Kamo na izlet kroz cijelu godinu/ HRVATSKA 365!
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
OVIH DANA DOSTA SE GOVORI(LO) O PROJEKTU KOJI SADA, PRED KRAJ LJETA 2014., PROMOVIRAJU NAJVIŠE HRVATSKE TURISTIČKE INSTITUCIJE, A RIJEČ JE O TOME DA SE NAPOKON u NAS KRENE OZBILJNO u PRODUŽENJE GOSTINJSKE SEZONE s PAR PROLJETNO-LJETNIH MJESECI i NA SVIH 12 MJESECI. U SURADNJI SA ZAGREBAČKOM UDRUGOM G.E.T. REPORT, KOJA POPULARIZIRA TURIZAM u RURALNOME PROSTORU, EVO i PRIJEDLOGA ZA NEKOLIKO ODREDIŠTA ŠTO NE OVISE (PRVENSTVENO) o SUNČANJU i KUPANJU (NA JADRANU)
Vijesti se donekle razlikuju: najprije se čulo se da nam ova godina, zbog neuobičajeno slabog vremena, baš i neće u turističkome smislu biti tako dobra, pa ni na razini lanjske, kako se očekivalo a i nadalo s obzirom da je u nas baš kroz turizam viđen način da se ipak koliko-toliko popuni državna blagajna. Rečeno je da je, primjerice, podbacila i jedna Istra kao, već godinama, stjegonoša domaćeg turizma… U informaciji objavljenoj u medijima javnog obavještavanja odmah iza blagdana Velike Gospe kazano je pak da je od siječnja pa do početka kolovoza 2014. Hrvatsku posjetilo četiri posto turista više nego lani, te da se kolovoz u svojoj prvoj polovici u turizmu u nas pokazao jako dobrime. Već samo nekoliko dana poslije, uz napomenu da će brojke biti pouzdanije u rujnu kad se do kraja srede podaci o dosadašnjem tijeku sezone, ministar turizma Darko Lorencin navodi preko radija da će turistička godina 2014. ipak završiti dobro, posjet gostiju trebao bi biti podjednak ili možda minimalno manji nego lani, ali očekuje se porast prihoda za oko četiri posto…
Ministar Darko Lorencin optimist je glede i ove turističke sezone. Ipak, čini se da je odvijanje turizma u nas do kraja srpnja 2014. ubrzalo implementaciju projekta Ministarstva turizma RH Hrvatska 365 predviđenog da se s vremenom turistička sezona osjetno proširi na više mjeseci od onih par ljetnih
Kako će na kraju završiti, vidjet ćemo. Loše vrijeme – s puno kiše ove godine, barem je tako bilo do sredine kolovoza s time da je ipak prvi dio osmog mjeseca kišilo nešto rjeđe (makar, kad je kišilo nije bilo i manje žešće!) nego u prethodnim mjesecima – može se prihvatiti tek kao dio objašnjenja i, možda, opravdanja za eventualni slabiji domaći turistički uspjeh. Zar nam nedostaje – doduše, ne i svugdje! – rješenja za okolnosti koje u meteo-smislu turizmu ne idu u prilog? Zasigurno smo još uvijek malo previše skloni jako oslanjati se na sunce i more, a kao da nam manjka određenih solucija za goste kad sunce ljeti zakaže i organiziranih sadržaja za mjesece koji nisu ljetni.
Ne ne fali li nam, uvelike baš izravno na terenu, i prave profesionalnosti i poduzetnosti, inventivnosti u turizmu, moglo bi se reći i volje za malo više truda u mjesecima prije lipnja/srpnja i poslije kolovoza/rujna? Nije li nam se zbog mora i obilja sunca prijašnjih ljeta turizam, iako se mora priznati da je posljednjih godina znatno napredovao, ipak još uvijek tek događao? Unatoč, istina, boljim novijim rezultatima u turizmu od onih prije, u odnosu na ono što bi s obzirom na prirodni potencijal moglo i trebalo biti nije to to…
Nismo li, iako to kao zemlja koja se toliko oslanja na turizam ne bismo smjeli biti, čak i ponešto bahati: znamo (u svakodnevnom govoru) omalovažavati goste jer slabo troše i jer donose sa sobom namirnice od svoje kuće (kao da to naši ne rade kad idu na skijanje u Austriju!), a ispalo je eto i to da je kao odgovor na žalbu konobaru na lošu uslugu moguće i biti odvežen iz ugostiteljskog objekta u bolnicu čak i s jače razbijenom glavom… Netko će reći: pojedinačno divljaštvo ne smije se i ne može uopćavati, međutim rezon za zabrinutost postoji jer se to dogodilo tamo gdje bi se to najmanje očekivalo – čovjek da ne povjeruje da se to zbilo u našem najturističkijem području Istri… U Dalmaciji pak malo misto smotrom ribarskih brodica sprječava uplovljavanje u svoju luku trajekta punog većma stranim gostima na putovanju s otoka na kopno, prosvjedujući tako protiv PRIVREMENOG pristaništa koje je tu određeno, a obrazloženje je da se – zbog te trajektne veze stvaraju povelike kolone automobila!… Naše turističko ponašanje u pravcu da je najbolje da nam gost ostavi svoj novac a da i ne dolazi očito još nije nestalo…
Piitamo li se, barem u dovoljnoj mjeri i na pravoj razini, zašto kao zemlja koja je najljepša na svijetu privlačimo uglavnom goste koji (ovdje) slabije troše i koji sa sobom donose namirnice iz svoje zemlje? Pitamo li se jesu li možda slabijoj potrošnji gostiju u nas ipak razlog, npr. u vanpansionskom segmentu, i naši politika cijena i, kao posljedica nebrige, slaboga truda pa i neznanja odnosno svog toga troje skupa, neučinkovitost u tome da nekom dobro oblikovanom ponudom gosta na fini način navedemo da potroši više pa da on usprkos tome što je iz džepa izvadio veću svotu novca bude i te kako zadovoljan? Razmišljamo li dovoljno i o tome da svatko kad ode na godišnji odmor voli tih desetak dana ili dva tjedna provesti u lijepom i uređenom ambijentu i u okolnostima koje zahvaljujući profesionalizmu – dobrom ustroju i ljubeznosti domaćina ne da ne potiču na gunđanje nego generiraju oduševljenje i pohvale?
Bez obzira na to što npr. Dubrovnik, koji nije prvenstveno destinacija kupanja i sunčanja nego je s adutima za cijelu turističku godinu, vrvi i što npr. paško Zrće, barem kako izgleda po izvještajima, bez problema ljeti okuplja goste željne zabave odasvud – ali to je tek ljeti a što je s Novaljom i Pagom prije i poslije? – mi, ma što god mislili o našim ljepotama i ma koliko se uzdali u naš slogan Mala zemlja za veliki odmor, jesmo li, barem zasad, društvo koje i doista hoće turističku aktivnost razviti u zadovoljavajućoj mjeri i u unutrašnjosti, zatim raširiti sezonu kroz cijelu godinu, te u svom turističkome prostoru dobiti veći broj IMUĆNIH, a to često znači i zahtjevnijih gostiju? Premali smo da bismo uspješno igrali na kartu masovnog turizma, te, istodobno, (lokalno) preNEorganizirani da bismo, unatoč uistinu prekrasnim ambijentima koje zaista posjedujemo, i ne samo za ponudu u ljetno vrijeme, dobili turističku elitu gostiju. Ovih dana i Dubrovčanin Niko Puljić, naš znani autotrkač koji sigurno može reći poneku po tome pitanju jer automobilizam, kao i tenis i jahaštvo, okuplja ipak bolje stojeće slojeve društva, na televizijskom ekranu pričao je o tome kako nemamo dovoljno prikladnih sadržaja za one s debljim do debelim novčanikom, posebno je spomenuo nautičare. Ne shvaćamo da kao mali, i s toliko ljepota, prirodnih i kulturnih raznolikosti, čemu samo valja pridodati odgovarajuće dodatne organizirane programe za turista, jednostavno moramo biti ne toliko trgovački centar, kakav smo manje-više sada, koliko BOUTIQUE, a zna se koji profil klijenata posjećuje boutique.
I bivša direktorica Hrvatske turističke zajednice Meri Matešić, koja je prije dolaska na čelo HTZ neko vrijeme službovala kao šefica predstavništva HTZ u Londonu pa zasigurno ima dovoljan uvid u razmišljanja turista iz različitih slojeva društva u važnim emitivnim gospodarski inače dobro stojećim zemljama, izjavila je u jednom ovećem novinskom prilogu u nas da bismo se trebali jače orijentirati na bolje platežne goste….
