KUPUJMO HRVATSKO, ILI KUPUJMO U HRVATSKOJ?!

POZIV S PREDZNAKOM i HIPOKRIZIJE: DOSTA TOGA NA DOMAĆEM TRŽIŠTU ŠTO BI BILO NAJLOGIČNIJE DA JE ODAVDE NIJE IZ LIJEPE NAŠE, ČAK i PROIZVODI KOJIMA SE DODJELJUJU OZNAKE NACIONALNE KVALITETE i IZVORNOSTI NISU u POTPUNOSTI ODAVDE

Kupujmo hrvatsko! Danas je kod nas to lakše reći nego učiniti. Dosta toga na domaćem tržištu što bi bilo najlogičnije da je hrvatsko – nije iz Hrvatske, čak i proizvodi kojima se daju oznake zaštićenosti da su hrvatski nisu u potpunosti hrvatski!

Nedavno na manifestaciji Eko-Etno 2012 u prodajnom prostoru pod tim nazivom u zagrebačkom centru Green Gold razgledavam police s, kako je proklamirano, hrvatskim proizvodima, i stižem do velikog hladionika sa stijenkom od prozirnog stakla kroz koje vidim nekoliko polegnutih pršuta. Neki posjetitelj, koji se baš tada tu zatekao i valjda bez naočala nije uspio pročitati što je pisalo na etiketama, upitao je uposlenicu jesu li to pršuti hrvatske proizvodnje, a ona je odmah spremno vrlo susretljivo i ljubazno ispalila kao iz topa: Jesu, i to 100 posto hrvatski, od glave do pete! Je li baš tome tako?

POTPORA DOMAĆEM GOSPODARSTVU – Oko 80 posto građana preporučuje svojim prijateljima i poznanicima kupovinu hrvatskih proizvoda, a njih 90 posto podržava ideju da se domaćem gospodarstvu najbolje pomogne kupovinom domaćih proizvoda. Statistika koja prati efekte ove akcije Kupujmo hrvatsko pokazuje visoki stupanj upoznatosti gospodarstvenika i potrošača s njenim održavanjem. Kupci imaju izuzetno pozitivan stav o potrebi kupovine hrvatskih proizvoda, rekao je Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore.
Napomenuo je da znakovi Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko kontinuirano dobivaju na značenju i da ih je do sada dobilo oko 350 proizvoda i usluga. Znak Hrvatska kvaliteta resi 231 proizvoda, dok znak Izvorno hrvatsko nosi 120 proizvoda. Sve veći broj certificiranih proizvoda označava, pored ostalog, i rast kvalitete, što izravno utječe na konkurentnost. Prije nekoliko godina HGK je započela i projekt Vrijedne ruke kako bi promovirala izvorne i kvalitetne proizvode nastale u malim obrtima, zadrugama, obiteljskim poljoprivrednim zadrugama te u malom poduzetništvu, i kako bi im olakšala afirmaciju na tržištu. ■

Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, Milica Rakuša Martulaš, direktorica Sektora za trgovinu HGK i koordinarica akcije Kupujmo hrvatsko, te Trpimir Župić, direktor Centra za kvalitetu HGK

Najprije je nedavno u medijima objavljeno da je hrvatska vlada odlučila omogućiti do kraja ožujka 2013. bescarinski uvoz – spominje se da će on vjerojatno biti iz Njemačke, Austrije, Mađarske i Nizozemske – čak 2500 tona svježih svinjskih butova, što je, čuli smo, ekvivalent 220.000 pršuta. A onda je, sredinom prosinca u medijima objavljeno da dobivamo pokude od Europske unije da diskriminiramo svinje uz drugih zemalja EU i da se ne ponašamo tržišno kako treba. Naime, neki slavonski proizvođači kulena svoj ekskluzivni proizvod – koji, kao i, primjerice, istarski pršut, slavonska šunka, sigurno treba biti zaštićen kao specifična i jedinstvena robna marka vezana uz određeni ambijent, teritorij – ne žele raditi od sirovine što nije iz njihove regije odnosno kraja, pa, dakle, ne može, pogotovu, biti ni iz uvoza.

