Emozioni dal Mondo 2015 / I OPET ZLATNI AGROLAGUNA, KRAUTHAKER, VINA BELJE

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

Velebna palača Betty Ambiveri u Seriateu, gdje se održavalo ocjenjivanje

ŠAMPION i JEDINO VELIKO ZLATO – SRBIJA (RADOVANOVIĆ), BERGAMSKA ZLATA HRVATIMA: TRI POREČKIM FESTIGIJAMA (CASTELLO, MERLOT, CABERNET SAUVIGNON), DVA KUTJEVAČKIM CRNJACIMA (MERLOT i MERCS) TE JEDNO BARANJCU (MERLOT)

Bergamo, Lombardija, Italija: 11. međunarodno ocjenjivanje vina Emozioni dal Mondo 2015: Merlot e Cabernet Insieme, u organizaciji udruga Vignaioli Bergamaschi i Consorzio Tutela Valcalepio a uz strukovnu potporu Centra za izučavanje organoleptike i formaciju degustatora (Centro studi Assaggiatori) iz susjedne Brescije, te uz prisutnost, kao savjetnika i supervizora, profesora Marija Fregonija, legende Odsjeka za vinogradarstvo i vinarstvo sveučilišta Cattolica iz Piacenze, svojedobno i predsjednika OIV-a.

Na povratku iz Bergama kući, nakon što smo saznali i službene rezultate – proslava zlata s asom Krauthakerom u ponajboljem ljubljanskom restoranu As. Lijevo je prof. Marin Berovič, a u sredini prof. Ivan Dropuljić

Ponovno lijep uspjeh hrvatskih proizvođača! Laureati su i opet Agrolaguna, Vlado Krauthaker, te Vina Belje.

Porečka Agrolaguna osvojila je zlato za vina Festigia Castello 2013, Festigia Merlot 2013 i Festigia Cabernet sauvignon 2013, Kutjevčanin Vlado Krauthaker dobio je zlato za Merlot 2012 i Mercs 2012, a baranjsko Vina Belje pozlatilo se preko Merlota 2012 Goldberg, dok je  Cabernet sauvignon 2009 te kuće proglašen nacionalnim prvakom u grupi  prezentiranih uzoraka iz Hrvatske.

Trenuci slavlja, zbog postignutih uspjeha srpskih vinara, kušača iz Srbije – enologa i vinskog trgovca Nikole Biorčevića i njegove supruge Saške, također tehnologinje, pa novinara Mirka Rnjaka i njegove suputnice Vesne Miličević, koji su u društvu sa Suzanom Živić iz Konzorcija za vina bergamskog vinogorja Valcalepio, i Novellom Bagna iz Centra za istraživanje u segmentu degustacija i organoleptike te za formaciju kušača (Centro studi assaggiatori) iz Brescije

Pobjednik Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme 2015 kao zemlja je Srbija, a kao vino Cabernet sauvignon 2012 Reserve, kao podrum pak Radovanović. Taj Cabernet sauvignon 2012 Reserve jedini se domogao velike zlatne medalje. Isto vino ponijelo je i naslov nacionalnog prvaka svoje zemlje.

Uz klasične medalje kao odličja, postoji eto i posebna nagrada – naslov nacionalnog prvaka, o njoj odlučuju bodovi novinara-kušača, a žiri novinara dodjeljuje je najbolje ocijenjenome uzorku od svih koje prezentira neka od zemalja sudionica ocjenjivanja.

Uspjeh za Hrvatsku kao vinsku zemlju povećava i činjenica da je Lijepa naša na ovogodišnjem ocjenjivanju Emozioni dal Mondo, na kojemu se kušalo ukupno 203 uzorka iz 17 zemalja, među njima 15 hrvatskih, sa šest zlata druga po broju osvojenih zlatnih medalja, odmah iza Italije, koja ih je uzela 30. Na trećem zlatnome mjestu je Francuska sa četiri odličja, tri zlata pripala su Izraelu, Srbiji, Turskoj i Malti, a po jedno Čileu, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Sloveniji.  Od 17 zemalja sudionica 12 ih je primilo barem jednu zlatnu medalju.

Po riječima prof. Marija Fregonija, najbolje prosjeke ocjena ostvarili su Srbija, i, ovim redosljedom dalje, Francuska, Italija, Izrael, Turska, Hrvatska, Malta, Čile.

Program za kušače počeo je večer uoči ocjenjivanja pozdravima direktora ocjenjivanja Sergia Cantonija i predsjednika Konzorcija za vino Valcalepija Medolaga Albanija, inače uglednog bergamskog proizvođača vina

Žirija je bilo sedam, sa po čak 11 degustatora, dva žirija imala su po 12 kušača. U Bergamu broj članova žirija, sastavljenih od enologa, sommeliera, vinskih trgovaca i specijaliziranih vinskih novinara, poprilično nadmašuje broj članova žirija na drugim međunarodnim vrednjovanjima plemenite kapljice, obično drugdje bude po pet odnosno po sedam degustatora. Enolog Sergio Cantoni, direktor ocjenjivanja, ispred organizatora kaže da se s povećanjem broja ocjenjivača u ocjenjivačkoj komisiji htjelo postići objektivniji ishod glede toga kojem uzorku dodijeiti koju medalju.

Moja komisija G: u prvom planu su, slijeva, prof. Berovič, te Ico Turra

Ukupno je radilo 79 ocjenjivača, većinu su činili stranaci – omjer je bio 42 inozemca, iz 23 zemlje, te 32 kušača iz Italije. Tu Cantoni veli da se željelo ocjenjivanje internacionalizirati ne samo s obzirom na uzorke prijavljene za ocjenu nego i s obzirom na kušače. Cantoni ističe kao vrlo važnu korist od toga da, s jedne strane, lokalni proizvođači od stranaca-službenih ocjenjivača dobiju informaciju o tome što misle o njihovim vinima pa da vide treba li što izmijeniti u proizvodnji radi postizanja boljeg komercijalnog uspjeha na tuđim tržištima, a s druge strane da se kroz sudjelovanje stranaca na ovoj manifestaciji drugim sredinama jače širi glas o vinu iz okolice Bergama.

Redovito sjajna vina Corvus, iz Turske: odgovoran za to je Resit Soley, na slici sa suprugom

Pragovi za medalje: 92/100 za veliko zlato, 85/100 za zlato i 82/100 za srebro. Budući da se trofeji ovdje dodjeljuju po već uobičajenome ograničenju OIV-a od 30 posto od ukupno prijavljenih uzoraka, i s obzirom da je kvota sada već bila ispunjena velikim zlatom i zlatima, srebrne medalje ovaj put nisu se dodjeljivale.

Uvjet za osvajanje titule nacionalnog prvaka je da vino bude najbolje ocijenjeno u grupi uzoraka iz jedne zemlje, s time da obvezno mora dostići prag od 85/100 bodova.

Iz Srbije, zlato su dobila još i vina Cabernet sauvignon 2013 od spomenutog šampiona Radovanovića, zatim Kanon 2012 (merlot & cabernet sauvignon) od Jeremića i Regent 2012 Reserve od Aleksandrovića. Slovenci su se okitili zlatom za Brda Khmer 2009 od Marka Reje, njihov nacionalni šampion je međutim JNK Merlot 2009 od Merviča, a Mađari, oni iz Villanyja, koji energično igraju na kartu bordoških sorata, posebice Cabernet franca, mogu se radovati zlatu za vino Villany Ordogarok Merlot 2011 od Tamasa Gunzera, nacionalni mađarski prvak u Bergamu je međutim Cabernet  Franc Selection DHC 2011, od tamošnje vinske ikone Joszefa Bocka.

Organizator je podijelio posebne značke nekolicini kušača koji su dosad na vrednovanju Emozioni dal Mondo bili 10 puta, a među dobitnicima bio sam i ja. Ostali su prof. Alain Bertrand s Bordoškog sveučilišta, te vinski pisci i kritičarke Helena Baker iz Češke i Maria Roginska iz Francuske.

Četvero desetogodišnjaka u Bergamu: prof. Alain Bertrand iz Bordeauxa, Helena Baker iz Praga, Maria Roginska iz Pariza i Željko Suhadolnik iz Zagreba

U društvu Sergija Cantonija, čelnika organizacijske ekipe Emozioni dal Mondo, te prof. Marija Fregonija, srebrnu značku uz želju da primim i zlatnu, za 20 godina sudjelovanja (!), predala mi je predsjednica mojega žirija Argentinka Claudia Quini Ines

U sklopu ocjenjivanja Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme kao finale, dan poslije degustacije, odvija se uvijek strukovni skup, svaki put na neku određenu temu. Sada je tema bila Territorio come Identità: il Paesaggio tra Consumo e Conservazione, o teritoriju kao bitnome faktoru za identitetu vina.

Ocjenjivanje Emozioni dal Mondo: merlot e cabernet insieme postaje sve značajnije s aspekta promidžbe vina, naime, organizator, koji se dosad svojski angažirao da prezemntira u Bergamu zlatom i velikim zlatom okićena vina na svom štandu na znanom sajmu vina i jakih pića Vinitaly u Veroni sada ide dalje: obećava takvu prezentaciju na svome štandu i na sajmu ProWein u Düsseldorfu i na Vinexpou u Bordeauxu!

Prigoda i za promidžbu kušača: Bugarin Georgi Mihov, sommelier i proizvođač vina, s bocom robne marke Someno vrlo dobrog svog r’katsitelija Rikat 2012 rađenog u Borowitzi. Ozbiljno, kompleksno vino, dozrijevalo u bačvici na finom talogu. Šteta da i kod nas vinari ne pokušavaju od te gruzijske sorte dobiti i nešto više. Desno je slovački enolog Fedor Malik, koji je pak predstavio svoju novu, petu knjigu, s feljtonima na temu hrane, mirisa i okusa Ohybanie chuti

Lijepi vinograd Serena Magrija, dio od 30 hektara u komadu

Sereno Magri

U popodnevnim satima organizator ocjenjivanja Emozioni dal Mondo 2015: Merlot e Cabernet Insieme poveo je kušače u bergamsku okolicu u obilazak vinograda i posjet dvojici proizvođača u mjesto Scanzorosciate, gdje je, kažu, domovina crvenkastog slatkog vina Moscato di Scanzo. Prvi je posjet bio Serenu Magriju, a drugi podrumu Il Cipresso.

Vina vinogorja Valcalepio s oznakom doc po službenom elaboratu smiju biti –Valcalepio Bianco (bijelo) samo od burgundijskih sorata Pinot bijeli, Pinot sivi i Chardonnay, i u omjerima koji su određeni postocima, a crno Valcalepio Rosso od bordoških kultivara Merlot, Cabernet sauvignon, Cabernet franc.

Kuća Il Cipresso, koja sa četiri hektara pod trsjem proizvodi oko 15.000 boca, vrlo ozbiljno se usmjerila prema kakvoći ali i prema Muscatu di Scanzo, kakvoga, veli vlasnica Angelica Cuni, drugdje nema. Od te sorte, grožđe koje se nakon berbe prosušuje u kutijama najmanje 21 dan i tada ide u preradu a vino prije izlaska na tržište mora provesti dvije godine na dozrijevanju u cisterni od inoksa, Cipresso radi i pjenušac, samo, za nj, dakako, grožđe se ne prosušuje.

Osobito zanimljivo bilo je proći zasebnom dvoranom u kojoj je Angelica Cuni već priredila niz poklon-aranžmana za dolazeće božićne i novogodišnje praznike… Evo nekih ideja (našim) vinarima za božićne darove: vješalica okićena torbama (dakako i onima za nošenje butelja), kao što je bor okićen kuglicama (sasma lijevo), zatim drvena kutija s   buteljama, vadičepovima, čepovima s ukrasnom drškom, figurama i pločom za igranje šaha, osobito zanimljiv bio je novi kućni ljubimac, u krletci. On ne pjeva, ali propjeva onaj koji se s njime intenzivnije podruži! ♣

Vino in Gamba! Angelica Cuni iz kuće Il Cipresso uz bačvu s vinom Valcalepio Rosso. Talijani su se odmah poigrali riječima: Mora da je unutra stvarno dobra kapljica! U Italiji naime izraz essere in gamba znači biti dobar, vrijedan, marljiv… U ovome slučaju Gamba je – prezime znanog proizvođača bačava

Privlačni Cipressov cvijetni aranžman kao ukras za sobu

Komplet Vino i šah

Kućni ljubimac!…

SuČ – 10/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

 

Austrian Wine Summit 2015/ UČITI OD ONIH KOJI RADE BOLJE!

Upoznajmo vinske susjede    

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

TRADICIJSKO GODIŠNJE OKUPLJANJE SVJETSKIH NOVINARA, SOMMELIERA i TRGOVACA PLEMENITOM KAPLJICOM u BEČU, i STUDIJSKI OBILAZAK VINORODNIH KRAJEVA SJEVERNO-SUSJEDNE NAM ALPSKE ZEMLJE

           Austrian Wine Summit u punom smislu riječi! Dolazio sam već više puta na tu manifestaciju koju već niz godina za do gotovo 200 vinskih novinara (dakle: i novinarski je summit!) i trgovaca Bakhovim nektaroim iz cijeloga svijeta priredjuje tijelo Austrian Wine Marketing Board za promociju austrijskog vina ali i gastronomije i vinorodnih područja, i uvijek je organizacija bila besprijekorna, medjutim ovo sada, najnovije događanje, barem dio s putovanjem Gradišćem na kojemu sam bio ja (neki uzvanici išli su u Donju Austriju a neki u Štajersku), nadmašilo je prethodne u organizacijskoj savršenosti!

Prvi dan, predviđen za okupljanje, bio je zajednički u Beču, onda su grupe, sastavljene prema afinitetima anketiranih gostiju, krenule svaka u svoj kraj Austrije, da bismo se četvrtog dana oko podneva svi ponovno našli u austrijskoj metropoli na antologijskoj degustaciji stotinjak ponajboljih zelenih veltlinaca (položeni grozd, u obliku Austrije, gore na uvodnoj slici; Veltlinac zeleni je Austrijancima kao nama Graševina). Inače,  u Burgenlandu i u Donjoj Austriji i u Štajerskoj mogla su se kušati razna vina, i od najboljih proizvođača,  ipak prvenstveno ona tipična za teritorij.

Ajme, judi – ki to more platit!…

Trebalo je vidjeti kako su pedantni Austrijanci svoje goste opskrbili materijalima o austrijskom vinu općenito i o vinskim posebnostima vezano uz pojedina njihova područja! Podataka – ali vrijednih, da boli glava, a ne onih tek propagandno usmjerenih za korist domaćina. Dobra informativna reportaža mogla se napisati i bez boravka na Summitu 2015., samo iz dobivenih materijala! Naravno, jedinstveno je i neusporedivo iskustvo kad se dožive stvari na licu mjesta. Program je bio organiziran tako da se nitko nije osjećao kao da je, zapravo, na radnom zadatku.

Austrian Wine Marketing Boardu na čelu s generalnim menadžerom Willyjem Klingerom treba skinuti kapu jer je sjajno ustrojen, i jer je uspio okupiti sve relevantne austrijske vinare dakle ima odličnu bazu za akcije. I čestitati mu na tome što na svoja dobro osmišljena događanja uspijeva iz raznih pa i najinteresantnijih tržišta u vlastito dvorište, gdje strane oči stvar sagledavaju daleko kompleksnije nego kad se kod svoje kuće susretnu s ponekom buteljom odavde, privući veliki broj osoba relevantnih za plasman vina.

Vinorodna Austrija: na sjeveroistoku države – sjeverno uz granicu sa Češkom i istočno uz granicu sa Slovačkom, pokrajina je Donja Austrija (Niederosterreich), odmah ispod je Beč, a ispod njega su Carnuntum, Thermenregion i, uz granicu s Mađarskom, Gradišće, vinski podijeljeno u tri dijela – Neusiedlersee (DAC) i Leithaberg (DAC) na sjeveru, u sredini je Mittelburgenland (DAC), a na jugu Sudburgenland s vinogorjem Eisenberg (DAC). Na jugu zemlje i zapadno od Južnog Gradišća je Štajerska, koja se vinski dijeli na Vulkanland Steiermark (Sud-Oststeiermark), Južnu Štajersku i Zapadnu Štajersku

Austrijanci su nam geografski tako blizu, a nikako da se u dobrim stvarima ugledamo na njih!