Moguće je da smo, na žalost, nezreli za razinu boutiquea, dijelom i stoga što se u nas već od malih nogu naraštaji ne odgajaju (u vrtićima, školama, kod kuće…), barem ne u dovoljnoj mjeri odnosno na pravi način, da se – ne partijski i dogmatski nego iz uvjerenja, i srca prema domovini – ponose onime što su naše komparativne prednosti, da čuvaju okoliš i objekte a ne da ih oštećuju pa nerijetko i uništavaju, a dijelom stoga što aktualna gospodarska situacija bez svjetla na kraju tunela stvara na terenu mentalitet ušićari što više gdje možeš i čim prije dok možeš te prihvaćanje (relativne) jeftinoće kao referencijalne točke, a nikako mentalitet vezan uz dugoročno formiranje kvalitene ponude i mentalitet primjerenog zdravog odnosa kakvoća-cijena, kamo li mentalitet plati skupo bit ćeš i tretiran ekskluzivno, kao kralj. Kao da se ne vidi, ili se ne shvaća da kako sve tone, tako tone, dugoročno, općenito i motiviranost, pogotovu prema većim stvarima i finoći što daju moguće dobro naplativu dodanu vrijednost. Stoga i jesmo u situaciji da ljudi – oni koji imaju zaposlenje – nastoje tek odraditi najnosnovnije što treba ali većma baš ne i pobrinuti se da ponude neku dodanu vrijednost koju bi se kao ponudu moglo bez problema i gunđanja gosta naplatiti skuplje, a oni koji nemaju zaposlenje jednostavno kao da se navikavaju na to, i na sjedenje u kafiću satima s jednom kavom kao, uz mineralnu vodu, najjeftinijim pićem…
MORE ZA LJETO, ENO-GASTRO KROZ CIJELU GODINU
More i sunce veliki su magnet i moramo biti sretni zbog svojega zemljopisnog položaja, koji eto uključuje i mogućnost kupanja i sunčanja na Jadranu, ali koji uključuje i mogućnost boravka u planini kamo bi mnogi što ne podnose vrućinu ljeti rado pobjegli, a kamo bi, te padine, i zimi rado pohodili radi sportova na bijelome, lova…. Planine su stvorene za turizam i zimi, ali kod nas je zimski turizam nažalost, nerazvijen. Ruralni prostor u turizmu nije ni izbliza iskorišten koliko bi mogao biti. Sredinom ili krajem listopada završava turistička sezona na jadranskoj obali, poslije toga iole ozbiljne turističke ponude – pokoja iznimka ne čini pravilo! – gotovo da i nema. Je li moguće da kroz par ljetnih mjeseci na Jadranu od turizma zarađuju NA BIJELO (dakle ne još i na crno!) dovoljno odnosno i više nego dovoljno da nema osobite motivacije angažirati se jače i u ostalim mjesecima u godini?
Kroz cijelu godinu odlično može funkcionirati eno-gastro segment pogotovu ako je obogaćen i nekim rekreacijskim sadržajem. I naravno ako se stvar marketinški dobro obradi, odradi. Iako postoje objekti koji su privlačni i dobro posluju te poneki okupe i one vrlo dobre, platežno i te kako sposobne goste, ne bih se usudio tvrditi da je u nas – iako se stalno priča o našem vinu, našim vinskim cestama… – i taj eno-gastro dio dovoljno valoriziran…
______________________________________________
UZ VINO, i SIR! – Imamo i te kako turističkih atraktivnosti iz segmenta eno-gastronomije! Proizvoda koje kao visokokvalitetne prepoznaje i svijet.
Sirevi Laguna porečke Agrolagune osvojili su lijepa priznanja na ovogodišnjem The Nantwich Cheese Showu, velikoj smotri sireva u Engleskoj na kojoj je sudjelovalo 26 zemalja s ukupno 4455 proizvoda podijeljenih u 381 kategoriju, a u ocjenjivanju su sudjelovala 244 degustatora. Lagunin miješani sir u orahovom listu osvojio je zlato u kategoriji specijalnih sireva, Lagunin Grana Istriano u masulju od terana dobio je srebro u kategoriji sireva s dodacima, dok su posebna highly commended priznanja (visoka preporuka) dobili kravlji sir u pasti maslina i kravlji sir u tropu od terana.
Lagunin miješani sir u orahovom lišću, nagrađen zlatom, tvrdi je punomasni sir od mješavine kravljeg i ovčjeg mlijeka. Nakon 60 dana, zamata se orahovim lišćem. Miris je specifičan, aromatski ga odlikuje fina aroma oraha. Okus je pomalo slatkast, i oplemenjen blagom gorčinom dobivenom od doticaja s orahovim listom.
Srebrni Lagunin Grana Istriano iz terana punomasni je sir za rezanje, koji starenjem postaje ekstra-tvrdi sir za ribanje. Proizvodi se od pasteriziranog punomasnog kravljeg mlijeka. Sir se neko vrijeme drži potopljen u masulju Terana. Njegovo zrenje traje između 12 i 14 mjeseci. Prosječna težina koluta iznosi 11 kilograma. Agrolaguna inače ima i odličan Grana Istriano koji nije stavljan u trop (dolje).
Smisao medalje je da je se i kapitalizira, jedan od načina može biti i kroz turizam i izvoz na kućnome pragu!
Prestižne nagrade za sireve Laguna rezultat su kontinuiranih ulaganja u proizvodnju sireva u Agrolaguni još od 2004. godine. Lani je otvoren proizvodno-turistički kompleks Stancija Spin u koji je investirano 35 milijuna kuna i gdje je zaposleno 40 osoba. Rekonstruirana je i modernizirana sirana i obnovljena zgrade stancije Špin, uređena je nova kušaonica i označena staza sira, za šetnju do pašnjaka koji okružuju objekte. Turist ovdje može provesti lijepe trenutke ne samo uživajući u siru i vinu, nego i rekreirajući se za zdravlje korisnim pješačenjem lijepim ambijentom… ■
__________________________________________________
Institucije koje se u nas bave turizmom i na najvišoj, državnoj razini uvidjele su nakon maltene svakodnevnih kiša ove godine da je vrag uzeo šalu i da ono o čemu se već duže priča a to je nužnost proširenja turističke sezone s dva ljetna mjeseca na znatno veće razdoblje, napokon ipak valja što prije početi doista realizirati. U prvome dijelu kolovoza 2014. objavljeni su planovi akcije u tom smislu nazvane Hrvatska/Croatia 365, u značenju da Lijepa naša treba turistički živjeti, kako bi rekli Međimurci, od vè do vè, dakle od siječnja do prosinca.
Dobro je u kontekstu mogućih poboljšanja u domaćem turizmu istaknuti i nedavno predstavljeni projekt Kultura turizma koji je Turistička zajednica grada Zagreba pokrenula u suradnji s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i sport, a kojim se mlade nastoji uključiti u sudjelovanje u programima zaštite okoliša i životne sredine, podizanja kvalitete življenja, očuvanja etnološkog, povijesnog i kulturnog nasljeđa, podizanja razine gostoljubivosti te stvaranja klime dobrodošlice, što bi dugoročno trebalo ostaviti pozitivnoga traga na zagrebačkom turizmu te gospodarskom razvoju grada Zagreba. Na ovaj način, sustavnom edukacijom učenika srednjih škola, Turistička zajednica grada Zagreba nastoji podići svijest o vlastitom gradu te upoznati mlade s turističkim, kulturnim i prirodnim potencijalima Zagreba. Samo, važno je da svi ti napori željenime rezultiraju na terenu, a ne da ostanu samo na tzv. akademskom nivou i u okvirima Zagreba.
Bilo je riječi već i prije o toj inicijativi Hrvatska 365, kao dijelu akcijskog plana razvoja hrvatskog turizma do 2020. godine, dobro je da vrh piramide hrvatskih turističkih djelatnika s njome sada nastoji i konkretno, operativno krenuti, međutim – tu akciju na državnoj razini moraju adekvatno, zainteresirano i bez fige u džepu pratiti lokalni turistički djelatnici, izravni ponuđači proizvoda i usluga na terenu. Koliko se moglo shvatiti iz vijesti obavljenih u medijima javnog informiranja, Ministarstvo turizma i Hrvatska turistička zajednica pomagali bi akterima u turističkoj privredi pojedinih naših područja propagandom – zasad su se, kaže se, u projekt uključile 22 destinacije, a lokalni ponuđači u turizmu morali bi se svaki u predjelu svojega odredišta pobrinuti za osmišljavanje atraktivne ponude prigodne ovisno o kraju i njegovim dobro njegovanim komparativnim prednostima te tekućem godišnjem dobu. Vidjet ćemo koliko će vremena morati proći da se stvari kako treba zaigraju, da turistički značajnije oživi kontinentalni dio zemlje i da naši jadranski, posebice dalmatinski hoteli, tj. najveća većina njih, ne zatvaraju svoja vrata početkom ili sredinom listopada, a da vlasnici apartmana na našemu Jadranu, poglavito na jugu, svoje smještajne jedinice u potpunosti obogate i opremom za grijanje te ih tako osposobe i za razdoblje u godini kad vanjska temperatura više nije visoka.
AKTIVNOSTI G.E.T. REPORT-a
Kao dobar suport ovome što je nedavno predstavilo Ministarstvo turizma glede bitnog proširenja trajanja turističke sezone u nas svakako može biti udruga G.E.T. (Gastronomija, Enologija, Turizam) Report iz Zagreba sa svojim aktivnostima.
