RASPRODAJA DINGAČA, TE GRAŠEVINA ROĐENA, ZAMISLITE – U ISTRI!…
Vina Croatia – Vina Mosaica
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
PRILIČAN ODZIV NA MOJE TEKSTOVE NA OVE TEME OBJAVLJENE NEDAVNO NA FACEBOOKU
Na moj tekst Rasprodaja Dingača objavljen na Facebooku oko Božića 2013 facebookovci su komentarima reagirali doista u popriličnom broju. Iskreno, nisam očekivao baš toliki odziv i tako dugotrajnu razmjenu mišljenja, dosta gusto gotovo 20 dana, sve eto negdje do iza sredine siječnja 2014., a – moguće je da i još nije gotovo s javljanjima-reagiranjima.
Veseo sam što je s reakcijama ispalo tako kako je ispalo, ne stoga što je riječ o mojemu prilogu nego stoga što se iz toliko istupa vidi da je našim ljudima stalo. Tužan sam, s druge strane, stoga što se u diskusiju, iako su u više navrata apostrofirani, i iako bi se položaj Dingač trebao smatrati ne tek vinogradom nego vrijednošću od nacionalnog interesa, nisu – osim jednoga – uključili pelješki proizvođači dingača (Alenka Radovića, koji veli da je tek počeo obnavljati obiteljsku tradiciju, pričekat ćemo kao proizvođača dok mu vino ne izađe na tržište…), a, iako Facebook doista prodire u sve pore pa nije moguće da nisu zamijetili raspravu, javili se nisu niti domaći eksperti za vinogradarstvo i vinarstvo s Agronomskog fakulteta, kao ni djelatnici u institucijama države koje se bave i vinom, ne samo u smislu proizvodnje nego i marketinga, plasmana.
Evo, da se vidi što je to Dingač, nekoliko rečenica iz jednog teksta o njemu a što ga je, koristeći se kao građom podacima dr. sc. Franje Glavine, napisao i u Gospodarskom listu objavio ugledni novinar Srećko Ljubljanović koji se i sam dosta bavio proučavanjem historije vezane uz vinogradarstvo i vinarstvo u nas. Povijest Dingača seže u daleku 1326. godinu, kad je Dubrovačka općina (kasnije Republika) oružanom silom zauzela Stonski rat, kasnije nazvan Pelješcem. Stari vlasnici bili su potpuno razvlašteni, a sva zemlja proglašena je narodnim dobrom. Potom je sedam osmina obradive zemlje podijeljeno obiteljima dubrovačke vlastele, gotovo jedna osmina odabranim pučanima, a tek mrvice prijašnjim vlasnicima. Pri tome je brdski pojas najjužnijeg strmog dijela Pelješca nazvan Dingač. To je bilo nenastanjeno područje predviđeno za općinske gajeve. Dingač se kao selo spominje 1653. godine. Više od stoljeća na Pelješcu je bilo zabranjeno podizati vinograde.
Dingač – južne strmine Pelješca
Kad se sadnja trsja ipak dopustila, na snagu je stupila odredba o tome koliko koja kuća smije imati vinograda. Popis vina vlastele u Potomju 1709. godine pokazuje da je na tom području bilo 13 vinograda s proizvodnjom od ukupno 467 kvinka, a kvink je bio mjera za oko 20 litara vina. Na poziciji Dingač koju poznajemo tada još nije bilo trsja. Tek 1820. godine Petru Violiću iz Potomja izdana je dozvola da na Dingaču iskrči jednu zlaticu, odnosno 1680 četvornih metara površine, te da tu zasadi trsje. Upravo tom sadnjom počinje povijest Dingača kao vinogradarskog položaja, i vina nazvanoga po njemu.
Inače, još je jedna visokovrijedna vinogradska pozicija u nas (po prof. Nikoli Miroševiću među najboljima ne samo u kontinentalnome dijelu Hrvatske nego i u cijeloj državi!), umjesto da bude zaštićeno dobro na razini nacionalnog parka, na režimu vinske rasprodaje, a riječ je o nakošenim vinogradima, nekih četrdesetak hektara, kod Brodskog Stupnika, odakle vrhunsko grožđe, uvelike crno (merlot, cabernet sauvignon) završava ne u vinu s oznakom, na etiketi na butelji, toga grand cru položaja Slavonsko-brodskog vinogorja, nego kod bilo koga tko dođe s novcem za kupnju. A to, primjerice, mogu biti vinari kojima nedostaje količina ili pak koji bi htjeli popraviti svoje vino vinom od grožđa iz ekstra vinograda, zatim ugostitelji koji žele imati dobro vino kuće i koji imaju mogućnost prerade grožđa, a tu su i bolje stojeći zaljubljenici u plemenitu kapljicu i hobi-proizvođači. Tako eto grožđe skonča u vinima što se nazivom na tržištu ne povezuju s tim vinogradom i jednostavno i nisu robna marka koja bi mogla napraviti reklamu zahvaljujući kojoj bi kupci butelja, dakle gotovoga vina a ne grožđa, te turisti-vinoljupci hodočastili u Stupnik…
Brdašce Rastovica u Stupniku u Slavonsko-brodskom vinogorju koje slovi kao jedna od najboljih vinogradskih pozicija ne samo u kontinentalnome dijelu Hrvatske nego i u cijeloj Lijepoj našoj. Krasno se vidi s autoputa
KALAVOJNA i – SLAVONIJA
Kompleksnost i ljepotu hrvatske vinske scene nailazimo na etiketama tri-litrenih plastičnih boca na kojima stoji da posuda sadrži graševinu (2012) što ju je proizvela i – barem po maloprodajnoj cijeni viđenoj u prodavaonici jednog jačeg trgovačkog lanca u nas – potrošačima vrlo jeftino ponudila istarska Kalavojna iz Pule! Na etiketi je navedeno da je riječ o polusuhom kvalitetnom vinu sa zemljopisnim porijeklom (Slavonski Brod; je li, možda, i to grožđe stiglo upravo iz spomenutog stupničkog vinograda?), i s 13,7 vol % alkohola. Istra i ponuda graševine iz podruma istarske vinske tvrtke Kalavojna, dakle s nazivom koji je ne bilo kakav nego je s povijesnom dimenzijom u kontekstu vina za Istru! Feničani i, poslije, svakako i stari Grci stigli su i do Istre i osnivali naselja, a uz njih sadili bi vinograde, o tome svjedoče i grčki nazivi pojedinih lokaliteta, jedan od njih je upravo Kalavojna u Raškoj dragi na istočnoj obali Istre, a to na grčkome znači dobro vino.
Nisam zasad još čuo ni da se na noge digla udruga vinogradara i vinara Istre Vinistra, koja tako zdušno, i s pravom, propagira svoj simbol malvaziju, a evo na kućnom joj se pragu pojavila istarska kuća što proizvodi i nudi ljutog konkurenta graševinu, simbol sasma drugoga predjela Lijepe naše…
Graševina proizvedena i punjena u tvrtki Kalavojna u Puli
Sad se, baš na ovome primjeru, eto vidi koliko nam je klimav apelacijski sustav, i u kojoj mjeri jedna udruga koja nastoji promovirati svoje i štiti vlastite interese. Čemu taj naš sustav oznaka na etiketama, ovakav kakav jeste, služi kad svatko može raditi maltene što želi?! Vino koje je proizvedeno i punjeno, bez obzira na vrstu i veličinu ambalaže, izvan vinogorja odakle je grožđe jednostavno ne bi smjelo na etiketi nositi oznaku kvalitetnoga s kzp, a dakako ni vrhunskoga s kzp., i u tom slučaju ne bi smjelo nositi ni naziv sorte. Ovom graševinom proizvedenom i punjenom u, kako stoji na etiketi, pogonu Kalavojna iz Pule, dan je, bez obzira što ovdje nije riječ o butelji, vrlo nizak udarac lokalnoj malvaziji kao zaštitnom znaku Istre. Na žalost, ima dosta primjera u nas da se i vina s oznakama kvalitetnoga i vrhunskoga s kzp. namijenjena butelji njeguju i pune izvan, i to daleko izvan lokaliteta odakle je grožđe, ali nadležni na to žmire. Usput, o oznakama na etiketi, i ovo: logično je da Zakon o vinu propisuje da glavni podaci o vinu (naziv vina, ime/naziv proizvođača, vinogorje, kvalitativna kategorija, godište berbe i sadržaj alkohola…) na etiketi moraju biti DOBRO vidljivi i da trebaju biti navedeni slovima veličine 0,5 cm, ali vrlo često naziv vinogorja ispisan je vrlo sitnim slovima, valja se dobro pomučiti da se otkrije i navod godine berbe, a ima slučajeva i da je naziv proizvođača zbog smještaja na etiketi, uglavnom onoj sa stražnje strane, ali i zbog sitnih slova jedva uočljiv…
Mogu li nam najnovije prijetnje Slovenaca da će spriječiti zaštitu više istarskih eno-gastro proizvoda na razini EU, primjerice onih koji bi trebali biti pod oznakom istarsko maslinovo ulje, istarski pršut, istarski sir, porečki Muškat ruža…, paradoksalno, ići na ruku, tj. potaknuti nas da se napokon uozbiljimo i da počnemo kako treba njegovati, čuvati i adekvatno valorizirati naše nacionalno bogatstvo? Kad su, i ako su zakonski propisi nedorečeni, manjkavi, imamo vlastitu glavu koja nas mora voditi i zaštiti kakvoće i tipičnosti proizvoda te kroz to i zaštiti integriteta teritorija…
Evo u nastavku reakcija s Facebooka:
Zeljko Suhadolnik 25. prosinac 2013 u 12:27
Rasprodaja ne samo dingača (vino) nego i Dingača (naziv prestižnog vinogradskog položaja)! – Ovako se u Hrvatskoj ponosimo s nekima od svetinja u koje se svi kunu, i tako, eto, gradimo naš image u vinskome segmentu: u predbožićnom razdoblju evo u jednom od naših velikih robnih centara poziva kupcima da se odluče za ovaj prikladan dar: kutiju s bocom plavca i s bocom dingača, sve za oko 88 kuna!
Do jučer još nije bilo šanse samo butelju dingača kupiti po cijeni nižoj od gotovo dvostruke ovdje spomenute za dvije butelje! Pogledao sam pažljivije, tražeći na etiketi tko je proizvođač, na moje iznenađenje vidio sam ime i prezime poznatog vinara, za kojega nikad ne bih bio rekao da će se upustiti u ovakav predbožićni aranžman. Čista rasprodaja – kao da smo maltene na buvljaku – Dingača, i kao iznimno kvalitetne vinogradske pozicije na Pelješcu, i kao naziva vina kojemu se klanjamo kao prestižnome i ističemo da je prvo hrvatsko zaštićeno vino (riječ je zapravo o zaštiti koja je bila bitna za jednog, tadašnjeg jedinog službeno priznatog tzv. društvenog proizvođača a ne i o prikladnoj zaštiti vinogorja Dingač i vina dingač općenito), ali za koje zbog kratkovidne do slijepe razjedinjenosti proizvođača nije napravljeno a ma baš ništa da ga se uopće definira od pozicije, loze, rada u vinogradu i podrumu do organoleptičkog profila (bitno za stilistuku: rabiti suhvice ili ne, ako da u kojoj mjeri), prvog mogućeg datuma izlaska na tržište i politike cijena, pa da se na tome onda unaprjeđuje kvaliteta i da se organizira marketing s čvrstom podlogom i za vinogradarsku poziciju i za vino kao robu što treba plasirati ne samo sebe, nego i cijeli teritorij…
Mediteraneo Festival-vina, Ivan Vinkovic, Bakhov Sin i 11 drugih su rekli da im se ovo sviđa.
Krešo Vučković Bagio: Kako se kaže – pilaju granu na kojoj sjede (25. prosinac 2013 u 12:46 · Sviđa mi se)
Be Ka: Pune par etiketa ekskluzivno za Metro, cijene “popularne”. (25. prosinac 2013 u 12:54 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Možda je došel trenutak realnosti, koji je tržište u stvari već davno formiralo. (25. prosinac 2013 u 12:56 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Staša Cafuta Trček: EU is in the air 😉 ME DO NOT LIKE (25. prosinac 2013 u 13:20 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Nina Levičnik: Welcome to EU… Ne bih htjela suditi o konkretnom slučaju … ali činjenica je, da su cijene vina u Hrvatskoj općenito previsoke … (25. prosinac 2013 u 15:35 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Treba uložiti u marketing, priču. Da smo u Italiji, dingači bi bili puuuno skuplji… Ekstremni uvjeti, neplodna zemlja, puno sunca, malo kiše, malo vlage, mali prinosi, stari vinogradi, mineralno tlo. Dalo bi se napraviti sličnih plavaca i drugdje, samo za to treba vremena i truda, a mi nismo poznati po tome. Zato Francuska i ima 300 apelacija, a mi dvije polu apelacije. Miloš je dokaz da se može, Duboković, Baković, također, a koji nisu na poznatim padinama pa su bolji od većine Dingaca, dakle nije ni sve u položaju. Na Dingaču ako imaš grožđe i bez puno znanja ćeš imati dobro vino jer će ti zemlja i magarci pomoći, a ako imaš puno znanja možeš imati dobro vino i na puno lošijim položajima. (25. prosinac 2013 u 18:48 · Sviđa mi se)
Siniša Škaberna: Ili je prevara prije bila ili je sad, ili je stalno? Daj ajmo napravit neka pravila tu doma pobogu! (25. prosinac 2013 u 19:45 · Sviđa mi se)
Zeljko Suhadolnik: Proizvođači svih vinorodnih područja, ujedinite se. I vodite brigu o svojim interesima kroz zajedništvo… (25. prosinac 2013 u 20:10 · Sviđa mi se)
Mustafa Topčagić: Reality (25. prosinac 2013 u 22:03 · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Siniša, nije bilo prevare. Tržište definira cijenu. Cijene grožđa s Dingača su pale duplo, ljudi nemaju za skupa vina, Todorić i Metro imaju agresivnu nabavnu i nisku maržu i došli smo do 80 kn za bocu Dingača. Po meni je retardirano da s cijenama idemo dolje. Po meni je retardirano da s cijenama idemo dolje jer je naprosto glupo, Dingač nek se prodaje vani za 200 kn minimalno kao što se tu prodaju Amarone, Brunello, Barolo i sl. A ko nema za Dingac nek pije Lagunu CS za 30 kn, i svi sretni. (25. prosinac 2013 u 22:26 · Sviđa mi se)
Mustafa Topčagić: Vrutak već neko vrijeme ima ‘kućni’ Dingač po 80 kn. (25. prosinac 2013 u 22:43 · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Da li se radi o Skaramučinom Dingaču? Možda Alenko zna koliko hektara ima i koja je pozadina te niske cijene. Ja sam ih prestao kupovati otkad mi je kvaliteta postala nedovoljna, pa cu pričekati nečiji review. (26. prosinac 2013 u 7:49 · Sviđa mi se)
Zdenko Matičić: Suhi, u pravu si, al nemoš zanemarit ni činjenicu da je Dingač ipak ograničen položaj, nema se kamo širiti toliko koliko se dingača pojavilo u posljednjih petnaestak godina. Dva su moguća rješenja – ako postoji mogućnost proširiti područje ili jednostavno pooštriti kontrolu priznavanja Dingača. No, ako je vjerovati nekim informacijama obično dobro upućenih vinoznanaca, sumnjiva je, barem bila, ne znam je li još uvijek, čak i sama količina dingača u onih vinara koji uistinu imaju vinograde na tom ograničenom području. Naravno, stvar je ipak nešto kompleksnija – po čemu se to plavac mali, dingač, s tog ograničenog područja baš u tolikoj mjeri razlikuje od plavca malog koju desetinu, stotinu ili koji kilometar dalje na istok ili zapad, tko je to i kada utvrdio i kako definirao. No, s druge strane, dok se svaki tamošnji vinar koji je imao iole šansu nastojao ubaciti u obitelj dingač, zbog branda koji je, u međuvremenu, vjerojatno i zbog toga ipak ponešto izgubio na težini (i cijeni), Frano Miloš je čuda napravio sa svojim crnjacima, tvrdoglavom Zavodu unatoč. Pa ti vidi! (26. prosinac 2013 u 8:37 · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Ekstremni uvjeti, neplodna zemlja, puno sunca, malo kiše, malo vlage, mali prinosi, stari vinogradi, mineralno tlo. Dalo bi se napraviti sličnih plavaca i drugdje, samo za to treba vremena i truda, a mi nismo poznati po tome. Zato Francuska i ima 300apelacija, a mi dvije polu apelacije. Miloš je dokaz da se može, Duboković, Baković, tkđ. koji nisu na poznatim padinama pa su bolji od većine Dingača, dakle nije ni sve u položaju. Na Dingaču ako imas grožđe i bez puno znanja ćeš imati dobro vino jer će ti zemlja i magarci pomoći, a ako imaš puno znanja možeš imati dobro vino i na puno lošijim položajima. (26. prosinac 2013 u 10:20 · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Eto vam Kiridžije 2006 opet u Konzumu za 200 i nekaj kn. Ja ga prije nekih mjesec dana kupil na rasprodaji za 15! Krivi trgovci? Po meni ne, ko ne vjeruje nek proba! (26. prosinac 2013 u 11:36 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: A ovo tzv. “apelacijama” (ova rijec u hrvatskom jeziku znači sasvim nekaj drugo i nema veze s vinarstvom pa bi bilo ok upotrebljavati oznaku izvornosti), ne znači ono kaj bi se htjelo, naljepnicu i cijenu u nebesa. Primjer, Slovenci imaju tu oznaku na bizeljčanu i cvičeku! Jel to sad znači da bi se ta vina trebala prodavat po 30 eura? (26. prosinac 2013 u 11:45 koristeći mobilni telefon · Uređeno · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: Upućeni vinoljupci i kupci će znati prepoznati gdje se Dingač sa povjerenjem može kupiti. Od onih koje sam probao mogu preporuciti onaj iz Vinarije Bura-Mokalo i onaj od Vedrana Kiridžije i, naravski, moj …. (26. prosinac 2013 u 12:52 · Sviđa mi se)
Željko Lebo: Cijenu određuje tržište….i što je tu čudno? Međutim želim komentirati da svaki dingač nije isti, pa tako ni cijena. Slično je i sa nazivom Grand Cru. Ima ga po 5 eura u Francuskoj i Austriji ?! a trebalo bi označavati posebnost. Sačekajte dok Kinezi počnu proizvoditi i izvoziti vino. (26. prosinac 2013 u 13:45 · Sviđa mi se)
Zdenko Matičić: A. Radović, nažalost, nije to slučaj samo s dingačem, bilo je toga još i na Jadranu i na kopnu, to vi vinari između sebe najbolje znate, trebao bi znati i Zavod, tebale bi znati i inspekcije, kad bi htjele, al u vašem je interesu da se to razrješi, ako već nije (pre)kasno, a dok nitko “ne vidi”, tko je drugi na šteti nego vinari, svi ili barem većina u istoj sorti. Previše je truda, muke i novca uloženo da bi se to “zaboravilo”, zataškalo ili se možda ipak varam, jer se o tomu šuti i, tobože, čudi. (26. prosinac 2013 u 13:51 · Uređeno · Sviđa mi se)
Zdenko Matičić: A. Radović – vi vinari između sebe ipak najbolje znate tko što (26. prosinac 2013 u 13:52 · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Ha imamo industrijska chileanska vina koje smo unatrag pet godina dostigli kvalitetom i cijenom tako da se ne bojim Kineza. Naša šansa je plasman u sjever Europe. Imaju love, vole vino, a zavrtit to s turizmom bi bilo mrak jer nemaju nit sunca nit svojih vina. Ako je tamo boca pive 50 kn, onda je Dingac za 200 nist. (26. prosinac 2013 u 13:54 · Sviđa mi se)
Željko Lebo: Nisam vinar već vinoljubac pa neznam cijelu priču, ali isto razmišljam… No dok got kod nas u restoranima ne bude vino na poslugu u “normalnim cijenovnim okvirima” kao recimo pivo u Dablinu ili Engleskog ili Bavarskoj…do tada će biti ovih “lutanja”. Stoga što više reklame, reklame i reklame…. Zapamtite Levis je traperice prodavao tako što je 70 % zarade ulagao u reklamu…. Pametnom dosta (26. prosinac 2013 u 13:57 · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Željko Lebo, i uz reklamu, Levis je bio uspješan samo uz “Kvalitetu Novi Marof”. Kad su ošli u Vijatnam i Kinu, nema te reklame koja može nadoknadit kvalitetu. (26. prosinac 2013 u 15:33 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Veni Vini, a da probamo kod polarnih medeka?
http://www.internetwineguide.com/…/europe/scan/scan.htm
Scandinavia – Wine Sites – Vineyards, Wine Merchants & Online Wine Sellers, Wine Directories… www.internetwineguide.com (26. prosinac 2013 u 17:58 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Ti se zezaš, a ja ti otkrivam tajnu najiskusnijih trgovaca vinom u Italiji i Francuskoj (26. prosinac 2013 u 18:52 · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: Zdenko ja sam “novi” vinogradar/vinar koji obnavlja obiteljsku tradiciju, jednom sam nogom u Francuskoj (radim u branši koja ne podnosi alkohol) a drugom nogom sam na Pelješcu (obnavljam vinograde na Dingaču i pravim izvrstan Dingač) tako da i i jesam i nisam IN. Neviđena kriza zadružnog vinarstva iznjedrila je brojne vinare i šteta je što se ne organizira lokalno zajedničko takmičarsko prezentiranje vinarskih delicija gdje bi se više saznalo o vinima i vinarima. Sve bi to dobilo medijski značaj a moglo bi privući i turiste-vinoljupce. (26. prosinac 2013 u 19:41 · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Ne zezam se! Ja već par let prek jedne frendice “izvozim” u Švedsku! Duge noći, puno se popije! (26. prosinac 2013 u 19:53 koristeći mobilni telefon)
Srdjan Zitkovic: Zanimljiva štorija o dingaču… (27. prosinac 2013 u 1:40 · Sviđa mi se)
Be Ka: http://blog.vino.hr/archives/4939 – Dingač 50 stupnjeva ide za 109 kn na tržište. – Badel je pronašao novog partnera ili partnere čija imena zasad ne otkrivaju. Kažu da je taj Dingač i tako Badelov brend, a grožđe prerađuju i rade vino u podrumu toga “renomiranog proizvođača.”
