Veterani dostojni pažnje/PRAZNIK VREMEŠNE KAPLJICE

OLDIES, BUT GOLDIES

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Za starije osobe – Dan starijih vina: degustacija veterana iz butelje kod enologa mr. Franje Francema. Slijeva su Tomislav Radić – Hrvatski radio, Ivo Kozarčanin Bakhov sin – 24sata, domaćin Francem, večernjakovac Vitomir Andrić – blog Vino Vito, te prof. Ivan Dropuljić, Zagreb Vino.com

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

UZ POSTOJEĆI MEĐUNARODNI DAN STARI(JI)H OSOBA BILO BI DOBRO UVESTI i – DAN STARI(JI)H VINA. RIZICI PRI OTVARANJU BUTELJA POSTOJE, ALI i ZADOVOLJSTVO ŠTO JE MOŽE PRUŽITI ODLEŽANI BAKHOV NEKTAR ZNA BITI IZNIMNO VELIKO. NAŽALOST KOD NAS JE, REKAO BIH, u ŠIRIM KRUGOVIMA TO PREMALO OTKRIVENO

Dan starijih vina! Da!!!

Navodno 2. listopada nije proklamiran kao međunarodni Dan Nečega, pa sugeriram da ga se ustoliči u Dan stari(ji)h vina. To više što je 1. listopada međunarodni Dan starijih osoba. Predlažem da se na taj dan vino nudi i troši, kako u ugostiteljskim objektima tako i kod kuće, pojačano u konketstu starijih godišta berbe!

Nije rijetkost da u restoranima i drugim lokalima u kojima se poslužuje piće, a događa se to i u kućanstvima, neka butelja vina i nakon dužeg vremena ostane neotvorena, bilo stoga što je gosti toga lokala nisu baš tražili, moguće i zato što to vino nije bilo u modi, trendu, bilo stoga što je u spremištu ležalo podalje od oka pa je igrom slučaja ostalo zaboravljeno. Ne treba takvu butelju automatski svrstavati u škart. Dakako da kod nje postoji rizik, opasnost od očekivanog razočaranja, ali mnogi pilci iznenadili bi se i koliko zadovoljstva (Oldies but Goldies!) mogu pružiti neka stara vina za koja bi se, s obzirom na njihovu dob, i olako reklo da su mrtva, i za proliti.

Michele Morgan

Michele Morgan, lijepa i u poznoj dobi

Često se vino uspoređuje sa ženama, ja bih o tome, vezano uz stariju kapljicu, ovo: kad mi se pruži prilika kušati neko vino odležano dosta godina i kad je ono u formi, uvijek se sjetim glasovite francuske filmske glumice Michèle Morgan, koja je ne samo kao mlada nego i u svojim nešto kasnijim godinama izgledala – sjajno! Niz starih vina s kojima sam se do sada susreo bilo je također sjajno! Ne tek uščuvano, nego, što je bitno, i s (visokom) dodanom vrijednosti! Živo, puno pa i gusto, s profinjenim tercijarnim bouquetom koji nije zatro voćnost, sortnost, karakter. Primjere takvih vina – uglavnom starih između 8 i 14 godina, najveći broj bio ih je po 10 godina star – naveo sam u više navrata, pod naslovom Veterani dostojni divljenja / Impressive oldies, but goldies, i to rječju i slikom (dakako, butelje), u rubrici Potrošački putokaz – Buying Guide u reviji Svijet u čaši i na mome blogu www.suhiucasi.wordpress.com Najviše radosti doživio sam s toskanskim brunellom, chianti classicom te supertoskancima igt, zatim s pijemonskim barolom i barbarescom, iz Hrvatske s vinima Ottocento bijeli i Ottocento crni od Giorgia Claija, jednim vinom od obitelji Zvonimira Tomca (Sauvignon 2006), Kiridžijinim Dingačem 2007, a iz Slovenije s crnim vinima merlot, cabernet sauvignon i syrah iz linija Capris, Capo d’Istria i Istrski rubini.

Sauvignon 2006 - Tomac, Ottocento 2007 - Clai, Cabernet& mewrlot 2001 Triebaumer Burgenland, Lupicaia 2003 - Castello del terricio Toscana

Oldies and Goldies: Sauvignon 2006 – Tomac, Ottocento crni 2007 – Clai, Cabernet sauvignon & Merlot 2004 – Triebaumer Burgenland, Lupicaia 2003 – Castello del Terricio Toscana