Austrija je danas u svijetu vrlo cijenjena po svojemu vinu. Mala zemlja, ali s proizvodom s identitetom! Evo nekih brojki: ima oko 46.000 hektara vinograda, međutim, čujem, postoji potencijal za oko 60.000 ha! Tamo je nekih 23.000 proizvođača Bakhova nektara, od čega je 6000 onih koji buteljiraju vino. Godišnje se proizvede oko 2,4 do 2,5 milijuna hektolitara vina. Berba 2014., problematična kao gotovo svuda u Europi, dala je oko dva milijuna hl.

Bijele sorte prevladavaju nad crnima, odnos je 65 posto prema 35 posto. Najraširenija bijela sorta, i općenito sorta, u Austriji je Veltlinac zeleni (Grüner Veltliner) – 29,4 posto, slijedi Graševina (Welschriesling) sa osam posto, od crnih sorata najznačajnija je Zweigelt sa 14,1 posto, iza njega je Frankovka (Blaufränkisch) sa nekih sedam posto udjela.

Generično kvalitetno vino plasira se s oznakom pokrajine: Niederosterreich, Burgenland, Steiermark, Wien, Bergland, Kärnten, Salzburg, Tirol, Vorarlberg, Oberösterreich.

Specifična uža područja kao dio apelacije su: Wachau, Kremstal, Kamptal, Traisental, Wagram, Weinviertel, Thermenregion, Carnuntum, Leithaberg, Neusiedlersee, Mittelburgenland, Eisenberg, Vulkanland Steiermark (Jugoistočna Štajerska), Südsteiermark, Weststeiermark, Wien.

_________________________________

Eno-gastronomija: austrijsko vino – lijepo pitko, i odlično uz mnoga jela

SEDAM ELEMENATA POSEBNOSTI – Austrijanci su u kampanju za svoje vino ušli sa sloganom Sedam elemenata posebnosti. To su TLO i KLIMA (igra se na – marketinški – bitnu kartu identiteta, kojega, logično, obilježavaju specifično tlo, mikroklimatski uvjeti, kao i stilistika kapljice, usko vezana uz lokalni mentalitet na području eno-gastronomije i uz ukorijenjene navike u proizvodnji u pojedinom području), zatim specifični PRIRODNI AMBIJENT i njegova vrijednost za proizvodnju posebno upečatljive kapljice te i za plasman i kapljice i teritorija, SORTA/SORTE (prvenstveno ona/one domaće, a onda i ona/one internacionalne koje su se lokalno dobro uklopile), KULTURA vina (tradicija je uzgoja vinove loze i produkcije vina dugačka, navodno još od sedmog stoljeća prije Krista), ODNOS LJUDI PREMA PRIRODI (održivi, prirodi prijateljski uzgoj vinove loze i produkcija Bakhova nektara posebice u manjim zanatskim vinarijama), ODNOS IZMEĐU SADRŽAJA BOCE i CIJENE (Austrijanci će se rado pohvaliti da je u malo kojoj zemlji tako dobar taj odnos kakvoća-cijena!), SLJUBLJIVANJE VINA S JELOM (Austrijanci će se rado pohvaliti i s time da su njihova vina izvanredno pitka i da se lijepo slažu s jelom). ■

______________________

U devet od tih specifičnih područja uvedena je nova apelacija DAC (Districtus Austriae Controllatus) s fokusom na pojedine za svaki taj predio karakteristične sorte, i to su: Weinviertel DAC sa Veltlincem zelenim u kategorijama Classic i u razini iznad – Reserve, zatim Mittelburgenland DAC s Frankovkom Classic i Reserve, Traisental DAC, Kamptal i Kremstal s Veltlincem zelenim i Rieslingom (svi kao Classic i Reserve), Leithaberg DAC sa Veltlincem zelenim, Pinotom bijelim, Chardonnayem i Neuburgerom, te s Frankovkom, sva vina sa statusom su Reserve, pa Eisenberg DAC s Frankovkom Classic i Reserve, Neusiedlersee DAC sa Zweigeltom 100 posto ili cuvéeom s većinskim udjelom Zweigelta, također su i tu kategorije Classic i Reserve, te Wiener Gemischter Satz DAC (vino od raznih sorata posadjenih u vinogradu a koje se sve zajedno beru i zajedno preradjuju).

U Wachauu se posebna pažnja posvećuje Veltlincu zelenome i Rieslingu, u Wagramu pak Veltlincu zelenome ali i crvenome, u Carnuntumu Zweigeltu i Frankovki, u Thermenregionu Zierfandleru, Rotgipfleru (Zelenac), Lovrijencu i Pinotu crnome, u Vulkanskoj Štajerskoj Pinotu bijelome, Morillonu (Chardonnay), Sauvignonu i Tramincu, u Južnoj Štajerskoj Sauvignonu, Muškatu, Pinotu bijelome i Morillonu, u Zapadnoj Štajerskoj Schilcheru (crveno vino od domaćeg kultivara Blauer Wildbacher).

Na području Wachaua za Veltlinac i Riesling uvedene su i dodatne, gradacijske oznake po kakvoći – bazna Steinfeder, pa Federspiel i, kao najviša, Smaragd, a u Južnoj Štajerskoj uvedene su oznake Erste Stm Lage (Erste Steiermärkische Lage, trebalo bi odgovarati francuskome Premier cruu), te Grosse Stm Lage (Grand cru), za vina s najboljih pozicija koje je definiralo posebno povjerenstvo udruga tamošnjih vinara. Te oznake nisu određene austrijskim Zakonom o vinu, ali govore o ambicioznosti vahauskih i južnoštajerskih proizvođača prema kakvoći, i njihovoj želji da se tim oznakama na etiketi odmah dade do znanja potrošaču u koji kvalitativni (i cjenovni!) rang vino spada.

____________________________

Eisenstadt/Željezno, Gradišće/Burgenland: velebni dvorac Esterhazy, simbol grada. Dvorac Esterhazy ima vinograd, podrum i vlastitu vinsku produkciju, a kako čujem, eno-savjetnik je Stephane Derenoncourt iz Bordeauxa!

______________________________

Iz austrijskog Zakona o vinu

KATEGORIJE – Uz stolno vino bez geografskog porijekla, Austrijanci kao kategorije imaju – dakako, razina više – vino sa zaštićenom oznakom porijekla PGI (protected geographical indication, odnosno na francuski indication géographique protegée, ili talijanski indicazione geografica protetta, tradicijska oznaka za nj je Landwein, i odnosi se na Donju Austriju/Niederösterreich, Gradišće/Burgenland i Beč/Wien, zatim na Bergland odnosno brdske krajeve Gornje Austrije, Salzburga, Koruške, Tirola i Voralberga, te na Štajersku), potom, tu je i vino s oznakom PDO odnosno protected designation of origin – dakle sa zaštićenom oznakom izvornosti ZOI, tradicijski njihov izraz je Qualitätswein. To vino mora biti iz 25 službeno definiranih austrijskih vinorodnih područja i od jedne ili više od 35 preporučenih odnosno dozvoljenih sorata. Po propisu, maksimalni prinos smije se kretati oko devet tona grožđa po hektaru odnosno 6.750 litara po hektaru, minimum sladora u moštu je 15 KMW odnosno 73 oechslea, minimum alkohola u vinu definiran je na 9 vol%.

Specijalitet Gradišća: visoki, slatki predikati

Od 1999. Austrija radi – što je vrlo važno za zahtjevnog potrošača i za marketinške akcije usmjerene na bolji plasman i vina i teritorija – na profiliranju specifičnih vinskih područja, gdje do izražaja maksimalno dolazi tipičnost vina s obzirom na kraj, sortu i tradicijski način proizvodnje, kao i na lokalne navike u eno-gastronomiji. Priča se bazira na staroromanskom vinskom zakonu koji uvelike valorizira vinogradske pozicije i (lokalne) sorte na njima. Taj pristup imaju Francuzi, u novije vrijeme jače su mu se priklonili Španjolci, dosta u tome pravcu rade Talijani i Nijemci.

U tome smislu uvedena je apelacijska oznaka DAC, odnosno Districtus Austriae Controllatus, zamišljena da potrošaču, čim pogleda etiketu, odmah dade do znanja da je u boci vino tradicijski – glede sorte i osnovnog pristupa u produkciji – tipično za neko austrijsko vinorodno područje. Pri označavanju vina u prvome redu nije sorta, nego vinogorje, i kad na etiketi stoji DAC popraćen nazivom vinogorja to znači da je vino od sorte raširene i tradicijski rabljene u dotičnome predjelu, primjerice ako je riječ o oznaci Mittelburgenland DAC to će reći automatski da je kapljica dobivena od sorte Frankovka.

U Austriji postoji još i oznaka Kabinett, a to znači da mošt ne smije biti doslađivan ili na drugi način obogaćivan, da sadržaj prirodnog sladora u moštu mora biti najmanje 17 KMW ili 83,5 oe, da alkohol u vinu ima biti do 13,0 vol %, te da ostatak neprovreloga sladora ne smije prelaziti 4 g/lit odnosno ako je kiselost jača onda do maksimalno 9 g/lit, kako bi se vino moglo po zakonu označiti kao suho.

Posebnu grupu čline predikatna vina, koja se dijele na kasnu berbu ili Spätlese (perfektno zrelo grožđe, minimum sladora u moštu 19 KMW ili 94,2 oe, vina smiju na tržište tek nakon 1. ožujka u godini što slijedi berbu), zatim izbor ili Auslese (selekcija najboljih grozdova, lišenih nedozrelih i oštećenih bobica, minimum sladora od 21 KMW ili 105 oe, vina na tržište ne smiju prije 1. svibnja u godini što slijedi berbu), pa izbor bobica ili Beerenauslese (vina od prezreloga grožđa zahvaćenog  plemenitom plijesni, minimum 25 KMW ili 127,3 oe sladora u moštu, vino na tržište ne smije prije 1. svibnja u godini što slijedi berbu, ledeno vino ili Eiswein (grožđe u berbi i u tijeku prešanja mora biti smrznuto, minimum sladora u moštu određen je na 25 KMW ili 127,3 oe. Postoji i slamnato vino ili Strohwein (grožđe mora biti posve zrelo, bogato sladorom, ono se još i suši na slami ili obješeno najmanje tri mjeseca prije vinifikacije, minimum sladora u njemu mora biti 25 KMW. Evo i kategorije Ausbruch odnosno samotok, od prezrelog i plemenitom plijesni zahvaćenog grožđa prosušivanoga na trsu, minimum sladora propisan je na 27 KMW ili 138,6 oe. Kralj predikatne priče je izbor prosušenih bobica (Slovenci kažu suhi jagodni izbor), sirovina je prezrelo grožđe značajno zajhvaćeno plemenitom plijesni, sa sladorom id najmanje 30 KMW ili 156 oe). ■

_________________________________ 

                                                           

Zelene eko-markice

Austrijanci su oštro krenuli i s eko-produkcijom i rabe već dosta zelenih oznaka – Nahhaltig Austria odnosno Sustainable Austria Certified, koju izdaje Udruga austrijskih vinogradara i za koju je kontrola svake tri godine (proizvod mora biti GM free, produkcija prirodi prijateljska a i ambalaža na tom, eko-kolosijeku), te oznaku EU Organic Farming, na razini EU, tu je kontrola svake godine, proizvodnja mora biti po organskim principima, proizvod dakako ne smije sadržavati GM-organizme.

Austrija, koja se od velikog vinskog skandala u osamdesetim godinama relativno brzo oporavila, zahvaljujući (i) energičnosti Vlade koja se pobrinula da se krivci oštro kazne i jako se angažirala u tome da se u vinsku branšu i u organizacijskome smislu uvede red, vrlo je uspješna u izvozu vina. Izvozi sada oko 50 milijuna litara (najviše u Njemačku, pa Švicarsku i Lichtenstein, Skandinaviju, SAD…) – doduše to je količinski manje nego npr. 2002, 2003 i 2004., kad je dostigla nekih 80 milijuna litara, međutim s tim manjim volumenom postiže bolji novčani rezultat, konkretno ostvaruje ukupno oko 146,5 milijuna €. Vrijednost je u prosjeku ukupno 2,93 € za litru. Velikom većinom se izvozi buteljirano vino, koje je skuplje, konkretno tu se realizira svota od 139.138 € i tu je prosječna cijena ukupno za litru oko 3,28 €, dok se rinfuze vani plasira u vrijednosti od oko 7000 €, i to po prosječnoj cijeni od oko 0,94 € za litru.

Imaju, odnedavno, Austrijanci, i tri razine kvalitete pjenušaca, oslikano je to kao piramida s tri nivoa – bazni čini najdonji dio kvalitativne piramide (tih je vina i najviše), razina piramide u sredini iznad je, i količinski manja, a vrh, koji je najmanji, je – špica!

GET TOGETHER: BEČ

Sastanak svih nas pozvanih na Wine Summit bio je u prostranom restoranu u središtu glavnog austrijskoga grada. Vinari su poslali svoje butelje i kušalo se u društvu sommeliera, bilo ih je više i svaki je nudio vina proizvođača iz po jedne vinorodne pokrajine. Etiketa mnogo, i kušao sam uistinu mnogo. Sva vina savršeno do gotovo savršeno čista. Ona iz 2014. sjajno dotjerana, svježa, dobre aromatike, bez grubosti i hrapavosti te stršeće kiselosti. Tek tijelom i strukturom tanja nego u boljim godištima. Alkoholi uglavnom oko 13,0 vol%, ostatak šećera, ne govorim naravno o visokim slatkim predikatima, u prosjeku oko 3 g/lit, ekstremi su bili od 1 do 5 g/lit.

Neka bijela vina s oznakom koja izravno govori ili sugerira da su dozrijevana u barriqueu odavala su – kroz drvo i nijanse dima – i malo jači utjecaj bačvice što je donekle prekrivao voćnost, ali kapljica se medjutim nije pokazala u jeftinom i banalnome svjetlu.

Vrlo dobri lovrijenci…

Burgenland se te, prve večeri prezentirao i s vinima na kolosijeku tzv. prirodnih te oranžnih, radjenih uz duže maceracije bijelih sorata. Vrlo dobro i elegantno vino Chardonnay 2013 Bambule od Judith Beck (90/100; mpc. €€€ odnosno oko 20 eura); iako ima specifičnu aromatiku narančastih eno-uradaka ne djeluje ekstremno kao mnoga druga macerirana bijela vina, s puno je živosti, skladno, i može ga prihvatiti i šira javnost. Vrlo dobar crnjak Josephine 2012 (88; €€€) – Gut Oggau.

…te osobito dobri cuveei iz Thermenregiona, Leopold Aumann i Gregor Schup

Thermenregion, lovrijenci iz 2013. – dotjerani i uglađeni, stilom vrlo ujednačeni, prepoznatljivi, za popiti sada i ne baš za čuvati, nekima je drvo malo pojelo vino, nekoliko je uzoraka ipak pokazalo i lijepu voćnost, npr. St.Laurent 2012 (89/100, €€€) – Landauer-Gisperg; St.Laurent 2012 Reserve (88/100, €€€) – Familie Auer; St. Laurent 2012 Reserve (88, €€) – Schneider.

Thermenregion, crni pinoti 2012 – lijepi, skladni, s dosta elegancije i puni, dosta njih međutim dugo zatvoreni, zagušeni u nosu, dobar dio vinara očito je prilično naklonjen njemačkome stilu – drvo od bačvice i ponešto dima malo potiskuju voćnost, srećom nekoliko vinara pokazalo je naklonjenost burgundijskome stilu s boljom otvorenosti na nosu i s više voćnosti i svježine. (Pinot noir 2012 Reserve, 90, €€ – Heinrich Hartl; Pinot noir 2012, 87, €€ – Othmar Biegler).

Thermenregion: izvanredno ugodno iznenadjenje: Cabernet sauvignon 2011 Eichkogel Reserve – Gregor Schup (91, €€€) i Cuvée St Laurent & Merlot 2011 Badnerberg – Leopold Aumann (92, €€€).

GRADIŠĆE

Dimnjaci gradišćanskih kuća ljeti su stanovanja roda

Ruta koju sam ove godine izabrao za obilazak bila je Burgenland odnosno Gradišće, i Carnuntum.

Burgenland je sjeveroistočna austrijska regija što graniči s Mađarskom, obuhvaća 14.840 hektara vinograda i pokriva oko 30 posto ukupne vinogradske površine Austrije. U svom sjevernome dijelu gotovo potpuno zaokružuje Niuzaljsko ili Nežidersko jezero (Neusiedler See), a inače tek maleni dio tog jezera, na njegovu jugu, pripada Mađarskoj. Odmah sjevero-zapadno od tog sjevernog gradišćanskoga dijela, prema Beču, nalazi se vinogradska oblast Carnuntum, a odmah zapadno je Thermenregion. U sredini Burgenlanda je Mittelburgenland ili Srednje Gradišće, a ispod je Südburgenland, odnosno Južno Gradišće, ono dopire do Slovenije.