Vino pod najboljim kutom « blog.vino.hr blog.vino.hr
Naziv Dingač 50 stupnjeva nastao je prema prosječnom nagibu položaja Dingač s kojeg su brani plodovi ovog plavca malog. Upravo takav nagib omogućuje da grozdovi upiju tri sunca, sunce s neba te odbljeske sunca od kamena i mora. Taj nagib dočaran je i putem etikete, koja je rezana pod kutom od 50 stupnjeva. (30. prosinac 2013 u 10:40 · Sviđa mi se)
Mustafa Topčagić: Jučer sam bio u Vrutku… ‘Kućni’ Dingač Palihnić je 69 kuna. (9. siječanj u 13:19 · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: Da, oni ga nemaju puno pa mogu cjene formirati da malo i izgube na Dingaču ukoliko će dobiti na promidžbi za druga njihova vina. (9. siječanj u 15:40 · Sviđa mi se)
Mustafa Topčagić: Ne vidim ih među članovima Udruge Dingač … http://udruga-dingac.hr/index.php?option=com_content… Članovi udruge udruga-dingac.hr Udruga vinogradara i vinara „Dingač“ (9. siječanj u 15:45 · Sviđa mi se)
Alenko Radović: Tu je samo mali broj proizvođača a nisam siguran ni da su nešto posebno aktivni (9. siječanj u 15:48 · Sviđa mi se)
Marin Lelas: Alenko , kućni Dingač Vrutku se isporučuje već 12 mjeseci, a Vrutak ga je distribuirao u sve članice Ultra grupe, u preko 300 prodavaona. Roba samo dolazi i dolazi ???? (10. siječanj u 13:24 · Sviđa mi se)
Mustafa Topčagić: To bi trebalo značiti da ima i količine (10. siječanj u 13:25 · Sviđa mi se)
Marin Lelas: Izgleda … (10. siječanj u 13:28 · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: PZ DINGAČ ga je mogla nuditi još jeftinije ako ne plaća ništa proizvođačima. Razmišljam malo glasno: ako proizvođaču/vinogradaru ide 15 % a grožđe je plaćano 15 do 18 hrk a treba 1,20 kg za napunit bocu, izgubim se u racunici… U svakom slucaju pijte malo – pijte dobro vino, dingac naravski (10. siječanj u 15:45 · Sviđa mi se)
Mustafa Topčagić: Prije 5-6 godina, bio sam u Dubrovniku, prijatelji rekli nabavit će pojeftin dingač… Stigne boca s Pelješca, 80 kuna, Dingač Radić (ne Radović!), nikad čuo!… naravno, na njemu ni markice, ni brojki, čudan čep, ali solidno dizajnirana etiketa… čak ni vino nije bilo loše… takve plavce prodaju i skuplje. (10. siječanj u 15:57 · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Ček malo, to je cca min 50.000 boca, a da nitko nikaj ne zna o proizvođaču i njegovim vinogradima na Dingaču!!! Come on! (10. siječanj u 16:00 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: Vinogradari su “u q’rcu” otkako im PZ Dingač ne plaća pa u nevolji daju lijevo-desno! Mislim da bi to od Radića moglo biti dobro. Osobno mogu preporučiti sa etiketom Kiridžija, Vinarija Bura-Mokalo, tradicionalno PZ Dingač i Niko Violić (moje još nije na tržištu, sazrijeva). Ta vina sam kušao i mogu reći da su super. (10. siječanj u 16:17 · Sviđa mi se)
Hrvoje Košutić: Muljaža kao i s većinom “dingača” (10. siječanj u 19:00 · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: Ne, Hrvoje kod ovih koje sam spomenuo nema muljaže već je to što nude pravo “kako ga je loza dala”, proizvodi se obiteljski, drže do svog imagea, ne idu ka ekspanziji, svaka napunjena boca ima pokriće u njihovom grožđu iz Dingaća kvalitetom vina koje je u bocama. O ostalim proizvođačima ne mogu reći ništa jer sticajem okolnosti njihove dingače nisam kušao. Predlagao sam lokalnim vlastima da se organizira sajam/izložba svih vina dingač, onih amaterskih i onih profesionalnih nadahnuća. Uzorci bi se uzimali komisijski… Nisu još odgovorili, vjerovatno to žele uraditi kao jedan od turističkih sadržaja (11. siječanj u 6:16 · Uređeno · Sviđa mi se)
Hrvoje Košutić: Vjerujem da navedeni nisu muljevi, ali ako ćemo iskreno svašta se u današnje vrijeme prodaje pod dingač. To isto bi sama Udruga Dingač trebala regulirati, a ne da nam se pod dingač prodaju raznorazne kupaže plavca i vranca. (11. siječanj u 8:09 · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Meni već osnovna računica ne drži vodu, vele da je Dingac cca 60 ha i proizvede se cca 3000 hl vina godišnje. Ovo je teško izvedivo uz urod od 0,5 kg grožđa po trsu. (11. siječanj u 9:15 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Hrvoje Košutić: To i je poanta svega (11. siječanj u 9:34 · Sviđa mi se)
Alenko Radovic: Državni organi ne rade svoje! (11. siječanj u 12:04 · Sviđa mi se)
Hrvoje Košutić: A muljatori to koriste na štetu krajnjih kupaca 
(11. siječanj u 12:18 · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: A bogme i ugleda. I onda se svi čude ko pura dreku kak pada cijena i nema prođu ni doma, a vani da ne govorim. (11. siječanj u 12:55 koristeći mobilni telefon · Sviđa mi se)
Goran Rihtar: Može jedan koncenzus, apelacija u hrvatskom jeziku znači nekaj drugo, korištenje prevedene francuske riječi je malo nespretno i nerazumljivo čak i struci. A i sam način ovakve zaštite je OUT te se koriste oznake PDO (protected designation of origin).
Zeljko Suhadolnik Apelacije su vazne i potrebne kao sredstvo sređivanja stvari i kao pomoć da se vino kao proizvod nekog teritorija nametne i da se time stvore uvjeti za (dobar) plasman i valorizaciju ne samo vina nego i cijelog dotičnog teritorija. Kod nas se nije razdvojilo kako treba ono što je TIPIČNO za neki teritorij i što smije nositi apelacijsku oznaku vezanu uz taj teritorij, i ono što je eventualno još moguće i dopušteno, glede slobodnog izbora sorte i glede tehnologije proizvodnje te glede organoleptičkog profila, proizvoditi na tom nekom određenom teritoriju. Da bi apelacija, kojom se ističu i njeguju originalnosti i komparativne prednosti kraja mogla biti učinkovita nužno je poslovno udruživanje i aktivno uključenje lokalnih proizvođača kako bi se u suradnji sa odgovarajućim znanstvenim institucijama izradili kvalitetni pravilnici ponašanja u njezi i razvoju vlastitih aduta, pravilnici obvezujući za sve. Kod nas kao da nitko, na žalost, nije za takvo povezivanje i disciplinu, i dok tako bude imat ćemo sterilnu oznaku vrhunskog, kvalitetnog i stolnog vina s kzp i nered, lošu kontrolu proizvoda na tržištu kao i male izglede za dobru promociju…
Goran Rihtar: Zeljko Suhadolnik, slažem se, no mozemo li si priuštit dva sustava zaštite, regulatorni prema EU i nacionalni sličan apelation ili denominatione? A ustvari svode se na isto. Pogledajte Slovence recimo kak su oni napravili.
Alenko Radovic: Pohvalno je za svih učestvovati u konstruktivnoj diskusiji kako naći načina za pribliziti image našeg vinogradarstva i vinarstva onome iz vodećih Europskih država na tom planu. Prije toga ili paralelno sa time država bi trebala započeti sa svojom efikasnom antikorupcijskom politikom na tom podrucju tako da napokon mogu na površinu i na police i stolove izaći prave vrijednosti nasih vina.
Goran Rihtar: Meni se čini da je ova graševina ispravno deklarirana.
Veni Vidi Vini: Ljude koje ste spomenuli da se nisu javili ovim putem pozdravljam u nadi da postoji mjesto na kojem pričaju o problemima koje smo dotakli iako duboko sumnjam jer nikakve pomake ne vidim po pitanju približavanja francuskim vinskim standardima (apelacijama). Nažalost sve su to zaposlenici u svojim malim okruzima odgovornosti i bez imalo proaktivnosti jer sustav se ne mijenja bitnije desetljećima. Facebook možda nije pravo mjesto doduše za takve rasprave, trebalo bi imati nekakav forum s inteligentnim i slojevitim threadingom jer rasprave znaju otići u krivom smjeru. U svakom slučaju drago mi je da se slažete oko važnosti apelacija jer tema je pokrenuta ipak dosta prije Vase teme o Dingacu, na G.E.T. reportu na kojem ste se i sami uključili s jako dobrim komentarom. Mozda bi trebalo sa zaključcima o daljnjim koracima krenuti od nje, a ako se dobro sjećam, radilo se o tome da bi netko tko dobro razumije francuski (na pr. spomenuti Alenko Radovic) trebao detaljno se upoznati s njihovom regulom apelacijskom i onda vidjeti sto bi sve trebalo kod nas promijeniti. Nažalost, nikakav pozitivni sluh opet od vinara nismo dobili osim od Marija Mrgudic (Vinarija Bura-Mokalo) i Siniša Škaberna (Degrassi). Eto toliko za pocetak (ponovni) od mene za sada…
Veni Vidi Vini: Dodao bih na temu i moj kratki tekstić o apelacijama star tri godine. https://www.facebook.com/notes/vino-de-croate/budu%C4%87nost-hrvatske-vinske-scene-u-svijetu/198853863469207 …
Jovica Nikšić : Poštovani vinari, evo malo mog mišljenja koje nije opterećeno proizvodnjom grožđa i vina, pa stoga gledam možda drugim očima na sve to. Neki će to shvatiti, a neki napasti, no nakana mi je dobra… Mislim da se morate prestati zamarati sa oznakama ovim–onim, kopiranjem od nekuda gdje je to zapravo tradicija i svim sličnim sitnicama koje jako malo znače kome?? pa vašim kupcima. Apelacijama će se samo postići još veći jaz i jal među vinarima radi isticanja jednog kraja prema drugom… Kupci: 0,001 % vaših mogućih potrošača i sadašnjih NE GLEDA oznake, 90% potrošača gleda etiketu, ali samo u vizualnom smislu, 80% ih sada gleda naziv sorte, a pri tome očekuju 4 najpoznatije i to svjetske … Ovo gore u postotcima karikiram da bi vam dočarao kako mislim da je. Okrenite se ovome i samo ovome;
1.-Promociji u pijenja vina u svakoj obitelji, a na način da se postigne da svaka obitelj potroši barem pola butelje na dan!! Znači ne po glavi stanovnika-odrasle osobe, nego po obitelji u Hrvatskoj. Samo na taj način već imate totalni manjak vina i sve svoje količine rasprodane!
2.Ooznačavanje već postoji određeno ulaskom u EU, samo ga primijenite na etiketi, npr onoj zadnjoj i zaboravite na to…to je zakonski minimum i dobro je što je jednako za sve.
3.- Prijavite se na natječaj u sklopu Nacionalnog programa pomoći sektoru vina 2014 – 2018. Raspisivanje natječaja je predviđeno u 2014.
-Restrukturiranje i konverzija vinograda,
-Investicije u vinarije i marketing vina
-Promidžba na tržištima trećih zemalja
Ovo morate napraviti zajedno! Postoje „krovne“ organizacije vinara i to više njih, a rade što? Ništa. Obilaze par konferencija i sajmova, naslikaju se uz jela i pića i to je to. To se mora promijeniti ili osnovati još jednu krovnu organizaciju, udrugu-agenciju koja će biti sačinjena od mladih obrazovanih ljudi kojima će zadatak biti pisanje projekata i prijava na natječaje, ali za SVE vinare Hrvatske, znači umjesto njih. Ovo treba početi već jučer!
4.-Utjecati na „državu“, Ministarstvo turizma i dr., da se novac koji već je namijenjen na promidžbu turizma izvan Hrvatske preusmjeri upravo Vama vinarima-proizvođačima. Ogromne količine novca ode u tiskanje prekrasnih kataloga, skupe štandove i gostovanje „osoblja“. Pogledajte koliko je to novca… na ništa (znam da nešto pomogne, ali zanemarivo). Previše se time želi okrenuti nekakvoj „eliti“, ali to nije dobro i nepotrebno je, jer svaka elita će jednom doći i kod nas, jer ionako obilaze cijeli svijet, pa će tako i doći kod nas…i probati Dingač. Taj novac treba sada svim proizvođačima da osuvremene svoju individualnu i grupnu promidžbu
– Internet JE bitan, jer je brz za davanje ponuda, poziva, kataloga, a to treba omogućiti SVIM vinarima Hrvatske.
5.-Potrebna je Jedinstvena Vinska karta Hrvatske…. Imam koncept, samo – s kim ga podijeliti, jer ja sam samo amater, „pa on nema ni svoj vinograd“, a kao takav osoba s kojom nitko od dipl.ing…mr.sc. ne žele baš imati posla, jer kako bi to bilo da im ja svima nešto dobro pokažem ili na isto ukažem ili malo „pametujem“. Ovo je samo djelić onoga što bi Vam mogao reći.
Veni Vidi Vini: Da pojasnim zašto se zalažem za apelacije. Usporedit ću je s nogometnim klubovima. Dakle ako dijete vodite na treninge, kupujete mu kopačke, majice perete, ispričavate ga iz skole, ulažete svoje vrijeme, trud i novac, tada sigurno bi željeli da zaigra za Dinamo ili Hajduk. Zašto? Zato što je to brand s kojim će on promptno dobiti prepoznatljivost kvalitete bez da je itko čuo za njega. Dobit će znanje, kontrolu kvalitete, bolje treninge, postat će kvalitetniji igrač s kojim onda mozete raditi velike stvari. Ako vam nije stalo i zadovoljni ste da vam se dijete malo rekreira, bit ćete presretni ako se poželi pojaviti na treningu u NK Špansko. Eto to je razlika izmedju apelacija i stolnih vina. Možete u nju, ali nitko vas ne tjera. Ali dajte onima kojima je STALO omogućite ono sto apelacija pruža.
Goran Rihtar A kaj pak je onda z ovim? :))))
http://fr.m.wikipedia.org/wiki/Vin_de_table…
fr.wikipedia.org
Vin de table est une dénomination généralement donnée aux vins dits de consommation courante. Il n’esiste pas de definition precise pour vin de table. En France, cette terminologie a été adoptée lors des premiers règlements communautaires relatifs au vin pris à partir de 1970…….
Jovica Nikšić pa to treba uvesti 🙂 “PTP (Priznano Tradicionalno Poimenovanje)” , a ovo je dokaz mojoj tvrdnji…manite se oznaka; http://www.monitor.hr/…/dvije-slovenske-pokrajine…/1328/
Dvije slovenske pokrajine u sporu oko prava na vino cviček – Internet Monitor
U pokrajini Dolenjska to vino zovu cviček. Dolenjci se u sporu pozivaju na “povijesna prava koja im je u miješanju bijelog i crnog vina dodijelila carica Marija Terezija. U novije su doba svoja prava dodatno osnažili, registriravši robnu marku cviček i u Bruxellesu…
Veni Vidi Vini: Jovice, a mislite da Francuzi brane Shiraz saditi u Gigondasu jer ga je CdP prvi stavio na popis? Pa nećemo se valjda povoditi za Slovencima kao dobrim primjerima? Prosim lepo da si pročitate koliko Francuska i Italija imaju apelacija, kojom brzinom su nastajale u zadnjih 50 godina, te koliko su uspješne te dvije zemlje na vinskoj sceni. Kada to pročitate i zaključite da je svih 600 apelacija promašeno, i to mi argumentirate, evo ja ću se predstaviti punim imenom i trcati sat vremena gol po Trgu.
Jovica Nikšić: Pročitajte Vi moj tekst i moje želje, ali polako…i volio bih znati Vaše, vjerujem cijenjeno, puno ime i prezime. (22. siječanj u 7:52 · Sviđa mi se)
Veni Vidi Vini: Ispričavam se gosp. Jovica na nepristojnoj izjavi, jako sam pažljivo pročitao što pišete pa eto, oko apelacija se mozemo složiti da se ne slažemo. Ostalo mi je OK. (22. siječanj u 18:11 · Sviđa mi se) ♣
Narodni običaji i turizam (142)/ SVETI VINKO, MOLI ZA NAS!
Počelo je u Kutjevu kod Vlade Krauthakera: Krauthaker i Branko Mihalj na ceremonijalu blagoslova trsja i prvog reza loze u ovoj godini
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
VINKOVO, VINCEKOVO, VINCELOVO, VINCEŠKA… VESELICE PO CIJELOM KONTINENTALNOME DIJELU VINOGRADARSKE HRVATSKE, UZ ZNAČAJAN POSJET GOSTIJU s JUGA ZEMLJE GDJE JE ZIMI TURISTIČKO ZATIŠJE. OČEKIVALO BI SE DA, BAREM TIH ZIMSKIH DANA OKO 22. SIJEČNJA, TURISTIČKO ZATIŠJE NE BUDE i U TOM, KONTINENTALNOME DIJELU… VJEŠANJEM KOBASICA, KULENA, ŠPEKA o TRS i ZALIJEVANJEM LOZE STARIM VINOM KAO i BLAGOSLOVOM VINOGRADA PRIZIVA SE, u SMISLU KOLIČINE i KVALITETE, BOLJA BERBA PA, U SKLADU S TIME, i BOLJE VINO. KAKO ĆE BITI 2014. – VIDJET ĆE SE NAJESEN. ONO ŠTO SE PAK ODMAH VIDJELO JEST DA JE i OVDJE POŠLO MALO NAOPAKO: PRVOM REZU VINOVE LOZE, OBAVLJENOM NAKON DUŽEG RAZDOBLJA ZA PROSINAC i SIJEČANJ NEUOBIČAJENE TOPLINE, ODMAH KOJI DAN POSLIJE USLIJEDILI SU SNIJEG i HLADNOĆA s – MOGUĆE OPASNIM VRLO NISKIM TEMPERATURAMA…
Čim prođu sveta Tri Kralja, 6. siječnja, misli se okreću prema 22. siječnju, imendanu sv. Vinka, zaštitinika vinogradara. U kontinentalnome dijelu Hrvatske, od krajnjeg sjevero-zapada na granici sa Slovenijom pa do istoka na obali Dunava, veselice s istim povodom u pojedinim područjima, posebice u Slavoniji, traju i po osam do 10 dana. Da ih se obiđe, treba uzeti slobodne dane ili godišnji odmor.
Martina – kraljica svih butelja! Kod Krauthakerovih je program organiziran i u unutrašnjim prostorima, naime u kušaonici je po stolovima poredano pedesetak butelja s mladim uglavnom bijelim vinom iz 2013. te s nekim crnim vinima iz 2012. koja će uskoro na tržište. Iako je na dvorištu ispred Vladine kuće bilo jela i vina u obilju, mnogo se Krauthakerovih gostiju odazvalo upravo i u kušaonicu te i kušalo sva vina. Logično, veliki broj uzvanika bili su renomirani ugostitelji i vinski trgovci…
Lako je Dalmatincima, kojih upravo o Vincelovu u Slavoniji bude vrlo mnogo, naime oni u tom razdoblju godine ionako imaju slobodno jer im je tada – iako, zapravo, tome i ne bi trebalo biti tako! – debelo zatišje u segmentu turizma, pa mogu lutati uokolo. Na žalost, i u kontinetalnome dijelu, u ruralnim predjelima, iako se u nas toliko govori o potrebi produženja turističke sezone, također je, (i) tih dana, turističko zatišje, naime slabo se još uvijek razmišlja o tome da se upravo tradicija druženja, veseljenja i nade u bolje sutra na odgovarajući način smjesti u kontekst upravo turizma, pa i da gosti koji dolaze ne budu, kao sada, uglavnom uzvanici, nego da uzvanika bude tek koliko ih zbog osobnog prijateljstva i radi boljeg daljnjeg poslovnog odnosa treba biti s obzirom na broj proizvođača vina kao domaćina, a da gostiju što će mjestu koje prikladnim programskim sadržajem slavi sv. Vinka, i koje bi se trebalo pobrinuti da osigura i ugostiteljsku ponudu u restoranu i na višoj razini te da osigura širu mogućnost noćenja i mogućnost noćenja i na višoj razini, ostaviti nešto novaca nužnih za lokalni gospodarski razvoj, bude u većem broju.
Zdravko Ketović: rezanje kuhane šunke na naučnom nivou! · Kod Krauthakera iznenađenje: već na Vincelovo, kad službeno tek počinje rezidba, kod njega su na panju vinove loze – butelje!
Ništa bez tamburaša: uz njih se raspjevao i razigrao inače, i kad je ozbiljan, teatralni novinar i urednik na HRT Mladen Stubljar
Kod Branka Mihalja kušala su se najprije vina iz 2013, a potom i starije graševine, s pet i do osam godina na plećima. Berba 2013. kod njega se pokazuje vrlo dobro, a što se tiče starijih vina, Graševina 2008 predstavila se u odličnom stanju, jako dobra i ona iz 2006 iako s dosta izraženim notama starenja. Mihalj, zubar koji brine o pet hektara vinograda, rado naglašava da se opredijelio za proizvodnju vina samo prve lige, druga liga ga ne zanima…
Vincelovo u Kutjevu najduže je: ove godine počelo je u petak 17. siječnja kod Vlade Krauthakera i na Vinkomiru u organizaciji Kutjeva d.d., nastavilo se dan poslije, u subotu, kod obitelji Adžić, pa i kod Branka Mihalja, a i na glavnom kutjevačkome trgu, Trgu Graševine, gdje je bio nastup članova kutjevačke udruge vinogradara i vinara Kutjevački vinari, udruge u koju se, nevjerojatno, još uvijek nije uključio i količinski najveći proizvođač Kutjevo d.d… Ivan Enjingi po starom svom običaju Vincelovo je slavio točno na dan 22. siječnja, u srijedu. Inače, na sam dan sv. Vinka, 22. siječnja, veselicu su na svom vinogradarskom položaju Božilovac priredili feričanačko Feravino, a na poziciji Vukovo i potom u gradu Iloku u tzv. Starom podrumu Iločki podrumi. U Iloku feštu za svoje goste priredila je toga dana i obitelj Buhač. Baranjsko pak Belje slavilo je u petak 24. siječnja, s obzirom da je kao poprište priredbe izabralo vidikovac unutar svojega vinogradskog kompleksa događanje je nazvalo Vino s pogledom. U subotu 25. siječnja na pleterničkom brdu Starac feštalo se uz vinogradarsku obitelj Markota.
