Archive | Hrana i zdravlje/Food and Health RSS for this section

Veliki i mali / AGROLAGUNIN KONTINUIRANI VISOKI SJAJ

     KROZ /THROUGH

ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

         U onom prijašnjem nekom vremenu nerijetko se znalo u kontekstu Bakhova nektara govoriti o velikim i malima, državnima i domaćima. Tada su scenom dominirali veliki podrumi u društvenom vlasništvu, a na one koji su htjeli ostati individualci-privatnici, manji, domaći, nije se lijepo gledalo, nastojalo ih se kao vinogradare usmjeriti na to da se učlane u velike vinarske poljoprivredne zadruge odnosno da grožđe prodaju vinarijama u društvenom vlasništvu. Pojedinci su ipak ustrajavali u odluci da grožđe iz svojih, obiteljskih vinograda koriste za proizvodnju vlastitoga vina, za sebe i prijatelje, te da eventualne viškove tržišno plasiraju, kao rinfuzu. Tek praktički neposredno prije stvarnog raspada Jugoslavije individualni privatnici koji su proizvodili vino dobili su dopuštenje da pune kapljicu u bocu ali – samo ako su posjedovali 10 hektara vinograda i više, a takvih nije bilo puno. Rezultat: na tržištu – vina iz velikih podruma u većoj količini, ali beskarakternih, i uglavnom kvalitete koja nije baš nadilazila neki osobiti prosjek. Tek s osamostaljenjem Hrvatske počela se priznavati i poštovati privatna inicijativa, i dozvola da individualni proizvođači vina pune i komercijaliziraju butelje proširila se i na one posjednike trsja koji su imali manje od 10 hektara pod vinovom lozom. Malo-pomalo kakvoća vina u Hrvatskoj počela se dizati. Nastavilo se govoriti o velikima i malima, s time da su ovaj put privatni manji podrumi dospjeli u prvi plan.

Moji favoriti, s nedavne degustacije u Poreču: Festigia Malvazija Vižinada 2015, Festigia Malvazija Akacija 2013, Festigia Castello 2016, Festigia Merlot 2016 i, posebno mi se dopao Festigia Cabernet sauvignon 2016

                Danas, ovdje, imamo već niz etiketa uistinu sjajnih vina, ambiciozni individualci-privatnici, među kojima je i dosta onih koji su se u vino uključili iz drugih sektora businessa, jednostavno su na kolosijek kakvoće povukli neke velike, prije društvene a potom privatizirane podrume. Postupno sve veća eno-gastro zahtjevnost domaćih potrošača i razvoj turizma s dolaskom i boljih gostiju pridonijeli su tome da kakvoća vina, općenito, stalno raste, međutim najezdu turista i, istodobno, očito slabu efikasnot inspekcijskih službi mnogi su proizvođači posebice u domaćim izrazito turistički posjećenim predjelima Lijepe naše – onima prvenstveno uz obalu mora i jače na jugu – vidjeli i kao mogućnost i za plasman svega i svačega, po konobama i/ili na debelo osunčanim štandovima na šetnicama na rivi. Od najnovijeg oslobođenja na ovamo promidžbene aktivnosti i na nivou vinskih kuća i na nivou institucija iz gospodarskih segmenata tijesno vezanih uz enogastronomiju i turizam budile su se nekako neočekivano/neobjašnjivo sporo, i Hrvatska, mada se može podičiti odličnim prirodnim uvjetima za produkciju visokokvalitetnoga vina i tradicijom u vinogradarstvu i vinarstvu što seže u doba od šest stoljeća prije Kristova rođenja, te mada se mogla podičiti napretkom u kvaliteti proizvoda u zadnjim godinama, nije se u europskom okviru a kamo li u svjetskim okvirima uspjela bitno afirmirati po plemenitoj kapljici i bitno bolje pozicionirati kao zemlja vina.

Ekstra-djevičansko maslinovo ulje Ol Istria raznih sorata – pendolino, belica, picholine, ascolana, leccino, te mješavina tih sorata. Odlična kakvoća, a cijene niže od ostalih ponajboljih istarskih proizvođača

                U ovo sadašnje vrijeme i dalje se, umjesto da se priča prvenstveno o kakvoći, govori  o velikim i malima, s time da se, dok se mali proizvođači ponekad i prepretenciozno kuju u zvijezde, dotle veliki, neki čak i posve neopravdano, poprilično omalovažavaju. Došlo je i do toga da, unatoč osjetnom napretku u kvaliteti proizvoda, imamo nešto što, usudio bih se reći, baš i ne ide na ruku stjecanju u globalnom okviru snažnog renomea Hrvatske kao izrazito vinske zemlje, a to je da smo u današnjem trenutku s vrlo mnogo vrlo (pre)malih individualnih proizvođača vina koji neka i jesu uvjerljivi kvalitetom ali koji su količinski na razini oskudne garažne produkcije. S druge strane, kod dosta većih podruma koji imaju količine i koji očito imaju potencijal u kontekstu kakvoće (neočekivano) presporo se budi ambicija glede produkcije i vrlo – ne reklamno nego kvalitativno – ekskluzivne kapljice. Nerijetko se iz tih krugova velikih čuje kako se od takve ekskluzivne kapljice ne živi, što baš i nije točno, jer stvari su relativne: istina, takva kapljica ne donosi u tvrtku novac odmah, ali tvrtki stvara ugled i radi joj dobru reklamu, ugled, tako da se na temelju baš te reklame i toig ugleda bolje plasiraju i tzv. niže kategorije vina, cjenovno niže i, čini se nekome, lake za plasman baš zbog (relativne) jeftinoće, međutim koliko je komplicirano prodati skupo vino pogotovu u društvenoj zajednici s pojedincima sa slabom platežnom moći, toliko je već postalo komplicirano i postaje sve teže za pojedinu tvrtku prodati i cjenovno niže rangiranu kapljicu jer na tržištu je u tom jeftinijem segmentu već obilje (previše!) ponuđenih etiketa.

                Uglavnom: šira međunarodna afirmacija neke zemlje po nekom proizvodu, naprosto, uz kakvoću, zahtijeva i nekakvu nužnu minimalnu kritičnu količinsku masu proizvoda u toj višoj do visokoj kakvoći i klasi, ali i još nešto – definirane stilove i tza svaku pojedinu vinorodnu oblast prepoznatljive tipične organoleptičke profile kapljice. Govorim o nečemu što u nas još nije uspostavljeno, a to su apelacije.

Sirevi: od kravljeg, od ovčjeg mlijeka, od miješanih kravljeg i ovčjeg mlijeka, sir odležavan u teranu, pa u vinu muškat tuža, sirevi s tartufom i s maslinama, sir grana istriano

                Bitno bi dakle za nas bilo da se kako treba ovdje sredi pitanje apelacije a apelacija koja vino predstavlja na etiketi vezana je uz zemljopisno porijeklo u smislu vinogorja i, unutar njega, i užih vinogradarskih te i izdvojenih položaja, sorte/sorata, zatim uz lokalnu tradiciju, pa određene pravilnike o korištenju tehnologije u proizvodnji uključujući i oblik i dužinu dozrijevanja,  kao i uz – dogovorno, a to uz eno i organoleptičku ima i snažnu promidžbenu važnost – prvi mogući izlazak određenoga vina pred kupca.

                Vina Laguna. Jedan od velikih hrvatskih vinskih podruma vrijedan i te kako pažnje je porečka Agrolaguna. Odavna je pratim, i znam da je ta vinarija bila i još u neka prošla vremena, rekao bih zahvaljujući uvelike nekadašnjem glavnom enologu Anti Gavraniću, na strani kakvoće i osebujnosti te geografske pripadnosti proizvoda. Kako je Agrolaguna imala sreću da joj je na eno-kormilu dugo čvrsto stajao Korčulanin Gavranić, potpomognut enolozima iz Istre Alfredom Cossettom i Valterom Legovićem, sada, inače, s obojicom s uspješnim vlastitim vinskim podrumima, tako eto u najnovije vrijeme ima sreću da je od unatrag koju godinu, kad ga je predložio upravo Gavranić, eno-kormilar tvrtke mladi, strukovno dobro potkovani te pedantni Milan Budinski. On je sada glavni enolog kuće i direktor proizvodnje što obuhvaća ne samo vino nego i maslinovo ulje i sir, osoba koja ne tek odrađuje svoj posao nego, što je bitno, grize u poslu.

Direktor proizvodnje, glavni enolog Milan Budinski

                Agrolaguna jedan je od zornih pokaza i dokaza da velika tvrtka – čak i lakše nego mala jer s velike vinogradske površine ima i te kako veću mogućnost, dosta bolju od one što je imaju manji posjednici trsja, izabrati ponajbolje grožđe za svaku željenu kategoriju vina – dakle može redovito izlaziti i s elitnim eno-uradcima. Važno je silno htjeti, posjedovati – i u glavi glavnog direktora kuće! – viziju, te biti strpljiv – a to sve zasad Agrolaguna (je) ima(la), nužno je i osigurati službu koja će znati cijeniti trud uložen u određenu specifičnu produkciju i koja će se potruditi da najbolje vlastite etikete i plasira na tržištu po najboljim mogućim cijenama. Ono čega je najbolje u pravilu je malo, ali to čini sam vrh piramide kvalitete, to intrigira i visoko je cijenjeno, o tome se naveliko priča…

                Porečka Agrolaguna spada među 20 vodećih hrvatskih proizvođača Bakhova nektara. Ovih dana u režiji Društva agrarnih novinara Hrvatske bila je lijepa prigoda posjetiti tog značajnog proizvođača ne samo vina nego i visokokvalitetnih i višestruko međunarodno nagrađivanih ekstra-djevičanskih maslinovih ulja, te sira. Značenje Agrolagune vrlo je veliko u turističkom smislu jer ona svojim proizvodima tipičnima za vlastiti kraj snabdijeva ne samo lanac šire maloprodaje, nego i grupaciju HoReCa s nizom hotela i ugostiteljskih objekata prvenstveno u Istri.