Glavni u G.E.T. Reportu – Silvija Munda i Tomislav Stiplošek
G.E.T. Report, koji je svojim novinarskim prilozima prisutan i u medijima javnog informiranja a ima i svoj internetski portal te koji je sebi stavio u zadatak da promiče turističku ponudu u ruralnome prostoru, osnovao je nedavno Centar za promociju vinskoga turizma u kojemu je već bio domaćinom više prezentacija uglavnom manjih hrvatskih individualnih vinara iz raznih naših vinogorja, u više navrata organizirao je posjete turističkih i vinskih novinara različitim odredištima s poznatim proizvođačima vina i hrane, npr. maslinova ulja, tartufa, sira… koji su pokazali interes da se ugostiteljskim sadržajem i smještajem uključe i u turističku sferu, te su se i odgovarajuće registrirali.
Međimurski vinogradski krajolik kod Željezne Gore ponad Štrigove: idealno za odmor očiju i duše… Meso z tiblice i pušipel za oporavak su tijela nakon šetnje ili vožnje biciklom
G.E.T. Report inicirao je i priredio sredinom lipnja u Svetom Martinu na Muri Prvu G.E.T. konferenciju o vinskom turizmu, uz sudjelovanje Dijane Katice iz Hrvatskog farmera (Za koncept razvoja ruralnog turizma i njegovih posebnih oblika kao što je vinski turizam važna je turistička atrakcijska osnova, u ovome slučaju to su tradicijski kultura i enogastronomija. Ruralni odnosno vinski turizam posebnu brigu mora voditi o definiranju turističkog proizvoda, stvaranju dodatne ponude, povezivanju s tržištem, marketingu, te suradnji s turističkom industrijom radi ostvarenja mogućnosti proširene prodaje i marketinga proizvoda i usluga vinskog turizma i povećane promocije uz manje ulaganja), publicista i konzultanta Saše Špiranca iz poduzeća Vinart iz Zagreba (Gdje i kako vino nastaje i tko stoji iza njega osnovna su pitanja koja sebi postavlja svaki ljubitelj plemenite kapljice. Iskustva doživljena prigodom posjeta te kakvoća ponuđenih proizvoda bitni su čimbenici modernog vinskog turizma), Zoltana Györffyja, glavnog urednika vinske revije Pecsi Borozo iz Pečuha (Vino je jedan od motiva, možda i najvažniji, koji nas navodi na odlazak u neki kraj. Bez vina ili pak samo s vinom uspjeh ponuđača bit će osjetno manji. Hrvatska se razvija u turizmu sve bolje, ali, po mome, mogla bi ići većom brzinom i gledati da bude s većom dozom efikasnosti. Evo pažnje vrijedne informacije: prva vinska cesta u Mađarskoj, a bila je to Villany-Siklos, dakle uz samu granicu s Hrvatskom, nastala je 1994. Vinari i turistički djelatnici Villanyja zbili su redove i dobro se organizirali, godišnje već priređuju desetak vinskih festivala ali i niz drugih priredbi da bi se širio glas o kapljici ovoga kraja i o samome kraju. U vinogorju je više od 200 apartmana za turiste, tu su i dva obiteljska hotela sa četiri zvjezdice i jedan s tri zvjezdice, i eto Villany, selo s 3000 stanovnika, godišnje ostvari više od 30.000 turističkih noćenja, a vrlo je veliki broj gostiju koji dođu u jednodnevni posjet…), Rudija Grule, voditelja Ureda Turističke zajednice Međimurske županije, Matjaža Pavlina, direktora turističke agencije Kompas iz Novog Mesta (Kako od prosječnoga vina napraviti dobar brend? Evo našeg primjera iz Dolenjske: organiziranim radom uspjeli smo od cvičeka napraviti najprodavanije vino u Sloveniji. Uz vino i lokalne specijalitete nudimo unikatni oblik smještaja, u zidanicama ili starim vinskim kućicama usred vinograda, u lijepo održavanom ruralnome ambijentu…), Dušana Jelića, menadžera društvenih mreža u Wines of Balkans (Kreirati marketing na sinergiji vinara i promotora regijskih vina, osmišljeno organizirano povezivati lokalno vino s ostalim komparativnim prednostima kraja u turistički proizvod, isticati, stalno isticati na globalnoj sceni svoje, autohtono)…
S prve G.E.T.-konferencije o vinskom turizmu održane u hotelu Golfer u međimurskom mjestu Sveti Martin na Muri. Predavači su bili Dijana Katica iz Hrvatskog farmera, Saša Špiranec iz poduzeća za vinski marketing Vinart iz Zagreba i autor hrvatskog vinskog vodiča, Zoltan Györffy, glavni urednik vinske revije Pecsi Borozo iz Pečuha, Rudi Grula, voditelj Ureda Turističke zajednice Međimurske županije, Matjaž Pavlin, direktor turističke agencije Kompas iz Novog Mesta, Dušan Jelić, menadžer društvenih mreža u Wines of Balkans…
GET-ovci, koji su već apsolvirali i izbor vinskih kuća što su se najboljima pokazale u turističkom sektoru i koji su najzaslužnijima podijelili posebna priznanja za 2013., u nekoliko su navrata s turističkim porivom – bilo je to u Međimurju, na Pelješcu i na Korčuli, organizirali i rekreacijska natjecanja za ljubitelje ciklo-turizma.
Kao najnovije, nedavno je priređen izlet za grupu hrvatskih turističkih novinara na nekoliko odredišta u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji te u ludbreški kraj, turističke i izletničke destinacije koje mogu lijepo poslužiti kao cilj izleta i koje – ali svakako uz jači angažman lokalnih ponuđača! – mogu biti zanimljive tijekom cijele godine, ljepše će dakako biti ako vrijeme bude sunčano ali ovdje se ne traži ono sunce s plaže…
Bjelovarsko-bilogorska županija nalazi se između Zagrebačke na zapadu, Koprivničko-križevačke na sjeveru, Virovitičko-podravske na sjevero-istoku i istoku, te Požeško-slavonske na jugu. Na sjeveru Županije pitomi su obronci Bilogore, a na jugu je Moslavačka gora, dok su zapadni obronci Papuka na jugoistoku.
Županija obuhvaća 2647 četvornih kilometara. U pet gradova, od kojih su najznačajniji Bjelovar i Daruvar (ostala tri su Čazma, Garešnica i Grubišno Polje), te u 18 općina živi oko 133.000 stanovnika. Sjedište županije i glavno gospodarsko, kulturno i društveno županijsko središte Bjelovar smjestilo se na spoju doline Česme i južnih obronaka Bilogore. Kao gradska općina broji oko 42.000 stanovnika, a kao gradsko naselje oko 28.000. Na početku Bjelovar je bio sasma maleno naselje, a odlukom carice Marije Terezije iz 1756. postao je vojno uporište Križevačke i Đurđevačke granične pukovnije. Nije čudno što su se, tako, u neposrednom susjedstvu našli škola i – javna kuća!… Na to vrijeme nakon caričina dekreta i iz razdoblja razvoja grada podsjećaju brojni barokni i postbarokni spomenici graditeljstva, ali i turistička manifestacija Terezijana kojom svake godine Bjelovarci obilježavaju nastanak svojega grada, kaže Antun Turčić, direktor Turističke zajednice Bjelovarsko-bilogorske županije.
Bjelovarske gradske vizure: podsjetnik na barok
Bjelovar, u okolici kojega je oko mnogo šume s puno ribnjaka pa je taj dio idealan za lov i ribolov (visoka i niska divljač, patke…), znan je i kao grad rukometa, gulaša, i konja. U gradu je jedan hotel, ali smještaj se može naći i u 20 objekata privatnih pansiona te kod desetak iznajmljivača soba.
Kaže se da je Bjelovar grad rukometa, gulaša i konja. To je u nas grad s najvećim brojem konja s obzirom na broj stanovnika. Ljubiteljica konja od malena, Romana Kerep, inače prije i natjecateljica u jahanju, početkom 2013. osnovala je kod Bjelovara konjički klub Furioso, sa šest konja, s ograđenim terenima za jahanje pored staja i s označenom stazom za tzv. daljinsko jahanje. Romana se bavi i dresurom: evo kako je naučila svojega konja da se duboko nakloni kad u posjet dođu VIP-gosti… 
S bogate bjelovarske tržnice: kumica z bažuljom – trešnjevac po 30 kuna za kilogram, a jedna crna vrsta (zrna crna kao ugljen!) po 50 do 60 kuna. Objašnjenje kumice: taj crni bažul je lijek, dobro djeluje protiv šećera i protiv kolesterola!
________________________________________
BILOGORSKI VEDI – Vedi su bili začudna mitološka bića, uglavnom muškog roda, visokog rasta poput diva, i obrasli dlakom. Priča kaže da su nekad živjeli u šumama i da su imali i gradove na krčevinama. Bili su snažni, pratio ih je glas da su često i ljutiti, ali znali su pomagati ljudima u raznim teškim poslovima. Lako su čupali drveće, prenosili balvane, izvlačili kola sa zapregom zaglibila u blatu, sudjelovali u gradnji kuća. Seljaci bi im zauzvrat davali nešto hrane i tkanine za odjeću. Bilo je znano da su Vedi hodali u prnjama, pa kad su se seljani nekome htjeli narugati nerijetko bi rekli: Kak to hodiš okolo, zdrapan si kak Ved!