Zbog različitosti tla, mikroklime i zbog većeg broja sorata, Gradišće je u vinskome smislu moguće nazvati bogatstvom u bijelom, crnome i zlatno-slatkome!

Neusiedlersee – Niuzaljsko jezero, najveće stepsko jezeru u Europi, kažu. Mnoge jahte kod gradića Rusta – kao da smo na moru. I vikendice su na vodi!

Neusiedlersee – snažna vina s osunčane obale Niuzaljskog jezera. Najveće gradišćansko vinogorje Neusiedlersee, s oko 8000 hektara pod vinovom lozom, bitno je u klimatskome smislu pod utjecajem najvećeg europskog stepskog jezera. Dobar dio vinograda nalazi se, na visini od oko 115 – 120 metara u ravnici (Heideboden), sa sjeverne strane zaštićenoj Parndorfskim platoom na južnoj strani kojega su, od Weidena do Mönhhofa, i vrlo cijenjeni vinogradski položaji poput Salzberga, Gabarinze, Ungerberga, Altenberga… Tlo tu čine crna zemlja te ilovasto-pjeskovita kombinacija s dosta kamena. Uvjeti su idealni za proizvoidnju snažnih bijelih vina od sorata poput Chardonnaya a i Pinota bijeloga, te za dobivanje punih i dosta gustih, toplih crnjaka. Od sorata ovdje dominira Zweigelt, a što se tiče vina mnogo je cuvéea na njegovoj bazi. U sortimentu su zastupljeni još i Frankovka, Lovrijenac, Pinot crni, Syrah i Merlot. Na području Seewinkela na istočnoj strani jezera i uz mađarsku granicu, u trokutu Podersdorf-Illmitz-Apleton, gdje je više malenih jezeraca i gdje se redovito lijepo stvara plemenita plijesan, proizvode se, uvelike i od Graševine, svjetski glasovita visokopredikatna slatka vina.

Neusiedlersee Hügelland – dio je koji se proteže uz zapadnu obalu Niuzaljskog jezera i podnožjem brda Leitha (Leithagebirge). Tu su vinogradi do nadmorske visine od 250 metara. Tlo je s dosta vapnenca, škriljevca ali i prapora. Upečatljiva su i elegantna bijela i crna i slatka predikatna vina. Jedna od važnih karakteristika vina odande je mineralnost. Od bijelih sorata tu su zasađeni Graševina, Veltlinac zeleni, Chardonnay, Sauvignon bijeli i Pinot bijeli. Od crnih sorata dosta je Frankovke. U ovome dijelu historijski je značajno sjajno slatko predikatno vino Ruster Ausbruh, od grožđa iz vinograda uz grad Rust, smještenog na samoj obali jezera i nadaleko znanog po tome što je od proljeća do jeseni veliko okupljalište roda.

Tipovi tla u Gradišću: ilovasta pjeskulja, može biti i s dosta kamena, zatim ilovača i vapnenac, pa vapnenac, škriljevac i prapor

Mittelburgenland – Srednje Gradišće, s oko 2300 hektara pod trsjem, slovi kao područje crnih sorata i, dakako, crnoga vina. Teže ilovasto-pjeskovito tlo kod Deutschkreutza, Horitschona, Neckenmarkta i Lutzmannsburga idealno je za Frankovku, koja je i najviše zasađena – zato je cijeli kraj i nazvan Blaufränkischland, i za proizvodnju snažnih karakternih crnjaka. Uz Frankovku, tu su i kultivari Zweigelt, Lovrijenac, Merlot, pa i Cabernet sauvignon, koji se najčešće rabi za cuvée, da im pojača kičmu.

Südburgenland: Taj predio nazivaju idiličnim krajolikom, a što se tiče vina – zbog specifičnoga tla i tople klime – podesan je za produkciju snažnih toplih, začinima obilježenih pikantnih crnjaka, od Frankovke i Zweigelta sa ilovastog tla bogatog željezom s kosina brežuljaka kod Eisenberga i Deutsch-Schützena. Bijela vina pak raširena su uz Vinsku cestu dolinom Pinka, a sorte su Graševina, Pinot bijeli, Chardonnay. Kao specijalitet kraja nudi se kiselkasti rosé Uhudler, dobiven od direktno rodnih hibrida.

U Burgenlandu je vrlo mnogo malih proizvođača, a malo velikih. Odnosi se to ne samo na vino nego i na hranu. Gradišćanci vole fino jesti, posebno svoje lokalne proizvode. Nakon svojedobnog trenda u sadnji internacionalnih vinskih sorata, još prije dosta vremena postali su svjesni da moraju unaprjeđivati i gurati svoje, i uvelike su se vratili domaćim kultivarima posebice Frankovki, Lovrijencu, Zweigeltu.

U selu Donnerskirchen, u nekadašnjoj gospodarskoj zgradi, u povijesti u posjedu plemenitaša Esterhazy a nedavno obnovljenoj i preuredjenoj u edukacijski centar vezano za enogastronomiju (bazni tečajevi kuhanja, treninzi u kuhanju, poduke i vježbe u domeni senzorike, programi, i za djecu, kojima se nastoji pomoći polaznicima da prepoznaju KVALITETU proizvoda ali i da postanu svjesni vrijednosti i važnosti domaćih, regijskih artikala), nalazi se Akademija okusa (Genussakademie). Ona je bila domaćin najprije vođenoj degustaciji reprezentativnih uzoraka gradišćanskih bijelih, crnih (zweigelt, frankovka, lovrijenac i crni pinot) i predikatnih vina (zeleni veltlinac, graševina, sauvignon, chardonnay te sämling 88), a potom i slobodnog  – walk around – kušanja, hodajući od proizvođača do proizvođača, koji su priredili detaljan prikaz zweigelta apelacije Neusiedlersee DAC u kategorijama baznoga vina iz 2013. i Reserve, većma iz 2012, nešto je Reserve bilo i iz 2011.

Bazna vina bila su u ujednačenom organoleptičkom profilu, nepretenciozna i lijepo pitka, prikladna za svakodnevnu, nezahtjevnu konzumaciju, dok su reserve, očito rađene s većom ambicijom kako i priliči toj kvalitativnoj kategoriji, bile kompleksne, gušće, punije, osjetilo se da su dozrijevale u bačvi(ci), kod nekih vina moglo se zaključiti da proizvođač i voli izraženiji štih po bačvi(ci) .

Donnerskirchen, pogled iz Akademije okusa (Genussakademie) na lijepu crkvicu, te prizor s kušanja zweigelta

Moje ocjene za bijela vina kretale su se uglavnom od 83 do 87, a dva su mi iskočila – Chardonnay 2013 Leithaberg DAC Reserve od Kirchknopfa (90, €€ = mpc. između 10 i 20 eura) i Sauvignon blanc 2014 Steinmühle od Kollwentza Römerhofa (89, €€€ = iznad 20 eura).

Blaufrankisch 2012 Leithaberg DAC Reserve – Hans & Anita Nittnaus

Kod crnih: Blaufränkisch 2012 Leithaberg DAC Reserve – Hans & Anita Nittnaus (92, €€€), Blaufränkisch 2012 Ungerberg – Paul Achs (91, €€€); Chevalier Blaufränkisch Hochacker-Gfanger-Durrau 2012 Mittelburgenland DAC Reserve – Anton Iby (90, €€), Pinot noir 2012 Baumgarten – Gerhard Pittnauer (88, €€€).

Predikati: Samling 88 TBA 2012 (izborna berba prosušenih bobica) – Tschida Angerhof (94, €€€)

Vrlo ugodno, uz čašu dobro ohlađenog šampusa bilo je na ručku u Weidenu am See u restoranu Zur Blauen Gans (Kod Plave guske), u vlasništvu Petera Szigetija, proizvođača pjenušaca. Eto i u vrućem Burgenlandu, koji godišnje ima, kažu, čak i do 300 sunčanih dana, spominje se oko 2000 sunčanih sati, bave se (dosta uspješno) i mjehurićima, i to od Veltlinca zelenoga, Sauvignona, Traminca, Muškata, Graševine, Pinota crnoga, ali i Zweigelta, Frankovke… Dopadljivima su se pokazali pjenušci, imaju svježinu međutim, po meni, nedostaje im ipak još malo kompleksnosti, britkosti i nerva…

Peter Szigeti jedan je od najjačih i najpoznatijih šampanjera Gradišća, od njega saznajem da šampanjizira i na otoku Krku, konkretno za PZ Gospoja obitelji Toljanić

Nakon atraktivne i opuštajuće vožnje – uz kolače i pjenušce – brodom Niuzaljskim ili Nežiderskim jezerom (nije dublje od dva metra!) s istočne na zapadnu obalu jezera, dio popodneva pripao je posjetima vinskim posjedima. Kako je cijela grupa bila velika, trebalo se rasporediti u manje skupine. Na brodu je bilo izvlačenje brojeva kojima su bili označeni vinari, i po tome koji je broj tko izvukao definirala se manja skupina za odlazak ovome ili onome vinaru. Mene je zapao posjed Kloster am Spitz Thomasa Schwartza iz Purbacha… Ali, uspio sam u vlastitom aranžmanu, obići i Hansa i Anitu Nittnaus u Golsu.

Thomas Schwartz, Kloster am Spitz. Schwartz, inače svojedobno član punk-sastava, u vinogorju Leithaberg obrađuje 13 ha vinograda, zasađenih sa 70 posto crnih sorata. U središtu pažnje je Frankovka, a od crnih tu su još i Zweigelt i Syrah, Pinot crni, Cabernet sauvignon, Cabernet franc, Merlot, od bijelih pak Veltlinac zeleni, Sauvignon bijeli i Muškat. Proizvodnja je organska. Isprva je vino dozrijevao u barriqueu, a prije nekoliko godina prešao je, da izbjegne naglašeno drvo, na bačve veće zapremnine, od 5000 litara naviše. Ljeti drži i ponudu hrane, npr jela od domaće uzgojene svinje mangulice, i sve propagira sloganom Schwein und Wein

___________________________

WINE OVER TROUBLED WATER – Da, vino iznad uzburkane vode! Voda je iz obližnjeg Niuzaljskog jezera, podzemna, čak i ne jako duboko u tlu, tako da se vinski podrum sagradilo u razizemlju, nije ga je isplatilo raditi u zemlji jer bi za izolaciju – da voda ne bi srušila zidove i prodrla u Bakhovo carstvo – trebalo utrošiti mnogo i skupog armiranog betona.

A to Bakhovo carstvo prava je katedrala vina, s brojnim 500-litrenim hrastovim bačvama umjesto kićenih klasičnih oltara.

Anita i Hans Nittnaus

Kod Hansa sam i Anite Nittnaus u mjestu Gols, vinogorje Neusiedler See. U Golsu postoji još jedan vinski Hans Nittnaus, ali ovaj, Anitin Hans je onaj pravi, član renomirane grupe Pannobile (od Pannonia Nobilis) sastavljene od devet ponajboljih proizvođača vina iz ovoga kraja, i jedan od najcjenjenijih gradišćanskih i austrijskih vinara.

Nittnaus, inače u mladosti glazbenik – dvije je godine studirao glazbu u Beču, svira glasovir, nastupao je pod imenom John Nittnaus – posvetio se crnjacima (u ukupnoj njegovoj produkciji, sa nekih 42 hektara, oni čine 90 posto, oko osam posto otpada na bijela vina Chardonnay i Bijeli pinot, ostatak su visoki slatki predikati), a unutar zone crnoga ponajviše Frankovki kao sorti. U sortimentu u vinogradima kod jezera i u onima u vinogorju Leithaberg ima, od crnih kultivara, uz Frankovku, i Zweigelt, nešto Lovrijenca, te Merlot. Kaže da je svojedobno, ponesen modom stranih kultivara, uzgajao i Cabernet sauvignon, ali s vremenom je spoznao da mu je pregrub, pa ga je zamijenio Merlotom, koji se lijepo uklapa u njegovu mješavinu sorata. Eksperimentirao je i sa Syrahom i Pinotom crnime, ali nije bio zadovoljan pa je i od njih odustao.

– Drago mi je što ste mi došli u posjet. Nešto što nas Nittnause dijeli od niza drugih vinara je da uvijek nastojimo čvrsto stajati na zemlji. Mi smo obiteljsko gospodarstvo s višestoljetnom tradicijom, stvarni ljudi iza stvarnih vina. Volimo se družiti s potrošačima naših vina i s ljubiteljima plemenite kapljice koji slično razmišljaju kao i mi, zato nam je drago da možemo ugostiti osobe s kojima ćemo popričati o vinu, filozofiji vina i života, kušati vino i piti ga. Zainteresirane da nas upoznaju i podruže se s nama uvijek ćemo rado primiti, u toplom, gradišćanskome stilu – kaže Hans Nittnaus.

Kod Nittnausovih u Golsu: tipično burgenlandsko-panonsko dvorište

Hans Nittnaus, sa Svijetom u čaši, uz paletu svojih vina

I nudi lijepo pitki vrlo svježi Heideboden Weiss 2014, BioWein  (Pinot bijeli, 11,5 vol %), zatim korpulentniji ali vrlo elegantan i također svježi Freudshofer Leithaberg DAC 2013 BioWein (Chardonnay, 14 vol %), potom se ide na crno: mineralno-voćni svježi Blaufränkisch 2013 Kalk und Schiefer BioWein (frankovka, 12,5 vol %), pa puni voćni Heideboden Rot 2013 BioWein (zweigelt 60 %, frankovka 30 %, Merlot 10 %), slijedilo je crno Pannobile Rot 2013 BioWein (po 50 posto zweigelt i frankovka, inače za to vino, po pravilniku grupe, smije se rabiti još samo lovrijenac). Odlični za rastanak i dugo sjećanje bile su dvije špice/bombe, sjajni elegantni, kompleksni živi, voćni, mineralni Blaufränkisch 2012 Tannenberg BioWein (frankovka s brežuljka Tannenberg, 18 mjeseci u hrastovoj bačvi od 500 litara, 14 vol %, cijena 58 € za butelju), te mješavina Comondor 2012 (merlot 85 posto, frankovka 15 posto, 15 vol %, naziv dolazi po staroj panonskoj pasmini psa ovčara nekad raširenoj upravo u Burgenlandu, cijena 58 €)…■

______________________________

MITTELBURGENLAND & GRÜNER VELTLINER ANTHOLOGY

Willy Klinger, glavni direktor Austrian Wine Marketing Boarda, organizatora ovog studijskog putovanja austrijskim vinom, te Christian Zechmeister, direktor Wein Burgenlanda, gradišćanske podružnice AWMB a, poveli su nas i u Srednje Gradišće (Mittelburgenland) na kušanje tamošnje kapljice Mittelburgenland DAC i južnogradišćanskoga Eisenberga DAC, a potom i na panonski ručak u mjesto Deutschkreutz na granici s Mađarskom, na kojemu su predstavljena tipična gradišćanska jela te vina austrijskih proizvođača nastala na njihovim posjedima u susjedstvu u Mađarskoj. Burgenland je inače nekad, prije nego li je pripojen Austriji, pripadao Mađarskoj, i u gradišćanskoj se kuhinji nalazi dosta mađarskog utjecaja.

Moriceva frankovka i Gesellmannov cuvee frankovka & lovrijenac

Dojmovi: G (frankovka & lovrijenac) 2009 – Gesellmann (93, €€€); Blaufränkisch 2012 Alte Reben – Moric (93); Blaufränkisch 2012 Bodigraben Reserve Mittelburgenland DAC – Juliana Wieder (88, €€); Blaufränkisch 2001 Goldberg Reserve Mittelburgenland DAC – Ernst (87, €€)

Predikat: Eisswein 2012 (zeleni veltlinac, traminac, graševina) – Ernst Triebaumer (94,€€)

Deutschkreutz: Blaufränkisch 2009 Goldberg reserve Mittelburgenland DAC – K+K Kirnbauer (91, €€); Baufränkisch 2012 Goldberg Reserve – J.Heinrich Silvia Heinrich (90, €€); Blaufränkisch 2011 Goldberg Reserve Mittelburgenland DAC – K+K Kirnbauer (89, €€)

Neckenmarkt: Blaufränkisch 2007 Hochberg Klassik – Wellanschitz (89, €); Blaufränkisch 2008 Hochberg Himmelsthron Reserve – Winzerkeller Neckenmarkt (88, €€).

Vinograd Goldberg, Deutschkreutz: proizvođači Kirnbauer i Silvia Heinrich

Horitschon, pozicija Durrau: Kerschbaum mlađi (kuća Paul Kerschbaum), te Franz Weninger mlađi

Horitschon: Blaufränkisch 2008 Dürrau Reserve Mittelburgenland DAC – Franz Weninger (93, €€€), Blaufränkisch Dürrau 2012 Reserve Mittelburgenland DAC – Franz Weninger (92, €€€); Blaufränkisch Dürrau 2009 Reserve – Paul Kerschbaum (93, €€); Blaufränkisch Dürrau 2011 Reserve Mittelburgenland DAC – Paul Kerschbaum (92, €€).

Pannobile 2012 (zweigelt & frankovka) – Renner (91, €€€); Vulcano (frankovka, zweigelt, merlot, cabernet sauvignon) 2012 – Hans Igler (91, €€).

Christian Zechmeister, čelnik tijela Wein Burgenland, i enolog Clemens Reisner, iz vlasničke obitelji renomiranog posjeda Hans Igler

Iz vinogorja Eisenberg u Južnom Gradišću: Blaufränkisch 2012 Reserve Eisenberg DAC – Jalits (90, €€); Blaufränkisch 2012 Saybritz Reserve Eisenberg DAC – Kopfensteiner (89,€€); Blaufränkisch 2012 Reserve Eisenberg DAC – Poller (87, €€).

Carnuntum: posjet zanimljivom Arheološkom parku. Nekad je tu bio jedan od najvažnijih gradova starih Rimljana izvan Apeninskog poluotoka. Austrijanci su se doista potrudili u restauraciji starih građevina, i ovdje kroz građanske kuće, javna kupatila i što-šta drugoga dočarali život u ono nekadašnje vrijeme, iz 4. stoljeća naše ere. Muzej prikazuje razdoblje od Carnuntuma do kršćanstva, a amfiteatar je i dalje scena za (inscenirane) borbe gladijatora…

Jedna od dvorana poslužila je sada i za nas, za degustaciju lokalne kapljice, od sorata Zweigelt i Frankovka.

Carnuntum, arheološki park

Proizvođači iz Carnuntuma

Među najboljima učinili su mi se Zweigelt Schüttenberg 2013 – Grassl (88, €€€); Zweigelt 2012 Steinäcker – Artner (88, €€€); Zweigelt 2012 Steinacker – Payr (88, €€€); Zweigelt 2011 Haidacker – Markowitsch-Lukas (88, €€€); Zweigelt 2011 Haidacker – Netzl Franz & Christine (87, €€€); Zweigelt Rubin Carnuntum 2013 – Oppelmayer (87, €€), Zweigelt Rubin Carnuntum 2012 – Ott (87, €€), a od frankovki Spitzenberg 2011 od Payra (89, €€€); Bernresier 2011 od Glatzera (89, €€€); Spitzenberg 2011 te Styx 2012 od Trapla (89, €€€), Spitzenberg 2013 od Markowitsch-Lukasa (89).

Na kraju, sjajni cuvéei Ex Calibur 2012 (zweigelt, merlot, cabernet sauvignon) od Tafernera (91, €€€); te Rosenberg 2012 (zw, me, cs) od Gerharda Markowitscha (90, €€€).

____________________________

U MALOME SELU – CIJELI SVIJET VINA! – Illmitz u predjelu Seewinkl u austrijskom Gradišću malo je, ali svjetski poznato mjestance. Od tamo su već odavna došla na glas pa se po svim kontinentima raširila slatka visokopredikatna elegantno botritizirana vina kasne i izborne berbe, berbe prosušenih bobica i izborne berbe prosušenih bobica, te ledena vina. Jedno od prvih proizvođačkih prezimena odavde je Kracher. Sa slavom je startao djed Alois Kracher, iza njega još veći globalni uspjeh ostvario je sin mu također Alois, nažalost prerano umro od raka, a sad posao u Weinlaubenhofu Kracher nastavlja sin jednoga i unuk drugoga Aloisa – Gerhard Kracher.

Gerhard Kracher sa suprugom Yvonne i sa sinom Luisom

Od nekad specijalizirane manufakture slatkih predikata posjed Kracher postao je proizvođač i mirnih suhih bijelih i crnih vina redovne berbe, i proizvođač pjenušaca (80 posto slatkih vina, 15 posto crnih i pet posto bijelih vina), ali i – uvoznik i distributer vina na širokoj skali, međutim to ne znači svega i svačega, nego samo proizvoda najuglednijih svjetskih vinskih kuća, primjerice Georg Breuer, dr. Loosen, Clemens-Strobel, Koehler Ruprecht, Gaja, Bucella, Billecart-Salmon, Niepoort, Trimbach, Weinbach, Zind Humbrecht, Jean Grivot, René Rostaing, itd.itd., ukupno oko 1000 etiketa.

Unatrag već više godina svaki put u prvoj polovici listopada Kracher priredi u dvorištu svoje kuće, gdje mu je i podrum, vrlo ekskluzivnu trodnevnu eno-gastro manifestaciju na kojoj prezentira svoja vina i vina svojih austrijskih i inozemnih poslovnih partnera. Svojevrsni je to festival Bakhova nektara iz maltene cijeloga svijeta, te gastronomije s nekim i doista osobito elitnim dijelovima (pašteta od gusje jetre i specijaliteti s njom, najpoznatiji svjetski sirevi, čokolade i praline iz manufakturne produkcije, najfinije cigare Davidoff, kava Illy…).

Na vinskom festivalu kod Krachera u Illmitzu: plešivički vinogradar/vinar Velimir Korak, te zagrebački ugostitelj Boris Orašanin Zubo iz Trilogije

 Ulaz se plaća 40 eura, za tu cijenu moguće je od 10 do 18 sati kušati, odnosno jesti i piti sve što se želi, a kupi li se za ponijeti kući proizvoda za 150 eura, spomenutih 40 eura priznaje se, dakle trošak je 110 eura.

Kracherovi misle doista na sve: u sklopu posjeta omogućuju razgled vinograda, prisutnost na raznim radionicama, dođe li obitelj s djecom za mališane imaju poseban zabavni program – razne igre, kino-predstave, sve uz zalogaje pizze, a pobrinuli su se i za nešto osobito važno, sukladno mottu Ako si pio, ne vozi: s ništa manje nego markama Land Rover i Jaguar (zato su na manifestaciji bila izložena dva automobila…) dogovorili su za zainteresirane shuttle-prijevoz do bližih odredišta odnosno do postaja javnog prijevoza!…

Sljedeća godišnja prezentacija kod Kracherovih planirana je za 8. do 10. listopada 2016! ■

___________________________________

I onda, elegantna palača Palais Niederösterreich u ulici Herrengasse u srcu Beča: velika vina od 2014 do – 1993! Više od 100 zelenih veltlinaca podijeljenih u četiri kategorije, pod nazivima: Young & Elegant, Powerful Reserves, Mature Wines, Innovative & Wild. Ukupno su bile 24 grupe (područja, godišta berbe, sadržaj alkohola, sadržaj neprovrelog sladora…). Svaki kušač pred sobom je imao na raspolaganju po šest čaša.

Zeleni veltlinac, nekad masovni proizvod niske reputacije i niske cijene, danas je – CAR! Ponajviše zahvaljujući angažmanu proizvođača iz Donje Austrije, poglavito Kamptala, Kremsa, i Wachaua.

Trebalo je to, u spomenutom Palais Niederösterreich, doživjeti! Ambijent kao sabornica, sva mjesta popunjena, nema svađa i prepucavanja, mir i tišina, užitak za oko, nos i usta!… ♣

Desert u finišu: degustacija zelenih veltlinaca u raskošnoj palači Palais Niederosterreich u središtu Beča. Stotinjak etiketa, vina od 2014. do 1993! Nakon kušanja, neke uzorke ponovio sam, radi užitka: Wachau 2011 Ried Honivogl – Franz Hirtzberger; Kamptal DAC 2008 Ried Lamm – Schloss Gobelsburg; Kamptal Tradition 2007 – Schloss Gobelsburg, Kamptal DAC 2011 Ried Kaeferberg Reserve – Jurtschitsch; Wachau Wachstum Bodenstein 2011 Smaragd – Prager; Wachau M 2007  Smaragd – F-X Pichler

___________________________

Michael Moosbrugger, Schloss Gobelsburg

GruVe  Traditio

GRUVE TRADITION – Upečatljiv Grüner Veltliner Tradition kuće Schloss Gobelsburg, najstarije vinarije uz Dunav na austrijskom području, s tradicijom od 12. stoljeća (1171. godine redovnici cisterciti, došli iz Burgundije, tu su započeli uzgoj vinove loze i proizvodnju vina). Odmah po osnutku Schloss Gobelsburg se kao vinska kuća nametnuo kakvoćom. Od 1996. Imanje vodi Michael Moosbrugger (Falstaff  Winemaker of the Year 2006, Golden glass Sweden 2007, Top 100 Winery prema Wine & Spirits Magazineu). Moosbrugger, koji maksimalno nastoji proizvoditi karakterna vina terroirea, ima liniju zelenog veltlinca i rajnskog rizlinga zvanu Tradition, kojom na suvremeni način želi odati počast tradicijskoj filozofiji proizvodnje vina, onoj njegovih djedova. Schloss Gobelsburg je inače član udruge Österreichische Traditionsweingüter koja zdušno radi na klasifikaciji vinogradskih pozicija na području uz Dunav. ■

_____________________________

Rastanak s Wine Summitom za ovu godinu – na kostimiranome plesu organiziranom u Beču u povodu 200. godišnjice Bečkog kongresa (1815): glavni direktor AWMB-a Willy Klinger (lijevo) i prvi čovjek Austrijske vinske akademije Gradišćanac dr. Josef Schuller MW

_____________________________

SuČ – 10/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

Kakvoća, i kako je tržišno valorizirati / ZAŠTIĆENE OZNAKE KVALITETE

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

POTROŠAČ JE DANAS SVE IZBIRLJIVIJI i ZAHTJEVNIJI, a SIMBOLI KOJI SE POD ODREĐENIM PRAVILIMA i POD KONTROLOM NADLEŽNIH INSTITUCIJA STAVLJAJU NA POJEDINE PROIZVODE VIŠEG RANGA OLAKŠAVAJU MU IZBOR, ISTODOBNO OMOGUĆUJUĆI PROIZVOĐAČU/PONUĐAČU STJECANJE BOLJE POZICIJE NA TRŽIŠTU. KAKVA JE SITUACIJA S TIM ZNAKOVIMA KOD NAS, i U EU?

Najnovije: ekstra-djevičansko istarsko maslinovo ulje – koje je, inače, već godinama u špici kakvoće pa je čudno da se ovo događa tek sada! – upravo je u Hrvatskoj dobilo zaštićenu oznaku izvornosti (ZOI)!

Zasad je to još eto na nacionalnoj razini, ali ide se i na zaštitu na razini EU, stvar je u postupku. Hrvatske markice kao znak zaštite primilo je dvadesetak istarskih uljara, ali, čujem, realan broj onih koji kakvoćom zavrjeđuju oznaku zaštite je veći. Zasad naime neki maslinari nisu dobili markicu jer jednostavno zbog količinski loše prošlogodišnje berbe u trenutku testiranja nisu više imali ulja, međutim nakon berbe maslina 2015., koja bi trebala omogućiti ulje vrlo visoke kakvoće, bit će u stanju i oni aplicirati za znak.

Iza ovoga zaštitnog znaka inače stoji Klaster istarskih maslinara, na čelu kojega je Bruno Legović, poznajemo ga kao nekadašnjeg direktora vinskog podruma Agrolagune iz Poreča, a pomoć mu pruža Blanka Sinčić iz Odjela za poljoprivredu Istarske županije.

_____________________________

KAKVOĆA JAKO DOBRA, KOLIČINA PREPOLOVLJENA – Berba maslina 2015. u Istri pokazuje se odličnom glede kvalitete ploda, ali osjetno manjom u kvantiteti, veli jedan od ponajboljih istarskih uljara Sandi Chiavalon. Muha i bolesti ove godine nisu pričinili štete, međutim količina će biti zasgurno upola manja od uobičajenoga, jer cvatnja je počela kasno, i odmah nakon njena starta naglo su nastupile previsoke temperature koje su spržile dosta cvjetova, k tome i ljeto je bilo dosta sušno…

Hoće li veća kakvoća ulja ove godine a istodobno i manja količina od uobičajene rezultirati povećanjem maloprodajne cijene za litru ekstra-djevičanskoga istarskoga maslinovoga ulja, pitam Chiavalona, a on odgovara da njegova kuća cijene neće mijenjati, kod njega na kućnome pragu boca od pola litre prodaje se po 140 kuna, a čini se da je istarski mpc-prosjek sada oko 120 kuna za pola litre.

Na slikama su maslinari-uljari hrvatske Istre i dvojica vrlo istaknutih među njima – Sandi Chiavalon i Klaudio Ipša ■

__________________________________

                Lijepa vijest za istarsko ekstra-djevičansko maslinovo ulje dolazi eto neposredno nakon tribine ISO Forum Croaticum održane, pod naslovom Znakovi kvalitete na hrvatskim proizvodima, u prostorima Hrvatske gospodarske komore u Zagrebu. Zaštićene oznake kakvoće danas u moru ponude alat su kojime je moguće steći bolju poziciju na tržištu, i stoga su vrlo važne.

Evo i detalja koji govore o njihovu značenju, o tome načelnica Sektora za označavanje i kvalitetu hrane Edita Volar-Pantić iz Hrvatske poljoprivredne agencije Ministarstva poljoprivrede RH:

– Zaštite ističu ne samo kakvoću nego i posebnost kvalitete proizvoda u smislu metoda njegovog dobivanja, njegova podrijetla, njegovih karakteristika, zatim, jamče potrošaču da se radi o proizvodu dokazane posebne kvalitete, sprječavaju neovlašteno korištenje registriranog naziva i narušavanje ugleda proizvoda, idu na ruku zaštiti prirodnih uvjeta u regiji te unaprjeđenju gospodarstva i života u udaljenim nerazvijenim ruralnim područjima, vrijedne su za njegovanje i razvijanje regijske tradicije i učvršćenje lokalnog/regijskog identiteta, znatno pridonose razvoju turizma.

Predsjednik HGK Luka Burilović rado podsjeća da je prošlo već gotovo 20 godina od početka ostvarivanja ideje da se institucionalizirano i popraćeno odgovarajućim vizualnim znakom izdvoje i pred javnosti izdignu kvalitetni, na razvojno-istraživalačkome radu, invenciji i tradiciji kreirani hrvatski proizvodi. Uvedeni su znakovi Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta.

Tribina o kakvoći proizvoda, održana u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu

Na zasićenomu modernom tržištu, na kojemu je potrošač sve zahtjevniji, svaki pojedinac odluku o kupnji određenog proizvoda ili usluge donosi pokrenut ne samo svojim unutarnjim motivima, nego i vođen utjecajem brojnih vanjskih čimbenika. Hrvatska gospodarska komora to je prepoznala još prije više od 18 godina, kad je uvela vizualno označavanje proizvoda i usluga znakovima Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko. Tako Komora svojim članicama pomaže da njihovi proizvodi i usluge budu, kao izdvojeni, osobito prepoznatljivi na tržištu, reći će pak potpredsjednik HGK za turizam, trgovinu i financije Josip Zaher.

Neki od znakova kvalitete koji postoje u Hrvatskoj, uz spomenute Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko što ih dodjeljuje Hrvatska gospodarska komora, jesu Meso hrvatskih farmi, Mlijeko hrvatskih farmi, Jaja hrvatskih farmi, Svinjsko meso – dokazano podrijetlo, Med iz Lijepe naše, Kruh hrvatskih polja što ih dodjeljuje Hrvatska poljoprivredna Agencija, te Oznaka izvornosti, Oznaka zemljopisnog podrijetla i Zajamčeno tradicijski specijalitet, što ih dodjeljuje Ministarstvo poljoprivrede.

U neobvezne izraze kvalitete svrstani su Planinski (možda bi bilo bolje reći: Brdski) proizvod, Proizvod otočke poljoprivrede i Lokalna poljoprivreda i izravna prodaja.

A sad i službeno obrazloženje nekih znakova:

Znak Izvorno hrvatsko nose natprosječno kvalitetni proizvodi dobiveni na području Republike Hrvatske nastali kao rezultat hrvatske tradicije, razvojno-istraživalačkoga rada, inovacije i invencije. Znak Izvorno hrvatsko priznanje je proizvodu i proizvođaču te ujedno i jamstvo potrošaču da je riječ o jedinstvenom artiklu koji zadovoljava najviše zahtjeve kvalitete te predstavlja sam vrh svjetske ponude.

Znak Hrvatska kvaliteta nose natprosječno kvalitetni proizvodi nastali na području Republike Hrvatske; priznanje je to proizvodu i proizvođaču a istodobno i jamstvo potrošaču da je riječ o artiklu koji zadovoljava najviše zahtjeve kakvoće i predstavlja sam vrh svjetske ponude.

Oznaka izvornosti (OI) govori o nazivu regije, određenog mjesta ili, u iznimnim slučajevima, zemlje, a koristi se za obilježavanje poljoprivrednih ili prehrambenih proizvoda koji potječu iz te regije, odnosno iz tog mjesta ili iz te zemlje, a kakvoća i karakteristike kojih, u bitnome ili isključivo, nastaju pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine, te proizvodnja kojih se u svim fazama, npr. uzgoj biljaka odnosno životinja, berba odnosno klanje, prerada, dozrijevanje i priprema, skladištenje, pakiranje/punjenje u cijelosti odvija u tom definiranome zemljopisnom području.

(Kao što se vidi, ovdje nema euforičnih rečenica poput one u hrvatskim definicijama: …ujedno i jamstvo potrošaču da je riječ o jedinstvenom artiklu koji zadovoljava najviše zahtjeve kvalitete te predstavlja sam vrh svjetske ponude).

Oznaka zemljopisnog porijekla (OZP) obuhvaća naziv regije, određenog mjesta ili, u iznimnim slučajevima, zemlje, koji se koristi za označavanje poljoprivrednih i/ili prehrambenih proizvoda što potječu iz te regije, odnosno iz tog mjesta ili iz te zemlje, što imaju specifičnu kakvoću, ugled ili drugo obilježje pripisano njegovom zemljopisnom podrijetlu, čija se proizvodnja i/ili prerada i/ili priprema odnosno barem ključni dio proizvodnje odvijaju u tom definiranome zemljopisnom području (npr. kod pršuta: obrada – da li sa slaninom i s dimljenjem/Dalmacija, ili pak bez slanine i bez dimljenja/Istra…)

Zajamčeno tradicijski specijalitet (ZTP) kao naziv je prihvatljiv za registraciju kada opisuje specifičan proizvod koji: je rezultat TRADICIJSKOG načina proizvodnje, prerade ili postupaka, ili se proizvodi od sirovina ili sastojaka koji se TRADICIJSKI koriste. Za registraciju kao zajamčeno tradicijskog specijaliteta naziv proizvoda MORA biti tradicijski korišten za označavanje specifičnog proizvoda, ili opisivati tradicijska svojstva ili specifična svojstva proizvoda.

Godine 1997. samo je šest proizvoda dobilo pravo na znakove Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta. Danas ta dva znaka, čulo se na skupu u Komori, nosi 236 proizvoda, Izvorno hrvatsko pokriva njih 87, a Hrvatska kvaliteta 149. U postupku zaštite na nacionalnoj razini upravo su Paški sir, Slavonski med i Paška sol, svo troje za Oznaku Izvornosti, te Međimursko meso z tiblice za Oznaku zemljopisnog porijekla.

Inače, od nas je pitanje kakvoće poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda od 2003. u resoru Ministarstva poljoprivrede, koje ima Upravu za kvalitetu hrane i fitosanitarnu politiku sa Sektorom za označavanje hrane i Službom za posebne oznake i promidžbu kvalitete.

MI, i EU

U ovome trenutku situacija s hrvatskim proizvodima pokrivenim nekim od znakova kakvoće u Europskoj Uniji jednaka je kao prije gotovo 20 godina s hrvatskim proizvodima pokrivenima spomenutim dvjema hrvatskim znakovima: danas je u Europskoj Uniji ukupno zaštićeno 1276 proizvoda (PDO pokriva ih 590, PGI 633, a TSG 53), od toga pet je naših, zaštićenih ove godine, u periodu od 14. travnja do 23. rujna. To su: krčki pršut (PGI odnosno ZOZP), baranjski kulen (PGI odnosno ZOZP), neretvanska mandarina (PDO odnosno ZOI), ekstra-djevičansko maslinovo ulje s Cresa (PDO odnosno ZOI), i ogulinsko kiselo zelje (PDO ili ZOI). U postupku registracije u EU, za oznaku PDO ili ZOI su: varaždinsko zelje, istarski/istrski pršut (odnosi se na pršut hrvatskog i slovenskoga dijela Istre), paška janjetina, krčko maslinovo ulje, korčulansko maslinovo ulje, i istarsko ekstra-djevičansko maslinovo ulje. Za PGI ili ZOZP pripremaju se drniški pršut, dalmatinski pršut, lički krumpir, slavonski kulen/kulin, zagorski puran, poljički soparnik (zeljanak, uljenjak).

Prekretnica u razvoju politike kvalitete u Europskoj Uniji nastupila je 1992, uspostavom sustava kakvoće kojime se s kvantitete naglasak prebacio na kvalitetu i koji je bio zamišljen da štiti i promiče tradicijske i regijske poljoprivredne i prehrambene proizvode. Kao nadahnuće za taj EU-sustav poslužili su postojećim nacionalni francuski i talijanski sustavi.

Kao najjači znak određen je, logično, PDO odnosno Protected Designation of Origin ili ZOI = Zaštićena oznaka izvornosti. Slijede PGI odnosno Protected Geographical Indication ili po naški ZOZP = Zaštićena oznaka zemljopisnog porijekla, te znak TSG = Traditional Specialty Guaranteed ili ZTP = Zajamčeni tradicijski specijalitet.

Najviše zaštićenih proizvoda na nivou Europske Unije imaju Talijani – 274, a u fazi pripreme im ih je 25, slijede Francuzi sa 222 zaštićena proizvoda i s 28 u pripremi, treći su Španjolci sa 183 zaštite i pet u pripremi, pa iza njih Portugalci sa 133 oznake, a pet se još očekuju, Grčka ima 101 zaštićeni proizvod a četiri su u pripremi, Njemačka je sa 83 zaštićena proizvoda a 13 su u fazi pripreme, Velika Britanija ima 59 oznaka zaštite a 12 je u pripremi. Naši susjedi Slovenci su zaštitili 22 proizvoda a sedam je u fazi pripreme. Kao i Hrvatska sada, po pet zaštićenih proizvoda imaju Irska su i Bugarska. Jedini i bez zaštitne oznake a i bez proizvoda u fazi pripreme za neku zaštitnu oznaku su Estonija i Malta.

Europska Unija – golemo tržište

ŠTO JE BITNO ZA ZAŠTITU?

Što je bitno za zaštitu proizvoda i dobivanje odgovarajuće oznake i vizualnoga znaka za stavljanje na proizvod? Na web-stranici Hrvatske gospodarske komore www.hgk.hr može se naći informacija o tome, a od Odjela za kvalitetu može se zatražiti da pošalje mapu što sadrži podatke o tome kako steći pravo na uporabu znaka, pravilnik o znakovima vizualnog označavanja kakvoće hrvatskih proizvoda i usluga, zahtjev i upute o tome kako zahtjev podnijeti, obrazac za izjavu o porijeklu robe, te shemu postupka rješavanja zahtjeva za dodjelu prava na uporabu znaka, I, naravno, troškovnik.

Za pokretanje postupka dodjele prava na upotrebu znaka oznaka Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta potrebno je, kažu u Hrvatskoj gospodarskoj komori, dostaviti dokumentaciju koja sadrži popunjen, ovjeren i potpisani zahtjev, izvod iz trgovačkog ili obrtnog registra podnositelja zahtjeva, izjavu podnositelja zahtjeva o hrvatskom porijeklu robe (za proizvode), rješenja, potvrde, izvještaje o ispitivanju, certifikate ili druge dokumente o zadovoljavanju zakonskih odrednica što se odnose na proizvod ili uslugu, tehničku dokumentaciju proizvoda ili usluge, certifikate ili druge dokumente o uvedenom sustavu osiguravanja kvalitete, odnosno sustavu upravljanja kvalitetom, dokumentaciju o proizvodu ili usluzi kojom podnositelj zahtjeva raspolaže a koja se odnosi na dokazivanje i/ili podupiranje dokaza o natprosječnoj kvaliteti proizvoda ili usluge, kratki opis djelovanja i crtice iz povijesti kao i navod drugih bitnih podataka o podnositelju zahtjeva, uzorak proizvoda, dokumentaciju kojom se argumentiraju tradicija, znanstveno-istraživalački rad, inovacija ili invencija u vezi s proizvodom ili uslugom (ako se podnosi zahtjev za Izvorno hrvatsko), dokaz o uplaćenom iznosu za pokriće troškova rješavanja zahtjeva u postupku dodjele znaka.

Odjel za kvalitetu dobivenu dokumentaciju prosljeđuje nadležnoj Tehničkoj službi, koja nakon proučene dokumentacije i posjete tvrtki Savjetu vizualnog označavanja hrvatskih proizvoda daje mišljenje o dodjeli prava na korištenje znaka, a Savjet na temelju stručnoga stava Tehničke komisije donosi odluku da, ili ne.

Tijek procesa registracije kojom se postiže zaštita proizvoda ili usluge kod oznaka koje dodjeljuje Ministarstvo poljoprivrede je sljedeći: predregistracijska faza, zatim registracija na nacionalnoj razini, i registracija na razini EU.

Nacionalna zaštita vrijedi, dakako, samo na području Hrvatske, a ne i u drugim dijelovima EU i na međunarodnome tržištu, i važeća je samo do donošenja konačne odluke EK o registraciji. Postoji termin Prijelazna nacionalna zaštita, i on počinje biti aktualan nakon slanja zahtjeva za registraciju u Europsku Komisiju.

Nakon registracije naziva proizvoda i upisa u EU DOOR-bazu podataka, na snazi je zaštita na razini EU, i ona je važeća na cijelom zajedničkom tržištu EU, a kroz međunarodne ugovore i na tržištima trećih zemalja.

Ako se nakon zahtjeva za registracijom na nivou Europske Unije naziv ne registrira na razini EU, prestaje i nacionalna zaštita.

Prijelazna RH Zaštićena oznaka izvornosti

Prijelazna RH Zaštićena oznaka zemljopisnog porijekla

Certificiranje, tj. potvrđivanje sukladnosti sa specifikacijom proizvoda u proizvodnji obavljaju kontrolna tijela (KT) i certifikacijska tijela (CT), pravne osobe akreditirane prema Normi HRN EN ISO/IEC 17 065:2013 (HAA). Rad KT i CT nadzire Ministarstvo poljoprivrede.

Nadzor prava korištenja registriranih naziva na tržištu počeo je s danom ulaska RH u članstvo EU, a provodi ga Poljoprivredna inspekcija Ministarstva poljoprivrede za sve registrirane nazive iz EU DOOR-a (baza podataka).

Inače, postojao je – kao nacionalna mjera i dodjela bespovratnih sredstava – i program nazvan Potpora skupinama proizvođača za izradu specifikacije poljoprivrednog ili prehrambenog proizvoda za zaštitu naziva zaštićenom

Prijelazna RH Zaštićena oznaka zajamčenog tradicijskog specijaliteta

oznakom izvornosti, zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla ili zajamčeno tradicionalnog specijaliteta.

Na proračunskoj stavci Ministarstva poljoprivrede osigurano je bilo, za sufinanciranje izrade specifikacije proizvoda, provedbe anketa i za laboratorijske analize, 500.000,00 kuna, s time da je maksimalni iznos potpore po prijavi mogao iznositi 75.000 kn po zahtjevu. Natječaj je bio otvoren od 30.travnja do 30.srpnja 2015., stiglo je (samo) 15 prijava, od kojih je 11 je udovoljilo uvjetima natječaja.

IMA LI i NAPUHAVANJA?

Promatram brošuricu Proizvodi hrvatske kvalitete i izvornosti u izdanju HGK i dobivenu od HGK. Primjećujem da su proizvodi znacima Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta zaštićeni kao robna marka određenog proizvođača, znaka Izvorno hrvatsko nedostaje u kategoriji grupe istorodnih proizvoda visoke kvalitete i tipičnih za određeni kraj.

Primjerice, kod vina, u ovome katalogu su boca žlahtine, boca kutjevačke graševine, boca korčulanskog pošipa, boca orahovičkoga zelenog silvanca, dvije butelje korčulanskoga vina jednoga proizvođača, te dvije boce škrleta od dvaju proizvođača, prava bi stvar bila ne samo oznaka o zaštiti kapljice jednog proizvođačla zasebno nego i oznaka zaštite vina skupno, dakle vrbničke žlahtine, korčulanskog pošipa, kutjevačke graševine, tako da kupac – to je osobito važno za strance-turiste koji nam dođu i koji pojma nemaju o hrvatskome vinu – zna da će, ne nađe li u trgovini ili u restoranu neku od npr. ovdje u katalogu objavljenih etiketa a pije mu se korčulanski pošip, žlahtina odnosno kutjevačka graševina, u bocama s etiketama s nazivima tih sorata i tih vinogorja i kod drugih proizvođača naći vino visoke kvalitete i podjednakih svojstava u organoleptici, odgovarajućih dotičnima geografskome području i tamošnjoj tradiciji u produkciji. Isto vrijedi npr. i za sireve. Podloga za tako nešto može biti jedino u dobro organiziranim poslovno kvalitetno ustrojenim udruženjima unutar branše, a kako u nas osim Vinistre takvih zapravo nema, nužno bi bilo da se i institucije poput Hrvatske gospodarske i Hrvatske obrtničke komore, pa i Ministarstvo poljoprivredi kao visoko državno tijelo, energično angažiraju u uspostavi takvih interesnih udruga, obveznih da svaka u svojemu kraju vodi politiku branše na način koji najbolje odgovara dobroj valorizaciji resursa.

Gledam katalog i s aspekta kakvoće proizvoda kojima su dodijeljeni znakovi Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta, ne nalazim primjedbe ni kod jednog ni kod drugog znaka pored tih nekih proizvoda koje inače manje-više poznajem (ti izrazi sâmi za sebe govore o hrvatskoj kvaliteti i o tome da je proizvod s poznatim porijeklom, i rezultat određene lokalne tradicije)…. – ne nalazim primjedbe dok se ne vratim na službenu definiciju (navedenu u prvome dijelu ovoga priloga) vezanu uz kakvoću, a koja govori kako je riječ o natprosječno kvalitetnome pa, kod Izvorno hrvatsko, i jedinstvenome proizvodu, koji zadovoljava i najviše zahtjeve kvalitete i predstavlja sam vrh svjetske ponude (maltene svjetsko čudo!)…

Inače, čudno je što paški sir (Paški sir Gligora, istina, nosi oznaku Izvorno hrvatsko) još nije zaštićen na nacionalnoj razini (valjda je to posljedica neprikladnog djelovanja lokalne udruge ovčara i sirara), a trebao je zacijelo već biti i na nivou EU.

Glede oznaka i zaštita na razini EU, malo čudi zahtjev u postupku za najsnažnijom zaštitom ZOI za šoltansko i korčulansko maslinovo ulje općenito, a ne – brem tako nije naznačeno! – u kategoriji ekstra-djevičansko. Naveo sam već da EU-zaštitu već ima cresko ekstra-djevičansko maslinovo ulje, a u postupku je dobivanje takve oznake i istarsko ekstra-djevičansko maslinovo ulje. Može li pored zaštićene i još malo pa zaštićene ekstra-djevičanske kategorije proći zaštita maslinova ulja kod kojega ne stoji da je u grupi ekstra-djevičanskih? Jesu su Šoltani i Korčulani, i odgovorni koji su proslijedili zahtjev prema EU, uvjereni da su njihove kvalitativno niže kategorije ulja u rangu kvalitete ekstra-djevičanskoga, i to još onih nadaleko etabliranih – Istre i Cresa? …  ♣ SuČ – 10/2015

____________________________________

Vinistra: Pravilnik o Malvaziji IQ

Ovim Pravilnikom propisuju se uvjeti i postupci proizvodnje vina, kvaliteta vina, nadzor proizvodnje i kvalitete, sustav i postupak dodjele oznake te nadzor uporabe oznake Istarska kvaliteta (IQ) za vino svježa i zrela malvazija istarska.

Oznaka Istarska kvaliteta za vino Malvazija istarska može se dodijeliti samo proizvođačima vina koji imaju sjedište i proizvodne površine, odnosno preradbene pogone na području vinske podregije Istra i koji su upisana u Upisnik proizvođača grožđa i vina.

Grožđe za proizvodnju vina Malvazija istarska koje smije nositi oznaku Istarska kvaliteta može biti proizvedeno samo u vinogradarskoj podregiji Istra iz članka 3. Pravilnika o vinogradarskim područjima (Narodne novine br. 159/04).

Oznaka Istarska kvaliteta za vino Malvazija istarska može se dodijeliti samo kvalitetnim i vrhunskim vinima, prema članku 5. Zakona o vinu (Narodne novine br. 96/03), koja su od nadležne institucije dobila odgovarajuće Rješenje za stavljanje vina u promet.

Vinogradi na kojima se proizvodi grožđe za proizvodnju vina s oznakom Istarska kvaliteta moraju imati takve ekološke uvjete i sustav proizvodnje koji će im omogućiti da proizvedeno grožđe, odnosno vino dosegnu razinu kvalitete predviđenu ovim Pravilnikom, kao i one karakteristike koje su specifične za ovo podneblje. Nepogodnima se stoga smatraju vinogradi locirani u depresijama, dolinama vodenih tokova, te na izrazito vlažnim, glinastim i nepropusnim tlima. Također se smatraju nepogodnim vinogradi koji se nalaze na nadmorskim visinama iznad 500 m ili se nalaze na sjevernim ekspozicijama, izuzev posebno pogodnih mikrolokacija.

Razmaci sadnje, uzgojni oblici i sustavi rezidbe moraju biti u skladu s onima koji se tradicionalno koriste u području proizvodnje malvazije istarske, odnosno takvi koji neće promijeniti značajne karakteristike grožđa i vina. Poglavito je zabranjen svaki uzgojni oblik tipa pergola ili zavjesa.

Zabranjene su sve agrotehničke mjere koje prekomjerno povećavaju prinos na uštrb kvalitete. U iznimnim slučajevima (ekstremna suša) dozvoljeno je navodnjavanje.

Gustoća sadnje u vinogradima koji će se saditi nakon 2005. godine mora iznositi najmanje 4.000 trsova na hektar. Na terasiranim površinama čiji je nagib veći od 20 posto gustoća sadnje može biti manja, ali ne manja od 2.700 trsova na hektar.

Maksimalna proizvodnja grožđa po hektaru može iznositi 9.000 kg, a prosječna proizvodnja po trsu ni u kojem slučaju ne može biti veća od 2,25 kg, osim na vinogradima sađenim prije 2005. godine na kojima ostaje samo limitiran prinos od 9 000 kg/ha i na terasiranim površinama iz članka 9. na kojima prosječna proizvodnja po trsu ne može biti veća od 2,75 kg.

U iznimno dobrim godinama, količina proizvedenog grožđa koje će se koristiti za proizvodnju vina namijenjenog dobivanju oznake Istarska kvaliteta mora se svesti u gore navedene granice s time da sveukupna količina može prijeći navedene granice najviše 10%posto, pod uvjetom da se ne prekorače granice randmana grožđe/vino.

Maksimalno dopušteni randman grožđa nakon prvog pretoka iznosi 65%. Ukoliko randman bude veći od navedenog ali manji od 70%, višak iznad dopuštenog nema pravo na dobivanje oznake Istarska kvaliteta. U slučaju da randman bude veći od 70 posto, cjelokupna proizvodnja gubi pravo na dodjelu oznake Istarska kvaliteta.

U slučaju potrebe grožđe se može prebirati kako bi se osiguralo postizanje najmanje 185 g/l prirodnog šećera u moštu.

Za proizvodnju vina Malvazija istarska kojs smije nositi oznaku Istarska kvaliteta može se koristiti samo grožđe iz vinograda koji su stariji od 4 godine.

Prerada grožđa, skladištenje vina, flaširanje i sazrijevanje u bocama mora se obavljati unutar područja vinogradarske podregije Istra.

Metode vinifikacije i sve aktivnosti vezane uz vinifikaciju moraju biti u skladu s važećim zakonskim propisima, odnosno takve da omoguće vinu dobivanje karakteristika koje su tipične za Malvaziju istarsku.

Vino Malvazija istarska – svježa

Vino Malvazija istarska s oznakom Istarska kvaliteta može se staviti u promet nakon što je nadležna institucija izdala Rješenje za stavljanje vina u promet, sukladno člancima 36. i 37. Zakona o vinu (Narodne novine br. 96/03), ali ne prije 30. travnja u godini nakon berbe.

Vino Malvazija Istarska s oznakom Istarska kvaliteta u trenutku stavljanja u promet mora zadovoljavati slijedeće karakteristike:

bistrina: bistro; boja: žuto-zelena do svijetlo žuta; miris: čist, sortni; okus: voćni, harmoničan s laganim tonom gorčine; alkohol: od 11,5 vol%; ukupna kiselost: min. 4 g/l; suhi ekstrakt bez šećera: najmanje 18 g/l; slobodni SO2: najviše 30 mg/l; ukupni SO2: najviše 170 mg/l; ocjena organleptičkog testa: najmanje 81 bod.

Vino Malvazija Istarska s oznakom Istarska kvaliteta može se stavljati u promet samo u staklenim bocama do 0,75 litara.

Za čepljenje boca mogu se koristiti isključivo čepovi koji će osiguravati kvalitetu proizvoda.

Oznaka Istarska kvaliteta može se dodijeliti samo onim proizvođačima koji uredno vode evidenciju o proizvodnji i nabavi grožđa, odnosno o proizvodnji i prodaji vina, a vizualni identitet markice usklađen je s člankom 6 ovog Pravilnika i odnosi se na svježa vina Malvazije istarske.

Vino Malvazija istarska – zrela

Vino Malvazija Istarska – zrela s oznakom Istarska kvaliteta može se staviti u promet nakon što je nadležna institucija izdala Rješenje za stavljanje vina u promet, sukladno člancima 36. i 37. Zakona o vinu (Narodne novine br. 96/03), ali ne prije 16 mjeseci sazrijevanja u podrumu.

Vino Malvazija Istarska – zrela s oznakom Istarska kvaliteta u trenutku stavljanja u promet mora zadovoljavati slijedeće karakteristike:

bistroća: bistro; boja: žuto-zelena do različitih nijansi žute; miris: čist, sortni, s mogućnošću laganih primjesa ekstrahiranih aroma drva; okus: harmoničan s mogućnošću laganih tonova gorčine i nijansama aroma drva; alkohol: od 12,5 vol%; ukupna kiselost: min. 4 g/l; suhi ekstrakt bez šećera: najmanje 19,0 g/l; slobodni SO2: najviše 30 mg/l; ukupni SO2: najviše 170 mg/l ;ocjena organleptičkog testa: najmanje 81 bod.

Vino Malvazija Istarska – zrela s oznakom Istarska kvaliteta može se stavljati u promet u staklenim bocama različitih zapremina.

Za čepljenje boca mogu se koristiti isključivo pluto čepovi (čisti pluto).

Oznaka Istarska kvaliteta može se dodijeliti samo onim proizvođačima koji uredno vode evidenciju o proizvodnji i nabavi grožđa, odnosno o proizvodnji i prodaji vina, a vizualni identitet markice usklađen je s člankom 6 ovog Pravilnika i odnosi se na zrelo vino Malvazije istarske. ■

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

Veterani dostojni pažnje/PRAZNIK VREMEŠNE KAPLJICE

OLDIES, BUT GOLDIES

Za starije osobe – Dan starijih vina: degustacija veterana iz butelje kod enologa mr. Franje Francema. Slijeva su Tomislav Radić – Hrvatski radio, Ivo Kozarčanin Bakhov sin – 24sata, domaćin Francem, večernjakovac Vitomir Andrić – blog Vino Vito, te prof. Ivan Dropuljić, Zagreb Vino.com

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

UZ POSTOJEĆI MEĐUNARODNI DAN STARI(JI)H OSOBA BILO BI DOBRO UVESTI i – DAN STARI(JI)H VINA. RIZICI PRI OTVARANJU BUTELJA POSTOJE, ALI i ZADOVOLJSTVO ŠTO JE MOŽE PRUŽITI ODLEŽANI BAKHOV NEKTAR ZNA BITI IZNIMNO VELIKO. NAŽALOST KOD NAS JE, REKAO BIH, u ŠIRIM KRUGOVIMA TO PREMALO OTKRIVENO

Dan starijih vina! Da!!!

Navodno 2. listopada nije proklamiran kao međunarodni Dan Nečega, pa sugeriram da ga se ustoliči u Dan stari(ji)h vina. To više što je 1. listopada međunarodni Dan starijih osoba. Predlažem da se na taj dan vino nudi i troši, kako u ugostiteljskim objektima tako i kod kuće, pojačano u konketstu starijih godišta berbe!

Nije rijetkost da u restoranima i drugim lokalima u kojima se poslužuje piće, a događa se to i u kućanstvima, neka butelja vina i nakon dužeg vremena ostane neotvorena, bilo stoga što je gosti toga lokala nisu baš tražili, moguće i zato što to vino nije bilo u modi, trendu, bilo stoga što je u spremištu ležalo podalje od oka pa je igrom slučaja ostalo zaboravljeno. Ne treba takvu butelju automatski svrstavati u škart. Dakako da kod nje postoji rizik, opasnost od očekivanog razočaranja, ali mnogi pilci iznenadili bi se i koliko zadovoljstva (Oldies but Goldies!) mogu pružiti neka stara vina za koja bi se, s obzirom na njihovu dob, i olako reklo da su mrtva, i za proliti.

Michele Morgan, lijepa i u poznoj dobi

Često se vino uspoređuje sa ženama, ja bih o tome, vezano uz stariju kapljicu, ovo: kad mi se pruži prilika kušati neko vino odležano dosta godina i kad je ono u formi, uvijek se sjetim glasovite francuske filmske glumice Michèle Morgan, koja je ne samo kao mlada nego i u svojim nešto kasnijim godinama izgledala – sjajno! Niz starih vina s kojima sam se do sada susreo bilo je također sjajno! Ne tek uščuvano, nego, što je bitno, i s (visokom) dodanom vrijednosti! Živo, puno pa i gusto, s profinjenim tercijarnim bouquetom koji nije zatro voćnost, sortnost, karakter. Primjere takvih vina – uglavnom starih između 8 i 14 godina, najveći broj bio ih je po 10 godina star – naveo sam u više navrata, pod naslovom Veterani dostojni divljenja / Impressive oldies, but goldies, i to rječju i slikom (dakako, butelje), u rubrici Potrošački putokaz – Buying Guide u reviji Svijet u čaši i na mome blogu www.suhiucasi.wordpress.com Najviše radosti doživio sam s toskanskim brunellom, chianti classicom te supertoskancima igt, zatim s pijemonskim barolom i barbarescom, iz Hrvatske s vinima Ottocento bijeli i Ottocento crni od Giorgia Claija, jednim vinom od obitelji Zvonimira Tomca (Sauvignon 2006), Kiridžijinim Dingačem 2007, a iz Slovenije s crnim vinima merlot, cabernet sauvignon i syrah iz linija Capris, Capo d’Istria i Istrski rubini.

Oldies and Goldies: Sauvignon 2006 – Tomac, Ottocento crni 2007 – Clai, Cabernet sauvignon & Merlot 2004 – Triebaumer Burgenland, Lupicaia 2003 – Castello del Terricio Toscana

Što, dakle, konkretno uz Dan starijih vina? U ugostiteljskim objektima pa i vinotekama, boljim supermarketima sa zasebnim odjelima za ponudu Bakhova nektara, postoje sommelieri, kojima je zadatak mnogo više od onoga što dobar dio njih koji se diči s tom titulom radi a to je da znalački kaže par rečenica o porijeklu i svojstvima vina, da zamota i naplati butelju odnosno da je donese donese na stol, vješto je otvori, provjeri čep i ako je s njime sve u redu utoči gostu kapljicu u čašu. Sommelieru je posao i da svako toliko kontrolira vinsko skladište lokala, ne samo da provjeri brojno stanje flaša nego i da vidi ima li, i koliko, te kakvih etiketa koje su nepredviđeno (duže) zaostale, pa da se domisli kako i njih plasirati i naplatiti. Ali ne podvalom (kako su svojedobno radili i neki vrlo ugledni zagrebački restorani i hoteli kad se kod njih organizirao kakav prijem: uz inače sjajnu hranu posluživali bi vina kojima je, uvjerio sam se i osobno, debelo prošao rok trajanja čak i ako i nisu bila toliko stara po navedenim godištima, i tako bi ih se bestidno rješavali), nego na način da gost doživi nešto novo i da bude zadovoljan. Konkretno, sommelier mora otvoriti, unutar odabrane zaostale starije etikete, jednu od boca i vidjeti u kakvome je vino u njoj u stanju, pa ako je još uščuvano i može ga se piti, i promisliti u kojoj prigodi i uz koje jelo bi ga se lijepo iskoristilo – kao aperitiv, uz ovo ili ono predjelo, glavno jelo, desert, kao vino meditacije na kraju. Ovakav pristup za lokal je koristan jer bi se butelja koju se možda već počelo otpisivati ipak unovčila, a korist bi bila i od reklame, naravno ako sommelier izabere pravi trenutak za servis takvoga vina odnosno uspješno kreira kombinaciju s jelom…

Cabernet franc 200 – Gere Weninger, Kopar 2003 – Gere (Villany), Merlot 2005 Capris special selection – Vinakoper, Paleo 2007 cabernet franc – le Macchiole (Toscana)

Vino nobile 2005 Antica Chiusina – Fattoria del Cerro (Toscana), Dingač 2007 – Kiridžija, Barolo Bric del Fiasc 2001 i Carobric 2001 – Paolo Scavino (Pijemont)

Cepparello 2005 – Isole e Olena (Toscana)

BIJELO NADMAŠILO CRNO!

Barbaresco 2004 San Stunet – Piero Busso (Pijemont)

Upravo dan poslije Dana starijih osoba bio sam u prigodi kušati seriju od 11 bijelih i 10 crnih vina starih čak i 32 godine kod bijelih, te čak i 25 godina kod crnih. Enolog mr. Franjo Francem, nekad, na početku svoje uspješne poslovne karijere, kreator vina u PIK-u Djakovo, potom u Badelu 1862 pa onda i u podrumima Agrokora, priredio je – za nas star(ij)e osobe: Tomislava Radića, Vitu Andrića, mene i sebe, te za prof. Ivana Dropuljića i još mladca i kandidata za stariju osobu Ivu Kozarčanina – vremeplovsko kušanje hrvatske kapljice, od 2011 do berbe 1983. Nekoliko posebno ugodnjih iznenađenja, sjajno iskustvo. To više što je riječ o starijim vinima koja nisu bila posebno pripremana za dugo čuvanje u boci, koja su bila zatvorena čepovima kakvoće što je onda bila dostupna na hrvatskom tržištu, koja nisu nikad prečepljivana i koja, kako je sam Francem rekao, stjecajem okolnosti – zbog prijašnjih njegovih uvjeta stanovanja i zbog selidbi, nisu imala baš idealne uvjete čuvanja.

Iako se nekako općenito smatra da crna vina bolje podnose starenje, ovdje se pokazalo upravo suprotno: u grupi bijelih vina samo su dva bila bezuvjetno za odbaciti, a jedno je bilo s enološkom greškom naime uhvatila ga je u boci sekundarna fermentacija, međutim unatoč tome moglo se lijepo piti, ono malo mjehurića i pasalo mu je. Nekoliko vina pokazalo se u jako dobrom svjetlu, kao vrlo uščuvana, živa i lijepo pitka, a nekoliko ih je bilo baš i vrlo vrlo zanimljivo, jedno je postalo na neki način – specijalno. Naše ocjene kretale su se, osim naravno kod tih par odbačenih uzoraka, od 86, preko nekoliko 88 do i iznad 90 bodova, od 100 mogućih. Kod crnjaka tek dva su bila su vrijedna spomena, nekoliko vina bilo je jedva na razini 80, a ostala vrlo nisko, do odbacivanja.

Bijela neodbačena pokazala su zlaćanu do zlatnu boju, dakako i tercijarni bouquet, kod nekoga uzorka vrlo profinjen, kod nekoga izražen jače i do blagog osjeta starine (zato takva stara vina treba ranije odčepiti i dekantirati, da vino bude neko vrijeme u dodiru s kisikom i otvori se), nekoliko vina doživjeli smo kao osobito interesantna zbog kompleksnosti i osebujnosti (dodana vrijednost!) i ne samo zato što su kroz toliko dugački protok vremena ostala očuvana da ih se lijepo može piti. Većinu vina u okusu je karakterizirala što blaga što izrazita slatkoća, naime vina u neko prijašnje vrijeme a koja su trebala biti perjanica kuće proizvodila su se od nešto kasnije branoga grožđa, zahvaćenog već pomalo i plemenitom plijesni, i ostavljala su se s manjim ili većim ostatkom neprovreloga sladora, koji se eto, kako smo se ovdje uvjerili, s vremenom vrlo dobro uklopio.

Crna vina, osim dva ili tri, nečista, s dosta animalnih nota do bretta, s nedostatkom mesa, tanja, opora, s čudnom kiselošću koja je bila smetnja a ne u funkciji živosti.

Od mlađih starijih bijelih vina u lijepom su svjetlu zasjale konkretno Graševina 2011 premium od Iločkih podruma, Graševina 2008 Principovac također od Iločkih podruma, Graševina 2008 Goldberg od Belja, a onda pak Graševina 1995 suho od Krauthakera, slatka Graševina 1999 podruma Mladina te Graševina 1983 Mandićevac od PIK-a Djakovo, koja se finim prošekastim oksidativnim notama, aromama meda, karamela, slašću, punoćom i dužinom trajanja pretvorila, moglo bi se reći, u specijalno vino idealno za meditaciju i za konzumaciju uz kakav zreli odležani tvrdi sir odnosno uz kolač s dosta oraha (glasam za orehnjaču!)…

Od kušanih crnih vina vrijedi izdvojiti Dingač 2004 riserva od Ivice Radovića te donekle (naime, kao da mu nedostaje sredine, a i prilično je kratak) i slatki Dingač 1990 od Badela 1862.

Vina smo kušali naslijepo i razgovarali o njima, ne samo tome kako su se očuvala kroz vrijeme nego i pokušavajući odgonetnuti sortu i porijeklo. Kod bijelih vina nekako smo svi bili složni u tome da dolaze iz Slavonije, i to onoga dijela od Zlatne doline do Podunavlja, što se pokazalo i točnime, a glede sorata bilo je navoda graševine i chardonnaya, većina se kako je degustacija odmicala priklonila ipak Graševini. Kod crnjaka manje-više smo bili složni u tome da su od Plavca maloga i da stižu iz Dalmacije, tako je uglavnom i bilo.

Vrlo lijepima na nedavnoj degustaciji u Zagrebu pokazale su se Graševina 2011 Premium i Graševina 2008 Principovac pod Iločkih podruma, Graševina 2008 Goldberg od Belja, Graševina 1995 (suho) od Krauthakera, Graševina 1999 od Mladine i Graševina 1983 Mandićevac od PIK-a Djakovo

Iznenađenje popodneva – Graševina 1983 Mandićevac PIK-a Djakovo, rad upravo Franje Francema. Nakon toliko godina dobila je arome koje su je znatno približile – dalmatinskom prošeku!

Kasnije kad su se karte otvorile, Francem nam je priznao da je težište u izboru uzoraka i htio staviti na Graševinu i Plavac mali kao dvije od u nas tri najraširenije sorte, da se vidi kako one podnose zub vremena. Poučna priča, koja bi se, čini se, trebala i nastaviti.

Bilo bi sjajno – s obzirom da su hrvatski proizvođači vina tek u novije vrijeme počeli koristiti tehnologiju (bolje vinogradske pozicije, berba u vrijeme fenolne zrelosti, duže maceracije, duže dozrijevanje vina u drvu, veća higijena, bolji opći tehničko-tehnološki uvjeti i bolje drvene bačve u podrumu, bolja oprema za buteljiranje, kvalitetniji čepovi…) koja je u stanju omogućiti da (i suho!) vino u sjajnoj kondiciji dosegne dosta godina – kad bismo se u ovome, eventualno proširenome sastavu našli, npr., i za nekih desetak do15 godina, pa kušali bijela i osobito crna hrvatska vina iz moderne produkcije. Ali, hoće li to biti moguće? Pa mi smo ipak – star(ij)e osobe!… ♣  SuČ – 10/2015

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ

SAJMOVI ČINE VIŠE OD 40 POSTO POSLOVNIH SASTANAKA!

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

 ⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t

PRIREĐIVATI IH, i NASTUPITI NA NJIMA: DA ILI NE? DILEME NE BI SMJELO BITI – NEPOSREDNA KOMUNIKACIJA LICEM u LICE i DALJE JE NEZAMJENJIVA. SAMO, ZA NASTUP SE TREBA i TE KAKO PRIPREMITI!

Prisjećam se nekih davnih zagrebačkih dana, kad smo se i mi klinci osobito veselili proljeću i jeseni, ali ne samo stoga što je proljeće donosilo više sunca i topline, više izlazaka iz kuće na otvoreno, i bilo uvod u ljeto i školske praznike, a jesen je obradovala obiljem zrelih svježih plodova: proljeće je, naime, bilo i u znaku Proljetnog zagrebačkog velesajma a jesen u znaku još većega, dakako, Jesenskoga. U te sajmene dane sve je u gradu bilo nekako drukčije, užurbano, donekle svečano, s tramvaja su vijorile zastavice, gostiju iz drugih krajeva mnogo, hoteli i ugostiteljski objekti puni, i staro i mlado bilo je uzbuđeno što će poći na sajmište… To je dimenzija – sa socijalnom i poslovnom konotacijom – koju Zagreb, nekad iznimno značajno sajamsko središte ovoga dijela Europe, više, na žalost, nema.

A sajmovi su, eto, važni i s društvenog aspekta i s aspekta biznisa. I dan-danas. Sajmovi, pogotovu oni međunarodnog karaktera, koji se dotiču različitih tržišta, općenito se smatraju bitnom karikom u razvoju gospodarstva.

Hrvatska je izgubila svoju nekad dosta jaku sajamsku poziciju, ili je ona bitno smanjena. Praksa pokazuje da nam treba strategija sajmovanja, kako na domaćem tržištu, tako i prilikom izlaska naših gospodarskih subjekata na strana tržišta u funkciji izvoza, piše specijalizirani časopis Suvremena trgovina iz Zagreba.

Zašto su sajmovi potrebni gospodarstvu? U kojoj su mjeri sajamske organizacije u stanju poticati novu proizvodnju i stvaranje dodane vrijednosti? Je li razvoj regijskih sajmova pravi odgovor na gospodarsku krizu i put prema svjetskim tržištima? To su neka od pitanja za Vladu, komore, resorna ministarstva i gospodarske subjekte. Republika Hrvatska danas je nedvojbeno pred operacionalizacijom nove, cjelovite strategije gospodarskoga razvoja, utemeljene na tržišnim načelima, što znači i temeljito usklađivanje različitih interesa, osobito na razini pojedinih gospodarskih djelatnosti, stoga je, s polazištem da u tome gradovi i sajmovi u njima imaju veliko značenje, u prostorijama Hrvatske gospodarske komore u Zagrebu u organizaciji HGK i časopisa Suvremena trgovina organiziran strukovni tematski skup pod nazivom Lokalni i regijski sajmovi u funkciji razvoja gospodarstva.

Ciljna skupina za koju je pripremljena ta tribina: organizatori (regijskih) sajamskih priredbi u Hrvatskoj, tvrtke koje redovito nastupaju na domaćim i inozemnim sajmovima (samostalno ili u organizaciji HGK, HOK-a ili u nekom drugom aranžmanu), izvoznici.

Teme koje su bile predviđene: Hrvatska treba strategju sajmovanja; razvoj regijskih sajmova kao odgovor na gospodarsku krizu (Vedran Kružić, pomoćnik ministra gospodarstva za trgovinu i unutarnje tržište), zatim: Zašto su sajmovi potrebni gospodarstvu? (predstavnik Hrvatske gospodarske komore Josip Zaher, potpredsjednik HGK za turizam, trgovinu i financije), pa Iskustva HGK u organizaciji i potpori nastupima na sajmovima (Božica Marković, HGK), Zagrebplan 2020 plus (ZV – Inovativno urbano područje i strateški gradski projekt), Značenje sajmova za razvoj komunalne infrastrukure (Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba, i Jadranka Veselić Bruvo, pročelnica Gradskog ureda za strategijsko planiranje; najavljeni Bandić nije došao!), Mogu li sajmovi poticati proizvodnju? Gospodarsko značenje i važnost lokalnih sajmova s inozemnim sudjelovanjem – primjeri Nürnberga i Stuttgarta (Bojan Varivoda, AHK), i Suvremeni trendovi u sajmovanju – inozemna iskustva (predstavnici Celjskog sajma i Jadranskog sajma iz Budve)…

Promocija hrvatskoga gospodarstva iznimno je značajna za razvoj konkurentnoga gospodarstva u nas, a jedna od važnijih aktivnosti HGK usmjerena je upravo na organizaciju zajedničkih nastupa tvrtki na sajmovima i izložbama u zemlji i u inozemstvu, naglasio je potpredsjednik HGK za turizam, trgovinu i financije Josip Zaher na tom stručnom tematskom skupu.

Josip Zaher, potpredsjednik HGK za turizam, trgovinu i financije

Sajmovi su mjesta na kojima tvrtke nastupom potvrđuju vlastitu inventivnost, testiraju proizvode, marketinšku i komunikacijsku sposobnost i nastoje osigurati tržište za uspješno poslovanje. Iako se činilo da će s vremenom sajmovi postati manje značajni, oni i dalje tvrtkama predstavljaju važan alat prilikom predstavljanja proizvoda i usluga novim tržištima. Njihova je prednost u odnosu na Internet neposredna komunikacija licem u lice koja se i dalje pokazuje nezamjenjivom, rekao je Zaher te dodao da je Komora i te kako prepoznala ulogu sajmova i zato pruža kvalitetnu tehničku i logističku organizaciju, marketinšku obradu određenog tržišta putem ostvarenih kontakata i povezivanje s potencijalnim partnerima, komorama i institucijama u određenoj zemlji.

Prema istraživanjima njemačkoga udruženja sajamske industrije AUMA-e, 83 posto čelnika kompanija smatra da su sajmovi idealno sredstvo za učinkoviti dijalog-marketing, za uspostavu i jačanje kontakata s potrošačima i poslovnim partnerima. Istraživanje pokazuje i to da sajmovi omogućuju tvrtkama neposredan uvid u kretanja na tržištu, pomažu im u utvrđivanju i prepoznavanju trendova uz mogućnost neposrednog benchmarkinga u odnosu na izravnu konkurenciju. Sajmovi čine više od 40 posto svih B2B komunikacija, iznio je još Zaher, napominjući da je posljednjih godina u industriji sajmovanja sve izraženiji trend specijaliziranih sajmova, a smanjuje se organizacija općih sajmova.

Sajamska je djelatnost jedna od najdinamičnijih gospodarskih aktivnosti u svijetu te bilježi rast broja izlagača i posjetitelja, no u Hrvatskoj se događaju suprotni procesi pa su sajamske aktivnosti izgubile sponu s međunarodnim nastupima, primijetio je direktor i urednik časopisa Suvremena trgovina Srećko Sertić, napominjući da na sajmovima u globaliziranim uvjetima gospodarstvo traži ne samo mjesto nastupa, već i partnerstvo za pristup novim tržištima.

Srećko Sertić, direktor i urednik časopisa Suvremena trgovina

Član Uredništva Suvremene trgovine Ante Gavranović dovezao se riječima:

Dok kod nas sajmovi zamiru, a nekada su priredbe Zagrebačkog velesajma nosile i do 20 oznaka Međunarodnog udruženja sajmova UFI, broj sajmova u svijetu stalno se povećava. Prema procjenama, godišnje se održava 31.000 sajmova i stručnih izložbi, koji raspolažu s 12,4 milijuna četvornih metara izložbenog prostora, od čega je 60,6 posto u Europi, gdje su najveći i najvažniji sajmovi, a na njima sudjeluje 4,4 milijuna izlagača te ih obiđe 260 milijuna posjetitelja.

Predsjednik Hrvatske obrtničke komore (HOK) Dragutin Ranogajec istaknuo je kako HOK potiče nastupe svojih članica na sajmovima, da pokažu ono najbolje što imaju od svojih usluga i proizvoda i da po mogućnosti osvoje novi tržišni prostor te ostvare novu vrijednost.

Načelnica Sektora za trgovinu i tržište Ministarstva gospodarstva Marija Kulaš kazala je da Ministarstvo gospodarstva pridaje veliku važnost sajmovima i podupire nastup domaćega gospodarstva na sajmovima. Spomenula je nastupe na sajmovima 12 hrvatskih klastera osobito važnih za unaprjeđenje konkurentnosti pojedinih sektora, primjerice naglasila je hrvatski nastup obrambene industrije na Međunarodnom vojnom sajmu u Parizu.

Ante Gavranović, Dragutin Ranogajec, Josip Zaher i Marija Kulaš

Direktorica Sektora trgovine Ema Culi:

– Na sajmovima se povezuju industrija i trgovina, financijski sektor, osiguravajuća društva itd. U Europi središte sajmovanja je Njemačka, gdje se godišnje organizira 150 međunarodnih trgovačkih sajmova sa 170.000 izlagača te gdje se registrira između devet i deset milijuna posjetitelja. Nastup na sajmu u organizaciji HGK provodi se kad najmanje tri tvrtke iskažu interes za njime. Od 1995. godine Komora je organizirala 2300 nastupa na sajmovima, od čega 1300 u inozemstvu, a 1000 u Hrvatskoj.

Culi je za travanj 2016. godine najavila održavanje Zagreb Auto showa, prvog nakon 2008. godine. Pozvala je na sudjelovanje u akciji HGK Kupujmo hrvatsko, 21. listopada na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Akcija tada obilježava 18 godina.

Direktorica Sektora za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo Božica Marković navela je da je organizacija nastupa na sajmovima jedna od najvažnijih komorskih usluga, a u to su uključene, uz komorske sektore, i županijske komore…

IZLAGATI, ALI NE BILO GDJE i BILO KAKO!

Na marginama ovoga skupa evo i još nekih razmišljanja o sajmovima, ali malo detaljnije vezano direktno uz one koji sudjeluju odnosno trebali bi sudjelovati kao izlagači, te gledano kroz prizmu nekih zamijećenih dosadašnjih stavova i ponašanja hrvatskih proizvođača i ponuđača vezano uz nastupe na sajmovima, kao i kroz prizmu konačnog efekata nastupa na sajmu.

Izlagati na sajmovima, ili ne? Dileme ne bi smjelo biti – svakako je za profesionalca nužno pokazati svoju ponudu i na sajmovima, jer na tim manifestacijama, ako su dobro organizirane i dobro marketinški popraćene te k tome ako imaju i dužu tradiciju obilježenu ozbiljnošću i uspjehom, okupi se priličan broj kvalitetnih posjetitelja koji u današnjem konzumističkome svijetu traže i nova izdanja već etabliranih proizvoda, i posve nove zanimljive proizvode i usluge, pa i nova proizvođačka imena u produkciji i jače odmaknutoj od konvencionalne, pomaknutoj možda čak i do određenih ekstrema.

Najbliži atraktivni sajam odnosno festival vina i gastronomije, onaj u Meranu, u talijanskom Alto Adigeu (Sud Tirol), je od 5. do 10. studenoga 2015.

