što bi trebalo napraviti za bolji uvoz vina iz Hrvatske u Švicarsku? Trebalo bi malo korigirati cijene hrvatskome vinu jer su, dojam je, ipak malo previsoke. Svakako bi vrijedilo još poraditi na marketingu, a to konkretno znači na češćim prezentacijama ovdje pa i na objavi klasičnih reklama. Ako se ne pojavljujete, začas u ovome moru ponude padnete u zaborav. ■

____________________________________

Ženeva, jezero: to je vodoskok – 140 metara u visinu, nebu pod oblake!

Odaziv pozvanih bio je jako dobar, s time da je u Zürichu stiglo ipak više uzvanika nego u Ženevi, no učinilo mi se da je u Ženevi poslovni profil bio nešto jači. Nazočili su novinari i distributeri, hotelijeri, restorateri, sommelieri… Masterclass u trajanju od sata i pol i u Zürichu i u Ženevi vodili znani vinski publicist i vinski edukator Thomas Vaterlaus, glavni urednik ugledne vinske revije Vinum koji je već dosta puta bio u Hrvatskoj na vinskim turama i dobro poznaje naša vina, te (zasad) jedini hrvatski Master of Wine Ivan Barbić, prijeklom inače iz okolice Zagreba a od malih nogu s boravkom u Švicarskoj, zaposlen, u švicarskoj tvrtki Bataillard što se bavi trgovinom vinom. Nakon kušanja vina u društvu s proizvođačima te masterclassa, druženje hrvatskih vinara i švicarskih gostiju nastavilo se na večeri u ciriškom restoranu Zunfthaus zur Waag a u Ženevi u hotelu Four Seasons. Večere su bile kruna događanja: slijedovi vrlo profinjeni, po meni ipak s nešto rafiniraniji i upečatljivji u hotelu u Ženevi.

Predstavnici Hrvatske gospodarske komore Žaklina Jurišić i Igor Barbarić u razgovoru s Ivanom Barbićem MW. Žaklina Jurišić, pomoćnica direktorice HGK Sektora za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo, zadovoljna je bila nastupom hrvatskih vinara u Zürichu. Kaže da se isplati kod nas potruditi se, u proizvodnji i ponudi u Švicvarsku, vina više do najviše kvalitativne kategorije, jer tržište Švicarske, s 8,5 milijuna stanovnika, vrlo je interesantno s obzirom na visoku kupovnu moć Švicaraca

Može se reći, promatrano sa strane, da je popodnevno predstavljanje hrvatskih vinara u Švicarskoj prošlo kao priredba odlično. Svakako je dobar potez HGK-a bio u tome da pomoć u organizaciji na terenu potraži u lokalnom partneru, koji poznaje situaciju u svojemu okružju, koji je i te kako iskusan u priređivanju ovakvih događanja, koji dobro zna koga treba pozvati na prezentaciju ovakve vrste, te iza kojega stoji i jak eno-gastro medij (Vinum). Pohvala za izbor lokacija visokoga sjaja. Logistika domaćina je funkcionirala besprijekorno. HGK se pobrinula da uzvanici dobiju brošuricu Vina Croatia – vina mosaica u kojoj se u važnim crtama predstavlja vinska Hrvatska, te degustacijski katalog s popisom izlagača i s kontaktima svakoga od njih, kao i s popisom vina što ih svaki izlagač nudi, navedeni su dakako podaci o sorti/sortama te o godištu berbe, a u dnu stranice stavljen je i navod uvoznika kod onih vinara koji ga već u Švicarskoj imaju.

