Toscana, Bolgheri: ČAROLIJA u ZEMLJI DREVNIH ETRUŠĆANA
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
⦁ Google translater: http://translate.google.com/translate_t
SVIJET u ČAŠI S POKER ASOVIMA ZA SEDAM BRAČNIH PAROVA IZ ZAGREBA i OSIJEKA SPREMNIH ZA ENO-GASTRO IGRU: CA’ MARCANDA (Gaja), Le MACCHIOLE, l’ORNELLAIA (Marchesi de’ Frescobaldi) i TENUTA SAN GUIDO SASSICAIA
Costa degli Etruschi! Obala Etrušćana. Povijest, građevine kao spomenici kulture iz doba tog starog naroda, duh umjetnosti – na ovome dijelu Toscane rođeni su ili su dovoljno dugo tu živjeli da bi ostavili svoj pečat Pietro Mascagni, Amedeo Modigliani, Giosuè Carducci…, pa karakteristična sela tradicijske mediteranske arhitekture, more i kupališta na beskrajno dugačkoj pješčanoj plaži, borovi, čempresi, fini zrak, sjajna tipična toskanska kuhinja, izvanredno maslinovo ulje, odlična i karakterna lokalna vina, uzdignuta na visoki međunarodni tron…
Marina di Castagneto – dugačka pješčana plaža na obali Tirenskoga mora
Ah, kako život može biti lijep! Grupa Zagrepčana i Osječana ovih dana bila je u obilasku planetarno cijenjenih i popularnih vinskih posjeda u Toscani, nedaleko od Livorna i na Vinskoj cesti Costa degli Etruschi u zoni apelacije Bolgheri doc. Ca’Marcanda/Gaja, Le Macchiole, l’Ornellaia/de’Frescobaldi, Tenuta San Guido Sassicaia.
Osječani Dražen i Mirna Srb, nakon više godina svojega prvog braka – ponovno mladenci, spremni za svoj drugi, tj. ponovni brak. Zimzelena instalacija … Happily Ever After… uz ulaz u vinski podrum Ornellaia. Dakle: HAPPILY…
…EVER…
…AFTER
A još i kad ljubav ošine, svašta se, bogme, događa. Netko bi se razveo – da se ponovo vjenča s istom osobom; čuo sam prije nekog vremena pater familiasa koji se, nakon više godina braka, odlučio na ovakvo komplimentiranje svojoj supruzi: Draga, zatražit ću od tebe razvod… na što je draga naglo pozelenjela, pa jedva smogla snage za pitanje: A zašto? Pa, da ponovno malo hodamo i da te zaprosim te da se ubrzo opet vjenčamo, ti ludice jedna, bio je odgovor supruga! Osječki bračni par iz ove grupe odlučio se također, nakon niza godina što su u braku, za novu svadbu, ali bez stresa za partnera od onako neuobičajeno izraženog komplimentiranja, i sa znatno pojednostavljenim birokratskim postupkom od upravo navedenog primjera dakle BEZ prethodnog razvoda. Pa gdje je idealno za momačku i djevojačku večer ako ne u karizmatičnoj Toscani?! I to u području vinske ceste (strada del vino) Costa degli Etruschi, gdje se nekad klanjalo bogu Fuflunsu. U etrušćanskoj mitologiji Fufluns ili Puphluns bio je bog života biljaka, sreće, vina, zdravlja i rasta u svakome smislu. Fufluns je sin božice Semle, a ekvivalent je grčkog Dioniza odnosno rimskog Bakha.
Fufluns, etrušćanski bog života, sreće, zdravlja, rasta u svakome smislu, ekvivalent grčkog Dioniza i rimskog Bakha
Upravo uz famozni podrum Ornellaia ukazao se idealni ambijent za snimku golupčića, veselih na njihovu bračno-predbračnom putovanju. U sklopu projekta kojim vezuju vino (kao umjetničko djelo) s drugim oblicima umjetnosti, u Ornellaiji imaju dosta postavljenih umjetničkih kreacija nastalih na konceptu opisa u jednoj do najviše tri-četiri riječi karakteristika svake berbe na tome imanju, a instalacija s porukom napravljenom šišanjem zimzelenog grmlja u obliku slova i postavljena ispred ulaza u podrum Ornellaia sastoji se od dobro nam poznatih riječi s lijepog završetka svake bajke: …HAPPILY EVER AFTER (… i tako su dugo živjeli sretno…).
Boravak u povijesnome kraju znanom po Etrušćanima ali i po Bakhovu nektaru doista je i iskorišten – uz slavonski kulin, kulinovu seku, šunku kuhanu u ružičastome vinu (trebalo ga je 12 litara!), minestrone te slavonsko i toskansko vino – i za djevojačku i momačku večer! Istovremeno i u istoj prostoriji samo za različitim stolovima (dakako, muški i ženski) u hotelu Carlo’s smještenome ni manje ni više nego u pjesnikovu mjestu Castagneto CARDUCCI, nazvanom tako u čast znanom talijanskom poeti Giosuéu Carducciju koji je tamo nekoliko godina živio u svojoj mladosti te koji je tom području i posvetio više svojih stihova!… Che romantico!…
Toskanska momačka i djevojačka večer, u istoj dvorani ali za različitim stolovima
Ideja baš za ovo putovanje u domovinu Etrušćana, inače kao slijed mojih mnogogodišnjih redovitih hodočašćenja u veljači u Toscanu na prezentacije novih berbi iz tamošnjih brojnih vinogorja, pala je lani krajem proljeća, nakon što sam bio organizirao putovanje u tu glasovitu između ostaloga i vinorodnu talijansku regiju za jednu drugu grupu, u kojoj je bio i trojac iz ove sadašnje grupe, ono vinsko putovanje im se toliko dopalo da su ta trojica inzistirala da se Toscana ponovi, i to uz pratnju njihovih supruga. Prošlogodišnje putovanje bilo je po oblasti Chianti classica, a budući da su dvojica iz grupe duboko uključeni u produkciju grožđa i vina i da rade sa sortama Merlot, Cabernet sauvignon, Cabernet franc i Syrah, predložio sam za ovogodišnje putovanje oblast oko mjesta Bolgheri i Castagneto Carducci koju na Apeninskom poluotoku rado nazivaju talijanskim Bordeauxom baš zato što se tamo uvelike uzgajaju upravo ti netom spomenuti kultivari, a i stoga što vina odande od unatrag kojeg desetljeća nose svjetsku slavu. Znajući da mentalitet žena duboko karakterizira želja za šopingom, bio sam malo sumnjičav u uspjeh čisto vinskog i gastronomskog programa s grupom u kojoj ima (toliko) pripadnica nježnog spola, međutim kako je vrijeme na putovanju odmicalo sve je više bilo jasno da je ovu kompletnu ekipu lakše odijevati nego hraniti te da s osobitom klasičnom ženskom željom za šopingom (krpica) – neće biti problema!
Consorzio per la tutela del vino Bolgheri doc
Bilo je, štaviše, doista lijepo vidjeti kako je cijela ova relativno velika grupa s pažnjom slušala vodiče, naše domaćine, s kojima smo u gotovo dvosatnim programima obilazili vinske posjede i degustirali vina. Primijetila su to sva četiri naša domaćina, i nekoliko dana nakon što smo se vratili kući od svih njih dobio sam e-mailove s pohvalama ekipi. U više mi se, međutim, navrata prije događalo to da sam u prestižnim podrumima vani bio s manjim, i muškim grupama, k tome i s osobama koje su profesionalno vrlo tijesno vezane uz vinogradarstvo i vinarstvo a na izvoru mogućih novih saznanja i stjecanja korisnih iskustava za svoj budući rad pokazivale su – slabu zainteresiranost za ono što govori vodič (nekim slučajevima vodiči su bili ili vlasnik vinarije ili glavni enolog!), k tome pojedinci bi se odvojili da bi čavrljali o nekim svojim temama, čekajući nestrpljivo da na red dođe, dakako, degustacija.
