Archive | Skitnje Hrvatskom/Through Croatia RSS for this section

Ljetna skitnja (južnim) Jadranom / ČETIRI DANA MORSKE DINAMIKE VRIJEDNIJA OD DVOTJEDNE ODMORSKE KLASIKE!

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

  

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

VODICE, NEUM, PELJEŠAC, LUMBARDA, KONAVLE, DUBROVNIK, OPUZEN, SKRADIN… – SUNCE, VRUĆE, SVUDA GUŽVA i VESELO, KRASNE VIJESTI o TOME DA JE u RELEVANTNOJ ANKETI NA SVJETSKOME NIVOU LIJEPA NAŠA PROGLAŠENA NAJPOŽELJNIJIM ODREDIŠTEM ZA GODIŠNJI ODMOR, SJAJNI IZGLEDI ZA REKORDNU TURISTIČKU BERBU 2016

Stvar je krenula bez čvrstog programa i s nadom u dobru improvizaciju. Običo je tako i najbolje. I ispalo je doista odlično. Osnovna ideja je bila obići Pelješac, susresti se tamo sa šefom predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Varšavi Bojanom Baketom, koji već godinama ljetuje na spomenutom poluotoku i dosta je zaslužan za popriličan broj poljskih turista upravo i na Pelješcu, vidjeti se s nekoliko istaknutih peljeških vinogradara/vinara – Vlado Krauthaker imao je osobitu želju posjetiti vinarije Saints Hills i Korta Katarina naime tamo nije bio nikad prije, pa, htio se u Dubrovniku naći sa Sinišom Lasanom, lani hrvatskim prvakom u sommelijerstvu a ove godine drugoplasiranome. Taj zagrebački sommelier već nekoliko sezona od proljeća do jeseni radi u renomiranom dubrovačkom restoranu Protos i zahvaljujući uvelike baš i njemu više je vrsnih kontinentalnih hrvatskih vina – osobito pjenušci! – napokon dobilo pravu priliku popratiti čarolije na tanjuru naše jadranske kuhinje…

Na tu baznu ideju stvari su se, lijepo, nadogradile…

Neum, grad koji je izrastao iz strmine. Središtem dominiraju golemi hoteli. Ulice uske, ljetna vreva maksimum plus!

Neum, grad koji je izrastao iz strmine. Središtem dominiraju golemi hoteli. Ulice uske, ljetna vreva: maksimum plus!

Prvo zaustavljanje – Neum. Kako je odluka o putovanju pala u zadnji čas, bilo je, u punoj sezoni, problema s pronalaskom smještaja, a u Neumu se to riješilo prijateljskom vezom.

Bosansko-hercegovačka točka na Jadranu, izgledom kao da raste iz litice – puna k’o šipak! Predvečerje: automobil do automobila, ispred, straga, sa strana, na parkiralištu, i u vožnji. Turisti u gustim grupama mile amo-tamo, ulice uske, da bi se prošlo kolima treba se malo maknuti odnosno pričekati da automobil iz suprotnog pravca nađe neki širi prostor i stane malo ustranu.

Stižemo do hotela Posejdon, gdje nas čekaju vlasnik Cvjetko Krešić i Ivo Raič, domorodac ali sa stanovanjem u Zagrebu – inače fotograf, dizajner, a nadasve glazbenik, član dalmatinske klape Nostalgija. Ljetna terasa, miris mora i lokalnog raslinja. Sutradan – lijepi pogled na more i na plažu tik ispod hotela. Hotel Posejdon uz samo je more, između njega i lijepog plavog Jadrana su šetnica i uređena plaža.

Hotel Posejdon...

Hotel Posejdon…

Hotel Posejdon, i njegova plaža

… i njegova plaža

Neum Posejdon plaza

Veselo društvo uz tradicijski dalmatinski narezak – domaće pršut i sir, te uz školjke, prošvercao se tu i pokoji morski ćevapčić, dakako na stolu je i bilo bijelo i crno vino iz podruma domaćina, crnjak je Bagur od Plavca maloga. Obitelj Krešić, koja se inače bavi i rakijama (loza, travarica, rogač, višnjevača, maslina, orehovača, medica) i jedna je od rijetkih u BiH koja uzgaja Plavac mali, s vinom ima velike ambicije. Jedan od sinova – Dalibor, koji brine o kapljici od vinograda pa sve do butelje, volio je svakako čuti mišljenje iskusnog Krauthakera o njegovom eno-uratku.

Dalibor Krešić uz trsje i, u podrumu, uz barrique

Dalibor Krešić uz trsje i, u podrumu, uz barrique s berbom 2015

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Skok na brdo u zaleđe Neuma, gdje Krešići imaju oveći i blago nakošeni vinograd okrenut prema moru, te vinski podrum. Dalibor Krešić naglašava: sve se radi u najboljoj eko-maniri, želi se maksimalna prirodnost vina. Kušani crnjak 2015. izvađen iz barriquea – zanimljiv, mineralan!

Na brdu u zaseoku Radež u neposrednom susjedstvu Krešićevih svoje utočište ima i umjetnik Raič. Kad je u Neumu, a to je svako malo, on je i vinogradar i vinar i proizvođač rakija, uzgajivač smokava koje i suši, krumpira, raznog povrća. Glazbenu umjetnost ne zapostavlja: umjetnički je direktor smotre klapa u središtu Neuma, a upravo tu na svom posjedu domaćin je glazbenicima, nakon koncerta, na druženju uz sjaj nebeskih zvijezda, i ako treba do zore. Ove godine na festivalu klapa u Neumu nastupile su mu klape Cesarice, Petrada i Stine iz Zagreba, zatim Korda iz Lumbarde, Signum iz Čapljine, Staglin iz Slanoga.

Dizajner, fotograf, likovni umjetnik, glazbenik, proizvođač vina i travarica: Ivo Raič

Dizajner, fotograf, likovni umjetnik, glazbenik, proizvođač vina i travarica: Ivo Raič

Put nas dalje, po osnovnome planu, vodi do Pelješca. Kratak predah s osvježenjem u Stonu, i pogled na povijesne zidine. Nastavak po krajoliku koji samo što neće – poletjeti, toliko se tamo na uzvisinama vidi propelera – od vjetrenjača.

Don Quijotea – možda bi se tako mogao nazvati Pelješanin Niko Bura, koji uporno principijelno, ne koketirajući s modom i trendovima, ide svojim, autentičnim vinskim putem i, što se tiče ostvarenoga vina, po meni, vrlo uspješno – susrest ćemo kasnije.

Ston: pogled na povijesne zidine

Ston: pogled na povijesne zidine

I Pelješac pun propelera: hoće li to poletjeti cijelo brdo?

I Pelješac pun propelera: hoće li to poletjeti cijelo brdo?

OD AMERIKANCA DO AMERIKANCA

Logično je bilo najprije zaustaviti se u Trsteniku u vinariji Miljenka Grgića. Tu nas, na ulazu, dočekuje Krešo Vučković Bagio, upravitelj. Spuštajući se s glavne ceste prema Grgićevu mini-poluotoku odmah upada u oči – pustoš! Prije sav okružen bujnim raslinjem, vinski podrum Grgić-vina sada je ogoljen, stabla su nastradala u jakom požaru lani, a o grozoti vatre svjedoče na više mjesta pocrnjelo raslinje. Stabla, koja su mini-poluotoku davala zelenilo i u izgledu vizualno oplemenjivala ambijent te koja su Grgićevoj zgradi s vinskim podrumom stvarala lijepu hladovinu, doista vizualno nedostaju, ali, s druge strane, Grgićev mini-poluotok i Grgićeva zgrada sad se lijepo vide iz daljine – a i to može imati svojih prednosti, pogotovu stoga što se uz postojeću građevinu dodaje novi dio predviđen da bude vinski podrum, kušaonica i prodavaonica vina. Vučković najavljuje da će se na ogoljelim kosinama Grgićeva mini-poluotoka nakon što se gradnja objekta završi posaditi vinograd, pa bi ambijent, iako bitno drukčiji, opet trebao lijepo izgledati.

Vinarija Miljenka Grgića u Trsteniku – iz daleka, snimka je napravljena iz ovih njegovih vinogradi što se vide na slici

Vinarija Miljenka Grgića u Trsteniku – iz daleka, snimka je napravljena iz ovih njegovih vinogradi što se vide na slici

Prvi kat Grgićeve zgrade - luksuzni apartmani

Prvi kat Grgićeve zgrade – luksuzni apartmani

Pogled na zaljev Trstenika s pozicije gdje će uskoro proraditi kušaonica i prodavaonica Grgić-vina

Pogled na zaljev Trstenika s pozicije gdje će uskoro proraditi kušaonica i prodavaonica Grgić-vina

Grgić vina u Trsteniku, kamo su, unutar sata vremena koliko smo tamo proveli, svako malo stizali posjetitelji – pojedinci i grupe – na degustaciju, ali bogme i da kupe butelje, bitno se šire ne samo u smislu podrumskog prostora nego i u kontekstu ukupne ponude, naime kompleks se okreće i turizmu, i to onome luksuznome. Violet Grgich, Miljenkova ili Mikeova kćerka koja od vremešnog oca (93 je navršio prvog travnja 2016.) preuzima vođenje vinskog businessa i u SAD i ovdje, obišla je gradilište, da vidi u kojoj su fazi radovi, i da dade daljnje smjernice.

Violet Grgich

Violet Grgich

– Cijeli kompleks, dakle s okolnim zemljištem kao nekom vrstom okućnice, prostire se na 9000 četvornih metara površine. Radovi na gradnji teku dobro, i novi dio podruma, barem njegova unutrašnjost, morao bi biti spreman za ovogodišnju berbu. Bitno je bilo napokon proširiti prostor podruma, da bi se lakše i kvalitetnije radilo.  Mi ne hitamo s izlaskom vina na tržište, za vino rabimo bačvice i želimo da ono dobije dovoljno vremena da prije izlaska iz podruma kako treba dozrije za konzumaciju. Bačve traže svoj prostor, a napunjene butelje svoj. Planirali smo i urediti dio s boksovima u kojima bismo zainteresiranim vinoljupcima čuvali butelje. Zanimanje za takve čuvaonice vina poprilično je, i već smo, od više uglavnom inozemnih gostiju, imali upite u tome smislu. S obzirom na vrlo intenzivnu potražnju posjetitelja, osobito stranaca, za Grgićevim dalmatinskim vinima, odlučili smo dio postojeće višekatnice, konkretno cijeli jedan kat, urediti za prihvat turista koji bi se tu htjeli zadržati ne samo koji sat na degustaciji i u razgledu, kao sada, nego bi voljeli tu provesti i više dana. Predviđeno je, za smještaj, uređenje pet dvokrevetnih soba i dva apartmana. A imat ćemo i ugostiteljstvo. U prizemlju bi bili restoran i kušaonica te prodavaonica vina. Trstenik je lijep, more je ovdje čisto, vino imamo, pobrinut ćemo se i za visoku gastronomiju, a i za neka društvena događanja. Turistički dio, dakle smještaj i ugostiteljska ponuda, bili bi u kategoriji luksuza. Investicija u kompleks vrti se negdje oko 15 milijuna kuna – rekla je Violet Grgić.

Krešo Vučković i, neposredno iza njega, svjedočanstvo velikog lanjskog požara koji je progutao mnogo raslinje, te Krešo uz bačvice u podrumu - koji to više neće biti!

Krešo Vučković i, neposredno iza njega, svjedočanstvo velikog lanjskog požara koji je progutao mnogo raslinje, te Krešo uz bačvice u podrumu – koji to više neće biti!

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U kušaonici, u koju naiđu brojni posjetitelji i kupci vina, goste dočekuje i Mike Grgich!

U kušaonici, u koju naiđu brojni posjetitelji i kupci vina, goste dočekuje i Mike Grgich!

Krešo Vučković, koji je već 18 godina upravitelj objekta Grgić-vina u Trsteniku, pokazujući nam novi dio podruma, objekta na dvije etaže s time da je svaka sa po 400 četvornih metara površine, dovezuje se na riječi Violet Grgić o nužnosti proširenja podruma i na najavu smještajno-ugostiteljskoga dijela na luksuznom nivou:

– Naša filozofija su visoka kakvoća plemenite kapljice i izlazak s vinima koju godinu nakon berbe. S obzirom da nam se i pošip pokazuje osjetno boljim nakon određenog nešto dužeg vremena od berbe, i glede bijele kapljice uspostavili bismo obvezni režim kasnijeg izlaženja na tržište, maker čekanje ne bi bilo, dakako, toliko dugo kao kod crnjaka. Dakle moramo imati dovoljno mjesta za čuvanje i po nekoliko berbi odjednom. Proširenje podruma bilo je potrebno i iz još jednog razloga: Grgić-vina kreće u formiranje vinske ponude po tradicijskom bordoškom principu, dakle imat ćemo i kod pošipa i kod plavca tzv. prvo i drugo vino kuće, prvo će biti od starijih loza i od posebno selekcioniranoga grožđa te s dužim dozrijevanjem i kasnijim izlaskom pred kupca, a drugo će biti od grožđa iz nešto mlađeg nasada, s nešto kraćim periodom dozrijevanja i s nešto ranijim izlaskom iz podruma. K tome, priprema se i proizvodnja prošeka, ali na onaj tradicijski i pravi način, pa i to traži svoj kutak. Prvorazredna kvaliteta i duže čuvanje ali i odgovarajući način prezentacije i ponude vino, logično, čine skupljime. Pogotovu ako je riječ o rasnom crnjaku i posebnom vinu kao što je dalmatinska tradicija prošek, koji se ne proizvodi u velikoj količini jer dosta se izgubi na prosušivanju grožđa, i koji traži višegodišnje vrijeme za dozrijevanje. Mi se ne bojimo viših cijena, znamo da postoje potrošači koji shvaćaju što je što i zašto se nešto nudi po višoj cijeni, potrošače koji sebi mogu i priuštiti da potroše više. Uostalom, kao što ste se uvjerili u ovo kratko vrijeme koliko ste ovdje nazočni, posjetitelji nam stalno stižu i moguće je da ih dnevno imamo više nego neki drugi pelješki vinari koji svoj proizvod nude jeftino, možda i uz cestu i posve neprimjereno na vrućini pod suncobranom ispred svoje konobe…

Inače, ukupna godišnja proizvodnja Grgić-vina kreće se oko 80.000 litara, polovica je pošipa a polovica plavca.