Navodno je svaka kuća u Podravini i u nekim dijelovima Bilogore imala svojega Veda. Pa se iz toga među stanovnicima Zrinskog Topolovca rodila i specifična molitva, koja otkriva ponešto o mentalitetu stanovništva: Daj bog da nam naš Ved pomogne, a na nam susedov ne naudi! ■
________________________________________
Bilogorsko-bjelovarska županija nastoji biti aktivna i na području vinogradarstva i proizvodnje vina. Po podacima ARCOD, u županiji djeluje 928 poljoprivrednih gospodarstava vezanih uz vinograd i vino. Većina proizvođača je sa samo do jednim hektarom vinograda. Proizvodnja vina bijelog vina desetak je puta veća od crnoga.
VINOTOČJE & IZLETIŠTE VINIA
U neposrednom susjedstvu Bjelovara, moglo bi se reći zapravo na rubnome dijelu grada, u Purićanima koji su od središta grada udaljeni oko pet kilometara, nalazi se lijepi objekt seoskog turizma Vinia, obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Šapić. Vlasnici i voditelji su Saša Šapić, koji se inače bavi i plasmanom polietilenskih mreža što se rabe za zaštitu vinograda od leda, ptica, kukaca, divljači, i njegova supruga Tajana, inače zaposlena kao direktorica Centra za poduzetništvo, inovacije i tehnološki razvoj pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu.
Vinia Šapić
Izletište i vinotočje Vinia stvoreno je na jednome starom imanju koje su Šapići kupili prije dosta godina, te ga lijepo preuredili u turističke svrhe. Posjed obuhvaća nekoliko starih gospodarskih zgrada što su nekad bile kuće za stanovanje, štala, kuća za oruđe, a sad su lijepi restoran sa zasebnim salonom za degustacije te s prostranom dvoranom za seminare, predavanja i skupove, pa igraonica za djecu sa zidovima oslikanim junacima iz crtića, prenoćište s nekoliko dvokrevetnih soba… Uskoro bi Šapići trebali otvoriti još jedan objekt s apartmanima i gostinjskim sobama. Uređeni su i prostrana ljetna terasa za restoranske goste i, kod igraonice, parkić za djecu.
Tajana i Saša Šapić u svom prostranom restoranu
Nekoliko minuta hoda odatle su ograđeni prostori za konje i staja za njih. Kod Šapićevih se može jahati, a konje ponekad upregnu za kočiju koja kruži turističkom rutom.
Saša Šapić u igri s konjima: Šapićevi ih imaju šest
Saša Šapić veli da su otvoreni cijelu godinu i da vrlo solidno rade, preko tjedna gosti su poslovnjaci, a vikendom obitelji s djecom. Objašnjava da su magnet za posjet domaća tradicijska jela, primjerice konkretno bilogorska peka koja obvezno zahtijeva četiri vrste mesa: janjetinu, svinjetinu, jaretinu i puretinu, zatim domaće vino, pa mir i tišina koji relaksiraju, mogućnost rekreacije jahanjem (Šapićevi imaju šest konja, a poduke u jahanju za početnike može dati Sašina i Tajanina 17-godišnja kćerka koja je već, pobijedivši na natjecanju Croatia Cup, osvojila titulu prvakinje Hrvatske u daljinskom jahanju), ali i kupanjem u novome bazenu, te ugodne cijene (Šapićeva butelja, kaže on, stoji 45 kuna…)
Šapić brine o 8,5 hektara pod trsjem, a brine o šest sorata: Graševini, Rizlingu rajnskome, Pinotu sivome, Pinotu crnome, Muškatu žutiome, Tramincu…
– Trsimo se privući što više, i to dobrih gostiju kako bismo sve to što proizvodimo uspješno plasirali na kućnome pragu. To je posebice važno danas kad su veliki problemi s naplatom, a ono što se plasira kod kuće naplati se odmah…
CONER – NAD i POD ZEMLJOM
Na relativno svježe otvorenoj Bilogorskoj vinskoj cesti uz Viniju postoje još dva objekta vinogradara i vinara koji primaju goste. To su vinarija Coner u Jabučeti/Kapeli, između Bjelovara, Đurđevca i Koprivnice, koja brine o sedam hektara vinograda, te Čačija, također sa sedam hektara pod trsjem.
Vinarija Coner, u vlasništvu obitelji što, kako čujem, dolazi iz farmaceutske industrije, vizualno je interesantna kad joj se prilazi: sva je ukopana 20 metara u dubinu, u brijeg na kojemu su vinogradi. Tako je Coner istodobno i na istoj lokaciji – nad i pod zemljom! Tu bi se bogme moglo govoriti o izravnom slobodnome padu grožđa s trsa direktno u podrum!
Podrum Coner ukopan u brijeg, a iznad podruma su Conerovi vinogradi
Ispred ulaza u novosagrađeni podrum i u zatvoreni moderno uređeni restoranski dio prostrana je ljetna terasa koja koja može primiti stotinjak uza stolove sjedećih gostiju. Glavni enolog Hrvoje Hrvojčec te enologinja praktikantica Natalija Horvat koja pohađa studij enologije na Visokoj školi za vinogradarstvo i vinarstvo u Požegi, kažu mi da Coneri na svojih sedam hektara uzgajaju Graševinu, Chardonnay, Manzoni, Sauvignon, Traminac, Muškat, Zweigelt, Merlot, Lovrijenac, Pinot crni. Uz mirna vina, kao nešto najnovije, rade i pjenušce. Poduzetni Coneri vlasnici su i lijepog hotela na otoku Pagu, i to uz samo more, i vlastiti pjenušac u vrućim ljetnim danima svakako će im baš i tamo na Pagu biti uspješnica.
Enolog vinske kuće Coner Hrvoje Hrvojčec, buduća enologinja, zasad studentica, Natalija Horvat, te upravitelj Igor Prka
– Htjeli bismo na platou iznad podruma a uz vinograd u berbi organizirati, pokazno, početak prerade grožđa, tako da gosti mogu nešto i naučiti – veli Igor Prka, upravitelj objekta. Dobro rezoniranje: gosta, da bi ga se pridobilo i da bi ostao vjeran, dobro je i nastojati educirati…
Conerovi imaju jako dobru kuhinju, evo chefovih specijaliteta vezanih uz sir, te sada aktualnu papriku
Moglo bi se zaključiti da Conerima ide dobro, ali i da žele još bolje: u planu su gradnja smještajnih kapaciteta, najprije pet komfornih soba a, u nastavku, još najmanje tri, razmišlja se i o gradnji bungalova. Zalogaj je velik: želja je u konačnici uz vinograde imati i polivalentno sportsko igralište (DA! Dobro je gostima omogućiti i kretanje, rekreaciju na licu mjesta, a ne samo pozivati ih na sjedenje, jelo i piće. Mnogi objekti poljoprivrednih gospodarstava okrenuti i prihvatu turista mogli bi i trebali, radi obogaćenja ponude i žele li duže zadržati gosta, primjerice, postaviti na svom imanju barem jednu, do nekoliko tzv. visećih kuglana – to su one s uzdignutim 2,5 m do trimetarskim stupom u obliku obrnuto postavljenog slova L s vrha kojega na dugoj špagi visi kugla, a kegli se postavljaju na tlu na mali plato uz taj stup, svaka takva kuglana zbog jednostavnosti ne bi trebala biti skupa, zauzima mali prostor a omogućuje većem broju osoba iz društva da igra, rekreira se i zabavi gibajući, a domaćinu može biti na korist to što se kod takvih zabava najčešće igra za piće, pa i za ručak odnosno večeru…). Pored sportskih terena za odrasle predviđeno je i igralište za djecu. A da bi i, uz muškarce i djecu, i žene došle na svoje misli su usmjerene i prema otvorenju fitness centr u sklopu cijeloga objekta.
ŽDRALOV GRAD i JULIJEV PARK
Evo nas sada, nakon bjelovarskoga dijela u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, i u Dauvaru, gradu geografski suprotno smještenom u odnosu na Bjelovar. Dok je sjeverozapadni Bjelovar i kajkavski, dotle Daruvar, u dijelu Bjelovarsko-bilogorske županije lociran jugoistočno, više naginje, logično zbog neposrednog susjedstva, Slavoniji. Lijepi gradić, osim po termalnoj vodi i lječilištu znan i po vinu, ali i po pivu, tamo je naime aktivna Daruvarska pivovara.
Termalni pak centar Daruvar (Ždralov Grad; daru=ždral, var =grad), smješten u dolini rijeke Ilove nadomak zapadnih obronaka Papuka, jedan je od najstarijih gradova i toplica u sjevernoj Hrvatskoj. U gradskom naselju je oko 9800 stanovnika, a gradska općina broji ih oko 13.200.
Daruvar, inače poznato sjedište i središte nekoliko nacionalnih manjina, osobito Čeha, ali tu su još i Mađari, ima nešto Talijana, Slovaka, Austrijanaca i Nijemaca (nije li i taj moment za maksimalno iskoristiti i u turizmu?), danas ostvaruje – bez obzira na to koliko je on velik i koliki je u odnosu na potencijale – najveći turistički promet u središnjem dijelu sjeverne Hrvatske. Bazni aduti su akrotermalna voda za koju se zna već oko dva tisućljeća, i ljekovito blato (alkalične vode bogate magnezijem, kalcijem i hidrokarbonatom). Toplice su uz izvore termalne vode sagrađene još u vrijeme starih Rimljana, koji su im dali naziv Acquae Balissae. Nakon što su se osmanlijski osvajači kad im je pala moć morali povući, grad se renovira i 1765. dobiva ovaj naziv po kojemu ga znamo danas.
