Novi pristupi u vinskom sektoru/ ZDJELINE DIFUZNE VINARIJE
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK
Google translater: http://translate.google.com/translate_t
DAVOR ZDJELAREVIĆ NAKON NIZA GODINA s VINOGRADOM, PODRUMOM, RESTORANOM i HOTELOM u BRODSKOM STUPNIKU, SADA JE PONOVNO NA ASFALTU, STANOVNIK ZAGREBA, a VINOM SE BAVI KROZ SURADNJU s VIŠE DOMAĆIH PROIZVOĐAČA BAKHOVA NEKTARA
Na stolu se nedavno bio našao Nagual crni 2010, jako dobar crnjak s nazivom – ma što on značio. Od prve pojave tog neobičnog naziva za vino zanimalo me zašto je baš takva egzotika izabrana za hrvatsku kapljicu, kad se moglo naći neki atraktivan pojam blizak Slavonsko-brodskom vinogorju i tamošnjem životu. Rečeno mi je da to nešto znači na nekom od nekih jezika. Gledam na Google translateru, koji nudi prijevode na hrvatski s uistinu velikog broja jezika, nakon niza pokušaja dolazim na kraj abecednog reda jezika i pod Zulu dobivam prijevod na hrvatski – Gual. Što li je Gual? Pomoć tražim u Enciklopediji, te u Velikom Klaićevom rječniku, bez uspjeha. I dalje ne znam što je Nagual odnosno Gual, ali znam da sam onoga dana pio lijepo vino…
Naknadno sam saznao da sam, eto, upravo s njime baš na ugodan način – završio i ja s jednim poglavljem vinskoga života Davora Zdjelarevića. Čovjeka koji se svojedobno iz Zagreba, u naponu snage, s obitelji preselio u brodski Stupnik da bi tamo na lijepim pozicijama podigao vinograd i dostigao i više od 40 hektara od čega je došao do 32 ha pod trsjem, te da bi tamo sagradio i moderno opremio vinariju, otvorio i lijep hotel s restoranom. Čovjeka koji je sad, s obitelji – ponovno stanovnik Zagreba, bez velike većine stupničkih vinograda, bez svog podruma i bez hotela-restorana. Ali s projektom zvanim Difuzne vinarije. I s novim buteljama pod svojim prezimenom Zdjelarević, s kapljicom iz više različitih hrvatskih vinskih podruma.
– U Stupnik smo odselili 1997, a odluka o tome da bismo se, po uzoru na vinare iz Slovenije i Austrije, bavili i turizmom, te o gradnji kompleksa u kojemu bi se vinskome podrumu pridružili hotel i restoran donesena je 2000. Dobro smo uzočili potencijal terena u Stupniku za uzgoj vinskoga grožđa i, s obzirom da su se ukazali potpore i prihvatljivi krediti, krenuli smo pomalo u širenje s vinogradima. U ono vrijeme vlasnici zemljišta nisu baš bili skloni prodaji parcela, pa je širenje s vinogradima išlo sporo. Kako je bilo prilično interesa za vina Zdjelarević, da bismo ponudom zadovoljili potražnju počeli smo po potrebi od susjeda kupovati grožđe I prerađivati ga do vina. Onda su, s produbljavanjem gospodarske krize u nas, ipak neki stupnički vlasnici odlučili prodati zemlju. Da bismo iskoristili te nove okolnosti, trebala su svježa investicijska sredstva, sami financijski više nismo mogli. I, tražili smo partnera, nastojeći dobiti nekoga iz vana u očekivanju da će mu biti u interesu da proizvode i usluge u čijem nastanku i sam sudjeluje plasira i na tržištu svoje zemlje. Godine 2008. našli smo partnera u Rusiji. Naša poslovna veza trajala je eto šest godina. Djeca su nam u međuvremenu narasla, postala spremna da samostalno uđu u život, i kako njihova razmišljanja nisu baš išla prvenstveno u pravcu vinskog biznisa, supruga Višnja i ja, poštujući životni odabir djece, odlučili smo vratiti se u Zagreb i omogućiti mladima da realiziraju svoje profesionalne ambicije. Prodali smo sve nekretnine u Stupniku osim jednog manjeg dijela vinograda, ugasili smo tvrtku Vinarija Zdjelarević ali smo dakako zadržali pravo na korištenje našeg prezimena Zdjelarević za robnu marku, i opredijelili se da u vinu ostanemo kroz projekt znan kao Difuzne vinarija – govori Davor Zdjelarević.
A to, difuzne vinarije, model je suradnje s raznim vinogradarima/vinarima koji se dosta prakticira vani, sada stiže i k nama. Bračni par Zdjelarević zasad kod tri hrvatska vinara s kojima već dugo prijateljuje selekcionira vina, kreira određene kupaže i kapljicu puni u butelje što ih etiketira pod svojim prezimenom, s time da na stražnjoj etiketi manjim slovima piše tko je proizvođač vina i gdje je vino napunjeno.
Davor Zdjelarević s novim vinima pod svojim prezimenom: kapljica nije više iz njegova vinograda, nego je selekcionirana i posebno napunjena u podrumu vinara s kojime na tome planu surađuje
SVIMA DOBRO!
– Danas dosta vinskih podruma ima problem s viškom vina, naime ne uspijeva sve prodati, pa prihvaća ovakvu suradnju kroz koju ipak taj višak njihovoga vina, iako pod mojim prezimenom kao robnom markom, nađe put do kupca. Dogovor predviđa da već u vinogradu selekcioniramo parcele s kojih bismo koristili grožđe, te da uzgoj bude pod našim nadzorom, moja supruga Višnja agronomkinja je, dakle u to se odlično razumije. Vina, namijenjena prvenstveno gastronomiji, tj. ugostiteljstvu, plasiraju se pod nazivom Zdjelarević Wine Selection, ZWS. Zasad surađujemo sa tri vinske kuće, ali ne i samo u Slavoniji, konkretno to su Vina Jakob iz Stupnika, Jasna Antunović iz Erduta, te Alfredo Cossetto iz Istre, i izlazimo sa četiri vina. Do kraja ove godine suradnja bi se trebala proširiti na još šest vinarija. Naše serije su od po četiri do pet tisuća boca, riječ je, barem sada, o srednjem cjenovnom rangu od 45 do 60 kuna za butelju. U Stupniku još imamo nekoliko hektara pod trsjem, u Baranji planiram kupiti 10 hektara, a u Hrvatskom zagorju, odakle je porijeklom supruga Višnj, napravili bismo ladanjsku kuću s podrumom kapaciteta do 25.000 litara, tu bismo od grožđa iz naših vlastitih vinograda radili posebne serije vina u kategoriji Exclusive.
Emocije, s obzirom na odlazak s prostora na kojemu je tako dugo živio i stvarao, a sad, maltene preko noći, nešto sasma drugo?…
– Naravno da ne možemo biti ravnodušni. Stupnik je bio vrlo važan dio našeg života. Međutim čovjek, jer mora živjeti i opstati, ne smije se previše prepustiti osjećajima, nužno je pronaći sklad emocija s razumom. Mislim da smo postupili ispravno.
U novo poglavlje vinske karijere Zdjelarevići ne ulaze u sretnom gospodarskom trenutku u Hrvatskoj. Kako gledaju na tržište i na mogućnosti plasmana svojih novih proizvoda?
– Upravo zbog ovakvih, aktualnih gospodarskih okolnosti u nas, kad su potrošači sve tanjeg džepa a kad hrvatska vina prati glas da su preskupa, smatram da smo donijeli dobru odluku, i maltene u posljednji trenutak iskoristili šansu za bolje dane. Mnoge vinarije u nekim prijašnjim godinama u trenucima kad su se gotovo kapom i šakom nudili poticaji naglo su zagrizli malo previše, i sad kad je kriza sve dublja imaju velikih problema, posebice se to odnosi na manje objekte individualnih vinara koji se ipak nisu mogli ekipirati kao velike vinarije pa su sad prisiljeni, u konkurenciji već vrlo dobrih vina velikih vinarija što sebi mogu priuštiti da s dobrim dijelom svoje produkcije idu na tržište s nižim cijenama, i oni moraju spuštati cijenu da bi prodavali, ali to spuštanje cijene za poslovanje dosta vinarija pokazat će se možda i kobnime, pa će s one jednostavno morati zatvoriti.
Izvoz?
– Svaka hrvatska vinarija koja proizvodi stotinjak tisuća butelja vina i više obvezno se mora potruditi oko izvoza. Ali, s obzirom da Hrvatska zasad, bez obzira na svoju višetisućljetnu tradiciju u proizvodnji plemenite kapljice, još u svijetu nije dovoljno prepoznana kao vinska zemlja, te s obzirom da naša vina već dugo vani slove kao preskupa, kao i s obzirom da se inozemni potrošači u svojim zemljama teško odlučuju kupovati butelje o kojima ništa ili slabo znaju, izvoz je poprilično težak. Postoji tv. izvoz kod kuće, dakle kroz turizam, tu je svakako šansa za naše vinare jer turisti ipak vole kad dodju u neku zemlju kušati lokalni proizvod. I otuda valja početi. Ako taj lokalni proizvod bude dobar te s razumnom, ne nužno uvijek i samo s niskom cijenom, dobar glas će se pomalo širiti, što je dobro. Mislim da veće šanse imaju naši proizvođači malih serija visokokvalitetnih vina tipičnih za teritorij, ali uz nekoliko uvjeta, primjerice da budu stalni u kakvoći, da svakodnevno komuniciraju s javnosti što se može jako dobro odraditi i s internetom, da ulažu u marketing, k tome nužno bi bilo da se po pojedinim vinskom područljima formiraju poslovne, interesne udruge vinogradara/vinara koje bi iznjedrile vina s tipičnim organoleptičkim profilom za taj teritorij, tj. da vino pod određenom oznakom na etiketi bude stilistički podjednako a ne da svaki proizvođač radi po svojemu. Tada će i marketing, na bazi zajedništva i dogovora, biti učinkovitiji i plasman može biti bolji. Naravno, maloprodajna cijena mora biti ne nužno niska nego usklađena s vrijednosti vina, dakle po value-money principu. ♣
________________________________
SuČ – Listopad / October 2014
Suhi u čaši 