Obvezni na Vinkomiru o Vincelovu: štapovi s nataknutim kobasicama i kriškama slanine koje uzvanici uzimaju i sami peku meso uz vatru, zatim šarani na rašljama i vol na ražnju
Svečanost blagoslova vinograda na Vinkomiru, u organizaciji Kutjeva d.d. Vlasnik Enver Moralić pripreman je sa škarama za prvi rez, a snaše čekaju da se podijele čašice za zdravicu
Na brijegu su dominirali golema kutjevačka boca, pored koje je enolog Kutjeva d.d. Ivan Marinclin, te bijeli šator za večernji dio veselice
Robert Čamak i njegova supruga Vera s ovećim veselim društvom slavili su s pjenušcem u vinoteci-wine baru Čamakovih u središtu Kutjeva
Petar Majetić, na slici sa suprugom Koviljkom i kćerkom Monikom, uz svoju Vinsku kuću Majetic u Venju, u Vincelovo je aktivno bio uključen neizravno, tj. ne kao jedan od organizatora fešte nego kao ponuđač usluga smještaja. Vinska kuća Majetić koju vodi Monika Majetić s mamom, nalazi se uz Perine vinograde (10 hektara), a objekt je registriran kao OPG. Ima 10 komfornih dvokrevetnih gostinjskih soba, te restoran s domaćom kuhinjom gdje je šefica druga kćerka Marijana, na vinskoj karti glavno je, dakako, vino kuće
______________________
NEDOSTATNA POMOĆ GRADA i ŽUPANIJE – Antun i Željko Adžić, obojica znani i iz nogometnih krugova, u Kutjevačkom vinogorju obrađuju 10 hektara vinograda nasađenih uglavnom Graševinom (70 posto), zatim Rizlingom rajnskim, Pinotom sivim, Pinotom crnim i Zweigeltom (vinograd je iz 1969. godine a klonovima donesenim iz Austrije sadio ga je ikona kutjevačkog vinogradarstva i vinarstva Ivan Jambrović). Bijela vina rađaju se i zriju samo u inoksu, a bačvice su za crna. Vina Adžićevih oduvijek slove kao vrlo kvalitetna, ali ipak valja reći da su svakom novom godinom novih saznanja i iskustava te svakom novom investicijom u opremu postajala boljima. Ukupno Adžići, koji još jedino moraju nabaviti punilicu (dosad su vino punili preko pokretne punilice u vlasništvu udruge Kutjevački vinari) tržištu godišnje ponude oko 100.000 butelja. Kažu da vino plasiraju ne samo u Hrvatskoj nego i izvozom u Austriju i Njemačku. Bez obzira na to što, govore, nemaju problema s prodajom, uz postojeće distribucijske kanale i prodaju na kućnom pragu sad se pripremaju i svoju ponudu staviti na internet.
Sjedim s Adžićima u njihovoj vrlo lijepoj i prostranoj kušaonici u obiteljskoj kući u Kutjevu. i propitujem se upravo o onome iz uvoda ovog teksta: nije li došlo vrijeme da udruga Kutjevački vinari i Kutjevo kao grad svoje manifestacije od Vinkova, preko Dana i Festivala graševine, glazbenog festivala, do Martinja, ustroje na način da privuku brojne goste koji će doći ne tek kao uzvanici na besplatni provod, nego koji će u Kutjevu i nešto potrošiti. Već sam u više navrata pisao kako Kutjevo uz vino ima što ponuditi da privuče gosta: šetnje lijepim krajolicima uz vinograde, vožnju biciklima označenim stazama, vrlo lijepu crkvu uz koju se vezuje praznik Male Gospe, stari cistercitski podrum iz 13. stoljeća, s kamenim stolom želja i s povijesnim pričama o Mariji Terezi i barunu Trenku, s mogućnošću održavanja i koncerata ozbiljne glazbe…
– Slažem se da bismo trebali napraviti mnogo više od ovoga što se čini sada. Veliki je problem Kutjeva to što nema bolji restoran i što nema više smještajnih kapaciteta, uključujući tu i one u boljem hotelskome zdanju. Problemi su i druge prirode. Mi vinari kao pojedinci i naša udruga kao tijelo svih nas preslabi smo
Antun i Željko Adžić u svom su podrumu nazdravili s gostima iz Dubrovnika Ivom Potrebicom i Franom Dicelijem Antun pokazuje narodnu nošnju Kutjevčanki iz 19. stoljeća s koje je skinut motiv za etiketu vina Adžićevih, a na desnoj slici vidimo ga s Ivom Potrebicom koji kao čovik s mora slavonski fiš u ovom velikome kazanu miješa – veslom!
da sve sami organiziramo. Na žalost, grad a ni Županija ne ulažu ništa, a trebali bi, Turistička zajednica u Kutjevu postoji praktički samo na papiru… – kazao je Antun Adžić. ■
____________________________
Ivan Lukačević iz Bekteža, koji godišnje izlazi s oko 100.000 litara vina (75 posto graševina, ostalo sivi pinot, zweigelt i merlot) za Vincelovo je već bio spreman pojaviti se pred kupcima s mladim novim vinom, iz berbe 2013. Kaže da se povezao s većim trgovačkim lancima koju mu odlično prodaju vino i zahvaljujući kojima je još prije Nove godine ostao bez zrele kapljice u podrumu, pa je sada bio prisiljen krenuti na tržište već s novom, iz 2013.
Ivanu Ergoviću, vlasniku grupacije Nexe i posjeda Feravino iz Feričanaca, pomoći u ceremonijalu vezanom uz Vincelovo došao je na Božilovac pružiti prvi čovjek kulture grada Zagreba Duško Ljuština
_____________________________
OD KLINKE DO NAGUALA – Davor Zdjelarević iz Stupnika kod Slavonskog Broda odlučio se ne za klasično vincelovanje, s puno gostiju, s tamburašima i sa samoposluživanjem besplatno hrane i vina na dvorištu pored vinograda i podruma/hotela Zdjelarević, nego za prihvat manjih skupina prijatelja i poslovnih partnera na ručak i degustaciju u intimnijem ambijentu svojega restorana. Uz ekipu Svijeta u čaši tog ranog popodneva gosti su bili ugostitelji s Raba i Splita. Susret je službeno počeo u Zdjelarevićevoj kušaonici tik uz vinski podrum, uz pjenušac Grof proizveden 2000. godine, a koji još leži u butelji na kvascu i poslužuje se u posebnim prigodama. Zdjela veli da sve jače razmišlja vrlo ozbiljno ući u segment i pjenušaca za šire tržište, i to u cjenovnoj skupini do 80 kuna u maloprodaji. Slavonija može dati lijepe pjenušce, ali na žalost nema ih, navodi. Uz pjenušce klasičnom metodom, Zdjelarević bi radio i one tehnologijom charmat.
Davor Zdjelarević, u sredini i s revijom Svijet u čaši u ruci, s gostima – rapskim i splitskim ugostiteljima među kojima je bio i Mario Matijašević (na slici je u košulji, desno odmah do Zdjelarevića), vlasnik i voditelj kultnog restorana Duje (110 sjedećih mjesta) u Splitu, znanog sastajališta poznatih osoba Splita, posebice spoortaša, jer Mario, inače i sam sportaš, nudi hranu i obroke prikladne upravo za osobe što se i profesionalno bave sportom. Matijašević sa Zdjelarevićem, surađuje već 20 godina
Davor Zdjelarević unatrag nekog vremena jasno je segmentirao svoje proizvode po stilu i zahtjevnosti, pa, tako, bazu njegove piramide čine nova mlada vina Klinka (chardonnay, rajnski rizing, sauvignon, rosé) – sada u organoleptici dotjeranija i s novim, modernim dizajnom – spremna za kupca već u prosincu u godini u kojoj je za njih brano grožđe. Stepenica iznad su vina Special Edition (graševina, chardonnay, mješavina cabernet, merlot, syrah), praktički ista kapljica kao i za Klinke, ali s nekoliko mjeseci dozrijevanja. Vina su u buteljama s navojnim zatvaračem i u cjenovnom rangu od 25 do 30 kuna u maloprodaji. Razina iznad su vina Classic (graševina, chardonnay, rajnski rizling, sauvignon, cabernet sauvignon), u buteljama s crnom prepoznatljivom etiketom sa Zdjelarevićevim potpisom, te začepljena plutenim čepom DIAM. Riječ je o punijim, alkoholno jačim duže dozrijevanim složenijim vinima, cjenovni je rang od 50 do 60 kuna u maloprodaji. Vrh piramide je najskuplja linija, Nagual, s bijelim (mješavina chardonnaya i sauvignona) i crnim vinom (cabernet i merlot), s dugim sazrijevanjem u barriqueu. Zdjelarević što se tiče barriquea želi biti duboko vjeran slavonskome hrastu jer i to je, naglašava, dio terroirea za koji je poželjno da prati vino. Novitet je u ponudi kuhano vino Hot Wine u pakiranju od 1,5 i tri litre.
– Iako posljednjih godina kao posljedicu globalnog zatopljenja imamo visoko nakupljanje sladora u grožđu, nešto ranijom berbom pokušavam dobiti vina koja nisu opterećena alkoholom i mogu se lijepo piti. Uz to, nastojim i da moji proizvodi budu cijenom dostupniji širem krugu potrošača. Slažem se da su cijene hrvatskih vina općenito previsoke, ali jednostavno u njih su još uvijek u nekom postotku ugrađene i investicije u koje smo svi mi vinari morali ući da moderniziramo tehnologiju.
Ove godine Zdjela će izaći s 270.000 litara vina. Još uvijek pomalo širi vinograde, cilj je dosegnuti oko 55 hektara. Priprema se za gradnju novog podruma kapaciteta 600.000 litara, s barricaijom i s degustacijskom dvoranom. Investicija bi bila oko 3,5 milijuna eura, a 75 posto od toga bile bi subvencije iz fondova EU. Uz svoj vinogradarsko-vinarski i hotelski kompleks napravio bi i teniske terene.
Kako ide prodaja?, pitam. Hrvatsko je tržište malo i nama proizvođačima treba se snaći na više načina, odgovara. Navodi da je s lancem Lidl dogovorio sudjelovanje u akciji Winemakers of Croatia, u koju su uključena navodno još šestorica naših vinara, uz Zdjelarevića, čujem, i Kalazić, Miličić, Kalavojna…
– Za Lidl je, pod etiketom Winemakers of Croatia, rezervirano 100.000 boca mojega vina. Suradnjom sam vrlo zadovoljan, isplata je redovita, što se kaže: točno u dan. ■
____________________________
Uzvanici Iločkih podruma pristigli autobusom iz Zagreba, snimljeni na Principovcu
ILOČKI PODRUMI – Iločki podrumi imali su četiri punkta za svoje uzvanike: podrum u samome gradu a u kojemu se inače odvijaju prijem grožđa, vinifikacija i dozrijevanje dijela vina te punjenje – tu su prezentirane butelje, od graševine i baznog traminca do traminaca viših predikatnih kategorija, te crnjak Kapistran crni od frankovke i cabernet sauvinona, zatim na vinogradarskom položaju Principovac gdje se, uz razgled dvorca i okolice, kušao pjenušac Princeps, pa na poziciji Vukovo gdje je obavljen ceremonijal Vincelova i gdje se krijepilo slaninom i kobasicama s roštilja te mladom graševinom, i, potom, navečer, u tzv. starom podrumu u Iloku uz Dunav, gdje su priređeni večera uz domaće specijalitete i druženje uz tamburaše. Kompleks Stari podrum, uz dvorac Odescalchi koji je gore muzej dolje čuva bačve za dozrijevanje vina i bogatu arhivu, obuhvaća i prostrani restoran s terasom i smještajne kapacitete, nekih 20 soba više kategorije.
Iločani su organizirali ceremonijal na vinogradarskom brdu Vukovo. Uz Mladena Papka, upravitelja, i Juraja Mihaljevića, suvlasnika Iločkih podruma, te Đuru Horvata, direktora za vinogradarstvo i vinarstvu na razini Agrokora, vidimo i župana Božu Galića
Veselo pri kušanju u Iločkim podrumima: među uzvanicima je bio i Tvrtko Stipić, zagrebački operni pjevač čiji se dobar glas zaorio u više navrata
Juraj Mihaljević, suvlasnik Iločkih podruma (lijevo), Mladen Papak, upravitelj, te novinar Hrvatskog Radija Martin Vuković
Iločki podrumi sve intenzivnije bave se i turističkim segmentom, naime i na Principovcu imaju ponudu za turista: uz dvorac koji je 1864. godine građen kao ladanjska kuća obitelji Odeschalchi i koji je danas okružen sa 140 hektara pod trsjem, paviljoni su s apartmanima za goste. Zasad su raspoloživa četiri apartmana, ali u planu je graditi hotel s 20 visokokomfornih soba. Bit će tu i akvarij kapaciteta dva milijuna litara vode, kad bude gotov poribit će se raznom ribom. Za goste su predviđeni i boćaliste i tereni za tenis, golf. Moguće je pješačenje i trčanje stazama uz vinograde, u dužini od 8,5 kilometara, kao i vožnja unajmljenim biciklom. Upravitelj Iločkih podruma i enolog po struci Mladen Papak kaže kako Iločki podrum godišnje obiđe oko 20.000 turista!
U iločkom području u Srijemskom vinogorju vinova loza se uzgaja, čujem, od trećeg stoljeća. Sada je tamo ukupno oko 1500 hektara pod trsjem. Iločki podrumi imaju vlastitih 350 ha, a otkup od kooperanata im je s oko 700 ha. Prošle godine Iločki podrumi su proizveli ukupmno oko 3,5 milijuna litara vina, 80 posto od toga je graševina. ■
Efektan prizor s večere u restoranskoj sali Starog podruma (gore) · Zvonko Bogdan u restoranu kod Damira Josića u Zmajevcu, te tamburaši kod Tomislava Bolfana na Vinskom vrhu
_______________________
SJEVER-SJEVEROZAPAD
U sjeverozapadnome dijelu Vincekovo je priređeno na više mjesta, a među prvim pozivima stigao je onaj od udruge Sveti Nikola – Bistra, u kojemu se kaže da treba naići u novouređeni podrum te udruge koja Vincekovo priprema već sedmu godinu za redom, te da nisu potrebne ulaznice, nema plaćanja jela ni pića, a dobro su došli svi članovi Udruge, njihovi prijatelji i znanci i svi drugi gosti. Dana 18. siječnja domaćini Vincekova bili su Vuglec-Breg, te udruga vinogradara i vinara Stubičkog vinogorja Peharček koja je pozvala na druženje u objekt Rody u Samce kod Gornje Stubice. Na sam dan sv. Vinka Vincekovo su, na posjedu Ljubekov gaj, organizirali Zelinčani, dok je udruga vinogradara i vinara Brenta iz Ivanić-Grada u suradnji s Turističkom zajednicom Ivanić-Grada skup sazvala na Graberskom brdu kod vinogradara Božidara Šurića. Vincekovo u organizaciji udruge vinogradara, vinara i podrumara zaprešićkog kraja Trilikum održano je, uz potporu Zagrebačke županije, 25. siječnja u vinogradu OPG-a Maković u općini Pušća.
U subotu 25. siječnja svečanost u povodu dana sv. Vinka priredio je, na komercijalnioj razini dakle ne tek kao veselicu za uzvanike besplatno, na svom posjedu Vinski vrh i Tomislav Bolfan, koji se u poljoprivredi (uz grožđe, uzgaja i povrće, žitarice, crnu svinju…) okrenuo posve prema biodinamici i koji je prezentirao svoj eko-menu: paštetu od eko-teleće jetre uz eko-kukuruzni kruh od cjelovitog zrna, zatim juhicu z lončeka od eko-heljdine kaše i povrća, domače češnjofke od turopoljske svinje i dinstano eko-kiselo zelje, mladu rolanu eko-patku punjenu špekom i tikvicama na umaku od crnog pinota i crnog ribiza s eko prosom, te, na kraju, bakin kolač od cjelovitog eko-pira i trnina na umaku od višanja…
Na kraju, i jedno Vincelovo u Zagrebu: priredio ga je u dvorištu zgrade u kojoj ima svoju prodavaonicu Brođanin Tomislav Galović, proizvođač kulina, kobasica, slanine, čvaraka… Galović svake godine poslije kolinja priredi degustaciju svojih najsvježijih proizvoda pa je tako bilo i sada. Iako u tjednu posvećenome sv. Vinku i vinu, vino, mada prisutno, nije eto bilo protagonist, nego su to bile mesne prerađevine. Galović je bio presretan jer upravo dan prije tog njegovog tuluma a nakon dužeg razdoblja toplog vremena koje ne ide u prilog kvalitetnom sušenju i dozrijevanju mesnih prerađevina, vratila se hladnoća… Galović se odlučio za smjelu kombinaciju: uz slaninu, slavonsku kobasicu, svježe (odlične!) čvarke u proizvodnji kojih na licu mjesta su sudjelovali i glumac Vedran Mlikota i samoborski proizvođač bermeta Toni Filipec, ponudio je za piće, u suradnji s Filipecom, baš i bermet… ♣
KROZ SVIJET u ČAŠI i NA TANJURU
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
NOVI GLAVNI DIREKTOR OIV-a – Novi glavni direktor međunarodne organizacije za vinovu lozu i vino OIV sa sjedištem u Parizu je Jean-Marie Aurand. Funkciju je službeno preuzeo i dužnost počeo obavljati s 1. siječnjem 2014, a kao nasljednik Talijana Federica Castelluccija.
DVA DESETLJEĆA CONCOURS MONDIALA de BRUXELLES! – Jedno od najvećih i najznačajnijih svjetskih ocjenjivanja vina Concours Mondial de Bruxelles ove godine obilježava – a bogme i slavi! – dva desetljeća postojanja. Nakon dugo vremena što se odvijao u glavnom belgijskom gradu i prijestolnici Europske Unije, Concours Mondial krenuo je u osvajanje drugih područja, i posljednjih sedam godina održavao se svaki put u drugome gradu Europe. Inače, proširio se, sa specijalnom izdanjima, i na Južnu Ameriku, gdje organizira vrednovanja vina Concours Mondial Brésil i Concours Mondial Chile.
Već desetak godina na ovom ocjenjivanju kao kušači iz Hrvatske sudjelujemo kolega večernjakovac Vito Andrić i ja iz Svijeta u čaši, noviji u hrvatskoj momčadi na Concoursu su Saša Špiranec i mr. Franjo Francem, dopredsjednik Hrvatskog sommelier kluba.
Uz jubilej, Concours se u 2014. vraća u Bruxelles. Ovogodišnje izdanje predviđeno je za 2., 3. i 4. svibnja.
Iz Organizacijskog odbora Concoursa javljaju mi da je preuzimanje uzraka počelo (www.concoursmondial.com ). Posljednjih godina značajno je rastao broj uzoraka iz zemalja nekad iza tzv. željezne zavjese, a rekorda do sada na Concours Mondialu ostvaren je lani u Bratislavi. Zaključak nakon prošlogodišnje manifestacije je da je kakvoća vina iz istočnih zemalja u novije vrijeme rasla nevjerojatnom brzinom i da se danas mnoga istočna vina mogu ravnopravno mjeriti s onima iz visoko etabliranih vinskih država poput Francuske, Ialije, Španjolaske, Čilea, Južne Afrike, SAD, Australije. Slovačka je lani osvojila čak 60 medalja, od čega su tri velike zlatne! I ove godine očekuje se jako dobar odziv vinara iz istočne Europe. Iz zemalja s Balkana, dakle našeg neposrednog okruženja, na CMB lani u Bratislavi Slovenija je sudjelovala sa 16 uzoraka, Hrvatska i Sbija s devet, Crna Gora s osam, Makedonija sa sedam.
U Bruxellesu se početkom svibnja na CMB 2014 očekuje oko 8000 uzoraka vina i 320 pomno selektiranih kušača iz cijeloga svijeta, kaže direktor ocjenjiovanja i enolog Thomas Costenoble.
SVJETSKI TOP 10 VINSKIH SAVJETNIKA – Profesija vinskog savjetnika, s enolozima i Masterima of Wine u glavnoj ulozi, bitno je pridonijela formiranju moderne vinske scene. Ugledni magazine The Drink Business objavio je listu od 10 najutjecajnijih i najtraženijih eno-savjetnika. Jacques & Eric Boissenot, Michel Rolland i Paul Hobbs dijele vrh, a, iako se često čuje da su upravo eno-savjetnici krivi za preveliku internacionalizaciju vina, ipak je na petom mjestu toskanski enolog Alberto Antonini, za kojega vele da je u svijetu vina otac moderne pobune protiv forsiranja dueta barrique & internacionalne sorte.
TEHNOLOGIJA BITNO POMAŽE U PROIZVODNJI VINA – Dosta običan naslov, zar ne? Jasno je da bez tehnologije nema ništa. Izraz tehnologija je, međutim, s obzirom da se najčešće upotrebljava uz produkciju modernih vina, kod dobroga dijela proizvođača i potrošača sklonima tradiciji i jačem skladu s prirodnime stekao lošu reputaciju upravo stoga što se velika većina tih modernih vina radi uz dosta tehniciranja i akrobacija dodavanjima i oduzimanjima u podrumu i ipak je konfekcijska te donekle do dosta odalečena od pojma prirodnoga. No, valja biti svjestan da je zapravo svaki postupak proizvodnje tehnologija, treba tek razlučivati o kojoj se i kakvoj tehnologiji radi, dakle nije prikladno inkriminirati sam taj naziv.
Magazin The Economist nedavno je, pod nazivom Bacchus to the Future (Bakho za budućnost) objavio prilog na temu vina u svijetu danas, i na ulogu moderne tehnologije u nastanku sadašnjih vina. U njemu ističe primarnu ulogu čovjeka ali i navodi ogromnu pomoć koju mu u tehnologiji produkcije pružaju strojevi i oprema.
Čovjek se spominje prvenstveno u kontekstu mozga, uma, a za fizički rad tu su strojevi. Tako se kaže kako u kaliforniojskoj dolini Napa više gotovo da i nema osoba-berača grožđa, grožđe obiru strojne beračice. Jedan čovjek za upravljačem takve beračice u relativno kratkom roku ubere po 20 tona grožđa, i, što je bitno – točno onakvoga kakvo želi, naime suvremeni strojevi za branje grožđa tamo su opremljeni uređajem koji u 30 milisekundi optičkom provjerom (izgled, dimenzija, boja…) identificira i ubere samo one grozdove koje je htio enolog. Zatim, navojni zatvarač: njime ne samo da je izbjegnuta opasnost od mogućeg lošeg mirisa koje zna pluteni čep prenijeti na vino, nego je u navojne zatvarače za butelju Vinperfect stavljen maleni rezervoar kamo enolog može precizno dozirati količinu kisika za koju smatra da je prikladna za vino da s njom dođe u dodir i tako se s odležavanjem razvija pa dobiva na dodanoj vrijednosti.
Nevjerojatno je koliko je zahvaljujući znanosti uznapredovala tehnologija u vinogradu. Danas je već moguće s visokom preciznošću u tlu izmjeriti elemente bitne za veliki terroir, a vrlo je lako, korištenjem bežičnih senzora, kamera i GPS terminala u vinogradu, precizno izmjeriti i potrošnju vode i drugih sastojaka, pa onda na temelju toga donositi ispravne poteze.
Tu i ne staje: u gotovome vinu slijedi analiza tisuća kemijskih komponenata na temelju čega je moguće razumjeti njihov utjecaj na organoleptiku. Genom vinove loze skeniran je i znanstvenici su sada zacijelo vrlo blizu otkriću odnosa između tla, biljke, vina i čovjekove senzorične percepcije.
GURMANSKI PUTEVI PREMA SAMOBORU – Turistička zajednica grada Samobora izdala je nedavno brošuru Svi gurmanski putovi vode u Samobor. Ona objedinjuje cjelokupnu samoborsku eno-gastronomsku ponudu. Nastavak je to gastro-projekta započetog objavljivanjem Male samoborske kuharice s recepturama s kraja 19. do sredine 20. stoljeća te gastro radionice Samoborski šef održane krajem rujna 2013. godine, pod vodstvom iskusnog i znanog chefa Branka Ognjenovića.