Na prostoru Daruvara je, inače, bilo sjedište velikog vlastelinstva grofova Jankovića. Do danas su ostali sačuvani velebni Jankovićev barokni dvorac s poznatim vinskim podrumom, koji je i sada u funkciji – čuva vino vinarije Daruvar u sklopu Badela 1862, zatim župna crkva Sv.Trojstva i pravoslavna crkva. Zbog uređenosti i vrlo živoga turizma, Daruvar je dobio nagradu Zeleni cvijet 2004, 2005 i 2007. godine.
Osobita atrakcija je Julijev park, smješten je u strogom centru Daruvara. S nama nekolicinom vinskih i turističkih novinara iz Zagreba i Beograda su Lidija Premec iz Turističke zajednice grada Daruvara i Melita Bartoš iz tvrtke Daruvarske Toplice.
Najstarije poznati stanovnici ovoga područja bili su Iliri, tj. ilirsko pleme Jasa u četvrtom stoljeću prije Krista. Oni su i dobili naziv po toplim izvorima (grčki: Jasati = Topličani, posjednici izvora tople vode). Kasnije su ovo područje zaposjeli Rimljani i prvog stoljeća po Kristu osnovali su naselje s nazivom Aquae Balissae, što je otprilike značilo topla voda. Pouzdano se zna da su ovdje izgradili kupalište upravo na mjestu gdje topla voda izvire na površinu. Antunove kupke i Ivanove kupke podignute su na rimskim temeljima. S obzirom da su Rimljani svoju bogatu tradiciju uređivanja privatnih i javnih zelenih površina donosili i u kolonije, može se sa sigurnošću reći i to da je u rimskom Daruvaru bilo rimskih vrtova.
U sedmom stoljeću na prostore današnjega grada Daruvara dolaze slavenska plemena, među njima i Hrvati, i na ostacima rimskih građevina grade svoje naselje Probaticu. Štovali su dugovječna stabla (hrast, lipu, jasen). Od 11. stoljeća cijelo područje pripada Križevačkoj županiji i Zagrebačkoj biskupiji. Tradicijsko liječenje toplom vodom nastavljeno je i u srednjem vijeku. Tri crkve Blažene Djevice Marije ukazuju na to da se topla voda i tada cijenila u liječenju ženske neplodnosti.
Navalom Turaka sredinom 16.stoljeća sva kupališta se nazivaju Ilidža, i pretpostavlja se da su imala i svoje cvjetne avlije-turske bašće. Nakon izgona Turaka područje pada pod upravu bečke dvorske komore, te ga kupuje Antun plemeniti Janković, koji 1772. postaje grof.
Izgradnjom prvih kupki u današnjem perivoju Jankovići su zacrtali osnovnu funkciju moderniga grada, a to je liječenje termalnom vodom. Nasljednici grofa Antuna Jankovića – njegov brat Ivan Janković, sin Ivana Jankovića Izidor Janković, te Izidorov sin Julije Janković (po njemu današnji perivoj u lječilištu nosi nosi naziv Julijev park) razvijali su lječilište i lječilišni turizam. Izgrađene su nove kupališne zgrade, kaptirani su još neki izvori tople vode, a oko kupališnih zgrada razvijen je blistav perivoj. Julije Janković 1879. perivoj prodaje Magdaleni Lechner, a njezini nasljednici su grofovska obitelj Turkory, koja perivoj brižno njeguje. Od 1918-1942. vlasnik kupališnog perivoja je Aleksandar Jovanović. Po završetku drugog svjetskog rata, 1946. kupalište i perivoj su nacionalizirani i dolaze u vlasništvo Kupališnog lječilišta Daruvar, današnji naziv mu je Daruvarske Toplice.
Južni dio parka najstariji je i najvrjedniji dio perivoja. Prvi njegovi počeci sežu u davnu 1762. Središnji dio ovog dijela čini parter iza Centralne blatne kupke – niske gredice obrubljene šišanim živicama šimšira (Buxus sempervivens) ili kaline (Ligustrum ovaliofolium). Parter na zapadnoj strani Centralne blatne kupke zadržao je izgled s početka 20. stoljeća. Gredice su i dan-danas baroknog obilježja. Ovdje se nalaze i dva stabla stupolikog hrasta lužnjaka (Quercus robur fastigiata).
Centralna blatna kupka (građena 1909-1910, arhitekt Amadeo Carnelutti), impozantna zgrada u maurskom stilu, s centralnom kupolom, postala kroz niz godina simbol grada Daruvara zbog neobičnog i atraktivnog izgleda. Nekada je služila za kupanje u blatu i za fango umatanja. Temperatura vode u kupkama je 44 do 46°C. Danas se, inače, u termalnom kompleksu Daruvarskih Toplica liječe lokomotorni aparat, neplodnost, razne ozljede dobivene u sportskim nadmetanjima
Istočni dio ovog prostora preoblikovan je 2007. u parter, imitirajući izgled nekadašnjeg zapadnog dijela iz ranijh godina. Ovdje su cvjetne gredice razigranih linija s izdignutim središnjim dijelom, niske šišane živice, kuglaste forme. Unose svježinu i boju u ovaj dio.
Desno od zapadnog ulaza u park nalazi se romantičarska Švicarska vila, podignuta 1849. godine u vrijeme Julija Jankovića, kao ljetnikovac u švicarskom stilu, s drvenim trijemom. Trijem je obrastao penjačicom tekomom (Campsis radicans) i lozicom (Parthenocissus quinquefolia), koje ovoj građevini daju prepoznatljiv image.
Lijevo od zapadnog ulaza u park su javorolisna platana (Platanus acerifolia) starija od 150 godina, iz doba Julija Jankovića, te divlji kesten (Aesculus hippocastanum). Tu je i bijeli jasen (Fraxinus excelsior), vrlo star, i prekrasan primjerak.
Villa Arcadia sagrađena je po želji Julija Jankovića prije 1861. Ispred Vile Arcadia nalazi se ovalna gredica, uokvirena šišanom živicom kaline. Baroknih je karakteristika i u istom je obliku stotinjak i više godina. Ova je gredica jedna od čvrstih uporišnih stilskih točaka ovog perivoja od samog početka 20. stoljeća.
Južno od Vile Arcadie kod Ivanovoga vrela imponzantna je bijela lipa (Tilia argentea), veličanstveni primjerak svoje vrste. Nekoliko primjeraka bijelih lipa postoji lijevo od jugoistočnog, kolnog ulaza u perivoj, starosti su oko 100 godina. Tu se mogu vidjeti tise (Taxus baccata Dovastoniana), nekoliko primjeraka grmolike tise, danas inače vrlo rijetke a koja je bila pravi predstavnik stilskih vrtova 18. i 19.st.
Posebno privlači bazen sa skulpturom Kupačice, radom u bronci poznatog hrvatskog kipara Augusta Augustinčića…
Čuveni Augustinčić: kupačica odnosno Tužna Maja odnosno Crna Afrodita
Lječilišni perivoj ukupne je površine 9,5 ha. Početak njegovog nastajanja smješta se u drugu polovinu 18. stoljeća. Perivoj je kombinacija baroka u pojedinim fazama historicizma, i engleskog pejzažnog stila. Današnji izgled perivoja koncepcijaki, stilski, a niti veličinom se nije mijenjao već 150 godina te stoga ima nesumnjivo veliku vrijednost. S obzirom na prisutnost stilskih značajki i njegovanost, to je najljepši perivoj u kontinentalnoj Hrvatskoj. Značenje mu je veliko jer je to najstariji lječilišni perivoj u kontinentalnoj Hrvatskoj, a možemo slobodno reći i u ovom dijelu Europe.
Vinograd i kušaonica Voborski s kamenom građevinom zvanom Vezmarova kula, mjesto odakle se pruža vrlo lijepi pogled na Daruvar
U daruvarskome kraju više je poljoprivrednih gospodarstava spremnih za prihvat gostiju – izletnika-namjernika. Jedno od njih – i najveće što se tiče proizvodnje grožđa i vina – je Vinarija Daruvar Badela 1862, s podrumom i kušaonicom u starom dvorcu grofa Jankovića (oko 160 hektara vinograda u Đulovcu i Donjem Daruvaru, vinarija-proizvodni pogon u Donjem Daruvaru), tu su, zatim, još npr. OPG Kovačević u vlasništvu kirurga i velikog vinoljupca dr. Vitomira Kovačevića (vino, domaća hrana, smještaj u apartmanima i dvokrevetnim sobama), pa Lotada Ota i Adele Lneniček (vinograd s dva hektara, otkup grožđa sa 6 ha, sorte Graševina, Chardonnay, Pinot sivi, Traminac mirisavi, vinski podrum, restoran), OPG Voborski (1,5 ha pod trsjem starim i do 80 godina, u središtu vinograda kamena građevina zvana Vezmarova kula s koje se pruža krasan pogled na Daruvar), kavana Queen, sirana Biogal (otkup mlijeka od 25 mljekara iz daruvarske okolice a koji imaju krave simentalke, svakodnevno sirana otkupljuje po oko 2000 litara kravljeg i 500 litara kozjeg mlijeka)…
LUDBREG SE DIČI – POŠTENJAKOM!