Od našeg Amerikanca Grgića hitamo prema američkom Pelješaninu Andersonu i njegovoj Korta Katarini, smještenoj uz morsku obalu u Orebiću. Pozicija krasna, građevina također, no i – ovdje su građevinski radovi u punome jeku. Ne, doduše, vezano uz vinski podrum jer on je dovršen, nego, napokon, a što se i dugo već najavljivalo, vezano uz turističke sadržaje: uređuje se hotel s pet zvjezdica što će imati sedam apartmana. Dakle i opet objekt luksuzne kategorije. Hotel će također imati svoj restoran, a, bez obzira na to što je plaža odmah ispod dvorišta, napravit će se i bazen.

Impozantna Korta Katarina i, lijepo ukrašen cvijećem, prilaz kušaonici

Impozantna Korta Katarina i, lijepo ukrašen cvijećem, prilaz kušaonici

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S pjenušcem kao svojim mjehuričastim prvijencem u profinjeno sređenoj kušaonici nudi nas enologinja Nika Silić Marojević. Pjenušac, rađen klasičnom, šampanjskom metodom, od pošipa je iz, da tako kažem, za klasično mirno vino problematične berbe 2014. S obzirom na niži alkohol i višu kiselost odlučeno je s berbom 2014. pojačati početno zamišljenu količinu perlica, koje se i u Dalmaciji sve više traže i bez kojih u ponudi, objektivno, vinarija-hotel s pet zvjezdica jednostavno ne može biti.

– Ovo što sad pijete zapravo su probni uzorci. Na talogu nakon vrenja ovaj pjenušac je tek godinu dana. Pokazali smo ga, istina, nedavno na prezentaciji u Zagrebu, ali još je više od 70 posto proizvedene količine nedegoržirano. Namjera nam je pjenušac držati na kvascu u butelji prije degoržiranja najmanje dvije godine. Ideja je inače da ubuduće pjenušac radimo ne od pošipa nego od rukatca – objašnjava Nika.

Mirno ružičasto vino od Plavca maloga i Crljenka/Zinfandela iz 2015. jako je dobro, živo i svježe ali ne tek lepršavo kako mnogi potrošači očekuju od roséa, nego i vrlo ozbiljno. Otprilike ono na što se spremaju kod Grgić-vina – na prvo i drugo vino kuće, Korta Katarina je kod plavca već uvela s berbom 2010. Proizvodnja je zamišljena u dvije varijante – jedan plavac mekaniji, pitkiji, i jedan čvrst ozbiljan, s dužim dozrijevanjem i odležavanjem prije izlaska u javnost. Iz 2011. već je izašla ta lakša varijanta, a ona snažnija i ozbiljnija će, vjerojatno, u prosincu, pred Novu godinu.

Elegantno i sa stilom uređeni prijemna prostorija i kušaonica.Uz boce i s bocom: enologinja Nika Silić Marojević i, dolje, kušanje s Vladom Krauthakerom

Elegantno i sa stilom uređeni prijemna prostorija i kušaonica.Uz boce i s bocom: enologinja Nika Silić Marojević i, sasvim dolje, kušanje s Vladom Krauthakerom

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Korčulanka Nika Silić i korčulanska sorta pošip Korta Katarine, a i te kako i mogućnost druženja s akademskim umjetnikom, ali i mogućnost uživanja u grku bili su inspiracija za skok s Orebića do povijesnog grada Korčule te do Lumbarde, pjeskovitog doma Grka i utočišta Stipe Nobila. Na terasi na šetnici uz more ispred hotela Dimitri Lešić s čašom Pošipa Intrada Luke Krajančića i s čašom Grka Frane Miline Birea dočekuje nas Bojan Baketa, šef predstavništva Turističke zajednice Hrvatske u Varšavi. Zahvaljujući Bireu, ali treba reći i Branimiru Cebalu, grk je posljednjih godina hit. Kratak predah u debeloj hladovini i s pogledom na plavo more, odlično osvježenje s pošipom pa grkom, i pokret u carstvo likovne umjetnosti.

Poslijepodne uz korčulanske zidine, i na korčulanskoj šetnici uz more

Poslijepodne uz korčulanske zidine, i na korčulanskoj šetnici uz more

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Lijepa velika kamena kuća sa zelenom okućnicom. Opušteni Stipe Nobilo, svjestan da ga znamo kao slikara, naglasak stavlja na nešto drugo čime se, sa suprugom, uspješno bavi – maslinovo ulje, vino, cherry rajčice, usoljene ribice. Brine o 3700 loza, pola je Plavca maloga a pola Grka, i na starinski način, kaže: u skladu s prirodom, proizvodi i vino, dok od plodova sa 150 stabala masline ima svoje ulje…

House of Nobilo! Kuća akademskog slikara Stipe Nobila u Lumbardi, i dolje – ćakula uz slane ribice i vino vlastite proizvodnje, Stipe i njegove supruge s gostima Krauthakerom i Baketom

House of Nobilo! Kuća akademskog slikara Stipe Nobila u Lumbardi, i dolje – ćakula uz slane ribice i vino vlastite proizvodnje, Stipe i njegove supruge s gostima Krauthakerom i Baketom

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Što Stipe Nobilo radi – kad ne radi u ateljeu? Bavi se maslinama, vinovom lozom i vinom, cherry rajčicama. Koje, evo, uredno složene na sušenju, služe i kao ukras!

Umjetnik u ateljeu – zna se što radi, ali što Stipe Nobilo radi – kad ne radi u ateljeu? Bavi se maslinama, vinovom lozom i vinom, cherry rajčicama. Koje, evo, uredno složene na sušenju, služe i kao ukras!

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ugodna atmosfera u umjetničkom ambijentu, ali vrijeme hitro teče i treba na trajekt za natrag, na Orebić, jer – na Pelješcu čekaju nas u naselju Podobučje kod sela Postup. Ni sanjao nisam i da će me put opet navesti do dvorišta gdje sam bio prije ravno 22 godine, na jednoj sjajnoj fešti – u organizaciji tada procvale vinske grupe Vinoline (Enjingi, Katunar, Krauthaker, Plenković, Skaramuča, Zdjelarević), tvrtke Odema koja je bila žustro krenula, i to upravo s Vinolineom, u izvoz hrvatskog vina u Njemačku, i domaće obitelji Farčić. Ivo Farčić odmah me prepoznao, a i ja njega i suprugu mu Đurđicu, sina Viktora baš i ne, ta on je onda bio još klinac, danas je, što bi rekli Zagorci, pravi muž!

Kod Farčićevih u Podobućju

Kod Farčićevih u Podobućju

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Farčići su odmah do onog prostora gdje sam se bio našao prije nešto više od dva desetljeća sjajno uredili novi prostor, kad se tamo dođe osjećaj je kao da je riječ o terasi restorana ne samo Farcici klopana glasu nego, baš zbog svoje izvornosti, i visoke kategorije. Miris mediteranskog raslinja miješa se s mirisom ribe što se peče u kaminu na gradelama, dolje šumi more, spiza je sjajna – riba koja je ujutro plivala u moru uvečer pliva u maslinovu ulju i vinu. Povrće iz vrta iza kuće, pa – to je pravi sklad s prirodom! Za oporavak tijela i duše.

A onda, u nekom trenutku, dolazi i desert za dušu – písma. I, naježiš se. Nisu to bili ni koncert ni spontano pjevanje u vinom preuzetom društvu kad se izmjenjuju pjesme raznih žanrova i ugođaja, nego je to bio namjerni razložni izbor triju LOKALNIH pjesama UNIVERZALNOG značenja za koje se opredijelila Đurđica Farčić kako bi te večeri počastila grupu očito dragih joj gostiju. Znani hit Meri Cetinić, pjesma iz srca i duše domaće slavujke Đurđice zvuči autentičnije: Cili život živin tu, k’o u nekom divnom snu, to je zemlja dida mog i oca mog, JA OSTAJEM NA NJOJ!…

Bravo. Jer tu je raj.

Ali za taj dan – nije bio i kraj!

POLJSKI JAMIE OLIVER, i BONO VOX!

Robert Maklowich sa suprugom...

Robert Maklowicz sa suprugom…

Povratak iz Podobučja u Donju Bandu. Ako je u punoj turističkoj sezoni problem naći noćenje na Pelješcu, nije problem naći ga kod – Poljaka na Pelješcu. Malo prije pola noći na hacijendi smo Roberta Maklowicza i njegove supruge! Robert, inače iz Krakova, kuhar je i TV-zvijezda, na neki način poljski Jamie Oliver. Služeno se predstavlja kao novinar specijaliziran za kulinariku. Medijski u svojoj domovini snažan, zvijezda je poljskih televizijskih programa, izdaje i knjige a nedavno je objelodanio i knjigu Dalmacija – kuharska knjiga, posvećenu dalmatinskoj kuhinji s naglaskom na pelješke specijalitete. Na Pelješcu je imao i promociju, na koju se odazvalo i vrlo mnogo Poljaka na ljetovanju u nas. Maklowitz voli putovati i kroz svoje nastupe na malom ekranu ali i kroz knjige, iznošenjem recepata pa i kuhanjem uživo i pred kamerama, prezentirati široj publici specifičnosti određenoga kraja koji je posjetio. Za poljsku TV realizirao je više od 350 emisija eno-gastro-putopisnog sadržaja iz cijeloga svijeta, od toga 26 programa je vezano uz Hrvatsku. Bojan Baketa, koji je s njim prijatelj, veli da je jako naklonjen

...te s Vladom Krauthakerom, čija se vina sprema ponuditi poljskoj javnosti

…te s Vladom Krauthakerom, čija se vina sprema ponuditi poljskoj javnosti

Lijepoj našoj i hvali ga kao velikog promotora Hrvatske u Poljskoj.

Bakota navodi da je uvelike zahvaljujući baš i Maklowiczu broj poljskih turista u Hrvatsku a posebice na Pelješac osjetno porastao. Iznosi da svake godine u Hrvatsku dolazi oko 700.000 poljskih turista te da se u odnosu na prije 10 godina broj gostiju iz Poljske povećao 100 posto, efekti se odnose ne samo na dolaske nego i glede noćenja, a Pelješac je kao odredište Poljaka na prvom mjestu.

U novije vrijeme Maklowicz se počeo baviti i uvozom vina u Poljsku te distribucijom vina po svojoj zemlji, stoga je bio osobito interesantan Krauthakeru. Kao zaljubljenik u Dalmaciju, veli da sastavlja izbor hrvatske kapljice za ponudu u Poljskoj. Vlado Krauthaker stigao je očito na pravo mjestu: i njegova vina bi se preko Maklowicza uskoro trebala naći u Poljskoj. U tom vinskom biznisu Robertu Maklowiczu pomoć pruža sin, koji je, inače, čujem, u Švicarskoj završio visoku školu za hotelski menađment, koji je magistrirao u Bordeauxu i koji se po Europi mnogo družio sa sommelierima te dosta naučio baš i o vinu.

Ladanjska kuća Maklowiczevih kod Donje Bande na Pelješcu

Ladanjska kuća Maklowiczevih kod Donje Bande na Pelješcu

Robert Maklowicz govori mi da je 2013. osnovao tvrtku za uvoz vina jer u trgovinama u njegovu gradu nije bilo lako naći kapljicu po njegovu ukusu, naime prigovara da je u Poljskoj previše istehniciranih vina iz Novog svijeta a njega zanima kapljica s dušom iz naše stare Europe. Zasad uvozi vino iz Austrije, Mađarske, Češke,, Španjolske, Italije, Francuske i Slovenije, a sada eto starta i s hrvatskim etiketama. Otac i sin Maklowicz, koji vina plasiraju pretežito u grupu HORECA, u rujnu 2016. u Krakovu otvaraju wine bar.

Kako je uopće Maklowich postao tako tijesno vezan uz Pelješac? Na taj naš poluotok doveo ga je prije nekoliko godina upravo Bojan Baketa. Maklowicz se, objašnjava, odmah zaljubio u Pelješac i tu je htio kupiti imanje. Preko neke engleske agencije za nekretnine napokon je našao to što je htio u Donjoj Bandi: poprilična površina zemljišta uz glavnu cestu ali i zaklonjena od pogleda gustim mediteranskim raslinjem, dvadesetak stabala masline, blizina mora ali i dovoljno podalje od mora da ljetna gužva ne smeta, primjerenija temperatura osobito noću u odnosu na temperature uz more što je sjajno da dobar san, stare kuće nekadašnjeg obiteljskog gospodarstva koje su se mogle lijepo preurediti, a Maklowicz je to i učinio…

Chef Hrvoje Zirojević iz Laganinija na Palmižani i Bono Vox

Chef Hrvoje Zirojević iz Laganinija na Palmižani i Bono Vox

S poluotoka na otok: Palmižana je posebna dalmatinska priča. U široj javnosti ne govori se o njoj puno, ali svi važni, koji trebaju znati za nju – za nju i znaju! Naišao je tamo i slavni Bono Vox iz sastava U2, i u restoranu Laganini uživao u kreacijama chefa Hrvoja Zirojevića (o njemu je Svijet u čaši objavio prilog u boju 152).