Viale dei Cipressi: zaista impresivna aleja čempresa koja vodi do Bolgherija
Priču sam eto i počeo malo familijarnim načinom upravo da bih odmah u startu dočarao kako se vani renomirane vinske kuće – ako su uopće i otvorene za posjete široj publici – postavljaju prema posjetiteljima. Svi spomenuti i ovom prilikom posjećeni posjedi tražili su me da im predstavim članove grupe po profesijama i ugrubo po pozicijama gdje rade, kako bi stekli predodžbu koga primaju u goste, pa se tako i pripremili za doček. Na vinske posjede ovakvoga statusa nije jednostavno ući, iako se na imanjima otvorenima za posjete obilazak i degustacija i skupo naplaćuju. Primjerice, Ca’ Marcanda od Angela Gaje do nedavno je bila zatvorena za posjete osim ako je riječ bila o vinskim trgovcima, sommelierima i novinarima s prijedlozima za kakav konkretan posao. Unatrag otprilike godinu dana Ca’Marcanda otvorila je svoja vrata za posjete, ali samo za osobe profesionalno vezane uz vino, s time da se ulazak plaća a novac ide u dobrotvorne svrhe. U svakom slučaju, nužno je najaviti se, domaćin kad već nekoga prima i potroši svoje vrijeme na vođenje grupe cijelim kompleksom voli da se i posluša što ima za reći, dakle, logično, preferira zainteresirane posjetitelje, posebice one na bilo koji način profesionalno vezane uz eno-gastronomiju. Ako domaćin nema pojma tko mu dolazi, posjetitelj ne treba očekivati tretman na višoj razini od onog korektnog ali ipak klasičnog šturog odrađivanja za turista, a s kojega posjetitelju ostaje uglavnom tek sjećanje samo na masno plaćenu cijenu, dakako jer vina tih podruma su vrlo skupa.
Bolgheri, zahvaljujući vinu – Supertoskancima – od anonimnog mjesta postalo je svjetski poznato
U svim podrumima osim u jednome, pa i u spomenutoj Ca’ Marcandi, program s obilaskom i objašnjenjima te s degustacijom za nas je bio besplatan! To što je u tome jednome trebalo platiti degustaciju mogli smo prihvatiti kao svako zlo za jedno dobro, kao malu školu vezano uz prihvat posjetitelja. Cjenik Le Macchiole jasno kaže, pa tko voli, nek’ izvoli: jedna je temeljna opcija kušanje dvaju uzoraka, a druga je kušanje triju uzoraka, grupa se opredijelila za po tri uzorka po osobi: Bolgheri Rosso, Paleo rosso i Scrio rosso. U toj kategoriji su, opet, dvije opcije: ako grupa broji od jednoga člana do pet članova, tada se za ta tri uzorka treba platiti po 45 eura po osobi, a ako grupa broji više od pet članova cijena je 40 eura po osobi. Mi smo imali priliku kušati pet uzoraka – one upravo spomenute s time da smo Paleo dobili iz dva različlita godišta, razlika je u starosti vina bila četiri godine, na kraju je, kao kruna, jer se pokazao najboljime – stigao i Messorio Merlot, ta je boca bila dar od domaćina. Vina nas je kušalo 16, naime vozač minibusa dakako radi sigurnosti u prometu bio je isključen iz degustacije vina, a ja sam uživao status gosta kuće, dakle račun za 15 osoba za koje je rastočeno ne više od po jedne butelje od svake spomenute etikete, iznosio je nešto iznad 600 eura. Za usporedbu, toliko odnosno možda nekih stotinjak eura više iznosili su u prosjeku i za cijelu grupu od 17 osoba računi za vrlo dobar i obilat tipičan toskanski obrok s tri slijeda (uključujući i famoznu bisteccu fiorentinu) i s po nekoliko butelja vina u domaćem restoranu što u Bolgheriju vrlo često funkcionira i kao vinoteka, izlog ponajprije etiketa domaćih proizvođača…
Evo i pobliže o tome gdje smo bili, što smo vidjeli, pa i naučili.
Osnovne podatke o vinorodnome kraju, proizvođačima i apelacijama priredio je Federico Zileri Dal Verme s imanja Castello di Bolgheri. Zileri je predsjednik Konzorcija za zaštitu vina Bolgheri doc a njegov glavni operativac je Riccardo Binda, direktor toga tijela. Inače, dopredsjednici Konzorcija su Cinzia Merli (Le Macchiole) i Antonino Tringali-Casanuova, a članovi Upravnog odbora su Claudio Palchetti (Guado al Tasso), Leonardo Raspini (do nedavno l’Ornellaia), Priscilla Incisa della Rocchetta (Tenuta San Guido), Michele Satta, Giorgio Meletti Cavallari, Iacopo Alfeo (Ceralti), Martina Chiappini (Chiappini), Marilisa Allegrini (Poggio al Tesoro).
Ćelna imena vina iz Bolgherija i osnivaći Konsorzija za vino Bolgheri doc, slijeva: markiz Niccolo Incisa della Rocchetta (Tenuta San Guido), markiz Lodovico Antinori (prvi vlasnik Ornellaije, danas gazda Tenute di Biserno), Pier Mario Melletti-Cavallari (nekad Grattamacco), Michele Satta s posjeda s istim imenom, i markiz Piero Antinori
Zdravica s Riccardom Bindom, direktorom Konzorcija za vino Bolgheri doc
Aktualni predsjednik Konzorcija Federico Zileri dal Verme
Tako to funkcionira u udrugama vinogradara/vinara vani: predsjednik, dopredsjednici i članovi Upravnog odbora ili vijeća su predstavnici vinskih posjeda i oni kreiraju politiku u vinskoj branši na svom vinorodnom području, a direktor Konzorcija je angažirani profesionalac koji ne mora biti vinogradar i vinar ali mora puno znati o profesijskim problemima proizvođača kao i o samome vinu, njegov je zadatak da se pobrine da se u djelo provedu smjernice dobivene od članova Upravnog odbora i predsjednika Konzorcija.