I na kraju – Ludbreg, gradić u Varaždnskoj županiji. Ludbreg i okolicu određuju položaji uz rijeke Dravu i Bednju, te Bilogorsko-topličko pobrđe. Grad je u blizini većih regijskih središta kao što su Varaždin, Koprivnica i Križevci.
Ludbreg, grad što ga je navodno osnovao vitez križar Lodbring i nad kojim bdiju dama sa zanimljivim životopisom Ludberga i sv. Florijan združujući četiri elementa vatru i vodu, zemlju i zrak, ima što pokazati – niz kulturno-povijesnih i sakaralnih objekata kao npr. dvorac Batthyany (stari grad), crkvu Sv. Trojstva i, pored nje, mozaik Centrum Mundi (po staroj legendi, s toga mjesta su u davnini opisani krugovi zemaljski i na njima su smještene europske metropole), stup sv. Trojstva, Kapelu svetog Križa, Zavjetnu kapelu Hrvatskog sabora, Kapelu Majke Božje, Fontanu-svjetionik Svijetu, etnografski postav Bakina i Dedekova hiža, rodnu kuću Mladena Kerstnera koji je oduševljavao s Gruntovčanima…
Ludbreg se prema lokalnoj legendi smatra – središtem svijeta. Istina je da se više svjetskih gradova nalazi na koncentričnim krugovima čije središte je upravo u Ludbregu (prvi krug Varaždin–Čakovec–Koprivnica, drugi Zagreb–Maribor–Kaposvar, treći Beč–Budimpešta–Trst, itd). Na glavnom trgu u gradu nalazi se točka koja predstavlja središte svijeta
Spomenici i znamenitosti: Dvorac Batthyany u Ludbregu
Najveća znamenitost Ludbrega je barokni dvorac Batthyany, u kojemu je smještena radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda. Dvorac je nastao pregradnjom starijeg srednjovjekovnog dvorca za grofa Ludovika Batthyanyja sredinom 18. stoljeća (1745-1753.) u reprezentativnu baroknu rezidenciju. U dvorcu se nalazi kapela sv. Križa gdje se 1411. godine dogodila čudesna pojava Presvete Krvi Isusove, radi čega je papa Leon X., 1513. godine izdao bulu i proglasio Ludbreg svetištem. Kapela je 1753. oslikana zidnim slikama koje je radio slikar Michael Peck iz Kaniže. Uz dvorac se nalaze dvije gospodarske zgrade. U zapadnoj je Sala Terrena, odnosno stan gradskog suca, također oslikan baroknim freskama.
Župna crkva Presvetog Trojstva najznačajnija je sakralna građevina u Ludbregu. Spominje se još od 1334. Godine. Današnja je sagrađena u baroknom razdoblju. Oslikana je freskama slikara Mirka Račkog. U crkvi se od 16. stoljeća (1513. g.) čuva Relikvija Predragocijene Krvi Isusove. Ampulica sa Predragocjenom Krvi Isusovom koja je nastala na čudesan način za vrijeme pretvorbe tijekom mise čuva se u pokaznici izrađenoj 1721. godine. Oko crkve se pruža slikoviti cinktor, tj. barokni trijem sa stupovima.
Središte Ludbrega, kuća u vlasništvu sirarske obitelji Bohnec
U sirani Antun Bohnec u Ludbregu vlasnik i tehnolog Bohnec predstavlja svoje sireve, ali i vino, naime bavi se i proizvodnjom kapljice. Izvan Ludbrega posjeduje i lijepi prostrani restoran
Od sakralnih zdanja, u Ludbregu je i mala barokna kapela Žalosne Gospe, podignuta uz obalu rijeke Bednje 1765. godine. U novije je vrijeme izgrađeno Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Svetište je podignuto radi ispunjenja davnog zavjeta iz 1739. godine, a sastoji se od zavjetne kapele Hrvatskog sabora i postaja Križnog puta, čineći izložbu mozaika od murano stakla na otvorenom.Nikakvih pisanih dokumenata nema, ali predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthyany 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe Ovo je tijelo moje i Ovo je moja krv…. u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu…. Tekućinu iz kaleža staviio je u staklenu posudicu, skrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva. Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.
Iz Bakine i Dedekove hiže: krasne domaće rukotvorine, koje su i na prodaji, te bebe i različite druge igračke očeva i mama, djedova i baka darovane u muzej Bakina i Dedekova hiža, da se vidi čime su se oni igrali
Ludbreški kraj u novije vrijeme nastoji se nametnuti kroz turizam, dijelom vjerski, ali dobrim dijelom i vinski. Lokalni proizvođači vina koji tržišno ozbiljnije gledaju na posao udružilo se u udrugu Poštenjak i nastoji promovirati Vinsku cestu Poštenjaka.
A Poštenjak je – vino! Poštenjak kao naziv za vino u Lijepoj našoj? Ima li taj naziv smisla? Da, kažu lokalni proizvođači plemenite kapljice, htjelo se skrenuti pažnju na to da se to ludbreško vino radi poštenim načinom i da je ono stoga vino bez zloće….
Marketing uči da je, želi li se polučiti uspjeh s proizvodom ili uslugom, nužno biti drukčiji od drugih, poseban, intrigantan, da treba maksimalno istaknuti vrijednosti onoga domaćega, vlastitoga. Pa su – u državi koja se inače doista posljednjih desetljeća pokazala kao oličenje poštenja – Ludbrežani unutar svojega vinogorja odlučili ustanoviti Vinsku cestu Poštenjaka! Na primjedbu da naziv Poštenjak kao naziv vina ne djeluje u marketinškome smislu kao najspretniji izbor odgovaraju da su inspiraciju našli u naivnom poštenjačini i dobričini (te redovito u materijalnom smislu gubitniku!) Dudeku, glavnom liku Kerstnerove tv-serije Gruntovčani koju upravo sada ponovno, reprizno gledamo na programu hrvatske televizije. Odabir naziva iz vlastitoga kraja za proizvod vlastitoga kraja treba poštovati. Poštenjakom su vinogradari i vinari Ludbrega krstili svoju mješavinu nekoliko sorata, konkretno Graševine u najvećem opsegu (do 70 posto) pa Chardonnaya i Pinota bijeloga odnosno Pinota sivoga, za koju su se odlučili da im bude glavni brend. Otud i Ludbreška vinska cesta Poštenjaka, vina bez zloće.
Vinogradar i vinar Kežman sa kćerkom Brankicom. Goste dočekuju s ovim lijepim cvijetnim aranžmanom. Nude domaće nareske i vlastito vino
Nakon šest kušanih uzoraka Poštenjaka mogu kazati da se vino lijepo pije i zaista stvara veselje, međutim bojazan je da u materijalnom smislu ne prođe slično kao što je prolazio Dudek. Bilo bi to šteta, jer od Poštenjaka sad kad je organizirana i udruga i kad je otvorena vinska cesta očekuje se da bude i nešto puno više od vina bez zloće, tj. da bude baza za gospodarski razvoj ne samo pojedinca nego i cijeloga kraja.
_______________________________________________
POŠTENJAK – Vino Poštenjak, koje bi s obzirom na kakvoću sorata, na vinograde podignute ne u ravnici nego na kosinama brežuljaka a i s obzirom na promjenu klime u smislu više svjetlosti i sunca te povećanja prosječne godišnje temperature, moglo biti i vrlo, vrlo kompleksno i ozbiljno, zasad je ne baš komplicirano i u laganijoj je, lepršavoj varijanti, s umjerenim do nižim alkoholom i s lijepom svježinom, vitka tijela, prikladno za – ljetne dane. Iako je takav tip vina i te kako potreban u ponudi, posebice u vrućim ljetnim mjesecima, on ne postiže značajnu cijenu za butelju, a niti ne donosi neku osobitu reklamu kraju u kojemu se rađa. Teško da u nekom vinorodnom području marketing kraja koji se glavninom bazira na vinu što je tek pitko a jednostavnije završi uspješnim ishodom, naime takvo vino, iako može zbog pitkosti (lokalno) biti šire traženo, ne podnosi visoku cijenu i nije podloga za kvalitetnu promidžbu zato što po tipu nije bitno drukčije od mnogih vina niza drugih vinogorja…. Problem Poštenjaka je zacijelo i sadašnja mala produkcija. Ludbreški vinogradari/vinari mogu, doduše, osobno biti zadovoljni tipom vina koji sada rade zato što je proizvodnja svakog (O)PG-a mala i svaki proizvođač vino vjerojatno uspije plasirati kroz godinu, ali teško je zamisliti da ovakav tip vina može biti i značajniji magnet za privlačenje gostiju iz drugih krajeva koji bi vinogradarima/vinarima i gradu došli ostaviti nešto (više) novca.