Što je Bono jeo? Chef Hrvoje ponudio mu je, među ostalime, sirovi morski pjat (kamenica, ikra od ježa, tartar od capesante…), kompot od tune, pa carpaccio od sabljarke s crvenom narančom i pistacijem, dimljeni rižot sa sladoledom od karameliziranog sira (nije riječ o desertu!)… Je li tražio uz to pivo, ili whisky? Ne, nego vino. A koje? Htio je najbolje bijelo iz Dalmacije – a i domaćin se želio iskazati, pa, što je u ovoj situaciji mogao iz vinske karte Laganinija a i da odgovara jelu ponuditi do li – grk od Birea…

Sirovi morski pjat za Bona

Sirovi morski pjat za Bona

BRDO SVETACA

OLYMPUS DIGITAL CAMERAKrauthaker, Baketa i ja međutim nismo ručali u Laganiniju, nego na – brdu svetaca. Montes Sanctorum, daleko poznatiji naziv je – Saints Hills. Impresivan kompleks u selu Zagruda, u koje se iz Potomja i Donje Bande stiže glavnom cestom u pravcu Trpnja, Kune i Oskorušnoga. Građevina  Ernesta Tolja Saints Hills, koja se lijepo vidi već s magistrale, dominira krajolikom.Tu su vinski podrum, ugostiteljski objekt i apartmani za smještaj gostiju. Spoj proizvodnje, plasmana, užitaka, turizma. Uz pametnu promidžbu i, svakako, aktivnu participaciju seljana na raznim područjima, od npr. prikladnog uređenja šireg ambijenta do snabdijevanja restorana Saints Hills visokokvalitetnim izvornim namirnicama i specijalitetima domaće manufakture, pa i otvaranja, u selu, kakve prodavaonice takvih proizvoda i originalnih suvenira, možda i organizacijom kakvih atraktivnih događanja ali, što se veli, na nivou, seoce Zagrude moglo bi u gospodarskom smislu lijepo profitirati.

Kuća od kamena sa četiri kata, na površini oko 3000 četvornih metara na brdu, koja je kad ju je Ernest Tolj kupio bila u ruševnome stanju a koja se kad joj se prilazi magistralnom cestom sada doimlje kao zamak, nekad je pripadala izrazito bogatoj pelješkoj obitelji Bibica. Bibice, koji su tu živjele prije oko 200 godina, imale su i veliki vinograd, a bogatstvo im je bilo, navodno, procijenjeno na sedam milijuna veću svotu od one za koju su Amerikanci kupili Aljask

Podrum Saints Hills u Zagrudi:.Snimka iz zraka kompleks prikazuje u obliku broda

Podrum Saints Hills u Zagrudi:.Snimka iz zraka kompleks prikazuje u obliku broda

Saints Hills kao brod

Hrastovi i betonski badnjevi

Podrum: hrastovi i betonski badnjevi

Ernest Tolj

Ernest Tolj

Tolj je u svojoj vinskoj priči doista zagrizao golemi zalogaj: vinogradi ovdje na Pelješcu, na Dingaču – osam hektara, zatim na Komarni – 16 hektara, oba s Plavcem malim, te u Istri – 30 hektara s Malvazijom istarskom i s nešto Chardonnaya, Sauvignona i Semillona, po novome i s nešto Pošipa, enolog-savjetnik glasoviti Michel Rolland, godišnja proizvodnja ukupno stotinjak tisuća boca od čega je oko 25.000 boca plavca s Dingača i Komarne, vina su Mala Nevina i Nevina, Frenchie s potpisom Michela Rollanda (sauvignon i Semillon), zatim Poš (od Pošipa sađenog u Istri!), Rosé St. Heels, Sveti Roko (plavac s Komarne), Dingač te prošek Pro, proizvodnja maslinova ulja u Istri, pa ovaj velebni vinsko-turistički objekt (vinski podrum, kušaonica i restoran, ljetna terasa za predah uz piće, dva luksuzna apartmana za turiste) u Zagrudi, podrum za preradu grožđa iz Istre u Dicmu u industrijskoj zoni u Splitu.

Poslovni pristup vezan je, dakle, uz visoku kvalitetu proizvoda (vino i hrana) i uz plasman zahtjevnim gostima dubljeg džepa, a tu do izražaja dolaze stručnost i glasovitost svjetski renomiranog Rollanda, zatim, barem ovdje u Zagrudi, nadarenost i strukovna potkovanost mlade ekipe kuhara te voditelja i čuvara objekta.

U restoranu Saints Hillsa dočekali su nas Antonija Car, koja prima goste, nastupa i u ulozi osobe za odnos s javnosti, a verzirana je u sommelijerstvu i enologiji pa uskače po potrebi, Hrvoje Kovač, najmlađi brat supruge Ernesta Tolja Ivane, koji nas je proveo podrumom, te chef  Ante Bašić, koji se istaknuo kreacijama na tanjuru.

Vlado Krauthaker, Hrvoje Kovač, Antonija Car, Bojan Baketa i chef Ante Bašić

Vlado Krauthaker, Hrvoje Kovač, Antonija Car, Bojan Baketa i chef Ante Bašić

Stonske kamenice i tartar od brancina...

Stonske kamenice s kavijarom od 20 godina starog balzamskog octa, i tartar od divljeg brancina sa sorbetom od jabuke i krastavca te s prahom od maslinova ulja…

Saints Hills jelo 2

Nakon obilaska i te kako dotjeranog objekta – degustacija vina i ručak. Svježe i sirove pelješke kamenice s kavijarom od balzamskog octa starog 20 godina i s arancinima od skradinskog rižota i paškog sira popratili su Mala Nevina 2014 i Nevina 2012, tartar od divljeg brancina sa sorbetom od jabuke i krastavaca i s prahom od maslinovoga ulja pratio je Rosé St.Heels 2015, a domaće pelješke makarune s umakom od dugo pirjanog junećeg repa i s rajčicom te s ovčjim sirom popratio je plavac Sv. Roko 2013, dok je kao kruna na kraju, uz desert, poslužen bio Dingač 2011.

KIRIDŽIJA, te BURA: IZVRSNOST NA KAPALJKU

Vedran Kiridžija – izvrsni Dingač 2012, ali ponuda butelja te berbe mu je, veli, na izdisaju. Kako svako toliko barricaiju treba obnavljati, po mogućnosti, kad je već riječ o onome što treba biti razina vina Dingač, ponajboljim bačvicama, tako se Kiridžija nedavno odlučio kupiti jedan od najskupljih barriquea, onaj što ga pod nazivom Élégance po nekih 1000 eura tržištu nudi francuska bačvarija Seguin Moreau. Sad je u njemu Dingač iz berbe 2015. od koje ne samo Kiridžija nego i ostali Pelješki vinari očekuju vrlo mnogo

Vedran Kiridžija – izvrsni Dingač 2012, ali ponuda butelja te berbe mu je, veli, na izdisaju. Kako svako toliko barricaiju treba obnavljati, po mogućnosti, kad je već riječ o onome što treba biti razina vina Dingač, ponajboljim bačvicama, tako se Kiridžija nedavno odlučio kupiti jedan od najskupljih barriquea, onaj što ga pod nazivom Élégance po nekih 1000 eura tržištu nudi francuska bačvarija Seguin Moreau. Sad je u njemu Dingač iz berbe 2015. od koje ne samo Kiridžija nego i ostali Pelješki vinari očekuju vrlo mnogo

Naći se na Pelješcu a ne proćakulati uz čašicu s Vedranom Kiridžijom i Nikolom Burom iz Potomja bilo bi neoprostivo. I Kiridžija i Bura pelješke su vinske osobnosti, rade po svoje i tradicijski, i njihovi dingači spadaju svakako među najbolja i najuvjerljivija vina na poluotoku. Dok primjerice Dingač Sains Hillsa mogli bismo reći naginje modernome, Dingač Kiridžije i Dingač Bura perfekcionista Nikole Bure naginju tradicijskome. Bura zna ići u ekstreme i što se tiče alkohola (16 vol % k’o od šale) a i što se tiče slatkoće koja u nekim berbama u ustima bude i izraženija nego što bi bilo poželjno za puni sklad za vino koje nije desertno, međutim bouquet u kojemu se lijepo, i nimalo nametljivo, osjete i suhvice redovito je sjajan, upečatljiv. I Kiridžija, koji je na izdisaju s odličnim Dingačem 2012, i Bura sad su na tržištu s Dingačem 2013. Osoben, pun i snažan, lijepo mirisan, s i te kako nazočnim ali uglađenim taninom Dingač 2013 (15,0 vol %) od Nikole Bure vrijedilo bi u krugu peljeških proizvođača vina robne marke Dingač usvojiti kao stilski prototip vina marke Dingač. A Nikolu Buru i Vedrana Kiridžiju vrijedilo bi pak nagovarati da se malo prošire s vinogradima na Dingaču i da (pogotovu Bura) povećaju proizvodnju Dingača, naime šteta je što su količine tog ranga kakvoće kod njih vrlo male, posebice kod Nike Bure čiji se Dingač stoga jednostavno doslovce mora piti na kapaljku.

U kušaonici kod Nikole Bure. Bura inače, osim o svom Dingaču, brine i o Postupu Mare svoje sestre Marije Mrgudić (aktualna na tržištu je berba 2013; 16,5 vol % i 7 g/lit neprovrelog sladora) ali i o Zinfandelu američke obitelji Benmosche

U kušaonici kod Nikole Bure. Bura inače, osim o svom Dingaču, brine i o Postupu Mare svoje sestre Marije Mrgudić (aktualna na tržištu je berba 2013; 16,5 vol % i 7 g/lit neprovrelog sladora) ali i o Zinfandelu američke obitelji Benmosche

Ali, Potomje je s ove, sjeverne strane brda i tunela što vodi prema moru, a strmine Dingača koje se obrušavaju do mora na južnoj su strani i s one strane tunela. Boraviti na Pelješcu a ne ući u samo srce Dingača također bi bilo neoprostivo. I eto nas u naselju Borak, na adresi Dingač 4, u Villi Ana obitelji Daničić Kačić, pri dnu nagiba i već dosta blizu mora. Tu domaćini imaju dvije kuće, koje im služe i za prihvat turista, one su sa ukupno sedam apartmana s različitim brojem kreveta, od dva do šest. Božo Daničić i otac mu Ivo brinu o 22.000 trsova sađenih gustoćom od 10.000 panjeva po hektaru, loza je, kažu mi, vrlo stara. Većinom je riječ o Plavcu malome, nešto je Pošipa i Rukatca. Proizvode Dingač Daničić Kačić u dvije varijante – jedna je iz inoksa i bez drveta, a druga s dozrijevanjem u barriqueu, vino pune i u butelje, u sklopu kuće je simpatična mala prodavaonica vina, tako da i gosti mogu uživati u dingaču na njegovu izvorištu. Kušali smo Dingač 2014, berba koja se neće pamtiti vrlo je dobro izvučena, vino uredno i čisto, toplo i s alkoholom od čak 15 vol %, međutim s nešto slabijom strukturom i s manje mesa te s nešto izraženijom kiselosti (eh, da uz klasičnu strukturu organoleptički gledano takvu razinu kiselosti zadrži vino dingač i inače!), posljedica je to upravo te kišne 2014.

Trsje na oložaju Dingač snimljeno iz naselja Borak

Trsje na oložaju Dingač snimljeno iz naselja Borak

Ivo Daničić sa snahom u obiteljskoj prodavaonici vina

Ivo Daničić sa snahom u obiteljskoj prodavaonici vina

Moglo se i trebalo još dosta po Pelješcu, svakako i do organskoj produkciji okrenutoj obitelji Bogojević-Marušić u Prizdrini, koja s nekih dva hektara pod trsjem ukupno proizvodi oko 8000 butelja. Bračni par Denisa i Marijetu prati, naime, glas peljeških inovatora jer oni su, uz vino od Plavca maloga, počeli raditi i bijelo vino s maceracijom. Konkretno riječ je o kapljici od sorte Grk, koju na Pelješcu gotovo nitko ne njeguje pa ni od nje ne proizvodi (samostalno) vino, iako je Grk i tu preporučeni kultivar i iako je to kultivar kojemu upravo sorta Plavac mali, raširena na Pelješcu, treba, za oplodnju. Denis i njegova družica Marijeta, inače po struci biologinja a i sa stažom je u dubrovačkom ogranku Slow Fooda, priklonjeni su zdravoj (zdravo uzgojenoj) hrani i vole macerirana vina te ih često piju iz slovenskih podruma (nije valjda da ne znaju da takvih vina u visokoj kvaliteti ima i u hrvatskim podrumima!). Odlučili su prije tri godine posaditi Grk, i 2015. imali su prvu berbu od koje su proizveli, četverodnevnom maceracijom u otvorenim badnjevima i, poslije, dozrijevanjem vina u većoj bačvi od slavonskoga hrasta iz bačvarije Golub iz Jastrebarskoga, 200 litara vina. S tom kapljicom, kao Vinarija Križ, koja inače izvozi plavac u SAD, predstavit će se ove godine na festivalu maceriranih vina Grand Label Karakterre u Beču….

Moglo se i do, da tako velim, klasičnih, šire znanih Marije Mrgudić, pa Madirazze, Eljmara Lučića, Miličića, Skaramuče, Violića, PZ Dingač, Radovića, Miloša… Ali vrijeme ovaj put nije dopuštalo još pelješkog lutanja. Valjalo je na noćenje stići do Ćilipa, u Konavle. I nakon silnih crnjaka promijeniti boju prelaskom na – Malvasiju dubrovačku!

DUNDO MAROJE i BISER JADRANA

Dakako da je u Konavlima aktivna postaja bila kod obitelji Andra Crvika u selu Komaji. Namjeravali smo poći i do proizvođača Nika Karamana, naime Crvik i Karaman su među najzaslužnijima za revitalizaciju te sorte što se tradicijski uzgaja u Konavlima a kojoj je u nekom vremenu pa sve do relativno nedavno zbog nemara niza lokalnih vinogradara i vinara prijetila opasnost od iščeznuća. Međutim Karamana nije bilo kući pa smo duže ostali s Androm Crkvikom i njegovim sinom Petrom, koji pomalo preuzima kormilo. Već sam prije pisao o Crvikovima i njihovim vinima, ovdje evo tek podsjetnik na dio njihova poriva i nastojanja da čuvaju domaće, autohtono: vina obitelji Crvik iz tzv. prve linije, a to su malvasija dubrovačka, plavac mali te mješavina plavca, merlota i caberneta, nose nazive vezane uz pojmove iz djela Dundo Maroje, dakle Tezoro, Pomet, Vilin ples. Posljednjih godina, pa čak i u spornoj 2014., obitelj Crvik je imala jako dobre malvasije. Otkako je enološki dio preuzeo Petar Crvik, enolog po struci, i druga su vina i te kako kvalitativno napredovala. Nakon obilaska podruma i prostora oko kuće u koji spada i jedna lijepa vinogradska parcela, evo što je od zanimljivosti ostalo zabilježeno u notesu i u fotoaparatu, te o čemu smo pomalo, mezeći pršut i sir i pijuckajući malvasiju Tezoro, te crnjake Pomet  i Vilin ples, čavrljali.