Činjenica je, međutim, da je izlagačkih priredbi – sajmovima su se u nekim segmentima gospodarske aktivnosti, konkretno u sektoru prehrambene industrije i industrije pića, pridružili, u odnosu izlagač-posjetitelj prisniji festivali, smješteni u vrlo atraktivnim ambijentima starih dvoraca, vila i elitnih hotela – mnogo, i da s obzirom na, ukupno, troškove nastupa, proizvoda predviđenog/predviđenih za prezentacijske degustacije, putovanja do mjesta održavanja sajma i nekolikodnevnog boravka izvan svoje kuće, nije realno da se ide svuda. Dakle nužno je dobro razmisliti, pa – po kriterijima specijaliziranosti priredbe, zatim potpore, svojim sudjelovanjem, promidžbi vlastite regije (a kroz to, na kraju, i na korist sâmome sebi), važnosti tržišta na kojemu se manifestacija odvija odnosno važnosti i tržišta u okruženju mjesta sajma te procjeni vlastitih izgleda na tim tržištima, stupnju posjećenosti poslovnih ljudi iz faha i iz udaljenijih a zanimljivih tržišta, sajamske logistike koja omogućuje i poslovan razgovor na miru, nazočnosti medija, posebice specijaliziranih… – izabrati za sudjelovanje, od tih pokaznih izloga, nekoliko važnijih godišnje, za koje je moguće i financijski pokriti se iz svojega budžeta. I na njima – posebice se to odnosi na novija i manje etablirana imena proizvođača i nazive njihovih robnih maraka – treba se pojavljivati konstantno, redovito i kroz duži rok, naime izlaganje na sajmu ne smije se promatrati kao jednokratnu ili povremenu pojavu, kako se u nekim našim krugovima misli, nego kao nešto redovito i s dugoročnom dimenzijom.

Ako u gospodarskoj grani sve dobro funkcionira od temelja i ako se izlagački nastup dobro pripremi, te ako se ustraje s uzastopnim nastupima, tada sudjelovanje na sajmovima u izlagačkome kontekstu ima smisla, i može dati rezultat. Sporadična pojava na nekom izabranome značajnijem sajmu vjerojatno je – osobito za na širem planu neetablirane: branšu, robnu marku, proizvođačku kuću – bacanje novaca, naime ako nema konstante, publika kao potencijalni kupac brzo zaboravlja i izlagač koji nije redovit svakim sljedećim svojim dolaskom kao da mora krenuti ispočetka. Dosta je godina potrebno strpljivo brusiti kakvoću ponude, te se u javnosti, dakle posebice usmjereno na interesantna tržišta, pojavljivati stalno i uz dobar marketing, da bi se napokon eventualno upalo u oko i ostalo u žiži, tako da nakon perioda kvalitetne animacije trgovaca, distributera i specijaliziranih novinara pa i strepnje hoće li se oni i odazvati u jačem broju – oni sâmi u značajnom broju počnu osjećati potrebu da dođu na štand i čast što su dobili poziv i obavijest od izlagača da je na sajmu.

Treba biti svjestan toga da je ulaganje u plasman svojega proizvoda – a u to jednim dijelom spada i kvalitetan nastup na sajmu – nužno, te da bez troška i u tome dijelu ukupne poslovne aktivnosti ne ide, bitno je tek vidjeti kako iz te investicije ostvariti dugoročno bolji efekt. Kod nas kao da je nemalo ponuđača koji ne shvaćaju vrijednost marketinških akcija ili ne mare za vrijednost marketinških akcija posebice onda kad možda stvari teku relativno povoljno – no to je krivo: uvijek treba gledati i na budućnost jer eldorado ne traje sam od sebe i vječno. Neki baš i nisu spremni potrošiti svoja sredstva za vlastiti marketing, ali će se uključiti ako je financijer netko drugi. Na sajam idu ako troškove za nastup iz nekog razloga pokriva netko drugi (udruga, grad, županija…), a onda kad im je sudjelovanje darovano zna se primijetiti da ga shvate ne primarno poslovno, nego prilično ležerno.

ProWein u Dusseldorfu odvija se od 13. do 15. ožujka 2016. Naši vinari malo tamo idu, pa onda ne idu…

S puno većim izgledima za uspjeh ide se izlagati na sajam ako je već prije nešto značajnije na međunarodnome planu učinjeno na imageu zemlje i njenih regija u kontekstu gospodarske grane s kojom se na sajmu predstavljaju pojedinci i/ili grupe pripadnici te određene branše. A da bi to moglo biti napravljeno, nužno je da ta branša bude dobro samoorganizirana i s prikladnim programom aktivnosti, kako na stalnom unaprjeđenju kakvoće ponude tako i u žustrom marketingu.

Svjedoci smo, pa i u Hrvatskoj, da, uz neka visokoetablirana imena i nazive trgovačkih maraka, postoje i odlični proizvodi koji s obzirom na njihovu cijenu ali i njihovu slab(ij)u poznatost, te slabiju poznatost njihova tvorca i ponuđača, a, vani, i nedovoljnu etabliranost zemlje/države u toj branši, ma kako bili dobri, nailaze na teškoće u plasmanu, kako kod kuće – ako je standard nizak zbog toga što su skuplji od onoga što većina kupaca može i želi platiti, tako i vani, zbog te određene anonimnosti u koju potrošač u principu ne želi investirati.

Poplava je jeftinih proizvoda, uglavnom i jeftine kakvoće, i ako je proizvod, da bude bliži džepu većine kupaca, pozicioniran u toj jeftin(ij)oj kategorji te ako je i samo za novčić po višoj cijeni od drugoga sličnoga iz te grupe, osjetno manje su mu šanse da će se prodavati. S druge strane, treba biti svjestan toga da proizvod višeg kvalitativnog ranga jednostavno i mora koštati više. Ako je u zemlji na tržištu koje se nalazi nepovoljna gospodarska situacija, na tom tržištu on, jer je skuplji, makar je bolji, teže ili teško prolazi čak i ako cijena ponekad možda čak i ne odskače mnogo.

Nije, međutim, u okolnostima i tog nižeg općeg standarda uvijek i za svakoga bitno pitanje cijene: dojam je da je među potrošačima u nas koji imaju deblji novčanik mnogo onih koji se čvrsto drže svojih navika u konzumaciji i vjerni su slijepo bilo nekoj robnoj marki što može biti i u grupi skupljih pa se svaki put opredjeljuju za nju, ili su pak, kao slijed svojih preferencija u okusima, vjerni jednostavnom i običnom proizvodu. U kontekstu vina to bi bila s jedne strane nešto skuplja stalno ista etiketirana boca, a s druge – gemišt iz litrene flaše i/ili rinfuze. Neki koji imaju para znaju se – skorojevićki – odlučiti za vrlo skupe pa i uvezene brandove, a to je obično u prilikama kad žele i u interesu im je pokazati drugima da sebi mogu priuštiti i ekstra-stvari. Kad postignu željeni efekt, vraćaju se uobičajenom proizvodu i ritmu. Uglavnom, iako to sebi s materijalne strane mogu dopustiti, vrlo često – nadam se da se s mlađim generacijama stvari ipak mijenjaju nabolje! – nisu zainteresirani ili su nedovoljno zainteresirani da istražuju nove robne marke koje mogu biti i više kvalitativne kategorije i dakako nešto skuplje no ipak i s jako dobrim odnosom između sadržaja i cijene. Stranci u nekoj zemlji, gdje se nađu poslom ili kao turisti, neskloni pak riskirati i potrošiti koju paru više na istraživanje nečega što ni u globalu, a kamo li pojedinačno, ne poznaju, radije idu na sigurno birajući znana (uvezena) imena i znane im (uvezene) nazive. Kad je riječ o piću, u vinorodnoj zemlji poput naše, to, kako se kaže, već i vrapci pjevaju, idu na toliko sigurno da se, bez bojazni da će pogriješiti glede okusa i potrošiti veću svotu, umjesto za vino odlučuju za, standardizirano, pivo.

Vinitaly u Veroni iduće godine bit će od 10. do 13. travnja, a VieVinum u bečkom Hofburgu od 4. do 6. lipnja 2016.

Globalna anonimnost zemlje u nekoj gospodarskoj branši – a to je, ponavljam, svakako posljedica loše samoorganiziranosti branše – koči plasman kvalitetnijih i nešto skupljih ali cijenom ipak kakvoći odgovarajućih proizvoda dotične branše kod stranaca koji se zateknu kao kupci u toj zemlji, ali i kod kupaca na drugim tržištima. Dok i svjetska javnost iz uvjerenja ne prihvati činjenicu da iz određene proizvodne gospodarske aktivnosti neke zemlje proizvod s obzirom na kakvoću može podnijeti i višu cijenu, dotle nam neće biti sreće. Da bi se to popravilo, branša se, dakle, ima dobro organizirati u poslovnome smislu, pa raditi na kvaliteti i markretingu, a ako za to nema dovoljno inicijative od nje sâme, država, kojoj bi moralo biti stalo da dobro valorizira svaku komparativnu prednost zemlje, imala bi energično utjecati na to da se to ostvari. Kad se stvari stave na svoje mjesto kako treba, sudjelovanje na sajmovima sigurno će biti efikasnije i za proizvod kao takav i za izlagača.

Samoorganiziranost je, dakle, temelj za konstantno podizanje stupnja kakvoće i, naročito u kategoriji hrane (specijaliteta) i pića (vina), i jedinstvenosti proizvoda, temelj koji – s obzirom da se uvijek cijeni više ono što je posebno, drukčije, karakterno, kao i s obzirom da je danas ponuda golema i valja paziti da ne dođe do utapanja u njoj – otvara široki prostor za kvalitetan nastup na sajmu, kvalitetnu promidžbu proizvoda, kraja i zemlje kao njegova zavičaja, i za uspješan gospodarski plasman – i to na različitim tržištima i po dobroj cijeni – i proizvoda, i područja gdje se on rađa.

Upravo samoorganiziranost omogućuje – za dobar plasman proizvoda sa zemlje poput vina, sira, pršuta, maslinova i bučinoga ulja, kulina – s obzirom na teritorij iznimno korisno kvalitetno otvaranje godišnje sezone sajmovanja priređivanjem, odmah na početku godine, prezentacija tih proizvoda za pozvane specijalizirane eno-gastro medije, trgovce i ugostitelje u VLASTITOME dvorištu. Poslovni gosti iz vlastite zemlje, ali i iz svijeta, tako na samom izvorištu proizvoda vide svojim očima kako proizvod nastaje i što je to što mu može dati odnosno daje i ekstra posebnost. S time se uopće ne može usporediti prvi i jednokratni ali ni višekratni susret s istim proizvodom negdje tko zna koliko daleko od mjesta njegova nastanka. S druge strane, kad proizvođač poslije odlazi izlagati po sajmovima, ide u startu sa stanovitom prednošću, jer doma je obavljena vrlo korisna prezentacijska predradnja.

Na žalost, barem u segmentu vina u kojemu sam prisutan godinama, tog lokalnog jedinstva i samoorganiziranosti u poslovnome smislu u nas uglavnom – nema!

Lijepo nas je pročitala Caroline Gilby MW, koja je boravila u Hrvatskoj i u jednom od posljednjih brojeva vinskog poslovnog časopisa Meininger Wine Business International izdavačke kuće Meininger Verlag (organizator velikog svjetskog ocjenjivanja Mundus Vini) iz Neustadta an der Weinstrasse u njemačkom Palatinatu objavila osvrt na vinsku Hrvatsku: U srednjoj i istočnoj Europi očita je odbojnost prema zajedništvu u radu. Možda je to posljedica vezana uz vrijeme kad je tamo sve bilo režimom podređeno kolektivizaciji. Organiziranje proizvođača u njihovo zajedničko tijelo izjedaju rivalstvo, velike razlike u mišljenjima i stanovita nepopustljivost u stavovima, pa i zavist. Ali, u kompetitivnome današnjem vinskome svijetu proizvođači u tim malim i posebice u dotičnom gospodarskome sektoru ne dovoljno široko afirmiranim zemljama jednostavno su premali da idu sami, slobodni je prijevod uvodnog odlomka njenoga članka…

Za svaki odlazak na sajam treba se i dodatno pripremiti, tako da se izlagač-ponuđač, regija, i zemlja po mogućnosti i nametnu kao stanoviti autoriteti u segmentu koji se prezentira, dakle da nastup ostavi i širi i trajniji trag. Dobra ta, dodatna priprema znači ne samo imati dobar proizvod i ukusno uređeni štand snabdjeven s ponešto prospekata, ona znači i odgovarajuću animaciju potencijalnih kupaca i onih koji su zaduženi za obavještavanje javnosti o dotičnoj temi, tj. bitnih osoba u poslovnim krugovima tijesno i kompletno vezanima uz gospodarsku granu koja je protagonist nastupa. Dobra priprema podrazumijeva aktivan pristup, što znači najprije dobro se informirati tko je tko i gdje je taj tko u sektoru što ga izlagač predstavlja na sajmu, pa barem mjesec dana prije sajma tima tko je tko (distributeri, uvoznici, specijalizirani novinari… za segment hrane i pića i ugostitelji, sommelieri…) e-mailom, poštom kao grupacija ali i pojedinačno slati informaciju o svome nastupu, dakako s pozivom na posjet štandu, zatim nužno je osmisliti zanimljive radionice na otvorenome prostoru i za publiku koja je u prolazu, ovako uvijek netko, tko to možda inače ne bi učinio, zastane pored štanda, pogleda što se događa, nešto i zapamti od toga. Svakako je za ponuđača-izlagača dobro na sajmu i osobno obići štandove raznih uvozničkih i distribucijskih kuća, nastojati stupiti u kontakt s njihovim direktorom odnosno njegovim pomoćnicima s ciljem ostvarenja plasmana. Obilje kontakata nudi katalog sajma, stoga ga svakako treba ponijeti i čuvati, uvijek može dobro doći za sljedeću godinu.

Jednom pak na sajmu, bitno je osigurati prostor za nesmetani poslovni razgovor, i svakako, imati spreman odgovor na pitanje o cijenama, ovo zadnje glede cijena navodim stoga što sam nekoliko puta na međunarodnim sajmovima primijetio da se kupac kod nas interesirao za cijenu a – cjenika nije bilo…

I još nešto što vrlo često ide uz sajmove – ocjenjivanje prehrambenih proizvoda, vina i drugih pića. Osvojena medalja, posebice ona višeg do najvišega sjaja, može – ne otkrivam, dakako, ovime toplu vodu – biti, među ostalime, baš ako se istakne na štandu na nekome sajmu, dobar start prema (kvalitetnome) plasmanu proizvoda. Kad kažem kvalitetnome mislim i na količinu plasmana, i na cijenu (međutim ne tek na najmanju koja je novčani ekvivalent realne vrijednosti sadržaja i s kojom je prodaja krenula, nego onu adekvatno i razumno uvećanu, naime osvajanjem medalje proizvod je ipak ostvario strukovno javno priznanje i postao artiklom s dodanom vrijednosti), a mislim i na kontinuitet plasmana.

Utisak je da hrvatski proizvođači, koji znaju poslati i po četiri i pet uzoraka na ocjenjivanja kod kuće i vani i koji i na renomiranim svjetskim ocjenjivanjima već osvajaju i lijepi broj odličja i trofeja višega sjaja, tu prednost ne koriste kako treba u poslovnome smislu. Sad smo u Europskoj Uniji, zaista velikom tržištu, sva jača vinska ocjenjivanja su u razvijenim zapadnim zemljama (Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Italija, Belgija…) i medalja na njima ima tržišno značenje. Neki naši osvajači medalja ni ne potrude se preko medija obznaniti da su dobili trofej, ponekad imam osjećaj kao da im je dovoljno to što su osvajanjem medalje zadovoljili svoju taštinu, kod nekih, pak, koji i pošalju e-mail s informacijom o dobivenim medaljama čini mi se da smatraju da je dovoljno primiti medalju i poslati jedan e-mail, pa da će im to samo po sebi dovesti kupca… Neki proizvođači koji na svom štandu na sajmu možda i prikažu osvojena odličja također kao da misle da je tu njihov posao gotov i da ne treba stvar dalje gurati i izravno na tržištu – promidžbenim akcijama po trgovinama, te npr. radionicama i prigodnim događanjima po ugostiteljskim objektima. Malo je tužno na policama trgovina u nas, pa i onih koje su, kao i podrumi nagrađenih vina, u rukama istoga vlasnika, vidjeti butelje za koje znam da su (čak i višestruko!) nagrađene – utopljene u more drugih vinskih etiketa, dakle bez neke uočljive oznake o dobivenome odličju i o tome gdje je trofej osvojen, a ako one ponegdje i jesu izdvojene iz mase, postavljene su neugledno na kakvu policu sa strane i nije to izdvajanje da bi bile tetošene reklamom kao vina s međunarodno javno priznatom kvalitetom i s dodanom vrijednosti, nego tek zato da se pokaže da su cijenom ispod 80 ili stotinjak kuna…

Sad kad su se mnoge hrvatske vinske kuće uistinu uzdignule kakvoćom pojedinih svojih linija plemenite kapljice, krajnji je trenutak da jači napor učine i marketingaši i osobe zadužene za prodaju…  ♣

SuČ – 10.2015.

Name(required)

Email(required)

Website

Comment(required)

Submit

Δ