Vinorodni kraj po kojemu glavna apelacija nosi naziv – Bolgheri denominazione d’origine controllata ili skraćeno doc, nalazi se nešto manje od stotinjak kilometara jugozapadno od Firenze, u provinciji Livorno, pedesetak kilometara jugoistočno od grada Livorna, a tek nekoliko kilometara udaljen od pješčanih plaža nekako na granici između Ligurskoga i Tirenskog mora. Gotovo u ravnini zapadno od obalnog područja kojemu kao plaži gravitiraju mjesto Bolgheri i općinsko središte Castagneto Carducci je francuski otok Korzika. Bolgheri je inače smješten u podnožju brda zvanoga Colline Metallifere, južno od mjesta Bibbona. Colline metallifere je grupa brežuljaka koji se protežu kroz četiri toskanske provincije – Livorno, Pisa, Siena i Grossetto. Nazvane su tako jer su bogate metalima i mineralima. Još su drevni Etrušćani tu imali rudnike za iskopavanje rude. Vrhunac aktivnosti bilježi se u 19. stoljeću, međutim taj intenzitet nije dugo trajao…
Bolgheri je od unatrag nekoliko desetljeća internacionalno slavan, a to je postao nakon jedne povijesne degustacije koju je 1974. organizirala revija Decanter a na kojoj je šest godina staro vino Sassicaia pobijedilo u konkurenciji 33 vina bordoškoga tipa iz 11 zemalja. Prije toga događaja, Bolgheri je bio u međunarodnim okvirima sasma anonimno područje u kojemu se proizvodilo tek obično i jeftino bijelo, ružičasto i crno vino, crno mahom od talijanske sorte Sangiovese. Zahvaljujući karakteristikama tla s dosta šljunka i kamenčića te mikroklime s puno sunca, malo oborina i s konstantnim vjetrićem s mora, ovdje jako dobro mogu uspijevati i, štaviše, davati odličan rezultat u vinu, kultivari porijeklom iz Bordeauxa kao Cabernet sauvignon, Cabernet franc, Merlot, Petit verdot. I na njihovim leđima pronesena je ta slava mjesta. Odavde potječu globalno najpoznatiji tzv. Supertoskanci, vina koja po prijašnjem pravilniku o apelacijama nisu mogla nositi oznaku doc jer su bila rađena od stranih sorata koje tada tu nisu bile dopuštene, i na tržište su mogla jedino kao vino da tavola, stolno vino. Američki i engleski vinski pisci i kritičari ubrzo su otkrili početak proizvodnje francuskih vina u Bolgheriju, prepoznali su vrijednost te kapljice i bilo im je smiješno predstavljati je u kategoriji stolnoga vina koja sugerira nisku kvalitativnu razinu, pa su ih prezentirali kao Super Tuscans, supertoskance. S vremenom i nadležni za apelacije u Italiji uvidjeli su da je besmisleno ta vina, koja su visoko odskakala kakvoćom od drugih lokalnih uradaka označenih kao doc a i na međunarodnom tržištu su postizala vrlo visoke cijene, svrstavati u grupu stolne kapljice, pa im je priznato pravo na doc, dakako na podlozi pravilnika o proizvodnji. Među najpoznatijim supertoskanacima su oni proizvedeni na posjedima Tenuta San Guido Sassicaia, l’Ornellaia, Ca’Marcanda i Guado al Tasso. Više supertoskanaca i danas ne nosi oznaku doc, jer od unatrag određenog vremena imaju mogućnost alternative – oznaku Toscana indicazione geografica tipica (= indikacija geografske tipičnosti) odnosno igt, uvedenu za odlična vina koja nisu rađena po pravilniku Bolgheri doc nego sa željom da budu, nazovimo to tako, slobodni umjetnički izričaj autora tj. vlasnika imanja.
Površina po trsjem: ukupno (apelacije doc te igt): 1.220 hektara od kojih 1.050 ha pokriva oznaka Bolgheri doc, a 170 Toscana igt. U Konzorciju je 40 proizvođača.
U sortimentu Bolgheri doc je 90 posto crnih kultivara, od čega je 40 posto Cabernet sauvignona, 25 posto Merlota, 10 posto Cabernet franca, sedam posto Syraha, oko šest posto Petit verdota i dva posto Sangiovesea.
Prvi dan u Bolgheriju, Enoteca Tognoni, odličan ručak. Došao nas je pozdraviti Massimo Piccin, vlasnik vinskog posjeta Sapaio
Unutar 10 posto bijelog sortimenta nalaze se Vermentino, sa sedam posto, Sauvignon bijeli s dva posto a jedan posto su ostali kultivari.
Apelacijska oznaka doc počiva na Konzorcijskom pravilniku (Talijani to nazivaju Disciplinare), s pravilima ponašanja u vinogradu i podrumu kako bi se postigla stilska homogenost u organoleptičkom izričaju vina što treba biti raprezentant tipičnosti za teritorij. To je ono što kod nas nedostaje.
Oznake geografskog porijekla i geografske pripadnosti vinogorju Bolgheri su Bolgheri bianco, rosato i rosso doc, Bolgheri superiore doc i Bolgheri Sassicaia doc. One obuhvaćaju administrativni teritorij općine Castagneto Carducci istočno od državne ceste Aurelia. Bolgheri Sassicaia doc odnosi se na vrlo usko brežuljkasto područje uz mjesto Bolgheri. Predviđeno je da vina budu i jednosortna i mješavine propisanih kultivara po određenim postocima pojedinog kultivara, već kako u okviru pravilnikom postavljenih mogućnosti postotaka želi vlasnik imanja. Propisano je da vina budu suha.
Evo po Pravlniku koje su sorte u igri i u kojim postocima, a za apelacije Bolgheri bianco doc, Bolgheri rosato doc, Bolgheri rosso doc te, od berbe 2011, za Bolgheri rosso superiore doc kao kvalitativni rang iznad, kao i za još viši razred – apelaciju Bolgheri Sassicaia doc:
Bolgheri bianco doc (bijelo) može se sastojati od 0 do 70 posto sorte Vermentino, 0 do 40 posto sorte Sauvignon, 0 do 40 posto sorte Trebbiano toscano i od do 30 posto drugih lokalnih bijelih kultivara. Apelacija Bolgheri Vermentino doc predvidja ili čistu tu sortu ili Vermentino do najmanje 85 posto. Isto vrijedi i za Bolgheri Sauvignon doc.
Kod ružičastih i crnih vina – Bolgheri rosato doc, Bolgheri rosso doc, Bolgheri Rosso superiore doc situacija je sa sortama sljedeća: od 0 do 100 posto Cabernet Sauvignon; od 0 do 100 posto Merlot, od 0 do 100 posto Cabernet Franc, dakle vino od tih triju sorata može biti i 100 posto jednosortno. Što se tiše Syraha odnosno Sangiovesea, oni smiju biti samo u mješavinama, i to zastupljeni s najviše do 50 posto. Druge komplementarne sorte, primjerice Petit verdot, smiju ići opsegom tek do 30 posto.
Za apelaciju Bolgheri Sassicaia doc nužno je rabiti najmanje 80 posto Cabernet sauvignona.
Evo i što se tiče količine grožđa po hektaru i najranijeg dopuštenog izlaska vina na tržište,
Za Bolgheri bianco doc najviši dopušteni prinos propisan je na 120 kvintala ili 12 tona po hektaru. Za Bolgheri rosato (ružičasto) i Bolgheri rosso (crveno) gornji limit je 90 kvintala ili devet tona. Razina iznad je Bolgheri superiore doc, tu je dopušteni maksimum 80 kvintala, dok je za Bolgheri Sassicaiju doc limit 70 kvintala ha.
Što se pak tiče dozrijevanja vina i njihova izlaska na tržište – Bolgheri rosso doc ne smije van iz podruma prije 1. rujna u godini što slijedi berbu. Bolgheri superiore doc mora, da bi dobio dopuštenje za izlazak na tržište, sadržavati najmanje 12,5 vol % alkohola a na dozrijevanju ima provesti najmanje dvije godine počevši od 1. siječnja u godini što slijedi berbu. Od tih dvije godine vino mora biti najmanje godinu dana u hrastovim bačvama. Bolgheri Sassicaia doc, koje se mora sastojati od najmanje 80 posto sorte Cabernet sauvignon s time da kad se dodaju druge sorte, dakle do najviše mogućih 20 posto, one moraju biti crne. Minimalno dozrijevanje je takodjer dvije godine počev od 1. siječnja u godini što slijedi berbu a vino od tih dvije godine mora najmanje 18 mjeseci proboraviti u hrastovim bačvicama zapremnine 225 litara.