Supružnici Milohanić uz njihov istarski pršut

Neki kulenari iz Slavonije zalažu se za to da zaštićeni slavonski kulen bude isključivo od u Slavoniji uzgojene svinje, i to je eto izazvalo prigovore iz Europske unije, koja to smatra diskriminacijom svinja iz zemalja članica EU u koju Hrvatska ove godine ulazi. Marijan Poljak, znani proizvođač kulena iz Slavonskog Broda

PROSVJED IZ EU
Čuo se na tv i stav EU da svinja uzgojena u nekoj od zemalja EU nije ništa drukčija od one uzgojene u Hrvatskoj i da istarski pršut odnosno slavonski kulen neće biti ništa lošiji ako su i od mesa uvezene svinje. I prva i druga vijest zbunjujuće su u kontekstu unatrag nekoliko godina od strane Hrvatske gospodarske komore jako propagirane akcije Kupujmo hrvatsko!

Prva vijest zbunjujuća je stoga što dopušta da se za zaštićene istarske pršute koriste i butovi koji porijeklom nisu iz Istre, a druga stoga što se porukama iz moćne EU a nepopraćenima našim komentarom u javnosti nastoji stvoriti utisak da je svaka svinja i bez obzira na svoje porijeklo za tipičan zaštićeni proizvod s određenim i na etiketi navedenim porijeklom jednako dobra kao i domaća, tj. lokalno i za tu svrhu uzgojena svinja. Zbunjujuće je i to da kao da se u nas ne vodi dovoljno računa o tome da se štite elitni proizvodi koji trebaju ne samo prodati sebe nego plasirati i cijeli kraj u kojemu se rađaju. Proizvodi koji će svojom jedinstvenošću baziranom i na svojstvima dobivenima i od utjecaja ambijenta, privlačiti eno-gastro turiste u svoj zavičaj.

A taj pojačani dolazak gostiju i novac koji oni ostave za proizvode i usluge znači bolji život za lokalne proizvođače, ostanak ljudi na zemlji, neopterećivanje velikih gradova novim stanovništvom k tome u potrazi za radnim mjestom što ga na asfaltu možda više i nema… Dakle, čitav je to splet od poljoprivrede i kultiviranja zemljišta te smanjivanja opasnosti od prirodnih katastrofa, preko demografskog, socijalnog do gospodarskog momenta.

Kad nam packe EU dolaze upravo u ovome segmentu, koji je svakako, i već odavna, dobro uređen upravo u zemljama EU, a mi ne pokazujemo reakcije – barem u tv-prilogu o prigovorima iz EU upućenima slavonskim kulenarima nije bilo ni jednog komentara s naše strane – to može ukazivati na dvije stvari: oni koji iz EU prigovaraju s jedne strane zasigurno žele prodati svoje svinje i Hrvatsku vide kao dobro tržište za to, a s druge strane (i zaštićeni) istarski pršut i slavonski kulen možda iz konkurentnih razloga namjerno žele omalovažiti, možda i smatraju da i zaštićeni istarski pršut i slavonski kulen i nisu baš nešto pa nam kažu da se i ne treba opterećivati time da budu od mesa lokalno uzgojenih svinja. Zatim, iako su zaštićeni istarski pršut i zaštićeni slavonski kulen proizvodi najviše klase a ne neki obični i tipski generični artikli kakvi se pod nazivima pršut i kulen u supermarketima prodaju po relativno niskoj cijeni, naše službe nadležne za ovaj resor ili ne smatraju nužnime na te EU-prigovore uzvratiti kako treba, ili ne znaju suštinu zaštite i stvaranja tržišno uspješne ekskluzivne robne marke, ili ih i nije osobito briga za sve to. Rabim izraz naše nadležne službe stoga što, na žalost, domaći proizvođači po segmentima, ili kako je bilo nekad, cehovima, nisu (dovoljno) dobro organizirani u interesne udruge po teritorijima i specifičnim proizvodima tih teritorija tako da prvenstveno i ponajviše oni sami, uz pomoć strukovnih tijela i potpore resornog ministarstva i komora, brinu o njezi tog svojega dragulja, o kvalitetnom stvaranju robne marke od njega i, dakako, o marketingu, te da bi mogle biti odgovarajući, ravnopravni partner za razgovor spomenutim nadležnim službama u ministarstvima i komorama.