Vinogradar i vinar Nikola Makar i njegova obitelj imaju vrlo lijepu i prostranu kušaonicu. Nude i topla jela
Ne znači da za Poštenjaka nema zadovoljavajućeg rješenja: mogao bi se, dakako sve apsolutno po odredbama pravilnika udruge ludbreških vinogradara i vinara koji bi se prethodno morali dobro upoznati kako su svoje brendove stvorili u jakim europskim vinogorjima, proizvoditi u tri varijante: u ovoj lepršavoj ljetnoj, u kojoj se nudi sada, zatim kao pjenušac dobiven klasičnom metodom od ove sadašnje ljetne verzije kao baznoga vina, te kao vrlo elaborirano ozbiljno, u drvu na finom talogu (kvascu) dozrijevana kapljica inače dobivena od nešto kasnije ubranoga grožđa s trsova na najboljim pozicijama i priređenih za dosta niži prinos od ovoga sada. Samo, tada bi se proizvodnja grožđa (ne prinosi!) pa onda i vina morala količinski povećati. Pjenušac, te dovoljno dugo u bačvi njegovano vino bili bi nadgradnja, ekskluziva, i velika potpora nekom budućem dobro osmišljenom marketingu ludbreške kapljice. Kad se, i ako se, malo jače pročuje za specifičnu kakvoću butelje, postoje dobri izgledi da se za tu špicu dostigne i višestruko veća cijena u odnosu na cijenu ovog sadašnjeg Poštenjaka. A što je za društvenu zajednicu te onda opet i za pojedince važno – od Poštenjaka kao svojevrsne lokomotive korist bi s obzirom na pojačani dolazak gostiju, uz vinare, imali i lokalni proizvođači delikatesa, ugostitelji, holtelijeri, ponuđači suvenira… ■
Ludbreški vinogradi
________________________________________
Predsjednica udruge Poštenjak Sanja Stručić sa suprugom Tomislavom. U svojoj kušaonici uz vino nude domaće nareske ali i topla jela
Inače, za nedavnog boravka u Ludbregu i posjeta tamošnjim vinogradarima i vinarima čuo sam da uz udrugu Poštenjak postoji i udruga Trs, u kojoj je dvadesetak članova, dok ih je u udruzi Poštenjak (zasad) samo šestoro. Predsjednica je Sanja Stručić, koja sa suprugom Tomislavom vodi obiteljsko gospodarstvo Stručić. Nakon posjeta dojam je da se zapravo samo tih šestoro nastoje ozbiljnije baviti vinom. Problem je to što ih je barem zasad malo, šestero, ali i to što su sve vrlo mali proizvođači, tek sa po nekoliko tisuća trsova. Ozbiljna profesionalna proizvodnja, formiranje ponude u segment vina te turizma baziranoga na vinu i lokalnim specijalitetima zahtijevaju široke horizonte vinara, čvrstu opredijeljenost i ustrajnost, ulaganje u vinograd, podrum, vrijeme dozrijevanja vina, ambijent za prihvat gosta, marketing. A s malom produkcijom možda čak i bez neke veće ambicije odnosno objektivnom mogućnosti za širenjem, k tome i produkcijom vina koja zasad nemaju i dodanu vrijednost i stanovitu ekskluzivnost da bi se o njima počelo šire pričati što bi nesumnjivo dovelo na imanje nove kupce i goste, teško je ići ukorak s povećanim troškovima i bitno napredovati, bez obzira na to što postoji volja grada, općine i županije da pomogne promidžbom potporama pa i drukčije, financijski.
Ali je dobro da i takvi manji podrumi s čistim i urednim vinom i s obiteljskom atmosferom postoje, uz to što to svakako ima svoju čar kojoj se mogu prepustiti lokalni stanovnici, to valja gledati kao polazište za nešto više u neka druga, dolazeća nadamo se bolja ekonomska vremena… ♣
__________________________________________________
DIVOVSKI SVETI VINKO– Slavonci su u nas nekako najglasniji kad se govori o svetom Vinku! Ali sveti Vinko ipak nije najveći, i najteži, najimpozantniji u Slavoniji. Evo me, na drugoj trećini godišnjeg vremenskoga puta od svetog Vinka do svetog Martina, kod svetog Vinka na ludbreškom brijegu Sigečak, u impresivnome izdanju i okrenutoga prema obližnjoj Mađarskoj (udaljenoj cca 20 km). Izgledom lica i držanjem odaje blagost, ali istodobno kompletnom pojavnošću ulijeva i te kako respekt. Ovaj sveti Vinko, otkriven 2011. godine, visok je 7,40 metara ali njegovoj kompletnosti treba pribrojiti i sedam metara visoko postolje i, makar se ne vidi, otprilike jednako toliko dugačak temelj ukopan u zemlju da ga sigurno drži. Težak je osam tona. U njega je, čujem, ugrađeno oko 100 tona materijala, a trošak izrade i postavljanja iznosio je oko 340.000 kuna. Ovo je navodno najveći spomenik svetome Vinku na svijetu a i najveći je kip u Hrvatskoj, nešto manja od njega, sa 7,15 metara, skulptura je Isusa u crkvi Dobrog pastira u Varaždinu.
Vinogradar i vinar Zvonko Kirić, koji je se dosta angažirao oko postavjanja divovskog kipa sv. Vinka na ludbreškom brijegu Sigečak gdje i sam ima vinograd
Postavljanje kipa potaknuli su vinogradari i vinari Ludbrega okupljeni u udrugu Trs i udrugu Ludbreška vinska cesta.
___________________________________________________
SuČ – Kolovoz / August 2014
DORUČAK KOD IVICE i MARICE
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
Nada Piljić, vlasnica i voditeljica Ivice I Marice. Stol već od jutra mora biti krcat…
VELIKI ODMOR U BARANJSKOM KARANCU!
Hoćete li pravi slavonski, odnosno šokački, ili, možda, šokački moderni bećarski?… Misli se na doručak. Sve je moguće kod Ivice i Marice u Karancu u Baranji. Baranja, na istoku Hrvatske, ima šansu da u turističkome smislu postane ono što je Istra na zapadnome, ili, preciznije, jugozapadnome dijelu.
Jutro u Karancu: buđenje uz kukurikuuuuuu… Pa gdje toga još ima?.. Da ti kokot poželi dobro jutro!…
Buđenje uz kukurikuuuuuuu! Ivica i Marica imaju razne životinje, poput kunića, pasa, konja…
A onda – doručak! Kažu da je doručak najvažniji obrok u danu. Uz zadovoljstvo s onime što je na tanjuru, daje snagu za rad, ali i dovoljno vremena da, ako se ne pretjera s ručkom a pogotovu s večerom, energija sagori i da se ode na spavanje k’o ptičica, te da se i lijepo spava…
Moderni baranjski bećarski doručak…
Neda Piljić, gazdarica Ivice i Marice, uživa kad su gosti veseli od jutra. A tko nije veseo kad nakon što budeći se protrlja oči pred sobom na stolu vidi kriške kulina, kulinove seke, šunke, slanine, sira, orahe, maslac, jogurt, čvarke….
Ivica i Marica, objekt koncipiran kao motel s visokokomfornim sobama a i s dvoranom za domaći doručak, te koji može odjednom prihvatiti oko 50 gostiju (smještajni kapacitet je na bazi od jednog autobusa, nužna je najava…), idealno je mjesto za odmor. Posebno je pogodan za obitelji s djecom, koja u pravilu obožavaju životinje. Obitelj Piljić ima zečeve, kokice, te konje ali ne samo za gledanje nego i za jahanje, te za vuču kočija….
Smještajni kapaciteti i veliko dvorište, idealno za djecu
Ljetna trerasa
Ulazi u sobe… i soba
Za male i velike, za svakoga ponešto!…
BEVANDA: VINČINA, A NE bevanda!
U OPATIJI JE i SLUŽBENO OTVOREN TURISTIČKI KOMPLEKS RESTORAN-BAR-HOTEL NAZVAN PREZIMENOM NAŠEG PROSLAVLJENOG MOTOCIKLISTIČKOG ASA i UGOSTITELJA KOJI JE JOŠ ZA SVOJEGA VREMENA OD OBJEKTA STVORIO GASTRO-INSTITUCIJU, SADA, ETO, EKSPONENCIJALNO PODIGNUTU NA VIŠU RAZINU…
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
Bevanda Branko, prezime i ime prvog vlasnika. Netko iz složenca zvanoga Europska Unija, gdje je priznato toliko jezika koliko je u Uniji i članica, mogao bi se poigrati kombinacijom riječi, i kazati kako se radi o bijelome napitku (bevanda, tal. = napitak; branco, portug. = bijeli), a u nas bi pak netko lako pomislio na bevandu, u Dalmaciji tradicijsko piće od vina i vode (dok popularnom nije postala muzirajuća mineralna voda, pa se bevanda pretvorila u gemišt). Ali, Bevanda o kojoj je ovdje riječ uopće nije vodom razrijeđeni napitak bevanda, naprotiv: Bevanda je i nekad, kao i Branko, istaknuti motociklist i sjajan ugostitelj, bila VINO, a sada, na drugoj opatijskoj lokaciji i u novome ruhu – djeluje kao PUNOKRVNA VINČINA!
Šetnica/sjednica uz more
Nekadašnju poziciju na prometnici prema Voloskome objekt je zamijenio novom, ekskluzivnom, u središtu Opatije, uz samo more i uz prostranu gradsku plažu, a od, prvotno, restorana znanog prvenstveno po odličnoj ponudi jela od ribe i plodova mora postao je eksluzivni RESTORAN BAR HOTEL s pet zvjezdica, sa šetnicom uz šumove valova koja je zapravo iznimno atraktivna sjednica (šetnici je uloga šetnice uz more ostala tek u mjeri da se prošećete uređenom stazom od, rekao bih, stotinjak metara – da nađete slobodnu udobnu fotelju, zavalite se u nju i popijete (apertivini) pjenušac, uživajući još i u pogledu i u mirisu mora.