Imanje obitelji Crvik u Komajima kod Ćilipa

Imanje obitelji Crvik u Komajima kod Ćilipa

U sklopu imanja Crvik postoji kamena kućica stara 330 godina, i u njoj je Andro zamislio da bude mali muzej vina, s naglaskom na bačvarstvo, jer njegov je otac bio bačvar. Kuriozitet je što na prednjici kućice iz kamena raste – smokva. I daje plod! Andro to objašnjava time da je svojedobno valjda ptica na taj dio kuće u pukotini između nekoliko kamena u spoju ostavila sjeme smokve, i tako je krenulo…

Ali, ima još: uz tu istu kuću raste divlja naranča. Ona rađa krajem godine. I obvezna je uz konzumaciju teže hrane. Andro Crvik veli da svinjsko pečenje jednostavno mora biti poškropljeno sokom te divlje naranče da bi bilo ukusno kako treba.

Kušanje malvasije Tezoro, te crnjaka Pomet i Vilin ples: Krauthaker te Petar i Andro Crvik

Kušanje malvasije Tezoro, te crnjaka Pomet i Vilin ples: Krauthaker te Petar i Andro Crvik

Nije to sve kod Crvikovih: u kušaonici uz velike bačve na dva mjesta sa stropa visi, kao uspomena na neka prijašnja vremena, po jedan mijeh od kože od koze, koji je nekad služio kao posuda za transportiranje vina. Mijeh je volumena 50 litara. Na magarca ili konja stavljalo se po dva takva ispunjena mijeha i vino se prevozilo od podruma do trgovine.

Crvik se i te kako brine da te domaće sitnice kao kuriozitet nađu put do turista, koji je potencijalni potrošač i kupac. Uspio je osigurati češće i redovite posjete gostiju, no navodi kako je posjet podrumu u Konavlima mnogo isplativiji u predsezoni i posezoni nego u glavnoj sezoni maker tada dubrovački kraj naprosto nemoguće vrvi turistima.

– U srpnju i kolovozu ipak su ljudi, s obzirom na vrućine, dosta orijentirani na osvježenje kupanjem, pa more nama u Konavlima, da tako kažem, odnese dosta gostiju, međutim na proljeće dok još ne nastupe tolike vrućine te u rujnu i listopadu kad je vrućina jenjala i osvježenje kupanjem u moru nije toliko važno, dolazi nam mnogo pojedinaca te organiziranih grupa s cruisera, mogao bih reći da se u predsezoni i posezoni u Konavlima realizira 80 posto od ukupne prodaje vina i drugih proizvoda na kućnome pragu – kaže Crvik.

Smokva - iz kamene kuće...

Smokva – iz kamene kuće…

Prije dvije godine kad sam s grupom inozemnih eno-gastro i turističkih novinara bio u posjetu Konavlima i kad smo na jednoj večeri bili gosti Udruge konavoskih vinogradara i vinara stekao se dojam da udruga u organizacijskom i realizacijskome smislu ide pravim putem te da će i ona pridonijeti među ostalime i tome da i lokalni proizvođači vina  imaju veću korist od tog silnog turizma u širem dubrovačkome kraju. I, to je, u ovom našem stanju opće neorganiziranosti vinske branše, posebice one u Dalmaciji, izgledalo obećavajuće, svakako za pozdraviti, međutim čini se da je sada optimizam vezan uz tu poslovnu organiziranost bitno splasnuo, naime Crvik na pitanje o aktivnostima udruge kaže:

... te divlja naranča, koja raste uz istu tu kuću

… te divlja naranča, koja raste uz istu tu kuću

– Udruga je na žalost postala neaktivna. Ja sam vukao dok sam mogao, ali godine su tu i više nemam snage, a drugi se baš i ne prihvaćaju posla pa sam pomalo razočaran. Šteta je što udruga nije u dovoljnoj mjeri aktivna, jer, koliko znam, od raznih institucija stižu dopisi s ponudama poticaja za razne projekte, ali eto zbog slabije aktivnosti udruge ostvaruje se ništa, ili gotovo ništa. Posjedujem dva stabla masline, ali ne stoga da berem plod i da radim nešto ulja, nego više stoga da se grančice te mitske biljke dadu na blagoslov i da se potom, blagoslovljene, stavljaju u vinograde i polja da štite rod. Možda bi se neke grančice trebale upotrijebiti i za blagoslov domaćih ljudi, da budu nakloniji kvalitetnoj poslovnoj suradnji da nam onda svima ovdje bude bolje – rekao je Andro Crvik.

Muzejski eksponat kod Crvika: koža od koze kao mijeh i kao nekad uobičajeni recipijent za transport vina

Muzejski eksponat kod Crvika: koža od koze kao mijeh i kao nekad uobičajeni recipijent za transport vina

I pozvao Krauthakera i mene da nam, kako je rekao, u punome sjaju predstavi najprije svojega dobrog prijatelja i susjeda u Komajima, a potom i svećenika u crkvi u Ćilipima. Obojica su, veli, veseljaci i aktivni u funkciji promidžbe teritorija, pa ih vrijedi doživjeti.

Crvikov prijatelj, za kojega nisam ni pomislio da ću ga baš tu sresti a kojega inače poznajem već dugo iz Zagreba – riječ je o Zlatku Đurašu, s obiteljskim porijekom iz Ćilipa a rođenime u Metropoli – pokazao se uistinu u punome sjaju – u vrlo atraktivnoj svečanoj svatovskoj narodnoj

Zlatko Đuraš u svečanoj svadbenoj narodnoj nošnji Konavala

Zlatko Đuraš u svečanoj svadbenoj narodnoj nošnji Konavala

nošnji Konavala, inače staroj 175 godina i prenošenoj kroz obitelj s koljena na koljeno. Đuraš, koji je, inače, član predsjedništva Hrvatsko-norveškog društva podružnice Dubrovnik (to je, bogme, veza sjever-jug!) i koji sada na neki način živi na relaciji Zagreb-Dubrovnik-Ćilipi, redovito se u ovoj lijepoj i vrijednoj narodnoj nošnji pokazuje turistima i u Dubrovniku, na raznim lokalnim manifestacijama, kulminacija je svakako Festa svetog Vlahe…

Svećenik don Josip Barišić, koji nas je dočekao u crkvi u Ćilipima na tornju koje je spomen-ploča prvom hrvatskom kralju Tomislavu, predstavio se u sasvim drukčijem svjetlu od uobičajenoga i očekivanoga: pojavio se ne u crnoj dugačkoj halji i uštogljen nego u bijeloj majici i svijetlim kratkim hlačama, spreman i te kako i za svjetovni razgovor… Naizgled više turist nego službenik Božji. Bavi se rakijama – kreira travarice, ali i degustira koju čašicu, šali se i priča viceve, riječju: društveno društven.

U društvu s donom Josipom Barišićem i uz čašicu njegove travarice

U društvu s donom Josipom Barišićem i uz čašicu njegove travarice

Par (jako dobrih) njegovih rakijica pozvao je svojim djelovanjem u želucu hitno na ručak. A ručak, i susret s majstorom sommelierom Sinišom Lasanom iz Zagreba, koji je također društveno društven, bio je predviđen u Dubrovniku, na način da taj lijepi grad cijelo vrijeme – imamo na dlanu. Lasan je predložio vrh brda Srđ, i vidikovac do kojega iz srca groda stiže vučnica, a u sklopu kojega je i restoran Panorama, a taj je pak kao i restoran Proto u starome gradu gdje Lasan sezonski radi već nekoliko godina, u vlasništvu Nautike.

Dubrovnik s vrha Srđa

S vrha Srđa – na dlanu Dubrovnik i tvrđa

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na platou na Srđu ispred ulaza u restoran Panorama – veći broj bagija. Služe u turističke svrhe. Svako toliko njima turisti odlaze na 45-minutni obilazak kraja, cijena po osobi je 240 kuna

Na platou na Srđu ispred ulaza u restoran Panorama – veći broj bagija. Služe u turističke svrhe. Svako toliko njima turisti odlaze na 45-minutni obilazak kraja, cijena po osobi je 240 kuna

Restoran Panorama, na jedinstvenom mjestu – točno iznad stare dubrovačke gradske jezgre, i jedinstvene impostacije na kosini vrha Srđa – kako se brdo spušta tako je postavljen i objekt, dakle s puno manjih terasica sa po jednim do par stolova po razini. Da nema stolova i sjedalica te tendi što štite od sunca, promatrano iz zraka iz veće udaljenosti činilo bi se kao da je riječ o stepenicama…  Veći broj tih terasica postavljen je tako da gost može uživati u pogledu na Dubrovnik i njegov akvatorij. Konobari simpatična izgleda s bijelim šeširićima na glavi, hrana lijepo poslužena, vrlo okusna.

Jedinstveni užitak Dubrovnika iz jastrebove perspektive potrajao je bogme do pred večer! Siniša Lasan, Suhadolnik, Tomislav Lonac, Ksenija Matić i Vlado Krauthaker

Jedinstveni užitak Dubrovnika iz jastrebove perspektive potrajao je bogme do pred večer! Siniša Lasan, Suhadolnik, Tomislav Lonac, Ksenija Matić i Vlado Krauthaker

Jedinstveni užitak Dubrovnika iz jastrebove perspektive potrajao je bogme do pred večer!

Jutro je međutim trebalo dočekati na drugoj dalmatinskoj točki ali još uvijek u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, konkretno u Opuzenu.

HOTEL-VINARIJA

Hotel Merlot u Opuzenu. Sobe nose nazive vinskih sorata

Hotel Merlot u Opuzenu. Sobe nose nazive vinskih sorata

Uz neretvanske žabe i jegulje: braća Prović – Branko i Vjekoslav, Vjekoslavova supruga, te njihova kćerka Monika

Uz neretvanske žabe i jegulje: braća Prović – Branko i Vjekoslav, Vjekoslavova supruga, te njihova kćerka Monika

Uz jadransku magistralu u Opuzenu je hotel stvoren za vinske duše: naziv mu je – Merlot! A sobe nose ne brojeve nego su označene nazivima vinskih sorata, Krauthakeru je dodijeljena soba Graševina, a meni – kao da su na recepciji znali da volim crnjake – Merlot. Taj hotel Merlot jedinstven je svakako po tome što je i – vinski podrum. Ne tek u smislu prostora u kojemu se čuvaju butelje, dakle vinoteke. Riječ je o podrumu u kojemu se vino i rađa. Vinski podrum doslovno je i smješten u podrumu, a da uz vrata koja vode u nj nema pločice s oznakom ne bi se ni znalo za to vinsko carstvo u zgradi. Vlasnici hotela Merlot – članovi obitelji Prović istodobno su eto i hotelijeri i proizvođači vina.

– Inspirirani Neretvom te sa željom da omogućimo njen istinski doživljaj otvorili smo mali obiteljski hotel i u sklopu njega vinariju. Vjerujemo da autentični doživljaj destinacije znači u što širem spektru vidjeti boje i osjetiti mirise i okuse, pa se mi eto trudimo priču o Neretvi ispričati i kroz tipične specijalitete kraja pripravljene na tradicijski način i kroz vina što izražavaju karakter regije. Od naših delicija svakako su za istaknuti slasne žabe i zagonetna jegulja. Od vina, koja proizvodimo od grožđa iz naših vinograda smještenih na ravnom području oko dva kilometra udaljenome od ušća Male Neretve i okupanoga suncem gotovo čitave godine, ponuditi možemo chardonnay, merlot & cabernet sauvignon, žuti muškat i zlataricu – kaže Vjekoslav Prović, direktor hotela i vinar.

Kraljica podruma Monika Prović, s ocem i stricom uz bačvice

Kraljica podruma Monika Prović, s ocem i stricom uz bačvice

Plodna delta Neretve – zeleni biser Jadrana

Plodna delta Neretve – zeleni biser Jadrana

Hotel Merlot, sa 16 soba (1/2 i 1/3) i s tri zvjezdice, tik je uz rijeku Mala Neretva, nedaleko je od carstva mandarina, u blizini je i mora. Domaćin organizira foto-safari kroz vožnju brodicom po uskim kanalima Neretve i uz lopoče, šaš i trsku. Rekreacija se može naći u ribolovu i vožnji kajakom, a na plaži Ušće u odbojci na pijesku.

Delta Neretve jedno je od rijetkih močvarnih područja u Europi i jedina delta u Hrvatskoj. Pokriva oko 12.000 hektara. Odavna tu je glavna gospodarska grana poljoprivreda, a u novije vrijeme u procvatu je turizam. Predio je bogat rijetkim vrstama ptica, koje se skrivaju u šašu i trski. Ovaj dio zaštićeni je orinitolški rezervat, a Neretvani očekuju da će uskoro imati park prirode. Ambijent je izraženo zelen i zato ga i prati naziv Zeleni biser hrvatskog Jadrana. U kontekstu razvoja turizma, koji danas traži i nešto više od izležavanja na plaži i kupanja u moru, mogućnostima što ih teritorij daje za razne oblike razonode i rekreacije pridružuje se i antička baština Opuzena. Najkarakterističniji je dio današnjeg Opuzena mjesni trg, veliki dubinski gotovo scenski prostor na kraju kojega se nalazi crkva sv. Stjepana, sagrađena krajem 19. stoljeća u oblicima neoklasicizma. Trinaest tona teška monolitna klupa postavljena neposredno uz crkvu predstavlja legendu o nastanku grada Opuzena.