U pravilniku o proizvodnji tipičnog istarskog pršuta, koji se, inače, zakitio oznakom izvornosti (imamo mi oznaka, ali prava je zapravo samo ona vezana uz zemljopisno porijeklo), kaže se da on treba nastati od butova svinja uzgajanih u Istri, što jeste jedino logično, ali ostavlja se i opcija da svježi butovi porijeklom budu i iz drugih područja Hrvatske, što je nelogično za sam sustav zaštite tipičnog i izvornog proizvoda s kontroliranim zemljopisnim porijeklom i što, a to je vrlo nezgodno, otvara mogućnosti za uporabu i mesa koje nije iz Hrvatske. Proizvođači kulena svojim stavom, barem proklamiranime, pokazuju veću zrelost po pitanju zaštite kad stoje na stanovištu da slavonski kulen treba proizvoditi od butova svinje uzgajane u Slavoniji.

PRIVREMENO DOPUŠTENJE
Još prije više godina, kad je pod paskom prof. Romana Bošca s Agronomskog fakulteta u Zagrebu krenuo projekt zaštite istarskog pršuta, u razgovoru s profesorom na tu temu moje prvo pitanje bilo je odakle je sirovina, a, vrlo se dobro sjećam, odgovor je glasio da svježi butovi većinom stižu iz međimurske mesne industrije Vajda! Razgovarao sam potom i s pročelnikom za poljoprivredu Istarske županije Milanom Antolovićem, inače i proizvođačem pršuta, i njegovo objašnjenje bilo je da u Istri zasad nema dovoljno svinja kolika je potražnja za butovima za proizvodnju pršuta, te da je uporaba butova od svinja što nisu uzgajane u Istri samo privremena, dok se svinjogojstvo na našem najvećem poluotoku ne oporavi…

Milan Antolović iz Istarske županije, zadužen za poljoprivredu, i sam pršutar, kaže kako je potražnja za pršutima velika a uzgoj svinja u Istri ne može zadovoljiti potrebe za količinama sirovih butova pa se privremeno dopušta korištenje i svinjskih butova porijeklom izvan Istre i za zaštićeni istarski pršut

Vrlo cijenjeni istarski pršutar Mladen Dujmović krenuo je u blizini Tinjana u uzgoj svinja, kako bi imao i istarsku sirovinu za zaštićeni istarski pršut

Je li se uopće u tih dosta godina išta značajnije i dogodilo u tome pravcu oporavka svinjogojstva? Očito nije, kad mi nedavno i znani istarski pršutar Mladen Dujmović navodi kako i danas u Istri nedostaje svinja. On je, svjestan da istarski pršut mora počivati na istarskoj svinji, krenuo u vlastiti i to ekstenzivni uzgoj svinja nedaleko od Tinjana, veli da mu je želja posve osloniti se na domaće uzgojenu svinju, no – koliko je i drugih pošlo istim putem?

ISPLATIVIJE UVOZITI BUTOVE NEGO UZGAJATI SVINJE – Mi svoje svinje nemamo kome prodati, a mafija bescarinski uvozi svinjske butove na kojima će nakon sušenja osvanuti certifikat da su hrvatski proizvod – govori Stjepan Kušec, predsjednik Saveza uzgajivača svinja, ogorčen na odluku Vlade da se do kraja ožujka iduće godine omogući uvoz čak 2500 tona svježih svinjskih butova! U Vladi su, navedeno je u medijima javnog informiranja, uvjereni kako će se bescarinskom kvotom za uvoz svinjskog buta omogućiti konkurentnost pršuta iz registriranih pogona u Hrvatskoj na domaćem i inozemnom tržištu nakon ulaska RH u EU, bolje korištenje postojećih preradbenih kapaciteta i puna zaposlenost te smanjiti devizni odljev zbog manjeg uvoza gotovih pršuta. Kušec međutim tvrdi kako će to dokrajčiti domaću proizvodnju, te na selu generirati daljnju nezaposlenost čitavih obitelji, koje će onda pasti na teret proračuna…