Prvi je to boutique-hotel s pet zvjezdica na sjevernom Jadranu, vjerojatno trenutačno najbolji i najljepši mali hotel na Jadranu. Ponuda za elitnog gosta.
Dugački, dugački šank! Duž cijele šetnice/sjednice…
U ovome izdanju kompleks je otvoren prije ljeta 2013. Govori se da je unatoč općoj ekonomskoj krizi, koja se debelo odrazila na Lijepu našu, i unatoč ne baš nježnim cijenama – odlično radio. Znači, može se… Službeno otvorenje, raskošnom svečanošću i tulumom za pamćenje, bilo je nedavno, nakon svršetka glavne turističke sezone.
Brand koji je svojedobno stvorio motociklistički as Branko Bevanda dignut je sada na osjetno višu razinu i izgledom i ponudom, posve je usklađen s modernim vremenom i turizmu kakvome stremimo odnosno kakvome bismo kao mala zemlja velikih mogućnosti trebali stremiti, jedino je u raskoraku s gospodarskim trenutkom i standardom u kojemu se Hrvatska sada nalazi, naime od njega – osjetno odskače, pa je danas Bevanda dostupna vrlo uskome krugu hrvatskih građana. Ali, hvala Bogu da ima imućnih stranaca, da Opatija ima visoki renome i da se nalazi blizu emitivnih središta gdje ima imućnih.
Na otvorenju: oko 500 uzvanika, više od tisuću odličnih malih zalogaja potoci pjenušca od Kabole, Peršurića, Tomca, Puro rosé od Movije, šampanjac od Moët et Chandona, vina od Kabole (kućno vino!), whisky Chivas Regal. Doris Dragović, Marko Tolja i Tina Vukov na pozornici, ljepotice, vatromet… Žurka za pamćenje i za jednu Opatiju, staru damu hrvatskoga turizma…
Soba Isadora Duncan i, dolje, soba Vladimir Nabokov
INVESTICIJA OD 3,5 MILIJUNA EURA
Dodavanjem, restoranu Bevanda, luksuznoga hotela s 10 soba nazvanih po imenima i prezimenima slavnih osoba, što su svojedobno posjećivali Opatiju (Isadora Duncan, Gustav Mahler, Sergej Jesenjin, Giacomo Puccini, Vladimir Nabokov, James Joyce…) današnji vlasnik, iskusni pomorski kapetan i, s obzirom na investiciju od 3,5 milijuna eura, očito snažni poduzetnik Zoran Maržić stvorio je odredište s osobitom dodanom vrijednosti, i evo nastoji nastaviti s jednom opatijskom ugostiteljskom i turističkom legendom na najbolji način. Lokacija uz samo more, sa šetnicom-sjedaonicom-pijuckaonicom na doslovno korak od zamamnog šuma valova, moderan dizajn, šank na otvorenome u dužini od najmanje 50 metara, bogato opremljene soba što gledaju na more, Rijeku, Opatiju i Istru u daljini, specijaliteti iz radionice chefa Andreja Barbijerija i Gregorija Manuccija te njihove ekipe, raskošna vinska karta… Kartu pića, jednu od ponajboljih u Hrvatskoj i regiji, potpisuje Branko Muždeka, član Hrvatskog sommelier kluba, ujedno i voditelj restorana, a na njoj su ponajbolja domaća i strana vina te šampanjci koja se mogu kupiti u nas.
Chef Andrej Barbieri i voditelj restorana sommelier Branko Muždeka
Chefovi morska rapsodija i čokoladno-voćni desert
Posebna je priča ponuda u sobi: pojedinci vrhunske hotele nerijetko (pr)ocjenjuju upravo po sadržaju mini-bara u sobi. Kad se u njemu nalaze malvazija od Kozlovića, merlot od Kabole, ali i Chimay pive (i to tri vrste), šampanjci Krug Grande Cuvée i Moët & Chandon Brut Imperial, Sancerre Silex od Henry Bourgeoisea iz Loire, konjak Hennessy XO, pa 12 godina star Chivas Regal, kao i Glenmorangie, a tu su bijela i crna čokolada, specijalno za hotel rađene praline te ekstra djevičansko maslinovo ulje i med, onda znate da je riječ o pravom, profinjenom ukusu i luksuzu koji se smije zvati tim imenom.
Pogled u mini bar s ekskluzivnim izborom pića
Noštromo Zoran, koji računa na platežno moćne klijente (noćenje stoji 300 do 450 eura, ovisno o sobi), zasad ponajviše iz vana, uvelike i na jahaše (sidrište je odmah pored Bevande) te na bogate Ruse, i koji se nada da će za ljeto 2014. dobiti i koncesiju na plažu Lido odmah do lokala ali sa druge strane u odnosu na jahtaške vezove, brand Bevanda ovakvoga tipa namjerava širiti i dalje po našoj obali, a sljedeću ovakvu elitnu oazu planira, veli, u Dubrovniku… Njegov je motto: ako želimo elitni turizam, a trebali bismo ga željeti, da bismo dobili primjerenoga gosta nužno je ne samo pričati o tome, nego i oformiti adekvatnu ponudu…
Investitor i vlasnik Bevande Zoran Maržić
– Opatija, koja je, inače, 2009. proslavila 165. obljetnicu turističke tradicije, napokon je dobila mjesto elegancije i visokog turizma kakvo zaslužuje. Nova Bevanda, osmišljena u korak sa svjetskim trendovima, podigla je razinu turističke ponude čitavog Kvarnera i postavila nove standarde. Većina rješenja u Bevandi proizvodi su hrvatskih tvrtki, ona arhitektonska potpisuje studio Dražul Glušica, a vizualna studio Kuharić Matoš, dok je tvrtka Sinago po mjeri hotela izradila glavninu namještaja. Hotel, restoran i bar Bevanda otvoren je gostima tijekom cijele godine. Od prvoga dana rada bilježimo stalan interes i visoku popunjenost i u hotelu, i u restoranu, i u baru. Naši su gosti hedonisti, ljudi koji vole uživati u životu, a dolaze sa svih strana svijeta, ponajviše iz Rusije, Skandinavije – izjavio je u povodu otvorenja Maržić.
Vatromet na otvorenju
_____________________________
PURO U BEVANDI –Na službenom otvorenju točio se i pjenušac Puro rosé od ikone slovenskoga vina, Aleša Kristančiča Movije iz Goriških brda. Po komentarima nazočnih, Puro se očito dopao svima, istina, nekima zato što ga je voditelj restorana Bevanda Branko Muždeka, na slici sa znanim istarskim pjenušarom Đordanom Peršurićem, točio iz magnuma, koji se u sve većem krugu potrošača smatra mjerom za čovjeka, a nekima zato što je drukčiji, poseban. Vidio sam pitanje na Facebooku: Puro mi se dopao, ali što je to?
Branko Muždeka toči Movijin Puro istarskom pjenušaru ĐordanuPeršuriću
Puro rosé pjenušac je kojega već godinama proizvodi i na svoj način poslužuje Aleš Kristančič Movia. Ovaj, serviran na otvorenju Bevande, bio je od baznog vina iz berbe 2005. Sorte su Pinot crni (70 %), Pinot sivi (10 %), Rebula (20 %). Baza je proizvedena na eko-način od grožđa s loza starih u prosjeku 35 godina, berba kasnija, stiskanje blago, kvasci autohtoni, vino je dozrijevalo četiri godine u barriqueu na finom talogu, bez dodavanja sumpora i bilo kakvog drugog konzervansa. Potom je kapljica stavljena u bocu na drugo vrenje, bez dodavanja sladora i kvasaca, ali uz dodatak mošta od istih sorata. Slador od dodanoga mošta i kvasci iz moštova bili su u tom baznome vinu od mješavine sorata u dovoljnoj mjeri za kvalitetnu sekundarnu fermentaciju u boci. Pjenušac leži na kvascu sve do posluživanja. Nema klasičnog degoržiranja da se izbaci talog, pa onda dopunjavanja i dodavanja ekspedicijskog likera. Boca se u zadnjoj fazi drži okomito naopako da sav talog od drugog vrenja (onoga u boci) padne u njen grlić. Prije posluženja pjenušca može se grlić ohladiti do mjere da se talog blago zamrzne i postane svojevrsni čep, a onda se boca otvara na način da je se grlićem zaroni u vodu u prostranoj posudi i krunski zatvarač makne polugom s nastavkom što ga je osmislio Movija. Donekle smrznuti čep-talog pod pritiskom izleti u vodu a boca se naglo, prije nego što bi voda iz posude mogla ući u bocu, okrene i uspravi, i tada je pjenušac spreman za točenje/posluženje u čaše. Kao posljedica ovakvog načina posluživanja, Puro može biti blago maglušat, dakle ne kristalno bistar kao što je uobičajeno kod klasičnih pjenušaca… ■
__________________________________________
Suhi u čaši 