Predsjednik Uprave Agrolagune Vlado Čondić Galiničić, inače i savjetnik za poljoprivredu izvršnog direktora Forte Nove (nekadašnji Agrokor). Na ovu poziciju došao je s mjesta glavnog direktora PP Orahovice

                Osobna karta: Agrolaguna, koja se iz zagrljaja Grgićevog Agrama nedavno vratila u staro Agrokorovo društvo sada s nazivom Forte Nova, a na čelu koje je, po novome, kao predsjednik Uprave Vlado Čondić Galiničić, inače i savjetnik za poljoprivredu izvršnog direktora Forte Nove, brine izravno o nešto više od 600 hektara vinograda, podignutih većma u razdoblju između 2005. i 2007. godine, a dio grožđa – oko 700 tona – dolazi joj i iz kooperacije. Oko 65 posto su bijele sorte, mahom malvazija istarska, od bijelih kultivara tu su još i chardonnay, pinot sivi, viognier, a oko 35 do 40 posto crvene su sorte – teran, borgonja (frankovka), merlot i cabernet sauvignon, syrah. Kapacitet vinskog podruma je 8,5 miijuna litara. Barricaia je, kaže mi enolog Danijel Baćac, pomoćnik direktora proizvodnje Milana Budinskog, s gotovo 490 bačava, većma je riječ o barriqueima, dobrim dijelom i od bagremova drveta, ali tu su i velike hrastove bačve. U sklopu vinarije je i prostrana kušaonica s dijelom uređenim za prodaju vlastitih proizvoda – vina, maslinova ulja, sira…

Enolog Danijel Baćac, pomoćnik Milana Budinskoga, te, desno, Dario Paulišić, direktor poljoprivrede u Agrolaguni

                Vina su svrstana u nekoliko kvalitativnih kategorija, najveća količinski je dakako ona bazna, classic, temelj piramide kakvoće. Ta se vina na tržištu nalaze u bocama od litre, njih je oko 70 posto od ukupne proizvodnje. Gornja kategorija je u Agrolaguni nazvana Select, riječ je o, službeno, kvalitetnom vinu s k.p. punjenom u butelje od 0,75 lit s navojnim zatvaračem, takvih je oko 15 do 20 posto. Stupanj iznad, prema vrhu, su tzv. premium vina, u buteljama s plutenim čepom. A još iznad po kakvoći su Festigia te Festigia Riserva, riječ je tu o špici piramide i količini od nekih 10 do eventualno 15 posto u odnosu na ukupnu produkciju. Uz mirna vina, u ponudi su i dva pjenušca – pitki lepršavi ljetni rosé rađen metodom charmat, te dosta kompleksni bijeli Blanc de Blancs od malvazije i bijelog pinota, rađen klasičnom metodom i s najmanje 1,5 godine na kvascu u boci prije degoržiranja

                Maslinika je, reći će direktor poljoprivrede u Agrolaguni Dario Paulišić, kojega poznajem još od Gavranićevih vremena (u Agrolaguni radi već više od 14 godina!), ukupno 230 hektara, od čega je na području Červara 130 ha, ukupno je 65.000 stabala, sorte su istarska bjelica, pa leccino, pendolino, ascolana, te francuski picholine. Godišnje se, ovisno o meteorološkim prilikama kroz sezonu, ubere od 80 do 120 vagona maslina, i proizvede između 100 i 150 tona ulja. Ulje, koje, čujem, u jako povoljnoj godini sadrži između 500 i 600 mg/lit polifenola (!!), ide van pod markama Ol Istria i Ol Istria Selekcija. Agrolaguna se diči s dvije dobro opremljene uljare, s prešama kapaciteta od po 3,5 tona masline po satu, tako da svoj urod stigne navrijeme preraditi, čak je u stanju i zainteresiranima sa strane pružiti uslugu prerade.

______________________________

Valter Valenta

ŠAMPION i – PRIJE ROĐENJA! – Događa se i to: osvajanje šampionske titule i – prije rođenja! Na ovogodišnjoj Vinistri, vino teran iz 2018 posjeda Valenta Family Wines iz Motovuna, preciznije Kaldira, proglašeno je šampionom u kategoriji mladog terana! E sad, a zašto onaj dodatak: prije rođenja? Pa, zato što je to vino na natjecanje stiglo ne kao posve finalizirano u butelji nego je na ocjenjivanje poslano istočeno samo za tu priliku iz velike posude – bačve od 1200 litara – u kojoj je još dozrijevalo. O tome da je taj teran nešto posebno i da mu treba vremena da se kompletira govori podatak da sadrži 14,7 vol % alkohola! Pater Familias Valter Valenta na stanovištu je da s teranom treba pričekati glede izlaska na tržište, i sada je pred kupcima kao dostupna još uvijek berba 2017, a ovu, šampionsku, 2018., planirao je pustiti van iz podruma ne prije početka sljedeće godine.

I sad je još nužan i odgovor na pitanje zašto ovaj okvirić s vinom Valenta unutar priloga o Agrolaguni? Pa, zato što je svojedobno Valter Valenta bio zaposlenik Agrolagune, a nakon što  je, stjecajem okolnosti, otišao iz te tvrtke odlučio je, sa svoja dva sina, nastaviti baviti se vinom s obzirom na oveći obiteljski vinograd što ga ima i s obzirom na, pohvalit će se, gotovo 200 godina dugačku obiteljsku tradiciju u vinogradarstvu i vinarstvu.  Dakle, zaposlenici Agrolagune pokazuju se uspješnima i kad nastave samostalno…

Valenta Family Wines brine o vlastitih 6,5 hektara trsja, dio grožđa za svoja vina kupuje od kooperanata. Proizvodi su malvazija istarska, sauvignon bijeli i muškat bijeli slatki kao mlada svježa kapljica, te teran koji ide pred kupca u drugoj godini nakon berbe. U vinogradu su zasađeni još i merlot i cabernet sauvignon, ali loza još nije dospjela u rod. ∎

______________________________

                Treći segment Agrolagune je sirana Špin, na lokaciji Špin, ona inače postoji od 1985., a 2013. je rekonstruirana sredstvima iz fondova EU. Sirana ima 140 hektara vlastitih pašnjaka u eko-režimu, te oko 2000 ovaca, važno je reći da se mnogo radilo na tome da se u Špin vrati stara istarska pasmina pramenka. Kravlje mlijeko otkupljuje se od provjerenih kooperanata isključivo iz Istre. Godišnja produkcija sira je 350 tona. Voditelj sirane Krunoslav Salaj navodi da se proizvode skuta, kravlji i ovčji sir te sir od miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka, uz baznu kategoriju tu su i osobito kompleksni sirevi primjerice onaj koji se, kad donekle sazrije, stavlja na mjesec dana u oblog od u orahovac dobro namočenog orahovog lista, te sir koji nakon što donekle sazrije odleži najmanje po mjesec dana u vinu teran, otud mu tamna crvena vanjska boja. Po kolutu sira koji otprilike teži oko 1,8 kg potroši se po litra terana, godišnje sirana Špin za sav svoj sir iz terana potroši oko po 5000 litara terana.  Tu su i sir odležavan u vinu muškat ruža, pa sir s tartufom, s maslinom…. U Špinu su od prije koju godinu krenuli i u produkciju sira tipa grana padano, od kravljeg mlijeka, on je u impozantno velikim kolutovima težine oko 11 kg, kao mlađi je za rezanje a kao zreli odležani – dozrijeva obično barem od 12 do 14 mjeseci – za jelo se poslužuje u grumenovima, a služi i za ribanje.

Za siranu je zadužen Krunoslav Salaj, na slikama sa sirevima gran istrijanom te onome odležavanome u listu oraha i onome odležavanome u vinu teran

Što je osobito važno za reći uz sireve Špin: rade se od  punomasnog pasteriziranog mlijeka, pri čemu se pasterizacijom uništavaju patogene bakterije. Masi se dodaju samo mliječni sastojci, ne dodaju se konzervansi. Izrada sira je ručna, tj. ručno je okretanje i ručno je pranje sira. Sir dozrijeva na daskama u vlastitoj kori  – kako su to radili naši stari, premazivanje sira je isključivo s prirodnim premazom na bazi aktivnih sastojaka češnjaka i ekstra djevičanskog maslinovog ulja, tako da je i kora jestiva.

_____________________________

KORISNO JE ZNATI  – Sireve je najbolje izvaditi iz hladionika sat vremena prije posluživanja, kako bi došli na sobnu temperaturu i oslobodili svoje prirodne arome. Kod rezanja dobro je imati nož s dvostrukim vrhom. Sireve treba rezati pravilno. Ako se reže cijeli kolut, najrije se on porijeli na polovice, pa onda na četvrtine. Zatim se za kušanje sirevi režu na deblje jednake kriške i, dalje, svaka od njih na dva trokuta,  tako da svatko dobije komadić sira i do kore i unutarnji dio. Arome i struktura se razlikuju – unutarnji dio sira uvijek je blaži i mekši, na nosu i nepcu manje intenzivan, dok je prema kori isti sir sve aromatičniji, odnosno izraženiji. Znači, rezanje je bitno da bi se u potpunosti moglo uživati u aromi sireva. Kora se može maknuti, ali i ne mora.

Sir čuvajte u hladioniku (+4 do +8 ˚C), zamotan u izvornu ambalažu, voštani papir, zrakopropusnu foliju ili u vakumiranoj posudi. Nikako ga ne držati u posudi s drugim namirnicama izrazite arome jer sir diše pa bi mogao preuzeti neki miris i pokvariti se. ∎

____________________________

Stancija Spin – sirana, konoba i, uskoro, i smještajni objekt

Chefica Spina Sanja Morina, janjetina in tecia i dugo pirjana teleća obrazina u teranu

Špin je inače ne samo sirana nego i, u dijelu što ga čine stare kamene kuće lokalne arhitekture, i ugostiteljski objekt tipa konobe, s izvrsnom domaćom hranom, a uskoro bi trebao proraditi i kao turistički smještajni objekt. Domaćini iz Agrolagune nakon obilaska vinograda, maslinika i sirane upriličili su u konobi Špin degustaciju sira, vina i ulja, a potom i ručak na koji je, priredivši rustikalne jagnjetinu in teća s krumpirom  i, posebno, dugo pirjanu teleću obrazinu u teranu, upečatljivo svoj potpis stavila kuharica Sanja Morina.