Nastavak dinamične skitnje prema sjeveru i prema – njenome kraju. Pred očima efektan prizor Skradina s marinom.

Skradin: marina, efektan prizor

Skradin: marina, efektan prizor

I onda, veseli susret u skladinskom restoranu Zlatna školjka, uz fritto misto – frigani gavuni, lignjice, kozice… za prste polizat’! – uz zelene njoke (bez krumpira) s kozicama te uz čuveni skradinski rižot, a bogme i uz četiri različita vina od ukupno 170 etiketa u cjenovnom rasponu od 120 do – da! – 7000 kuna što ih na vinskoj karti ima spomenuti restoran…

Od gavuna, kozica, lignjica preko zelenih njoka s kozicama do skradinskog rižota

Od gavuna, kozica, lignjica preko zelenih njoka s kozicama do jedinstvenog skradinskog rižota

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Happy end! Turneja je završila sretno, zadovoljni smo i time što smo, s obzirom da smo praktički stalno konzumirali delicije iz mora, prilično sigurni da smo izbjegli porciju od onog ovoga ljeta u Dalmaciji  pronađenog neispravnoga mesa kojega je prije zapljene u opticaju moglo biti i više od upecane 4,5 tone…

Ali, happy end i još iz jednog razloga: školarka Magdalena je pred svojega didu Vladu došla s tatom Ivom i mamom Martinom u Skradin iz Vodica, gdje je obitelj Krauthaker-Grgić bila na ljetovanju. Živio, i zdrav bio, Dida Vlado! ♣                                                SuČ – 08/201

Nakon više dana ponovni i dakako radosni susret s djedom: Magdalena i Vlado Krauthaker: živio, i zdrav bio, moij dida!

Nakon više dana ponovni i dakako radosni susret s djedom: Magdalena i Vlado Krauthaker: Živio, i zdrav bio, moj Dida!

 

Ilok i prema elitnome gostu / PRINCIPOVAC ZA PRINČEVE!

Read More…

Kaštela / KAIROS – OPETOVANI SRETNI TRENUCI

U prazavičaju Zinfandela

Falile se Kaštelanke da su lipše - i slaje! - neg' Splićanke

Falile se Kaštelanke da su lipše – i slaje! – neg’ Splićanke

                    Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Facebook ⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

OD SOLINA DO TROGIRA u SMJERU ISTOK-ZAPAD – GRAD OD SEDAM KAŠTELA. JEDAN OD NAJVEĆIH PRIOBALNIH ZALJEVA NA SREDNJEM JADRANU s BRDOM KOZJAK NA SJEVERU a KOJI OD OTVORENOGA MORA ŠTITE POLUOTOK MARJAN i OTOK ČIOVO. DUŽINA MORSKE OBALE: 14,5 km, POVRŠINA OKO 60 m2. ADMINISTRATIVNO SREDIŠTE: KAŠTEL SUĆURAC. PODRUČJE u SVIJETU MALO POZNATO, ALI IPAK ZNANO PO VINSKOJ SORTI KOJA JE SVJETSKU SLAVU STEKLA U – KALIFORNIJI! BIBLIJSKI VRT, i STORIJA o ZABRANJENOJ LJUBAVI… NEADEKVATNO ISKORIŠTENI TURISTIČKI POTENCIJAL

Kairos, u originalu napisano καιρός, riječ je starih Grka koja označava pravi trenutak, i to opetovano. Stari Grci koristili su dva pojma za vrijeme: chronos i kairos. I dok se prvi vezuje uz kronološki aspekt, protok vremena, drugi se odnosi na trenutak protoka vremena unutar kojega se sve događa. Kako se izrazom kairos obilježava sretni trenutak, pojam Kairos rabi se i kao naziv za Boga sretnog trenutka. Kairosom je prozvano i vino vinogradarsko-vinskog posjeda Vinski dvori ponad Trogira u vinogorju Kaštela-Trogir.

Neobičan naziv na etiketi svakako s marketinškog aspekta izaziva pozornost, ali ne samo to, on i opravdava tu pozornost, jer vino je jako dobro. Svaka mu je čaša – kairos!

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Šampionski Kairos 2011 crljenak kaštelanski od Vinskih dvora iz Trogira: pobjedničko odličje u kategoriji samo crljenaka primio je enolog Nikša Zglav. Ostali nagrađeni 2015: lijevo na slici od Zglava je Marin Milan, dobitnik prve nagrade u kategoriji odležanih crnih vina općenito (poklopilo se da je njegov nagrađeni crnjak – vrlo fini! – upravo od Crljenka (berba 2013; njegovan u barriqueu, još nije bio napunjen, 15,2 vol %, količina oko 10.000 litara), a desno od Zglava su Mladen Kuzmanović, prvak u kategorijama bijelo vino i opolo iz 2014, te Jakša Bedalov, prvak u kategoriji crnih sorata općenito, a iz berbe 2014

I službeno je to (i) za 2015. godinu potvrđeno u Kaštelima na strukovnom ocjenjivanju Bakhova nektara iz podruma dalmatinskih, ipak većinom kaštelanskih vinogradara i vinara, koji trsje uzgajaju na padinama Kozjaka: Kairos Crljenak kaštelanski 2011 Vinskih Dvora, tvrtke u kojoj je, inače, svojedobno, od trenutka kad je pokrenuta pa još neko vrijeme, u partnerskom odnosu bio i imoćanski vinogradar i vinar Ante Grabovac, nekadašnji saborski zastupnik, ne samo da je na strukovnome ocjenjivanju ove godine osvajač zlatne medalje u kategoriji crljenaka, nego je i ukupni pobjednik, s bodom i pola prednosti nad, također zlatnima, Pribidragom omiške Kuće sritnog čovika Mimica i Crljenkom kaštelanskime OPG-a Jakše Bedalova iz Kaštel Kambelovca. Vinski dvori tako su ponovili uspjeh iz 2014., kad su također proglašeni šampionima.

Izvorno Crljenak kaštelanski – koji, usput, nama valjda nije bio dovoljno dobar pa je ovdje gotovo iščezao prije nego li su ga u Dalmaciji pred ne puno godina putem DNA otkrili naši i američki znanstvenici vezani uz područje ampelografije i dijagnostike – a koji je raširen na jugu Italije i na Apeninskoj čizmi postao Pimitivo a onda u Kaliforniji i Zinfandel sa svjetskom reputacijom, bio je motiv za posjet Kaštelima.

A i utjecaj znane pjesme Falile se Kaštelanke, da su lipše neg’ Splićanke… imao je učinak. No, uz Kaštelanke lipše neg’ Splićanke postoje još jedne lipe, slatke Kaštelanke, a to su sočne trešnje… Nipošto, kad se govori o Kaštelima, ne treba zaboraviti na bob – još nešto osobito tipično za kaštelansko područje, što se, inače, nalazi između Splita i Trogira, po desetak kilometara udaljeno i od jednoga i od drugoga spomenutoga grada, a proteže se, uz obalu i s planinom Kozjak (779 m) u zaleđu na sjeveru, u priličnoj dužini i obuhvaća sedam Kaštela – Kaštel Štafilić, Kaštel Novi, Kaštel Stari, Kaštel Lukšić, Kaštel Kambelovac, Kaštel Gomilica i Kaštel Sućurac. Ti svi Kašteli administrativno čine jedan grad, danas s, navodno, oko 45.000 stanovnika. Kad je već grad, a ne selo, ne može biti dalmatinsko Dugo Selo, a nije ni Dugi Grad, jednostavno zato jer ovu zonu karakteriziraju brojni dvorci, kašteli (od talijanske riječi castello) što ih je u vrijeme najezde Turaka kao svojevrsne utvrde sagradila lokalna vlastela da bi se obranila od napada, pa se koristi naziv Kaštela.

Kaštel Kambelovac

Kaštel Kambelovac

Zanimljivo: prema unutrašnjosti, tj. kopnu, ti dvorci su izgledali kao utvrde, s kulama, opkopima, puškarnicama i otvorima za topove, a prema moru sasma drugi prizor – izgled je u stilu renesansnih ljetnikovaca sa širokim prozorima i balkonima. Prostorije dvorca krasio je venecijanski nasmještaj, a poseban ugođaj interijeru davale su umjetničke slike i bogate biblioteke… U vrijeme mira plemenitaši-bogatuni imali su doista – kairos!…

Područje Kaštela, gdje je još davno u povijesti došlo do naseljavanja zbog plodne zemlje i mogućnosti vinogradarenja na padinama Kozjaka, dosta dugo vremena u modernoj povijesti bilo je industrijska zona, pa zacijelo stoga nije osobito privlačilo pažnju turista i onih koji vole fino jesti i piti. A da kraj ima potencijal upravo za turizam pokazuje i podatak da su ga još u prvoj polovici 19. stoljeća otkrili i počeli posjećivati i ugledni stranci npr. tadašnji kralj Saske, spisatelji iz Njemačke, a prvi gosti koji su stigli tamo u većem opsegu i koji se mogu smatrati turistima došli su 1895. iz Njemačke, tako da su 2015. Kaštela obilježila 120 godina organiziranog turizma. Kako je bilo nedostajalo smještajnih kapaciteta, 1899. utemeljeno je Društvo za ustanovljenje lječilišta i podignuće kupališta na obali Donja Kaštela, s ciljem da se sagrade potrebni turistički objekti…

Sad se situacija mijenja, turizam ide uzlazno, ali je pitanje koliko se lokalno stanovništvo odmiče od shvaćanja da turizam čine sunce, more i izležavanje na plaži, a koliko radi na tome da iskoristi određene svoje komparativne prednosti, u prvom redu upravo stare dvorce, crkve bogate ukrasima i umjetninama, pa onu vezanu uz zavičaj Crljenka, a i onu vezanu uz maslinu staru 1500 godina što još uvijek živi u Kaštel Štafiliću, kao i površinom od 12.000 četvornih metara velik Biblijski vrt svetišta Gospe od Stomorije kod Kaštel Novoga.

Taj jedinstveni Biblijski vrt nalazi se u podnožju južnih padina Kozjaka u zapadnome dijelu Kaštelanskoga polja. Kad sam ga prije koju godinu pošao obići s magistralne ceste iznad Kaštel novoga, pred mjestom gdje valja poći makadamskim putem tri kilometra prema sjeveru nigdje nije bilo oznake pa je trebalo skoknuti na obližnju benzinsku crpku pitati kako do stići do odredišta.

Kaštel Novi

Kaštel Novi

Tamo je 1189. podignuta crkvica sv. Marije od Špiljana, sada zvane Gospa od Stomorije. Prostor je danas svetište, kamo se hodočasti, posebno, dakako, 15. kolovoza, na praznik Velike Gospe. Kad tim makadamskim putem dođete do kamenog stupa na kojemu je brončana skulptura Ključ sv. Petra, autorski rad kipara Mijića, na ulazu ste u Biblijski vrt. Malo dalje dočekuje vas Spomen-kamen, rad kipara Gugića, na kojemu stoji: Na spomen drugog došašća sv. Oca Ivana Pavla II zasnovasmo Biblijski vrt u Stomoriji nad zaljevom – Pučani Kaštela, 27. rujna 1998. Nasuprot spomen-kamenu zasađena je Papina maslina, koju je iste te 1988. godine blagoslovio Papa Ivan Pavao II. Sjeverno od crkvice uređen je terasasti predio Jidro, pod čijim je starim maslinama postavljena Kolona kamenih masiva megalita, u slavu hrvatskim velikanima koji su u svom znanstvenom i umjetničlkom stvaralaštvu bili nadahnuti Biblijom – svetom Jeronimu, Jurju Dalmatincu, Marku Maruliću, Bartolu Kašiću, Ivanu Meštroviću.

Kaštel Lukšić

Kaštel Lukšić

 BIBLIJSKI VRT

Dobrodošlicu vam želi i Noina arka, drvena skupltura znanog kipara Lipovca. Istočno od Noine arke prijelaz je preko malog kamenog mosta i dolazi se tradicijskim Putom Procesije na predio zvan Gospina njiva, i na Gospin ružičnjak. Odmah tu je u Getsemanski vrt s maslinama – divljom, jeruzalemskom koja je donesena iz Svete Zemlje, bjelopodnom bisernicom, i našom oblicom.

Kaštela: Biblijski vrt - svetište od Gospe Stomorija

Kaštela: Biblijski vrt – svetište Gospe od Stomorije

Biblijski vrt: Noina arka

Biblijski vrt: Noina arka

Osobitu pažnju privlači mali vinograd, podignut kao spomenik težaku i spomenik vinovoj lozi, kojoj od svih biljaka najviše i pristaje epitet biblijska, naime u Bibliji vinova loza spominje se 44 puta, vinograd 145 puta a vino 234 puta, k tome vino ima i centralnu ulogu u svakom euharistijskome slavlju. Nakon što je otkriveno porijeklo Zinfandela, taj je vinograd prihvaćen i kao svojevrsno svjedočanstvo o kolijevci Crljenka. Vinograd je zamišljen u 12 redova i sa 12 kultivara, u svakome redu zasađena je druga sorta, tako da su tu, eto, Ninčuša, Glavinuša ili Okatac, Ljutun, Babica, Crljenak kaštelanski (Pribidrag, Tribidrag, Zinfandel, Primitivo), Plavac mali, Dobričić, Crljenak viški, Babić, Vranac, Grk i Plavina. Predstavnici grada Yountvillea u Kaliforniji posebno su posadili nešto Zinfandela odnosno Crljenka, kultivara koji je povezao Yountville i Kaštela.