Gastronomija i turizam prirodno su povezani i međusobno se podupiru. Gotovo da nema posjetitelja koji u Samoboru nije kušao kremšnitu, greblicu, zatražio salamu, češnofku, muštardu, popio bermet, za vrijeme Fašnika pojeo krafnu. Sve tradicijske delicije samoborskih ugostitelja u novom su gastro-vodiču predstavljene tekstualnim opisima te kroz umjetničke fotografijae Romea Ibriševića. Tiskano izdanje gastro vodiča može se preuzeti u uredu Turističke zajednice grada Samobora, ali gastro-vodič postoji i na službenoj internetskoj stranici www.tz-samobor.hr Gastro vodič prilagođen je i za preuzimanje preko pametnih mobitela.
SUSHI KONTRA PIZZE, ĆEVAPA, HRENOVKI… – Ljubitelji orijentalne hrane u Zagrebu vesele se: dobili su novi punkt za japansko jelo sushi, ponuđači tvrde visokokvalitetno, cjenovno vrlo prihvatljivo i dostupno i putem dostave. Kao pizza, ćevap, pljeskavica… Brza prehrana i zdrava prehrana u jednome?
Svoja je vrata otvorio lokal Binimoto Sushi u Radničkoj cesti, a uskoro bi trebao proraditi i jedan takav u središtu grada u Teslinoj, pa onda i drugdje, i to ne samo u Zagrebu nego i u ostalim našim gradovima, prvenstveno onim turističkima. Kod Binimotoa sushi se može uživati na licu mjesta, može ga se ponijeti kući ali i naručiti od kuće. U lokalu se nudi i japansko pivo i sake.
– Ne mora uvijek značiti da nešto što se može hitro pojesti pa bi po tome ušlo u kategoriju brze prehrane ne može istodobno biti i zdrava hrana i prehrana. Danas je vremena malo i teško je radnim danom priuštiti si polagani obrok, ali ako se već mora jesti hitrije, zašto to što se jede ne bi bilo i vrlo kvalitetno – kaže Davor Bienenfeld, pokretač i direktor Binimoto Sushija.
Iako je u Hrvatskoj sushi hrana koja se tek počinje masovnije upoznavati, on je u svijetu najbrže rastuća vrsta prehrane izvan kuće. U Europskoj Uniji konzumacija sushija godišnje raste za 30 posto. Binimoto Sushi se inicijalno građanima predstavio na Fuliranju kod Uspinjače, gdje su reakcije publike bile više nego pozitivne, što je pokazatelj da bi sushi mogao ostvariti i iznimnu popularnost u Hrvatskoj.
Uz sushi koji se bazira na plodovima mora, Binimoto nudi i vegetarijanske sushije, kao i one s mesom. U ponudi su i orijentalne salate. Jedinstvenost lokala je svakako i autentično uređenje interijera, djelo Christina Rendulića, direktora Arhikulture. Gejše?
MARIJA CALLAS – 90! – Devedesetka za Mariju Callas!
ZANIMLJIVO PISMO ALOISA LAGEDERA, i POZIV NA SUMMU 2014 – Znani južnotirolski (Alto Adige) proizvođač vina Alois Lageder poslao mi je početkom ove godine zanimljivo pismo. Lageder je na liniji eko-proizvodnje, i prirodnome pristupa s visoko intelektualne pozicije. Pošao je u pismu, u skladu s time, ali i s dobom godine u kopjemu se nalazimo, od zimskog solsticija.
Za mnoge antikne kulture zimski solsticij bio je vrijeme slavlja povratka sunca i svjetlosti. Za Kelte je, primjerice, taj dan bio početak novog izranjanja sunca iz tame i kretanje novog ciklusa polodnosti i novog života. Nije slučajno što se upravo krajem godine u katoličkim i zapadnim zemljama slavi i rođenje Krista, i crkva se opredijelila da dolaskom Krista najavi povratak svjetlosti na Zemlju. Međutim, i prije kršćanstva, stari Rimljani su od 25. prosinca običavali slaviti u tijeku 12 dana natalis solis invicti, tj. rođenje nepobjedovoga sunca koje se vratilo zagrijati čovječanstvo i probuditi prirodu. Uz zimski solsticij prinošene su žrtve Saturnu, koji, uz to što je bio sin oca Neba i majke Zemlje, slovi i kao utemeljitelj poljoprivrede. Za vrijeme tih dana zvanih Saturnalije palile su se svijeće u čast suncu. Tih 12 dana Saturnalija odgovaraju 12 svetih noći koje se po tradiciji u sjevernim alpskim krajevima obilježavaju na prijelazu iz godine u godinu.
Prisjećajući se tih nekih davnih dana i običaja, veselimo se mladome ljetu, preporučje Alois Lageder. I poželimo da bude plodno. Prošle godine priroda nam je u Alto Adigeu bila sklona i uz naš primjereni trud dobili smo zrelo i zdravo grožđe, na tome smo zahvalni. U podrumima Lageder čuvamo odlično mlado vino, i veseo sam.
Ali, veseo sam, naglašava Lageder, posebice još zbog nečega: nakon više od 50 godina na našemu posjedu ponovno su krave! Odavna sanjam o tome da ih imamo, ali strahovao sam da se u ovo današnje vrijeme kad se i u Alto Adigeu silno razuvila intenzivna poljoprivreda, ovdje inače bazirana na vinogradarstvu i na voćarstvu, to neće moći i ostvariti. Ipak, uspjelo je!
Uspostavio je suradnju s uzgajivačem krava na brdu iznad doline Venosta i uspio ga nagovoriti da mu posudi nekoliko primjeraka da pasu na njegovu imanju. Taj uzgajivač, Alexander Agethle, posvetio se uzgoju i očuvanju stare pasmine bruna alpina (alpsko smeđe govedo), nekad vrlo raširene u Alto Adigeu a danas na pragu iščeznuća. Zahvaljujući njemu Lageder je pronašao u Njemakoj uzgajivača goveda certificiranoga po Demeteru, i od njega kupio nekoliko grla tako da je, naglašava, danas ponosni vlasnik već i jednog teleta.
Temeljni princip biodinamske proizvodnje je organizacija imanja kao jedne neovisne cjeline, kao kompletnog organizma gdje ogromnu i važnu ulogu igra interakcija između biljaka i životinja.
– Životinje, posebice preživači, svojom nazočnošću i korisnim elementuima što ostavljaju iza sebe animiraju tlo i bilje. Od prije nekog vremena na posjedu držimo i kokoši, ovce i paunove. Zacijelo će trebati proći još vremena da taj suživot i bioraznolikost što iz njega proizlazi daju puni efekt, naime skladan rast i razvoj loze i homogenije dozrijevanje odražavaju se u vinu velikim skladom i sposobnošću dužeg trajanja kapljica u odličnoj kondiciji. S veseljem vas očekujemo na našem posjedu, da se upoznate kako živimo i što radimo. Možda je najbolja prva prigoda za to festival vina Summa, na programu i 5.i 6 travnja 2014. na našem imanju tenuta Tor Lowengang u Magréu ili Margreidu – kaže Lageder.
NOVO LICE AGROLAGUNE – Obično proizvođač prezentira javnosti nešto što je pustio na tržište i što je dostupno kupcima. Porečka Agrolaguna ovih je dana u Zagrebu pred javnost (distibutere vina, vinske novinare, krajnje potrošače) izašla s nečim što bi trebalo tek biti, nastojeći pokazati da se u tom podrumu počelo raditi i u više smjerova, s više ambicije i žara.
U wine-baru Dobra vina u centru Green Gold, uz slijedove koje su prigotovili domaći kuhari, Agrolaguna je pretpretpremijerski prezentirala neke svoje eno-uradke što bi, kad budu dotjerani do kraja, pred javnost trebali izaći kasnije tijekom ove godine ili eventualno tek u idućoj godini! Hrabro, ali dobro!
Večer je počela s Malvazijom 2013, nastavilo se s mješavinom sorata 2011 (malvazija 60 posto, chardonnay, viognier, sauvignon bijeli, muškat bijeli), pa s malvazijom 2012 iz vinograda u Vižinadi, slijedila je Mavazija 2012 akacija odnjegovana u bačvicama od bagrema (grožđe iz Vižinade – bijela zemlja, te Devića – crvena zemlja, pola godine u bačvicama od 225 litara i toneauxu od 500 litara a onda u velikoj bačvi, punjenje se očekuje u ožujku 2014.), potom su na red došli crnjaci Festigia cabernet sauvignon iz 2011, te, na kraju, Festigia riserva cabernet sauvignon 2009.
Za istaknuti: u izlaganju enologa Milana Budinskoga na slici s enologinjom Sabinom Salamun i s glavnim enologom i v.d. direktorom podruma Miroslavom Latalom, naglašeno je da su, za razliku od situacije kod brojnih drugih proizvođača vina u Istri koji su se oslonili na cijepove iz rasadnika u talijanskome Rauschedu, na poziciji Vižinada sađeni cijepovi dobiveni od plemki Malvazije iz starog nasada na tome brdu, pa bi eto to moglo biti i objašnjenje za bolji lokalni izričaj vina od malvazije koja kod nekih drugih proizvođača ima malo prejaki mirisni ton, posebice u smjeru sauvignona.
ZDJELA: HOT STUFF i COLD SHOWER – Zdušno se pripremao s vrućim (kuhanim) vinom (Hot Stuff) za hladne prosinačke i siječanjske dane te za Snježnu kraljicu, ali mu priroda nije išla na ruku, naime u periodu kad je na to i te kako računao nije bilo ni hladnoće ni snijega pa ni kraljice. Ali, imao je rješenje i za tople zimske dane – hladan tuš (cold shower) s – Klinkama! Davor Zdjelarević i opet je, u prosincu, izašao s novim mladim vinima Klinka (chardonnay, rajnski rizling, sauvignon i rosé, berba 2013), sada su Klinke vrlo, vrlo dotjerane i u organoleptici i odjećom (dizajnom). I tako, ono što se moglo kao osvježenje lijepo pijuckati na ljetnim vrućinama, dobrim dijelom, ako ne i sve, popit će se na – zimskoj južini…
______________________________________________________
VIZIJOM i RUKOM CHEFA HEINZA BECKA – Heinz Beck velika je faca. On je chef u uglednom rimskom restoranu la Pergola. Uči nas, ovdje, kako pravilno postaviti stol, a pokazuje na tanjuru neka svoja zanimljiva viđenja onoga o čemu smo puno slušali – npr. postanka svijeta, te onoga s čime se toliko puta susretnemo, ali – ne i na ovaj, njegov način…
Postava stola
I bi Sunce…
I bi Globus…
I bi zemlja…
I bi more…
Yin i Yang
Chips!
Jastog
Čokolada!
ZAGREB VINO.COM 2014 – Već se zna: deveti međunarodni festival vina i kulinarike Zagreb Vino.com 2014 bit će u petak 28. i subotu 29. studenoga u zagrebačkoj Esplanadi! Profesor Ivan Dropuljić, osnivač i direktor festivala, cvate i u Esplanadinom Bistrou veseli se zbog upravo potpisanog ugovora s hotelom… Bravo, profesore, tako se to radi!
A(TRA)KTIVNI BORNSTEIN – Kultna zagrebačka vinoteka Bornstein na Kaptolu s novim voditeljima – bračnim parom Srpek – nastavlja s aktivnostima, moglo bi se reći najboljim putevima prijašnjih vlasnika bračnog para Borošić. Nedavno je u Bornsteinu organizirana večer hvarskih vinara, članova udruge proizvođača vina s tog našeg lijepog otoka, a evo već za koji dan, nakon dugo, dugo vremena, u Zagrebu gostuje kultni slovenski proizvođač Aleš Kristančič Movia, uz gastro-pratnju ugostiteljskog objekta Prinovec iz Šmarjeških Toplica.
Događanje na večeri hvarskih vina u Bornsteinu bilo je osmišljeno kao mini-festival vina s Hvara. S kapljicom se, konkretno, predstavljalo osmero otočkih proizvođača – Bracanović, Carić, Duboković, Plančić, Plenković, PZ Svirče, Tomić i Vujnović. Ideja odlična: prezentirati, svako toliko, naše proizvođače po regijama, naime to daje priliku da se na istom mjestu i u isto vrijeme kušaju uzorci od tipičnih sorata za dotično područje, te da se dobije bolji uvid u lokalnu produkciju kao i da se naprave usporedbe. Naravno, za predstavnike medija iz najjačeg centra informativnih medija u Hrvatskoj, Zagreba, to je velika pomoć posebice kad se radi o vinarima iz udaljenijih krajeva ili krajeva koji možda i nisu toliko kilometarski daleko koliko je komplicirano, i skupo, doći do njih, i koliko to vremenski traje.
Bilo je malo razočaravajuće što na prvoj priredbi te vrste, toga dana, bez obzira na stanovite vremenske neprilike, nisu bili svi proizvođači osobno, ali ni predsjednik odnosno predsjednica Udruge hvarskih vinara, a jednako tako čudno je bilo da većina izlagača nije smatrala potrebnim iskoristiti prigodu u medijskom centru države izaći i s najboljim svojim etiketama te s vinima iz berbi koje, kako su mi rekli njihovi predstavnici, tek što nisu krenule na tržište. Valjda su ovaj nastup shvatili tek kao ležerni susret s pilcima… Ovo je mogla biti lijepa svojevrsna pretpremijera novih berbi špica kuća koje uskoro dolaze pred kupce, a – nije bila!
Bilo bi dobro da, kad, očito, sami vinari o tome ne razmišljaju dovoljno, ili ih možda nije ni osobito briga (je li i to moguće?!), odnosno dok ne počnu razmišljati dovoljno, organizator čvrsto definira na koji način se ponuđači trebaju prezentirati u tom doista elitnom Bornsteinovome prostoru, naime svede li se stvar samo na izlazak s baznim vinima i eventualno ponekim vinom prve linije kojega još malo pa više i nema, i ne budu li na takvim događanjima nazočni i vlasnici vinarija odnosno vinskih posjeda, dakle oni koji odlučuju, događanja vjerojatno neće dugo biti atraktivna za profesionalce iz medija, a pitanje je i koliko će biti zanimljiva za publiku što, želi li ući i kušati vino – u ovome slučaju eto ne i u prilici i doći i do najviše razine te ne i naići na neke nove stvari – za ulaz i boravak u vinoteci od maksimalno dva do tri sata mora platiti 100 kuna, jednako kao npr. na festivalu Zagreb Vino.com gdje je mnoštvo raznih izlagača odasvud i gdje je moguće zadržati se od podneva pa do 20 sati…
Hvar se, inače, čujem, ubraja među 10 najljepših otoka na svijetu. Smješten je na sredini hrvatske jadranske obale. Duboke i pitome uvale otoka osiguravale su uplovljavanje brodova još u vrijeme prapovijesti, što je omogućilo naseljavanje otoka prije više od 5000 godina prije Krista. Umjerena klima pogoduje bujnoj vegetaciji. Osunčane otočke padine idealne su za uzgoj vinove loze, masline, smokve i drugih mediteranskih kultura. Grad Hvar ima na području Hrvatske najveći broj sunčanih sati godišnje! Nije čudno što je vinogradarstvo osnova gospodarstva otoka još od vremena grčkih kolonija. U središtu otoka u poljima pretežito su bijele sorte od kojih se kao autohtona ističe Bogdanuša, a na južnim padinama prevlavavaju crni kultivari, uglavnom Plavac mali…
Naziv Hvar, inače, dolazi od riječi Pharos, a to je grčki naziv za otok i za grad koji se nekad nalazio na mjestu današnjeg Starog Grada., od kojega je Hvar kao grad što ga poznajemo danas u 13. stoljeću preuzeo naslov otočkog središta.
Na slikama iz Bornsteina su gradonačelnik Zagreba Milan Bandić koji je došao otvoriti događanje ali tog puta srećom nije podučavao kako se, po njemu, u razgovoru smije gestikulirati i kako pri tome držati kažiprst (zamislite kad mu na red dođe prst srednjak!), te što zadenuti za šešir, pa ni to smije li se izraz lukav rabiti i za ljude ili je on samo za životinje (je li po njemu za ljude primjeren izraz prepreden?), zatim Ivo Duboković, koji je u Bornsteinu bio osobno ali na žalost bez svojih Medvida i Medvjedice, Ivan Ergović, prvi čovjek Nexe-grupe i feričanačkog Feravina, koji je došao kušati plavce ne samo da vidi kakvi su nego i da se uvjeri gdje je o ovome trenutku Feravino sa svojim proizvodima u kontekstu rasnih hrvatskih crnjaka, te enolog Badela 1862 Mladen Zrno, koji je stajao uz vina PZ Svirče.
WAUVICE IZ AFGANISTANA – U Hrvatkoj imamo WoW, udrugu Women on Wine (Žene o vinu), a u Afganistanu postoji udruga Women of the Vine (doslovno: Žene u vinovoj lozi). I u Afganistanu uzgajaju grožđe, sve intenzivnije otkako se međunarodna udruga Roots of Peace, odnosno Korijeni Mira angažirala na području razminiranja terena, nabavci opreme i gnojiva, te u povezivanju afganistanskih poljopervrednih proizvođača s međunarodnim trgovcima. I tamo postoji slogan Jedna mina = boca vina, tj. da se, kako se na terenu uništi mina na mjestu gdje je bila posadi vinova loza…
NARANČASTA SLOVENIJA – U susjednoj Sloveniji navodno postoji 42 proizvođača tzv. narančastih vina. Jedan od njih je i Marijan Kelhar iz Vrhovnice ponad Bizeljskoga, na granici s Hrvatskom. Zacijelo idealna vinogradska pozicija s eko-aspekta jer (još) nema zagađenja industrijskog porijekla, pa Kelhar ima doista rijetku šansu za dobivanje čistog i zdravstveno podobnog proizvoda. Kelhar, kojemu zdušno pomaže sin Miha, bijelo grožđe macerira po oko tri tjedna u kaci od 10 hl i poslije vino ostavlja 18 mjeseci na dozrijevanju u rabljenom barriqueu odnosno u bačvi od 500 litara. Iz palete koju je nedavno donio na kušanje u vinoteku Bornstein, nastojeći se plasirati i na hrvatsko tržište, vrijedi istaknuti Cuvée Extreme 2012 od chardonnaya, sivog pinota, rajnskog rizlinga, traminca i muškata ottonela.
Glasovitim vinskim regijama i podrumima/ BURGUNDIJA
U CARSTVU CHARDONNAYA i PINOTA CRNOGA
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
MALA ENO-GASTRO ISTRAŽIVALAČKA i HEDONISTIČKA PUTUJUĆA MEĐUPROFESIJSKA DRUŽBA SKITALA JE NEKOLIKO DANA PO JEDNOJ OD GLOBALNO NAJPOZNATIJIH i NAJCJENJENIJIH VINSKIH REGIJA i OBIŠLA TAMO NEKOLIKO PODRUMA SVJETSKE ŠPICE TE, DAKAKO, UŽIVALA U VRHUNSKOJ KAPLJICI… ALI, i DOMAĆINIMA JE, ENO-HRVATSKIM URADCIMA, POKAZALA DA i MI, BAŠ i NA NJIHOVU POLJU, KONJE ZA UTRKU IMAMO
Zamislite scenu: prijemni prostor jednog od svjetski najcjenjenijih vinskih podruma – Maison Louis Latour u burgundijskome gradu Beauneu, hrvatski vinar drži u ruci papirnatu poklon-vrećicu s buteljom (svojega) crnoga pinota iz 2009. namijenjenog, kao znak pažnje, domaćinu koji će nas primiti kao goste. Ali, ne dogodi se uvijek da ono što je određeno bude i suđeno: dno vrećice popustilo je, i boca je pala na pod od većih kamenih blokova, naravno staklo se rasulo i vino se razlilo a nekoliko prisutnih službenika i službenica Louisa Latoura odmah je namršteno skočilo s krpama i papirima da spriječi da na podu ostane mrlja. Međutim mrštenje je začas prestalo, a u čišćenju mjesta havarije najednom nije bilo baš osobite, one početne radne čistilačke brzine, vidjelo se da Francuzi uživaju u mirisu koji se širio… Osvajajuće arome, s poda, jednoga za svijet anonimnog hrvatskog crnog pinota u carstvu crnoga pinota cijenjenoga na globalnoj razini!… Ha! Siguran sam da bi se na lica vratila namrštenost da u prtljažniku automobila gosta nije bilo još boca tog crnog pinota, da domaćin napokon ipak primi dar!…
Maison Louis Latour: U nevjerici, Velimir Korak tužno gleda ostatke svoje razbijene boce s crnim pinotom te papire i krpe donesene radi hitrog čišćenja da ne ostane mrlja na kamenom podu
———————————————-
– Od svoje kolijevke na brežuljku Corton, kuća Maison Louis Latour na vinskoj je pozornici više od dva stoljeća. Maison Louis Latour utemeljena je 1797. godine, i sve do danas je u obiteljskom vlasništvu. Njome upravlja Louis Fabrice Latour, sedmi u obitelji s imenom i prezimenom Louis Latour, inače 11. generacija osnivačke obitelji.
Maison Louis Latour slovi kao jedan od burgundijskih posjeda s najvećom reputacijom. U proizvodnji uspješno kombinira tradiciju i inovativnost. Maison Louis Latour posjeduje oko 50 hektara vinograda i to većma na ponajboljim pozicijama označenima kao grand cru i premier cru (primjerice Chambertin, Romanée-Saint-Vivant na Côte d’Or, te Corton-Charlemagne i Chevalier-Montrachet na Côte de Beaune…), ali i otkupljuje grožđe od biranih i pouzdanih kooperanata tako da po francuskome propisu spada u kategoriju négociant-éleveur, što, prevedeno, doslovno znači trgovac(otkupljivač)-uzgajivač.
Maison Louis Latour, Château Corton Grancey, uz vinograd Corton grand cru. Dolje: s Patrickom Financeom, u Aloxe Cortonu na imanju Château Corton Grancy Maison Louis Latour na području grand-cru vinograda Corton i Corton Charlemagne
Ukupna godišnja proizvodnja je nekoliko milijuna butelja, koje se izvoze u cijeli svijet, pa i k nama. Svake godine u podrumu Maison Louis Latour obave se zasebne vinifikacije sa 130 apelacija. U ovome slučaju milijunska brojka ne znači, kako bi se lako moglo pomisliti, banalnu industrijsku produkciju tek urednih vina, naime motto kuće Louis Latour sadrži tri pojma kao smjernice: tradicija, inovacija i perfekcija (u taj treći pojam ulaze dakako sklad i elegancija), i svi ti zadaci posve su ispoštovani i ostvareni, imao sam se upravo pri ovome posjetu, za vrijeme kojega nam je domaćin Patrick Finance ponudio na kušanje vrlo široku lepezu od baznih vina i vina od otkupljenoga grožđa do špica od grožđa iz vlastitih vinograda, u to osobno uvjeriti. Osvrt na pojedina vina objavio sam u drugoj polovici 2013. u Potrošačkom putokazu (Buying Guide).