Agrolaguna – vinogradi

 

Agrolaguna, inače redoviti osvajač medalja visokog sjaja npr. na Decanteru World Wide Award  Londonu, u Bergamu na natjecanju Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme – vina od merlota i cabernet sauvignona, pa na Concours Mondialu i na Mundus Viniju, te osvajač medalja za maslinova ulja u Londonu i na Flos Oleiju u Rimu, i osvajač međunarodnih medalja za sireve, odlično eto pokazuje svoju visoku multifunkcionalnost, kroz istodobno tri različite poljoprivredno-prehrambene produkcije visoke gurmanske vrijednosti i kroz turistički segment. Za to joj eto treba odati priznanje i poželjeti da u ovoj zemlji što se deklarira plavom i zelenom te eko-prihvatljivom na području hrane, imamo što više ovakvih (velikih) tvrtki s lijepim izborom proizvoda za različite ukuse i dubine novčanika, sve do onih elitnih, a s odličnim odnosom između kakvoće i cijene i barem ne, zasad, s onako ekskluzivnim cijenama kakve bi zacijelo ti elitni artikli imali u nekim drugim sredinama/zemljama!…  ♣                                                                                     SuČ 07.2019

 

Kult norokamenice / SAMI SMO SEBE ZASRALI…

KROZ

SA ZLATNOG SJAJA NA BAKRENO, PA ONDA…?

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

IZRAZ SVAKAKO NIJE PRIKLADAN ZA SLUŽBENU JAVNU KOMUNIKACIJU, ALI – BRZOPLETO IZREČEN u NOVINARSKI MIKROFON KAO PLOD, REKAO BIH, DOMOLJUBNE LJUTNJE VIŠEG SAVJETNIKA u INSTITUTU ZA MORE i PRIOBALJE u DUBROVNIKU NA TO ŠTO JE UČINJENO JEDNOM OD NAJJAČIH GASTRONOMSKIH (UJEDNO i TURISTIČKIH) ADUTA u ZEMLJI – MOGLO BI SE REĆI DA JE u OVOME TRENUTKU SVAKAKO BAŠ PRIKLADAN ZA OSLIKAVANJE SITUACIJE

            Malo neće biti, malo hoće biti! Dani malostonske kamenice, tradicijske gurmanske svečanosti na otvorenom u Malome Stonu, službeno su za 2019. bili najavljeni za subotu 16. ožujka, pa je onda rečeno kako se otkazuju:  U sklopu obilježavanja feste sv. Josipa i u povodu Dana malostonske kamenice u organizaciji Turističke zajednice općine Ston i Udruge Stonski školjkari, planirani dio pučke feste 16. ožujka na rivi u Malom Stonu  preventive radi za ovu godinu je otkazan – javljeno je iz TZO Ston.

                Nakon što je nalaz Veterinarske inspekcije utvrdio prisutnost norovirusa na tri od ukupno pet kontrolnih točaka u uzgajalištima školjaka u akvatoriju pelješkog Malostonskog zaljeva, izašlo je i sljedeće  priopćenje: Redovnim uzimanjem uzoraka morske vode i školjkaša radi ispitivanja kvalitete utvrđena je prisutnost norovirusa u opsegu od oko 30 posto! Inače, norovirus uzročnik je akutnih infekcija u probavnom sustavu.

How longer?…

                Pa se eto, logično, nastavilo razmišljati o otkazivanju ovogodišnjeg izdanja Dana malostonske kamenice. Kamenica, za koju se rado ističe kako je afrodizijak (što joj dodatno diže reputaciju!), te koja se kao vrhunski specijalitet i kao neponovljiva posebna atrakcija razumijeva izvađena taj čas iz čistoga mora gdje se uzgaja i odmah izravno poslužena kao sirova, sâma po sebi vrlo je osjetljiva namirnica, a kako onda ne bi bila i te kako sporna za serviranje kad je u njoj nađen određeni virus, u ovome slučaju norovirus, k tome ne baš i u maloj količini.

Svježe ubrane kamenice pred čišćenje i posluženje…

Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kad ne bi odmah otvorila put koji, bez obzira na preventivu kao jak argument za otkazivanje gurmanske svečanosti Dani malostonske kamenice 2019, ipak u restoranima dopušta prodaju i posluživanje kamenica! Kakvi li smo mi glumci! Po službenom navodu TZO Ston manifestacija je povučena s rive, a onda i zaokret, bez obzira što je u pitanju nešto što je iznimno značajno – ljudsko zdravlje.

                Načelnik Stona Vedran Antunica poručio je javnosti: Evo ja sad sjedim i upravo jedem kamenice. Restorani normalno poslužuju kamenice… Antuničin potez podsjeća na nekadašnje praćakanje zagrebačkih političara a i liječnika bliskih politici u vodi jednog od zagrebačkih kupališta (Jarun ili Bundek?) za koje su se u neko prošlo vrijeme bile proširile vijesti da ambijent nije podoban za kupanje, a političari i neki njihovi sljedbenici svojim su brčkanjem htjeli uvjeriti širu javnost da je s vodom sve OK…

                Jadno!

Mali Ston – kušanje kamenica lani i sljubljivanje s pelješkim i korčulanskim vinima

ZARAŽENE ZONE

            Virus noro zadržava se u zonama od Hodilja do Bistrine, Maloga Stona, Soca, Banje i Kuta, zato je preporučeno da te oblasti budu pod zabranom prometa školjaka za javnu potrošnju. Zona Brijesta međutim, kaže se, udovoljava uvjetima za javnu potrošnju.

Uz svježe ubrane kamenice servirane odmah nakon što su izvađene iz mora i sirove preporučena pratnja u čaši je pjenušac. Užitak za gosta s dubljim džepom

O tome što je dovelo do zaraze malostonske ostree edulis rekao je ovih dana viši znanstveni savjetnik u Institutu za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku Vlado Onofrio. Aktualnu i zabrinjavajuću situaciju s kamenicama u Malostonskom zaljevu povezuje s neriješenom odvodnjom za fekalije. Gradilo se i gradilo, ali se očito pri tome o nekim bitnim aspektima nije vodilo računa, barem ne koliko je bilo potrebno. Kamenice u Malostonskom zaljevu zaražene su norovirusom zbog neuređenog sustava kanalizacije na tom području, izjavio je za Hinu znanstvenik iz Instituta za more i priobalje i ribarstvo Onofrio.

                – Neum je sredio svoju kanalizaciju još 1984. godine. U to doba BiH je potrošila pet milijuna dolara na taj projekt. Hrvatska je bila obvezna priključiti se na kanalizacijski sustav, ali nije napravila ništa, i to je problem. Prošle godine bilo je doduše nekih radova na uređivanju kanalizacijskog sustava u Malom Stonu, ali nisam siguran je li na kraju i sve i spojeno na neki glavni sustav. Turistički apartmani su nicali na sve strane, a pratile su ih septičke jame, što nije iskrsnulo kao problem dok je bilo tek nekoliko novih obiteljskih kuća, no danas su tu apartmani za mnogo ljudi. Septičke jame nisu mogle izdržati pritisak, i negdje je moralo puknuti. Jednostavno: mi smo sami sebe zasrali – kaže uzrujani Onofrio, koji strahuje kako će situacija biti još gora kad se na lokaciji Lučino Razdolje sagradi županijski Centar za gospodarenje otpadom.

                To je valjda u nas tako: za kanaliziranje uvijek će se naći zainteresiranih, ali, čini se, za uređenje kanalizacije i ne toliko!

VAŽNOST PREVENCIJE

            Na pitanje što sada, Onofri odgovara:

                – Nužni su, naravno, stalna kontrola i odricanje na neko određeno vrijeme od konzumacije školjaka, posebice sirovih. Virus u moru može biti prisutan 20 dana, a ako uđe u živo tkivo školjke, onda je i duže. Treba znati da ako su u moru pronađeni virus ili bakterija to znači da je koncentracija u školjci 20 puta veća! Riječ je o svojevrsnim bakterijskim odnosno virusnim bombama! Ne treba se igrati s time i ne smije se jesti kamenicu dok traje stanje uzbune. Žao mi je proizvođača, ugostitelja, potrošača koji iznimno vole sirove kamenice, ali nema drugog zadovoljavajućeg rješenja. Za one koji se nikako ne mogu suzdržati od konzumacije malostonskih kamenica valjda će se za ponudu ovdje od nekuda uvoziti one ispurificirane. Taman kad smo upravo od malostonske kamenice stvorili brand Stona, Dubrovačke županije a i Hrvatske s magnetskom snagom na svjetskoj razini, našima nemarom na drugoj strani, površnosti, pohlepom a i sklonosti zataškavanju jedinstvene i sjajne stvari za cijelu zemlju upropaštavamo – ljuti se, s pravom, Onofri, ističući kako se slična situacija dogodila i prije nekoliko godina, ali sve je bilo prešućeno, no šutnje je, naglašava, sada stvarno dosta!

                Načelnik općine Ston Vedran Antunica izjavio je za medije kako je pojava norovirusa u kamenicama uobičajena, ali je ove godine došla u nezgodno vrijeme, kad su kamenice najtraženije.

            – Obavljena je druga kontrola i, ako sve bude u redu, (čuj ovo: ako sve bude u redu, međutim i dok se ne sazna je li sve u redu kamenice će se ipak posluživati u resoranima!) kroz mjesec dana će se sve vratiti na staro. Ne očekujem da će ovo ugroziti sezonu kamenica – rekao je stonski načelnik.

                Predsjednik pak Stonskih školjkara Boris Franušić kazao je kako od udruge nije ovlašten davati izjave, a više će moći reći nakon skorog sastanka njezinih članova.

                Upravo briljantna izjava Vedrana Kunice, člana udruge Stonski školjkari i – gle ovo!!!!voditelja projekta zaštite izvornosti malostonske kamenice: Od virusa u kamenicama stvorila se nepotrebna histerija, ali treba završiti sustav odvodnje.

Propitao sam se kod naših znanih chefova o kamenicama: Belizar Miloš iz zagrebačke Agave kaže da se Agava ne oslanja na kamenice pa s obzirom na novonastalu situaciju nema problema, od chefice Ane Grgić i zagrebačkog hotela Esplanade nisam dobio odgovor, a Hrvoje Zirojević koji oduševljava na Palmižani veli da se za svoje kreacije iz mora snalazi s onime što nađe u hvarskom akvatoriju. Rudolf Štefan, zvijezda šibenskog Pelegrinija (sasvim lijevo na slici) rekao mi je da što se tiče školjaka koristi isključivo one iz šibenskoga kraja

           Očekivao sam i od čelnih ljudi što vode ovu zemlju decidirane, konkretne i jasne izjave sa stavovima o ovome slučaju i s aspekta zdravlja ali i, u gospodarskom smislu, s aspekta srozavanja imagea specijaliteta vrlo važnog za turizam kao privrednu granu u koju se toliko uzdajemo, a i s aspekta mogućeg i jačeg narušavanja vjerodostojnosti zaštićenih oznaka izvornosti i kakvoće prehrambenih proizvoda tj. tipičnih regijskih specijaliteta s polja, pašnjaka, mora (kao također naših gospodarskih uzdanica!) a koji kao nešto specifično naše i s dodanom vrijednosti mogu i moraju poslužiti kao učinkovite udice također i za turiste… Pratio sam značajnije medije javnog informiranja, pokušao nešto pronaći preko Googlea na internetu, ali…

                I onda – vijest poslije vijesti: Dani malostonske kamenice, degustacija kamenica i peljeških vina u sklopu tradicijskog obilježavanja blagdana sv. Josipa u Stonu i Malome Stonu priredit će se (ipak!!!) na rivi u Malom Stonu 16.3.2019. od 11 sati kad će se, kako se navodi u priopćenju, moći uživati u najpriznatijem morskom afrodizijaku te, dodatno, i u čaši vrhunskog pelješkog vina po promotivnoj cijeni. Cjelodnevna prezentacija Hrvatskog otočnog proizvoda ponudit će vam naše tradicionalne proizvode vrhunske kvalitete (u kojoj mjeri i virus free!?). Organizatori će se ujedno pobrinuti da festa dobro prođe i uz zvuke dalmatinske glazbe, nastup folklora i tombole

                Nije međutim u toj vijesti poslije vijesti navedeno je li za publiku s tanjim džepom (kamenica ipak slovi kao elitan specijalitet!) predviđena na pokojem kiosku u Malome Stonu i ponuda famoznih ćevapa, pljeskavica i burgera od bjelosvjetskog tako duboko i toliko dugo smrzavanog mesa (dovoljne zdravstvene ispravnosti?) koje je još nedavno raznim kombijima kružilo na žalost sve manje uvjerljivo Lijepom našom u igri lovice s inspekcijskom službom…

SVE MANJE LIJEPA NAŠA…

?!…

Zemlja koja je doista, što se kaže, Bogom dana, koja je na, rekao bih, na jako dobrom geo-političkom položaju, koja ima more, planine, sjajne uvjete za popljoprivredu i proizvodnju zdravo uzgojenih namirnica, za proizvodnju jedinstvenih i danas u svijetu iznimno traženih gastronomskih specijaliteta kako porijeklom iz mora tako i porijeklom s kopna, te uvjete za turizam ali i ne samo kroz sunčanje i kupanje te eventualno skijanje nego i s obzirom na povijest, kulturu, umjetnost, arhitekturu, a eto i visoku eno-gastronomiu. Taman kad je zahvaljujući dijelu svojih marljivih i ambicioznih te rodnoj grudi istinski privrženih stanovnika počela otkrivati svjetu vlastite komparativne prednisti upravo na području ponude brojnih tipičnih svojih, autentičnih specijaliteta kakve upravo gosti dubljega džepa danas i traže i po kojima nerijetko i biraju odredišta svojih putovanja, zbog nonšalantnosti, nebrige i nedovoljne kompetentnosti dijela svojih stanovnika, Hrvatska pokazuje da joj uopće ne treba vanjski neprijatelj i da majstorski umije – uništavati sama sebe.

                Nakon ovoga s kamenicama u Malostonskome zaljevu – a ne treba zaboraviti da su Pelješac i Mali Ston s obzirom na blizinu Dubrovnika a i na blizinu Korčule, praktički u žiži hrvatskog turizma – zapitajmo se: pa tko normalan bi se nakon ovoga što se dogodilo s malostonskom kamenicom pomamio za njom?!  Nasjeo na zlato – bakrenog sjaja!

Nakon što je u Istri put s pjenušcima probio Đordano Peršurić njegovim stopama nastavljaju vrlo uspješno kćeri mu Katarina i Ana, a pojavili su se i drugi proizvođači npr. Coronica, Clai, Danijel Kraljević Cuj koji su također vjerni šampanjskoj metodi, te Kabola, Franc Arman, Agrolaguna… – koji su se opredijelili za pjenušce rađene metodom charmat. Propitivao sam se postoji li i u Limskom kanalu opasnost od problema kakvi su zatekli malostonske kamenice, odgovori su bili da se tu vodilo brige o uređenju kanalizacije

Jedan od možda i najjačih svjetskih specijaliteta – upravo svježa sirova kamenica s lica mjesta, kompromitirana je, eto, zbog visoke i brze apartmanizacije bez dovoljne pratnje dodatne nužne logistike što je dovelo do onečišćenja, ali na području gastronomije imamo još nešto: po meni barem  upitnost vrijednosti raznih oznaka zaštićenog porijekla dodijeljenih, dojam je više po političkoj želji da ih bude što veći broj, a ne i da budu vjerna identifikacija određene apelacije. Podloga apelacije najprije su znanstvena istraživanja što je što, i što koje zemljopisno područje maksimalno može dati uz koja pravila ponašanja nužna za sve proizvođače što stvaraju brand teritorija i što ga onda i žele gospodarski kako treba valorizirati.

                 Ima kod nas primjera zlata bakrenog sjaja. Sasvim logično pitanje tko normalan bi se usudio imati povjerenja i npr. u proizvode članova udruge Dalmatinski pršut – osim ako osobno netko dobro ne poznaje pojedine proizvođače pa se drži njihovih uradaka – kad je među njenim članovima i jedan s izrazito visokom dozom kompromitacije?!…

                U posljedje vrijeme rado se hvalimo kako nas najznačajnije međunarodne institucije specijalizirane da prate eno-gastronomiju hvale po proizvodima prvenstveno poput maslinova ulja, vina, pa i sira, te po ekstra ponudi u pojedinim ugostitljskim objektima. Stigle su nam napokon kapice i zvjezdice Gault & Millaua, Michelina! No treba razmišljati i o tome da kako su sporo i teško dolazile tako i jako brzo mogu otići, uz opasnost da s njima van odu i sjajni naši domaći gastronomi koji su se za njih izborili ovdje a mogli bi sutra raditi negdje vani kod konkurencije…  ♣  SuČ – 03/2019

Proizvodnja&plasman i gušti su gušti / S Vrha KA VRHU!

 

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK  · Snimio MARKO ČOLIĆ

⦁ Facebook  ⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Degustacija na Vinskom vrhu: uz domaćine – vinski novinari i sommelieri, direktor festivala Zagreb Vino.com

TOMISLAV BOLFAN u SKLOPU DODJELE PRIZNANJA ZA POSTIGNUĆA GODINE u ORGANIZACIJI ZAGREBAČKE MARKETINŠKE KUĆE VINART UVRŠTEN JE MEĐU KANDIDATE ZA NAJBOLJEG PROIZVOĐAČA VINA NA PODRUČJU BREGOVITOG HRVATSKOG SJEVEROZAPADA. KOJI SU NJEGOVI ADUTI ŠTO SU GA DOVELI UZ RAME HRVATSKE VINSKE VRHUŠKE s PLEŠIVICE – TOMCA, OSVAJAČA TITULE ZA 2017, i KORAKA?

Iako je već dugo – 11 godina – prisutan na Vinskom vrhu, Tomislav Bolfan tek se, zapravo, uspinje prema vinskome vrhu! Čudna neka konstatacija? Pa, ne! Vinski vrh s velikim početnim slovom naziv je lokacije na kojoj se nalazi Bolfanov istonazvani poljoprivredni posjed s ukupno oko 32 hektara od čega je vinograda 20 ha a ostalo su voćnjak, pašnjaci, livade i zemljište pokriveno šumom, dok je drugi vinski vrh o kojemu govorim, onaj s malim početnim slovima ali s vrlo velikim značenjem, vezan uz stupanj napretka u kvaliteti i vezan uz stalnost visoke kvalitete proizvoda, ponude. Tomislav Bolfan, koji je kroz proteklo desetljeće doista dobro posložio i stabilizirao svoju produkciju i dobro osmislio kompletnu ponudu te koji nas navikava na upravo spomenuti kvalitativni uzlaz i na kontinuitet, postupno ali uvjerljivo sa svojeg Vinskog vrha pokazuje da kroči ka VRHU.

Upravo ovih dana, u vremenu pred kraj godine, Bolfan, koji je, inače, bio u prvoj postavi udruge Grand Cro što su je osnovali ponajbolji  vinari Lijepe naše s ciljem učinkovite promidžbe njih samih ali i hrvatske vinske kakvoće (pa su se onda razvodnili), primio je lijepo službeno priznanje za svoj rad: zagrebačka tvrtka Vinart, inače iz marketinškog sektora a koja je upravo ustanovila nagrade za postignuća godine i nedavno i prve povelje podijelila na svečanosti u hotelu Sheraton, uvrstila je Bolfana-Vinski vrh kao kandidata – ostala dva su bili Tomac i Korak, na kraju je šampionom proglašen Tomac – za titulu Najbolji vinski podrum godine u regiji Bregoviti hrvatski sjeverozapad za 2017.! Ovo šampionsko odličje, eto, nije otišlo u Bolfanove ruke, ali to da je – kad se zbroje Vinartovi kandidati za najbolje vinske podrume u Slavoniji i Podunavlju, Bregovitom sjeverozapadu Hrvatske, Istri i Kvarneru te u Dalmaciji – član grupe od 16 vinskih reprezentativaca Lijepe naše  svakako mu i te kako godi.