Hrvatska proizvodnja pršuta danas ne zadovoljava ni 10 posto ukupnih hrvatskih potreba za tom delikatesom, kaže direktor GIU Croatiastočara Branko Bobetić. Zajedno s još 64 tone uvoznih pršuta s kostima te oko 2000 tona pršuta bez kosti, Hrvati godišnje konzumiraju količinu od otprilike 587.000 pršuta iz uvoza. Bilo je pokušaja da se domaći proizvođači svinja i pršutari povežu kako bi se za našu zemlju promijenile porazne brojke vezane uz uporabu domaće uzgojenog mesa te da bi pršut koji se štiti i bio 100 posto hrvatski proizvod. No bezuspješno, i dalje je isplativije uvoziti sirovinu iz Njemačke, Austrije, Mađarske ili Nizozemske i od nje raditi pršut, koji je proizvod s dodanom vrijednosti. U Hrvatskoj je neisplativo proizvoditi svinje teže od 130 kg, kakve se traže za pršut i kulen. Na tržištu EU kilogram sirovine za pršut košta 2,55 do 2,70 eura, a u Hrvatskoj je cijena 3,20 eura – kazao je Ivica Babić, predsjednik udruge Dalmatinski pršut i drugi najveći pršutar u Lijepoj našoj… ■

U ovome se slučaju zaštite istarskog pršuta zapravo samo štitila tradicijska tehnologija proizvodnje istarskog pršuta, a ne istarski pršut kompletno. Inače, pravilnik za istarski pršut kaže i to da se butovima odreže buncek s papkom, ali ostavlja se zglob da bi se oko njega moglo svezati uže na kojemu će pršut visjeti pri sušenju i dozrijevanju. Butu za istarski pršut po tradiciji se odreže i masni dio sa strane. Pac za istarski pršut sastoji se od smjese u kojoj prevladavaju morska sol, papar, ružmarin i češnjak. Tradicijski istarski pršut ne dimi se nego se izlaže morskome zraku i vjetru, veliko značenje tu ima bura. Ulazni, dakle svježi svinjski but mora težiti najmanje 13 kg, i za tu njegovu dimenziju propisano je sušenje i dozrijevanje minimalno godinu dana. Bude li ulazna šunka teža od 13 kg, period sušenja i dozrijevanje, razmjerno veličini buta, moraju biti duži. U razdoblju sušenja i dozrijevanja but kalira oko 45 posto, dakle od svježeg svinjskog buta od 13 kg nakon godine dana dobije se pršut spreman za konzumaciju težine oko sedam kilograma. Po pravilniku o zaštiti, gotovi istarski pršut s oznakom izvornosti ne smije biti ispod sedam kilograma.

EKSTENZIVNI UZGOJ
Bez obzira kakve nam poruke stizale iz EU o svinjama, sasvim je logično da meso svinje iz Istre, s obzirom na tamošnju klimu, blizinu mora, pa i hranu koju životinja jede jednostavno mora biti s drukčijim svojstvima od one uzgajane u Međimurju, Slavoniji, naravno i u Mađarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj. Uz izvornu domaću tradiciju u tehnologiji proizvodnje tipične prerađevine, ambijent i način uzgoja domaće životinje, dob i kilaža, način klanja, uporaba svježeg a ne smrznutog mesa i obrada mesa bitni su. Naravno, ovdje, kad pričamo o sirovini za istarski pršut, slavonski kulen kao nečem jedinstvenom, ekskluzivnome i s oznakom zaštićenog zemljopisnog porijekla, razgovaramo o domaćim životinjama koje ne žive ograničene na samo nekoliko četvornih metara površine u zatvorenom oboru industrijskog uzgajališta i ne hrane se univerzalnom smjesom rađenom svakako i s ciljem postizanja bržeg prirasta, te o butovima koji na odredište prerade trebaju stići svježi, a ne poslije, te smrznuti ili duboko smrznuti…

Uz primjere istarskog pršuta i slavonskog kulena a vezano uz toliko propagIranu akciju Kupujmo hrvatsko idu eto i oni uz češnjak, i grah, koji se u nas jedva mogu naći iz hrvatske produkcije, u trgovinama su oni uglavnom iz Kine i prekomorskih zemalja…

Kupujmo hrvatsko! – zvuči jako dobro, ali u ovim našim slučajevima nije li to malo licemjerno kad ponude iz domaćih pogona nedostaje?! Ako je već pošto-poto nastojanje da se ostane na kolosijeku Lijepe naše, što je bolje reći: Kupujmo hrvatsko!, ili – Kupujmo u Hrvatskoj!? i OVO DRUGO VEĆ JE NEŠTO!