Vinograd Corton grand cru
Čelnik kuće Maison Louis Latour, Louis-Fabrice Latour
Iako se Louis Latour može pohvaliti da ima jednu od najboljih tehničkih infrastruktura (stručnjaci, laboratorij, oprema…) za proizvodnju vina, metode vinifikacije i dozrijevanja vrlo su jednostavne i počivaju na postupcima od nekad te na respektu prema prirodi (ambijentu) i prirodnome. Već 15 godina drže se razumne, održive poljoprivrede, i za vinograde imaju certifikat ISO14001. Umjetno gnojivo, herbicidi i pesticidi ne rabe se. Kuća je angažirala ekipu eksperata da proučavaju tlo, klimu, da prate meteorologiju i u skladu s time donose određena rješenja u održavaju trsja što počivaju na eko-principima. Pazi se da se eko-pristup nastavi i u podrumu.
Louis Latour za svoje potrebe i izrađuje bačve, tako da i taj dio ima u potpunosti pod kontrolom. Godišnje se proizvede oko 3000 bačvica, od čega polovica ostaje na posjedu, a polovica se plasira po svijetu, ponajboljim proizvođačima chardonnaya i crnog pinota.
Bitno je reći za Maison Louis Latour da ta kuća NE proizvodi vina mirisom i okusom podešena modernim ukusima masa, nego kreira vina stilom tipična (tlo, pozicija, klima, mikroklima, način i dužina sazrijevanja…) za svaku apelaciju koja se vinificira.
Srećom, Maison Louis Latour i u ovome svijetu sklonom pomodarstvu i blještavilu očito uspijeva naći dovoljno kupaca za svoju popriličnu proizvodnju veći dio koje se i ne nudi po nježnoj cijeni. O tržišnoj filozofiji ali i o tržišnoj uspješnosti zacijelo dosta govori to da na ulazu u upravnu zgradu Maison Louis Latour u Bačvarskoj ulici (Rue des Tonneliers) u Beauneu, za razliku od situacije s drugim tamošnjim vinskim kućama, uopće nema ploče ili bilo kakvoga znaka da se na kućnome broju 18 nalazi Maison Louis Latour… Kažu da im to nije potrebno, ovako im ne dolazi bilo tko s ceste nego samo pravi poznavatelji i potencijalno dobri klijenti.
Uvoznik vina Louis Latour u Hrvatsku je zagrebačka tvrtka Vino.hr. ■
Maison Louis Latour: bačvice od 228 litara u Burgundiji zvane pièce, i arhiva
Naš domaćin Patrick Finance u Latourovoj barricaiji
Maison Louis Latour ima i bačvariju, prvenstveno za svoje potrebe, no nešto bačvica i izvozi
————————————————————————–
Beaune – zgrada Gradske vijećnice (Hôtel de Ville)
Beaune, povijesna gradska jezgra
Beaune: sve u znaku Bakhova nektara
Netko najviše obožava sunčanje i kupanje, netko nogomet, netko putovanja, netko glazbu, netko papicu i cugu, a družba u kojoj je bio nes(p)retni hrvatski vinogradar i vinar iz na početku opisane scene (Velimir Korak!) voli sve to, ali ne na bilo kojim nego na pomno odabranim odredištima, ne tek na moru i plaži ili u blizini mora nego i u ruralnome prostoru u unutrašnjosti, uglavnom izravno u epicentru izvorne eno-gastronomije, ne uz bilo što na tanjuru i u čaši nego naravno uz ono što je posebno, tipično i profinjeno… Bili smo u Beauneu i okolici, u Burgundiji, te potom u vinogorju Jura u departmanu Franche Comté – proizvođači vina Velimir Korak, Zdenko Šember i Tomislav Tomac s Plešivice, predstavnik društveno-političkih struktura i djelatnik u turizmu Vlado Horina iz Velike Gorice, velikogorički odvjetnik i hobi-proizvođač vina Antun Šagovac, zatim vlasnik jedne od najvećih Citroënovih auto-kuća u Hrvatskoj – ako ne trenutno i najveće – te također hobi-proizvođač vina Luka Marić, pa velikogorički ugostitelj i proizvođač vina Miljenko Turk, potom direktor Zagreb Vino.coma, uglednog festivala vina i kulinarike, Ivan Dropuljić, i ja kao novinar i vođa puta. Posjećene su odlične vinske kuće Louis Jadot, Joseph Drouhin, Latour i Bouchard Père & fils, te, u području Jura, Philippe Butin. Izvrstan prijem u svakoj od njih, susret s nekom od ikona svjetskog vinarstva, obilazak svjetski najpoznatijih vinograda poput onih u selima Pommard, Volnay, Meursault, Puligny Montrachet, kao i onima u Lavignyju i Château Châlonu, jedinstvena kapljica – riječju: sjajno putovanje…
Sudionici burgundijske ekspedicije, slijeva: Vlado Horina, Miljenko Turk, Luka Marić, Velimir Korak, Ivan Dropuljić, Antun Šagovac, Tomislav Tomac i Zdenko Šember na degustaciji u podrumu dvorca Bouchard Père & fils u Beauneu. Bouchard Père & fils, inače u vlasništvu obitelji Henriot koja u Champagnei ima visoko cijenjeni posjed Henriot
———————————————————————————
– Kuća Bouchard Pere & Fils postoji od 1731., a utemeljena je u selu Volnay kod Beaunea. Osnovao ju je trgovac odjećom Michel Bouchard, koji je odlučio krenuti i u vinski biznis. Prve vinograde kupio je u Volnayu i susjednom selu Pommard. Početkom 19. stoljeća kompanija se smjestila u impozatnom kompleksu Château de Beaune uz utvrdne gradske zidine, gdje se nalazi i danas. Godine 1838. kupljeni su i prvi grand cru vinogradi, konkretno na pozicijama Montrachet i Chevalier-Montrachet. Nekih 12 godina poslije Bouchardovi šire vlasništvo na nove površine u grand cru vinogradu Chevalier-Montrachet, a 1909. vlasnici su već i dijela vinograda Corton grand cru i Corton Charlemagne grand cru. Kuća Bouchard Pere & Fils sada je vlasništvu obitelji Henriot, koja u Champagnei ima vrlo renomirani šampanjski posjed.
U podzemnim galerijama zdanja Château de Beaune vina imaju idealne uvjete za dozrijevanje. Dragulj vinskog podruma Bouchard Pere & fils je arhiva koja čuva nekoliko tisuća butelja napunjenih još u 19. stoljeću!
Zasad, čini se, nema uvoznika vina Bouchard Pere & fils u Hrvatsku, ali budući da tvrtka Saints Hills Ernesta Tolja, koja proizvodi plemenitu kapljicu u Istri, na Pelješcu i na Komarni, uvozi šampanjce Henriot, očekivati se može da će s vremenom k nama stići i mirna vina Bouchard Pere & Fils. ■ 
Palača na kompleksu Bouchard Père & fils u Beauneu. Dolje: Bouchard Pere & Fils – park i stare zidine Beaunea
———————————————————————————
…A, neko vrijeme nakon povratka doma, u društvu i s prijateljima koji nisu bili na putovanju, evociralo se uspomene – a gdje drugdje do li u Samoboru, u kušaonici ugostitelja i vinogradara/vinara Marijana Žganjera. Uz burgundijska bila su tu i, za usporedbu, plešivička vina od istih sorata – Chardonnay i Pinot crni, i od istih berbi – 2009. U druženju s magnumima Meursault 2009 od Josepha Drouhina i Chardonnay 2009 od Šembera te s buteljama Chardonnay 2009 sur lie od bijelih kao i s crnim pinotom Rully 2010 i crnim pinotima iz 2009 od Tomca i Koraka u Samoboru kod Žganjera kušanju su nazočili i novinari Ivo Kozarčanin (24 sata) i Tomislav Radić (Hrvatski Radio), zatim jaki poduzetnik te hobi-vinogradar i vinar i donedavna i predsjednik udruge samoborskih vinara Marijan Sokolović, pa vlasnik putničke agencije Puh Tours i autobuser Davor Puh, poslovni čovjek i distributer vina Božo Roknić…
Nakon povratka iz Burgundije, evociranje uspomena kod samoborskog ugostitelja i vinara Marijana Žganjera
OSOBNA KARTA
Suvremena Burgundija, ili kako je Francuzi nazivaju: Bourgogne, regija na istoku Francuske, obuhvaća departmane Côte-d’Or, Saône-et-Loire, Nièvre, i Yonne. Omeđena je područjima Île-de-France i Champagne-Ardenne na sjeveru, Franche-Comté na krajnjem istoku, Rhône-Alpes na jugu, Auvergne na jugozapadu, i Centra na zapadu. Glavni grad je Dijon. U svijetu pak daleko poznatiji i popularniji grad je Beaune. Teritorij regije proteže se na 31.582 četvornih kilometara. Na tome prostoru živi oko 1,624.000 stanovnika.
Burgundija povezuje bazen Pariza s koridorom rijeke Saône. Na sjeverozapadu, valovita nizina pariškoga bazena ustupa mjesto visoravni nastaloj u periodu Jure, prije oko 145 do 200 milijuna godina. Departman Yonne na sjeverozapadu je regije, ispod njega, na čistom zapadu, je Nièvre, istočno/jugoistočno od Yonne je Côte-d’Or, a istočno/jugoistočno od Nièvrea i južno od Côte-d’Or je Saône-et-Loire. Oblast se proteže od visoravni Nivernais na zapadu do visoravni Langres na istoku. Uz te visoravni nalaze se uzvisine Monan i Charolais. Područje je presječeno s nekoliko depresija i riječnih tokova. Rijeke Loara (Loire) i Sena (Seine) teku prema sjeveru pa onda sjeverom, do Atlantskog oceana, dok Saône teče od sjevera prema jugu, ulijeva se, južno od gradića Chalon-sur-Saône, u rijeku Rhôneu koja pak završava u Sredozemnom moru. Dijelom duž rijeke Saône teče i važna prometnica, autoput koji u tome dijelu Francuske povezuje sjever i jug i koji se u upravo u burgundijskome gradu Beauneu križa s također vitalnom prometnicom, autoputom što povezuje istok Francuske sa zapadom.
Iz gore spomenutog podatka o broju stanovnika vidljivo je da Burgundija nije gusto naseljena. Proces depopulacije ruralnih predjela, koji karakterizira Francusku u 19. i početkom 20. Stoljeća, bio je vrlo izražen upravo u Burgundiji. Stanovništvo regije smanjilo se između 1872. i 1946. gotovo za četvrtinu. Period poslije drugog svjetskog rata donosi stanoviti rast, ali od ranih osamdesetih porast stanovništva opet je znatno usporen, uglavnom kao rezultat migracije prema susjednim regijama. Tek sjeverni departmani Yonne i Côte-d’Or bilježe stanovito povećanje stanovništva, naime tamo je u nešto novijem razdoblju povećan priljev iz područja Pariza.
Među burgundijske specijalitete spadaju i puževi, te pijetao u vinu, coq au vin, za kraj obroka obvezno stiže pladanj sa sirevima
Važnu gospodarsku aktivnost čini akrikultura. Poljoprivreda je raznolika. Junad i goveda uzgajaju se na visinskim pozicijama Nièvrea i u zapadnome dijelu Saône-et-Loire, poznatome kao zavičaju pasmine Charolais, znane po odličnome mesu. Goveda za proizvodnju mlijeka pretežito su na istoku regije. Masovna proizvodnja žitarica je u Yonneu i u sjevernom dijelu Côte-d’Or.
U predjelu Yonne proizvode se i vina, a istaknuto vinogorje tu je Chablis, kod Auxerrea, sjevero-istočno od Dijona. Chablis je najsjevernije vinogorje Burgundije. Vinogorje obuhvaća oko 5000 hektara a prostire se uz brežuljke u smjeru sjever-jug u dužini od oko 20 kilometara. Vina su od Chardonnaya, s lijepom kiselinom i svježa, voćna i mineralna i lijepo se piju dok su mlada, a ona s boljih pozicija kao 1er cru i grand cru imaju odličan potencijal za dugo odležavanje.
Obronci donjega dijela Côte-d’Or pokriveni su također vinogradima gdje se proizvodi grožđe za visokokvalitetna, čuvena vina. Vinogradi na Côte-d’Or na Côte de Nuits i Côte de Beaune. Côte de Nuits sjeverno/sjeveroistočno je od grada Beaunea prema Dijonu, i tu je područje pretežito crnoga vina, a Côte de Beaune spušta se od Beaunea prema jugu, i tu pretežu bijela vina. Općenito, bijelo aoc je od Chardonnaya, a crno aoc od Pinota crnoga. Burgundija ima, rado će se pohvaliti tamošnji proizvođači, nevjerojatno mnogo pozicija koje se, makar i u malome, ali ipak za uočavanje razlika u organoleptici sasvim dovoljnome opsegu razlikuju u sastavu tla, nagibu i mikro-klimi, pa se stoga tamo smatralo prikladnim ići ne na vina kao mješavine sorata kako to rade u bordoškome kraju, nego na jednu bijelu i jednu crnu sortu (Chardonnay i Pinot crni) i nastojati svaku prikazati kao specifičan izričaj pojedine apelacije i tako u ponudi dobiti na interesantnoj različitosti.
Poput umjetničke slike impresionista, burgundijski terroir kao mozaik – parcele razdijeljene ne samo po tome tko im je vlasnik nego i po pedološkim razlikama, poziciji, nagibu
Svi poznavatelji vina u svijetu dobro znaju što su Corton i Corton Charlemagne, Clos Vougeot, Gevrey-Chambertin, Nuits-Saint-Georges, pa Pommard, Volnay, Meursalut, Puligny-Montrachet, Chassagne-Montrachet ….
Ispod Côte d’Or, kod grada Châlona, vinogorje je Côte Châlonnaise, s uglavnom bijelim vinima (Chardonnay, Aligoté, Pinot noir… ; vina Mercurey bijelo i crno, Montagny, Rully…) kao perjanicama, a južnije, kod grada Mâcona je Côte Mâconnaise, također s bijelim vinima (od Chardonnaya, npr. Pouilly-Fuissé, Saint-Véran, Macon village…), ali i s crnim vinom (uglavnom od Gamaya). Najjužniji pak dio Burgundije čini znano nam vinogorje Beaujolais, iznad Lyona, s 10 crua (Brouilly, Côte de Brouilly, Régnié, Morgon, Chiroubles, Fléurie, Moulin-a-Vent, Chénas, Juliénas, Saint-Amour).
U Burgundiji postoje 33 oznake grand cru aoc, i one čine oko dva posto od ukupne vinske produkcije, 570 je oznaka premier cru aoc ali one pokrivaju samo 15 posto od ukupne proizvodnje vina u Burgundiji, u opticaju su 44 oznake Villages aoc, i to je 30 posto od ukupne proizvodnje, regijskih apelacija Bourgogne aoc je 23 ali one one obuhvaćaju najviše, oko 53 posto ukupne proizvodnje plemenite kapljice u regiji
Važnost padina: na predjelu Cote d’Or apelacijska hijerarhija vezana je ne samo uz tip tla (ilovasto-vapnenasto) nego i uz poziciju vinograda u smislu nagiba i nadmorske visine. Regijska odnosno bazna apelacija Bourgogne aoc proteže se ravnicom, village aoc u pravilu se nalazi u podnožju brežuljka, na blagoj kosini, dok premier cru i grand cru vinogradi zauzimaju tzv. srce padine brežuljka, dakle uzvisine ali ne i sam vrh brijega, gdje je uglavnom ostavljena šuma, nego jače kosine između šumovitog vrha i podnožja brežuljka gdje je village aoc
Doista ponajbolja vina svjetskoga glasa označena su ne kao kod nas, isticanjem sorte, nego – iako su se upravo Burgundijci odlučili samo za dvije sorte! – geografskim pojmovima odnosno nazivima vinogorja i vinograda uz dodatak oznaka grand cru aoc (najviša i površinom najmanja kategorija, na položaju s ekskluzivnom-elitnom kakvoćom), premier cru aoc (razina odmah ispod, ekskluzivne pozicije ali nešto šireg površinskog opsega od grand crua), village aoc (apelacija se odnosi na vinograde unutar određene općine, dakle širi teritorij od premier crua a osobito od grand crua). Bazna apelacija je Bourgogne aoc, što znači da grožđe – ali tek uglavnom od sorata Chardonnay i Pinot crni, dozvoljen je i Aligoté – za vino može doći s bilo kojega područja Burgundije gdje je dopušteno imati vinograd.
U Burgundiji dugo je metalurgija bila osobito važna industrija, posebice u departmanu Saône-et-Loire. Ostale industrije vezane su uz električnu i elektroničku opremu, farmaceutiku, kemikalije. Zapošljavanje je u novije vrijeme, s obzirom da je Burgundija zahvaljujući eno-gastronomiji postala i izrazito turistički kraj, koncentrirano u sektoru usluga.
Burgundija osim specijalitetima iz prehrambenog sektora i vinom privlači i nizom povijesnih znamenitosti, a to su npr. Hospices de Beaune u Beauneu, katedrala u Auxerreu, romanička bazilika u Vézelayu, dvorci Ancy-le-Franc, Tanlay, Fleurigny, Saint-Fargeau. Paray-le-Monial s romaničkom crkvom projektiranom po uzoru na slavnu opatiju Cluny hodočasničko je središte.
U Burgundiju je lako doći, ne samo autoputom nego i famoznim TGV-om (Train de grande vitesse=vlak velike brzine), upravo ta u prometnom smislu laka dostupnost navela je neke stanovnike Pariza da dosele u Burgundiju (Côte d’Or) s time da i dalje ostanu zaposleni u francuskoj metropoli.
S OBALA BALTIKA
Nalazimo se u Francuskoj, ali ipak – Burgundijci su porijeklom iz sasma drugoga, poprilično udaljenoga kraja. Jeste li znali da oni dolaze iz – Skandinavije?! Pradomovina su im južne obale Baltičkoga mora, gdje jedan otok i danas nosi naziv Bornholm, u srednjem vijeku nazivali su ga Burgundarholm (Burgundar = Burgundijski; holm = dom)!
U prvom stoljeću poslije Krista preselili su južno, u donji tok rijeke Visle, ali tamo su stalno bili izloženi napadima kojima se nisu mogli oduprijeti pa su migrirali prema zapadu, do granica Rimskog carstva, gdje su našli zaposlenje u rimskoj vojsci. Malo su pomalo jačali, i uspostavili su snažno kraljevstvo koje se do kraja petog stoljeća proširilo do zapadne obale rijeke Rajne. Kasnije se prostrlo po Sapaudiji, odnosno današnjoj Savoji, u blizini Ženevskog jezera. S obzirom da je moć Rimskog carstva u drugoj polovici petog stoljeća na zapadnome dijelu imperija splašnjavala, Burgundijci su pomalo preuzimali kontrolu najprije nad područjima sjeverno i zapadno od Savoje, a poslije i južno duž rijeka Saône i Rhône. Burgundijsko kraljevstvo dostignulo je zenit početkom šestog stoljeća pod kršćanskim kraljem Gundobadom (474-516) koji je, inače, osmislio zakonik Lex Gundobada za Burgundijce i zakonik Lex Romana Burgundiorum za svoje podanike galo-romanskog podrijetla. Burgundija je ostala nezavisnom do 534. godine kad su je okupirali Franci i ugasili kraljevsku dinastiju.
Beaune: crkva Notre Dame, s prednje i , dolje, stražnje strane
Nakon smrti kralja Clotara I, franačko kraljevstvo podijeljeno je među članovima obitelji Merovinga. Jedan od Clotarovih sinova, Guntram, za sebe je osigurao Regnum Burgundiae, odnosno Burgundijsko kraljevstvo. Ono je uključivalo ne samo bivše burgundijske teritorije nego još i diocezu Arles u Provancei, dio doline Aosta ali i popriličino veliki teritorij u središnjemu dijelu Francuske. Ovo se kraljevstvo održalo kao zasebno merovinško dok ga Charles Martel, otac Karla Velikoga, nije pripojio sebi u osmom stoljeću.
Beaune: Hospices de Beaune, izvana i, dolje, pogled u dvorište
U priču su se upleli Karolinzi, i neko su vrijeme postojale dvije Burgundije. Jedna je pripadala francuskim Karolinzima (kod Saône i sjeverno od Lyona) a druga (Gornja Burgundija = današnji predio Jura te Franche Comté, ali i veći dio današnje Švicarske) njemačkim Karolinzima. Godine 931. došlo je do spajanja dviju Burgundija – Gornje i Donje, međutim područje koje do 1032. potpada njemačkom kralju Conradu II naziva se Kraljevstvo Arles. Za Burgundiju, koja je teritorijalno bitno manja od one prethodne, rabi se naziv vojvodina. Tom Burgundijom upravlja obitelj Capetian, sve do 1361. godine. Capetiani su bili u srodstvu s francuskim kraljevima i u političkom smislu držali su njihovu stranu. Dio koji se prije nazivao Gornjom Burgundijom ili Cisjurane Bourgogne postao je županijom. I Vojvodina Burgundija i Županija Burgundija u to su vrijeme lijepo prosperirali, gradovi su se razvijali, Dijon je postao važno trgovačko središte, Vézelay i Autun izdignuli su se u hodočastilišta. Do čuvenja probili su se manastiri, primjerice Cluny, utemeljen 910. On je bio utočište redovnika što su dolazili iz Engleske i Španjolske. Na visokome glasu je i manastir Citeaux, u koemu je 1098. utemeljen je novi religiozni red, Cisterciti.
Novo razdoblje u povijesti Burgundije kao vojvodstva počelo je s Jeanom II, koji je vojvodinu dao svom sinu Philipu, znanome poslije kao Philip II Ćelavi. Godine 1369. Philip je oženio nasljednicu županije Burgundije Margaretu Flandrijsku. U 1384. kad je njegov tast umro, Philip je naslijedio i Nevers, Rethel, Artois, Flandriju i Franche-Comté. Dvije Burgundije formirale su južni dio države, a sjeverna područja dosizala su Nizozemsku, i Ardene. Philip II, koji je živio u Burgundiji, pobrinuo se da u ruke dobije, 1390., područje Charolaisa.