Tomislav Bolfan kao moderator, gore desno su i enolog Andrej Rebernišek i, lijevo, Veronika Ujević iz prodaje. Dolje, slijeva: Ivo Kozarčanin, urednik u 24sata, te sommelier Mario Meštrović sa suradnicom

Bolfanovu dobitnu kombinaciju čini više faktora. Jedan je sjajni, industrijom (još!) nezagađeni a potkraj 2006. godine od njega preuzeti poljopriv-redni prostor, s vinogradskim pozicijama na, dijelom, jugo-istoku i, dijelom, prema zapadu okrenutim trsnim padinama pored sela Hraščina kod Konjšćine a koje se uzdižu do 350 metara nadmorske visine i koje su s laporastim tlom jako bogatim vapnencem što vinu daje izraženu mineralnost. Zatim, tu su dokazano općenito odlične i baš za taj teritorij vrlo podesne sorte (ponajprije su to rizling rajnski, sauvignon bijeli, pinot crni). Bitan je, od početka, i Tomislavov ozbiljan priklon prema ekološkom pristupu, u pravcu biodinamike – od 2009. kontrolira ga nadležna ekološka stanica i on ima i certifikat da je 100 posto eko-imanje. Veliki su njegovi predanost i pedantnost, i to žarko stremljenje da se posjed ustroji na način da proizvodnjom bude samodostatan – uz vinovu lozu uzgajaju se, za kruh vlastite produkcije, na eko-način i stare sorte žitarica (kukuruza i pšenice konkretno pir), zatim tu je i razno povrće, vodi se briga o 11 angusa s time da je plan proširenje pašnjaka na 20 ha i povećanje broja goveda na 30, k tome upravo je završen i kokošinjac za kokice hrvatice i za zagorske purane… Vidljivi su Bolfanovo nastojanje da se konzultira s onima za koje je uvjeren da imaju više znanja i iskustva, u pozitivu mu valja upisati i to da voli obilaziti uspješne i ugledne kolege u inozemstvu, prisjećam se da sam na početku njegove vinske avanture i ja vodio njega i njegova podrumara u Gradišće, u podrume Hans Igler, Franz Weninger, Gesellmann i kod nekih članova renomiranog marketinškog udruženja vinara Pannobile….. Bitan je i Bolfanov poriv da stalno ide u pozitivnom smislu naprijed, dakle ne zadovoljava se postignutime.

Tomislav Bolfan: Uvijek ići naprijed, nikad biti samozadovoljan!

U cijelu tu zagorsku bajku na dlanu, spadaju, na Vinskome vrhu, i smještajni dio s pet dvokrevetnih soba i restoran sa 45 sjedećih mjesta, u kojemu se, uz vlastito vino, poslužuju najvećim dijelom na samome posjedu na domaći i na eko-način uzgojena i pripremljena hrana bazirana na sezonski svježim namirnicama, a onda i sirevi i neke mesne delicije proizvedeni isključivo na OPG-ima u krugu od najviše desetak kilometara.

Ključnu ulogu imaju, svakako, stručnost i predanost i privrženost Bolfanovih glavnih suradnika, a to su za vino enolog Andrej Rebernišek, za hranu chef Krešo Hrković, zatim direktor i voditelj ugostiteljstva i podruma Branimir Puškadija te, u prodaji, Veronika Ujević i Bruno Barić.

OD MLADE BAZE DO RAJNSKOGA IZ 2007!

Prije kratkog vremena na Vinskom vrhu održana je za grupu novinara prezentacija Bolfanove ponude, s naglaskom na vina. Nakon razgleda vinskog podruma i restoransko-smještajnog dijela, u nazočnosti Tomislava Bolfana te njegova stručnog suradnika enologa Andreja Rebernišeka ali i Branimira Puškadije, kao i Veronike Ujević i Brune Barića, najprije su predstavljene Bolfanove berbe koje su upravo izašle ili baš sada na kraju kalendarske godine izlaze na tržište, slijedio je pokaz njegova ulaska u pustolovinu maceracije bijelih sorata s dvama novim vinima – Aromano i Tingo, a vrhunac je bila sjajna vertikala od 10 vina različitih etiketa Bolfanovog rajnskog rizlinga od 2016 pa sve do 2007. kad je Bolfan imao prvu kompletno svoju berbu (svaka čast, baš taj rajnski iz 2007. bio je kruna kušanja!). Da se ne bi s vertikale prešlo (prebrzo) u horizontalu, priređena je i degustacija izvornoga i na tanjuru: sireva nekoliko zagorskih OPG-a s kojima Bolfan surađuje i domaćeg kruha Vinskog vrha kao startera, zatim – to je za ovu priliku uletjelo kao dar, zahvaljujući ribiču-novinaru Ivi Kozarčaninu koji se dan prije vratio s Jadrana – bijele ribe iz paškog akvatorija za prvo jelo, potom pečena domaća guska lokalnog uzgajivača dakako uz domaće mlince, i, na kraju, domaćeg jabučnog štrudla Vinskog vrha s debelim mlincem!

U podrumu, uz barrique: Tomislav Bolfan, Andrej Rebernišek i Branimir Puškadija

Sjajan susret, atmosfera izvrsna. Bolfan kao moderator, pred svakim uzvanikom papir s popisom vina na kušanju i sa, kod svakog vina, podacima o, dakako, godištu berbe, ali i o osnovnoj analitici (sorta/sorte, alkohol, ukupna kiselost, ostatak neprovrelog sladora…), uz svako vino iznesene su i informacije o vinifikaciji, dozrijevanju.

Kušana su mirna vina Bolfan cuvée bijeli 2016 (bijeli pinot, sivi pinot, rizvanac, graševina, sauvignon; inoks; bazno vino; 12,5 vol %, ostatak sladora 2,9 g/l, ukupna kiselost 7,2 g/l; proizvedeno nešto više od 12.000 litara), Bolfan pinot sivi 2015 (šest mjeseci na finom talogu u bačvici; 13,0 vol %, ostatak sladora 4,6 g/l, kiselost 5,5 g/l; 5600 butelja), Bolfan riesling 2016 (šest mjeseci na finom talogu u velikoj bačvi; 13,0 vol %, ostatak šećera 9,1 g/l, kiselost 7,3 g/l; 12.000 boca), Bolfan sauvignon 2016 (berba u više navrata, svaka partija zasebno vinificirana pa poslije kroz kušanja kreirana kombinacija tih partija; 12,5 vol %, ostatak sladora 3,8 g/l, kiselost 7,5 g/l; 13,5.000 boca / iz berbe 2017 trebalo bi ga biti oko 18.000 litara), Bolfan Pinot crni 2015 (dozrijevanje godinu dana u novom barriqueu, dio je bio i u rabljenom barriqueu a dio u velikoj drvenoj bačvi; ovo je vino napunjeno ne samo u butelje od 0,75 l (6500 boca) nego i u 100 boca od tri litre; 13,0 vol %, ostatak sladora 2,0 g/l, kiselost 5,4 g/l).

Slijedili su pjenušci Bolfan Centurion gold brut nature (chardonnay; četiri godine na kvascu; punjen u bocu bez ekspedicijskog likera; 13,0 vol %, ostatak sladora 1,1 g/l, kiselost 6,5 g/l; 4000 butelja) i Bolfan Centurion silver (mješavina sorata kao za Bolfan cuvée; desetak mjeseci na talogu u boci,; 12,0 vol %, ostatak sladora 33,9 g/l; kiselina 6,8 g/l; 6000 butelja).

Noviteti u paleti proizvoda i pretpremijerna degustacija: Bolfan Aromano 2016 (90 posto sivog pinota i 10 posto traminca; macerirano u drvu najprije tri dana bez alkoholne fermentacije potom još dugo vremena uz alkoholno vrenje i to uz pomoć vlastitog kvasca; dozrijevalo u barriqueu; pretakano bez prisutnosti kisika; 14,0 vol %, ostatak sladora 1,6 g/l, kiselost 5,8 g/l; 5300 boca; izlazak na tržište planira se tijekom 2018. godine) i Bolfan Tingo 2016 (traminac s parcele koja uopće nije prskana; maceracija je bila uz alkoholnu fermentaciju i trajala je sedam dana; prvo i jedino dodavanje SO2 i to u količini od 20 mg/l bilo je neposredno prije punjenja; 12,5 vol %, ostatak sladora 1,6 g/lit, kiselost 4,4 g/lit;  i ovo vino van bi trebalo ići u 2018, vjerojatno pred ljeto)

Vertikala rizlinga od 2015 pa sve to 2007, kad je bila prva Bolfanova berba

Vertikala Bolfanovih rizlinga obuhvatila je 10 vina iz berbi 2015, 2013, 2012, 2011, 2010, 2009, 2008 i 2007. Odskočili su rizlinzi  2007; 2008 Primus; 2011 Bolfan te 2013 Primus, vrlo vrlo dobar bio je 2013 Bolfan, dok je 2015. djelovao još premlado.

Diskusija živa. Rekao bih da je Bolfanova žarka želja i bila čuti komentare sa strane. I dobra je ta znatiželja, pa i kad se uvijek i ne čuje laskanje. Iz ovakvih ozbiljno koncipiranih susreta može se uvijek nešto korisno novo saznati i nešto naučiti, pa se kasnije time voditi u radu. Ocjena odličan za koncept i realizaciju! Osobito veseli i najava novog susreta na Vinskom vrhu, s vertikalom crnog pinota!!

Vinograd posjeda Vinski vrh, jesenski prizor / Dolje: Na hrptu brežuljka – kuća u kojoj su restoran i gostinjske sobe. Okolica je idealna za rekreaciju šetnjom

Goveda u vlastitom uzgoju, te, dolje, pogled i na tanjure: apetitlih, kaj ne?