Godišnja proizvodnja vina kreće se oko 5,6 milijuna butelja, od čega na bianco (bijelo) doc otpada 450.000 boca, na ružičasto 250.000 boca, na Rosso (crno) doc 3.950.000 boca te na Rosso superiore i na Sassicaiju milijun butelja
Konzorcij inače čine: Guado al Tasso – Marchese Piero Antinori; Ornellaia – Gruppo TDT, Tenute di Toscana/marchese de’ Frescobaldi; Cà Marcanda – Angelo Gaja; Tenuta San Guido – Marchese Niccolò Incisa della Rocchetta; Tenuta Argentiera – Corrado i Marcello Fratini; Castello di Bolgheri – Conte Zileri Dal Verme; Poggio al Tesoro – Marilisa Allegrini; Donna Olimpia – Guido Folonari; Campo al Mare – Ambrogio i Giovanni Folonari; Tenuta dei Pianali – Niccolò Marzichi Lenzi; Casa di Terra – Giuliano Frollani; Michele Satta; Le Macchiole – Cinzia Merli; I Greppi – Bianca Cancellieri i Alessandro Landini; Caccia al Piano – Franco Ziliani (Berlucchi); Sapaio – Massimo Piccin; Campo alla Sughera – obitelj Knauf; Grattamacco – Claudio Tipa (Collemassari); Villa Pavoniere – Tenute Guicciardini Strozzi; Aia Vecchia – obitelj Pellegrini; Ceralti – Iacopo Alfeo; Ferraris Iris – obitelj Ferrari; La Cipriana – obitelj Fabiani; Batzella – Franco Batzella; Banfi; Fabio Motta; Chiappini – Martina Chiappini; Di Vaira; Giorgio Meletti Cavallari; Terre del Marchesato – Maurizio Fuselli; Donne Fittipaldi – Maria Menarini; Le Fornacelle – Stefano Billi; Antonino Tringali-Casanuova; I Luoghi – Stefano Granata; Le Grascete – Paolo Valagussa; Mulini di Segalari – Marina Tinacci; Serni Fulvio Luigi; Podere Greppi Cupi – Rosa Gasser; Villanoviana – Marco Belli; Eucaliptus – Dario Di Vaira.
TENUTA SAN GUIDO/SASSICAIA
Evo nas na posjedu Tenuta San Guido Sassicaia, od kojega je sve uvis – kako sa sadnjom trsja na većoj nadmorskoj visini na brdu tako i s renomeom vina i cijele zone te cijenom butelja – i krenulo.
Kultna Sassicaia, koja je bitno izmijenila sudbinu Bolgherija – nabolje!
Kao osobito zaslužan za preokret pamtit će se markiz Mario Incisa della Rocchetta, inače pijemontskih korijena, i veliki ljubitelj i uzgajivač rasnih trkaćih konja, suvlasnik tada jednog od najboljih trkaćih konja onoga vremena zvanog Ribot. Još 1920. godine markiz Mario Incisa della Rocchetta sanjario je o tome da u Italiji kreira punokrvno plemenito vino (izraz punokrvno dolazi dakako od njegove strasti prema – punokrvnim konjima) a, u ono vrijeme, za njega i za tadašnju aristokraciju sinonim takvog vina bili su ponajbolji bordoški crnjaci. Markiz, koji je studirao u Pisi i tamo, na imanju vojvoda Salviati, kušao vina koja je zapamtio po bouquetu odležanih bordoških crnjaka, 1940. doselio je za stalno sa suprugom iz Pijemonta u Toscanu i skrasio se na imanju San Guido, u sklopu kojega je posadio cijepove dobivene od plemki iz starog nasada vojvode Salviatija. Kad je napokon proizveo prvo vino, markiz Mario zaključio je da je bouquet caberneta upravo takav kakav je tražio. Markiz je uočio velike sličnosti između tla na njegovu toskanskome imanju, koje je s dosta kamena pa je vinogradska pozicija i prozvana Sassicaia (talijanski izraz sasso znači kamen), i onoga bogatog šljunkom gdje su glasoviti bordoški vinogradi, i nije oklijevao: ubrzo je novu, i oveću površinu ispunio upravo Cabernet sauvignonom.
Markiz Niccolo Incisa della Rocchetta, sadašnji vlasnik Tenute San Guido: veliki ljubitelj vina ali i rasnih trkaćih konja
Tenuta San Guido, vinograd Sassicaia, na brdu
Kamenje iskopano iz tla vinograda Tenute San Guido
A na taj se potez lokalno tada gledalo kao na herezu i pravo svetogrđe.
Markiz, koji je pomno pratio razvoj vina u boci, uvidio je da je s odležavanjem u butelji vino osjetno dobivalo na kakvoći. Obitelj i prijatelji ohrabrivali su ga da ustraje u toj svojoj proizvodnji. Sassicaia je prvi put službeno stavljena na tržište tek 1968. godine!
Simpatična Elena Bracchini dočekala nas je i bila nam sjajan domaćin. Najprije je uz kartu prezentirala imanje San Guido, ukupne veličine 2500 hektara
Na posjedu Tenuta San Guido vrlo nas je srdačno primila Elena Brachini, koja objašnjava kako se dugo vremena proizvodnja Sassicaije odvijala u Castiglioncellu, ali, kako je postupno sađeno novo trsje, na nizinskim položajima, trebao je novi podrumski prostor. Proizvodnja i dozrijevanje premješteni su u moderan podrum na drugoj lokaciji, konkretno u impresivnoj Aleji čempresa koja vodi prema mjestu Bolgheri. U toj aleji nalazi se, zasađeno s obje strane ceste, ukupno oko 2500 čempresa.
U tom novom podrumu za alkoholno vrenje uvedene su posude od inoksa s mogućnošću kontrole i regulacije temperature, velike drvene bačve od prije nisu dovezene, a za dozrijevanje su se počeli rabiti barriquei francuske proizvodnje.
Tenuta San Guido prostire se u dužini od 13 kilometara s morske strane prema brežuljcima (Colline metallifere), i pokriva oko 2500 hektara, unutar kojih su vinogradi, površine s drugim poljoprivrednim kulturama, šuma i rezervat za divlje životinje, pašnjaci na kojima pasu rasni trkaći konji…. Vinogradi Tenute San Guido obuhvaćaju ukupno oko 90 hektara, a smješteni su na pozicijama izabranima po posebnim njihovim karakteristikama u smislu sastava tla, nagiba i izloženosti suncu.
Za vino Bolgheri Sassicaia doc konzorcijski pravilnik predviđa dozrijevanje isključivo u barriqueu. Snimka za sjećanje iz barricaije
Dio trsja – primjerice na pozicijama Mandrioli i San Martino – nalazi se na padinama, na nadmorskoj visini od 200 do 300 metara, a dio trsja je niže, na visini od oko 80 metara.
Na odlasku, suvenir domaćinu: vina iz produkcije Jakobovića i Sibera
Ključna za dobro dozrijevanje je klima. Ovdje se uvelike, kao pozitivno, osjete utjecaji s mora. Brdo pak s druge strane pruža zaštitu od mogućih hladnih prodora sa sjevera. Pozicioniranje vinograda na različitim mjestima i na nadmorskim visinama važan je faktor u postizanju kompleksnosti vina. U berbi pruža, zavisno o meteorološkim uvjetima i stupnju zrelosti grožđa, širi i bogatiji izbor mogućnosti. I istraživanja koja je nedavno provela ekipa stručnjaka sa sveučilišta u Pisi potvrdila su da su vinogradi Tenute San Guido s obzirom na nijanse u razlikama u tipovima tla, nagibu i ekspoziciji jedinstveni u usporedbi s vinogradima u okolici. Proizvodnja grožđa na Tenuti San Guido kreće se oko 5,5 tona po hektaru. Sustav obrade vinograda i nizak prinos rezultiraju zrelim zdravim grožđem bogatim sladorom, taninom i ekstraktom. Agronom Tenute San Guido ali i direktor proizvodnje je Carlo Paoli.
Godišnja proizvodnja vina Sassicaia vrti se oko 200.000 butelja. Uz kultnu Sassicaiju tu su još i vina Guidalberto i Le Difese.
Pročelje zgrade novog podruma San Guido – moderno…
…a uz ulaz u restoran/vinoteku Sassicaia u susjedstvu podruma – sa štihom povijesti
U vinogradarsko-vinarskoj oblasti Bolgheri uz bordoške vinske sorte usvojili su još nešto svojstveno Bordeauxu: vina se dijele na tzv. prvo (le premier vin; first wine) i drugo (le seconde vin; the second wine). Prestižna Bolgheri Sassicaia doc je dakako prvo vino kuće, drugo vino kuće je Guidalberto igt Toscana, a Le Difese, također s oznakom igt Toscana, je bazno. Ta vina moguće je kupiti i u Hrvatskoj, uvoznik je tvrtka Acrobat.
O Sassicaiji, kao zasebnoj apelaciji, već je rečeno, evo sada i o ostalim dvama vinima: Guidalberto (sad je aktualna na tržištu berba 2013.) mješavina je 60 posto cabernet sauvignona i 40 posto merlota. Na dozrijevanju provede između 15 i 18 mjeseci uglavnom u rabljenom barriqueu, tek oko pet posto vina bude iz novih bačvica od američkog hrasta, prije izlaska na tržište vino odstoji u podrumu oko tri mjeseca u butelji. Vrlo lijepo, kompleksno vino ali i poprilično skupo – u restoranu-vinoteci Tenute San Guido, vis à vis novog podruma, cijena mu je u maloprodaji oko 40 eura. Le Difese kao bazni proizvod, kojega se napuni oko 300.000 butelja a boca kojega u istom lokalu stoji 18 eura, mješavina je 30 posto sangiovesea i 70 posto cabernet sauvignona, 12 mjeseci dozrijeva u barriqueu i još pola godine bude u boci u podrumu prije puštanja na tržište.
TOSKANSKE DELICIJE: Cvjetovi buče punjeni smjesom na bazi repova od račića
Lasagne s patlidžanima
Ragu od vepra
Tagliata – veći dio famozne bistecche fiorentine
_____________________________________
HRVATSKA MALA SASSICAIA – Može li Hrvatska imati – Sassicaiju?
A – zašto ne?
Terena s dosta vapnenca pa i s jačim udjelom kamena sigurno imamo, enologe i proizvođače sposobne za produkciju visokokvalitetnih vina također imamo, međutim svakako je premalo onih vinara koji u dovoljnoj mjeri razmišljaju o dodanoj vrijednosti visokokarakterne kapljice. Rekao bih da je to iz više razloga, primjerice: nedostatak sredstava za gradnju dovoljno velikih podruma s nužnim većim prostorom za njegu i potom odležavanje vina u boci, opredjeljenje proizvođača za rani izlazak na tržište u nadi da će brže doći do povrata novca potrebnog za ulaganje u tekući posao ali i promatranoga dijelom i kao zarada, zatim sklonost, lako moguće i zbog slabije opće kupovne moći stanovništva, većine potrošača na našem tržištu prema čim mlađem vinu čak do mjere kad se može rabiti izraz eno-pedofilija, ljubav brojnih potrošača još uvijek izraženu više prema količini nego prema kvaliteti… Kočnica je i u tome što su hrvatski proizvođači neskloni međusobnoj poslovnoj suradnji i kvalitetnoj samoorganizaciji u branši po užim vinorodnim područjima a koja putem vina treba afirmirati i cijeli kraj-zavičaj dotične kapljice, nezgoda je i u tome što mnogi od njih nisu vični prikladnom animiranju javnosti za svoj proizvod, nezgoda je i u tome što Hrvatska nema kvalitetnu operativnu krovnu marketinšku organizaciju izraslu na temeljima lokalnih i regijskih udruga i neophodnu za, napokon, i uspostavu na internacionalnoj sceni renomea Croatiae kao vinske zemlje.
Pa je, koliko god nam se ulaskom u Europsku uniju otvorilo tržište od nekoliko stotina milijuna potencijalnih kupaca, bez ostvarenog odgovarajućeg imagea, izvan granica Hrvatske teško plasirati hrvatsko vino. Uvoznici, osim ako je riječ o onima koji su hrvatskih korijena i zaposlenih vani, teško se odlučuju na uvoz (posebice) skupljih hrvatskih vina mada imamo mi i onih skupih vina kod kojih je viša cijena sasma u skladu sa sadržajem boce. Istodobno, potrošači u drugim državama, osim opet ako nisu naši gastarbajteri, teško se odlučuju za kupnju hrvatskoga vina, posebice onoga skupljega koje bi kakvoćom i zavrijedilo skuplju kupnju, naime ne(dovoljno) prepoznaju Hrvatsku kao zemlju vina, ne poznaju hrvatska vinorodna područja, jednostavno ne znaju što ih u boci koju kupe na nepoznato čeka, pa radije, kad biraju kapljicu iz zemlje što nije njihova, idu na sigurno i kupe nešto talijansko, francusko, španjolsko…
Sassicaia, te Mala hrvatska Sassicaia – cabernet sauvignon 2009 od Franka Radovana
A, zašto sam ovome okviru dao naslov s izrazom Sassicaia? Pa, nedavno sam na posjedu Tenuta San Guido dakako imao prilike kušati Sassicaiju (ponavljam: naziv dolazi od sasso=kamen, a upravo to vapnenasto tlo vinograda odakle je grožđe za vino Sassicaia obiluje i kamenom; sorte u Sassicaiji su Cabernet sauvignon 85 posto i ostatak Cabernet franc), potom sam nekoliko dana po povratku kući imao prilike kušati jedan cabernet sauvignon od samozatajnoig ali dokazano uvijek solidnog i pouzdanog istarskog vinogradara/vinara Franka Radovana, i – gle ugodnog iznenađenja: ta njegova kapljica pokazala se vrlo zanimljivom i karakternom (što me nije začudilo jer poznajem Radovanova vina), ali i u organoleptici s mnogo sličnosti sa Sassicaijom, da mi je odmah napamet pao naziv – Mala hrvatska Sassicaia! Elegantno i kompleksno vino, na nosu i u ustima tipičan cabernetski štih, ali i ponešto drukčiji ukupni dojam od uobičajenog i ustaljenoga, mineralno, s notom koju daje vrijeme i s poljupcem kože, tanin još i te kako živ ali uglađen, kapljica je kompliciranija od brojnih današnjih vina na tržištu od iste sorte, ne lovi na snagu i nabildanost te vaniliju u nosu i slast u ustima, dapače obratno: igra na kartu slanoga i dobre ukupne kiselosti u funkciji svježine.
Gdje su sličnosti u uvjetima nastanka obaju vina a gdje neke razlike? Vino Sassicaia o kojem govorim je iz 2012 godine, a ovaj Radovanov Cabernet sauvignon iz 2009. Za šest godina staro, vino od Radovana pokazalo je nevjerojatnu svježinu. Tlo Sassicaije je vapnenasto i karakterizira ga prisustnost dosta kamena, Radovanovo tlo je pak, rekao mi je, duboka crvenica također s udjelom kamena. Lokacija vinograda u oba slučaja je relativno bliza moru, nadmorska visina nešto je veća kod Sassicaije. Prinosi u oba slučaja su oko kilogram do maksimalno 1,5 kilogram po trsu. Dužina maceracije približno jednaka – kod Sassicaije 15 dana, kod Radovana možda koji dan manje. Oba vina prošla su alkoholnu fermentaciju i malolaktiku u cisterni od inoksa u uvjetima kontrolirane i dirigirane temperature, kod Sassicaije je maksimum bio 31 Celzijev stupanj. Vino Sassicaia potom je dozrijevalo 24 mjeseca u barriqueu, a Radovanov Cabernet sauvignon 2009 također u barriqueu (1/3 novome) ali 12 mjeseci, dakle upola manje. Moguće je i da je zbog kraćeg boravka u oksidativnim uvjetima u bačvici ali zacijelo i zahvaljujući umijeću pri punjenju kao i dobrome čepu tri godine stariji Cabernet sauvignon i dalje, danas, s mnogo živosti, bez natruha starine i trunke umora, recimo da mu je nešto duže trebalo da bude spreman za piće nego što to sada treba Sassicaiji. Oba vina imaju lijepi potencijal i za daljnje odležavanje. Sassicaia – zna se, ali – Bravo, Franko!
Velika je međutim razlika u njihovoj maloprodajnoj cijeni: dok se Sassicaia uspješno prodaje po 150 eura u vinoteci u Bolgheriju a kod nas je u vinoteci Svijet vina u Boćarskom domu više od 1000 kuna, dotle je onome što bi, barem po berbi 2009, moglo nositi epitet Mala hrvatska Sassicaia, maloprodajna cijena – desetak puta manja… ■
__________________________________
CA’ MARCANDA
Angelo Gaja
Još je jedna istaknuta ličnost iz Pijemonta stigla u Toscanu po vinskom pitanju. To je Angelo Gaja, čije je sjedište u Barbarescu a tamošnje vinogradsko mu se carstvo prostire na stotinjak hektara pod trsjem unutar apelacija Barbaresco i Barolo. I Angelo je pokazao određenu naklonost prema francuskim sortama, konkretno prema crnima iz bordoškoga područja, kod bijelih bio je i na bordoškoj i na, s obzirom na geografsku blizinu Burgundije Pijemontu, burgundijskoj strani, tako da u Pijemontu ima zasađene i Cabernet sauvignon, i Sauvignon bijeli i Chardonnay. Zgodna je anegdota iz vremena nakon što je preuzeo vodstvo posjeda ali i iz vremena dok mu je otac još bio aktivan. Tata nije ni za živu glavu dao da se na imanju Gaja sade sorte koje nisu iz Pijemonta, ali Angelo je ipak potiho zasadio parcelu s Cabernet sauvignonom. Kad je otac napokon saznao za sinovljevu nepodopštinu, ljutito je zagrmio dijalektalnim izrazom koji se tamo tada smatrao svojevrsnom psovkom: Darmagi!, a to bi trebalo značiti dovraga. I od tada Gajin pijemontski cabernet sauvignon nosi naziv Darmagi!
Ca’ Marcanda, ulaz u podrum…
…i naša grupa ispred ulaza
Poslovi su dobro išli, reputacija kuće i cijene vina visoke, Angelo Gaja domislio se da bi se mogao i širiti s vinogradima, ali u Pijemontu više nije bilo na izbor slobodnih kalitetnih terena. U inozemstvo mu se nije išlo investirati, i okrenuo se Toscani, gdje se od 1994. kupnjom posjeda Pieve Santa Restituta u Montalcinu posvetio lokalnom Sangioveseu, dakako riječ je o vinu brunello. U Montalcinu Sangiovese daje odličan rezultat i Gaja tu ima dva sjajna, špic-vina – Renninu i Sugharille. Dvije godine kasnije Gaja je postao i vlasnikom imanja u oblasti Bolgheri. Zagrizao je za terene od najviše moguće vrijednosti za proizvodnju visokokvalitetnoga vina, pregovori su s tadašnjim vlasnikom jako dugo trajali, i kad je napokon počela sadnja loze i kad je sagrađen podrum, naziv je i tu bio u skladu s Gajom: i opet je koristio lokalni dijalektalni izraz – Ca’Marcanda, što u prijevodu znači kuća u kojoj se beskonačno pregovara…
Od sadašnjih 120 hektara koliko ih ima u Bolgheriju Gaja je prvih 60 hektara, na terenima s različitim tipovima tla – jedno je bijela a drugo smeđa zemlja, oba s dosta kamena – sadio 1997. godine. Odlučio se za Cabernet sauvignon, Cabernet franc, Merlot, Syrah te Sangiovese u manjoj mjeri. Danas, sa spomenutih 120 hektara koji se prostoru na visinama od 60 do 150 metara a smješteni su nedaleko od morske obale tako da trsje stalno miluje vjetrić s mora koji daje zraka i odmaže stvaranju vlage te time sprječava razvoj bolesti a to znači i da pridonosi smanjenju broja prskanja, proizvodnja vina kreće se oko 400.000 boca. Koristi se samo najbolje grožđe.
Ca’ Marcanda: pogled na vinograd…
… te pogled općenito na krajolik uz podrum
Vrlo interesantan je Gajin podrum Ca’Marcanda, gdje nas je dočekala sjajna – predana i elokventna – vodičica Valentina Montanari. Podrum je projektirao Gajin prijatelj arhitekt Giovanni Bo iz pijemontskog grada Asti. Vanjštinom od kamena, građevina je vrlo lijepo uklopljena u prirodni ambijent, a unutra je, na 9500 četvornih metara površine, sve u vrlo modernome stilu, ne samo estetski sjajno nego i do maksimuma funkcionalno. Budući da je ukupna proizvodnja postavljena na nekoliko prostornih razina/etaža do najviše moguće mjere nakon prihvata grožđa rabi prednost slobodnog pada. Podrum je ukopan u zemlju i osim pročelja s ulazom u podrumsku zgradu izvana, s obzirom na lijepo parkovno uređenje s dosta terena s brižljivo pošišanom travom te s oleandrima, kojih je ukupno 18.000, i drugim mediteranskim raslinjem, ne bi se reklo da se ispod, uz uporabu barriquea od 225 litara i tonneauxa od 500 do 700 litara zapremnine, rađa vino, da je tu organzirana ozbiljna vinska produkcija u većem opsegu. Inače, na jednome kraju toga ozelenjenoga prostora koji izgleda kao perivoj, je i prostrani maslinik. Gaja posjeduje ukupno 350 stabala masline ali se ne želi baviti i proizvodnjom ulja, masline obrađuje i kad za to dodje vrijeme pobere lokalni prerađivač koji dio dobivenoga ulja dade zauzvrat obitelji Gaja za njihovu osobnu uporabu.
Barricaia Ca’Marcande. Angelo Gaja međutim sve više rabi veće bačve, tonneaux, zapremnine 500 i 700 litara
Pod dirigentaskom palicom enologa Giovannija Passonija, koji je dosta vremena proveo radeći s Gajinim dugogodišnjim a nedavno umirovljenim enologom Guidom Rivellom, nastaju vina Promis igt sa smeđe zemlje a od merlota 55 posto, syraha 35 posto i Sangiovesea 10 posto, kao introduktivna etiketa u cijelu paletu, zatim, na kvalitativnom nivou iznad, Magari igt, dio od grožđa s bijele a dio od grožđa sa smeđe zemlje, od 50 posto merlota te po 25 posto cabernet sauvignona i cabernet franca, kao i špica, sposobna za dugo odležavanje, mješavina Ca’Marcanda Bolgheri doc, s bijele zemlje s puno kamena, od 50 posto merlota, 40 posto cabernet sauvignona i 10 posto cabernet franca, te s 18 mjeseci dozrijevanja u bačvici i još 12 mjeseci u butelji prije izlaska na tržište.
Domaćin u Ca’ Marcandi bila nam je sjajna Valentina Montanari. Ponudila nam je na degustaciju sva vina kuće, uz iscrpne popratne informacije
Zdravko Jakobović sa suprugom Pavicom te Mladen Siber sa suprugom Dušicom kao proizvođači vina ostavili su i u Ca’ Marcandi svoje uzorke na probu
Le MACCHIOLE
Imanje Le Macchiole, koje sada obuhvaća 24 hektara vinograda i koristi grožđe isključivo iz vlastitih nasada, rođeno je 1983. godine, kao rezultat želje Eugenija Campolmija i Cinzije Merli da svoju strast prema vinu pretvore u san njihova života kroz, tada, vrlo revolucionaran projekt za ondašnji Bolgheri. Zamisao vrlo jednostavna, ali – trebalo joj se prikloniti i u realizaciji: u proizvodnji vina startati od nule, dakle posve od početka, a to znači od vinograda. Uz poprilične investicije vezane uz niz pokusa krenulo se i tu u sadnju kultivara koji onda nisu bili uobičajeni za Bolgheri.
Ispred podruma Le Macchiole, s vlasnicom Cinzijom Merli
– Prva naša butelja izašla je 1987, i sad kao robna marka više ne postoji, a 1989. godine na svijet je došlo vino Paleo rosso, naša prva prava interpretacija novog stila vina Bolgherija – kaže Cinzia Merli. – Devedesete godine bile su ključne za nas: svjesni potencijala terena naših vinograda, uključujući tu njihov smještaj, tlo, klimu i mikroklimu, prešli smo posve na vrlo gustu sadnju kako bismo po hektaru imali i ekonomsku računicu ostaviti na trsu vrlo mali rod što je jamstvo za visoku kakvoću, te donijeli riskantnu odluku o tome da većma proizvodimo 100 posto jednosortna vina. I tako su, 1994. nastali naš merlot Messorio i syrah Scrio. A prvobitni Paleo rosso je 2011. od mješavine sorata postao čisti cabernet franc.
Taman kad je stekao reputaciju i kad se počelo ubirati plodove rada, 2002. Je Eugenio Campolmi napustio iznenada ovaj svijet. Tada Cinzia Merli preuzima kormilo u svoje ruke, učvršćuje ekipu mladih talentiranih osoba na svakom radnom mjestu na imanju, i nameće se i vinom i svojom osobnošću. Profesionalnost u poslu, nadarenost, strast, pedantnost i briga za svaki pa i najmanji detalj u proizvodnom ciklusu resili su i rese i sada Le Macchiole.
Le Macchiole: vinograd tik pored podruma
Već pet godina Le Macchiole nalazi se na kolosijeku biološkog uzgoja i iduće godine posjed bi trebao dobiti i certifikat o tome. Namjera je i posve prijeći na biodinamski uzgoj. Proizvodnja, bazirana na tome da se kako kroz vinograd tako i kroz podrum (dvostruko probiranje grozdova i bobica!) ostvari kapljica što će na najbolji način a ovisno o berbi oslikavati teritorij, obuhvaća pet vina: Paleo Bianco – Toscana igt (od sauvignona i chardonnaya, proizvodi se u vrlo vrlo maloj količini), Bolgheri Rosso – Bolgheri doc, Paleo Rosso – Toscana igt, Scrio – Toscana igt i Messorio – Toscana igt. Vina Le Macchiole od nedavno su također prisutna u Hrvatskoj, preko uvoznika Acrobata.
Le Macchiole: podrum za dozrijevanje vina
Uz to što je u zoni bilo prvo imanje koje je prešlo na visoku gustoću sadnje, Le Macchiole je i prvi posjed koji je stavio jak naglasak na Cabernet franc kao sortu koju se posebno isplati imati u vinogradu. Vinogradi Le Macchiole se mogu podijeliti u dvije veće zone – jedna je sa siromašnijim tlom i s visokim udjelom vapnenca, a druga je s tlom bogatim ilovačom sa svojstvom dosta niskog pH. Tereni su pomno istraženi glede karakteristika koje od njih može dobiti grožđe tj. pojedina sorta, pa onda i vino, na bazi tih karakteristika izabrani su klonovi i podloge za cijepove.
– Iz vremena kad sam prvi put došla ovamo pamtim lijepe prizore površina sa žitom te krasne maslinike, i sve to u blizini mora. Danas je drukčije: otkako je vino odavde počelo dobivati na prestižu krenulo se uvelike u sadnju loze, stizali su investitori sa svih strana. Opći izgled više nije onaj stari, od nekad. Loze je sada mnogo, ali more je dakako ostalo, maslinici su i dalje tu, na brežuljcima ima šume. Šarm se nije izgubio. Vino, koje je posljednjih godina dovelo ovamo mnoge goste odasvud, pomoglo je da se cijeli svijet upozna s našom realnosti. Moramo se ponositi svojim krajem koji je eto duboko inspirirao velikog pjesnika i nobelovca Giosuèa Carduccija. Zato smatram da se uz istraživanje stalno novih mogućnosti vezano uz podizanje kakvoće vina moraju i le Macchiole još jače uključiti u općinske akcije na daljnjoj popularizaciji ovoga kraja i još boljoj valorizaciji njegovih ljepota i proizvoda – kazala je Cinzia Merli.
L’ORNELLAIA
Krenulo je 1981. od legendarne plemenitaške obitelji Antinori, ali u ovome slučaju ne od markiza Piera, nego od njegova brata markiza Lodovica, koji je na neki način osobenjak, na neki način umjetnička, i hedonistička duša. Pričao mi je kako se ljeti nerijetko sa svojom jahtom zaleti i do hrvatske obale Jadrana gdje se jede odlična riba… Za prvog susreta s njime i mojeg prvoga posjeta Ornellaiji, dok je on još bio gazda, dojam je odmah bio da ga ne zanima onaj tek komercijalni proizvod sa šansom da sam sebe prodaje u većem opsegu, nego da ga zanima samo špica. A to sada pokazuje i sa svojim odličnim vinima Tenute di Biserno!
Zaljubljenik u bordoška vina, markiz Lodovico Antinori formirao je početkom osamdesetih ambijentalno prekrasan posjed i pobrinuo se – uz pomoć znanog sjajnog mađarskog (porijeklom iz Eggera) enologa Tibora Gala, koji je poslije poginuo u prometnoj nesreći – za kreaciju nekoliko sjajnih vina iz kategorije Supertuscan, tj. Supertoskanci. A to su u prvom redu Ornellaia, tipičan bordoški blend (cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, petit verdot), te Masseto samo od Merlota, pa potom, opet blend, Le Serre Nuove (iste sorte kao i za Ornellaiju ali s drukčijim opsegom u blendu, dakle sastavljeno, po količinskoj zastupljenosti nabrojano, od vina merlot, pa cabernet sauvignon, cabernet franc i petit verdot, od grožđa ubranog i s mlađih loza u ukupnome nasadu). Unatrag već više godina Lodovico Antinori nije vlasnik ovoga imanja, a od trenutka kad je odlučio prodati Ornellaiju na njenu tronu od svjetski glasovitih vinskih imena našli su se Amerikanac Robert Mondavi i toskanska, također plemenitaška obitelj de’ Frescobaldi. De’ Frescobaldi su u Ornellaiji i sada, oni su otkupili Mondavijeve dionice i vratili imanje u potpuno talijansko vlasništvo. Od 2012. službeni naziv kuće više nije, izvorno, Tenuta dell’Ornellaia, nego samo Ornellaia.
Na cesti Via Bolgherese, koja spaja Bolgheri s Castagnetom Carduccijem, tek par korala od povijesne aleje čempresa kojoj je pjesnik Carducci posvetio svoje stihove, nalazi se Ornellaia. Moderni podrum …
…i jedna od starih gospodarskih zgrada
Uz spomenute vinske špice Ornellaia, prvog vina kuće (le premier vin) koje se danas proizvede oko 140.000 boca a butelja u vinoteci u Bolgheriju stoji 150 eura, i Le Serre Nuove (drugo vino kuće, le second vin) u oko 220.000 boca (butelja je oko 44 eura mpc) te baznog crnjaka Le Volte (merlot, cabernet sauvignon i sangiovese; mpc 18 €) u oko 450.000 boca, od vina tu je i Variazioni in rosso dell’Ornellaia koje se može kupiti jedino direktno na posjedu, i to po 35 eura za butelju (blend koji je svake godine različit a kompozicija ovisi o tome koja je crna sorta iz sortimenta kuće te godine dala najboljih rezultat, naime nje se u cuvée stavlja oko 70 posto; objektivno, mislim da je cijena ipak previsoka, unatoč tome što je vino – kušao sam berbu 2013 u kojoj je dominantan cabernet franc – jako dobro, ali danas je bespredmetno govoriti o cijeni na neki prijašnji način jer uz kakvoću mnogo je i drugih faktora koji bitno utječu na njeno formiranje). Ima i jedno bijelo vino – Poggio alle Gazze (sauvignon 70 posto, viognier 12 posto te kao ostatak vermentino i verdicchio). Kuća Ornellaia je na tržištu zastupljena i u segmentu jakih pića s vinjakom Ornus dell’Ornellaia, dobivenim destilacijom vina od sorte Petit Manseng kao i grappom Eligo dell’Ornellaia, dobivenom destilacijom komine od Cabernet sauvignona, Cabernet franca, Merlota i Petit verdota, te u sektoru tipičnom za mediteranske zemlje i baš i za toskanske vinske kuće – maslinovom ulju.
Ornellaia, vinograd Masseto
Ornellaia, vinograd Bellaria. U pozadini se vidi more
Ornellaia je smještena između mjesta Bolgheri i općinskjog središta Castagneto Carducci. Ukupno je na posjedu oko 99 hektara pod trsjem, od toga oko 41 ha je uokolo podruma, a 58 je na području zvanome Bellaria, vrlo blizu mora. Vinogradi su na nadmorskoj visini između 50 i 120 metara, uglavnom na blagim padinama koje međutim ponegdje imaju i jači nagib, do 20 stupnjeva. Tlo unutar vinogradskog kompleksa Ornellaije karakteriziraju tri elementa – morski, aluvijalni i vulkanski. Blizina mora utjecala je na formiranje lapora a u tim priobalnim tlima ima i dosta pijeska koji pridonosi da tlo bude relativno rahlo. Na mjestima dalje od obale prema brdu tlo je s dosta škriljevca i s dosta izraženim sadržajem željeza, što je idealno za crne sorte.
Gustoća sadnje je oko 5000 loza po hektaru u starijim nasadima i oko 7000 čokota/ha u novijima na poziciji Bellaria, najnoviji pak idu i do 8700 loza po hektaru. Cabernet sauvignon prostire se sada na oko 38 ha, kao i Merlot, Cabernet franc je na 12 ha, a Petit verdot na sedam hektara, Sauvignon bijeli na 2,5 ha, Viognier na 0,5 ha a Petit Manseng zauzima jedan hektar.
Ornellaijino carstvo barriquea
Unatrag već više godina glavni enolog kuće je Nijemac Axel Heinz, inače rođeni Minhenčanin koji se eto nije okrenuo pivu nego upravo vinu, u Bordeauxu se školovao za enologa. Svakako valja napomenuti da je eno-konzultant kuće glasoviti Michel Rolland.
Kako je bilo na početku, tako je i sada: svaki grozd podvrgnut je praktički trostrukoj kontroli – najprije se selekcija obavi u vinogradu, u berbi, zatim, druga kontrola grozdova je na pomičnoj traci u podrumu, a njoj slijedi i treća, dakle još jedna finalna provjera izbora sirovine i odstranjivanje eventualno nađenom ponekom prethodno možda oku promaklom sumnjivom bobicom što bi mogla vinu dati zelene note. Valja reći da, s obzirom da su svi vinogradi na izvrsnim pozicijama i da se u uzgoju vodi maksimalno briga da se u berbi dobije zdravo te ne samo po odnosu sladora i kiselna nego i u fenolnome smislu posve zrelo grožđe, na početku teoretski praktički svi grozdovi kandidiraju za prvo vino kuće Ornellaiju, međutim dakako ipak se pokaže da svake godine nisu svi predviđeni grozdovi baš i na kvalitativnoj razini zamišljenoj za Ornellaiju.
Glavni enolog i direktor proizvodnje u Ornellaiji je Nijemac Axel Heinz, inače bordoški student enologije, a eno-konzultant je Bordožanin Michel Rolland
No, ako nisu za špicu špica Ornellaiju, mogu biti na dovoljno visokom kvalitativnom nivou da se nađu u drugome vinu kuće, također izvanrednome a zvanome Le Serre Nuove, inače lansiranome na tržište 1997. Nije rečeno ni da će na kraju svi grozdovi koji nakon selekcije na probirnome stolu i jesu ušli u primarnu preradu baš za Ornellaiju i završiti na kraju u vinu Ornellaia, pa ni u vinu Le Serre Nuove, naime parcele se vinificiraju odvojeno a vina se stalno prate, od vremena do vremena nakon kušaju se iz svake bačve posebno, i samo ono vino za koje se beskompromisno zaključi da je odavde najbolje od najboljega puni se za etiketu Ornellaia… ♣
__________________________________
U ime svih nas Ilija Jakobović svojim vinom zahvaljuje Claudiji Ficcantero na vođenju imanjem i na degustaciji
ORNELLAIA: UMJETNIČKA BERBA – Orijentacija na perfekciju i na karakter vina nametnula je u Ornellaiji usporedbu vina s umjetnošću, a s obzirom da se produkciji pristupa, kaže se, na način da se dobije umjetničko djelo u boci, odlučeno je i da podrum Ornellaia i prostor oko njega budu ne samo hram vina kao umjetnosti, nego i hram umjetnosti općenito. I osmišljen je projekt Ornellaia: Vendemmia d’Artista, u prijevodu: Ornellaia: berba umjetnika. Domaćini su se dosjetili da se svakoj berbi dade neki odgovarajući epitet kao navod karaktera i da se onda angažiraju svjetski renomirani umjetnici da na temu tog epiteta kreiraju umjetničko djelo što ostaje izloženo u dijelu podruma, postalog, tako, svojevrsnom umjetničkom galerijom. Dio vina Ornellaia iz svake berbe napuni se u seriju od 111 boca veće zapremnine i svake godine umjetnik izabran da nekim svojim djelom interpretira to godište dobije zadatak da smisli i kako će te boce biti ukrašene. Boce su dakako pod znakom ekskluzive, namijenjene svjetskim kolekcionarima vina i ljubiteljima umjetnosti. Daju se i na aukcije u organizaciji glasovite aukcijske kuće Sotheby’s. Prihod ide u dobrotvorne svrhe. Od prve aukcije održane u Muzeju Whitney u New Yorku do sada, na tim se aukcijama skupilo više od milijun dobrotvornih eura! Najnovije, sedmo izdanje projekta vezano je uz berbu 2012, koja je označena kao Incanto (=Čarolija) a za umjetnika sa zadaćom da svojim umjetničkim izričajem interpretira navedenu berbu odabran je Švicarac John Armleder. Mjesto aukcije u 2015. – Basel! ■
Od svake berbe u Ornellaiji napune po 111 boca veće zapremnine vinom Ormellaia i tada angažiraju svjetski znane moderne umjetnike da ih ukrase i da na temu te berbe naprave eksponat za umjetničku galeriju posjeda
Umjetnička galerija u sklopu podruma Ornellaia: dio monumentalnog kiparskog stvarenja od četiri skulpture od koje svaka prezentira po jedno godišnje doba. S obzirom da smo u vinskom ambijentu a stiže i vrijeme berbe, snimio sam skulpturu što predstavlja jesen i dakako berbu
_________________________________
Suhi u čaši 