Puligny Montrachet – pogled na selo kroz vinograde
Puligny: Plešivički vinogradari/vinari Šember Tomac i Korak, praćeni stručnjakom za automobile i hobi vinogradarom i vinarom Lukom Marićem u vinogradu Les Folatieres 1er cru
Puligny Montrachet – La Table de la Maison Olivier Leflaive, objekt u kojemu znani vinogradar/vinar Olivier Leflaive priređuje kušanja vina i burgundijskih specijaliteta i održava tečajeve o vinu i spajanju vina s jelom. Chevalier Montrachet – vrlo cijenjena vinogradska pozicija, 7,93 ha. Butelja vina iz tog vinograda prodaje se po od 200 eura naviše…
Slika za uspomenu, uz jedan od najprestižnijih burgundijskih vinograda Chevaliers-Montrachet
Godine 1404. Jean Hrabri naslijedio je Philipa II i posvetio se borbi protiv rivala Louisa, vojvode od Orleansa, i njegovih podržavatelja npr. grofa Armagnaca, koji je od 1412. do 1435. devastirao predjele na južnoj granci s Burgundijom. Jean je ubijen 1419. a njegov sin Philip III nastavio je borbu protiv Armagnaca i pružio je podršku Englezima za vrijeme stogodišnjeg rata. Ugovor u Arrasu 1435. kojim je službeno uspostavljen mir između Burgundije i Charlesa VII Francuskoga dosta je pomogao Burgundiji. Ipak, nije bilo i potpunoga spokoja, jer plaćenici su i dalje harali, sve do 1445, nakon čega je vojvodina uživala mir sve do smrti Philipea III, 1467. Slijedilo je još poprilično turbulencija, a duži mir i sigurnost cijeloga područja uspostavljeni su tek poslije 1678. nakon što je Franche Comté pripala francuskoj kruni. Poslije francuske revolucije, provincija Burgundija podijeljena je u departmane of Côte-d’Or, Yonne, Nièvre i Saône-et-Loire… Bio bi to pogled u povijest kraja u koji smo se uputili.
TURIZAM, i BEAUNE
Sadašnjost? Lijepi krajolici, njegovanje tradicije i dosta uspješno kombiniranje tradicijskoga i modernoga, eno-gastronomija – meso od domaće goveđe pasmine charolais, mesne perađevine, bezbroj sireva, i vino, vino, vino… te turizam.
Evo nas u šarmantnom srednjevjekovnom Beauneu, glavnom vinskom gradu Burgundije i jednoj od najznačajnijih francuskih vinskih metropola, i svjetskoga glasa. Grad je zanimljiv, posebice drevna jezgra unutar starih zidina. Beaune je sjedište mnogih najpoznatijih vinskih kuća Burgundije, ali i mjesto s nizom povijesnih znamenitosti, uvelike vezanih uz vino, međutim i ne samo uz vino. Beaune je bogat spomenicima među kojima prednjače Hospices de Beaune Hotel de Dieu, te stare gradske zidine (remparts) što opasuju drevnu gradsku jezgru. Očuvane su, i to sasma dobro, u opsegu od gotovo polovice u odnosu na kompletno originalno utvrđenje. Obilaska vrijedi i crkva Nôtre Dame u samom srcu grada.
Beaune: plan stare gradske jezgre, okružene širokom prstenastom prometnicom kakvu u Austriji i Njemačkoj nazivaju Ringom
Simpatičan hotelčić Henry II, tik uz ulaz u staru gradsku jezgru. Tu smo našli smještaj
Hrvati ne bi bili Hrvati kad ne bi u tuđini zamezili nešto svojega, domaćega, ponesenog od kuće. A Hrvati ne bi bili ni Hrvati kad se s obilaska grada ne bi u hotel, pa potom i kući, vraćali s obiljem punih vrećica…
Beaune se nalazi u departmanu Côte d’Or. Današnji Beaune, skupa s novi(ji)m dijelom proprilično raširenime oko povijesne jezgre, broji oko 22.000 stanovnika. Grad je smješten na visoravni uz brežuljke Côte d’Or, i raznim svojim obilježjima od sadašnjeg, modernoga vremena vraća nas u daleki srednji vijek i još dalje, u rimsko pa i predrimsko doba. Beaune – jedno od najvažnijih prometnih čvorišta Francuske jer, kako je već maločas rečeno, upravo kod njega križaju se prometne žile-kucavice auto-ceste na potezu sjever-jug i istok zapad – okružen je brojnim vinogradarskim selima glasovitima po cijelome svijetu.
Sjeverno od Beaunea prema Dijonu ide se vinskom cestom kroz svjetski znana mjesta kao Chorey les Beaune, Ladoix Serrigny, Aloxe Corton, Pernand Vergelesses, Nuits St.Georges, Vosne Romanee, Vougeot, Chambolle Musigny, Morey Saint Denis, Gevrey Chambertin, a prema jugu put vodi do Pommarda, Volnaya, Meursaulta, Auxey Duressea, famoznog Pouligny Montracheta, Chassagne Montracheta, Santenaya…
Oko Beaunea – brojna glasovita vinska sela npr. Volnay, Meursault… Dolje su vinogradi Meursaulta
—————————————————————————–
– Louis Jadot smjestio se u lijepoj kući malo izvan Beaunea. Brine o 150 hektara vinograda raspršenih po cijeloj Burgundiji, od toga 25 hektara je na režimu biodinamike Po hektaru je zasađeno oko 10.000 trsova, prinos je oko kilogram grožđa po trsu. Vina dozrijevaju 15 mjeseci u tradicijskim burgundijskim bačvicama pièce, zapremnine 228 litara.
Jean-Pierre Cagey, upravitelj posjeda Louis Jadot
Louis Jadot snažno njeguje svoj stil vina i ne prilagođava se u produkciji hirovima tržišta, upravo na moje pitanje o tome enolozi te kuće odgovaraju da tržište nije tu da odlučuje o proizvodnji i stilu vina kuće Louis Jadot naime ako se, kažu, jednom prihvati takav diktat tržišta posljedica je stalno udovoljavanje hirovima mase a to je dosta rizično u smislu da se lako izgubi identitet vina pojedinoga kraja i vinski identitet kuće, te stoga što često mijenjanje produkcije uvelike donosi dodatne troškove.
Koliko je hektara, toliko je i etiketa! Tek 15 posto vina Louis Jadot plasira u Francuskoj, 85 posto izvozi po cijelome svijetu a osobito važno tržište su SAD i Japan. Zahvaljujući Dobrim vinima, vina Louis Jadota nalaze se i u Hrvatskoj.
Od prije nekog vremena Maison Louis Jadot je u američkom vlasništvu, a Pierre Henry Gagey, koji je i prije bio na čelu tvrtke, i dalje je na kormilu. Legendarni enolog Jacques Lardière od nedavno je u mirovini, međutim i dalje se povremeno pojavljuje u kući, sad je pomalo u ulozi maskote, naime mnogi ga kupci i novinari poznaju iz vremena dok je bio u punoj radnoj aktivnosti i žele ga, kad dođu u posjet Jadotu, pozdraviti, s njime ponovno proći kroz podrume. I ja sam ga upoznao davno, kad sam kao član službene delegacije Hrvatskog sommelier kluba nakon Europskog prvenstva sommeliera u Reimsu na povratku kući s tadašnjiom predsjednikom HSK Ninom Dusperom bio prvi put u posjeti Louis Jadotu. Lijepo je bilo sada ponovno se susresti s tim simpatičnim vinskim stručnjakom… ■
Na posjedu Louis Jadot, s ikonom budgundijskog vinarstva enologom Jacquesom Lardièreom (s naočarima i sijedom kovrčavom kosom)
U podrumu za vinifikaciju
—————————————————————————
Beaune je ne samo središte vina nego je i središte proizvodnje i ponude najsuvremenije opreme za vinogradarstvo i vinarstvo.
Svake subote grad otvara veliku tržnicu hranom na kojoj su kao glavni ponuđači manji poljoprivrednici iz okolice što nude tipične namirnice domaće proizvodnje, primjerice perad iz Bressea (poulets de Bresse), meso pasmine charolais, mesne prerađevine, puževe, sireve, pikantni senf (moutarde) i druge začine, tartufe….
Beaune je, ponajviše zahvaljujući vinu, i grad turizma. Godišnje privuče vrlo veliki broj gostiju, kojima su na raspolaganju pet manjih hotela smještenih unutar gradskih zidina, i više velikih hotela iz znanih svjetskih hotelskih lanaca, lociranih izvan gradskih zidina.
Najužim središtem – punim, inače, restorančića, vinoteka, prodavaonica čaša i pribora za posluživanje vina, delikatesa posebice sireva i pašteta, zatim i onima s modnom odjećom – opsegom te živopisnošću izgleda dominira Hospices de Beaune Hotel Dieu što ga je 1442. utemeljio Nicolas Rolin, kancelar vojvode od Burgundije. Hospices je startao kao bolnica i ubožnica za siromašne. Prvotna građevina Hotel Dieu jedan je od najljepših primjera francuske arhitekture iz 15. stoljeća. Danas je tu muzej grada. Zahvaljujući donacijama, Hospices je u prošlosti stekao i vinograde i sagradio te opremio podrume pa s vremenom postao i važnim proizvođačem vina. Krajem studenoga svake godine u kompleksu Hospices de Beaunea održava se najznačajnija vinska aukcija u Francuskoj. ♣
——————————————————————-
– Vinska tvrtka Joseph Drouhin, na adresi Rue d’Enfer 7 u središtu Beaunea, točno u srcu njegovog starog dijela, utemeljena je 1880. godine. Kompleks u kojemu se nalazi Maison Joseph Drouhin u obiteljskom je vlasništvu upravo od te, 1880. Riječ je o povijesnoj građevini u kojoj su nekad, od 12. do 18. stoljeća, bili vinski podrumi vojvoda od Burgundije i francuskih kraljeva. Oveća zgrada žute boje iz 10. stoljeća svojedobno je bila prvi burgundijski parlament, a sad je vrlo lijepo uređena vinoteka Drouhinovih. Inače, podrum Drouhinovi imaju i u Chablisu (Moulin de Vaudon, preuređeni kompleks s mlinom na vodu iz 18. stoljeća).
Uz upravnu zgradu posjeda Joseph Drouhin u Beauneu, s članicom obitelji i enologinjom Veronique Drouhin-Boss
Zgrada u kojoj je bio prvi parlament Burgundije. Sada je tu vinoteka vinske kuće Joseph Drouhin
Imanjem gospodari četvrta generacija obitelji Drouhin: Fréderic Drouhin kao glavni direktor, njegov brat Laurent koji razvija tržište u SAD, drugi brat Philippe, odgovoran za vinograde u Burgundiji i Oregonu, te sestra Véronique Drouhin Boss, enologinja, dakle odgovorna za nastanak vina.
Veronique Drouhin Boss s braćom, na čelu posjeda Joseph Drouhin
Do prije relativno kratkog vremena obitelj Drouhin nije primala turiste i izravne kupce, ali novo vrijeme donijelo je svoje i Drouhinovi su promijenili stav. Danas, veli Veronique Drouhin Boss, prime kroz godinu i do 50.000 turista. Inače, maloprodajne cijene buteljama u vinoteci su 30 eura za apelaciju village, 50 eura za premier cru i 300 do 380 eura za grand cru!
Muzej vina u sklopu posjeda Joseph Drouhin
Drouhinovi u Burgundiji, konkretno na Côte d’Or i u Chablisu te kod Chalona i Macona imaju ukupno 73 hektara pod trsjem, a već 25 godina su u sustavu biodinamike. Gustoća sadnje je oko 12.000 loza na hektar, kako bi se korijen trsa u potrazi za hranom spustio što dublje u zemlju i zahvaljujući hrani iz te dubine u organoleptici vjerno prenosio poruku tla.
Maison Joseph Drouhin jedan je od najvećih posjeda u Burgundiji. Više od dvije trećine vingrada klasificirano je kao premier cru i kao grand cru. Vinograde su posadili i u Oregonu u SAD, te tamo rade američko vino od burgundijskih sorata na burgundijski način. Obitelj Drouhin proizvodi oko 90 raznih vina od sorata Chardonnay i Pinot crni. Kao vinske stjegonoše kuće Drouhin svakako treba navesti Puligny Montrachet od bijelih i Beaune Clos de Mouches od crnih vina. … ■
Bačve u redu, kao vojnici u stroju
Perjanica kuće, vino Clos des Mouches, u bačvi, te, u boci, u društvu s Puligny Montrachetom Pucelles premier cru
KROZ SVIJET U ČAŠI i NA TANJURU
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
MUNDUS VINI i u VELJAČI! – Iako je po svijetu već popriličan broj ocjenjivanja vina i netko bi zaključio da ih je i previše, no – takav bi zaključak bio pogrešan. Ponuda etiketa je golema, svaki proizvođač naravno na tržištu traži svoje (što bolje!) mjesto, a brojni su oni koji smatraju da im upravo medalje osvojene na renomiranim međunrodnim vrednovanjima nose značajnu tržišnu prednost. Iz tabora njemačkog Meininger Verlaga, organizatora jednog od najvećih i najcjenjenijih ocjenjivanja vina na svijetu Mundus Vini-ja javljaju mi da na energično traženje vinske branše od 2014. ulaze u organizaciju još jednog ocjenjivanja vina, uz ono standardno koje se odvija u dva vikenda na prijelazu iz kolovoza u rujan uvodi se, kao novost, jedno potkraj veljače, a koje proizvođači vina izričito žele u tom terminu kako bi svoju kapljicu mogli jače predstaviti na renomiranom međunarodnom sajmu vina ProWein u Düsseldorfu, od 23. do 25. ožujka 2014., kaže Christoph Meininger, vlasnik Meininger Verlaga i glavni direktor Mundus Vinija.
Mundus Vini 2013: ocjenjivački žiriji br 15 i br. 19, s Franjom Francemom i Željkom Suhadolnikom
Organizator Mundus Vini-ja u veljači eto ide uvelike na ruku proizvođačima sjeverne polukugle koji žele vrlo rano izaći s novim, mladim vinom, i onima koji bi htjeli strukovnu provjeru svojih novih, mladih uzoraka iz različitih cisterni i bačava tako da kasnije sigurnije kreiraju bilo kupaže vina od iste sorte ali smještenih u više posuda odnosno kupaže vina različitih sorata i iz različitih posuda. Dakako, želja je i na vrijeme pokazati se dobavljačima vina uvelike iz europskih zemalja u što boljem svjetlu kako bi ih se i uvjerilo da upravo ta vina ponude ugostiteljima za turističku sezonu.
Oni koji s uzorcima žele sudjelovati i u ovom februarskom terminu, konkretno 25. i 26. veljače 2014. u gradu Neustadt an der Weinstrasse, trebaju se prijaviti najkasnije do 15. siječnja 2014. Novost ovog ocjenjivanja je da se mogu slati i vina koja su još u cisternama ili bačvama, dakle tek u tijeku godine trebaju biti finalizirana i napunjena za tržište, veli Susanne Bauer, odgovorna za ocjenjivanje.
Cijena po uzorku iznosi 140 eura po uzorku, a prijaviti se može na www.meiningers-weinsuche.com/webpass, sve ostale informacije na www.mundusvini.com i na contact@mundusvini.com.
Mundus Vini inače u gradu Neustadt an der Weinstrasse u njemačkoj pokrajini Palatinate (Pfalz) postoji od 2001. godine, od tada se do sada održavao bez prekida. Lani je okupio više od 6000 uzoraka iz cijeloga svijeta. Unatrag više godina na Mundus Viniju kao ocjenjivači iz Hrvatske sudjeluju mr. Franjo Francem, enolog i dopredsjednik Hrvatskog sommelier kluba, i Željko Suhadolnik, glavni urednik revije Svijet u čaši. Medalje – velika zlatna, zlatna i srebrna priznaju se službeno u Europskoj uniji kao standardi kakvoće. Mundus Vini, inače, dodjeljuje još i posebna priznanja proizvođaču najboljeg bijelog suhog te najboljeg crnog suhog vina, a proglašava i europskog Proizvođača godine i Uvoznika godine.
MERANO IW&F FESTIVAL: 7 – 10. 11. 2014.
DECANTER WORLD WIDE AWARD 2014 – S početkom siječnja 2014. startale su prijave za jedno od najvećih svjetskih ocjenjivanja vina Decanter World Wide Award 2014, u organizaciji britanske vinske revije Decanter. Prijave se primaju do 7. ožujka, a zadnji rok za prijem uzoraka je 21. Ožujka 2014. Prijaviti se moguće preko interneta, i tada je cijena po uzorku 113 funta + PDV, te putem pošte a u tome slučaju cijena po uzorku je 133 funte + PDV.
MONTPELLIER MILLÉSIME BIO – NAJVEĆA SMOTRA BIOLOŠKIH VINA – U Montpellieru, gradu na jugu Francuske, od 27. do 29. siječnja 2014. održava se najveća svjetska smotra bioloških vina. Ove godine na tamošnjem sajmištu Parc des Expositions očekuje se nastup više od 800 proizvođača iz 12 zemalja. Najavljeno je sudjelovanje vinara iz Austrije, Bugarske, Čilea, Španjolske, Portugala Njemačke, Francuske, Italije, Novog Zelanda, Slovenije, Švicarske… Kako sada stvari stoje, najviše će biti izlagača iz Francuske – oko 590, što je i očekivano već samim time što je Francuska zemlja-domaćin, iz Italije bi ih trebalo doći 71, Španjolske 51, Austrije 14, Portugala 8, Njemačke 7, iz Slovenije su najavljena dva – Guerila i Korenika & Moškon. Izlagači imaju stol sa stolnjakom, čaše, posudu za ispljuvavanje vina, dvije sjedalice… Ovaj vinski festival Millésime Bio inače postoji od 1993. godine.
RINFUZA U AMSTERDAMU – Kad se govori o međunrodnm sjamovima vina, svima su ponajprije na pameti ProWein u Düsseldorfu te Šangaju, Vinexpo u Bordeauxu i Hong Kongu, TDC u Hong Kongu, London Wine Fair, Vinisud, Vinitaly… Teško da ćete u razgovoru o vinskim sajmovima čuti za jedan drukčiji, primjerice koji se krajem godine održava u Amsterdamu, a riječ je o smotri rinfuznoga vina Bulk Wine Fair. To je zasad još, pogotovu u odnosu na gore spomenute sajmove, nevelika manifestacija, ali koja potiho i bez glamura ipak pomalo privlači sve veći broj i izlagača i posjetitelja. Organizator tvrdi da je na najnovijem, nedavno održanome izdanju sudjelovalo 176 izlagača iz 16 zemalja, dok ih je godinu prije bilo 140. Posjetitelja – i to u velikome broju vinskih trgovaca – došlo je 5800, dok ih je lani bilo oko 4000. Objašnjenje? Valjda je stvar u tome da mnogo konzumenata koji rado popiju vino ili nema dovoljno novaca da kupuje skuplju kapljicu ili se ne razumije dovoljno u vino pa im je svejedno što se pije važno je da je cjenovno povoljno i da nosi naziv vino.
Federico Castellucci, koji je do 31. prosinca 2013. bio direktor međunarodne organizacije za vinovu lozu i vino OIV, izašao je s podatkom da u ukupnoj trgovačkoj razmjeni rinfuzno vino drži čak 40 posto udjela, u novčanoj vrijednosti to je nekih 10 posto od ukupnoga prometa, a naznake su da bi se obje brojke mogle ubrzo i povećavati. Na sajmu u Amsterdamu se moglo litru vina u veleprodajnom rangu naći već za jedan dolar – tako su ga nudili Amerikanci, ali kod ponuđača malo dalje litra vina toga ranga iz Čilea, Španjolske i Italije mogla se dobiti za upola manje (0,45 odnosno 0,50 dolara)…
GODIŠNJE NAGRADE OIV-a – Na kraju svake godine, već podosta vremena, međunarodna organizacija za vinovu lozu i vino OIV sa sjedištem u Parizu dodjeljuje nagrade za literarna ostvarenja na temu vinove loze i vina. Tako je bilo i za 2013. Dobitnike bira posebna strukovna komisija sastavljena od sveučilišnih profesora, novinara, pisaca, znanstvenika, povjesničara, sommeliera, enologa, pravnika, u svakom slučaju osoba profesionalno vezanih uz svijeta vina. Žirijem predsjeda Slovak František Lipka, veleposlanik Slovačke u Crnoj Gori. Nagrade se dodjeljuju u više kategorija, konkretno za segmente vinogradarstva, enologije, ekonomije i prava (zakona) vezanog uz vinogradarstvo i vinarstvo, povijesti vinove loze i vina, za područja Vino i zdravlje, Vino i teritorij, Vino i hrana, za monografije, radove pripremljene za simpozije… Najnoviji dobitnici su David Maghradze, Laura Rustioni, Attilio Scienza, Jozef Turok i Osvaldo Failla za područje vinogradarstva (u Gruziji), Jancis Robinson, Julia Harding i José Vouillamoz za Vodič svjetskim vinskim sortama, pa Louis Latour za knjigu o burgundijskom vinu, Sławomir Chrzczonowicz iz Poljske za Leksikon o vinu, kanadski sommelier Jacques Orhon za knjigu Vina novoga svijeta, potom Fedor Malík, Katarína Furdíková, Tibor Ruman, Fedor Malík jr za Vinarsky Lexikon, itd. Na slikama su Nj.E. František Lipka, s kojim se inače Svijet u čaši druži na ocjenjivanju vina Concours Mondial de Bruxelles, te korice Vodiča svjetskim vinskim sortama Jancis Robinson, Julije harding i Josea Vouillamoza.
SAINTS HILLS ZA NEZBRINUTU DJECU – Vlasnici vinarije Saints Hills supružnici Ernest i Ivana Tolj sa svojim njemačkim partnerima organizirali su u Münchenu humanitarnu gala-večeru na kojoj je prikupljeno više od 20.000 eura netto prihoda za potrebe Doma za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Okupljeni uglednici su pohvalili ovu novu inicijativu, te iskazali nadu kako će postati tradicijom. U ime Dječjeg doma u Zagrebu donaciju je preuzela logopedica Svjetlana Tončetić Bogović.
Večer su svojim dolaskom podržale i hrvatske glazbene zvijezde Petar Grašo i Danijela Martinović koji su posebno za ovu prigodu upriličili i prvi zajednički nastup na sceni.
Na aukciji se nudilo vino Dingač iz serije ET iz jako dobre berbe 2008.godine, iz koje je u toj kategoriji napunjeno samo 75 boca. Sve su boce na aukciji prodane. To je vino sazrijevalo u novim barriqueima dva puta po 12 mjeseci. Boca je s ekskluzivnim dizajnom za koji je Saints Hills nedavno primio svjetski priznatu nagradu Pentawards. Vrijednost tog vina se zapravo može teško procijeniti.
Na humanitarnoj aukciji 75 boca smo prodali po cijeni od po 500 eura za svaku, kazao je Ernest Tolj. Htjeli smo oplemeniti naš posao, proizvesti vino koje bismo namijenili isključivo u humanitarne svrhe, i tako pomogli djeci, koja su naša budućnost. Preporučili bismo svakome tko posjeti Zagreb, da barem nakratko navrati u Dječji dom u Nazorovoj. Nevjerojatno je s kojom količinom ljubavi djeca prihvaćaju kad im netko dođe u posjet. Ako se za djecu može učiniti i još više od jednog posjeta, vjerujem da je to vrijedno svakog truda s naše strane, istaknuo je Tolj.
Nakon velikog uspjeha, u planu je već i druga humanitarna večer u Londonu! Saints Hills for Kids postat će godišnji projekt vinarije Saints Hills i obitelji Tolj. Termin sljedeće licitacije je 28. studenog 2014. u Londonu
.
MILIJUNSKA KOLEKCIJA – Armand de Brignac otkrio je svoju novu šampanjsku kolekciju, vrijednu više od milijun dolara! Ona sadrži 218 butelja prestižnog šampanjca, od butelja 0,75 l do boce zapremnine od čak 30 litara. Boce su ukrašene kreacijama u Americi znanog umjetnika grafita Aleca Monopolyja. Kolekcija je predstavljena u XS Night-clubu u Las Vegasu na dočeku nove godine.