Nadam se živo da će se ubuduće jednom godišnje, kad Bolfan i Rebernišek ocijene da su im nova mlada vina ali i neka vina starijih godišta spremna za pokaz, na Vinskom vrhu i nastaviti s ovakvim prezentacijama. Uz to što su korisne glede povratne informacije proizvođaču, takve prezentacije na koje se pozovu za vino specijalizirani novinari, pa i neki istaknutiji sommelieri i vinski trgovci, i te kako su korisne u marketinškom smislu, a to naravno znači i za plasman proizvoda. Ako je nešto jako dobro i donosi dobar image te se na tržištu želi plasirati bolje pa i time da se pred kupca pusti po višoj cijeni koju to što je jako dobro i zavrjeđuje, nužno je potruditi se da potrošač dobije i objašnjenje o čemu je riječ kako bi shvatio a onda i prihvatio tu višu cijenu. Mnogi hrvatski vinari mogli bi se ugledati na Vinski vrh glede predstavljanja svojih uradaka (svojedobno je, istina, ovome slične susrete organizirao kod sebe u podrumu Vlado Krauthaker, u najnovije vrijeme to npr. radi kod sebe obitelj Tomac), naime trebalo bi razdvojiti ono što je ozbiljno i korisno za napredak u proizvodnji i pri nastupu na tržištu od veselice, a najčešće se ipak naši vinari odlučuju za veselicu. Nemam ništa protiv veselice, dapače, ali ona je ipak – jednodimenzionalna. Ovakvo ozbiljno predstavljanje je višedimenzionalno, svatko kroz predviđeni program sasvim dovoljno konzumira, a bitno je da takvo događanje i za domaćina i za uzvanike završava ne samo s punim trbuhom i prpošno veselijom glavom, nego i zadovoljstvom što se nešto više saznalo i naučilo.  ♣  SuČ – 11/2017

GLUTEN NA CRNOJ LISTI

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

RIJEČ JE o MJEŠAVINI PROTEINA NAĐENIH U PŠENICI, JEČMU, RAŽI, ZOBI, PIRU. NEKE SU OSOBE UROĐENO OSJETLJIVE NA NJ, A NEZGODA JE u TOME ŠTO ON STVARA SVE VIŠE PROBLEMA i DRUGIMA. U EUROPI NAVODNO 190 MILIJUNA LJUDI IZBJEGAVA PŠENICU, A 11 MILIJUNA JE OBOLJELIH OD VRLO NEZGODNE BOLESTI CELIJAKIJE… ZAGREBAČKI HOTEL ESPLANADE PRVI u HRVATSKOJ s CERTIFIKATOM o SIGURNOSTI OD ALERGIJA DO CELIJAKIJE

Gluten je mješavina proteina nađenih u pšenici, ječmu, raži, zobi, piru… Gluten je u prehrambenoj posebice pekarskoj industriji cijenjen zbog svojstva, koja tijestu daju elasticitet, pomažu mu u dizanju, čuvaju oblik i često završnom proizvodu osiguravahu čvršću teksturu, za koju je potrebno duže žvakanje.

Izvori glutena: pšenica, ječam, pir, raž…

Izvori glutena: pšenica, ječam, raž, pir…

zitarice-izvor-glutena

Gluten se koristi i u izradi imitacija mesa (junetine, svinjetine, peradi, ribe…), da bi proteinski obogatio određena jela što se rabe u vegetarijanskoj prehrani. Gluten je prisutan u soja umaku, u pivi, koristi se i kao stabilizator u nizu proizvoda poput npr. čak i sladoleda, ketchupa. Nerijetko se gluten dodaje i hrani namijenjenoj kućnim životinjama. Primjenu nalazi i u kozmetičkoj industriji, za preparate za njegu kose i za dermatološke pripravke.

Hrana koja sadrži gluten može izazvati zdravstvene probleme kod osoba koje su osjetljive na nj. Uz gluten se najčešće spominje celijakija, a to je kronična bolest najčešće vezana uz otežanu probavu hrane što sadrži gluten te uz crijevne procese. Međutim problemi kod onih koji su osjetljivi na gluten ne zadržavaju se samo na gastro-intestinalnoj razini (proljev, crijevni limfoni…), nego se mogu i manifestirati i šire (alergije, neuropatije, dermatitis, osteoporoza, tiroiditis, psorijaza…). Neke osobe urođeno su posebno osjetljive na gluten, a vrlo je nezgodno to što se u novije vrijeme iz raznoraznih razloga koji su uvelike povezani s profitom, povećava broj onih što postaju osjetljivi na gluten, naime sve je jača vesternizacija u prehrani i sve češće se u prehrani riža zamjenjuje pšenicom, kreiranjem pak novih vrsta pšenice dobivaju se one s većim razinama citotoksičnih glutenskih peptida, a krivac je i znatno povećanje količine glutena u kruhu i

Imitacija mesa patke

Imitacija mesa patke

pekarskim proizvodima zbog namjernog dodavanja glutena tijestu da se skrati trajanje njegova dizanja…

Posljednja istraživanja potvrđuju da je gluten jedan od najzastupljenijih alergena u hrani. Procjenjuje se kako danas u Europi ima više od 70 milijuna osoba osjetljivih i netolerantnih na gluten, 190 milijuna osoba koje izbjegavaju pšenicu i gluten, te 11 milijuna oboljelih od celijakije, autoimune bolesti kao krajnjeg izraza nepodnošenja glutena.

Zbog svega toga rodio se svojevrsni pokret protiv glutena odnosno bolje reći akcija da se na proizvodima na uočljiv način stavi obavijest o sadržaju glutena i akcija da se javnost informira o ugostiteljskim objektima koji nude hranu bez glutena. U kolovozu 2014. američka Agencija za hranu i ljekove (The US Food and Drug Administration – FDA) preporučila je da se proizvod koji sadrži glutena u količini ispod 20 ppm označi kao gluten-free. Krenulo je i s certifikatima ugostiteljskim objektima koji nude gluten-free hranu. Postoje ustanove što izdaju certifikate gluten-free, u nas je jedna takva s nazivom BOSK, iz Rijeke je, a prvi dobitnik certifikata gluten-free u Hrvatskoj – dodjela je bila nedavno – je zagrebački hotel Esplanade.

Glavni direktor hotel Esplanade Ivica Max Krizmanić s netom primljenim certifikatom gluten-free standard (lijevo) i doc dr. sc. Dražen Lušić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

Glavni direktor hotel Esplanade Ivica Max Krizmanić s netom primljenim certifikatom gluten-free standard (lijevo) i doc dr. sc. Dražen Lušić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

 Tvrtka BOSK razvila je gluten-free standard s više partnera a to su Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije i Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci Katedra za zdravstvenu ekologiju. BOSK gluten-free standard ugostiteljima pruža praktično znanje vezano uz pripremu, serviranje i distribuciju bezglutenskih jela.

– Još prije nekoliko godina hotel Esplanade prepoznao je potrebe te je u svim jelovnicima obilježio jela bez glutena kako bi gostima olakšao odabir prilikom naručivanja. Kad su nam pristupili iz tvrtke BOSK i predložili uvođenje gluten-free standarda, bez razmišljanja smo pristali – reći će Sanda Sokol, PR i Marketing manager Esplanade.

– BOSK gluten-free standard stvoren je na temelju znanstveno utemeljenih i globalno prihvaćenih protokola vezanih uz sigurnost hrane, te se temelji na principima sustava HACCP, zatim dobroj proizvođačkoj praksi (DPP) i dobroj higijenskoj praksi (DHP). Taj gluten-free standard bitan je jer učinkovito pridonosi smanjenju rizika od kontaminacije jela i slastica glutenom. Propisuje načine nabava i skladištenja namirnica, proizvodni proces i oblike posluživanja hrane, kao i korektivne mjere predviđene za poduzimanje u slučaju sumnje na kontaminaciju glutenom – izjavio je na prezentaciji gluten-free standarda i certifikata u Esplanadi doc.dr.sc. Dražen Lušić, dipl.sanit.ing s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Katedre za zdravstvenu ekologiju.

Projekt i tvrtku BOSK pokrenuli su znani hrvatski nogometaš Mario Stanić te Denis Delogu, autor knjige U šumi, potaknuti osobnim iskustvom poboljšanja zdravstvenog stanja promjenom prehrane. Delogu i Stanić na slici su sa cheficom Esplanade Anom Grgić

Projekt i tvrtku BOSK pokrenuli su znani hrvatski nogometaš Mario Stanić te Denis Delogu, autor knjige U šumi, potaknuti osobnim iskustvom poboljšanja zdravstvenog stanja promjenom prehrane. Delogu i Stanić na slici su sa cheficom Esplanade Anom Grgić

Tvrtka BOSK uključila se u akciju donošenja gluten-free standarda u nas zahvaljujući  Denisu Delogu, direktoru, koji osobno ima većih problema s glutenom.

– Moram biti na strogom bezglutenskom režimu prehrane i to mi je često onemogućavalo druženje s članovima obitelji i prijateljima uz dobru hranu u restoranima. Htio sam prekinuti tu svoju nezgodnu izoliranost, i rodila se zamisao o razvoju gluten-free standarda. Nadam se da će sada primjer Esplanade, kao prvog nositelja certifikata, slijediti i drugi ugledni ugstiteljski objekti u Hrvatskoj – rekao je  Denis Delogu…  ♣                                                                                                 SuČ – 02/2017

Prisutni na predstavljanju imali su prilike kušati bezglutenske delicije koje su osmislili i pripremili šefica Ana Grgić i talijanski chef Eugenio Rivetti, s timom kuhara. Odlična jela su poslužena prema novousvojenim principima BOSK gluten-free standarda

Prisutni na predstavljanju imali su prilike kušati bezglutenske delicije koje su osmislili i pripremili šefica Ana Grgić i talijanski chef Eugenio Rivetti, s timom kuhara. Odlična jela su poslužena prema novousvojenim principima BOSK gluten-free standarda

ana-grgic-eugenio-rivetti

Prehrana i zdravlje/ ŠTO JEDEMO i PIJEMO u HRVATSKOJ?

 

Novinarski dom Zagreb: s okruglog stola o hrani na našem

Novinarski dom Zagreb: s okruglog stola o hrani na našem tržištu

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

SALMONELA, PTIČJA GRIPA, RIZICI OD ALERGIJA i KANCEROGENIH ELEMENATA… KAKO PROIZVODIMO HRANU, ŠTO UVOZIMO OD HRANE, ETIKETE i DEKLARACIJE, KAKO SE PREHRAMBENI PROIZVODI NUDE NA TRŽIŠTU LIJEPE NAŠE? ZBOR AGRARNIH NOVINARA PRI HND-u i DRUŠTVO AGRARNIH NOVINARA RH ORGANIZIRALI SU o TOME OKRUGLI STOL

Salmonela, ptičja gripa, povećani rizik od dobivanja alergije, ali i povećani atak kancerogenih elemenata… Kako proizvodimo hranu i što uvozimo od hrane, što se od prehrambenih proizvoda, i kako, nudi na domaćem tržištu, na kraju najvažnije – što jedemo i pijemo? S aspekta zdravstvene ispravnosti namirnica, što je temelj, i s aspekta kakvoće i osebujnosti na osnovi iskrenosti i izvornosti, što je nadgradnja. Možemo li u Hrvatskoj, kad sjednemo za stol uz tanjur i čašu, biti sigurni, odnosno koliko možemo biti sigurni u to da hrana i pića NE sadrže, posebice u većoj mjeri, za naše zdravlje nepoželjne a zakonom dopuštene, međutim i, naravno, one zakonom nedopuštene tvari koje od alergija preko, čak, i raka mogu dovesti i do pada glave? Što se – baš pad glave! – i dogodio prije koji mjesec u Samoboru dječaku tek na početku života…

U svjetlu više nedavnih nemilih ovdašnjih događaja vezanih uz hranu, hrvatska javnost zabrinuta je oko ispravnosti i kvalitete – posebice jeftinijih  uvoznih – prehrambenih proizvoda koji se nude na policama naših trgovina. Kakvu to sve hranu uvozimo, kako se kontroliraju uvoz i artikli na tržištu, što donosi novi Zakon o (ne)poštenoj trgovačkoj praksi i hoće li on zaštititi domaće potrošače i proizvođače, te kako promovirati i povećavati vlastitu proizvodnju hrane i potrošnju domaće hrane (u koju bismo trebali biti sigurni!) i time povećati samodostatnost, bila su tek su neka od pitanja planiranih da se o njima raspravlja na okruglom stolu Kakvu hranu jedemo u Hrvatskoj?, održanome nedavno u organizaciji Zbora agrarnih novinara pri HND-u i Društva agrarnih novinara Hrvatske i uz moderiranje Marinka Petkovića te Gorana Beinraucha, glavnog urednika časopisa Gospodarski list iz Zagreba.