Što, dakle, konkretno uz Dan starijih vina? U ugostiteljskim objektima pa i vinotekama, boljim supermarketima sa zasebnim odjelima za ponudu Bakhova nektara, postoje sommelieri, kojima je zadatak mnogo više od onoga što dobar dio njih koji se diči s tom titulom radi a to je da znalački kaže par rečenica o porijeklu i svojstvima vina, da zamota i naplati butelju odnosno da je donese donese na stol, vješto je otvori, provjeri čep i ako je s njime sve u redu utoči gostu kapljicu u čašu. Sommelieru je posao i da svako toliko kontrolira vinsko skladište lokala, ne samo da provjeri brojno stanje flaša nego i da vidi ima li, i koliko, te kakvih etiketa koje su nepredviđeno (duže) zaostale, pa da se domisli kako i njih plasirati i naplatiti. Ali ne podvalom (kako su svojedobno radili i neki vrlo ugledni zagrebački restorani i hoteli kad se kod njih organizirao kakav prijem: uz inače sjajnu hranu posluživali bi vina kojima je, uvjerio sam se i osobno, debelo prošao rok trajanja čak i ako i nisu bila toliko stara po navedenim godištima, i tako bi ih se bestidno rješavali), nego na način da gost doživi nešto novo i da bude zadovoljan. Konkretno, sommelier mora otvoriti, unutar odabrane zaostale starije etikete, jednu od boca i vidjeti u kakvome je vino u njoj u stanju, pa ako je još uščuvano i može ga se piti, i promisliti u kojoj prigodi i uz koje jelo bi ga se lijepo iskoristilo – kao aperitiv, uz ovo ili ono predjelo, glavno jelo, desert, kao vino meditacije na kraju. Ovakav pristup za lokal je koristan jer bi se butelja koju se možda već počelo otpisivati ipak unovčila, a korist bi bila i od reklame, naravno ako sommelier izabere pravi trenutak za servis takvoga vina odnosno uspješno kreira kombinaciju s jelom…

Cabernet franc 200 - Gere Weninger, Kopar 200 - Gere (Villany), Merlot 2005 Capris special selection - Vinakoper, Paleo 2007 cabewrnet franc - le Macciole Toscana

Cabernet franc 200 – Gere Weninger, Kopar 2003 – Gere (Villany), Merlot 2005 Capris special selection – Vinakoper, Paleo 2007 cabernet franc – le Macchiole (Toscana)

Vino nobile 2001 Antica Chiusina - Farttoria del Cerro (Toscana), Barolo Bric del Fiasc i Carobric - Paolo Scavino (Pijemont)

Vino nobile 2005 Antica Chiusina – Fattoria del Cerro (Toscana), Dingač 2007 – Kiridžija, Barolo Bric del Fiasc 2001 i Carobric 2001 – Paolo Scavino (Pijemont)

Cepparello 2004 - ISOLE E oLENA (tOSCANA)

Cepparello 2005 – Isole e Olena (Toscana)

BIJELO NADMAŠILO CRNO!

Barbaresco

Barbaresco 2004 San Stunet – Piero Busso (Pijemont)

Upravo dan poslije Dana starijih osoba bio sam u prigodi kušati seriju od 11 bijelih i 10 crnih vina starih čak i 32 godine kod bijelih, te čak i 25 godina kod crnih. Enolog mr. Franjo Francem, nekad, na početku svoje uspješne poslovne karijere, kreator vina u PIK-u Djakovo, potom u Badelu 1862 pa onda i u podrumima Agrokora, priredio je – za nas star(ij)e osobe: Tomislava Radića, Vitu Andrića, mene i sebe, te za prof. Ivana Dropuljića i još mladca i kandidata za stariju osobu Ivu Kozarčanina – vremeplovsko kušanje hrvatske kapljice, od 2011 do berbe 1983. Nekoliko posebno ugodnjih iznenađenja, sjajno iskustvo. To više što je riječ o starijim vinima koja nisu bila posebno pripremana za dugo čuvanje u boci, koja su bila zatvorena čepovima kakvoće što je onda bila dostupna na hrvatskom tržištu, koja nisu nikad prečepljivana i koja, kako je sam Francem rekao, stjecajem okolnosti – zbog prijašnjih njegovih uvjeta stanovanja i zbog selidbi, nisu imala baš idealne uvjete čuvanja.

Iako se nekako općenito smatra da crna vina bolje podnose starenje, ovdje se pokazalo upravo suprotno: u grupi bijelih vina samo su dva bila bezuvjetno za odbaciti, a jedno je bilo s enološkom greškom naime uhvatila ga je u boci sekundarna fermentacija, međutim unatoč tome moglo se lijepo piti, ono malo mjehurića i pasalo mu je. Nekoliko vina pokazalo se u jako dobrom svjetlu, kao vrlo uščuvana, živa i lijepo pitka, a nekoliko ih je bilo baš i vrlo vrlo zanimljivo, jedno je postalo na neki način – specijalno. Naše ocjene kretale su se, osim naravno kod tih par odbačenih uzoraka, od 86, preko nekoliko 88 do i iznad 90 bodova, od 100 mogućih. Kod crnjaka tek dva su bila su vrijedna spomena, nekoliko vina bilo je jedva na razini 80, a ostala vrlo nisko, do odbacivanja.