Biljni svijet vrlo je zanimljiv u ovome Vrtu zamišljenom da bude prostor gdje će rasti biljke što ih navodi Biblija. Tu se nalazi većina od 110 biljnih vrsta što ih Biblija spominje. Među najviše puta ponovljenih su, uz vinovu lozu i maslinu, još i smokva, potom badem, rogač, nar, crni dud, pa biblijske krušarice: pšenica, ječam, proso, onda povrtnice: bob, slanutak, leća, pa crni i bijeli luk i poriluk.

Biblijski vrt: jabuka!

Biblijski vrt: jabuka!

Od šumskog drveća i grmlja u Biblijskome vrtu se nalaze libanonski cedar, jeruzalemski bor, pinjol, Judino drvo, mirta, oleander. Moguće je vidjeti i poljsko cvijeće i bodljikavo bilje koje govori o ljudskoj patnji. Značajno su zastupljene ljekovite i mirisne biljke kao anis, kumin, korijandar, kapar, mravunac, gorušica…

Biblijski vrt: endemsko bilje

Biblijski vrt: endemsko bilje

Ima, dakle potencijala da se privuku posjetitelji i turisti. Međutim priča oko Crljenka i njegova zavičaja, unatoč tome što se i naš američki vinar Miljenko Grgić aktivno – poticanjem i podupiranjem znanstvenog istraživanja o porijeklu Zinfandela, zatim materijalno a i na određeni način marketinški, uključio u nju, (pre)slabo se ovdje valorizira. U vrijeme kad se objavilo da je Zinfandel isto što i Crljenak kaštelanski, brojni članovi američke udruge Zinfandel Advocates and Producers (ZAP = Ljubitelji i proizvođači zinfandela), zadovoljni što se definitivno otkrila domovina Zinfandela, pokazivali su volju da se uključe u aktivnosti oko stvaranja uvjeta za formiranje u Kaštelima centra kamo bi se dolazilo u posjet Zinfandelu, mnogi su Amerikanci izražavali želju da obiđu to mjesto – lijep izlet s nekog od brojnih cruisera kad dođu u splitski akvatorij, a i sa strane lokalnih struktura iz sektora vina pokazan je interes da se otvori svojevrsna Kuća Crljenka/Zinfandela, s prostranim restoranom i kušaonicom, međutim do sada ništa od toga…

Biblijski vrt: spomenik hrvatskim velikanima

Biblijski vrt: spomenik hrvatskim velikanima

Glavni preduvjet za otvaranje takvoga objekta posvećenoga Crljenku je da ima na tržištu dovoljno crljenka kao vina, i to vina višeg ranga kakvoće na kakav su naviknuli potrošači zinfandela. Situacija se donekle popravlja naime pojavljuje se više etiketa s nazivom Crljenak, ali slabo se popravlja glede količina jer kaštelanski vinari su uglavnom mali, većma im godišnja produkcija ne prelazi 1000 ili 1500 litara. A, rekao bih i da je krajnje vrijeme da se jače općenito poradi i na kvaliteti. Bitno je, ponavljam, da bude dovoljno crljenka na višoj kvalitativnoj razini, a tu stvari šepaju, ne idu dovoljno hitro naprijed. Vidi se to po ocjenama uzoraka s ovogodišnjeg ocjenjivanja (samo tri zlata, najviša ocjena 86,40/100 bodova, ostala dva zlata su sa 85, dakle na knap, vrlo mršavo zlato, dva su crljenka s 84, a ostalo je 83 i niže. Što se tiče bijelih lokalnih vina, najviša ocjena bila je ove godine 82,20/100 ostatak je na 80 i ispod sve do 69, kod opola iz 2014. najviša ocjena je bila 81,20/100, jedna je 80, a sve ostalo je ispod, do 69; u kategoriji crnih iz 2014 jedna je pak ocjena 81,60/100 a jedna 80, ostalo sve je ispod, do 69, a u grupi odležanih crnih vina 82,80, jedna 82,60 i jedna 82, ostalo sve niže. U degustaciji na reviji vina podastrtih na kušanje nakon podjele priznanja – potvrda službenih ocjena. Tek nekoliko proizvođača – naravno oni koji su i iskočili kakvoćom i ocjenom – produkciji vina pristupa na jačem profesionalnome nivou. Nekolicina malih vinara u grupi odležanih vina pokazala da umije proizvesti dobro, ali i to da se ne trsi i da vino, koje je očito imalo potencijala, kako treba i finalizira.

Za boravka u Kaštelima s grupom kolega novinara obišao sam nekoliko tamošnjih proizvođača vina. Prvi je bio Jakša Bedalov, koji sa suprugom Ankicom u Kaštel Kambelovcu vodi konobu i nekoliko apartmana za smještaj gostiju. Bedalov nastavio je posao na zemlji preuzet od oca. Godine 2006. registrirao je OPG. Kaže da je počeo vraćati vinovu lozu na terene i do 400 metara nadmorske visine na padinama Kozjaka gdje je ona bila raširena nekad, prije nego li je preseljena u ravnicu. U brdu ima 1,8 hektara a u polju 0,8 ha. Uzgaja Crljenak (60 posto), Plavac mali (25 posto), te Dobričić i Maraštinu, a uz jednosortna vina proizvodi i jednu mješavinu – cuvée Tribus, od Crljenka, Dobričića i njihova potomka Plavca maloga. Vino je baš moglo biti i s domaćim nazivom: Sritna fameja.

OL

Vinar, kuhar, ugostitelj: Jakša Bedalov sa suprugom Ankicom

– Moja obitelj već pedesetak godina bavi se i turizmom. Supruga i ja na tom smo kolosijeku s dosta žara, naime u turizmu vidimo lijepe mogućnosti i za plasman naših poljoprivrednih proizvoda. Posjedujemo 10 apartmana za oko 22 osobe. Naša konoba otvorena je ne kao klasičan ugostiteljski objekt za svakog namjernika, mi usluge pružamo samo gostima koji su kod nas na smještaju i organiziranim grupama koji kod nas naruče programe vezane uz lokalnu gastronomiju, dakle radionice, ono što se danas moderno naziva cooking class, te na vođene degustacije vina. Ja sam naime izučeni kuhar, nastojim nuditi tipična jela ovoga kraja i u prvome redu kaštelanska vina – kaže Jakša Bedalov, koji nam je priredio sjajan gastro-užitak svojima ribljom hladetinom sa šparogom i rotkvicom, pašticadom od netom ulovljene divlje tune s palentom i suhom šljivom, zatim izvanrednom sipom s crnilom i s bobom. Bob je, da ponovim, tipičan baš za Kaštela i svake godine sredinom svibnja organizira se Fešta od boba. Za desert Bedalov je poslužio kaštelansku tortu, od badema, s čokoladom, narančom, te dakako – prošekom!

Enogastronomija Jakše i Ankice Bedalov:

Enogastronomija Jakše i Ankice Bedalov: morska hladetina, sipa s bobom, pašticada od tune s palentom, te kaštelanska torta…

...i smotra butelja

…i smotra butelja

CRLJENAK i BABICA, MILJENKO i DOBRILA

Antun Tonči Kovač ima lijepu kuću u Kaštel Sućurcu. Vinu i maslini posvetio se profesionalno, sad živi od vina i maslinova ulja. Inače je završeni inžinjer brodostrojarstva, dugo se bavio uzgojem povrća u plastenicima, a kad mu je to dosadilo prodao je plastenike i 2007. najozbiljnije krenuo u vino.

Na padinama Kozjaka, gdje inače, navodno ukupno ima oko 400.000 trsova vinove loze, Kovač na nadmorskim visinama od 200 do 300 metara na šest lokacija i na terasama, na dobro drenažnome tlu uzgaja 9000 loza, Crljenak i Plavac mali.

Antun Tonči Kovač

Antun Tonči Kovač u svom malom simpatičnom podrumu koji lijepo posluži i kao kušaonica

Uz klasično crno vino, nazvano Putalj, po starom nazivu za Kaštel Sućurac, proizvedem i nešto roséa. Bazu za proizvodnju ulja čini 250 stabala masline – veli Kovač, dok sjedimo u njegovu malenom simpatičnm podrumu sa šest barriquea i ukupnog kapaciteta oko 20.000 litara. – Iz 2013. godine napunio sam 10.000 butelja i kvaliteta je bila vrlo dobra, a iz grozne 2014., najlošije otkako znam za sebe, uz puno muke da proberemo zdrave bobice uspio sam napuniti jedva 2000 boca.

                Po izgledu i urednosti podruma ali i cijelog dvorišta, po kušanome vinu (iz 2013, ali i iz 2012, jako dobar!) i iz razgovora s Kovačem vidljivo je da poslu pristupa ambiciozno i pedantno. Za ono što nije sam znao potražio je savjete od meritornih stručnjaka, kaže da mu je glede proizvodnje dosta pomogao Goran Zdunić s Instituta za jadranske kulture iz Splita. Prepoznali su to kupci, tako da, rado će se pohvaliti Kovač, problema s plasmanom nema. Od njega vino kupuju 11 splitskih restorana, free shopovi (aerodrom, luka), dio se pak proda turistima koji ga dođu posjetiti bilo da su ga otkrili preko interneta bilo da ih dovede putnička agencija.

Neven Vujina

Neven Vujina pohvalit će se da je valjda jedini na svijetu koji u bocu puni vino od domaće sorte Babica

I Neven Vujina iz Kaštel Štafilića ušao je u vinski svijet iz sasvim druge profesije. Nekad se bavio popravljanjem kućanskih aparata, a nakon što mu je umro otac, koji je bio poljoprivrednik, vinogradar i vinar, godine 2000. Neven je preuzeo naslijeđene vinograde i potom, 2008., otvorio obrt za proizvodnju i prodaju vina. On je u ovome kraju bio jedan od prvih individualnih proizvođača vina, ako ne i prvi, koji je punio vino u bocu. Sad je opet jedan od prvih – ako ne i prvi i jedini na svijetu! – koji u bocu puni vino od domaće sorte Babica. Vujina ima još i Crljenak, Plavac i Pošip, uz bijelo i crno napravi i određenu količinu ružičastoga vina.

– Nekad je u ovdašnjim nasadima bilo mnogo raznih domaćih sorata, među njima i puno Babice. Ja je nisam otpisao i zaboravio, jer ipak ona je nešto ovdašnje, naše, što drugi nemaju. U posljednje vrijeme počelo se raditi na tome da se ona revitalizira, međutim ne samo ona nego i neki drugi lokalni kultivari.

Babica kao vino ovakvo kakvo susrećemo danas piće je, što se kaže, za svaki dan, a – može li se odgovarajućim radom u vinogradu i podrumu od nje dobiti i nešto više – piće i za nedjelju i praznik? I, koliko bi to moglo biti više?

– Siguran sam da je ambicioznijim pristupom i od Babice moguće dobiti ne tek malo više nego čak i dosta više od ovoga što imamo sada. Pomalo i radim na tome. Možda je Babica mogla i prije zasjati u još boljem svjetlu, ali kad se otkrilo da su Kaštela zavičaj Zinfandela odnosno Crljenka, pažnja se, logično, u jačoj mjeri usmjerila prema Crljenku. U svojim vinogradima imam ukupno oko 4500 trsova Crljenka, a prva berba s kojom sam izašao na tržište bila je 2010., sad je na tržištu aktualna 2011. Vino u dobroj mjeri plasiram u Zagrebu, dio se proda po Dalmaciji a dio uspijem izvesti u SAD – veli Neven Vujina, koji stoji iza robne marke Štafileo, po prezimenu obitelji po kojemu je nastao i naziv Kaštel Štafilić…

U Kaštel Štafiliću

U Kaštel Štafiliću nalazi se maslina stara čak 1500 godina. Neka vrlo neodgovorna osoba prije ne tako dugo, čujem, zapalila je tu maslinu, međutim spašavanje je uspjelo i ona eto i dalje živi. Kako je vandal kažnjen, nisam uspio doznati…

Oproštaj (dakako: privremeni!) od Kaštela bio je u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću. Rastanak u znaku romantične, komplicirane i na kraju tragične priče o Miljenku i Dobrili, paru za koji bismo mogli reći da je kaštelanska inačica svjetski znanih veronskih zaručnika Romea i Julije. Evo ukratko legende o Miljenku i Dobrili.

U drugoj polovici 17. stoljeća u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji – jedna s prezimenom Vitturi i druga s prezimenom Rušinić. Vitturijevi su imali kćerku Dobrilu, a Rušinići sina Miljenka. Miljenko i Dobrila žarko su se zaljubili, ali njihovoj ljubavi ispriječila se svađa između Vitturijevih i Rušinićevih zbog feudalnih prava nad seoskim težacima. Miljenko i Dobrila sastajali su se potajno, ali kako OZNA sve dozna, tako su roditelji saznali za sastanke, i krenuli odlučno u to da zaljubljeni par razdvoje.

Legenda o Miljenku i Dobrili

Legenda o Miljenku i Dobrili: Dobrilu u prezentacijama za turiste igra kćerka od kaštelanskog vinogradara i vinara Ivice Radunića (sasvim desno na slici) u čijem vinogradu su i identificirani prvi trsovi Crljenka. Sasvim lijevo je Kaštelanka Alma Radoš (ne izjašnjava se je li i s pedigreom Vitturi!), iz Slobodne Dalmacije, koja je i organizirala za zagrebačke novinare putovanje u Kaštela

Dobrila je stavljena pod strogi nadzor majke, a Miljenko je poslan u Veneciju u duždevu službu. Dobrilin otac odlučio se na podlost da kćer vjenča za postarijim trogirskim plemićem, ali Miljenko je u Veneciji nekako saznao što se to sprema i u posljednji trenutak stigao je u Kaštel Lukšić da spriječi neprirodno vjenčanje. Onda je, kaže dalje priča, Dobrilu njen dragi otac htio strpati u samostan, ali Miljenko se i tu ispriječio, i mačem izazvao incident. Sud ga je osudio na život u franjevačkom samostanu. Dobrila je zatvorena u samostan, a nekako joj je Miljenko uspio poslati poziv da pobjegne iz njenog samostana pa da se nađu, njoj je i pošlo za rukom iskrasti se, međutim Miljenko je iz nekog razloga nije dočekao na dogovorenome mjestu, i sudbina je htjela da ona padne u ruke hajduka. Miljenko se prerušen u fratra štitio da i on ne završi u hajdučkim rukama.

Impresivni dvorac Vitturi

Impresivni dvorac Vittu, i, dolje, jedan od članova obitelji Vitturi Ante Rados de Michieli Vitturi

OLYMPUS DIGITAL CAMERAPrepredeni i zločesti Dobrlin otac prividno prijateljski nastrojen obratio se Miljenkovu ocu s prijedlogom da se Dobrila i Miljenko dovedu u Kaštel Lukšić da se vjenčaju, vjenčanje je i održano ali sreća je bila kratka: Dobrilin otac, ne mireći se s time da mu Miljenko odvodi kćer, večer nakon vjenčanja ubija zeta na mostu ispred svojega dvorca… Nekoliko mjeseci nakon tragičnog događaja Dobrila je od silne tuge posve izgubila razum i ubrzo umrla. Njena posljednja želja bila je da je pokopaju uz Miljenka u crkvici sv. Ivana na Rušincu, građevini iz 16. stoljeća. U toj se crkvici i danas nalazi ploča na kojoj piše: Pokoj ljubovnikom. U Kaštel Lukšiću su i danas Dobrilin dvorac Vitturi iz 15-16. stoljeća, Miljenkov kaštel Rušinić iz 15. stoljeća, te stara crkva iz 1550. godine u kojoj su oni vjenčani. Inače, prema ovoj legendi nastali su roman, drama i opera… ♣                    SuČ – 09/2015

Zapis iz Međimurja/KLINČEK STOJI POD OBLOKOM…

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Čakovec: impozantna palača Zrinski, Muzej Međimurja, spomenik nulte kategorije

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

FAMOZNI ATELJE OKUSA REVIJE SVIJET u ČAŠI i BLAŽEVA KUHINJA USKORO u – KNJIZI! EVO ZAPISA s NEDAVNOG POSJETA AUTORA MEĐIMURSKIM PROTAGONISTIMA KNJIGE

Pozor, zapisuje se, i slika se! Atelje okusa uskoro i u – knjizi!

Nakon serije vrlo uspješnih priredbi Atelje okusa prve hrvatske revije za vino, gastronomiju i turizam Svijet u čaši, održavane u posljednja dva desetljeća u ponajboljim hrvatskim restoranima i hotelima, od npr. zagrebačkih restorana Gospodarski klub znanog chefa Branka Žufike te kultnog Baltazara do niza renomiranih naših hotela poput zagrebačkih Esplanade, pa Intercontinentala Zagreb a sada Westina, kao i Antunovića, ali i karlovačkog Korana Srakovčića, seli – u knjigu. Tiskano izdanje i verzija na webu bit će svjedocima o gala i glamuroznim eno-gastronomskim događanjima u nas od vremena kad su hrvatska kulinarska i vinska scena bile u povojima pa do danas. Ostat će svjedokom – da se ne zaboravi! – i o tome tko je – dakako, bio je to časopis Svijet u čaši! – prvi u Hrvatsku donio festivalski tip prezentacije vrhunski prigotovljene i aranžirane hrane te ponajboljih vina kao i smotru najboljih naših kuhara i vinara u ekskluzivnom ambijentu.

Za izlazak u jesenskom razdoblju ove godine, kad časopis Svijet u čaši – inače u izdanju zagrebačkog poduzeća MAM-VIN d.o.o. od prvoga dana (11.11. 1992.) – obilježava 23 godine neprekidnoga djelovanja, punom se parom priprema knjiga Atelje okusa s nizom recepata (predstavljeni će biti i tekstom i slikom) renomiranih hrvatskih kuhara iz znanih naših restorana kao i s prijedlozima o tome koja ponajbolja naša vina sljubiti uz predložena jela. Bliski suradnik Mladena Horića, direktora MAM-VIN-a, u realizaciji te knjige je Damir Folnegović, znan kao Blaž iz popularne tv-serije Večernja škola te, potom, i kao Blaž u kulinarskoj tv-seriji Blaževa kuhinja, u ostvarenju koje su sudjelovali Horić i Svijet u čaši.

Svijet u čaši i Blaž u potrazi za zanimljivim prijedlozima – ne tek klasičnim našim jelima nego i inovativnim kreacijama domaćih kuharskih zvijezda – za vaš stol, obišli su već Dalmaciju, Istru, i dio sjeverozapadnoga dijela Hrvatske, sad ostaje još i skok u Slavoniju.

Evo zapisa iz Međimurja.

OPREMA ZA VINARSTVO, ŠANKOMATI i MLJEKOMATI, BRODOVI, PJENUŠAC i – ČARAPE OD INOKSA!

Kod svestranog kralja inoks-proizvoda Mladena Letine nema što nije moguće! Što li je sve dosad proizveo, pa zašto ne bi mogao i – čarape od nehrđajućeg čelika!

Taj istaknuti međimurski poduzetnik, vlasnik tvrtke Letina Inox sa sjedištem u Čakovcu, proslavio se doma i na međunarodnom planu cisternama i opremom za vinske podrume, a već od nekog vremena od inoksa proizvodi i šankomate i vinomate, ali i mljekomate, među novijim njegovim ostvarenjima su i brodovi od aluminija (ozbiljna priča: radni, patrolni, jahte!), te – pjenušac rađen, naravno, ne od inoksa (ali u inoksu) nego od grožđa, klasičnom, šampanjskom metodom! No, tu stvar ne staje: Letina se okušava i u ugostiteljstvu, naime sa suprugom Marinom u palači Zrinskih, u prizemlju zgrade Muzeja Međimurja u Čakovcu i spomenika nulte kategorije, otvorio je bistro Shamper vrlo moderna interijera.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U dvorištu Muzeja Međimurja, ispred bistroa Shamper, slijeva: Mladen Horić, direktor zagrebačkog MAM-vina, izdavača revije Svijet u čaši i izdavača knjige Atelje okusa, Damir Folnegović Blaž iz tv-Večernje škole i tv-Blaževe kuhinje, Mladen Letina, Rudi Grula iz Turističke zajednice Međimurja, i upravitelj Muzeja Međimurja Vladimir Kalšan

 A prije kratkog vremena kupio je hale čaraparije MTČ-a, pa – hoće li to on sada lansirati i nešto zaista ludilo: čarape od inoksa?

Ma, dakako, da neće, iako mi, dok razgledavamo bivšu čarapariju, kroz smijeh govori da je od inoksa moguće proizvesti fine tanke niti, međutim na putu do dolaska do čarape problem su sadašnji strojevi za pletenje, koji nisu naviknuti baš na takvu sirovinu… Letina je kupoprodaju s MTČ-om obavio da bi došao do novog nužnog prostora za nesmetanu i konstantno pomalo šireću proizvodnju unutar svojega faha.

Mladen Letina prvi pjenušac proizveo je od vina iz berbe 2009. Otvorio je sestrinsku tvrtku Bioenerga za taj, tekući dio svoje djelatnosti. U sklopu te tvrtke odvija se prerada grožđa u bazno vino i šampanjizacija baznoga vina. Butelje s pjenušcem u nastajanju mogu se vidjeti u prostoriji pored bistròa, gdje su i neki uređaji koji se rabe za degoržiranje kad za to dođe vrijeme. Letinina je zamisao pojedine goste koji vole pjenušac a ne znaju mnogo o tome kako on nastaje provesti tim dijelom gdje su boce na ležanju i gdje su spomenuti uređaji, i pobrinuti se da dobiju kvalitetno objašnjenje o procesu.

Sad je Letina vani s tri mjehuričave etikete, sve su tri s nazivom Shamper (šamper = njegova izvedenica od šampanjac), oprema im je gotovo identična, a pjenušci se međusobno razlikuju po udjelu sorata i po sadržaju neprovreloga sladora.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zdravica u izložbeno-prodajnom prostoru za pjenušce u sklopu bistroa Shamper: Mladen Letina sa suprugom Marinom

 – Već jako dugo privlači me proizvodnja pjenušaca i sad se eto ostvarila moja želja da se uključim u to. Međimurje je, zasigurno, osobito pogodno baš za produkciju pjenušavih vina, prvi pjenušci ovdje nastajali su još 1911., pa sam se nekako i osjećao obveznime posvetiti se tome tipu vina. Iz onoga vremena pamti se pjenušac Anima sec. Proizvodnja je na žalost trajala samo tri godine, jer počeo je prvi svjetski rat… Vlastitih vinograda nemam, nego grožđe kupujem kod boljih vinogradara u Međimurju. U preradi grožđa imam strukovnu pomoć, a što se tiče nastavka, tj. šampanjizacije tu sam mnogo učio i naučio od dobrog prijatelja iz Istre Đordana Peršurića. Kod njega, ali i još u dosta primjera drugdje, primijetio sam da se pjenušci kreiraju kombinacijom vina od nekoliko sorata, pa sam i ja to prihvatio. Dakako da se kao Međimurac držim kultivara tipičnih za ovaj kraj i raširenih tu, a to su Pušipel/Šipon, Chardonnay, Sauvignon, Pinot sivi i Graševina. Osobno s obitelji i s prijateljima ljubiteljima mjehurića kušam razne mješavine baznih vina i zadržim se na onoj gdje mi postoci udjela sorata najbolje prijaju u organoleptici. Tako uvijek na šampanjizaciju ide bazno vino u kojemu je jedna sorta dominantna a dvije su u manjini. Zasad imam tri pjenušca, koji se osim po postocima kultivara razlikuju i po slatkoći. Meni i mojima se dopadaju slađe note a i potrošači u Međimurju vole slađe, pa sam išao na tri razine ostatka sladora, najmanja je oko 12 g/l, srednja je s nekih 15 a najslađa sa oko 20 g/l neprovrelog šećera.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U šampanjeriji: Mladen Letina upoznaje Blaža s nastankom pjenušca

 U Shamperu sec, s etiketom u srebrnoj nijansi i najmanje slatkome, vodeći je šipon (pušipel, moslavac) a u manjoj mjeri zastupljeni su još sauvignon i graševina, u Shamperu demi sec s etiketom u žućkastome tonu glavninu čini chardonnay, a ostatak čine sivi pinot i graševina, treći pak Shamper, s etiketom u nježnoj ružičastoj noti, počiva na graševini, sivi pinot i sauvignon su kao dodaci. Ukupna je Letinina proizvodnja zasad ko 10.000 butelja. Shamper je prvenstveno namijenjen gostima bistròa Shamper a za ponijeti kući boca se praktički može kupiti jedino u tom bistròu.

Od berbe 2013. Letina će uz ta tri bijela imati i jedan ružičasti pjenušac, bazno vino je od Pinota crnoga.

Letina ipak vezano uz pjenušce proizvodi nešto i od inoksa: zatvarače za načetu a nepopijenu šampanjsku bocu. Budući da su Međimurci pravi muži i teško da im je sedam i pol decilitra previše, ti zatvarači zacijelo se manje rabe za svoju osnovnu namjenu, a više – jer su lijepo napravljeni – kao ukrasni suvenir

Mladen te Marina Letina, koja je izravno uključena u ugostiteljski dio poduzetničke obitelji, zadovoljni su reakcijama gostiju na Shampere – i na bistro, i na pjenušac.

– Trsim se da nam hrana bude uvijek od najsvježije mogućih namirnica, koje kupujemo svakodnevno na tržnici odnosno kod OPG-ova – reći će Marina Letina. – Gosti su prepoznali naše stremljenje prema kvaliteti i posjet je dobar, a i nagrade ne nedostaju.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Bistro Champer, međimurski specijaliteti – meso z tiblice, sir turoš, kobasice, kosana slanina, domaći kruh… – i Letinini shamperi i kokteli na baz njih: Mladen Horić, Rudi Grula, Damir Folnegović te Mladen i Marina Letina

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 Bistrò Shamper je eto jedan od četiri ugostiteljska objekta (ostali su Mala hiža u Mačkovcu, Terbotz u Železnoj Gori i Rustica u Čakovcu) koji je osvojio priznanje Međimurski zlatni gurman na ocjenjivanju restorana što ga od 2014. organizira Turistička zajednica Međimurske županije.

– Na ovome vrednovanju, u kojemu se ocjenjuju čak 42 elementa, uz titulu Međimurski zlatni gurman dodjeljuje se, kao razina odmah ispod, i titula Međimurski gurman. Od 2016. planiramo uvesti posebno priznanje Međimurski zeleni gurman, kao nagradu ugostiteljskim objektima koji su se maksimalno, i, dakako, s uspjehom posvetili jelima lokalne gastronomije – kaže Rudi Grula iz Turističke zajednice Međimurske županije.

Grula će se kao iskusni djelatnik u turizmu rado pohvaliti i s time da je kajkavski govor štrigovskoga područja uvršten u nematerijalnu kulturnu baštinu Hrvatske, a i time da je Europska Komisija Gornjem Međimurju i Čakovcu dodijelila titulu Europska destinacija izvrsnosti, pripadajuću nagradu zvanu Eden (=raj!) Međimurci će primiti u studenome.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Proizvodna hala Letina-inoksa: tu se, u Čakovcu, izrađuju i brodovi! Ovaj u prvome planu je ne od inoksa nego od aluminija

IZ VELIKE u MALU HIŽU

Iz velike hiže velikog imena, tj. Muzeja Međimurja, put nas vodi do – Male hiže velikog imena, u Mačkovcu. Mala hiža, interesantno uređenog interijera, hram međimurske kuhinje, već godinama spada u vrh najboljih restorana u Lijepoj našoj. Nositelj je titule Međimurski zlatni gurman. Sve to uvelike zahvaljujući Branimiru Tomašiću, inovatoru uz štednjak i obrijane glave, tako da je čak prozvan hrvatskim Hestonom Blumenthalom, a to je, ako netko ne zna, vlasnik i chef-dirigent glasovitog engleskog restorana Tusti Patak (The Fat Duck).