Kao govornici na okrugli stol pozvani su bili Damir Agičić – pomoćnik ministra poljoprivrede RH, Andrea Gross-Bošković, ravnateljica Hrvatske agencije za hranu, Ivo Delonga – direktor Euroinspekt-Croatiakontrole d.o.o., Rašeljka Maras – predsjednica udruženja CROMILK, Matija Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, Hrvoje Gregurić, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara, kao i predstavnik Hrvatske udruge poslodavaca-Udruge trgovine.

Odmah packa: iako tema važna i aktualna, neki pozvani – npr. pomoćnik ministra poljoprivrede – za koje se očekivalo da bi imali i te kako što za reći – jednostavno nisu došli, pa su izostali određeni odgovori izravno s izvora.

Mlijeko od krave, i tekućina od mlijeka u prahu ponuđena kupcu pod nazivom mlijeko

Mlijeko od krave, i tekućina od mlijeka u prahu ponuđena kupcu pod nazivom mlijeko

Što se konkretno čulo na skupu? Naravno da je i ovaj put bilo u nas uobičajenih …mi moramo…, mi trebamo… Dakako, bilo je i silnih pohvala hrani proizvedenoj u Lijepoj našoj, pohvala, logično, baziranih i na domoljubnoj osnovi, ali i na, kako je istaknuto, činjenici da su proizvođači hrane u Hrvatskoj i njihovi proizvodi podvrgnuti vrlo strogom nadzoru.

Iz redova nazočnih govornika priznanjem je, mada službeni krugovi prije nisu davali naslutiti da stvari ne funkcioniraju u najboljem redu, potvrđeno nešto o čemu javnost već neko vrijeme bruji – da naše inspekcijske službe općenito baš i nisu temeljite u nadzoru hrane na tržištu! Među ostalime i stoga jer valjda nije precizno i u detalje definirano što sve spada u nadležnost koje od njih, pa se događa da jedna sa sebe prebacuje lopticu na drugu i onda neki segmenti ostanu nepokriveni ili nedovoljno pokriveni kontrolom, zatim i stoga što se za namirnice iz uvoza iz zemalja EU, kako se kaže, slijepo priznaju deklaracije ovlaštene institucije iz EU-zemlje izvoznice, kao i stoga što, unatoč, rečeno je, sugestijama pojedinih stručnjaka, na višem nivou ni nije bilo sluha za to da se kontrolira, barem na zdravstvenu ispravnost, SVAKI proizvod već stavljen na tžište u RH, makar on dolazio i iz država članica EU i makar on stigao ovamo s urednim papirom laboratorija iz zemlje članice.

Nezgoda je i u tome, navedeno je, što kod nas prolaze i deklaracije koje nisu dovoljno detaljne i precizne, pa potrošača ne informiraju kako treba a ponuđaču omogućuju svojevrsni manevarski prostor.

U prilog tome naveo bih npr. etiketiranje vina: svojedobno je Zakon o vinu precizno nalagao što je sve obvezno napisati na vinsku etiketu i koja oznaka mora biti minimalno kojom veličinom slova, neki najvažniji pojmovi (naziv vina, proizvođač, vinogorje dakle porijeklo…) morali su biti slovima visine najmanje 0,5 cm. Uz nazive vina, proizvođača i vinogorja, obvezan je npr. bio i navod ranga kvalitete (vrhunsko, kvalitetno, stolno s kzp. itd) s obzirom na ocjenu dobivenu na temelju analitike i organoleptike od nadležne državne institucije. Nužna je bila i obavijest o razini neprovrelog sladora (vrlo važno za osobu koja ima problema s dijabetesom i za osobu koja u vinu što nije označeno kao slatko desertno ne želi šećernu slatkoću; znalo se da je suho vino s najviše do 4g/lit neprovrelog sladora, polusuho ono od 4 do 12 g/lt, poluslatko ono od 12 do 50 g/lit, a slatko od 50 g/lit naviše, a onda se prije nešto godina i u nas povisio prag dopuštenog neprovrelog sladora za suhu kapljicu, za vina s jačom ukupnom kiselosti). Naravno, trebali su na etiketi stajati i podatak o sadržaju alkohola i podatak o zapremnini boce… Danas ima etiketa – neke obiluju reklamnim tekstovima samohvale i baš su i napirlitane! –  iz kojih je gotovo nemoguće vidjeti tko je, zapravo, proizvođač vina,  puno je etiketa koje više nemaju oznake suho, polusuho, poluslatko, slatko. Proizvođači često ne poštuju, valjda iz dizajnerskih razloga, propis o veličinama slova pa je i to što je od primarne važnosti i što je sitno napisano teško odgonetljivo… I to im se, gle, tolerira! Etiketa, iako je dakako poželjno da bude estetski na razini, nije prostor za dizajnersko iživljavanje nego je praktički osobna karta odnosno vizit-karta, ona mora pružiti bitnu i jasnu, čitljivo napisanu informaciju o proizvodu

Pizza – da li, originalno, sa sirom, ili s cjenovno povoljnijim nadomjestkom za sir?

Pizza – da li, originalno, sa sirom, ili s cjenovno povoljnijim nadomjestkom za sir?

Deklaracije! Zašto je uistinu bitno da se s tržišta svako toliko za kontrolu uzimaju svi proizvodi? Pa, evo: čulo se, primjerice, da oznaka Made in EU ili Proizvedeno u Europskoj Uniji i nije baš neka referenca, jer često ne govori (dovoljno) o sljedljivosti proizvoda, naime u EU se smije, izneseno je na ovome okruglom stolu, tako označiti i proizvod u kojemu se uz dio sirovine porijeklom doista iz zemlje članice EU nalazi, pa moguće i u ovećem opsegu, i sirovina uvezena u EU iz trećih zemalja! Koje li dvoličnosti! I to baš vezano uz ono što izravno uzimamo u organizam i što može direktno utjecati na zdravlje…

Na listi problematičnih prehrambenih proizvoda na okruglome stolu više je puta navedeno mlijeko, naglasak je bio na onome iz uvoza. Do mjere da je jedan od govornika izašao s pitanjem koje odmah sugerira i odgovor: koliko je u nekim slučajevima riječ doista o mlijeku, a koliko je tu riječ o tekućini napravljenoj od mlijeka u prahu te ponuđenoj kupcu pod nazivom mlijeko?…

Ali, evo nešto vezano i uz mliječne prerađevine: iz vana nam stiže ne samo sir, nego i nadomjestak za sir, proizvod koji dosta kupuju oni što u svojim objektima krajnjem potrošaču nude popularnu pizzu. Toliko da se zna!

PROIZVEDENO u EU

Spomenute su i određene podvale konkretno kod meda i maslinova ulja. Tu je moguće da legalno sudjelujemo i mi domaći, kao članovi EU: iznesen je primjer miješanja, u omjeru čak do podjednake količine (težine) visokokvalitetnog i skupljeg meda hrvatskog proizvođača s kilogramom meda kupljenoga po znatno nižoj cijeni u Kini, lijepljenja na staklenku s tom mješavinom deklaracije s oznakom Proizvedeno u EU i stavljanja proizvoda na tržište dakako po onoj višoj, na našem tržištu već prihvaćenoj cijeni za taj domaći proizvod…

Med: nešto iz EU + nešto iz trećih zemalja = Made in EU

Med: nešto iz EU + nešto iz trećih zemalja = Made in EU

Enigma su maslinovoga ulja označena kao extra djevičanska a koja po nevjerojatno niskoj i u smislu iskrenosti i originalnosti neuvjerljivoj cijeni viđamo na policama ovdašnjih supermarketa. Maslinovo ulje, ako je proizvedeno iskreno, posve u skladu s onime što propisuje i što treba jamčiti oznaka ekstra djevičansko, svuda je skupo. Ali, još iz pred-EU vremena nije tajna da ulje dobiveno od ploda masline neke južnoeuropske zemlje, danas članice EU, jeftino uvoze npr. iz Afrike, obrade ga (rafiniraju i očiste, pomiješaju s određenom količinom ulja sličnog nivoa odnosno nekog drugog biljnog ulja proizvedenoga u svojoj zemlji te obogate aditivima da dobije lijepu zelenkastu boju i arome nalik na one u izvornom ekstra djevičanskome ulju), pa ga, u svjetlu globalne propagande maslinovog ulja kao zdrave namirnice, zatim znajući dobro da mnogi kupci prvenstveno gledaju na cijenu, a onda i svjesni da mnogi kupci, posebice, naravno, baš oni s tanjim džepom koji sebi ne mogu priuštiti skuplji artikal, ne poznaju dovoljno autentičan original, nude i pod oznakom djevčansko i bogme i pod oznakom ekstra-djevičansko, cjenovno dosta skuplje od drugih ulja ali i, igrajući, radi dobiti, na kartu velikih plasiranih količina, istodobno znatno znatno povoljnije nego što su iskrena ekstra djevičanska maslinova ulja visoke kvalitativne razine.

Takvo kupažiranje – koje i ne mora nužno uvijek biti jače zabrinjavajuće vezano uz zdravstveni aspekt, ali koje svakako jeste vezano uz lažiranje – podsjeća na priče što su svojedobno intenzivno kolale a i još se diskretno čuju na dalmatinskome jugu, a to su one da o berbi grožđa na naše južne otoke iz Makedonije stižu cisterne s vrancem po vrlo povoljnoj cijeni, dosta nižoj od cijene plavca s boljih otočkih vinogradarskih pozicija, te da je lako moguće da (je) dio tog vranca, pomiješanog s plavcem (tko da odoli ako se namiriše zarada?), završava(o) i u ponekim poslije na tržištu skupo prodavanima dingaču i ivanu dolcu…

Na hrvatskom tržištu maloprodajne cijene maslinovog ulja označenoga kao ekstra-djevičansko u velikom su rasponu od najnižih do najviših, gledajući po litri kreću se od nekih 60 kuna pa do nekih 260 i više kuna. Krunoslav Kovačević (lijevo), predsjednik Zagrebačkog maslinarskog instituta, inače i predsjednik Organizacijskog odbora februarskog Festivala masline u Zagrebu, uz kojega je Srećko Gross, član Organizacijskog odbora Festivala, kaže da će Institut uložiti svu snagu da se maslinova ulja s tržišta bolje kontroliraju i da se uklone ona koja ne odgovaraju deklaraciji. Kovačević kaže kako je teško da iskreno maslinovo ekstra-djevičansko ulje u maloprodaji bude jeftinije od stotinjak kuna za litru

Na hrvatskom tržištu maloprodajne cijene maslinovog ulja označenoga kao ekstra-djevičansko u velikom su rasponu od najnižih do najviših, gledajući po litri kreću se od nekih 60 kuna pa do nekih 260 i više kuna. Krunoslav Kovačević (lijevo), predsjednik Zagrebačkog maslinarskog instituta, inače i predsjednik Organizacijskog odbora februarskog Festivala masline u Zagrebu, uz kojega je Srećko Gross, član Organizacijskog odbora Festivala, kaže da će Institut uložiti svu snagu da se maslinova ulja s tržišta bolje kontroliraju i da se uklone ona koja ne odgovaraju deklaraciji. Kovačević navodi kako je teško da iskreno maslinovo ekstra-djevičansko ulje u maloprodaji bude jeftinije od stotinjak kuna za litru

Ali, ima tu, uz ove s medom i maslinovim uljem spomenute manipulacije, i još nešto jače zabrinjavajuće od klasifikacije u kategoriju nepoštene trgovačke prakse, nešto što je vrlo izraženo vezano uz zdravlje. Naime postoji mogućnost da taj proizvod u kojemu se nalazi i dio uvezen iz tzv. trećih zemalja sadrži i one za zdravlje nepoželjne aditive koji su još u lokalnim okvirima zakonski dopušteni u proizvodnji, ali koji su u proizvodnji hrane po aktualnom EU zakonu nedopušteni kao po zdravlje škodljivi. Upravo na ovome skupu u Novinarskom domu predstavnik međimurskih proizvođača krumpira požalio se da u krumpiru iz uvoza zna biti preparata koji izazivaju alergije ali, što je znatno gore, i onih koji su kancerogeni…

Ulazimo, eto, iz proizvodnje, dublje i u prostor trgovine, i odgovarajuće je sada rabiti i šireobuhvatni pojam ponuđač. Uz klasične trgovce koji se bave samo prodajom, ponuđači prema krajnjem kupcu mogu biti proizvođači-prodavači u jednoj osobi odnosno tvrtka koja se istodobno bavi proizvodnjom/preradom i trgovinom. Pa, ako se već hrvatski proizvođači kontroliraju toliko rigorozno koliko se oni žale na strogoću inspektora, bitno je, baš i s obzirom na opasnosti od tzv. nepoštene trgovačke prakse i s obzirom na sklonost pojedinaca prema nepodopštini radi profita, energično nadzirati baš i segment trgovine. Na okruglome stolu u Novinarskome domu, nakon što je izneseno nekoliko primjera nepoštene trgovačke prakse, apelirano je na mjerodavne i da se zakonom detaljnije i bolje regulira taj segment, kao i da se uvede praksa da se javno imenom, prezimenom i nazivom tvrtke obznane oni za koje se utvrdi da su na policama nudili proizvode što ne odgovaraju propisima o higijenskoj i zdravstvenoj ispravnosti prehrambene robe…  Rečeno je i to da bi Zakon u nas trebao napokon propisati ono što je na snazi u zemljama EU, a to je da na domicilnom tržištu mora biti najmanje 50 do 60 posto domaćih proizvoda, što kod nas zasad, kazano je, nije slučaj!

A koji su to baš na prodajnim mjestima ti neki nezgodni postupci radi ostvarenje veće zarade, i koje su još neke neprikladnosti? Opet miješanja. Jedno od tih miješanja je između skupljeg i možda (u nekom momentu) deficitarnog domaćeg proizvoda s onime istorodnime i jeftinijime iz uvoza, s time da to potrošaču nije i označeno kao kupaža hrvatskoga i robe iz uvoza, nego se artikal na tržište stavlja pod jednostavnom i ne puno govorećem oznakom – Iz otkupa. Ima i miješanja, na polici, svježe i manje svježe namirnice – nije rijedak slučaj s ribom, pogotovu plavom, koja brže propada. Kupažiranje se navodno dosta radi s voćem ponuđenim na prodaju rinfuznim načinom. U donekle već preležane plodove, među kojima se nađe i onih na jačem izmaku izdržljivosti (a ponekad čak i, osobno sam to vidio recimo kod limuna, već s vidljivom plijesni) ubaci se neka količina svježeg istorodnog ploda da se barem za prvi pogled pred kupcem sakrije pravo stanje u masi… Po sistemu APP, tj. ako prođe, prođe! Po propisima EU, kad se već prihvatilo načelo slobodnog protoka roba, nije moguće među državama članicama sprječavati uvoz, no logično je da su nadzor i analize posebice onih na tržištu po cijeni jeftinijih prehrambenih proizvoda te, kod voća i povrća osobito onih uzoraka što nam stižu iz udaljenijih zemalja makar i iz EU, nužni ne samo stoga da se provjeri koliko su opterećeni zakonski dopuštenim zaštitnim sredstvima potrebnima im da izgledom i svojstvima izdrže (duži) transport od izvora do police tržišta kamo se šalju odnosno jesu li opterećeni i aditivima nedopuštenima za uporabu unutar EU, nego i za to da se vidi jesu li svi na polici trgovine ponuđeni plodovi još posve zdravi i ispravni za prodaju kao ljudska hrana, ili se u žitu nalazi i kukolja.

Prava ikebana! Ali u ponudi voća nije sve ovako lijepo, nailazi se ne samo na preležane plodove nego i na voće koje je i jače na izmaku snaga, do stadija kad na njemu budu i plijesni…

Prava ikebana! Ali u ponudi voća nije sve ovako lijepo, nailazi se ne samo na preležane plodove nego i na voće koje je i jače na izmaku snaga, do stadija kad na njemu budu i plijesni…

U segmentu trgovine svakako valja obratiti pažnju na još nešto bitno a što je, barem po mojemu iskustvu s tržnice a još i više iz velikih trgovačkih centara, kod hrane nerijetko zanemareno: dostupnost oku deklaracije o sljedljivosti tj. porijeklu, o izvozniku i uvozniku k nama, o zaštitnom tretmanu u tijeku proizvodnje…  Najčešće je opet riječ o povrću i voću što se nudi rinfuzno. Deklaracije vezane uz proizvod, dimenzijama inače male, u vrlo mnogo slučajeva nalaze se postavljene na kraju oveće police s proizvodom što otežava ili onemogućava vidljivost onome tko se želi informirati o proizvodu, k tome mnoge te oznake jedva su čitljive jer su slova ne samo mala nego i osjetno izblijedila, bilo zato što je tiskanje bilo već s gotovo potrošenim tonerom, bilo zato što se cedulje ne mijenjaju nego i predugo stoje pa slova od toga dijelom posvijetle toliko i da (neka) iščeznu…

Na kraju ovoga priloga svakako treba reći i to da su i sâmi potrošači dobrim dijelom krivi za kupnju proizvoda koji može imati ovaj ili onaj nedostatak, naime mnogi kupci se uopće ne upuštaju u traženje podataka o proizvodu na ambalaži, neki, neshvatljivo, iz čiste aljkavosti i nebrige i valjda i uvjereni da je hranu što se nalazi na policama trgovina netko od nadležnih već provjerio pa joj dao zeleno svjetlo da ide u legalnu prodaju, a neki – što treba shvatiti – koji u ovom užurbanom tempu jednostavno ne nalaze ni vremena ni snage da u trgovini – provjeravajući oznake i deklaracije – provedu cijeli dan. K tome neki se – i njih treba i te kako shvatiti – ne upuštaju u pregledavanje deklaracija jer su one najčešće ispisane toliko sitnim slovima da je čak i uz pomoć dioptrijski jakih naočala teško dešifrirati to što je napisano…

Povrće: u Novinarskom domu na okruglom stolu o hrani čulo se da uvozni krumpir nerijetko sadrži preparate koji izazivaju alergije ali i one koji su kancerogeni

Povrće: u Novinarskom domu na okruglom stolu o hrani čulo se da uvozni krumpir nerijetko sadrži preparate koji izazivaju alergije ali i one koji su kancerogeni

Naposlijetku, kao korisna (pre)poruka: dobro je držati se oznake Proizvedeno u Hrvatskoj, a vrlo oprezan treba biti s onom na kojoj stoji Roba iz otkupa, i s onom Made in EU, zatim, bilo bi dobro više se orijentirati na hranu iz domaće produkcije već i stoga što lakše kvarljive namirnice, kako kaže i reklama, od polja odmah do stola ne trebaju dugo putovati, potom dobro je držati se sezonskoga načela u prehrani, dakle orijentirati se na voće i povrće po tome kad je kojoj vrsti puna sezona te kad je ono najbolje kvalitete i dostupno u dovoljnoj mjeri iz izvora u Hrvatskoj… Još jedan savjet: ne padati na blještavilo ambalaže, bilo da je proizvod naš ili vanjski … ♣     SuČ – 02/2017