PET GODINA NA VINSKOJ SCENI – Mladen Rožanić Roxanich proslavio je jubilej: pet godina od izlaska njegovih prvih vina na tržište. U Galeriji vina Miva Gordanu Mohoru darovao je kao znak zahvale za dobru suradnju poprilično veliku bocu cabernet sauvignona iz 2008. S obzirom na praznike, bocu ma kako je velika nije bilo teško dosta hitro isprazniti. Ali Rožanić ima nove adute u rukavu – dva pjenušca koja zasada doduše tek mogu prigodno kušati prijatelji a koja trebaju izaći pred ljeto, riječ je o Blanc de blancu od Chardonnaya i roséu od Borgonje i Terana…
FILIP SAVIĆ JE NAJBOLJI SOMMELIER Hrvatske 2013! – Filip Savić, sommelier rovinjskog hotela Lone, na slici u sredini, pobjednik je 17. prvenstva sommeliera Hrvatske, održanog u rovinjskom hotelu Lone, u organizaciji Hrvatskog sommelier kluba. Prvenstvo je tijekom dva dana okupilo 26 natjecatelja iz cijele Hrvatske. Uz Savića, u finalu su se natjecali Ivan Jug, sommelier zagrebačkog restorana Bistro Apetit, te Siniša Lasan, sommelier zagrebačkog restorana Trilogija. Prvak je skupio najviše bodova u praktičnim disciplinama finala, npr. u prepoznavanju pića naslijepo, njihovom serviranju, ispravljanju vinske karte i u komunikaciji s gostima. Filip Savić će za nagradu posjetiti glasovitu šampanjsku kuću Moet&Chandon u francuskoj regiji Champagne.
DOBROTVORNA AUKCIJA BARRIQUEA – U Hiši refoška Vinakopera u Kopru odigrala se već 15. dobrotvorna licitacija vina iz barriquea. Prihod s aukcije namijenjen je Odjelu za pedijatriju opće bolnice u Izoli. Najviše zanimanja kupci su pokazali za vina od sorata Syrah s položaja Purissima i Cabernet sauvignon s pozicije Debeli rtič. Dobrotvorna aukcija vina u korist opće bolnice u Izoli počela je 1999. Na ovoj zasad posljednjoj aukciji ponuđena su vina iz 12 barriquea iz berbe 2013, konkreno malvazije, refoška, merlota i cabernet sauvignona te po jedan barrique žutog muškata, crnog pinota i cabernet franca. Isklična cijena za litru vina iznosila je 10 eura. Predsjednik uprave Vinakoper Nevio Pucer nakon aukcije predao je, u nazočnosti glavnog enologa Vinakopera Boštjana Zidara predstojnici pedijatrijskog odjela bolnice dr. Ireni Cetin Lovšin ček u vrijednosti od 9.675,00 eura.
DANI JADRANSKIH LIGNJI – U organizaciji turističkih zajednica Umaga, Novigrada, Buja i Brtonigle, konobe i restorani sjeverozapadne Istre upriličili su gourmet manifestaciju – Dane jadranskih lignji. Uz Dane školjaka, istarskih šparuga i švoja, Dani jadranskih lignji jedna su od četiri ključne gourmet manifestacije klastera. Posebne menije na bazi jadranske lignje nudilo je 11 priznatih restorana i konoba Umaga, Novigrada, Buja i Brtonigle.
DINGAČ 50 ̊ – Dingač, na južnim padinama poluotoka Pelješca, dobrano je nakošen. Kosina, vrlo gusta sadnja i do 8000 pa i 10.000 loza po hektaru, trostruka insolacija (izravno od sunca, odbljeskom s mora i s kamenja ispod trsa), poneki poskok koji uživa na sunčevoj toplini, pa ručna obrada i magarac koji je prenosio grožđe do podruma karakteristike su te naše čuvene vinogradske pozicije. Dosad se motivima odnosno pojmovima na etiketama prema potrošaču komuniciralo samo s magarcem i poskokom (Dingač Pepejuh, pepejuh je lokalni naziv za poskoka), a sad je izašlo dizajnersko rješenje vezano i uz nagib. Badel 1862, koji je prije koju godinu prekinuo suradnju s PZ Dingač, snašao se suradnjom s drugim pelješkim proizvođačem, i eto ovih dana, kao božićni dar ljubiteljima crnjaka, lansirao vino s likovnom opremom koja sugerira upravo strminu i to s brojčanom oznakom što točno govori i kolika je, a ona je 50 ̊. Za vizualni identitet vina Dingač 50 ̊ 2010 odgovoran je i ponovno Studio Cuculić, koji se već bio istaknuo rješenjem za Badelova vina iz serije Korlat. Etiketa je tamno crvena, kao što je i vino dingač, a izrezana je jednim dijelom jače ukoso kao što je i strmina položaja. Naziv vina: Dingač 50 ̊. Diskretno je na etiketu apliciran i magarac. U Badelu 1862 u Zagrebu, uz sjajnu upravo i u tome vinu dugo pacanu a potom i dugo pirjanu teleću obrazinu chefa Raula Lajtmana iz Lida sa zagrebačkog Jaruna (dojam je da mu je najviše muke oko prilagođavanja jelu zadala polusuha blago botritizirana daruvarska graševina, no odlično se dosjetio prigotoviti rižot sa slaninom i s kruškom viljamovkom kuhanom u tome vinu… ), predstavljeno to vino koje je napunjeno u 15.000 butelja.
Novi glavni direktor Badela 1862 Ivo Markotić, glavni enolog Dubravko Ćuk, enolog Mladen Zrno i koordinator Dalibor Kulišić uz taj Dingač 50 stupnjeva predstavili su i daruvarske adute Sauvignon 2012 i Graševinu 2012 s crnom etiketama, te Merlot 2010 Korlat i Syrah 2010 Korlat (iz 2010. Badel 1862 iz 2010. ima ukupno od sva tri svoja Korlata – treći je cabernet sauvignon – 140.000 butelja!).
OD RUŽE PREKO MEDA i ORAHA DO KARAMELA i KAVE – Traminac – bomba, a tek Torta Traminac! A bombarderi – enolog Iločkih podruma Mladen Papak i chef Almo Čatlak. Kriška iločke Traminac torte i čaša – dvije (pa, tko bi se zaustavio samo na jednoj!) iločkog traminca iz gornjeg kvalitativnoga ranga, i – miran si što se tiče unosa kalorija cijeli tjedan. Moglo bi nam se uskoro s vrha vrhova i sugerirati da se hranimo i da pijemo tako, fino! Istina, potrošit će se jednokratno na tortu i na traminac, ali ušparat će se na hrani sljedećih šest dana! A i ne samo to: s ovako elitističkom prehranom s visoko kvalitetnim skupocjenim namirnicama razvijat ćemo dobar image prema van a korist će biti za džep dugoročna, jer i kako se želudac bude jače stiskao od šestodnevnog nejedenja tako će se moći svaki put kad dođe red na klopu i smanjivati porcija… I što je također važno: od jedne porcije Traminac Torte i od čaše predikata tjedno neće, makar je riječ o slatkome, biti opasnosti od slatke bolesti…
Odlična eno-gastro, hedonistička i edukativna predstava Mladena Papka, direktora Iločkih podruma, u Agrokorovoj Akademiji u Zagrebu s paletom traminaca u raznim kategorijama proizvoda i u raznim godištima. S devet ponuđenih traminaca vodio je aromama od ruže meko meda, oraha, karamela do kave i finih blagih petrolejskih nota, zatim godištima od najmlađega, 2011., preko 2009, 2008, 2007. do daleke 1987, a kategorijama od kvalitetnoga (selected) i vrhunskoga (premium) te nadpremium Principovca preko kasne i izborne berbe, izborne berbe bobica i izborne berbe prosušenih bobica i ledene berbe, do arhive. Jedinstvena prigoda na jednom mjestu susresti se s draguljima. Chef Almo Čatlak pobrinuo se za prikladna jela, a zvijezda večeri bila je spomenuta iločka Traminac-Torta od prosušenog raznog voća te orašastog voća što raste na području iločkoga dijela Podunavlja.
Usput, ali bitno, pitanje: nudi li se, i preporučuje li se, igdje u nas, kao zemlji koja želi biti pri vrhu u vinu, gastronomiji i turizmu, u ekskluzivnijim ugostiteljskim objektima – restoranima i (boljim) slastičarnicama, upravo ta iločka Traminac-Torta s čašom iločkog predikatnog traminca, pa rapska, makarska (Makarana), imoćanska torta s čašom – kad već nemamo klasičnog izvornog prošeka odnosno kad više službeno ni ne smijemo rabiti riječ prošek – slatkog desertnog vina s juga?…
KUTJEVAČKI NEBBIOLO i DALMATINSKA KONTRA – Intrigirajući noviteti na tržištu u nas: pijemontski nebbiolo iz Kutjeva te primoštenski babić i dingač zajedno, pod nazivom Kontra!
Nebbiolo, sorta za koju se ispostavilo da nigdje ne daje tako dobar rezultat u vinu kao u Pijemontu, u oblasti Cuneo, preciznije u apelacijama Barolo i Barbaresco a tek donekle su blizu uradci od Nebbiola iz talijanske Valtelline kod jezera Como, posadio je kod sebe Vlado Krauthaker, i tako svojoj listi pokusno uzgajanih dvadesetak kultivara pridodao još jednu od svjetskoga značenja. A dvojica prijatelja Leo Gracin, proizvođač babića iz Primoštenskoga vinogorja, i Vedran Kiridžija, proizvođač plavca i dingača s Pelješca, odlučili su kao simbol svojega prijateljevanja izaći s vinom od babića iz primoštenske vinogradarske čipke i dingača od Plavca maloga s južnih strmih padina Pelješca, u omjeru 50:50. Svakako dvije zanimljivosti, jer su posebnosti.
Krauthakerov Nebbiolo (vrhunsko, suho, 13,0 vol %) iz 2011 ugodno je zaobljeno i (već) pitko vino, ali, s obzirom da poznajem nebbiolo s izvora, iz Pijemonta, za jači naklon njemu treba ipak više. Pričekajmo, uradak što se tiče sorte u aromatskom smislu obećava, međutim donekle je neuvjerljiv stoga što je već premekan, naime vina od sorte Nebbiolo muška su, karakteriziraju ih snažne kiseline i snažni tanini te kapljici treba duže vremena da sazrije da bi bila doista spremna za popiti za užitak. A, opet, što ona duže odležava u boci to više dobiva na dodanoj vrijednosti! O tome – dodanoj vrijednosti – u nas se na žalost još premalo razmišlja. Trsje Nebbiola kod Krauthakera je još vrlo mlado, a i Krauthakeru, logično, nedostaje iskustva da s nebbiolom postigne špice.
Promišljam naglas: Vlado Krauthaker ima toliko sorata u svom eksperimentalnom vinogradu (Incrocio Manzoni, Viognier, Verduzzo, Goldburger, Blauburger, Rotgipfler, Malbec…) da bi, po meni, to već i trebao na bolji način marketinški (is)koristiti. Da sam na njegovu mjestu, išao bih na sljedeći način: za svaku sortu kod ponajboljih proizvođača koji je uzgajaju usvojiti tradicijsku i za to vino apelacijski propisanu tehnologiju proizvodnje, i onda izlaziti na tržište s verzijom dobivenom od tih sorata uzgojenih u kutjevačkim vinogradima. S vremenom svakako u produkciju ugrađivati i ono nešto vlastito, da proizvod špice na kraju dobije i jače obilježje i kraja i samoga proizvođača. I onda, budući da se radi o manjim količinama, vina puniti u magnume kao posebnu ponudu. Naravno, informacijama ne zaobilaziti medije javnog informiranja, jer danas se zna: ako se nešto ne objavi, nije se ni dogodilo…
Primjer Kontre Gracina i Kiridžije novost je u nas, ali ne i vani. Hrvatski vinari nisu skloni niti vina označavati nekim drugim nazivima osim nazivom sorte, primjerice nekim tradicijskim lokalnim izrazima koji bi pojačali vezu vina s teritorijem. To je vjerojatno stoga što još ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri vrijednost i važnost isticanja svojega područja. Jer oni žive od toga područja i moraju u vinu i živjeti i s tim područjem! Graševina, Pošip, Malvazija, Chardonnay, Sauvignon, Merlot, Cabernet sauvignon, Syrah i dalje kraljuju na etiketama, tek kod Plavca maloga rabe se nazivi bolje pozicije kao Dingač, Ivan Dolac, Murvica… Pa zar u nam žilama na izraz Dingač, Ivan Dolac, Murvica ne zastruji krv jače? To su geografski pojmovi koji su odmah i reklama za to područje!
Prijateljski i marketinški nije loše napraviti ovakav izlet u domenu iznimke što su ga sada učinili Gracin i Kiridžija. Na etiketi stoji da je to bio pokušaj spojiti naizgled nespojivo, i da je to na neki način rezultat dalmatinskog dišpeta (prkosa), iako u današnje vrijeme, kad je u marketinškome smislu sve moguće, nije jasno zašto prkosa, ali ako je riječ o prkosu, dišpetu ili, po gosparski, despetu, zašto onda rabiti banalni naziv Kontra kad je zapravo sjajan (i internacionalno odlično prihvatljiv) izraz Despet?
ARNIE & ME, BODY BUILDING & HANDGLASS EXCERCISE – Bok Arnie, kako si, što je nova? Que pasa? Ima li nam spasa?
Glasoviti Arnold Schwarzenegger, susjed (Austrijanac), mišić (bilder) ali i mozak (uspješni poslovni čovjek, iskustvo na položaju guvernera Kalifornije), uvjerava (kao i svi političari) da nadu ne treba gubiti, nužno je sportski i zdravo, pravilno se hraniti, disciplinirano živjeti. Lijepo rečeno, problem je što mnogi koji nas dovode do ruba uglavnom i žive zdravo, sportski i disciplinirano ali disciplinirano za sebe a baš i ne i za društvenu zajednicu, pa je veliko pitanje koliko običan mali čovjek i može živjeti doista sportski, zdravo i disciplinirano. Schwarzenegger, čeličnih mišića, za zdravlje – ženama pogotovu protiv glavobolje! – preporučuje iznad svega raznovrsnu prehranu, a za one koji žele i više, tj. da pokažu mišiće ima i dodatna rješenja. Objavio je da je s mišićavom kompanijom Muscle Pharm dogovorio da se lansira ekskluzivna linija nutricionističkih dodataka Arnold Series koju su zajedno razvili on i znanstvena i strukovna ekipa Muscle Pharma. Za početak je, nedavno, na tržište pušteno osam suplemenata, koji se mogu kupiti u prodavaonicama zdrave hrane i prehrane te putem interneta. Već četiri desetljeća sam u akciji da promoviram fitness, i to je rezultiralo velikom svjetskom konvencijom o fitnessu, zatim sa šest knjiga, seminarima po cijelome svijetu, i mojim posjetima 50 država u ulozi predsjednika Savjeta za fitness i fizičko zdravlje, veli Arnold, s kojim sam se slikao nedavno u Beču, moram reći da mi pri rukovanju nije stiskom zdrobio šaku, ali, doduše, i to da mišići nisu prijelazni, mora se čovjek ipak pomučiti za njih…
MusclePharm osnovana je 2008. a osnivač je nekadašnji NFL igrač Brad Pyatt. Samo četiri godine poslije dobila je od tijela Bodybuilding.com priznanje kao Brand godine. MusclePharm razvija i proizvodi dodatke dnevnoj prehrani za sportaše pogotovu za one koji su zainteresirani za vitku liniju i za body building. Svi proizvodi, uključujući i ove koji su izašli unutar Arnoldove serije, kreirala je ekipa vrhunskih stručnjaka za prehranu nakon niza istraživanja provedenih u MusclePharm Sports Science Center & Research Center u Denveru, Colorado.
Hej Arnie, vidim da stvar radiš na suvremenoj naučnoj bazi, no da li se ikad sjetiš svoje mladosti, sela, možda i nečeg klasičnoga kao kruha i masti, češnjaka? Nekad smo (i mi u gradu) na tome rasli, mislim naravno na domaću svinjsku mast i domaći češnjak, onda baš nije bilo suplemenata. Možda imaš i pravo da se baviš dodacima prehrani kad se danas samo sjedi i kad je danas – s obzirom da se uzgajaju svinje koje ne daju masnoću pa i šunka i pršut, koji jednostavno više nisu to bez debelog prsta bijeloga sa strane uz crveno – jedva moguće nabaviti DOMAĆU svinjsku mast, dobar DOMAĆI špek a i DOMAĆI češnjak… Ja, srećom, imam na selu pajdaša Štefa kod kojega poslije kolinja u studenom ili prosincu mogu doći po domaću svinjsku mast, bijelu k’o snijeg, masnu k’o mast, zdraviju nego vlast, i posve u slast…
KOLINJE i RAJNSKI… – Plešivička vinogradarsko-vinarska obitelj Šember iz Donjih Pavlovčana za svoje potrebe (privatno i za ono što nude gostima kao seosko obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) u tijeku godine sredi i do 12 pajceka! Svi hvale friške čvarke, krvavice, češnjovke, špekericu, kasnije i špek i šunke… Ali, lijepe vijesti vezane su i uz rajnski rizling: vrlo uspjelo vino berbe 2011, proizvedeno uz maceraciju od 20 dana u drvenim otvorenim kacama i dozrijevano u bačvama od 20 hl, te rajnski rizling 2011 iz amfore maceriran pola godine i dozrijevan u specijalno za nj izrađenoj bačvici od 400 litara. Oba vina punit će se na proljeće i onda, nakon par mjeseci u butelji, izlaze na tržište. Valjda će Zdenko Šember ako ne sve a ono barem nešto od ovog maceriranoga vina u amfori napuniti i u magnume… Fino je fino, ali uvijek ima i finije – duplonka je duplonka!
VIVAT FINA VINA – Kušanje, na prijelazu godina, Taittingerovog Rosea brut i Antinorijevog Tignanella u vinoteci Vivat Fina Vina. Ima tamo, bogme, dragulja, život bi bio stvarno ljepši kad bi vlasnik i uvoznik Boris Ivančić ovakve degustacije priredio ne samo na prijelazu iz godine u godinu nego i na prijelazu iz mjeseca u mjesec! Svi nazočni složili su se s tim prijedlogom, jedino još Boris nije izričito rekao svoju…
DVA DESETLJEĆA VINSKIH AKADEMIČARA – Vinska akademija Austrije (Wein Akademie Österreich), sa sjedištem u Rustu u Gradišću, slavi 20 godina stvaranja i promoviranja Vinskih akademičara, dodjele uspješnim polaznicima svojih tečajeva titule s koje se može doći do prestižnog naslova Master of Wine. Vinska Akademija Austrije ušla je svojedobno u partnerstvo s Vinskim veleučilištem u njemačkom Geisenheimu, te s Kampusom Wädenswil sveučilišta u Zürichu, a potom i u suradnju s Borkollégiumom iz Budimpešte i s Vinskom akademijom Alto Adigea/Južnog Tirola, pa s Vinskom Akademijom iz Praga i s Wine and Spirits Institutom. Edukacijske programe Vinskoj Akademiji Austrije ponudio je i Institut Masters of Wine. Gradišćanski Rust danas je jedno od samo četiri mjesta u svijetu gdje se održavaju puni tečajevi Instituta Masters of Winea. Tečajeve tu pohađaju brojne osobe profesionalno vezane uz vino, ne samo iz Europe, uključujući tu i Rusiju, nego i iz drugih kontinenata, posebice iz zemalja kao što su Kina, Singapur, Indija, koje izrazito rastu kao tržišta plemenitom kapljicom. Svakako valja reći da je glavni direktor Austrijske Vinske Akademije dr. Josef Pepi Schuller (na slici lijevo gore), koji je Gradišćanski Hrvat. Pet vinskih akademičara – Caro Maurer, Roman Horvath, Andreas Wickhoff, Frank Roeder i Pedro Ballesteros Torres (na slici desno) uspjeli su osvojiti naslov Master of Wine.
———————————————————————————————————————
IN MEMORIAM
O’ŠO DRUG PERO… – Otišao nam je (i) drug Pero. Pero Gabrić, gospodin u vrijeme drugova a drug u vrijeme gospode, uvik kontra, za mene, i mnoge, uvijek i gospodin i drug (prijatelj), poštenjak. Vrstan kroničar, stručnjak za turizam, a, otkako je u nas značajnije proradila vinska scena, i osoba koja je imala što reći i na temu vina, gastronomije turizma. Jednostavan a kompleksan, uvijek pristupačan, drag… Koliko li je samo šankova, i rukava sakoa, i lijepih riječi utrošio, ali ne i potrošio…
Dragi Pero, osiguraj nam, ako je to moguće, tamo gore kakvo mjesto za šankom, da, kad se – moguće i uskoro! – sretnemo ponovno, u tom novom okruženju, i opet zajedno prodivanimo koju čašicu, slično kao što smo to činili ovdje, dolje. Nema ništa bez gemišta, i druženja izravno, sve ostalo je današnja puka elektronika…
S tobom – drug Suhi
—————————————————————————————————————
Uz praznike na prijelazu godine/ BOŽIĆ ODLAAAAZIIIII?!…
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
Zna se dobro što znači rečenica: Božić je samo jednom u godini. Ali, mi u Hrvatskoj imamo ih – dva! Kud ćeš bolje! Problem je jedino što je jedan prošao a drugi prolazi za koji dan, valjda, s božićnicama, nisu otišli i zauvijek! S obzirom na situaciju, jedna od svakakvih tjeskobnih misli koje se roje u ovo današnje vrijeme zacijelo bi mogla biti baš i ta…
ADVENTI u BEČU i ZGREBU – Već od sredine studenoga do Nove godine najljepši trgovi raznih gradova poprište su božićnih/novogodišnjih sajmova. Glasovito je, već, događanje u Beču. Advent in Wien. Advente imamo i mi, u Zagrebu je to dijelom na Trgu bana Jelačića, dijelom u uličici kod Uspinjače, dijelom na Zrinjevcu.
Najveći bečki sajam raširio se na Trgu Gradske vijećnice ili na Rathaus Platzu – doista impozantan prizor, od uređenja ambijenta do navale posjetitelja. Oveći je i na obližnjem Trgu Marije Tereze, Kućice su i na trgu sv. Stjepana uz katedralu, a i pored dvorca Schönbrunn, veselo je dakako i u Prateru. Štandovi s uradcima kućne radinosti, s nakitom za božićnu jelku, s bižuterijom, s kobasicama, kuhanim vinom, punčem… Miris baš kuhanoga vina intenzivno se širi…
Božićni sajmovi po bečkim trgovima vrvili su, turista mnogo, autobusi iz Austrije, Mađarske, Italije, Slovenije, Hrvatske, Češke, Slovačke…, tolika je posjećenost da se hodajući jedva probijalo. Silna gužva na momente čak je i smetala, naime teško je uopće bilo prići štandu, da se uopće bolje vidi što koji nudi. Svako malo u Beču se čulo i hrvatski…
Ako ništa, po zakonu velikih brojeva ponuđači su odlično zarađivali. Vani je tih dana bilo hladno k’o vrag, ali ljudi svejedno razigrani, kuhano vino i punč na zimi učinili su svoje. Kafići, restorani po gradu prepuni, a li ne s gostima koji uz jednu kavu sjede po više od sat vremena…
RathausPlatz Beč – impozantna građevina Gradske vijećnice Beča ispred koje se odvija najveći gradski božićni sajam
Lampionima bogato ukrašena gradska stabla
Advent u Zagrebu, lijepi prizor, možda i najljepši u tijeku cijelog prazničnog perioda: svijeće na Manduševcu na Trgu bana Jelačića
Štandovi kod zagrebačke Uspinjače, i, dolje, na Zrinjevcu
Atraktivni vatromet kod bivše džamije na Trgu žrtava fašizma
VINA CROATIA – VINA MOSAICA
(PREDBOŽIĆNA) RASPRODAJA DINGAČA – Ovako se u Hrvatskoj ponosimo s nekima od svetinja u koje se svi kunu, i tako gradimo naš image u vinskome segmentu: u predbožićnom razdoblju evo u jednom od naših velikih robnih centara poziva kupcima da se odluče za ovaj prikladan dar: kutiju s bocom plavca i s bocom dingača, sve za oko 88 kuna!Do jučer još nije bilo šanse samo dingač kupiti po cijeni nižoj od gotovo dvostruke ovdje spomenute za dvije butelje! Pogledao sam pažljivije, tražeći na etiketi tko je proizvođač, na moje iznenađenje vidio sam ime i prezime poznatog vinara, za kojega nikad ne bih bio rekao da će se upustiti u ovakav predbožićni aranžman. Čista rasprodaja – kao da smo maltene na buvljaku – Dingača, i kao iznimno kvalitetne vinogradske pozicije na Pelješcu, i kao naziva vina kojemu se klanjamo kao prestižnome i ističemo da je prvo hrvatsko zaštićeno vino (riječ je zapravo o zaštiti koja je bila bitna za jednog, tadašnjeg jedinog službeno priznatog tzv. društvenog proizvođača a ne i o prikladnoj zaštiti vinogorja Dingač i vina dingač općenito), ali za koje zbog kratkovidne do slijepe razjedinjenosti proizvođača nije napravljeno a ma baš ništa da ga se uopće definira od pozicije, loze, rada u vinogradu i podrumu do organoleptičkog profila, prvog mogućeg datuma izlaska na tržište i politike cijena, pa da se na tome onda unaprjeđuje kvaliteta i da se organizira marketing s čvrstom podlogom i za vinogradarsku poziciju i za vino kao robu što treba plasirati ne samo sebe, nego i cijeli teritorij…
OPROST i OD DUGA i OD GRIJEHA, te NEOČEKIVANE BOŽIĆNICE u VRIJEME KAD SE BOŽIĆNICE UKIDAJU – Uobičajeno pitanje na Božić: što si dobio pod bor? Što? Na Badnjak mi je stigla i posljednja uplatnica s brojkom koju treba podmiriti za prosinac. Neki su drugi prošli znatno bolje: ministar, kojega su već u nekim medijima prozvali Djedom Mrazom, kao pravi gospodar sudbina, ima moć što je nemaju ni oni za koje se zna da daju oprost i blagoslov. Eto odlučio je da se oproste dugovi neplatišama obveza prema državi, ako sam dobro zapamtio riječ je o milijardu i pol kuna i o oko 70.000 izdvojenih koji, navodno, nemaju u vlasništvu dovoljno materijalnih sredstava da podmire te troškove. S time je oprostio ne samo dug, nego i grijeh!
U jeku ovih naših referenduma o pitanju drukčijeg svjetonazora čini se da sad, uz hetero i homo, dobre i lošije muževe (objavljeno je u medijima i to da u jedinoj u nas službeno sada priznatoj bračnoj zajednici, a to je samo ona između muškarca i žene, svaka, čini mi se da je spomenuto ili treća ili peta žena, ponavljam, u toj jedinoj ispravnoj zajednici, dobiva od partnera batine…), zdravstveni odgoj u školama ili ne, latinicu i ćirilicu…, imamo još jedan drukčiji svjetonazor za raspravu: plaćati ili ne plaćati dospjele račune.
Vijest u medijima o velikodušnom otpisu dugova, izrečenom preko radio-valova čak i dosta nonšalantno kao da je to nešto najnormalnije, nije kompletirana i informacijom – barem je ja nisam čuo – o tome što će biti dalje s ponašanjem tih izdvojenih privilegiranih 70.000, je li ih Djed Mraz/Božićnjak ovime ohrabrio da i dalje ne plaćaju, kao i da li je ovim potezom one koji su uredno plaćali usmjerio na to da i oni postanu neplatiše (naravno, prije moguće odluke o sustavnom neplaćanju sva iole vrijedna imovina što glasi na njihovo ime prebaci se za svaki slučaj na druge osobe…). Zasigurno postoje ljudi koji zbog nekog događaja što ih je zadesio a da ga sami na neki način nisu izazvali ostanu bez novaca, ali iskustvo govori da su mnogi pojedinci svojim (ponekad) ne baš racionalnim ponašanjem sami krivi za svoj problem, i eto veliko je pitanje koliko je među svih tih 70.000 upravo takvih. Nije tajna da baš mnogi od onih koji imaju manje, odnosno nemaju više, nastoje podmiriti najprije sve režijske obveze pa se iz tog razloga i odreknu koje čega, ali i to da dosta onih koji i nisu baš siromašni radije najprije potroši na drugo, a za režije – kako bude.
Nije li bilo pametnije za državu i poštenije prema platišama donijeti odluku da oni koji nisu – a mogli su! – podmirili svoje novčane obveze svoj dug ipak otplate, ako već ne novcem a ono radom za opću korist. Ionako se u ovo vrijeme, kad poslodavci žele uštedjeti na doprinosima na zaposlene pa ostavljaju minimum minimuma broja radnika i kad je u nas tolika nezaposlenost, maltene u svim segmentima osjeti da na mnogim mjestima nedostaje upravo ljudi, pa kad je očito da bi se poslovi mogli obaviti bolje i s manje nervoze i djelatnika i korisnika roba i usluga, zašto dužnici, umjesto da od države dobiju ovakvu svakako neočekivanu božićnicu, svojim radom za državu i za dobrobit društva kao otplatom svojega duga ne bi uskočili kao pripomoć? Samo, oprez, treba u tome slučaju paziti da se neplatiše ne odredi npr. da se nađu na pomoći zatvorenicima dok igraju golf, jer bi mogli pomisliti kako iza rešetaka i nije tako loše pa se isplati riskirati te i dalje ne plaćati prispjele račune…
KORČULA – Božićna naranča puna plodova, pored glavne crkve.
OBRAZ, i OBRAZINA – U ovoj maloj zemlji, za koju toliko NEĆEMO da se zemljopisno nalazi na brdovitome Balkanu ali nemamo izbora jer ona, jednostavno, tu jeste, i ne samo geografski, obraz je izgubio svoju vrijednost, i mjesto ustupio – obrazini.
Posljednjih dana doživio sam naglašeno nešto što nisam prije: obrazinu! U menuju na orgniziranim ručkovima i večerama tri puta u tih desetak dana ponuđena je bila obrazina. Uopće se ne žalim, sva tri puta bila je odlična, od teleta, i dugo pirjana s dodatkom vina. U ovoj zemlji, obrazina je bolja od obraza, i ne samo zato što se pirja u crnome vinu i što je pred nama na tanjuru i što se uz nju ponudi vino. Zanimljivo, uz obrazinu znatno bolje paše vino – s obrazom! Ali, vina s obrazom sve je manje, a sve više onoga bez obraza, neću reći bezobraznoga, makar i te kako ima takvoga…
TRINAJSTICA S HOBOTNICOM – Počelo je sasvim bezazleno na Bizeljskom kod šampanjera Janeza Isteniča, koji je ovu, Staru 2013. htio ispratiti i s novinarima iz Hrvatske u vedrom raspoloženju jer njegov posjed uvršten je u nedavno objelodanjenu Enciklopediju šampanjcima i pjenušcima svijeta u izdanju londonske kuće Christie’s, štaviše Isteniči su među nekih 17 u knjigu stavljenih slovenskih proizvođača pjenušaca dobili, uz Bjanu (80), kao posjed najvišu ocjenu (81), dakle Janezu šampanjeru godina s brojem 13 i nije bila loša…
Nastavilo se dva dana poslije kod samoborskog kralja kremšnita Marijana Žganjera, koji je s eno-gastro novinarima htio ispratiti ovu, Staru 2013, dakle godinu s brojkom 13, s 13 različitih pjenušaca iz Hrvatske i Slovenije, a da bi i jače naglasio u kakvoj smo godini 2013. živjeli već više godina, uz pjenušce, među kojima su se našli oni od Tomca, Šembera, Bjane, Isteniča… kao podlogu je pripremio – HOBOTNICU! Ispod peke. Kazao je da je htio baš da bude jadranska, tj. NAŠA, a s te, bogme, vidjeli smo dužinu krakova…
Kao zaslada, stigle su Kraljeve kremšnite. Iako smo OVU Žganjerovu slasnu hobotnicu, s kojom smo prikladno ispraćali mučnu ’13, kroz naša usta ispratili zauvijek, unatoč slasnim krakovima i unatoč kremšnitama pa i unatoč silnim mjehurićima ostao je na kraju gorkast okus, jer očito je da se hobotnice jedna po jedna ispraćaju zauvijek, na žalost – samo s tanjura!…
BLAGDANSKI AEROBIK – I, na kjraju: tko kaže da za vrijeme praznika nije bilo i fizičkih aktivnosti koje mogu bitno utjecati na liniju?!…
Zvijezde u kuhinji/ TOMISLAV ŠPIČEK
KAPTOLSKA KLET
Chef Tomislav Špiček: u hramu kajkavske kuhinje, a i s izletima tanjurom obalom od Istre do Dubrovnika
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
Chef TOMISLAV ŠPIČEK VEĆ POJAVNOŠĆU DJELUJE UVJERLJIVIJE KAO KUHAR OD NIZA SVOJIH KOLEGA, PRATI GA GLAS DA SVAKU DO i NAJZADNJU MRVICU NAMIRNICE ZNA MAJSTORSKI ISKORISTITI, ŠKOLOVAO SE i PRAKSU PROVODIO NA PRAVIM MJESTIMA i s PRAVIM LJUDIMA PA JE i MOGAO i TE KAKO PUNO NAUČITI…
Dolazi iz Hrvatskog zagorja, za koje kažu da se tamo djeca rađaju s malom maturom i da je već u zraku 0,5 promila, i daleko je već i pojavnošću uvjerljiviji kao kuhar od mnogih svojih kolega, a kamo li ne i kreacijama na tanjuru! Prati ga glas – dakako, kao kompliment – da svaku do i najzadnju mrvicu namirnice koja mu se nađe u ruci i pri ruci zna majstorski iskoristiti. I sam – vidi se to! – voli (dobro) jesti, što je svakako dobra osobina za kuhara. U obitelji je u smislu hrane usmjeravan prema tradicijskim jelima, međutim kroz nauk na pravim mjestima i od pravih kulinara kao kuhar je uspio razviti nevjerojatnu sposobnost da na tanjuru sjajno sljubi tradiciju s njenom karakterističnom rustikalnosti, te profinjenost moderne visoke gastronomije.
Pohađao je Ugostiteljsku školu u Zagrebu, prvo zaposlenje dobio je nedugo nakon završetka školovanja i to u elitnom zagrebačkom hotelu Esplanade, tadašnjem rasadniku najboljih kuhara i konobara u Hrvatskoj, a gdje je u tijeku školovanja bio na praksi i gdje je zaista i imao od koga učiti. Poslije je kroz rad promijenio niz restorana, pet godina bio je perjanica kuhnje uglednog zagrebačkog restorana Baltazar, proglašen je, upravo dok je radio u Baltazaru, u izboru revije za vino, gastronomiju i turizam Svijet u čaši Kuharom godine 2004. Nastupao je, kao ugledni chef, u brojnim TV-emisijama posvećenima kuharstvu. Onda je, otvorenjem vlastitog restorana, odškrinuo novo poglavlje, ali tu nije bilo sreće, dobrim dijelom i zbog opće gospodarske situacije u nas ali i zato što ne mora značiti da odličan kuhar uvijek može biti i odličan menadžer, pa je taj pogon morao zatvoriti. Riječ je, dakako, o Tomislavu Špičeku.
Chef Tomislav Špiček, Kuhar godine 2004, na nedavnoj prezentaciji zagorskih specijaliteta u organizaciji Svijeta u čaši. S kolegama je iz Udruge kuhara Bistre i sa zagorskim štruklima te štrudlama s različitim nadjevima
Špičekova savijača od gljiva – slađe se jede od najslađe savijače od jabuka ili višanja…
Danas je chef u zagrebačkom kompleksu Kaptolska klet, pored najjače gradske tržnice Dolac, i nasuprot Katedrali. U sklopu kompleksa uz restoranski prostor su i konoba Bracera, te smještajni objekt… Inače, u istoj zgradi su, što može svakako biti značajno, i uredi Turističke zajednice grada Zagreba, kojoj je na čelu Amelija Tomašević, također stasala u Esplanadi. Budu li Kaptolska klet i TZ Grada Zagreba kao prvi susjedi, k tome locirani neposredno pored dviju zagrebačkih ikona – Katedrale i Dolca, i vrlo blizu trga bana Jelačića kao nulte točke središta metropole, poslovno dobro surađivali upravo kao dobri pravi susjedi a ne da se na eventualno tješnju suradnju odmah gleda kao da TZ GZ zanemaruje druge ugostiteljske objekte u gradu, moglo bi to čuda donijeti i gradu i dvama subjektima i uposlenicima u njima…
Kaptolska klet od nedavno ima novo rukovodstvo, koje želi vratiti stari sjaj tom nekad vrlo popularnom zagrebačkom ugostiteljskome objektu. Logično je zaključiti da je za tako nešto i te kako dobro to što se u vrhu tog novog vodstva nalazi Špičekov drugar također Esplanadin kadar – Viktor Kranjčec, nekadašnji šef kuhinje u Bistròu Esplanade a potom – već duži niz godina – djelatnik u ugostiteljstvu u raznim drugim objektima, ovdje i u inozemstvu. Kao iskusni kuhar, k tome i iste profesionalne provenijencije kao i Špiček, trebao bi iz Tomeka, dopuštajući mu da razigra maštu do kraja, izvući ono najbolje što je u stanju pružiti kombinirajući tradicijsko s inovativnime. Što se blizine Dolca tiče, lokacija Kaptolske kleti baš sa Špičekom kao chefom odlična je jer se Trbuh Zagreba sjajno uklapa u Špičekovu filozofiju kuhanja, a to je imati stalno svježe domaće namirnice i ponudu jela bazirati na raznovrsnosti i na onome što u uzgoju donosi sezona a ne staklenik, kao i na onome što i organizmu suvremenog čovjeka najbolje odgovara u određenome dijelu godine… Kaptolska klet kao tradicijski zagrebački restoran nastoji, kako čujem, naglasak držati na tipičnim jelima zagrebačkoga područja (grad i njegova okolica), što je pohvalno jer time pokazuje da drži do identiteta svojega kraja.
——————————————————————-
KAPTOLSKA KLET KAO RESTORAN, KONOBA, HOSTEL – Restoran s dugom tradicijom, na lokaciji u najstrožem središtu Zagreba kakva se samo može poželjeti – uz Katedralu i tržnicu Dolac, lijepi veliki prostor koji obuhvaćaju zatvoreni dio i dvorište/ljetna terasa, idealna za organizaciju različitih događanja ne samo ljeti nego i u zimskom periodu, umjesto da sjaji i svijetli tonuo je u mrak… Kad su u siječnju 2013. saznali da je prostor zatvoren i da je raspisan natječaj za novi menađment, ugostitelji s dugogodišnjim iskustvom (Esplanade, Hipodrom, Splendid, Rancheros kao meksički restoran, Mezzo-Mezzo…) Viktor Kranjčec i Damir Maletić javili su se, komisija je procijenila da su oni ponudili najbolju viziju za dobro iskorištenje prostora, i odobrila im poslovni ulazak. 
Zagorski Bocuse chef Tomislav Špiček, s Viktorom Kranjčecom, također vrhunskim profesionalnim kuharom koji je dio novog manađmenta zagrebačke Kaptolske kleti. Kad zagusti s većim brojem gostiju i Kranjčec se prihvaća pregače i kuhače…
Na ukupnoj površini od nekih 1500 četvornih metara Kranjčec i Maletić predvidjeli su klasičan zagrebački restoran Kaptolska klet s dijelom à la carte (60 mjesta) i dvoranom za veće grupe (80 mjesta) odnosno za razna slavlja kao vjenčanja, godišnjice, rodjendane, poslovne domijenke, i s prostranom ljetnom terasom (200 mjesta), zatim, tamo gdje je prije bila pivnica konobu Bracera (60 mjesta) za ponudu i jela s mediteranskim štihom dakle od Istre do Dubrovnika, te hostel sa 11 soba. Na uličnom pločniku ispred ulaza u zgradu tog ugostiteljsko-turističkog kompleksa gdje se, inače, nalaze i uredi Turističke zajednice grada Zagreba, imaju također mogućnost ponuditi ugostiteljski sadržaj: ljeti tipa kafića (pjenušac, školjke, kava, kolači…) a dok traje hladno razdoblje štand ili tipsku drvenu kućicu s ponudom toplih kobasica i kuhanoga vina…
Objekt Kaptolska klet je, nakon preuređenja, u novome ruhu otvoren krajem kolovoza 2013. Viktor Kranjčec rado će se pohvaliti da se unatoč kriznim vremenima radilo sasvim solidno.
Terasa Kaptolske kleti i ulaz u restoran, u pozadini je zgrada u kojoj su smještajni kapaciteti – šest dvokrevetnih soba s vlastitom kupaonicom te pet soba sa po tri odnosno četiri kreveta i bez svojih kupaonica, no postoji zajednička katna kupaonica
– Zagreb ima mnogo turista, a naša je sreća što brojni turistički autobusi dovoze putnike do Katedrale i do Dolca, tu imaju i parkiralište, pa to za nas otvara lijepe mogućnosti. Standard u Hrvatskoj osjetno je pao i mnogi koji bi sebi željeli priuštiti posjet restoranu i koji su prije i izlazili sada to više ne mogu, tako da su turisti spas dok se ne prebrode teška vremena. Ponekad bude tolika gužva da i ja, koji se sad ipak primarno bavim drugim poslom, uskačem upomoć u kuhinji. Moram priznati, dobro mi to dođe da održavam kuharsku formu. U novije vrijeme razmišljam uvelike o kolačima, htio bih da unaprijedimo ponudu finih domaćih kolača, i želja mi je jednoga dana u središtu Zagreba otvoriti i zasebno malu slastičarnicu s delicijama prvoga reda… Dosta očekujem od hostela koji tek treba proraditi, naime smještajni kapacitet je eto u samom središtu grada, sobe su komforne, lijepo uređene, sve je klimatizirano. Angažmanom chefa-majstora Tomislava Špičeka htjeli smo pojačati ne samo kakvoću jela nego i ponudu tipičnih domaćih zagrebačkih odnosno da ih tako nazovem kajkavskih jela. Špiček nas uspješno povezuje s proizvođačima domaćih namirnica, posebice patki, purica, mesa, mlinaca iz Hrvatskog zagorja. S cijenama smo umjereni, couvert ne naplaćujemo, vinska karta bogata je a radili smo je u suradnji sa zagrebačkom Galerijom vina Miva, butelje, od kojih imamo dosta etiketa što ih točimo i na čašu, s cijenom su od 130 kuna na više… – kaže Viktor Kranjčec. ■
———————————————————————–
Evo i kreacija chefa Tomislava Špičeka za poslije praznika, kad se organizam već zasitio mesa i traži nešto drugo: pečeni dimljeni mladi sir s orasima i grožđem s preljevom od jogurta, meda i kruške, te tenki štruklji od vrganjof i poroga luka, u prijevodu sa Špičekovog zagorskoga – tanki štrukli s vrganjima i porilukom.
Mlađi dimljeni kravlji sir izrežite na nešto deblje trokute, a priredite i kriške kruha istoga oblika, ali malo tanje. Svježu krušku ogulite i maknite joj koštice, te narežite na manje komade koje stavite u multipraktik i sameljite u kašu poput pirea. Dodajte jušnu žlicu meda i deciliter jogurta te sve dobro izmiješajte. Na sredinu tanjura metnite malo matovilca, a uokolo uz rub složite naizmjence po grumen oraha i bobicu grožđa. Kriške sira i kriške kruha prepecite na teflon tavi bez masnoće. Kad su dobile lijepu smeđkastu boju, iz tave ih premjestite na tanjur, slažući ih naizmjenično na posteljicu od matovilca. Na kraju, žlicom po vrhu i sa strane prelijte umakom od kruške, meda i jogurta.
Pečeni dimljeni mladi sir s orasima i grožđem, s preljevom od jogurta, meda i kruške
Tanki štrukli s vrganjima i porilukom: napravite vučeno tijesto kao za savijaču, ali ga ne razvaljajte tako tanko kao za štrudlu nego neka bude malo deblje, i u obliku većeg pravokutnika. Špek narežite na kockice a poriluk očistite i operite te izrežite na tanje trakice. Imate li svježe vrganje, izrežite ih na ploške, a ako se oslanjate na sušene najprije ih držite namočene u vodi oko pola sata. U tavu prvo stavite špek, da oslobodi masnoću, a onda odmah dodajte poriluk i vrganje te pirjajte desetak minuta, začinite solju i bijelim paprom pa pustite ostavite da se ohladi. Ohlađenu smjesu iz tave premjestite na tijesto i ravnomjerno rasporedite po njemu, ostavljajući slobodnima dijelove tijesta na svim četirima stranama. Po vrhu smjese naribajte sirovi krumpir, potom slobodne dijelove tijesta sa strana preklopite tako da se taj gornji sloj dodiruje i da posve prekrije nadjev. U lim stavite papir za pečenje i na njega metnite nadjeveno tijesto. Gornju površinu premažite kiselim vrhnjem, i po njoj rasporedite ploškice maslaca. U pećnici zagrijanoj na 180 stupnjeva pecite najprije desetak minuta pa nakratko izvadite lim te vilicom izbodite gornji dio tijesta da se naprave rupice da se tanki štrukli ne napuhnu, zatim vratite u pećnicu na još oko 20 minuta, da se dopeče. Kad je gotovo, izvadite iz lima, stavite na odgovarajuću drvenu dasku za posluženje i izrežite na četvrtaste komade. ♣
Tanki štrukli s vrganjima i porilukom. Inače, za nadjev, umjesto vrganja i poriluka, mogu poslužiti ribano slatko zelje, svježi sir i bučino ulje
Suhi u čaši 