Mala hiža, Mačkovec

Mala hiža, Mačkovec

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U zanimljivo uređenoj Maloj hiži u Mačkovcu: Mladen Horić i Blaž Folnegović – razgovor i dogovor s domaćinom, vlasnikom i kulinarom Branimirom Tomašićem, uz sjajni ždrebeći ramstek na umaku te međimurske trgance i vanjkuše kao prilogom

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 Predah – bez predaha u Maloj hiži: Branko Tomašić ne dopušta odlazak bez zalogaja i čaše vina. Ramstek od ždrebeta u umaku, trganci i vanjkuši (Talijani bi rekli: ravioli) punjeni špinatom. Tomašić je inspiracija za kuhinju, u knjizi Atelje okusa zasigurno će biti nešto duboko tipično lokalno i tradicijsko, ali u izvedbi koja oduševljava modernoga gosta.

DVANAJŠČAK, KOZOL, GROFOVO, PUŠIPEL, POZOJ

Vruće ljeto lakše se podnosi uz hladan pjenušac, i eto nas tog kipućeg popodneva na tuširanju vlastite unutrašnjosti i u Dragoslavcu, otprilike na sredini puta od Čakovca do Željezne Gore. U odboru za doček na Grofovu – Dvanajščak, Kozol, i Pozoj. Dvanajščak ima veze s brojkom 12, kozol je drvena konstrukcija u kojoj se na selu čuva sijeno, ali…i prezime, Grofovo je valjda teritorij što je pripadao grofu, Pušipel je dijalektalni izraz za sortu Moslavac/ Šipon/Furmint. A Pozoj? To je – zmaj! Golemi opaki zmaj koji je pokrivao i područje Dragoslavca, a kojemu je glave došao sveti Juraj, proglašen zaštitnikom mjesta tako i nazvanome po njemu.

O

Taubeki uništavaju zmaja! Zdravko Dvanajjščak i Rajka Kozol Dvanajščak uz pjenušac Pozoj i domaći narezak

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zdravko Dvanajščak, čiji je jedan predak davno nominiran za 12. člana općinske uprave pa se tako rodilo prezime, i Rajka Kozol, koja je, kaže priča, živjela na selu gdje je bilo puno kozola pa otud i to prezime, bračni je par vinogradara/vinara što se svake godine bakće s oko 3000 Pozoja, zmajeva što su ih ne samo ukrotili nego im i izmijenili ćud pa sad više ne rigaju vatru nego mjehuriće i, sasma suprotno od vrućine i paleži – hlade do blaženstva! Pozojem je naime nazvan pjenušac na bazi Moslavca ili Pušipela a koji Dvanajščak-Kozol, pored roséa Plemenita od crnog pinota, odnedavna proizvode. Na kćerki Tei, koja je magistrirala hotelijerstvo-turistički menađment-marketing, sada je da na bazi povijesti, plemenitaških elemenata, legendi napravi mini-destinaciju izvrsnosti koja će funkcionirati, a kako drukčije jego – k’o zmaj… POZOJ!

TERBOTZ

Za odredište izvrsnosti predviđen je i objekt Terbotz u Železnoj Gori. Samo, ima tu još što-šta što treba učiniti da bi se želje o izvrsnosti te odjek na to i ostvarili. Objekt, kojim sada upravlja vinogradarsko-vinarska obitelj Jakopić, sastoji se od kurije Zichy-Terbócz i prostranog restorana s terasom te kušaonicom vina. Uokolo su vinogradi, pejsaž krasan. Kurija je nažalost u poprilično trošnome stanju i treba je restaurirati, jednu od kočnica čine zacijelo sredstva za to, a možda je i jača kočnica vezana uz papirologiju, tj. uz dobivanje potrebnih dozvola za radove.

pp

Kurija Terboc, Železna Gora: čeka se preuređenje u apartmanski objekt, početak radova ovisi o papirologiji. Pored kurije obitelj Jakopić sagradila je oveću lijepu zgradu s restoranom te s prostranom terasom, kao i pilnicom u podrumskome dijelu. Cijeli kompleks okružen je vinogradima i nalazi se, kao važan punkt na Međimurskoj vinskoj cesti

Jakopic Restoran-Terbotz04OLYMPUS DIGITAL CAMERAJakopic Terbotz 3 Zgrada Zichy–Terbócz sagrađena je 1804. godine kao plemićka kurija obitelji Zichy i Terbócz, u čijem vlasništvu ostaje sve do 1957. kada umire posljednja vlasnica, Ilona Terbócz. Idućih 40 godina kurija je napuštena i propada. Tek 1999. godine pronalazi novog vlasnika, koji uz nju gradi restoran.

Kurija je jednokatna (prvobitno prizemna), u ključ građena zgrada kasnobarokno-klasicističkog stila. Imanje se sastoji od dvije arhitektonske cjeline – kurije s dvije etaže koja ima površinu oko 400m2 i prizemnog zidanog objekta, naslonjenog na kuriju, s otvorenim trijemom površine oko 160 m2. Uglovi kurije građene u ključ dekorirani su rustikom, a etaže dijele istaknuti vijenci. U dvorištu, uz kuriju, nalazi se prizemna gospodarska zgrada na kojoj se sprijeda ističu tri boltana luka. Ovdje su se ranije nalazile još neke gospodarske zgrade koje nisu sačuvane kao ni nekadašnji park i idilični stari bunar s drvenim krovićem. Oštećenu kuriju sadašnji vlasnici planiraju preurediti u apartmanski objekt što je i logično, budući da uz dvorac prolazi vinska cesta.

Branimi Jakopić i

Branimi Jakopić i Blaž u pilnici koja se preuređuje da bi dobila jači štih što će podsjetiti na za Međimurce osobito značajnu obitelj Zrinski. Planirano je da se u sklopu ovoga dijela zgrade otvori i tzv. banka vina, tj. boksovi za iznajmljivanje u kojima će zainteresirani, dakako uz stanovitu naknadu, moći držati svoje butelje

Jakopići, koji sad preuređuju kušaonicu u podrumu restoranske zgrade pored kurije a sve kako bi ambijentu dali izraženiji štih Zrinskih, veći su proizvođači vina. Brinu o oko 80.000 trsova, posađenih gustoćom od 6500 panjeva po hektaru. Nedavno su se širili s vinogradima, povećali su količinu Pušipela, uveli i crne sorte poput Cabernet sauvignona, Merlota i Syraha, prvi komercijalni rod bit će ove jeseni. Od berbe 2014. vino predviđeno da bude bazno za pjenušac stavili su upravo na šampanjizaciju, i to će im biti prvi mjehurići.

ŠAMPION CMREČNJAK!

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Golema etiketirana butelja dočekuje na ulazu na posjed Cmrečnjak u Svetom Urbanu

 Najveći ovogodišnji međimurski berač odličja najvišega sjaja zacijelo je Rajko Cmrečnjak iz Svetog Urbana. Šampion Izložbe vina u Zelini, šampion ocjenjivanja Zlatna vina Alpe Jadran, veliko zlato u Ljubljani, zlato na ocjenjivanju u Gornjoj Radgoni – sve za predikat Graševina 2012 ledeno vino, pa velika zlatna medalja za Pušipel 2011 izbornu berbu na Urbanovome 2015…

Marko Cmrečnjak, velika pomoć ocu Rajku u proizvodnji, veli da su Cmrečnjakovi, ohrabreni u zadnje vrijeme plasmanom – posebice pušipela i pjenušaca – odlučili širiti se s trsjem. Kupili su popola, zajedno sa susjednom im, vinogradarsko-vinarskom obitelji Štampar, teren od 16 hektara na položaju Mađerkin breg. Od tog položaja očekuju mnogo, navodno je jedan od boljih u zoni. Zahvaljujući klimatskim promjenama bit će, nadaju se, u mogućnosti proizvoditi i vrlo ozbiljna crna vina.  Teren je već zasađen, hoće li nešto krčiti pa nanovo saditi. Možda, od crnih, Frankovku, i Lovrijenac?…

Dom Cmrečnjakovih

Dom Cmrečnjakovih

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Marko Cmrečnjak pored proizvoda kuće koji, uz mirno vino redovne berbe, obuhvaćaju i visoke predikate i pjenušce. Najnagrađivanije vino – od zlata preko velikog zlata do šampiona – je Graševina 2012 ledena berba. Boca je na stolu, kao odlikašica, malo odvojena od ostalih i tik je uz Cmrečnjaka juniora, koji pokazuje i jedan od osvojenih trofeja za nju

 – Jako dobra pozicija za vinograd, osunčana je od jutra do navečer. Parcela je na terasama, ima zasađenih i crnih sorata – kaže Marko. – Nešto je Pinota crnoga, tako da ćemo kad godina bude dobra težište u produkciji staviti na ozbiljno crno vino, a kad bude hirovita kao lani većina će crnoga pinota u pjenušac. Upravo iz 2014. nedavno smo na šampanjizaciju stavili popriličnu količinu baznih vina.

PPP = POZVEK, i POLJO-POSAVEC

Jeste li znali za Dunjkovec? Vinari, prepostavljam, znaju za to mjestance kod Nedelišća, naime tamo je sjedište poznate bačvarije Pozvek, sve uspješnijeg Stjepana Pozveka, koji uvelike radi i za izvoz, ne samo za Europu nego i za kupce na drugim kontinentima. Ali u Dunjkovec od prije nekog vremena imaju razloga doći i oni koji se ne bave vinom, ali vole bučino ulje i razne druge poljoprivredne proizvode vezane uz zdravu prehranu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Međimurje privlači ne samo turiste nego i proizvođače vina, i to iz zemlje i iz vana, U Dunjkovcu kod Nedelišća je najpoznatiji hrvatski bačvar – Stjepan Pozvek, afirmiran i u inozemstvu, čak do daleke Kine. Uz barrique, Pozvek u posljednje vrijeme sve više izrađuje i velike bačve

Odmah uz velike Pozvekove hale i hrpe drveta na sezoniranju poslije kojega slijedi izrada dužica za bačve nalazi se oveći zemljišni kompleks s uljarom, navodno najmodernijom u Međimurju, i s golemom zgradom gdje su poljoprivredna apoteka i prodavaonica zdrave hrane obitelji Posavec. Objekt vode Pozvekova sestra Spomenka i njen suprug August.

– Nakon više od 20 godina uspješnog poslovanja na području hortikulture, odlučili smo napraviti iskorak u logičnom smjeru, prema proizvodnji hrane. Činjenica da živimo na području gdje marljivi ljudi od davnina uzgajaju kvalitetne biljke i proizvode vrhunske namirnice navela nas je na razmišljanje o nevjerojatnom potencijalu koji tu postoji. Rezultat tog razmišljanja su moderna uljara i prodavaonica zdrave hrane. Proizvodnja vrhunske zdrave hrane naš je zadatak, ali i zadovoljstvo. Hranu koju proizvodimo jedemo i mi, cijela obitelj, jedu je naši prijatelji, i to je zacijelo najbolja preporuka koju vam mogu za nju dati – kazao je Gusti Posavec.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dunjkovec je odnedavna na glasu i po uljari – u ovome trenutku najmodernijoj u Međimurju! – i bučinom ulju (specijalitet baš Međimurja) te drugim uljima, kao i po proizvodima od bučinih koštica ali i po poljoprivrednoj apoteci i prodavaonici zdrave hrane. Uljara, poljoprivredna apoteka i prodavaonica zdrave hrane obitelji Posavec tik su uz nove proizvodne hale bačvara Pozveka

Posavci nude zlotno olje zlatno ulje – 100-postotno ulje od buče, nerafinirano, zatim hladno prešano bučino ulje (najkvalitetnije, prešanje je bez termičkih utjecaja, sve nutritivne vrijednosti su sačuvane u potpunosti), mamičino olje (tradicijska međimurska mješavina bučinog i suncokretovog ulja), salatno ulje (oko 80 posto suncokretovog i 20 posto bučinog ulja, jako dobro za salatu za one koji ne vole intenzivnu aromu buče), konopljino te laneno ulje.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

August Posavec u prodajnom prostoru svoje uljare

 Na policama su i paketići s bučinim košticama, običnim i slanima, ali i presvučenima plaštom od mliječne čokolade, pa od bijele čokolade, te bijele čokolade s aromom naranče, kao I plaštom od tamne čokolade, i tamne čokolade s aromom kave. Nudi se, nadalje, bučino brašno (ne sadrži gluten), konopljino brašno, heljdino brašno, heljdina kaša, kakao u prahu, konopljin protein (industrijska konoplja uzgaja se bez pesticide i herbicida i najkompletniji je izvor proteina u cijelom biljnom svijetu. Hladno prešanje maksimalno čuva nutritivne sastojke. Uz to što sadrži aminokiseline, kao i omegu 3 i 6, ova je superhrana prepuna vitamina, minerala, enzima, antioksidanata i probiotika), goji-bobice (čitaj gođi; one dolaze s Himalaje gdje se od davnina rabe u prehrani i medicini, nejverojatna antioksidacijska svojstva smjestila su ih na prvo mjesto, daleko ispred svih ostalih namirnica), chia (čitaj: čija; u astečkoj civilizaciji to je bila vrlo cijenjena biljka, njene sićušne sjemenke, bez arome tako da ih je moguće dodati svakoj hrani a da je aromatski ne promijene , bogate su vitaminima, omegom 3, kalcijem, željezom, magnezijem, vlaknima i bjelančevinama, i imaju iznimnu nutritivnu vrijednost)…♣

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na povratku u Zagreb nije se moglo ne zaustaviti se, usput, u Svetom Ivanu Zelina, i čestitati Stjepanu Jarecu na osvajanju priznanja za najbolji chardonnay sjeverozapadne Hrvatske na Izložbi vina kontinentalne Hrvatske u Zelini ove godine, i pobjedniku, s istim chardonnayem (2013) u izboru najboljih chardonnaya Zagrebačke županije za 2015. Jarec je na ocjenjivanje dao i svoj chardonnay iz 2014, koji se plasirao odmah ispod šampionskoga

 SuČ – 07/2015