Što se tiče našega dijela posla u realizaciji ovoga hrvatskog vinskog nastupa u Švicarskoj našao sam razloge za primjedbe. Hrvatski vinari predstavljali su se svaki za svojim stolom. Raspored vinara po stolovima mi je bio posve nejasan, djelovao je čak i ne da je određen abecednim redom, nego da kao posve nasumičan. Pri stvaranju rasporeda vinara-izlagača nasumičnost bi svakako valjalo izbjeći, a ne bi se u razmještaju trebalo držati niti abecednog reda, logično bi bilo voditi se zemljopisnim porijeklom, znači pripaziti da na okupu zajedno budu vinari po regijama odnosno vinogorjima iz kojih dolaze, pa te regije onda i istaknuto označiti nekim panoom. Izravna vizualna registracija lokacija u geografskom smislu dodana je vrijednost,   naime posjetitelj koji – makar možda i samo iz nekog turističkog posjeta Hrvatskoj – nešto zna o hrvatskome vinu može svoj redosljed obilaska izlagača urediti na određenoj podlozi svojih preferencija, a onaj koji slabo poznaje hrvatsku vinsku stvarnost i koji je odlučio obići sve stolove redom kako su postavljeni kad vidi na kojemu se dijelu vinske Hrvatske trenutačno nalazi na prezentaciji lakše će zapamtiti tko je i koja su vina odakle. Korist od ovakvog zemljopisnog rasporeda s naznakom porijekla je i u tome što je na jednom punktu moguće  kvalitetno uspoređivati vina više proizvođača pod različitim etiketama a od istih sorata i iz istoga prostora, tako se upoznaje i s organoleptičkim profilom određenog vina što determinira taj određeni prostor. Primjedba se odnosi i na degustacijski katalog podijeljen svakom uzvaniku da zapiše dojmove o vinima. Kad se prezentiramo strancima u želji da im nešto i poslivno ozbiljno plasiramo moramo se, ne zanemarujući istodobno naš jezik, maksimalno prilagoditi njihovom jeziku i navikama vezano uz označavanje vina na etiketama vani. Neke naše nazive i izraze jednostavno valja strancu pojasniti. Lijenost u ispisivanju punog naziva mora nestati.

Dijana Ostojić, Badel 1862

Da bi se kupac odlučio potrošiti treba mu biti posve bistro što to kupuje. Evo o čemu govorim: na stranici br. 2 kataloga, proizvođač Krauthaker: Zelenac ibpb 2011. Što nekome Švicarcu znače i zelenac i ibpb? Ništa. Je li bilo teško u zagradi kao objašnjenje navesti da je zelenac isto što i Rotgipfler, te da je kratica ibpb isto što i TBA? Švicarci zasigurno znaju za naziv Rotgipfler, a pogotovu za izraz Trockenbeeren Auslese, kraticom TBA. Bez obzira na to što znam da neki naši vinari neće niti čuti za to da se uz naziv graševina nekome neupućenome spomene i međunarodno znani sinonim, smatram da bi bilo korisno u zagradi navesti Welsh Riesling ili Riesling italico. Gledam i na stranici 8, Stina-vino: Stina Tribidrag 2013. Bez obzira što bismo mi htjeli da tribidrag bude kao naziv glavni, ne bi se trebalo libiti u zagradi pojasniti da je riječ o zinfandelu, a zašto ne spomenuti i crljenak, pod tim nazivom je zapravo i krenula priča o hrvatskome porijeklu zinfandela i makar je crljenak strancu problem izgovoriti ipak je taj izraz ostao u sjećanju brojnih stranaca.

Marin Plenković, Zlatan otok: Zlatan plavac grand cru uvijek dobro prolazi!

Dobro su se domislili u kući Zlatan otok, Marin Plenković dao je napisati u katalog sljedeći naziv vina: Zlatan Crljenak-Zin 2011. Na stranici 9 – Iločki podrumi, graševina kv, graševina vrh, traminac kv, traminac vrh.  U zagradu se moglo staviti ono što bi u prijevodu odgovaralo i što se zna i koristiti vani: quality i premium. Stranica 12, PP Orahovica: silvanac zeleni, te frankovka, zatim izraz izborna berba. Po riječi silvanac strancu je moguće shvatiti o kojem je kultivaru riječ, ali ljepše bi se vidjelo da je u zagradi stavljen izraz poznat u cijelome svijetu – Grüner Sylvaner, Kod frankovke u zagradi su mogli stajati Blaufränkisch, Franconia. Kao što je izraz Blaufränkisch uz svoje vino Frankovka Miraz 2015 stavilo Feravino. Kad sam već kod naziva sorata, moram kao pozitivno navesti da je Dominik Jagunić ispod naziva svojega vina Rizvanac 2015 pod oznakom sorte dao napisati internacionalno najpoznatiji izraz Müller Thurgau (inače, sortu je u Geisenheimu stvorio prof. Hermann Müller, rođen u švicarskom kantonu Thurgau, otud joj naziv. Isprva se govorilo o križanju rizlinga sa silvancem zelenim, potom se na bazi nekih DNA istraživanja smatralo da je riječ ne o silvancu zelenome nego o u Švicarskoj raširenoj sorti chasselas, a najnovije treće DNA istraživanje kaže da se zapravo radi o križancu između rizlinga i kultivara madeleine royale. Rezultat najnovijeg istraživanja koji je 2010. objavio José Vouillamoz kaže da je kultivar madeleine royale, križanac nastao  još u 19. stoljeću, spoj pinota i sorte schiava grossa). Što se tiče izborne berbe, svjetski znani izraz je Beerenauslese ili BA.

U očekivanju masterclassa: Dominik Jagunić

I još nešto, što pak jače ide na dušu samih proizvođača: na prezentacije ovakve vrste, za profesionalce, bilo bi dobro da se donesu sa sobom i izlože liste s tehničkim podacima za svako vino (lokacija vinograda, nadmorska visina, tlo, mikroklima, starost trsova, način berbe, eko-usmjerenje ako postoji, način vinifikacije i dozrijevanja, analitički parametri, a možda i kakav podatak koji bi sugerirao u koji cjenovni razred je vino svrstano. K tome, danas kad svi već imaju mobitele kojima je moguće napraviti kvalitetnu fotografiju, te kad se mogu koristiti i lako prenosivi tableti, logično bi bilo da proizvođač-ponuđač vina potencijalnome uvozniku slikovno prezentira svoj posjed i nastanak vina, stvar može djelovati mnogo uvjerljivije nego bez toga…

Branimir Anđelić, Dingač-Skaramuča: dobar odnos kvalitete i cijene

Sad treba vidjeti efekte u smislu plasmana našega vina u Švicarsku. Ali ne treba odmah očekivati mnogo, zna se dobro da je proces dugotrajan, i da bi se vidjela korist nužno je i dalje svako toliko skretati pažnju na sebe, kakvim novim događanjem možda i manjeg opsega, pa i kakvim ponovnim pojavljivanjem na ovoj razini, kakvom klasičnom reklamom. Uglavnom, na ovakvom tržištu koje je vrlo zahtjevno i na kojemu se nalazi more etiketa iz cijeloga svijeta – navodno 130.000!, potreban je kontinuitet u pojavljivanju.

Zasad inače Hrvatska u Švicarsku izvozi 73.379 litara vina, u vrijednosti od 394.571 €. Od 17 vinarija koje su izlagale u Zürichu i Ženevi kako čujem 10 ih već ima uvoznika u Švicarskoj. Jedan je npr. Slavonac Josip Blažević koji u Schaffhausenu vodi tvrtku Vallis Aurea i već godinama se dosta trsi na promociji vinske Hrvatske u zemlji Wilhelma Tella, jedan je pak uvoznik Kreiss Suisse za koji radi Jakov Vrbat, a jedan je Marc Landolt za kojega sam čuo mnoge pohvale i od Thomasa Vaterlausa i od kuće Stina Jako-Vino s kojom Landolt radi.

Oko Švicaraca koji, kažu mi domaćini, konzumiraju 36 litara vina po stanovniku, vrijedi se potruditi a nužno je i biti originalan i ponuditi im – više uzvanika s kojima sam popričao na prezenjtacijama to su baš i isticali – ne vina od svjetski razvikanih sorata jer oni takvih vina već imaju u izobilju, nego ono što je izvorno naše, a to su graševina, pošip, moslavac, malvazija istarska i malvasija dubrovačka, frankovka, teran, babić, plavac…, zatim narančasta vina, pa i pjenušci.  Svakako treba i odgovarajuće iskoristiti to što u Švicarskoj imamo Barbića MW, pa spomenutog Blaževića, zatim Belindu Stublia iz tvrtke Lucullus za fina i rijetka vina, kao i to što u Švicarskoj imamo dosta ugostiteljskih djelatnika Hrvata, a, uostalom, i to što nam je sklon glavni urednik revije europskog formata Vinum Thomas Vaterlaus, koji preporučuje da Švicarcima ne nudimo jeftina vina jer ih oni ne žele… ♣

Josip Blažević iz tvrtke Vallis Aurea iz Schaffhausena s grupom hrvatskih vinara s kojima radi na uvozu kapljice u Švicarsku, a to su Rizman, Miloš, Galić,Krauthaker, Kozlović, Plenković, Matošević 

_____________________________________

HRVATSKA ŠVICARSKOJ IMA ŠTO ZA PONUDITI! – Susret s Thomasom Vaterlausom, glavnim urednikom uglednog švicarskog vinskog magazina Vinum, iskoristio sam za kratak razgovor o tome što on misli kakve su šanse za dobar plasman hrvatskoga vina u Švicarskoj, zapravo što bi bilo nužno da poduzmu hrvatski vinari za učinkovito ostvarenje toga cilja.

Ivan Barbić MW i glavni urednik revije Vinum Thomas Vaterlaus (desno) pripremaju se za masterclass

– Pa, počeo bih ovako: Švicarci vole vino, i godišnje ga po stanovniku troše oko 36 litara. Na tržište Švicarske vinari iz drugih zemalja rado se žele probiti jer znaju da je u Švicarskoj standard visok i da se tu dosta troši baš i na užitke za stolom. U Švicarskoj se danas može kupiti oko 130.000 različitih etiketa vina! To što oni sebi pri kupovanju mogu dosta toga dopustiti učinilo je Švicarce vrlo probirljivima, dakle oni nisu obični konzumenti. Može se reći da je švicarsko tržište već zasićeno vinom i, koliko znam, švicarski uvoznici teško se odlučuju iz drugih zemalja uvrstiti u svoju ponudu nova imena. Ali ako namirišu nešto posebno, uzet će to, s time da onda u većini slučajeva netko drugi s kojim već rade ispada iz igre. Uglavnom, ovamo nema smisla nuditi prosječna i jeftina vina. Razna istraživanja i ankete pokazali su da na švicarskom tržištu najbolje idu butelje u maloprodajnom cjenovnom rasponu od oko 20 i 25 do 40 SFR, a to je gotovo jednako tim svotama u eurima. Imate vi svojih aduta, samo morate biti precizno svjesni koji su oni, i s njima valja izaći, njih je nužno isticati. Švicarci traže ne tek bolju tehničku izvedbu nego, uz kompleksnost, žele i originalnost, osebujnost, nešto novo i nešto drugo, bilo da se radi o sorti odnosno sortama bilo da se radi o tehnologiji proizvodnje. Švicarci jesu dosta okrenuti švicarskoj kapljici, a kad kupuju uvoznu gledaju da to bude prvenstveno od sorte odnosno sorata koje karakteriziraju određeni kraj kao i na to da način proizvodnje bude barem malo drukčiji od uobičajenog, svuda raširenoga i već klasičnoga za mirno vino.

Feravino je dosta komplimenata dobilo za frankovku Miraz 2015

Josip Miloš ostavio je dobar utisak sa Stagnumom ali i s maslinovim uljem

Konkretno npr., Švicarci dosta vole pjenušce, a mnogo se u novije vrijeme zanimaju i za vina od duže maceriranih bijelih sorata, pogotovu ako se u proizvodnji rabi i amfora. Chardonnaye, sauvignone, merlote, cabernete iz Hrvatske u klasičnoj tehnologiji ne treba ovdje podastirati, jednostavno zato što ih ima sasma dovoljno iz Francuske. U smislu sorata lijepe izglede Hrvatske na švicarskom tržištu vidim u graševini, pošipu, grku, vugavi, frankovki, babiću, plavcu, crljenku odnosno tribidragu, sinonimi su, podsjećam, svjetski poznati izrazi zinfandel i primitivo. Hrvatska s obzirom na bogatstvo svojih domaćih sorata ima konje za trku. A što se tiče tehnologija, u prednosti ste jer imate jako dobre pjenušce, zatim u mirnoj kategoriji imate vino iz inoksa, vino dozrijevano u bačvicama i velikim bačvama, imate i bijela vina s različitim dužinama maceracije, sve do tzv. narančastih vina, tu ste u proizvodnji među pionirima. Upravo o orange-uradcima u Švicarskoj se mnogo objavljuje u medijima javnog informiranja, i to biste trebali bolje iskoristiti. Isto tako i tu famoznu vezu crljenak odnosno tribidrag-zinfandel, primitivo. Vrijedilo bi u vašima promidžbi i ponudi znatno jači naglasak staviti na pojedina uža vinogradarska područja pa i vinogorja unutar Hrvatske, to je svakako plus za promociju i plasman, i to ne tek neke etikete nego i cijelog odredjenog teritorija. Naime ako se dobro i precizno komunicira zemljopisno porijeklo vina unutar neke države, potrošač, pogotovu radi li se o turistu koji vam dolazi a znam da Švicarci jesu turisti u Hrvatskoj, ono što mu se dopadne zapamti ne tek po tome da stiže iz Hrvatske općenito nego po osebujnosti  vezanoj baš uz neki određeni kraj. Dobro je to što je već dugo godina u Švicarskoj Josip Blažević koji se preko svojega poduzeća Vallis aurea koliko vidim poprilično trudi na promidžbi i na plasmanu hrvatske kapljice ovdje. Sad eto hrvatsko vino u Švicarsku, uz Blaževića, uvoze i Landolt Weine, Maestral AG, Kreiss Suisse SA. S obzirom da ste s vinom i to s dobrim izborom etiketa već prisutni na ovome tržištu, ne morate kretati ispočetka. U promidžbi biste mogli bolje valorizirati i nazočnost velikog broja Hrvata koji rade u švicarskom ugostiteljstvu, ne nužno zaposlenima samo u onim lokalima u vlasni’štvu Hrvata. K tome, i sâmi hrvatski proizvođači, pojedinačno, morali bi se češće pojavljvati u Švicarskoj, sa svojim uvoznicima češće priređivati prezentacije a oni koji još nemaju uvoznika morali bi potražiti neke druge načine da skrenu pažnju na sebe… Uglavnom, da vas potrošači ne zaborave potrebni su češći nastupi, bolja pripremljenost svakog pojedinca za prezentaciju, stanovita, u pozitivnome smislu, agresivnost u istupu, konstantna animacija na razne načine. ■

___________________________________

VINSKA ŠVICARSKA: OSOBNA KARTA – Švicarska ima oko 15.000 hektara vinograda, od čega ih je 12.000 u francuskome dijelu, u talijanskome Ticinu je 1000 ha, a u njemačkim kantonima Zürich, Graübunden, Schaffhausen 2000 ha. Proizvodnja se kreće oko 1,1 milijun hektolitara. Izvoz je samo jedan posto. U Švicarsku se godišnje uveze oko 190 milijuna litara vina, što čini oko 60 posto ukupne konzumacije.

U njemačkoj Švicarskoj najpoznatiji proizvođači su Marta i Daniel Gantenbein, Martin Donatsch i Irene Grünfelder, s područja Graubündena (chardonnayi i crni pinoti). U francuskome dijelu u kantonu Vaud (Waadt) gdje je dosta raširena plemenka ili chasselas, zvijezde su Raymond Paccot i Louis Bovard, u Valaisu (Wallis) Dominique Rouvinez, pa Didier Joris (syrah), Jean-René Germanier (syrah), Domaine Mercier (syrah), a sa slatkim desertnim vinima (sorte petite arvine, marsanne…) ističu se Marie Therese Chappaz, Dominique Rouvinez.

U talijanskome Ticinu gdje ima dosta chardonnaya i merlota cijenjeni proizvođači su Vinattieri, Luigi Zanini, Christian Zündel, Gialdi (Brivio). ■

____________________________________

CROATIA VINO u BEČU Hrvatska je svoja vina u Beču prezentirala na poznatom trgu Am Hof. Kapljicu je, u organizaciji Udruženja vinarstva HGK, izložilo 11 hrvatskih vinarija, okupljenih pod brendom Vina Croatia – vina mosaica. Sudjelovali su Badel 1862, Degrassi, Dvanajščak-Kozol, Feravino, Iločki podrumi, Kozlović, Kutjevo d.d., PP Orahovica, Zigante, Zlatan otok i PZ Vrbnik, a s delikatesama Delikroat i Aura Delikatessen. Želja je bila, kažu iz HGK, podsjetiti Austrijance na okuse Hrvatske u turističkoj posezoni, dok su im dojmovi s ljetovanja na našoj obali još svježi, te poručiti im da proizvode koje su konzumirali u Hrvatskoj mogu kupiti i kod kuće.

S promidžbeno-prodajnog nastupa hrvatskih vinara u Beču (gore), te prizor s masterclassa koji je vodio Suvad Zlatić

Cilj manifestacije je ne samo jačanje imidža hrvatskih vina i vinarija nego i jačanje cjelokupnog imidža Hrvatske na najvažnijim hrvatskim emitivnim turističkim tržištima, među kojima je Austrija hrvatskim vinarima osobito važna. Austrija je blisko, značajno, ali prije svega zahtjevno tržište. Ako naša vina, dodaju iz HKG, budu prepoznata među Austrijancima, koji su veliki poznavatelji vina, to će nam zasigurno osigurati probitak i na šire tržište. Nadamo se uspješnom nastavku projekta. Vizija nam je da hrvatska vina promoviramo u svim europskim metropolama, rekao je tajnik Udruženja vinarstva HGK Igor Barbarić.

Iz HGK i podatak da izvoz hrvatskoga vina na austrijsko tržište bilježi porast. U prvih pet mjeseci ove godine izvezli smo tamo 718,5 tisuća litara vina, što je više nego u cijeloj 2016. godini kada smo u Austriji plasirali ukupno 675 tisuća litara Bakhova nektara.

U nastavku očekujemo daljnji rast i proboj hrvatskih vina ne samo na austrijsko tržište nego i na tržište drugih članica EU, kazao je predsjednik HGK Luka Burilović koji je došao u Beč dati podršku našim vinarima.

Iz Beča, gdje je masterclass o hrvatskome vinu vodio Suvad Zlatić, s titulama Best sommelier of Austria 2014, Ambassadeur du Champagne 2015 i 2016, i Vineus  sommelier od the year 2016, vezano uz nastup hrvatskih vinara dobio sam i komentar vinskog novinara Darrela Josepha, koji piše:

Prezentacija u Beču bila je  na nivou. Mislim da je izbor trga Am Hof za poprište degustacije sjajno pogođen. Vina vrlo dobra. Masterclass također vrlo dobar u smislu programa, no slabiji od očekivanoga u smislu posjeta. Rekao bih da je promidžba u Austriji malo zakazala, naime da je bila bolja siguran sam da bi se skupilo više gostiju.

U Beču je inače nastup hrvatskih vinara bio promocijsko-prodajnog karaktera. Sljedeća takva akcija bit će u Münchenu na Wittelsbacherplatzu u turističkoj predsezoni, konkretno od 17. do 20. svibnja 2018. ■                                                                                                                          SuC 11.2017