Bijela neodbačena pokazala su zlaćanu do zlatnu boju, dakako i tercijarni bouquet, kod nekoga uzorka vrlo profinjen, kod nekoga izražen jače i do blagog osjeta starine (zato takva stara vina treba ranije odčepiti i dekantirati, da vino bude neko vrijeme u dodiru s kisikom i otvori se), nekoliko vina doživjeli smo kao osobito interesantna zbog kompleksnosti i osebujnosti (dodana vrijednost!) i ne samo zato što su kroz toliko dugački protok vremena ostala očuvana da ih se lijepo može piti. Većinu vina u okusu je karakterizirala što blaga što izrazita slatkoća, naime vina u neko prijašnje vrijeme a koja su trebala biti perjanica kuće proizvodila su se od nešto kasnije branoga grožđa, zahvaćenog već pomalo i plemenitom plijesni, i ostavljala su se s manjim ili većim ostatkom neprovreloga sladora, koji se eto, kako smo se ovdje uvjerili, s vremenom vrlo dobro uklopio.

Crna vina, osim dva ili tri, nečista, s dosta animalnih nota do bretta, s nedostatkom mesa, tanja, opora, s čudnom kiselošću koja je bila smetnja a ne u funkciji živosti.

Od mlađih starijih bijelih vina u lijepom su svjetlu zasjale konkretno Graševina 2011 premium od Iločkih podruma, Graševina 2008 Principovac također od Iločkih podruma, Graševina 2008 Goldberg od Belja, a onda pak Graševina 1995 suho od Krauthakera, slatka Graševina 1999 podruma Mladina te Graševina 1983 Mandićevac od PIK-a Djakovo, koja se finim prošekastim oksidativnim notama, aromama meda, karamela, slašću, punoćom i dužinom trajanja pretvorila, moglo bi se reći, u specijalno vino idealno za meditaciju i za konzumaciju uz kakav zreli odležani tvrdi sir odnosno uz kolač s dosta oraha (glasam za orehnjaču!)…

Od kušanih crnih vina vrijedi izdvojiti Dingač 2004 riserva od Ivice Radovića te donekle (naime, kao da mu nedostaje sredine, a i prilično je kratak) i slatki Dingač 1990 od Badela 1862.

Vina smo kušali naslijepo i razgovarali o njima, ne samo tome kako su se očuvala kroz vrijeme nego i pokušavajući odgonetnuti sortu i porijeklo. Kod bijelih vina nekako smo svi bili složni u tome da dolaze iz Slavonije, i to onoga dijela od Zlatne doline do Podunavlja, što se pokazalo i točnime, a glede sorata bilo je navoda graševine i chardonnaya, većina se kako je degustacija odmicala priklonila ipak Graševini. Kod crnjaka manje-više smo bili složni u tome da su od Plavca maloga i da stižu iz Dalmacije, tako je uglavnom i bilo.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Vrlo lijepima na nedavnoj degustaciji u Zagrebu pokazale su se Graševina 2011 Premium i Graševina 2008 Principovac pod Iločkih podruma, Graševina 2008 Goldberg od Belja, Graševina 1995 (suho) od Krauthakera, Graševina 1999 od Mladine i Graševina 1983 Mandićevac od PIK-a Djakovo

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Iznenađenje popodneva – Graševina 1983 Mandićevac PIK-a Djakovo, rad upravo Franje Francema. Nakon toliko godina dobila je arome koje su je znatno približile – dalmatinskom prošeku!

Kasnije kad su se karte otvorile, Francem nam je priznao da je težište u izboru uzoraka i htio staviti na Graševinu i Plavac mali kao dvije od u nas tri najraširenije sorte, da se vidi kako one podnose zub vremena. Poučna priča, koja bi se, čini se, trebala i nastaviti.

Bilo bi sjajno – s obzirom da su hrvatski proizvođači vina tek u novije vrijeme počeli koristiti tehnologiju (bolje vinogradske pozicije, berba u vrijeme fenolne zrelosti, duže maceracije, duže dozrijevanje vina u drvu, veća higijena, bolji opći tehničko-tehnološki uvjeti i bolje drvene bačve u podrumu, bolja oprema za buteljiranje, kvalitetniji čepovi…) koja je u stanju omogućiti da (i suho!) vino u sjajnoj kondiciji dosegne dosta godina – kad bismo se u ovome, eventualno proširenome sastavu našli, npr., i za nekih desetak do15 godina, pa kušali bijela i osobito crna hrvatska vina iz moderne produkcije. Ali, hoće li to biti moguće? Pa mi smo ipak – star(ij)e osobe!… ♣  SuČ – 10/2015

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: