Promidžba, i najraširenija hrvatska vinska sorta/GRAŠEVINA u FOKUSU

Grasevina croatica

Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

Google translater: http://translate.google.com/translate_t

NEKAD VRLO POPULARNA, DANAS, IAKO JE NAVODNO NJEN TRŽIŠNI UDIO u HRVATSKOJ OKO 26,7 POSTO, DAKLE VIŠE OD ČETVRTINE, NOVE GENERACIJE POTROŠAČA NE REAGIRAJU BAŠ NAJBOLJE NA NJEN SPOMEN. KAKO JOJ RAZVITI IMAGE? MOŽDA SE, MAKAR NIJE BILO NEKIH VAŽNIH ZAKLJUČAKA S NEDAVNOG OKRUGLOG STOLA NJOJ POSVEĆENOGA, S NEKIM RECENTNIM AKCIJAMA u ZAGREBU i KUTJEVU NAPOKON NEŠTO OZBILJNIJE POČELO DOGAĐATI VEZANO UZ NJENU PROMOCIJU…

Nije planetarno popularna kao neki drugi kultivari, postoji, pod raznim nazivima, u, kažu, 13 zemalja, i to ne samo u onima u srednjoj Europi, gdje je se susreće najviše, nego npr. i u Španjolskoj (Borba), a živi ne samo na Starom kontinentu nego i na drugim kontinentima, primjerice u Južnoj Americi, konkretno u Brazilu, kamo je dospjela davno, vele, s talijanskim iseljenicima, i gdje je mahom rabe za kupaže mirnih vina i baznih vina za pjenušac…

butelja

Pehar i butelja

U Hrvatskoj je, općenito, ima najviše, a po opsegu među kultivarima i prednjači u našem sortimentu. Po recentnom podatku Agencije za plaćanja u poljoprivredi, riječ je o 4633 njome zasađenih hektara (za RH to bi bila pokrivenost od oko 22 posto u ukupnom sortimentu; po nekim drugim domaćim izvorima imamo je na 5582 hektara što bi bilo oko 24 posto…; pa, jednom bi se, želi li se pokazati serioznost, napokon podaci za izlazak u javnost morali uskladiti!), a druga zemlja po veličini površine koju ona zauzima nije niti Austrija, niti je Slovenija, a nije ni Mađarska, nego je – Rumunjskal! Mađarska se spominje kao treća, a kao četvrta je Austrija, sa, po informaciji dobivenoj od Austrian Wine Marketing Boarda (Austrijskog ureda za vinski marketing), 3597 hektara (u Austriji je druga po rasprostranjenosti, nakon Veltlinca zelenoga).

U nas je pak najviše ima u Slavoniji, s Podunavljem. Postoje teze da je i rođena u dunavskom bazenu (govori li nešto o tome njena netom spomenuta rasprostranjenost?: 1. Hrvatska/velika većina –  78 posto – Slavonija i Podunavlje; 2. Rumunjska; 3. Mađarska), ali nije utvrđeno/potvrđeno da je riječ baš i o kraju uz Dunav koji pripada Hrvatskoj. Uvjerenje je da upravo na teritoriju Hrvatske, preciznije u Slavoniji i Hrvatskom podunavlju, daje najbolji mogući rezultat. Slavonci su se u nju, rado će reći, zaljubili, i ona je s vremenom postala vinskim sinonimom Slavonije.

OL

Odlične kutjevačke pozicije na kojima caruje Graševina: Mitrovac/Pomale…

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

… i Venje

Riječ je, dakako, o Graševini bijeloj, Grašici, Laškom rizlingu, Welsch Rieslingu, Rieslingu italico, Olaszrizlingu, Rizlingu Vlaškome…

Graševina, izneseno je nedavno na skupu o njoj, opsegom sudjeluje sa 26,7 posto, dakle s više nego četvrtinom, u ukupnom prometu vina u Hrvatskoj! Nije međutim podastrt i – za zaključivanje njenog imagea – bitan podatak vezan uz cjenovni rang, odnosno podatak o postocima po cjenovnim grupama unutar te spomenute više od četvrtine sudjelovanja u prometu vinom u Hrvatskoj. Pogled na police vina u trgovinama upućuje na to da se graševina, ona službeno registrirana u plasmanu na našem tržištu, uvelike prodaje u litrenim i višelitrenim pakiranjima, te da je najveća većina graševina u niskom cjenovnom rangu. Vino je malo skuplje kad dolazimo do boce od 0,75 litara kao punjenja, butelje su cjenovno pozicionirane na početku onoga ranga koji bismo mogli nazvati srednjime, i još uvijek su povoljne (25 do 35-37 kuna za butelju), a nešto butelja ima – broj tih etiketa je međutim malen – s maloprodajnom cijenom na polovici odnosno ponešto iznad polovice tog srednjeg cjenovnog ranga (40 do oko 60 – 65 kuna za butelju). Od osamdesetak kuna naviše je samo pokoja graševina s izdvojenih položaja (npr. Hrnjevac, Goldberg…) i od, uglavnom, kasnije branoga grožđa kao i sa zamjetnim ostatkom neprovrela sladora, makar ta vina nisu baš zamišljena nužno kao desertna. Klasični pak visoki slatki predikati, kojih je još manje, i koji su punjeni u male boce od pola litre odnosno 0,375 l, prelaze 100 i više kuna, neki – naišao sam na dva – idu čak i do 700 pa i 988 kuna.

bbb

Graševina uz razna, vrlo okusna jela zagrebačkoga restorana Dubravkin put: carpaccio od lubina s artičokama i aromatiziranim maslinovim uljem (izvanredno!), jadranske kozice u tempuri s umakom od manga i kikirikija (izvanredno!), janjeći hrbat s pireom od krumpira, te confit od jabuke s mousseom od bazge i frangipaneom or oraha ( jako dobro)

U današnjim okolnostima kad je enogastronomija vrlo razvijena disciplina i kad su brojni potrošači i te kako educirani po pitanju vina, zatim u današnjim uvjetima života kad postoji raslojenost na imućne i siromašne, kao i u suvremenim uvjetima trgovanja te vezano uz moderne tržišne odnose, nužno je analitički upitati se što se, u ukupnosti, učinilo/čini za istinsko brendiranje graševine ili, bolje rečeno, graševina, te što se efikasno uradilo/radi na promociji graševine/graševina posebice izvan epicentra postojanja graševine (Slavonija, Podunavlje), i, posebice, unutar krugova potrošača koji imaju mogućnost priuštiti sebi i ekskluzivniji/skuplji proizvod (imućniji stanovnici Hrvatske, stranci-vinoljupci u njihovim zemljama, stranci-turisti kod nas…).

n

Radionica na temu graševine i hrane u restoranu Dubravkin put u Zagrebu: Saša Špiranec iz zagrebačke marketinške kuće Vinart, Branko Mihalj, aktualni predsjednik udruge Kutjevački vinari, i Danijela Gajski, vlasnica i voditeljica Dubravkinog puta (gore), te nazočni vinari sa svojim vinima: Antun Adžić, Vlado Krauthaker, Ivica Perak i Branko Mihalj

Počnimo od Graševine kao sinonima Slavonije: je li, vezano uz sinonim Slavonije i vezano uz udrugu sa sjedištem u Osijeku za koju se moglo pretpostaviti da će okupljati samo slavonske vinare, bilo logično kao naziv izabrati Graševina Croatica? Politički motiv? 24-karatno hrvatstvo? Rekao bih: krivi način i na krivom mjestu za iskazivanje moguće silne ljubavi za domovinu…

Zar marketinški ne bi bio prikladniji naziv npr. Graševina Slavonica, ili Graševina Slavoni(j)a, pa – Slavonija, zna se, pripada Hrvatskoj, Croatiji… Ovo pitanje nije cjepidlačenje, naime bitno je da se na što je moguće širem – i pogotovu međunarodnom – planu precizno zna što je što, otkuda je, u geografskom smislu, to što, i kako to što nastaje! To su čvrsti temelji branda. Evo male analogije: kad se govori o hrastovini za bačve, nitko ne kaže Quercus Croaticus, dakle hrvatski hrast, svuda se kaže slavonska hrastovina …

Dobro je da već sam naziv točno odaje tko i gdje o Graševini vodi glavnu brigu na svim frontovima – od prikladnog izbora terena za tip vina koji se želi dobiti, preko izbora sadnica/klonova (klonsku selekciju Graševine, inače, proveli su stručnjaci zagrebačkog Agronomskog fakulteta! – iako je Svijet u čaši specijalizirani časopis za vino, nije, međutim, stigla informacija o tome tko je i posadio u većoj mjeri odabrane klonove), gustoće sadnje, (prirodi prijateljskog) sustava održavanja trsja, do maksimalno dopuštene visine prinosa, termina berbe, vinifikacije u smislu ne samo čistoće i urednosti vina nego i u smislu isticanja, i potvrde, za pojedini (uži) teritorij karakterističnog organoleptičkog izričaja (a s time su povezani i način prerade, izbor kvasaca, te način i dužina dozrijevanja koji utječu na organoleptički profil), pa do prvog mogućeg službenog, najbolje zajedničkog izlazak na tržište, te do adekvatnog marketinga za adekvatan plasman.

Rasna graševina proizvedena ovisno o pozicijama, tipu tla, klimi i mikroklimi te tradiciji u proizvodnji i lokalnoj eno-gastronomiji, ponešto je drukčija, logično, od vinogorja do vinogorja, makar oni bili i susjedni. Razlike pak od one daruvarske i one baranjske ili iločke mogu i moraju po logici biti i poprilične.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Okrugli stol o graševini u Kutjevu: uvodničari su bili Ivo Kozarčanin, Lada Radin, Kruno Filipović (stoji), Zdenko Posavec, Mario Meštrović, i Rene Bakalović. a moderator Saša Špiranec.

Tko bi to trebao biti nositelj projek(a)ta teritorijalno tipične i ekskluzivnije graševine te adekvatnog marketinga graševine ako ne prvenstveno oni – i to ne uđuture, nego zasebno po vinogorjima odnosno vinorodnim cjelinama povezanih vrlo sličnim karakteristikama – kojima je graševina egzistencija?! Ali tu ne mislim, mada oni moraju povući najviše, samo na izravne proizvođače, nego i na druge lokalne strukture koje trebaju biti uključene, jer vino se u današnje vrijeme može lijepo kroz razne načine – eno-gastro turizam npr. – iskoristiti za gospodarski napredak kraja. Stvari se rade institucionalizirano, otud i potreba da se proizvođači, koji se svaki za sebe moraju stalno trsiti na unaprjeđenju kakvoće svojega proizvoda, na prikladan način organiziraju, uz dakako i stanovito samofinanciranje, kako bi se mogle planirati i pripremiti akcije, pa i kako bi se za to i za realizaciju dobro osmišljenog projekta moglo i povući određena sredstva iz raznih fondova.

Kvalitetno koncipirana i stasala udruga dolazi time u mogućnost danas više nego ikad prije nužne suradnje sa znanstvenim institucijama koje su u stanju i te kako pokusima i savjetima pomoći na poboljšanju kvalitete i osebujnosti vina, te sa stručnjacima za marketing koji, opet, pomažu na promidžbenoj strani. Udruga mora na čelu imati upravno vijeće i predsjednika iz redova vinara, i ta ekipa daje smjernice djelovanja, ali potrebno je uposliti i profesionalca kao izvršnog direktora, da se pobrine da se te smjernice i na zadovoljavajući način ostvare. Bitno je, ponovio bih, da udruge kao temelji budu po nešto užim geografskim sredinama od kojih svaka ima neke svoje posebnosti vezano uz ono rečeno: pozicije vinograda i nadmorsku visinu, tlo, (mikro)klimu, sortu/sorte, običaje u proizvodnji vina i u eno-gastronomiji. Svaka udruga procjenjuje koja je sorta ili koje su sorte – ovdje je to dakako Graševina, od crnih bi u Slavoniji mogla biti lokalno tradicijska Frankovka – najpodesnija/najpodesnije u tome kraju da se njeno/njihovo vino prezentira kao specijalitet toga, dotičnoga teritorija. U tome smislu udruga donosi za sve članove obvezan odgovarajući pravilnik rada u trsju, podrumu i u segmentu izlaska tih vina na tržište te u promociji.

To vino koje treba biti ne tek uredno za popiti nego i (vjerno) ogledalo nekoga kraja – a to će reći i drukčije od drugih makar u nijansi (onaj tko je svoj u moru ponude uvijek ima bolju tržišnu poziciju!) – i na kojemu je moguće uspješno graditi marketing i proizvoda i kraja, najprije, u smislu izričaja tipičnosti, treba dakako definirati, na temelju specifičnosti i komparativnih prednosti kao odlikama dotičnog kraja koje joj daju karakter. Vino tipično za neki kraj, jednostavno, mora imati prepoznatljiv i stilski ujednačen organoleptički profil (međutim ujednačen ne ponajviše temeljem uporabe s prizemno komercijalnim motivom istih, neki ih nazivaju svrhovito dizajniranih kvasaca!), ali i odgovarajuću oznaku koja na etiketi točno govori o tome kamo u (užem) geografskom smislu i po tipičnosti vino pripada. Zato je, eto, za svako vinogorje koje se želi nametnuti kao svoje nužan taj pravilnik što okvirno, kao bazu za zaštitu robne marke teritorija, uređuje tamošnju proizvodnju i izlazak tamošnjeg vina na tržište.

c

Uspomene s glavnog trga u središtu Kutjeva, službeno zvanoga Trg Graševine a u razgovoru najčešće spominjanoga kao Trg žrtava Graševine (gore) i (dolje) skupna fotka na znanoj kutjevačkoj poziciji Vinkomir. Zanimljiv stav o promidžbi graševine a i vlastite kuće: na ručku u objektu na Vinkomiru koji pripada Kutjevu d.d. ispred domaćina Kutjeva d.d. nije se pojavio nitko da pozdravi goste…

Iako znam da su na takvom pravilniku oko graševine svojedobno radili Kutjevčani, pa sada i tvrde da on i postoji te da je na temelju njega rođena markica Kutjevačka kvaliteta (pandan IQ iz Istre), ne vidi se u praksi i stvarnosti da to u Slavoniji živi. Na kutjevačkim buteljama na tržištu još nisam vidio tu markicu!

Svatko proizvodi po svome, na tržište izlazi kad hoće. Pa eto vina iste sorte pod istom apelacijskom oznakom, onom našom klasičnom na svakoj etiketi – a koja je zapravo informacija ne o potvrđenoj tipičnosti graševine za kutjevački kraj, ili za daruvarski, orahovičko-feričanački, đakovački, erdutski, baranjski odnosno iločki kraj, nego o porijeklu vina u smislu gdje se nalaze vinogradi, a zamišljena je i kao podatak o kvalitativnome rangu (vrhunsko, kvalitetno…) – budu suha, slađa, svježija, tupkasta (visoki alkohol a i neprovreli slador, niža kiselost), zelena, opora (žurba s izlaskom na tržište), zrela, jednostavna, složena, obilježena drvom (od bačvice), jače kremasta kao posljedica dužeg dozrijevanja na finom talogu…

Inače, ta naša postojeća klasična oznaka vrhunsko ili kvalitetno s kzp na etiketi tolerira i ono što se u kontekstu tipičnosti ne bi smjelo događati, a to je da u organoleptici vino – za koje ne kažem da je zato kao vino loše – više upućuje na neku drugu sortu nego na onu označenu, primjeri se odnose i na malvaziju i na graševinu, kao i to da, u organoleptici, vina iz istoga vinogorja, a označena kao graševina – na što sam osobno naišao prije ne tako dugo – jedno bude s elementima što upućuju na traminac a drugo s elementima koji upućuju na sauvignon!…

Nema opasnosti da će vina neke određene vinorodne oblasti unutar određene sorte i iste stilistike biti dosadno uniformirana, jer, i poštujući ono što propisuje pravilnik, ambiciozniji i pedantniji proizvođač ima dovoljno manevarskog prostora da u granicama definirane stilistike pokaže svoje kreativno ja. S druge strane, ne znači da se donošenjem pravilnika (koji, uostalom, ionako  moraju usvojiti svi članovi udruge lokalnih proizvođača!) ne bi smjela na istome prostoru i dalje proizvoditi i vina stilski drukčijeg izričaja, onoga koji proizlazi iz posebnih vlastitih pogleda proizvođača-autora, samo, u tom slučaju oznaka na etiketi morala bi biti druga…

U igri je ne samo vino, nego i teritorij!

Ako netko kaže da je Hrvatska mala a u njoj Slavonija premala za više zasebnih vinogradarskih cjelina i za više udruga, mogu dati usporedbu s na vinskome planu jako dobro funkcionirajućom talijanskom regijom Toscana, gdje, kao u Slavoniji Graševina, caruje sorta Sangiovese. Tamo je crno vino na bazi regijske sorte Sangiovese barem mrvicu različito u međusobno inače blizim (susjednim) vinogorjima Chianti, Chianti classico, Chianti Ruffina, Montepulciano, Montalcino…. i udruženi i organizirani korisnici svake od tih apelacija (a ima ih i još!) bore se svaki za sebe – upravo na način da im vino bude barem malo drukčije i da osobnošću privuče pažnju kupca – za što bolju tržišnu poziciju. Sve je to u okviru krovne marketinške organizacije Toscana promozione, u slučaju Graševine i Slavonije moglo bi biti pod kapom udruge Graševina Slavonica ili Slavonia, to je ova postojeća Graševina Croatica.

g

Gostoljubivost Kutjevčana par excellence: vinar Robert Čamak reže dvije godine staru šunku od crne slavonske svinje

Koji tip vina, u ovome slučaju graševine, izabrati za raprezentanta kojega slavonskog teritorija? Suho, polusuho i poluslatko, slatko?… Polusuha su najčešće vina podilaženja i ona su često preslična, a, posebice, ako su sa slab(ij)om kiselosti i k tome i s jakim alkoholom, vrlo su teška za piti. Poluslatka su nekako ipak za posebne prigode, prošla bi ako su s kvalitetnom kiselosti koja dobro parira sladoru, i ako su od aromatične/aromatičnih sorata, ali Slavonija tradicijski ne pripada predjelima slatkastih vina, a Graševina ne pripada takvim jače aromatičnim kultivarima. Slatki visoki predikati međutim pripadaju Slavoniji, ali budući da je zasad na tržištu premalo domaćih proizvođača (kvalitetnih) predikata i u ukupnosti produkcije vrlo malo (kvalitetnih) predikata, i budući da je predikatno vino ipak samo za specijalne rijetke prigode pa i dosta je skuplje (jer jeftinije ne može biti!), a k tome i u nas baš i nije raširena navika njegova trošenja, graševinu – uz koju inače ide primjedba da je vrlo zahvalna sorta jer od nje je moguće uspješno napraviti cijeli niz različitih tipova vina i pića, od gemišta i laganog mirnog aperitiva te pjenušca, preko ozbiljnijih sur lie pa i barriqueom, a u novije vrijeme, pokazalo se, i dugim maceracijama s alkoholnom fermentacijom (narančasta vina) potpomognutih uradaka, pa do sjajnih visokih slatkih predikata – nema logike prvenstveno brendirati kao predikat. Preostaje, rekao bih, da se naglasak stavi na univerzalni tip vina koji se troši najviše, a to je onaj što ide uz (slanu) hranu, znači kompleksno suho vino. A, što se učinilo/čini za podizanje graševine u suhoj varijanti na razinu kakvoće i osebujnosti koja podnosi i viši/visoki cjenovni razred?

Dok je

Dok je u Zagrebu jela uz graševinu prigotovila Prisca Thuring, chefica Dubravkinog puta, u Kutjevu je kuhao brački ugostitelj Stanko Marinković

STRANO TIJELO u HRVATA?

Graševina kao vino svojedobno je, prisjećam se, uživala veliku popularnost kod šireg kruga potrošača u Hrvatskoj, ali – je li i dalje tome tako? Mada je maltene svakome Slavoncu u ustima stalno riječ graševina, i unatoč spomenutom 26,7 postotku njena udjela u ukupnom prometu vinom u Hrvatskoj, na istome, ovdje već spomenutome skupu o graševini od više službeno izabranih govornika-uvodničara iz raznih segmenata djelovanja čula su se, zacijelo za Slavonce malo šokantna, zapažanja da – današnji potrošači vina ne reagiraju baš najbolje na pojam graševina. I, ispada da je graševina – neko strano tijelo u Hrvata… Zacijelo je dobro da je to tako otvoreno kazano, baš da malo pikne slavonske ponuđače…

Na bazi nekadašnje široke popularnosti graševine nije se radilo na dogradnji i razvoju njena imagea u skladu s vremenom, i najednom je graševina pala u drugi plan a počelo se naveliko pričati o žlahtini, pa onda o malvaziji, čiji komercijalni sjaj temeljen na postignutom imageu, iako sada nešto bljeđi nego prije kratkoga vremena, još traje. Graševinu, uopćeno gledano, u nas ne prati glas ozbiljne kapljice, iako je, to svakako treba reći, uz onu jednostavniju svježu i širokoj i manje imućnoj publici okrenutu varijantu što čini gro produkcije, moguće naći vrlo vrijednih vina proizvedenih od nje, međutim ta vina s obzirom na broj etiketa i na raspoloživu količinu ostaju u sjeni ukupne mase, nedovoljno zapažena da bi i zahtjevniji potrošač graševinu na tržištu prihvatio i kao ozbiljno vino i baš nju izabrao u moru ponude vina od bjelosvjetskih kultivara.

ss

Degustacija s enologom Marijanom Kneževićem iz Belja (gore), te s Robertom Čamakom, Josipom Galićem i Andrejem Markulinom iz Kutjeva

Iako postoje udruga Graševina Croatica, udruga Kutjevački vinari (pretežito graševina) i eventualno još neke manje lokalne udruge proizvođača, iako je već, obično u okviru nekih lokalnih vinskih svečanosti u Slavoniji, bilo raznih strukovnih predavanja na temu Graševine, i iako već više godina postoje Festival Graševine i ocjenjivanje vina od Graševine, stvar se kad je riječ o ozbiljnosti u promidžbi dosad nekako uvijek jače svodila na kakvu pojedinačnu prezentaciju/degustaciju vina ponekog proizvođača (uvijek samo par istih imena!) u Zagrebu, gdje je koncentirano najviše i najjačih medija javnog informiranja, odnosno u nekom drugom većem hrvatskome gradu s dosta dobrih ugostiteljskih objekata, a kad se priča oko graševine odvijala u Slavoniji obično je u prvome planu bio ipak kirvaj, dojam je da je nekako najvažnije bilo da bude obilje (besplatnog) jela i pića, te da se ori tamburaška pjesma, ozbiljan kraći dio programa kao da je služio za pokriće.

Kirvaj je naravno privlačan i dobrodošao, ali sve mora imati neko svoje pravo mjesto. Kad je kirvaj, neka bude kirvaj, a kad je ozbiljno, neka bude ozbiljno, profesionalno organizirano, da se ostvari određeni željeni poslovni rezultat. Valjda je, napokon, uočeno da je neke stvari nužno odraditi u skladu s današnjim vremenom i s razvojem tržišta. Je li se to od nedavno počinje doista nazirati neki kvalitetni pomak u vezi s promidžbom graševine? Vjerojatno bi pozitivan odgovor naišao odmah da je sa skupa u Kutjevu donesen i nekakav službeni zaključak…

Nedavnom akcijom u organizaciji udruge Graševina Croatica, udruge Kutjevački vinari i zagrebačke kuće za vinski marketing i za priređivanje događanja Vinart osjetio se, rekao bih, pokušaj prikladnijeg pristupa promidžbi. Najprije je u uglednom zagrebačkom restoranu Dubravkin put za vinske pisce, sommeliere i trgovce organizirana demonstracija sljubljivanja kutjevačkih graševina s jelima različitih kuhinja, primjerice jedna je bila orijentalna, što je sada in, a željelo se pokazati da se graševinom mogu kvalitetno popratiti mnoga jela (prigovor, doduše, na neobjašnjeno ubacivanje orahovičke frankovke u priču o graševini!), ubrzo potom je za više hrvatskih i za nekoliko inozemnih vinskih pisaca (Slovenija, Mađarska), zatim za predavače o vinu, sommelijere, vinske trgovce priređeno, na temu Graševine, studijsko putovanje u Kutjevo. Tamo se, kroz okrugli stol o Graševini na kojemu se – uz moderatora Sašu Špiranca, i uvodničare novinare Renea Bakalovića, Ivu Kozarčanina i Zlatka Galla, zatim iskusnog zagrebačkog sommelijera Marija Meštrovića, F&B managera Zdenka Posavca, pokretačicu portala Taste of Croatia Ladu Radin, profesora sa Agronomskog fakulteta iz Zagreba Edija Maletića, te predavača na vinskoj školi Wine Academy Croatia Krunu Filipovića – okupljenim proizvođačima iz Slavonije željelo ilustrirati kako graševina danas s imageom stoji među potrošačima, posebice onima iz redova nove, mlađe generacije, a pozvanima na putovanje pak pokazati vinograde Graševine u kutjevačkome kraju i ponuditi im putem degustacije, u nazočnosti vinara i enologa osobno, kompletnu organoleptičku sliku onoga što se kroz graševinu ne samo iz Kutjeva nego i iz drugih dijelova Slavonije danas nudi na tržištu. Studijsko putovanje bilo je ugodno, obišlo se vinograde, obišlo se kutjevačke proizvođače, susrelo makar nakratko i s nekim od proizvođača iz drugih krajeva Slavonije, gostoljubivost kao i uvijek izvanredna… No o tome koliko na marketingu graševine, pa i drugih slavonskih vina, još treba raditi lijepo pokazuju ono što se doživjelo na licu mjesta: neobjašnjivo čudan izbor punkta i vremena degustacije, pa i prihvat baš u periodu najvećeg zvizdana na livadi na Mitrovcu prigodom razgledavanja vinograda, te i ono što je suštinsko: upitnost o ambicijama mnogih slavonskih proizvođača da se odmaknu od vina kompromisa i da se posvete, i to značajnije posvete, eno-uradcima s dodanom vrijednosti, jer oni su ti što dižu image, kao i upitnost o stupnju sloge, te volje i truda za kvalitetnom poslovnom suradnjom, ali i o stupnju spremnosti za određena novčana ulaganja vinara u stvari od zajedničke koristi.

ss

Uz graševine, Martina Krauthaker donijela je i nova snažna upečatljiva crna vina (odličan Mercs), a Slavko Kalazić, primjereno ljetnoj vrućini, podastro je liniju laganih svježih vrlo okusnih vina od graševine, ali i od drugih sorata

Iako je uvijek lijepo poći u Kutjevo, Kutjevo je, s obzirom da nas se nije vodilo i u mjesnu ikonu – dvorac koji se/jer se preuređuje – možda moglo još malo i pričekati s domaćinstvom ove/ovakve, marketinške vrste, ovaj put moglo se, makar je od Zagreba udaljenost veća, ići do Belja ili Iloka gdje je logistika oko turističkog segmenta uglavnom sređena, a u Kutjevo doći kad kutjevački dvorac (odgovorni za kulturnu baštinu i turizam trebali bi ozbiljno odgovoriti/odgovarati! zašto je to zdanje toliko dugo zatvoreno za eno-gastro i turističku eksploataciju), zasja punim sjajem za javnost, a najavljuje se da će to biti uskoro… Nadam se pozivu, s najboljim željama da dvorac bude okidač za procvat kutjevačkog eno-gastro turizma… ♣

OLYMPUS

Kod vinara Vlade Krauthakera, osim što se piju dobra vina, jednako dobro se i jede, a kulturni život nije zapostavljen…

a

Domaćin Krauthaker i slikar i dizajner Ivo Raič već tri godine zaredom realiziraju slikarsku koloniju, a umjetnici imaju zadatak oslikati stare, u enološkome smislu islužene bačve. Ove godine sa svojim radovima sudjelovali su Stipe Barišić, Josip Karežić, Antun krešić, Vatroslav Kuliš, Tihomir Lončar, Bane Milenković i Stipe Nobilo

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nakon razgleda vinarije Krauthaker i obilnog slavonskog ručka uz bijela vina raznih vinara slavonskih vinogorja, gosti su u grupama, dio njih i kićenom konjskom zapregom, krenuli u posjete podrumima Adžić, Galić, Jakobović, Majetić, Mihalj, Mitrović, Perak, Perić, Soldo, i Tandara. Bilo je i akrobatskih točaka, srećom bez neželjenih posljedica

________________________________

UDRUGA KUTJEVAČKI VINARI – Udruga vinogradara, vinara i voćara Kutjevački vinari registrirana je 1995. godine, a nastavak je tradicije udruživanja vinara kutjevačkog kraja. Naime, prva Vinarska zadruga osnovana je još 1926. godine. Udruga ima nekoliko zadataka, a među njima su edukacija i podizanje kvalitete proizvoda, afirmacija i promocija vinogorja Kutjevo. S tim je ciljem 2002. potaknuta izrada markice (oznaka izvornosti) Kutjevačka kvaliteta, kojom se željelo standardizirati i garantirati kakvoću graševine. Ideja je bila da se njome stvori povećana sigurnost u vjerodostojnost vina te omogući lakši plasman i na inozemnim tržištima. Godine 2008. donesen je Pravilnik o dodjeli oznake Kutjevačka kakvoća, a njime su strogo definirana pravila i kontrolni mehanizmi, koji obuhvaćaju rad u vinogradu, ograničenja u prirodu grožđa i randmanu, preradu, dozrijevanje i punjenje te potrebne karakteristike koje vino mora imati da bi markicu dobilo.

Sve pet, ali, ponavljam, nažalost spomenutih markica na bocama kutjevačke graševine – još nema!

Udruga Kutjevački vinari broji 25 članova, i to su: Adžić, Bodregajac, Enjingi, Hora, Josipović, Kutjevo d.d., Majetić, Mijatović, Mitrović, Perić, Tandara, Soldo, Zorić, Baronica, Čamak, Galić, Jakobović, Krauthaker, Lukačević, Mihalj, Miličević, Perak, Šag, Sontaki, Tepeš.■

_______________________

UDRUGA GRAŠEVINA CROATICA Od 2011. godine postoji i udruga Graševina Croatica koja obuhvaća vinogradarske podregije Slavonije i Podunavlja. Njezina je djelatnost usmjerena na unaprjeđenje proizvodnje i kvalitete graševine ali i vina drugih sorata, na promociju posebno sorte Graševina, te na stvaranje uvjeta za izvoz. Udruga potiče vinare na stručno i profesionalno usavršavanje i na razvoj vinskog turizma.

Obje udruge organiziraju i suorganiziraju manifestacije, sajmove, savjetovanja i stručne skupove te zajednički rade na organizaciji posjeta, nastupa i natjecanja na vinskim sajmovima.

Jedno od događanja koje udruge organiziraju je i Festival graševine u sklopu koje se održavaju ocjenjivanje graševina i ostalih slavonskih vina, Dani otvorenih podruma, slikarska kolonija u vinariji Krauthaker, te niz popratnih manifestacija u koje je uključena i turistička zajednica.

Udruga Graševina Croatica broji 17 članova, i to su: BELJE, FERAVINO, GALIĆ, ILOČKI PODRUMI, KRAUTHAKER, MISNA VINA, OBTR VINO BUHAČ, PP ORAHOVICA, VINA KALAZIĆ (KRONOS), STUPNIČKI DVORI, VINA JAKOB, VUPIK, UDRUGA ERDUTSKI VINARI, UDRUGA KUTJEVAČKI VINARI, PODRUMI KREŠIĆ, VINA PAPAK, VINA PINKRET.■

___________________________________

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Navečer je druženje nastavljeno u vinariji Sontaki uz večeru i Garavuše, tamburaški sastav koji broji šest mladih veselih Slavonki. Kod Sontakija je organizirana degustacija crvenih vina koja nipošto ne treba izostaviti iz vinske slike Slavonije, jer dobar dio njih kakvoćom i cijenom ima priličan tržišni potencijal, kako kod kuće tako i u inozemstvu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kutjevačka obitelj Adžić – tata Antun i sin Željko, obojica znani i kao aktivni sportaši, Željko je bio profesionalni nogometaš i igrao je i u Dinamu i u inozemstvu – u vinu je već 21 godinu. Adžići brinu od 21 hektaru vinograda, na vrlo dobrim pozicijama, npr. Mitrovac i Hrnjevac.  U njihovu sortimentu Graševina je zastupljena sa 70 posto. Uzgajaju još i Pinot sivi, Rizling rajnski, Zweigelt i Pinot crni. Kažu da su im tržišta Zagreb ali i Jadran, a nešto i izvoze. Na ulasku u Kutjevo, nedaleko od središta mjesta, imaju lijepu kušaonicu. Zanimljivo je da je u nedavno objelodanjenom vrlo opsežnom nacionalnom katalogu Ruralni turizam Ministarstva turizma RH i Hrvatske gospodarskle komore iz vinski razvikanog Kutjeva navedena samo jedna adresa – ona od kušaonice Vlade Krauthakera. Branko Jakobović spominje se pod Kutjevo/Vetovo

Zorica Tandara

Zorica Tandara, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, vratila se u Kutjevo – da bi se bavila proizvodnjom vina! Posjeduje četiri hektara, zasađenih sa 30.000 trsova. Ima uglavnom Graševinu, zatim Rizling rajnski, te Cabernet sauvignon. Njen je podrum ukopan u brdo. Prvo vino koje je poroizvela bilo je iz 2003. Suprug joj je još uvijek u Švicarskoj, tako da svoje proizvode, ponajviše u litri i rinfuzi, uspijeva plasirati u Švicarsku, a kupci su, veli, klubovi Hrvata, Srba i Crnogoraca

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 SuČ – 07/2015

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: